War is a philosophical problem.

1
Alexander Moseley

Uvod
Rat kao sigurno jedan od najuznemirujuih fenomena u ljudskom drutvu ima razne
pokuaje objanjenja kroz povijest ljudskog roda. Filozofija zajedno s psihologijom i
povijeu daje neke od najboljih odgovora, ali istovremeno postavlja nebrojena pitanja. Kroz
povijest filozofije vidljivo je da se rat, kao filozofski problem istie kod mnogih istaknutih
filozofa koji ga pokuavaju objasniti i pribliiti naem svakodnevnom razmiljanju. Platon,
Aristotel, Augustin, Hobbes, Rousseau, Machiavelli samo su neki od filozofa ije misli jo i
danas imaju veliki utjecaj na svakoga tko se eli pozabaviti pitanjem rata i njegovim odnosom
sa ovjekom. Ako elimo imati potpuni i zaokrueni pogled na tematiku rata moramo se
osvrnuti i na njih bez obzira na vremenski jaz koji nas dijeli, ali nikako ne smijemo zaboraviti
mnoge dananje mislioce i filozofe koji svojim djelima uvelike pridonose razvoju misli o
proimanju kulture, naravi, psihologije, politike i rata. Filozofija mora pruati integriranu
sliku problema kojeg promatra, pa tako i filozofija rata nije izuzetak. Problem koji ona
pokuava rijeiti je ogroman i dotie se mnogih razliitih polja ljudskog prouavanja. Vidjet
emo da se filozofija rata ne bavi tipinim pitanjima oruja i borbene strategije ve da ulazi
puno dublje u svoj predmet, ne gleda ratove kroz povijest i njihovu ulogu, ve pokuava
objasniti samu prirodu rata i njegove uzroke.
to je rat? Zato ljudi ratuju? Da li je rat neto u ljudskoj naravi ili mu je to
nametnuto izvana kao neto njemu strano? Koje etike odluke proizlaze iz rata i da li je uope
mogue etiko djelovanje u ratu? Rat kao produenje politike? Koje su prave dimenzije
fenomena ratovanja? Koje su njegove vane varijable i njegove vrijednosti? Da li rat uope
ima nekih vrijednosti? Da li se rat moe eliminirati kao nepotrebno ljudsko stanje? Da li ga
je potrebno eliminirati?
U ovom djelo pokuat u dotaknuti svojim kritikim promiljanjem ta vrlo zanimljiva
pitanja koja su nedvosmisleno filozofskog karaktera.

Rat je filozofski problem; Alexander Moseley, A Philosophy of War Algora Publishing New York, 2002., 5.

PRVO POGLAVLJE: Pokuaj definiranja filozofije rata

Kompleksno polje istraivanja u filozofiji rata zahtijeva od nas jasnou pojmova prije
nego to se upustimo u njihovo filozofsko razjanjenje.
Filozofija je jedna od najstarijih aktivnosti kojima se ovjek bavi. Od ostalih znanosti
najvie se razlikuje po svom materijalnom predmetu prouavanja. Prouava najopenitije i
najapstraktnije karakteristike i kategorije svijeta: duh, materiju, razum, istinu. Poznati
starogrki filozof, Sokrat tom je nazivu dao njegovo povijesno znaenje. Dijalog izmeu
Sokrata i Diotime u kojemu se pojavljuje lik Erosa kao personifikacija ljubavi prema
dobrome, istinitome, lijepome i mudrome, donosi definiciju filozofije (gr. ) kao
ljubavi prema mudrosti.
Povijest nam nudi na stotine filozofskih definicija rata. Naravno sve su tone na neki
nain, ali nijedna ne iscrpljuje pojam rata do kraja. Definicija je openito odreena nekim
skrivenim ciljem ili motivom koji je usmjeruje na dotino miljenje. Svaka definicija ima
svoju svrhu. Heraklit je smatrao da je rat otac i pokreta svih stvari.
Jedna od prvih zapisanih definicija u povijesti je ona od Cicerona koji kae da je rat
spor, svaa sa upotrebom nasilja. Takva definicija je vrlo jednostavna, ali je njezin nedostatak
u irini to jest podruju na koje se ona moe primijeniti. Takva definicija opisuje rat kao in.
Meutim, Ciceron je takoer napisao da ne postoji nita izmeu rata i mira, aludirajui time
na rat kao stanje. Toma Akvinski je bio moda prvi koji je elio napraviti formalnu razliku
izmeu interdravnih i intradravnih ratova. Prema Akvinskom rat je voen izmeu ljudi.
Borba je kada jedan individualac koristi silu protiv drugog pojedinca, a pobuna se dogaa
kada se pojave razlike i mimoilaenja kod zajednikih dijelova ljudi.
U 17 stoljeu Hugo Grotius definira rat kao in i kao stanje. Rat je stanje zaraenih
strana. Rat je za njega takoer i in kojim se poinje koristiti oruje. U svojim kasnijim
djelima tvrdi da je rat stanje zaraenih strana u kojem stanje oznaava kontinuirano
vremensko razdoblje, a ne samo jedan oruani konflikt. Svojom definicijom elio je obuhvatiti
irok raspon situacija: rat u totalnom smislu kao rat izmeu dviju drava, mijeani rat izmeu
nacija, privatni rat izmeu dviju pojedinaca, objavljeni rat, neobjavljeni rat.
Thomas Hobbes se odluno mie od definicije rata kao ina: rat se ne sastoji u samoj
borbi, niti u inu borenja. Napominje da rat moe biti i stav; prema njemu rat moe biti
shvaen i kao stanje stvari koje moe postojati ak i ako ratne operacije nisu nastavljene. Ona
opisuje stanje uma, njihovu elju da budu u ratu. Hladni rat se ne uklapa u tu paradigmu jer

nije postojala aktualna elja i dovoljan broj prijetnji za pokretanjem rata, pa to razdoblje ne
moemo gledati kao stanje rata. Kubansku krizu moemo promatrati kao primjer elje za
djelovanjem. Denis Diderot smatra da je rat grevita i nasilna bolest politikog tijela.
U 18 stoljeu Emerich de Vattel je napisao: rat je stanje u kojem potraujemo naa
prava silom. Opisuje rat kao metodu u kojem se sreuju razmirice i nesuglasnosti. Njegova
definicija je fokusirana na normativnu stranu rata.
Imannuel Kant definira rat kao alosnu smicalicu za branjenje prava silom, bez
ikakvog dostupnog pravednog suda koji ima legalni autoritet.
Karl von Clausewitz u ratu vidi in politike. Rat je in sile kojim prisiljujemo
neprijatelja da se podini naoj volji. Ova definicija ukljuuje elemente ina i stanja. Uvjet je
da in sile ima cilj. Clausewitz nije specificirao da zaraene strane moraju biti drave, tako da
ta definicija moe ukljuivati i civilni rat.
Do sada moemo primijetiti da definicija rata ukljuuje ne samo in, ve da je to i
drutveno stanje izmeu drava, organizacija ili relativno velike skupine ljudi, ne samo kada
su njihove vojske zaraene, ve i kada postoji sama namjera zbog neke kontroverzne situacije
ili razilaenja u stavovima koji se ne mogu rijeiti, po njihovom miljenju nikako drugaije
nego silom i to su proglasili javno ili postoji odlunost da to uine.
Pokuaj formuliranja definicije rata bio je i kritiziran od strane nekih dananjih
mislioca. Frondizi tvrdi da ne postoji rat, ono to postoji su ratovi, u mnoini, poevi od
plemenskih sukoba do Drugog svjetskog rata. Vidimo da se on pokuava oboriti na postojanje
apstraktnog. Mi moramo, naprotiv, baratati sa univerzalnim terminima ako se uope elimo
pomaknuti korak naprijed u razumijevanju rata. Pokuaj razumijevanja tematike kroz formu
anti-konceptualizma moramo maknuti kao najgoru formu epistemolokog skepticizma.
Prvi filozofski problem na koji smo naili je definiranje rata. Da bi nastavili dalje
moramo na neki nain uskladiti sve te teorije u jednu definiciju s kojom emo se dublje
pozabaviti. Ta definicija mora biti dovoljno dobra i iroka da obuhvati sve ratove, ali i
dovoljno uska da bude precizna. Takva definicija ne bi smjela inicirati nikakvu normativnu
implikaciju jer nas moe odvui na neku politiku stranu ili ideju. Ona prvenstveno mora biti
objektivna.
Rat je stanje organiziranog kolektivnog sukoba koje karakterizira neodreeno
trajanje.

Ovakva deskriptivna definicija nudi razlikovanje od raznih pobuna, ulinog nasilja i

borbi. Rat je organiziran za razliku od ulinih nemira, ima neodreeno trajno vrijeme.
Upuuje na to da rat nije samo serija borbi i sukoba, on moe postojati i bez njih. Takoer
moramo paziti da izbjegnemo svaku moguu politiku konotaciju jer rat moe biti i bez nekog
politikog cilja, u to ukljuujemo i rat za irenje vjere, za veu slavu Boju. Rat kao nasilni
ljudski fenomen razlikujemo od ubojstva, sukoba navijakih ekipa iako imaju sline obrasce
nasilja.

DRUGO POGLAVLJE: Uzroni aspekti rata

2.1. Rat kao rezultat ljudske naravi
Pojam i teorija agresivnosti u uzrocima rata imaju veliku ulogu na razini pojedinca.
Sama agresija je irok pojam koji se primjenjuje kada elimo imenovati ponaanje ljudi u
obrani vlastitog ivota, primjenjuje se tijekom natjecanja na poslu, u sportskim arenama, u
ratu. Uzrok agresija je u svim tim sluajevima razliit i nemogue ga je tako objasniti,
moramo ga svesti na jedan zajedniki faktor. Pokuat u u tome koristiti terminologiju Ericha
Fromma. Agresiju on oznaava kao defanzivnu, reaktivnu agresiju i naziva ju benigna
agresija, a specijalnu ljudsku sklonost sadizmu, unitavanju i elju za potpunim dominiranjem
on naziva malignom agresijom. Defenziva agresija svojstvena je svim ivim biima, nuna je
za opstanak i nestaje kada nestaje i njezin uzrok. Destruktivna i okrutna agresija, maligna
agresija, karakteristina je samo za ovjeka kao vrstu, nema neke svoje svrhe, prema nekim
istraivanjima svoj izvor ima u pohotnosti.
Psiholoka istraivanja koja se dotiu ljudske agresije doseu svoj znanstveni karakter
tek poetkom 20 stoljea. Ta istraivanja u poecima i ne razlikuju te dvije vrste agresivnosti,
pa od njih i nemamo neke velike koristi. Tek kasnije dolazi do diferenciranja te dvije vrste
agresivnosti. U kasnijem tijeku psiholokog istraivanja prevladavaju dvije kole uenja:
instinktivisti koji smatraju da se ovjek ne moe osloboditi svoga instinkta koji mu pripada po
vrsti i koji ga determinira izvana. (Freudova teorija psihoanalize jedan je od posljednjih
pokuaja da se objasni i vrsto utemelji instinktivistika kola.), te bihevioristi, koji za razliku
od instinktivista, ovjeka smatraju uvjetovanim svojom socijalnom okolinom. Obje teorije
smatraju da ovjek samo reproducira svoje ponaanja s obzirom na uvjetovanost, bilo
okolinom, bilo evolucijom vrste. Prema njima ovjek ne posjeduje vlastiti karakter i psihu
koja bi ga razlikovala, ve svi ljudi imaju iste uvjetovanosti i nemaju nikakve odgovornosti,
pa ni slobode unutar sebe samoga. Instinkt i vanjska uvjetovanost su glavni gospodari
ljudskoga fatuma, tako da sva ljudska agresivnost koja se manifestira u ratovima, u raznim
zloinima, bilo individualnim ispoljavanjima, ima svoj izvor u unaprijed programiranom i
uroenom instinktu koji samo treba povoljnu situaciju da se izrazi. Ili pak u sluaju
biheviorista gdje je uzrok drutvo u kojem se ivi. Instinktivisti i psihoanalitiari rat smatraju
posljedicom moi ovjekova destruktivnog karaktera. Sigmund Freud ipak donosi, za
Fromma, malo realistiniji pristup.

imbenik ljudske destruktivnosti ima samo malu ulogu, a sukobi meu grupama nisu
mogli biti rijeeni ni na jedan drugi nain budui da nisu postojali meunarodni zakoni,
smatra Freud. Cijela povijest ljudskog ratovanja ne ide u prilog tezi za uroenom ljudskom
agresivnou i sam poetak ljudske povijesti pokazuje da su to bilo prvenstveno miroljubiva
plemena bez ikakvih destruktivnih i ubijalakih nagona naspram vlastitih ili drugih pripadnika
nekog plemena. Fromm pokuava psiholoke uzroke rata nai na drugoj strani. Smatra da
nagomilana agresija nije bila uzrokom veine ratova, ve je to bila instrumentalna agresija
vojne sile, to je prema njemu vidljivo u primitivnim drutvima. to je drutvo primitivnije,
manje ratuje. Fromm na primjeru Prvog svjetskog rata pokuava objasniti neke psiholoke
uzroke rata, pa tako navodi: strah od autoriteta, potovanje autoriteta, solidarnost velike
skupine ljudi koja se bori; i izopaeni socijalizirani sistem u kojem se ne moramo boriti sa
pripadnicima vlastitog naroda za posao, medicinsku skrb, hranu, ve svi imamo zajedniki
cilj, zajednikog neprijatelja. Vidimo da svi ti psiholoki faktori, mada neki i prilino suptilni
ne uzrokuju sam rat, mada omoguuju njegovo nastavljanje. Eibl-Eibesfeldt kae: "Rat se ne
moe povezati ni sa kakvim izopaenim, iskrivljenim ili ivotinjskim instinktom, niti s
nekrofilijom ili nekom drugom patolokom grekom ljudskih instinkta. Ne radi se o
bespotrebnom skretanju s kolosijeka, ve o jednoj formi agresije koja je specifina za ljude i
uz pomo koje se ljudske grupe bore za zemljite i prirodna bogatstva.2 U ostalome se slae s
Ericom Frommom tvrdei da je napredak i razvoj vojnog naoruanja odmaknuo pojedinca od
subjekta na koji primjenjuje agresiju ne vidjevi pritom nikakvu ansu za saaljenje ili
empatiju.
Kroz povijest sve se vie udaljavamo od neprijatelja, pa tako danas vie ne trebamo
imati ni vizualnu sliku protivnika, to je, prema Eibl- Eibesfeldtu, pomaknulo granice
suosjeanja i sam in ubijanja se vri sa velike distance. Fromm nastavljajui takvo
razmiljanje, tvrdi da je destrukcija u modernim ratovima postala sve vie tehnizirana:
pojedinac je tu samo da opslui golemu ubilaku mainu, tenk, avion, a time se uklanja
afektivna spoznaja onoga to se ini. Pojedinac u tom sluaju ne destruira, on samo opsluuje
golemi kota destrukcije.
Vidimo da su svi ti psiholoki uzroci rata samo odgovor ljudske naravi na iritacije ili
pobude koje su izazvane direktno ili indirektno. Meutim, nesumnjivo je da postoje i drugi
uzroci ratovanja kojima se moramo pozabaviti. Ako nas zanimaju fundamentalni uzroci rata
2

Krieg und Frieden, Herfried Mnkler, in: Iring Fetscher/Herfried Mnkler (Hrsg.), Politikwissenschaft.
Begriffe - Analysen - Theorien, Ein Grundkurs, Reinbek 1985, S. 280-281

moramo se izdii iznad simplicistikih pokuaja objanjenja koji pokuavaju utrpati rat u
determiniranu ljudsku narav. Sve teorije koje temelje rat na ljudskoj naravi smatraju da nas
naa narav tjera da se borimo. Naime, i za ovjeka vrijedi isti odgovor na biolokoj razini, tj.
da on ratuje i ne miruje sve dotle dok ne podmiri svoje elementarne potrebe preivljavanja i
slobode, ali to je tek dio istine o uzrocima rata meu ljudima. Takve teorije koje poivaju
iskljuivo na biolokoj osnovi, ne uspijevaju prepoznati kauzalni uzrok koji moda lei u
naim vjerovanjima prema kojima djelujemo. Nae bioloke potrebe nisu vie onako
objektivne i ograniene kao u animalnom svijetu, jer ih kultiviranje ini znaenjski znatno
subjektivnim, moemo rei i ideolokim, pa samim tim vrlo otrim i nepredvidljivim. I drugo,
ovjek ratuje ne samo zbog bioloko/kulturnih potreba preivljavanja i slobode, to postaju
osobito vani uzroci rata u tekim oskudicama i posljedinom divljatvu, ve takoer i zbog
mnogih drugih i samo njemu svojstvenih kulturnih interesa i vrijednosti.
Prema tome rat bi bio in koji smo slobodno odabrali, a ne neizbjena fatalna injenica
nae bioloke i vrsne naravi. Sam in biranja je naravno kompleksan i uvjetovan naom
prolou, vjerovanjima, ivotnim i kulturnim okolnostima u kojima se nalazimo i prebivamo.
2.2. Napredak kao inicijator ratnog stanja
Rat koji poznajemo u dananjem smislu nije postojao u prethistoriji. Ratnici- skupljai
i lovci nisu imale potrebe za osvajanjem teritorija, zauzimanjem lovita, ili nekih drugih za
njih vrijednih izvora hrane. Nije postojao neki veliki ekonomski poticaj na totalni rat. Nije
bilo potrebe, kao kasnije, za uzimanjem zarobljenika, da bi bili robovi. Hrana koju bi sakupili
ti robovi vjerojatno bi bila dovoljna samo za njihovo vlastito preivljavanje.
Zbog tih injenica, H. H. Turney-High smatra da se umijee ratovanja razvilo u
kasnijim stadijima evolucije. Primitivna drutva nisu imala razvijeno apstraktno miljenje
koje je potrebno za organizirani rat veih razmjera.
Quincy Wright je napravio statistiku usporedbu koristei uzorak od 653 primitivna
naroda. Deskriptivna metoda kojom se on koristio moda i nije najbolja, ali reprezentativan
uzorak kojim se koristio potvrdio je i istraivalaki rad ostalih antropologa. Sakupljai i
primitivni lovci imaju najmanje agresivnih ispada protiv ostalih skupina. to ovjek vie
napreduje, to je agresivniji, pa su tako poljoprivrednici i stoari najagresivniji.
Prema Quincyu rat nije manifestacija prirodnih ljudskih nagona ve je to rezultat
razvitka u civilizaciji.

Ako postoji vea podjela rada, vie uloga koje se dodjeljuju pojedincu- takvo drutvo
je ratobornije, a klasno drutvo iskazuje najvii stupanj otvorenosti prema ratu.
Od prije nekih pola milijuna godina pa sve do 9000-7000 godina p. n. e. ovjek je bio
preteito sakuplja i primitivni lovac, ivio je u milosti prirode3. Na poetku neolitika ovjek
postaje neovisniji o prirodi, poinje uzgajati ivotinje, prikupljati sjemenje i saditi biljke. Sve
to omoguilo je postepeni razvitak k sjedilakom ivotu, umjesto do sada nesigurnog
nomadskog ivota.
U 4000 i 5000 tisuljeu p. n. e. dolo je do revolucije. Izum pluga, topljenje kovina,
izrada orua i oruja, sluenje sunanim kalendarom dovelo je do nevjerojatnog znanstveno
napretka. Omogueno je stvaranje vika kapitala i hrane, specijalizacija poslova, a time i
povezana pojava raznih klasa drutva.
Usporedno s time dolazi i do osvajanja koje poznajemo u dananjem smislu rijei, a
koje je bilo potrebno zbog akumulacije kapitala za razvitak vlastitih gradova, kasnije i drava.
Ali, bitno je primijetiti da ni tada ratovi nisu bili uzrokovani ljudskom agresijom, ve eljom
za bogatstvom i slavom. Takvi ratovi nisu bili uestala i normalna pojava, bili su bez neke
organizacije i tako je bilo bar do pojave gradova- drava sa strogom hijerarhijom s kraljem na
elu i njegovim podanicima.
Neki tako zagovaraju povratak prirodi i ondanjoj primitivnoj kulturi kao rjeenje koje
moe zauvijek izbrisati rat iz ljudskih fenomena. Jean-Jacques Rousseau prezire napredak
civilizacije i potie povratak ovjeka prirodi. U svome eseju Discours sur les sciences et les
arts4, promie ideju da vjetine i nauke ne doprinose rastu nikakvih ljudskih vrednota ni srei,
ve doprinose propast i iskvarenost. U svojem drugom djelu Discours sur l' origine et les
fondements de l' inegalite parmi les homes 5 pokuava prikazati pojedinca koji ivi u drutvu
bolesnim, za razliku od onoga koji ivi u prirodnim uvjetima. Tek u kasnijim djelima 6
ublauje to svoje stajalite, ali ostaje fokusiran na ideju slobode pojedinca koji ima pravo
aktivnog participiranja u politikom i zakonodavnom procesu.
Thomas Hobbes, za razliku od Rousseau smatra njegovog plemenitog divljaka
divljakom i nita vie. Tek pojavom civilizacije i kulturnog ovjeka dolazi do stvaranja

Mumford smatra da to razdoblje izmeu 9000 i 7000 godine prije nove ere nije sasvim tono. On smatra da je
tu rije o postupnom procesu koji se razvijao u nekoliko stadija kroz puno dui vremenski period.
4

O.p. Jean-Jacques Rousseau , Rasprava o naukama i umjetnostima 1749.

5

O.p. Jean-Jacques Rousseau, Rasprava o porijeklu i osnovama nejednakost meu ljudima 1755.
6

O.p. Jean-Jacques Rousseau Du contrat social, Drutveni ugovor, 1762.

zakona koji onemoguuju rat sviju protiv svih. Ljudi sklapaju meusobni ugovor kojim se
uzdiu iz prirodnog stanja u graansko drutvo, a sve to zbog vlastitog samoodranja.
Ne moemo se sloiti, kao i obino, ni s jednom od te dvije krajnosti. Svakako da rat u
prethistorijsko vrijeme, kako smo i pokazali, nije igrao veliku ulogu, naroito ne u velikim
razmjerima, ali ipak ostaje pitanje koliko je uope bilo mogunosti za tako neto. Oruje koje
su posjedovali primitivni ljudi nije moglo biti upotrebljeno za vea masovna unitenja. Nije
bilo toliko materijalnih razloga za voenje rata. Sve su to razlozi koji se poveavaju s
razvitkom ljudskom drutva. Proporcionalno raste akumulacija kapitala, oruja se razvijaju,
ljudski mozak postaje sposobniji za apstraktno razmiljanje koje je neophodno za
organizirano voenje rata.
Povratak prirodi i primitivnim zaecima ljudskog ivota moe maknuti prvotni uzrok
zaetka rata, ali pitanje je koliko on moe istrijebiti rat. Povratak prirodi zahtijevao bi
ogromno odricanje ljudi, veina bi umrla u takvom pokuaju. Odricanje svakog oblika
tehnologije, novca i trgovine, povratak raznih bolesti, nemogunost prehranjivanja na
primitivan nain, ne garantiraju nuno rjeenje problema rata. I u takvom svijetu bila bi
potrebna proizvodnja hrane i nekakav zaklon od vremenskih nepogoda, a bez ikakvih pravih
sredstva vrijednosti razmjena tih dobara bila bi teka ako ne i nemogua. Netko bi morao
kontrolirati tu proizvodnju, to neizostavno dovodi do ponovnog stvaranja klasa, onih
podinjenih koje proizvode i onih koje kontroliraju distribuciju i proizvodnju. Bez ikakve
vojne zatite oni produktivniji bili bi lak plijen za lutajue bande. Povratak arhainim
poecima ljudske povijesti u dananjem svijetu nikako nije mogu. Dapae, trebamo raditi na
tome da poveamo produktivnost i pravedniju raspodjelu hrane, trebamo inzistirati na
poveanim dravnim izdacima za medicinu. Moemo pretpostaviti da bi bili ugroeni kada bi
napredak stao na tren, a povratak poecima zasigurno bi znaio nae unitenje, tako da su
civilizacija i njezin napredak neminovni za opstanak ovjeanstva i njegov budui prosperitet.
Poto je povratak neminovan, civilizacija je trenutno najbolje to nam se nudi, ali
ostaje pitanje da li je ona i uzrok poveanog obujma i ekstenziteta ratovanja. injenica je da
civilizirani narodi vode ratove. Ali, pogreno bi bilo za to optuiti civilizaciju; rat je rezultat
misli i uvjerenja, a ne produkt okruja u kojemu prebivamo. Iako je civilizacija donijela neka
od najstranijih i najrazornijih oruja, ona je takoer zasluna i za napredak: obrazovanje,
edukaciju, smanjivanje bolesti. Ono to je najbitnije, pitanje je to radimo sa tim proizvodima
civilizacije? Za njihovu upotrebu, odgovorni smo mi sami, a ne civilizacija.

2. 3. Politiki i socio-ekonomski uzroci rata

"Ono to je rat uinilo neizbjenim je jaanje atenske moi i strah koji je time
uzrokovan u Sparti".7
Tukidid
Kao to sam napomenuo ranije, prema Clausewitzu rat je nastavak politike dodatnim
sredstvima. U svakom ratu dolazi do sukoba interesa politikog, vojnog, koji svoj izvor ima
veinom u ekonomiji, distribuciji raznih resursa, industrijskim potencijalima ili samom
teritoriju. Tenja za teritorijem ili teritorijalizam je bioloka predispozicija svojstvena svim
ljudskim biima koja smatraju da ovjek mora posjedovati ili traiti bolji teritorij i mjesto za
ivot. Isto tako je poznato da teritorij daje osjeaj identiteta i povezanosti s pripadnicima svoje
nacije. Teritorijalizam u dananje vrijeme ne igra toliko veliku ulogu jer zemlja vie nije od
vitalne vanosti za razvoj ljudskih potencijala. Industrijalizacija je dovela do toga da se samo
produkcija nekih dobara vrlo lako moe premjetati iz neke politiki nepodobne zemlje u
drugu mnogo pogodniju, a sve to bez ikakvih potreba za teritorijalnim ratom. S druge strane,
posjedovanje nekih rijetkih i dragocjenih resursa (kao to su plin, nafta, minerali, zlato, uran,
ugljen) prilino mijenja situaciju. Takva bogatstva, esto ogromne vrijednosti, su imobilna i
dobitak takvog podruja koji sadri te resurse je od ekonomskog ili geopolitikog interesa.
Teoriju teritorijalizma ne smijemo zanemariti u potpunosti jer rat uvijek ukljuuje i
teritorij: bilo osvajanje bilo njegovu obranu. Teritorijalizam esto dobiva svoj kredibilitet u
skrivenim ekonomskim razlozima: u resursima koje posjeduje protivnika strana. Irak je
napao Kuvajt da bi osvojio polja nafte; borbe u Kongu zapoele su zbog nalazita urana koji
je glavni izvor energije za zapadne zemlje. Sukobi interesa u raznim dijelovima Afrike:
Liberiji, Angoli, Sierra Leone-u- vode se zbog dijamanata. Izvjetaji UN-a govore da su
pobunjenici u zadnjih nekoliko godina sakupili preko 2 milijarde dolara prodajom dijamanata,
to su zatim utroili na kupovinu oruja.
Neke pacifistike teorije smatraju da se rat moe izbjei ako se odreknemo privatnog
vlasnitva, a time bi se, prema njima, gubila i mo kontrole nad nekim teritorijem. To naravno
nije dovoljno, jer ne vode se svi ratovi zbog blagostanja i teritorija. Neki se vode zbog moi,
slave, pohlepe i asti, za vlastitu slobodu i religiju. U realnosti ratovi se vode zbog svih tih
razloga, u manjoj ili veoj mjeri, i kompleksno su isprepleteni.

Thucydides, The Peloponnesian War, Penguin, 1954., 49.

10

Penjui se na ljestvici od biolokih motiva, koji su instinktivne naravi, do

kulturolokih i ekonomskih koji su veinom uvjetovani raznim ideolokim aspektima, vidimo
da su motivi koji su utkani u ovjekova vjerovanja puno vaniji za razumijevanje samih
uzroka rata. Rat kao ovjekov in nije samo impuls njegove skrivene ili oitovane bioloke
naravi, ve je to motivirani i racionalni produkt njegovih uvjerenja.
2.4. Ratovanje razumne ivotinje
Racionalizam pokuava kroz svoje jednostrano stajalite iskljuiti sva ostala
promiljanja o teoriji filozofije rata. Racionalizam reducira sva ljudska djelovanja,
imperativno iskljuujui bioloko kulturoloku pozadinu ovjeka, na racionalne ljudske ine.
Filozofija rata mora se pozabaviti svom kompleksnou ljudskog bia, naravno ukljuujui i
ratio. Da bi bili dosljedni dosadanjim tumaenjima i ako elimo konkretne rezultate, moramo
ukljuiti i vjerovanja prema kojima ovjek djeluje, bioloke imbenike kojima je uvjetovan i
naravno, kulturoloku pozadinu koja ga ini nadmonijim nad ostalim biima. Vidi se da
razum kao takav ne moe stajati sam kao isti uzrok rata. Racionalistiko- univerzalistika
teorija mora prihvatiti svoje limite i djelovati u skladu s ostalim teorijama. Racionalistika
teorija filozofije sadri irok raspon objanjenja koja stavljaju naglasak na razum kao glavni
imbenik ljudskog djelovanja. Ta teorija rata pretpostavlja da su sve interakcije dominirane
artikuliranim argumentima. Racionalistike teorije rata veinom su povezane s kalkuliranim
beneficijama da se rat zapone. Neke racionalistike teorije okrivljuju civilizaciju kao glavni
razlog zbog kojeg se vode ratovi; drugi pak racionalisti smatraju da je manjak razuma ono to
potie rat. Ti racionalisti mogu prihvatiti i druge razloge rata, emocije, i smatraju da manjak
racionalne kontrole ljudskih aspekata u civilnom drutvu pokree rat. Racionalistika teorija
filozofije je primjenjena u politikom realizmu Machiavellia. Povjesniar M. Howard opisuje
to kao: However inchoate or disreputable the motives for war may be, its initiation is
almost by definition a deliberate and carefully considered act and its conduct, at least at the
more advanced levels of social development, a matter of very precise central control.8

Karl von Clausewitz u tom smislu opisuje rat kao nastavak politike alternativnim sredstvima. 9
8

Koliko god inkoherentni i uznemirujui motivi za rat bili, njegova inicijacija je definicijom zarobljavanje i
paljivo razmatranje ina i njegova sadraja, najmanje kao njegov najnapredniji nivo drutvenog razvoja, kao
stvar veoma precizne sredinje kontrole.
9
Zapoeti cijeli rat, ili neki njegov dio koji zovemo kampanje sve do uspjenog zavretka, moram duboko
poznavati dravnu politiku u viim i irim relacijama, u djelu: Karl von Clausewitz, On War, Routledge

11

Prema racionalistima, ako ostanemo dosljedni racionalistikom izvoenju argumenata,

rat se nikada vie ne bi smio dogoditi, jer razumski razlozi iskljuuju svaki smisao voenja
rata. Sam in rata je iracionalan i vode ga iracionalni razlozi. Mogunost da samo razumski
argumenti odre mir, ne ovisi toliko o snazi istih argumenata, koliko o kulturi u sklopu koje se
stvaraju dotini argumenti. Ondje gdje mir nije tradicija, male su anse da prevagnu samo
razumski razlozi.
2.4.1. Politiki realizam
Realistina politika teorija rata pretpostavlja da su cilj rata i njegova svrha dobivanje
moi, zemlje ili neke sirovine. Priroda rata samo reflektira interes drave. Jednom iniciran rat
slui politikim eljama i kao takav postaje vaan dravni instrument. Politika ostaje
gospodarica kojoj se rat neprestano obraa. Postoje razliite pretpostavke uzroka rata koje
proizlaze iz politikog realizma: drave uzrokuju ratove (Rousseau); drave egzistiraju u
stalnom strahu od ostalih drava to dovodi do sukoba (Hobbes, Hegel); i odluka da se krene
u rat stoji na racionalnim ili politikim temeljima (Clausewitz). Uzrok rata je prema tim
postavkama samo postojanje meunarodne arene nezavisnih drava, a odluka da se krene u rat
je racionala odluka koja ukljuuje razloge pro et contra za voenje rata. Moralnost kao neki
vaan imbenik je iskljuen in toto.
2.4.2 Deskriptivni realizam
Deskriptivni realizam obino tvrdi da na meunarodnoj sceni vlada anarhija jer nema
dominirajue svjetske vlade koja bi nametnula pravila djelovanja. Takva anarhija nuno ne
mora biti kaotina, jer postoji odreeni set pravila koji odreuje razna primirja ili trgovaka
pravila, ali ipak veina teoretiara smatra da moralnost ne prelazi granice drava (Machiavelli
smatra da se ne primjenjuje ni unutar granica drava). Slino miljenje ima i Hobbes koji
smatra, dosljedno deskriptivnom realizmu, da je prirodno stanje u politici amoralno. Bez
vlade koja propisuje zakone moralnost ni pravda ne mogu egzistirati. U takvoj situaciji
meudravni odnosi su puni netrpeljivosti i nepovjerenja, ak i straha od drugih drava:
drava se moe osloniti samo na sebe. Takav realizam ide tako daleko da ak smatra dravu
indivuduom u moru individualnih drava, ne raunajui na milione entiteta u dravi iji
miljene ne mora biti identino nacionalnom miljenju. Naravno, pojedinci imaju miljenja,
Kegan&Paul, 1968. 68str.

12

uvjerenja, osjete...to drava ipak nema. Kompleksnost relacija i odnosa izmeu kolektivnog i
individualnog pokazuje da teorija deskriptivnog realizma nema mogunosti i snage za
objanjenje tih pojava.
2.4.3 Preskriptivni realizam
Preskriptivni politiki realizam smatra da, bez obzira na meunarodne odnose i
trenutno aktualno stanje, drava treba slijediti vlastite interese. Naravno ima mnogo interesa
koje bi drava mogla slijediti pa i ta teorija ima mnogo varijanti. Veinom se to odnosi na to
da se drava moe osloniti na samu sebe. Dakle treba slijediti naine da postane mona,
ekonomski i gospodarski nezavisna i na taj nain smanji ovisnost o ostalim nepovjerljivim
dravama. Jo su Platon i Aristotel argumentirali u korist autarkije na temelju osiguranosti
dravne moi. Ekonomska varijanta preskriptivnog realizma imala je odjeka u teoriji
merkantilizma u 18. stoljeu. Drava se moze bogatiti i jaati samo ako se druga drava zbog
toga osiromauje i slabi. Jedinica za ekonomsku analizu nije pojedinac ni njegovo blagostanje
nego nacionalno blagostanje. Takva politika vodila je i Englesku u njezinoj ekspanzivnoj
politici tijekom 19. stoljea, a imala je i podrku u vodeim zapadnim intelektualcima onog
doba. Naravno takva politika ipak nije comon sense jer trgovina se ne bi ni odvijala da ne
koristi objema stranama. David Hume je sredinom 1750-ih napisao da je poveanje
ekonomskog blagostanja jedne drave povoljan znak i za susjedne zemlje, te da esto promie
napredak okruujuih drava.
Politike realiste zbog svega navedenog smatraju amoralnim, ali pitanje je da li je
svaki sebi okrenuti in nuno amoralan? Oni koji vjeruju u univerzalni moral smatraju da sebi
sluei in koji ne moe biti univerzaliziran, je nuno imoralan. Djelomino, univerzalan
zakon moe igrati ulogu u etikim odlukama. A druge strane, ako moralnost prihvati neku bar
djelominu vrijednost sebi slueim inima, tada je politiki realizam moralna politika
doktrina.
U pokuaju objanjavanja porijekla rata, ova teorija ne nudi solidnu bazu, ali ostaje
efektivna samo ako je koristimo za objanjavanja ljudskih odnosa koji se temelje na ideji da je
svijet sistem kompetivnih i konfliktnih centara moi koji se, na neki nain, dre u balansu.
Vijetnamski rat predstavlja dobar primjer o dubini rata ukorijenjenog u ljudsku
kulturu, koja je bila ignorirana teorijom normativnog realizma.

13

Nakon II. svjetskog rata, amerika vanjska politika se temeljila na krilatici to make the
world safe for democracy10. Predsjednik Roosvelt je nakon zavretka rata zahtijevao da se
zavri doba imperijalizma, kako bi Amerika preuzela vodstvo liberalnog uvara. Vlastito
samoodreivanje kao pravilan nain liberalne politike u kontekstu Vijetnama, Roosveltu nije
palo na pamet, unato dugoj vijetnamskoj povijesnoj nezavisnosti te usprkos pokuajima
Kineza da vladaju njima. Takvu vanu injenicu ameriki savjetnici su propustili ili
jednostavno u svojoj vlastitoj sigurnosti nisu uope smatrali relevantnom. Njihovo vlastito
samoodreivanje, njihova vizija kulture i prolosti nije bila znaajna, jer oni nisu smatrani
kljunim igraima u teorijama uvara slobode. Isto tako, nemogunost pravog sagledavanja
stvari onemoguio je kriarski pohod na komunizam. Na taj nain amerika realna politika
dolazi u sukob sa realnou, jer zaobilazi kulturoloku i povijesnu strukturu koja je nuna za
razumijevanje dananjeg stanja. Vijetnamski osjeaj nezavisnosti protee unatrag 2000.
godine. Otprilike oko 200 g. poinje njihov put, da bi bili aneksno dodani Kini. Li- Bon
privremeno dobiva kontrolu 541. godine. U 13. stoljeu Annam i Champa, sjeverni i juni
dio, ujedinjuju se da bi odbili napad Mongola, koji su pod vodstvom Sogata relativno lako
napredovali kroz Annam, ali su zaustavljeni u junom dijelu Champa, koji nastavlja gerilski
rat protiv okupatora. Mongolski car, Kublai kan sloio se da vie ne napada, ako priznaju
njegovu suverenost. Nakon toga opet se vraaju napadima, sjevera na jug ili juga na sjever.
Annam je aneksirao Champu 1312. godine, ali onda se opet udruuju da odbiju Thai invaziju.
Nakon toga Champa se pobunjuje i istjeruje Annamce. Mir je doao samo s ekonomskom
iscrpljenou obiju zemlji. Nakon oporavka, Che Bong Nga iz Champa uspijeva 1371. godine
zarobiti Hanoi, ali ne dolazi do potpune pobjede. Taj dvoboj prekida kineska invazija na
Annam 1407. godine, koja je odbijena te rat biva nastavljen. Ovaj puta annamski voa Le
Thanh Ton okupira Chapmu 1471. godine. U 16. stoljeu Champa se oslobaa sjeverne
kontrole. Annamski diktator Trinh Tong pokuava postii stabilnost zemlje ujedinjavanjem.
Sada dolazi do sukoba dvije dinastije; na sjeveru Trinh dinastija, zajedno sa Nizozemcima, i
na jugu, Nguyen, koja je imala podrku Portugalaca i njihove zavidne tehnologije. Nakon to
su uspjeno odbili Trinh invaziju, Nguyen gradi obrambeni zid sjeverno od Hu. Zid se
pokazao neprobojnim 1637. godine u obrani i mir je potpisan izmeu Sjevernog i Junog
Vijetnama, a za granicu je izabrana rijeka Linh. Frustrirani Sjever okree se napadima na
aneksirana podruja susjedne Kambode (1739-1749) i Siama. U drugoj polovici 18. stoljea
Siam uspjeno odbija napade Vijetnama i Burme i istjeruje Vijetnamce iz Kambode. Civilni
rat koji je izbio 1773. godine u Vijetnamu rezultira eliminacijom Trinh obitelji i nasljednici
10

Uiniti svijet sigurnim za demokraciju. Predsjednik Wilson

14

Nguyen Anha, sa sijamskom potporom, uspinju se do pozicije Gai Longa, imperatora, godine
1802. Francuzi 1824. godine na lokalnim obalama istone obale poinju preobraenja na
kranstvo uznemirujui time stanovnitvo. Francusko ratno brodovlje anhilira vijetnamsku
mornaricu 1847. godine, a nakon toga zapoinju sporadina bombardiranja 1850-ih godina.
Smjestivi se u garnizon u Saigonu, polako ire kontrolu na podruja Vijetnama. Vijetnamci
1883. godine priznaju francusku nadmo, kao to su ranije priznali i Mongola. U razdoblju
1885-1895. godine Francuzi se bore sa rairenim pokuajima pobuna i gerilskih napada prije
nego uspijevaju uspostaviti mir zahvaljujui svojoj tehnolokoj superiornosti. Nacionalni
pokret u 20. stoljeu utjelovljen je u osobi Ho Chi Minha koji je vodio delegaciju na
versailleske razgovore u Pariz 1919. godine. da osigura nezavisnost vlastite zemlje. Naravno,
ta elja mu je bila odbijena. Mijenja ime, uzima pseudonim Nguyen Ai Qouc, postaje kljuni
lan Francuske komunistie partije 1920. godine i odlazi u Moskvu na politike instrukcije.
Prvi pokuaj svrgavanja francuske vlade odigrao se 1930. godine. Ne donosi uspjeh i pokret
se povlai u ilegalu. 1939. godine na sjeveru Vijetnamci na Annam teritoriju oslobaaju se
kineske kontrole, napadajui istovremeno i juni dio Champa teritorija. Tijekom II. svjetskog
rata Ho Chi Min ujedinjuje pobunjenike i zajedno sa zapadnim silama napreduje protiv
Japanaca. Nakon rata Ho Chi Minova partija proglaava vijetnamsku nezavisnost. Francuzi
pokuavaju uspostaviti kolonijalnu vlast, ali bivaju poraeni u bitci kod Dien Bien Phu 1954.
godine. Prije poetka same agresije europski racionalizam i politika arogancija zasljepljuju
Francuze koji ne uviaju kompleksnost situacije, jer smatraju da je dovoljno to to su
posjedovali zapovjednike kolovane na akademijama Zapadne europe i Sjeverne Amerike.
Teka kola gerilskog ratovanja u dunglama Indokine za njih je bila od nikakvog znaaja.
Francuska tehnoloka superiornost u avionima i tenkovima pokazala se beskorisnom u tim
podrujima. Nakon samo tri mjeseca Vijetnamci su nadjaali francusku frontu. Dogovorom je
ustanovljena podjela na 17-toj paraleli, takozvana vrua zona, sjeverno od Hu. Kada je
Francuska istjerana, Amerika se umijeala u ono to su smatrali da je komunistiko
preuzimanje jugoistone Azije. U poetku je Eisenhower govorio "da ne moe zamisliti veu
tragediju od one da se Amerika uplete". To se promijenilo u zabrinutu reakciju zbog pada
saveznika u tom podruju, to dovodi do njegove zadnje izjave o Vijetnamu: "Pad Junog
Vijetnama stavit e u pokret kotrljajui proces koji se ne moe zaustaviti i koji ima veliku
influencu na na svijet, nau demokraciju i nau slobodu".11 Moemo rei da je Eisenhower
obvezao Ameriku da brani Juni Vijetnam. Sjeverni Vijetnam je napao 1961. godine. Sjeverni
Vijetnam je osvojio juni dio 1973. godine, uvodi brutalnu politiku ideologiju, istovremeno
11

Citirano u Johnson, A. History of Modern Times, str. 632-633.

15

napadajui Kambodu na zapadu (1977., 1979.) i odbijajui napad Kine 1979. godine.
Vijetnam se povlai iz Kambode 1989. godine. Iako se vijetnamski rat vodi kao trenutak u
kojem je komunistiki Sjever zauzeo jug zemlje, povijest i kultura prikazuju sirove ritmike
impulse koji 2 000 godina dominiraju tim predjelima svijeta. Fundamentalistike razlike
Champa i Annama nisu izblijedile i njihova netrpeljivost jo uvijek postoji.
Ovaj pogled unatrag pokazuje da nismo nuno racionalna bia, nego smo kao
pojedinci zaokupljeni vlastitim kulturolokim kontekstom i nikako ga ne smijemo ignorirati ili
staviti na stranu, ocijeniti kao nevanim, a to je upravo ono to su uinile Francuska i
Amerika.

TREE POGLAVLJE: Tipovi rata

3.1. ivotinjski rat

16

Quincy W. koristi taj termin za razlikovanje od ljudskih ratova. Takav tip rata postoji
kao instinktivni kolektivni obrambeni mehanizam za mnoga bia. Bia se organiziraju da
brane teritorij ili prava na razmnoavanje. Takva organizacija je na instinktivnom nivou to
samo pokazuje da su napad i obrana genetiki zapisano u tim biima. Rat na tom stupnju nije
stvar vlastitog izbora, ve stvar instinkta. Na toj razini ne moemo razgovarati o etikim
problemima. Duljina i opseg trajanja tih ratova su limitiran evolucionarnim principima koji se
vode samoouvanjem i ouvanjem vlastite vrste. Budui da su ljudi takoer ivotinje, iz tih
prouavanja i promatranja moemo nauiti mnogo. Naravno, sposobni smo za kompleksne
razgovore, auto-refleksiju, etiko ponaanje, tako da ipak postoji veliki rascjep izmeu
ljudskih ratova i ivotinjskih ratova. Etnoloka istraivanja mogu pokazati kako su ti ratovi
evoluirali u ljudski tip ratovanja iz prirode instinktivnih reakcija koje su se generacijama
razvijale, ali ne mogu prikazati iscrpne podatke dananjeg ljudskog ratovanja.
3.2. Primitivni ratovi
Primitivni ratovi poinju s pojavom kulture i uzorcima nauenog ponaanja i
organizacije. Vie karakteristike takvog ratovanja karakterizirane su pojaanom ulogom
znanih ciljeva, motivirane su kompleksnim vrijednostima: ast, slava i osveta. S pojavom
primitivnih ratova poinju i nasilne eskalacije karakteristine samo za ljudski rod. Primitivni
rat je okruen ritualima magije i raznih tabua, pravilima koje nalau kako se borba vodi,
transformacijama u ratnika u raznim plemenima, pokopom mrtvih, purifikacijom ratnike
grupe u miru i slino. ak i modernizacija ratovanja nije smanjila potrebu za takve rituale.
Ljudi nikada ne mogu postati bia samo istog razuma. ovjek se u trenucima stresa obraa
Bogu ili jednako kompenzirajuoj vlastitoj filozofiji, traei vlastitu sigurnost. Organizacija
primitivnog rata obuhvaa u rudimentarnom obliku sporadine zajednike ljudske akcije,
okupljajui se oko nekog specifinog pojedinca. Takav primitivan rat je odraz lovakih
strategija i uzoraka.12 Takva drutva jo nisu u stanju organizirati stajau vojsku.
Kako je nivo kulturne kompleksnosti porastao, primitivni ratovi mogu se podijeliti u
vie i nie tipove. Nie primitivne ratove karakteriziraju razne razmirice ljudi iji su razumni
kapaciteti jako mali, ali su ipak sposobni za konkretnu akciju lova i slabijih strategija. Mnoge
ivotinje su sposobne za neku vrst dogovorene akcije. Lovne strategije vukova nisu puno
razliitije od tih raznih koordiniranih akcija ljudskih bia.
12

"Meu nacijom lovaca, najnie i najrudimentarnije stanje drutva, lovac je ujedno i ratnik." Adam Smith, An
Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, R. H. Campbell i A. S. Skinner. Liberty Classics,
Indianapolis, 1979.

17

Vii stupanj primitivnog rata poinje sa Homo sapiens sapiens i evolucionira u

razumno planiranu akciju. Upotreba specifinog oruja i napredak vojne logistike, moral i
poeci etikih pravila, opravdanje samog ratnog ina, sadrani su u primitivnim oblicima u
tom veem stupnju primitivnog rata. Ipak, nedostatak sistemske strategije i viak privatnog i
osobnog zanimanja, umjesto javnih politikih interesa, pokazaju da su se ti ratovi veinom
vodili za teritorij ili za resurse. Bilo bi pogreno tvrditi da su ti razlozi dovoljni da se objasne
vii stupnjevi primitivnog ratovanja. S porastom naselja, lovci se okreu brim i unosnijim
zanimanjima od lova, okreu se susjedima i njihovim teritorijama koji postaju lovine. Takvim
estim ratovanjima stvaraju se rituali i vrijednosti koje su utkane u kulturu kao i u politiki
nacionalni identitet. Ti motivi i vrijednosti koje su motivirale njegovo ponaanje nisu nestale
kroz ovjekovu starenje, nego su sastavni dio njegove dananje kulturne osobnosti.
3.3 Civilizirani ili politiki rat
Ovakva vrsta rata ukljuuje formiranje drava i uspon stalne vlade koja centralizira
administrativnu mo. U takvoj dravi postoji podjela rada, ekspanzija produkcije, sve
karakteristike stalne i statine drave. Materijalni progres donosi ljudima blagostanje u vidu
vieg ivotnog standarda, i naravno nastaje akumilirani viak koji se moe kanalizirati u ratne
svrhe. S napretkom agrikulture, fotifikacije postaju vee, oruje postaje ubojitije i dueg
dometa. Profesionalna vojska moe se organizirati sezonski ili permanentno, bitke postaje
bolje organizirane, a u strategije i taktiku ulae se vei intelektualni napor.
Cijena rata poveava se s kompleksnou drave i agresivni civilizirani rat postaje
luksuz u ekonomskom smislu.
Priroda civiliziranog rata ostaje uglavnom neizmjenjena sve do izuma baruta. Tijekom
bitke kod Crcya

1346. godine,

jedna od najveih koncentracija vitezova

na

srednjovjekovnom polju juriala je na englesku vojsku preteito sastavljenu od obinog puka.

Od 12 000 ljudi, 8 000 su bili strijelci: oni su se suoili sa 60 000 Francuza, od kojih je 12
000 bila teka konjica. Francuski vitezovi i njihovi saveznici odbili su juriati na seljake, koji
su ispaljivali kiu strelica, ve su traili borbu sa statusno jednakim engleskim vitezovima.
Englezi su izgubili oko 200 ljudi, a Francuzi 1 542 viteza i izmeu 10 000 i 20 000 vojnika.
Skupo odravani rod vojske bio je izbrisan s tako jeftinim i jako djelotvornim orujem.
S razvojem oruja i ekonomskim razvitkom drava rat postaje kompleksniji i traje sve
vei vremenski period, ali ba zato jer si drave mogu priutiti takav rat.

18

3.4. Moderno ratovanje

Za takvo ratovanje karateristino je daljnje poveanje resursa koji se u ratu
upotrebljavaju za poveanu mehanizaciju, masovnu produkciju oruja, brzu komunikaciju,
poveanje i podjelu, te specijalizaciju rada profesionalne ili regularne vojske. Rat se nakon
16. stoljea, osobito prema vojnoj povijesti, dijeli u pred-industrijske i industrijske tipove.
Prije druge polovice 19. stoljea oslanja se na agrarnu ekonomiju sa malim razlikama u
produkciji. To sve mijenja industrijska revolucija koja donosi intenzivnu masovnu produkciju
oruja. Sukob te dvije strane moemo promatrati u amerikom Civilnom ratu (1861.-1865.).
Sukob industrijskog Sjevera protiv preteito agrikulturnog Juga. Takoer i Prvi svjetski rat
pokazuje sukobe industrijskih zemalja Britanije, Francuske, Njemake i Rusije, te AustroUgarskog carstva. Moemo rei da je I. svjetski rat bio feudalna bitka sa elementima
modernog nacionalizma opskrbljen masovnim i industrijskim orujem. Svi znamo kakve su
bile krvave posljedice.
3.5. Nuklearni rat
Nuklearni rat se jako razlikuje od bilo kojeg modernog rata. Predstavlja intenzivno
koritenje dananje tehnologije u korist rata. Nedavni Hladni rat (1945.-1989.) izmeu
Sjedinjenih Amerikih Drava i Sovjetskog saveza pokazuje novu eru ratovanja u kojem
postoji stalna prijetnja totalne destrukcije zbog raznih incidenata (Kubanska kriza 1962.).
Ipak, mnogi moderni ratovi su bili konvencionalni: u Koreji (1950-55), Vijetnamu (19451975), ratovi protiv Falklandskih otoka (1982.), protiv Iraka (1991., 1996.), protiv Srbije i
Crne Gore (1999.) i Afganistana (2001.), i u ni jednom nije upotrebljeno nuklearno oruje.
Sporadine borbe izmeu Indije i Pakistana zbog Kamirske provincije uvijek izazivaju
mnogo pozornosti zbog mogunosti upotrebe nuklearne bombe.
Priroda nuklearnog rata je takva da ne postoje nikakve zapreke ni granice, ne
iskljuujui ni ogromne potencijalne rtve. Nuklearni rat ima ogromne implikacije na etiko
razmiljanje o ratu. Nuklearni rat moemo slobodni nazvati i totalni rat, jer ne ometa ga
prostorna udaljenost, niti bilo kakva panja ni dikriminacija prema moguim rtvama.
"Priroda nuklearnog rata je takva da nakon takvog rata, milijarde ljudi koji nastanjuju
zemlju postaju podlozni napadima raznih bolesti, dolazi do raznih degenerativnih bolesti,
oteuje se sama DNA molekula, nositelj nasljednosti." 13 Ruski general Sokolovsky primjetio
13

Andrei Sakharov, "Sakharov Speaks", in Continuity and Change, ur. Philip C. Ensley, str. 168.

19

je da pojava raketa sa nuklearnim glavama radikalno mijenja koncepciju modernog ratovanja i

ogroman kapacitet dostave nuklarnog oruja, stvara od itave zemlje potencijalno bojno polje.
Takav potencijal nuklearnog oruja onemoguava bilo kakvu kontrolu, odgovarajui odgovor
na prijetnju ili napad. Isto tako vrijeme od objave rata i ispaljivanja prvih raketa je smanjeno
na najmanji mogui period za razliku od konvencionalnog ratovanja.
3.6. Postmoderno ratovanje
esti tip rata s kojim smo suoeni nedavno moemo nazvati raznim imenima. Cyber
ratovanje, Inforat ili virtualni rat. Cyber rat ukljuuje napade na elektroniko komunikacijske
sisteme neprijatelja kroz upotrebu kompjuterskih virusa ili elektromagnetskih eksplozija u
atmosferi koje su dizajnirane za onesposobljavanje kompjuterskih sistema. Definicija ne
ukljuuje izolirane incidente pojedinanih napada hakera koji su samo in vandalizma ili
pljake, iako maliciozni i nasilni, ne konstituiraju in rata.
Virtualno ratovanje ukljuuje naputanje ratovanja licem u lice u korist sigurnih
sklonita tisuama kilometara daleko od bojita. Bespilotne letjelice i navodee rakete postaju
danas neizostavni dio virtualnog rata.
Iako su neki dijelovi medija i tehnologije koji su ukljueni u cyber i virtualni rat novi,
napadi na komunikacije ne konstituiraju novu formu rata, ne redefinirajui time sam rat.
Komunikacija kao meta pokazuje ovisnost moderne ekonomije o brzini protoka informacije,
ali i elju da se stvore alternativna sredstva komuniciranja, iako strateki vrlo vano ne bi
unitilo potencijalne linije komunikacije za, recimo, ameriku ekonomiju. Neka druga nacija
osjetila bi to kao ogroman gubitak. Destrukcija World Trade Centrea 2001. godine dovela je
do ekonomske reperkusije, ali nije uzdrmala iz temelja otvoreno ekonomsko drutvo.
Ekonomski promet je brzo preusmjeren kroz druge kanale. Napad saveznika u Drugom
svjetskom ratu na Njemaku pokazao je snagu kompleksne industrijske nacije da se oporavi,
za razliku od siromanijih zemalja u kojima su odnosi populacije i ekonomije mnogo
osjetljiviji.
Ratna kampanja u Afganistanu 2001.-2002. pokazuje

razlike izmeu voenja

virtualnog rata protiv zemlje koja je siromana u ekonomskom terminu i bacanje bombi na
ekonomski napredniju Srbiju 1999. godine. Razaranje elektrinih centrala je sigurno u nekoj
mjeri ugasilo komunikacijske centre, ali nije unitilo mogunost srpske vojske da poduzima
staromodne vojne akcije. Takav napredak koje je doivjelo dananje ratovanje kada su u

20

upotrebi krstarei projektili i robotizirane bespilotne letjelice navoene sa sigurnih lokacija

daleko od neprijateljskih linija, sama priroda rata se nije promjenila.
Vidljivo je da se kroz nove tipove ratovanja poveava i kompleksnost rata, iako ne
trebamo pretpostaviti nuno napredovanje ratne strategije i taktike. Rat takoer moe biti i
simptom nazadovanja ljudske civilizacije.

ETVRTO POGLAVLJE: Etika ratovanja

4. Etika rata

21

Postoje tri tradicije koje dominiraju u etikim promiljanjima o ratu. Realizam,

pacifizam i teorija pravednog rata. Naravno postoje i druga razmiljanja, ali toliko su
proturjena i ne ne podlijeu klasifikaciji, te ne ulaze u te podjele.
Glavna kontroverzna propozicija teorije pravednog rata tvrdi da drave mogu imati
razlog i moralno opravdanje da krenu u rat. Rat je ponekad, naravno ne uvijek, moralno
pravedan. Rat Saveznika u Drugom svjetskom ratu smatran je kao primjer moralno
opravdanog rata.
Realizam pak prua skeptian pogled na aplikaciju moralnog koncepta na sam rat.
Mo i nacionalna sigurnost, tvrde realisti, motiviraju drave tijekom ratnog razdoblja i moral
je u tim trenucima samo pusta elja. Etika nema nikakve veze sa okrutnim svijetom globalne
politike, gdje samo jaki preivljavaju. Drava bi trebala teiti vitalnim interesima u sigurnosti,
utjecaju nad drugima i ekonomskom rastu, a ne moralnim idealima.
Pacifisti moralnu koncepciju rado primjenjuju i smatraju da je to nuno, na
internacionalne razmirice. Vrlo je vano pitanje o mogunosti opravdanja ina rata. Ali,
rezultat takve normativne aplikacije, u sluaju rata, je uvijek da se takva akcija ne smije
poduzimati. Ondje gdje je teorija pravednog rata popustljiva i doputa rat, pacifizam je uvijek
protiv. Za pacifiste, rat je uvijek pogrean i uvijek postoji neko bolje rijeenje problema. U
daljnjem teksu u podrobnije objasniti svaku teoriju.
4.1. Teorija pravednog rata
Ova teorija je jedna od najutjecajnijih teorija o etici rata. O toj teoriji rapravljaju i
zastupaju ju velikani svoga doba: Augustin, Toma Akvinski14, Hugo Grotius15, Suarez, Vattel.
Mnogi smatraju Augustina i zaetnikom teorije pravednog rata, neopravdano. James. T.
Johnson, povjesniar tradicije teorije pravednog rata, smatra da porijeklo teorije moemo
pronai u klasinim grko-rimskim, pa i kranskim vrijednostima. Neku poetnu toku
moemo nai kod Aristotela, Cicera i Augustina. Mnoga pravila su se razvila i kao takva ula
u meunarodne zakonike koji se tiu oruanih sukoba. Ujedinjeni narodi, Haag, enevska
konvencija samo su neke meunarodne institucije koje se ravnaju prema njima. Tradicija
teorije pravednog rata je nedvojbeno od velikog utjecaja i dominira moralnim i legalnim
14

AKVINSKI, Toma, Izabrano djelo, Izabrao i priredio Tomo Vere, Zagreb: Globus, 1981.
Huga Grotiusa O pravu rata i mira (Des Hugo Grotius drei Bcher ber Recht des Krieges und Friedens,
Berlin 1969.; tiskano na osnovi izdanja iz 1625.
15

22

diskursima koji se tiu rata. Teorija pravednog rata moe biti podijeljena na tri djela, koji se u
literaturi navode na latinskom.
Ti djelovi su: 1) jus ad bellum, koji se tie pravde u ratu openito; 2) jus in bello, koji
se tiu pravde u ratu nakon to je poeo; i 3) jus post bellum, koji se tiu pravde u ratu u
zavrnoj fazi rata, po zavretku.
Termini jus ad bellum i jus in bello nisu postojali u romanistikoj i skolastikoj
tradiciji. Bili su nepoznati civilnom zakoniku srednjeg vijeka, kao i meunarodnom zakonu.
Nije bilo nikakve podjele na dvije vrste pravila, ad bellum i na drugi in bello. Jako je teko
pronai termine jus ad bellum i jus in bello u upotrebi prije 1930. Ni jedan nije spomenut
tijekom 1899. i 1907. na Mirovnoj konferenciji na kojoj su se kodificirali ratni zakoni. Termin
jus ad bellum koristi se 1928. i 1931. tjekom istraivanja rata. Sam termin dobiva na
vrijednosti tek zaslugom Beke kole. Jedan od prvih koji koristi te termine bio je Josef Kunz,
koji ih je navjerojatnije i iskovao.16 Prvi puta su termini objavljeni 1934. u lanku i zatim u
knjizi 1935.17 Dvije godine kasnije, Alfred Verdross koristi termine u istom smislu kao i Kunz,
u svojoj knjizi o meunarodnom pravu. Negdje otprilike u isto vrijeme, R. Regout poinje
takoer koristiti oba termina u svojoj knjizi o doktrini pravednog rata. 18 Ipak ni jedan termin u
tom razdoblju nije bio objavljen u nekim velikim publicistikim radovima niti se pojavio na
nekim teajevima o ratu i miru na Hakoj akademiji Meunarodnog zakona ili bilo kojoj
drugoj akademiji.
Termini se masovno poinju koristiti nakon Drugog svjetskog rata, kada je Paul
Guggenheim, uenik Beke kole, koristio termine jus in bello i ad in bello u prvom velikom
meunarodnom

sporazumu

postratnom

razdoblju19.

radovima

nastalim

pod

Guggenheimovim vodstvom, a koji su objavljeni 1956., Kotzsch ih uzima zdravo za gotovo,

kao termine koji su u irokoj upotrebi. Kako i vidimo, neke ideje pravednog rata postojali su
jo u davna vremena, ali sama terminologija koja se danas koristi, javlja se relativno kasno,
tek sredinom prolog stoljea.

16

KUNZ, Joseph, Bellum justum and bellum legale, AJIL, 1951, Vol. 45, 528.
KUNZ, Joseph, Kriegsrecht und Neutralittsrecht, Be, 1935, Vol. 1-2.
18
REGOUT, Robert, La doctrine de la guerre juste de saint Augustin nos jours, Paris, 1935.
19
GUGGENHEIM, Paul, Lehrbuch des Vlkerrechts, Vol. 2., Basel, 1949, 778.
17

23

4.1.1. Jus ad bellum

Pravila jus ad bellum u prvom redu odnose se na voe drava. Budui da su politike
voe ono koji inauguriraju ratove, pokreu vojske, oni se odgovorni za jus ad bellum principe.
Ako ne uspiju ili zakau, tada su uinili ratni zloin. Prema rijeima nrnberkih tuitelja,
agresivni voa koji zapone nepravedni rat poinio je zloin protiv mira. Ono to konstituira
pravedni ili nepravedni rat odreeno je pravilima jus ad bellum. Teorija pravednog rata nalae
da svaki rat, da bude opravdan, mora sadrati est zahtjeva.
4.1.1.1 Pravedan i opravdan razlog
Ovo je najvanije pravilo koje odreuje sve ono to slijedi. Drava moe zapoeti
napad samo zbog pravog razloga. Ovaj razlog ukljuuje: samo-obranu od vanjskog napada,
obrana drugih od istih dogaaja, zatita nevinih od brutalnih, agresivnih dravnih sustava.
Moderni teoretiari pravednog rata govore o jednom razlogu, otporu protiv agresije. Agresija
je upotreba naoruane sile i napad na neija temeljna prava. Osnovna prava dvije vrste entiteta
su ovdje na snazi: dravna prava i prava njegovih vlastitih graana.
Internacionalno pravo potvruje da drave imaju mnoga prava, prvenstveno ona to se
tiu politike suverenosti i teritorijalnog integriteta. Primjer agresije je napad Njemake na
Poljsku 1939., i Iraka na Kuvait 1990., gdje je agresor koristio oruanu silu da svrgne njezinu
vladu, da zauzme teritorij i uspostavi vlastitu vladavinu. Napadnuta drava ima pravo na
nasilan odgovor, na obranu, dapae njezina je dunost da zaustavi nasilnog agresora. Moemo
rei da drava ima tu dunost jer treba braniti prava vlastitog stanovnita, uostalom vlada je
uspostavljena da osigura osnovna prava ljudi. Ako se drava prama tome ravna, onda je ona
legitimna; ako ne, onda drava nema pravo ni razlog da postoji. S moralnog stajalita samo
legitimne vlade imaju prava, ukljuujui i da idu u rat. Teorija legitimne vlade je nuna da bi
imali temelje za teoriju pravednog rata, kao to je dobro primjetio Toma Akvinski. Ova veza
sa legitimnou je konzistentna s perspektivom rat: nasilan sukob oko toga kako e se
rukovoditi nekim podrujem. Temeljeno na meunarodnom zakonu, ini se kako postoje tri
osnovna kriterija za legitimnu vladu. Ako su svi uvjeti ispunjeni, drava ima pravo na
vladavinu i na vlastiti mir. Kao prvo, drava je prepoznata kao legitimna od svojih ljudi i od
meunarodne zajednice. Drava, kao drugo, mora izbjegavati naruavanje prava drugih
legitimnih drava. Posebice, legitimne drave ne vre agresiju protiv drugih drutva. I kao
tree, legitimne drave moraju napraviti svaki razumni napor da zadovolje ljudska prava

24

vlastitih graana, naroito onih koji se tiu ivota i slobode. Drave koje ne ispunjavaju te
kriterije nemaju prava vladavine ili da idu u rat. O dravama koje ispunjavaju te kriterije
moemo govoriti kao o legitimnim dravama ili kao minimalno pravednim.
Bitno je govoriti o tim pravima, jer ta prava daju dravi moralnu legitimnost, pokazuju
nam zato je opravdano odgovoriti nasiljem na agresiju. Pravdu u civilnom ratu, gdje nema
klasinog prelaska granica, izmeu zemalja, gdje se oko jedne drave bore razne frakcije,
takoer nam osvjetljavaju ta pravila. Pitanja; koja strana ima na sebi bar minimalnu pravdu;
koja se strana brani, ili koja se nastoji osamostaliti, pomau za koju se stranu treba opredjeliti.
Postavlja se i pitanje kako se koncepcija pravednog razloga slae sa naoruanom
humanitarnom intervencijom. Kada drava ne poini agresiju prelaska granice, nego se
brutalno okrene protiv vlastitih ljudi, poinjava masakre protiv velikog broja svojih graana.
Takvi dogaaji desili su se u Kambodi i Ugandi 1970-ih godina, Ruandi 1994. godine, u
Srbiji i Kosovu 1998-1999. godine i u Sudanu/Darfuru od 2004 do danas. Naa definicija nam
dozvoljava da interveniramo u ime rtava, da napadnemo takav reim i svrgnemo ga s vlasti.
Jer agresija se ne dogaa samo prelaskom granica, to je upotreba oruane sile protiv tuih
osnovnih ljudskih prava. Taj netko drugi moe biti druga osoba (nasilan zloin), druga drava
(meunarodna ili vanjska agresija), mnogi ljudi unutar vlastite drave (domaa ili unutarnja
agresija). U svim tim sluajevima, agresor nema nikakva prava zbog kojih ga se ne smije
napasti. Agresor ima dunost da prestane s agresijom te da prihvati svaku kaznu koja mu se
odredi zbog agresije. Ako se agresor ne zaustavi, posve je legitimno da se rtve okrenu
upotrebi sile da se zatite, i svatko tko moe pomoi rtvama ovlaten je za upotrebu sile.
Obino, u humanitarnim intervecijama, oruana sila meunarodne zajednice je od vitalne
vanosti za efektivni otpor protiv agresora, jer je domaa populacija veinom u nemogunosti
ili bar u nepovoljnijem poloaju od agresora. Teroristi takoer mogu izvriti agresiju. Nema
nita da bi bilo iskljueno, oni takoer mogu upotrijebiti oruanu silu u namjeri povreivanja
neiji tuih prava. Nakon takve agresije, odrekli su se svih prava o nenapadanju. Teroristi ak
u veini svojih djelovanja ine agresiju, jer terorizam je zapravo upotreba sporadinog nasilja
pravilno odabranog da se maksimizira efekt, naroito upotrebljen protiv civila, sa eljom
irenja straha meu populacijim nadajui se da e strah ubrzati neke njihove politike ili
druge zahtjeve. Al-qaida, teroristika skupina, 11. 9. 2000. g, oito je koristila oruanu silu da
bi dobila kontrolu nad avionima koje je upotrijebila kao projektile protiv meta u Pentagonu i
World Trade Centru. Takav in agresije je bio akt protiv suverenosti i teritorijalnog integriteta
amerike drave i napad na ljudska prava i ivote stanovnika drave. Kao takvi, naravno, ako
su dobro istraene veze terorista i talibanskog reima u Afganistanu, obrana i napad na
25

talibansku vladu je sasvim opravdan. Postoje mnogobrojne indikacije da je upravo ona

sponzorirala teroriste s ljudstvom, novcem i sigurnim mjestom za prebivanje.
Vrlo vaan imbenik u sluaju opravdanog razloga, da bi bilo pravedno ii u rat, je to
da se mora aktualizirati agresija, ili u nekim rijetkim sluajevima kada je dozvoljeno napasti
da bi se sprijeila sigurna agresija. Naravno, ne slau se svi oko toga. Tvrdi se da je apsurdno
kazniti nekoga za zloin koji tek treba biti uinjen. Neki se trude definirati izvanredne
sluajeve: ozbiljnost oekivanog napada i agresije, vrsta i kvaliteta zahtjevanih dokaza, brzina
kojom moramo odluiti, i pitanje pravednosti i dunosti da se zatite ljudi. Ako se zna da se
treba dogoditi uasan napad, treba se spremiti i okrenuti od obrane na napad. Napad je
najbolja obrana. Zato bi agresor bio u povoljnijem poloaju od napadnutoga? Ali, to naravno
povlai pitanje: moete li napasti prvi, da li ako koristite preventivni napad, niste agresor? Da
li se moe napad smatrati inom obrane od agresije? Meunarodni zakon, striktno zabranjuje
preventivne napade osim ako nisu autorizirani od UN-vog Vijea Sigurnosti. Ta pitanju su
jako aktualna s obzirom na ameriki preventivni napad na Irak. Sjedinjene Amerike Drave
se rukovode Nacionalnom sigurnosnom strategijom, pravom da udare prvi kao dio rata protiv
terora. Mnoge druge drave smatraju takvu odluku i strategiju iznimno kontroverznom.
4.1.1.2. Prava namjera
Drava mora imati namjeru voditi rat samo zbog pravednog i opravdanog razloga.
Imati pravi razlog da se krene u rat nije dovoljno: motivacija da se krene u rat mora biti i
moralno prikladna. Drugi motivi, poput moi, ili otuivanje zemlje, iracionalni poput etnike
mrnje su iskljueni. Samo prava namjera u sklopu opravdanog razloga moze priskrbiti ratu
pravednost. Sa svakim drugim razlogom dolazi i do moralne pokvarenost. Meunarodni
zakoni ne ukljuuju to pravilo, vjerojatno jer je teko dokazati dravnu intenciju napada.

4.1.1.3. Legitiman autoritet i javna objava

Drava moe ii u rat samo ako je odluka donesena od legitimnog autoriteta, sukladno
pravilnim procesom i donesena javno, sa saznanjem ljudi i neprijateljske drave. Legitiman
autoritet je obino specificiran u konstituciji te zemlje. Zemlje koje nemaju zahtjeve
minimalne zakonitosti, nemaju ni legitimnost poi u rat.

26

4.1.1.4. Zadnja opcija

Drave mogu krenuti u rat tek kada su iscrpile sve mirne alternative da bi rijeile
sukob, posebno pregovore na diplomatskoj razini. Kada netko eli objaviti rat, mora biti
siguran da je to zadnje praktino i razumno rjeenje da se efektivno odupre agresiji.
4.1.1.5. Vjerojatnost uspjeha
Drava bolje da ne ulazi u rat ako nema mogunosti da promijeni nadolazeu situaciju.
Cilj je blokirati masivnu nasilu agresiju koja je neminovna. Meunarodni zakoni ne ukljuuju
taj zahtjev, smatrajui ga razumnim i loginim.
4.1.1.6. Proporcionalni zahtjevi
Drava mora a priori svakom iniciranom ratu, vagnuti dobro koje proizlazi iz njega,
kao to su osiguranje opravdanog razloga, protiv zla koje proizlazi iz njega, prvenstveno
rtve. Samo ako su ti zahtijevi u proporcionalnom odnosu, tj. cijena koja se plaa nije
prevelika, ratna akcija se moe nastaviti. Moramo naglasiti ope dobro, jer openito se u ratu
gleda samo vlastita korist, ne imajui na umu neprijateljske rtve, a esto zanemarujui i nae
vlastite.
Teorija pravednog rata inzistira na ispunjenju svih est kriterija za djelomino
opravdanu deklaraciju rata. Bez tih uvjeta nema opravdanosti. Kao takva, teorija pravednog
rata ini se jako zahtjevna. Naravno, takva treba i biti budui da se odnosi na tako teak in
kao to je rat. Vano je shvatiti da prva tri principa moemo nazvati deontolokim zahtjevima
takoer poznatim i kao zahtjevi koji se temelje na dunosti. Da bi rat bio pravedan, moramo
se drati nekih temeljnih dunosti: dunosti da ne uinimo agresiju. Druge dunosti tiu se
prikladne motivacije, javne obznanjenosti od legitimnog autoriteta. Slijedea tri zahtijeva su
konsekvencijalna: ako su prva tri principa ispunjena, moramo uzeti u obzir i konsekvence
pokretanja ina rata. Kao takva teorija pravednog rata pokuava osigurati razumnu
kombinaciju deontologije i konsekvenci s obzirom na teoriju rata.
4.1.2 Jus in bello
Jus in bello odnosi se na pravednost u ratu tijekom bitke. Odgovornost drave u jus in
bello, pada na lea generala i vojnika koji formuliraju i izvravaju ratnu politiku odreene

27

drave. Oni su odgovorni za svako krenje principa koji se dogaaju pod njihovim
zapovjednitvom. Ta odgovornost se esto pokazuje na suenjima za ratne zloine, bilo od
strane vlastitog vojnog suda, ili od strane novo formiranog Meunarodnog kriminalnog suda
stvorenog 1998.g. Sporazumom u Rimu. Moramo ustanoviti razliku izmeu vanjskog i
unutarnjeg jus in bello. Vanjski ili tradicionalni, jus in bello tie se pravila drave kojih se
ona treba pridravati glede neprijatelja i vlastitih oruanih sila. A unutarnji jus in bello tie se
pravila koja drava mora potovati u skladu s vlastitim stanovnitvom u voenju rata protiv
vanjskog neprijatelja.
Postoji nekoliko pravila koje se tiu vanjskog jus in bello:
4.1.2.1. Potovanje svih meunarodnih zakona glede prohibicije oruja
Kemijsko i bioloko oruje, posebice, je zabranjeno mnogim sporazumima. Nuklearno
oruje nije tako jasno zabranjeno, ali moemo rei da postoji veliki tabu na takvo oruje i
svako njegovo koritenje, koje bi sigurno bilo popraeno s velikom dozom neprijateljstva
meunarodne zajednice.
4.1.2.2. Diskriminacija (razlikovanje) i ne-borbeni imunitet
Vojnicima nije zabranjeno nasilno reagirati na one koji im ele natetiti. Ali vojnik
mora razlikovati civilnu populaciju, koja bi morala biti imuna od direktnog i intencionalnog
napada, od onih vojnih, politikih i industrijskih ciljeva koji su umijeani u krenje prava.
Iako su kolateralne rtve neizbjene, moralno i zakonski je pogreno namjerno napadati
civilne objekte. Primjerice, bombardiranja stambenih zona su strogo zabranjena. Ipak veina
ratova od 1900. godine imali su mnogo vee civilne rtve od vojnih. Zbog toga razloga, to
pravilo se eli posebno uvrstiti kroz meunarodne zakone sa eljom da se na najbolji mogui
nain zatite civilne i kolateralne rtve.

4.1.2.3. Razmjernost
Vojnici mogu upotrijebiti silu samo razmjernu onoj koja je potrebna za dovrenje cilja.
Moraju obuzdati vlastitu snagu, tako da su oruja masovnog unitenja nesrazmjerna za
legitimno zavrenje rata.

28

4.1.2.4. Dobrohotna karantena za ratne zarobljenike

Ako se zarobi neprijateljski zatvorenik, on prestaje biti smrtnosna opasnost za osnovna
ljudska prava. Tako da nije pravedno te zarobljenike ubijati, silovati, muiti, izlagati ih gladi i
ei, vriti na njima medicinske eksperimente i dr. Mora im se kako i nalae enevska
konvencija, osigurati siguran smjetaj daleko od bojne zone, i tako dugo dok rat ne zavri,
kada ih se treba pustiti ili razmijeniti za vlastite ratne zarobljenike. Danas je aktualno pitanje
kako postupati sa teroristikim zarobljenicima. Velike kontraverze okruuju agresivno
ispitivanje, a vjerojatno i tajna muenja teroristikih neoptuenih zarobljenika u zatvorima u
Kubi, Iraku i Pakistanu od strane Sjedinjenih Amerikih Drava, a sve u ime rata protiv
terora.
4.1.2.5. Nikakva upotreba sredstava koja su Mala in Se
Vojnici ne smiju koristiti sredstva ili oruje koje je zlo po sebi. To ukljuuje masovne
kampanje silovanja, genocid ili etniko ienje, koritenje otrova ili prevara (maskiranje
vojnika u uniforme Crvenog Kria), forsiranje zarobljenih vojnika da se bore protiv vlastite
strane i koritenje oruja iji se efekti ne mogu kontrolirati, poput raznih biolokih agenasa.
4.1.2.6. Bez odmazde
Odmazda je kada drava A povrijedi pravila jus in bello u ratu sa dravom B. Drava
B se zatim osveuje krei vlastita pravila jus in bello, traei da se drava A pridrava
pravila. Postoji jaki moralni i jasni razlozi koji pokazuju da odmazda ne funkcionira, nego da
slui samo eskalaciji sukoba i poveanju rtava. Pobijediti dobro je najbolja osveta.
Unutarnji jus in bello nalae da se potivaju ljudska prava vlastitih graana, na
najbolji mogui nain tijekom ratne krize. Javljaju se pitanja: da li je pravedno provoditi
konskripciju ili cenzuru, trebaju li se odravati izbori ili trebaju biti odgoeni, smiju li vojnici
odbijati naredbe u ratu koji smatraju da je nepravedan?
Komprehenzivna teorija pravde u ratno vrijeme mora ukljuiti sva ta razmatranja, a ne
samo na ono to se moe uini neprijatelju. Jer, neki od najgorih zloina desili su se unutar
granica, a ne preko njih, s neprijateljske strane. Neke drave su koristile rat sa stranim silama
kao priliku da masovno kre unutarnja ljudska prava, obino protiv nepodobnih skupina.
Druge drave pak zna uhvatiti panika i kriza, te donose hitne zakone koji se pokau potpuno

29

nepoudnima, kasnije alei njihovo donoenje, a sve zbog pomanjkanja razuma, rukovodei
se strahom.
4.1.3 Jus post bellum
Jus post bellum se odnosi na pravednost tijekom finalne faze rata: zavretka rata. Trudi
se regulirati kraj rata i olakati prijelaz iz ratnog stanja u mirno razdoblje. Ovdje je na snazi
jako malo meunarodnih zakona, tako da se moramo okrenuti moralnim izvorima teorije
pravednog rata. Ali, ak ni ovdje teorija ne tretira jus post bellum onako kako bi trebalo. Ovo
je novo podruje, puno kontroverza. Pokuaj fokusiranja naih misli moemo prikazati u ovim
principima jus post bellum:
4.1.3.1. Razmjernost i publicitet
Mirovni dogovor mora biti razuman i dobro odmjeren, te takoer javno obznanjen.
Ako mirovni dogovor slui kao instrument osvete, to se kasnije moe pokazati kao lo
pokuaj i stvoriti temelje nekog budueg sukoba. Ovo pravilo oduzima legitimnost svakoj
bezuvjetnoj predaji.
4.1.3.2. Vraanje prava
Mirovni dogovor treba osigurati osnovna prava koje je naruio opravdani rat.
Relevantna prava ukljuuju ljudska prava na ivot i slobodu i dravno pravo na teritorij i
suverenost. To su glavni ciljevi koje mora donijeti svaki mirovni sporazum, osiguravajui da
rat tj, njegov zavretak ima poboljani efekt. Potovanje prava je, uostalom, temelj svake
civilizacije, bilo nacionalne ili internacionalne.

4.1.3.3. Razlikovanje
Razlika se treba napraviti meu voama, vojnicima i civilima pobijeene zemlje sa
kojom se pregovara. Civili imaju pravu na odreeni imunitet od kaznenih post bellum mjera.
Ova mjera iskljuuje socioloko-ekonomske sankcije kao poslijeratnu kaznu.

30

4.1.3.4. Odmjerena kazna

4.1.3.4.1 Kazna a) Kada je pobijeena zemlja bila nasilna, naruavala mnoga osnovna
ljudska prava svojom agresijom, odreena kazna mora biti dosuena. Voe te zemlje,
posebice, treba suoiti sa posljedicama vlastite odluke tijekom agresije, pred meunarodnom
javnou.
4.1.3.4.2.Kazna b) Vojnici takoer mogu poiniti ratni zloin. Pravda, nakon rata,
zahtijeva da takvi vojnici, s obje strane sukoba, takoer budu istraeni pod okriljem posebno
za to osnovanog suda.
4.1.3.5. Kompenzacija
Zahtjev za financijskom kompenzacijom moe biti zatraen, ali tako da ostane
dovoljno sredstava i resursa da pobijeena zemlja moe zapoeti sa vlastitom
rekonstrukcijom. Pohlepa pobjednika nakon Prvog svjetskog rata dovela je do drugog velikog
svjetskog sukoba.
4.1.3.6. Rehabilitacija
Poslijeratno okruenje osigurava obeavajuu priliku da se reformiraju institucije kod
agresorske vlade. Takve reforme mogu ukljuivati: demilitarizaciju i razoruavanje, obnovu
policijskog i sudskog aparata, edukaciju glede ljudskih prava, ak i duboku strukturalnu
transformaciju prema minimalnom pravednom drutvu voenom legitimnom dravom. Ovo
je, moemo rei, najkontraverzniji aspekt jus post bellum.
Termini pravednog mira trebaju sadravati sve prije navedene propozicije. Mora
postojati etika izlazna strategija iz ratnog stanja i zasluuje isto tako trud i promiljanje kao i
svaka ratna strategija obrane ili preventivnog napada. Bilo kakvo nepridravanje tih principa
treba smatrati kao nasilan prekraj pravednog rata i kao takav treba biti kanjen. Krenje tih
principa u najmanju ruku zahtijeva novi krug diplomatskih pregovora, ak i uz vodstvo
meunarodne arbitrae, izmeu suprotstavljenih strana. U nekim sluajevima takvo nasilno
krenje propozicija rata moe dati jednoj strani pravedan razlog za odreeno neprijateljstvo.
Ako se ne ispune svi tradicionalni kriteriji jus ad bellum, moe doi do ponovnog izbijanja
rata. Postavlja se pitanje moe li akt nasilne promjene vlade neke drave biti pravedan, kao
to imamo primjere u Afganistanu i Iraku? Ako se drimo nekih pravila takve promjene mogu

31

biti legitimne: ako je sam rat pravedan i voen pravilno, ako je ciljani reim nezakonit, ako je
cilj rekonstrukcije minimalno pravedna vlada, i potovanje jus in bello i ljudskih prava je
integralno za transformaciju samoga procesa. Dozvola za promjenu moe se dobiti jer ne teti
ni dravnim ni ljudskim pravima; oekivane posljedice su veoma poeljne za lokalnu
populaciju i poveani meunarodni mir i sigurnost za sve; poslijeratno vrijeme je posebno
obeavajue za mogunost promjene. Sama promjena odigrat e se uspjeno ako se uspostavi
novi stabilan reim, ako je u potpunosti voen od lokalnih ljudi, te da je barem minimalno
pravedan. Postoje mnogi primjeri da za takvu promjenu treba otprilike 8 do 12 godina. Takve
promjene odigrale su se u Njemakoj i Japanu od 1945. do 1955. tako da su konceptulano
mogue. Naravno, to je vrlo teko u nekim sluajevima, ali svakako nije nemogue. Postoje
neke smjernice koje mogu pomoi transformaciji pobijeene drave u dravu sa minimalnom
pravdom.
a) treba se vrsto drati pravila rata tijekom okupacije.
b) staru vladu treba istraiti i procesuirati njezine ratne zloine.
c) razoruati i demilitarizirati drutvo.
d) pruati efektivnu vojnu
e) dozvoliti ne-dravnim institucijama da se razvijaju.
f) ako je potrebno, treba poeti sa edukacijom i istrijebiti staru propagandu i
poeti usaivati nove vrijednosti.
g) dobrobit nakon nekog vremena mora osjeati cijela populacija.
h) izlazna strategija mora tei polako i pravilno, tako da novi reim moe
sam, bez vanjske pomoi voditi zemlju.
Vidimo da teorija pravednog rata daje pravila i uputstva kojih se treba drati prije
poetka rata, tijekom rata i tijekom zavrne ili izlazne faze konflikta. Pomou njih pokuava
se osigurati uski set pravila, da kada rat izbije, moemo razumno kontrolirati borbe i napade,
da pokuamo dovesti rat kraju, a da se cijelo vrijeme trajanja osigura nuan zahtjev za pravdu.

32

4.2. Realizam
Realizam je najutjecajnija teorija kod politikih znastvenika, kao i kod diplomata i
strunjaka koji se bave meunarodnim poslovima. Iako je realizam kompleksna i sofisticirana
teorija, njezine temeljne propozicije izraavaju veliku sumnju prema primjeni moralnih
koncepta, poput pravde, na podruje meunarodnih razmirica. Realisti smatraju da se moralni
koncepti ne bi trebali upotrebljavati ni kao preskripcija ni kao deskripcija za ponaanje drave
na meunarodnom planu. Realisti naglaavaju mo i sigurnost drave, potrebu da se
maksimaliziraju vlastiti interesi, a za njih je meunarodna scena anarhistika u kojoj mo ima
primat nad svime.
Realisti smatraju da je rat neizbjean dio anarhistikog svjetskog sistema, da se njime
treba pozabaviti samo ako su u pitanju nacionalni interesi, i ako drava zapone rat mora
uiniti sve to je u njezinoj moi da taj rat i dobije. Za njih tijekom ratovanja rata anything
goes.20 Sve prijanje teorije pravednog rata za njih ne vrijede, oni smatraju da se treba vrsto
drati interesa poput dobivanja i rasta vlastite moi, sigurnosti i ekonomskog napretka. Neki
od realista bili su Tukidit, Machiavelli i Hobbes. Moderni realisti su Hans Morgenthau,
George Kennan, Reinhold Niebuhr i Henry Kissinger, kao i moderni neo-realisti poput
Kennetha Waltza.
4.3. Pacifizam
ini se da se najbolje pridravati Jenny Teichmanove definicije pacifizma kaoantiwar-ism21. Pacifisti odbacuju svaki ratni in u korist mira. Njima posebice smeta specifino
nasilje i njegovi razmjeri. Pacifisti se protive bilo kakvom ubijanju, kao i masovnom ubijanju
zbog politikih razloga koje je dio svakog ratnog iskustva. Pacifisti odbacuju rat, vjerujui da
nema moralne osnove koja bi opravdala rat. Rat je za njih uvijek u krivu. Kritika pazifizma se
okree njihovoj elji da ostanu moralno isti bez obzira na sve. Prema tome pacifista uiva u
svim blagodatima koje ima kao graanin neke drave, ali ne eli sudjelovati u noenju nekih
obveza koje proistiu iz toga. Takva kritika je labava, jer u povijesti postoji nebrojeno mnogo
pacifista koji su platili visoku cijenu tijekom ratnih razdoblja. Moramo potovati i njihovu
elju da konstruiraju manje nasila i vie human svijet za sve.

20
21

Sve prolazi.
Protiv rata.

33

Ipak ne moemo da ne primjetimo: pacifizam je do krajnjih granica optimistian, tom

idealizmu manjka realizma. Nenasilan svijet kakav ele pacifisti nije mogue i ostvariti, bar
ne u bliskoj budunosti. Teko je zamisliti da bi politika pacifizma pobijedila naciste. Zbog
nemogunosti protivljenja meunarodnoj agresiji sa efektivinim sredstvima, na kraju propada
i mogunost zatite vlastitih ljudi. Oni pak smatraju da ne trebamo posezati za ratnim
sredstvima da bi zatitili vlastite ljude i da bi kaznili agresiju. U sluaju naoruane agresije,
organizirana i predana kampanja nenasilnog neposluha, kombinirana sa meunarodnim i
ekonomskim sankcijama, moe biti jednako efikasna kao i rat, s mnogo manje destrukcije
ivota. Pacifisti se slau da nijedan agresor ne bi mogao zadrati pobijeenu zemlju u takvoj
izolaciji, ne-suradnji i graanskom neposluhu. Kada bi svi bili u trajku, ekonomija ne bi
mogla napredovati i takav sustav bi se polako poeo uruavati; ekonomske sankcije,
diplomatska cenzura takoer bi stavili agresora pred nemogu in.
Povijest nam opet prua drugaiju sliku: efektivnost pacifistikog otpora zavisi od
brutalnosti i nemilosrdnosti agresora. Etniko ienje bi za njega djelomino rijeilo problem
neposluha. Ako susjedne zemlje stave sankcije na agresora, a on odlui napasti i njih, kako se
dalje moe zaustaviti napredovanje nasilja?
Pacifisti se uporno dre svojih argumenata, te navode primjere uspjenih, pacifistikih
otpora, Mahatma Ghandijeva kampanja protiv Britanskog imperija u Indiji krajem 1940.
godine i Martin Luther Kingova borba za civilna prava u ime Afro-amerikanaca 1960. godine
u Americi. Moramo ipak primjeti da efektivni nenasilan otpor zavisi o reimu protiv kojeg je
usmjeren; o njegovoj jaini, moi, brutalnosti, spremnosti ka promjeni. Britanci i Amerikanci
su pokleknuli jer su imali skrupula, bili spremni na promjene, na bolje, a i sami su bili
dotaknuti determiniranim idealizmom nenasilnih sudionika protesta. Neki agresori ne bi bili
tako spremni na prihvaanje pacifistikih mjera. Tirani poput Hitlera bi takav protest tretirali
kao slabost i brzo ga slomili. Nenasilna obrana nije nikakva obrana protiv okrutnih i
nemilosrdnih tirana i osvajatelja.
Pacifizam moemo podijeliti na dva dijela: jednu konsekvencijalnu formu pacifizma
koja smatra da beneficije koje proizlaze nikako ne mogu nadmaiti cijenu voenja, i
deontoloku formu pacifizma, koja optuuje da je sama aktivnost voenja rata intrinizino
loa, jer kri sve zakone pravednosti, recimo ubijanje ljudskih bia.

34

Najpoznatije doktrine pacifizma, poput one Roberta Holmesa kombiniraju oba

razmiljanja. Teoretiari pravedne teorije rata na razne naine pokuavaju prevladati teorije
pacifizma: recimo,preko veze izmeu konsekvencijalizma i odbijanja ubijanja. Pacifizam u
obje varijante mnogo cijeni ljudski ivot, protivei se istovremeno ubijanju. Ali ta vrijednost
ne ide ba s konsekvecijalizmom, jer ne postoji nita inherentno sa konsekvencijalizmom to
zabranjuje ubijanje. Ne postoji apsolutno pravilo koje zabranjuje ubijanje druge osobe, ili
zabrana upotrebe smrtonosnog oruja protiv druge zemlje. Sa konsekvecijalizmom, uvijek se
promatra cijena i dobit, biranje najbolje opcije izmeu raznih alternativa. On ostavlja
konceptualni prostor da bi, pod odreenim uvjetima, ubijanje i rat bili dozvoljeni. Nekada je
ubijanje x ljudi najbolja opcija ako se moe spasiti ivoti x + n vlastitih ljudi. Uvijek postoji
mogunost da brza i odluna odluka kretanja u rat moe sprijeiti mnogo vee razaranje i
ubijanje u budunosti. Povjesniari spekuliraju sa mogunou ranog otpora protiv Hitlera
koji bi moda i sprijeio irenje ratnog podruja na cijeli svijet. Konsenkvencijalni pacifizam
ne odbacuje kategoriki ubijanje, i kao takav je otvoren raznim protuprimjerima.
Konsekvencijalizam ak, u pojedinanim sluajevima, ide tako daleko da prerporuuje rat pod
nekim okolnostima.
Protiv deontolokog pacifizma moemo upotrijebiti samo neke argumente plauzibilne
teorije pravednog rata. Koja su temeljna prava koja su prema njima povrijeena? Ne postoje
kontraverze da je dunost neubijanja drugog ljudsko bia na prvom mjestu. Ako agresor A
napadne B bez nekog obrambenog razloga, on predstavlja veliku prijetnju za B. Neki bi rekli
da B nije vezan dunou da ne ubije A ako tako moe zaustaviti njegovu agresiju. Sloili bi
se da B moe ubiti A u samoobrani. Deontoloki pacifista, smatra, da poveanje prava B da
ubije A, naruava ljudska prava od A. Moe doi do zakljuka da teorija pravednog rata
kompenzira paradoks situacije doputanjem smrtonosne sile da se zaustavi druga smrtonosna
sila. Oko za oko, oba dvoje ostavlja slijepim. Prema teoretiarima pravednog rata B ne
naruava osnovna prava A. A je sam odgovoran za izbor koji se odluuje B, prisiljen je birati
izmeu vlastitog ivota i napada na prava A. Teko da moemo kriviti B zbog odluke da se
brani nasiljem protiv agresije, jer u drugom sluaju gubi vjerojatno i ivot. Ne moemo
prisiljavati ljudska bia da pate od katastrofalnih gubitaka po defaultu. Takoer moramo
promatrati i kriterij pravednosti. Ako B nije doputeno da koristi smrtonosnu silu, ako je
nuno protiv A u sluaju njegove agresije, tada B gubi sve, a istovremeno A ne gubi nita.
Takvo ponaanje A biva i nagraeno, a ne samo da nije kanjeno. Naposljetku, B ima prava
koja impliciraju da upotrijebi sva sredstva koja mu stoje na raspolaganju da se obrani od

35

ozbiljnih prijetnji. Svi ti razlozi dogovornosti, razumnosti, pravednosti i impliciranja vlastitih

prava podupiru teoretiare pravednog rata koji tvrde: B moe uzvratiti sa smrtonosnom silom
na agresiju koju je inicirao A. B tom prilikom ne ini nita loe; bilo bi loe sprijeiti B; A se
treba zaustaviti, a ne B. Neki deontoloki pacifisti se slau sa time, ali i tvrde da je prva
dunost u ratu ne ubiti nevino, neagresivno bie. Nevino je ono bie koje ne predstavlja
opasnu prijetnju ivotima i pravima drugih ljudi. Samo oruane sile i politiko-industrijskotehnoloki kompleksi koji podupiru agresora mogu biti opasne i ozbiljne prijetnje
napadnutom. Ipak svi mogui ratovi, zbog prirode vojne tehnologije i taktike, limitu ljudskog
znanja i samodiscipline, ukljuuju i ubijanje nevinih civilnih rtava. Naravno, ubijanje
nevinih je uvijek nepravedno. Prema tome, ni jedan rat se ne moe voditi pravedno, unato
moebitnom pravednom cilju, kao to je obrana od agresora. To je jedan od veih prigovora
deontolokih teoretiara teoriji pravednog rata.
Odgovor koji pruaju teoretiari pravednog rata je doktrina duplog efekta. Ona
pretpostavlja sljedei scenarij: neki X sprema izvesti akciju T, koja e proizvesti
dobre/moralne/pravedne efekte J i loe/nemoralne/nepravedne efetke U. Doktrina duplog
efekta doputa akciju T samo ako: T je inae doputen; X eli samo J, ali ne i U; dobro od J
prelazi ili je proporcionalno vee od zla od U. Sada pretpostavimo da je X zemlja, a T rat.
Vlada X, u odgovoru na agresiju zemlje Y, smatra da se treba braniti, a civilne rtve e
sigurno imati obje strane. Doktrina duplog efekta smatra da X moe pokrenuti rat u svoju
obranu samo ako X ne namjerava napasti nikakve civilne ciljeve, nego mu je namjera samo
obrana zemlje i njegovog stanovnita; vanost obrane X zemlje i njegovih ljudi od Y agresije
je proporcionalno vea nego zlo koje bi rezultiralo civilnim rtvama. Doktrina duplog efekta
se poziva na moralnu vanost intencije, vanost bolje oekivanih posljedica rata i inzistiranje
da e zlo koje e nastati biti prevladano od dobra koje slijedi.
Teoretiari pravednog rata tvrde da civili nisu apsolutno imuni na napade tijekom
ratnog razdoblja. Deontoloki pacifizam inzistira na apsolutnoj imunosti za civile, to se
jedino moe postii zabranom ratovanja. Apsolutna imunost prema civilima bi stavila izvan
zakona sve ratove, ali ignorirajui istovremeno odgovornost za meudravnu agresiju i
spremnost drave da upotrijebi nuna sredstva da osigura ivote i prava vlastitih stanovnika.
U realnom svijetu nije pravedno oekivati drave da se mirno predaju agresoru, bilo dravi ili
teroristima.

36

Takvo vienje predstavlja moda najbolje argumentirano suprotstavljanje deontolokoj

teoriji pacifizma. Teoretiari oba pravca se slau da je uvijek loe ubiti nevino ljudsko bie
intencionalno i namjerno. Kolateralne civilne rtve mogu egzistirati u inae pravednom ratu
koji je rezultat odupiranja agresiji, a ciljevi obrane i protunapada su bili usmjereni na
legitimne vojne ciljeve.

PETO POGLAVLJE: Kranski nauk o ratovanju

5. Uspostava mira
37

U svojoj radio poruci22 Papa Pio XII. 24. 12. 1944. govori o ratu kao zastarjelom
sredstvu pomou kojega se rijeavaju meunarodne razmirice, te govori o nunosti
uspostvaljanja meunarodne organizacije za odravanje mira. Svi su uvidjeli zlo koje je donio
II. svjetski rat, te su bolju budunost eljeli vidjeti u nekom autoritativnom kontrolirajuem
organu. Kontrola koju bi vrio takav organ morala bi potovati prava drugih naroda, ali s
vremenom se takava ideja pokazala prilino nerealistina. Liga Naroda uspostavljena sa tim
ciljem, nije imala nikakav utecaj na smanjivanje ratnih napetosti, jer kao i danas velike drave
su diktirale i provodile svoje namjere.
Tim svojim nastojanjima da se pridonese svjetskom miru na bilo koji nain, vidljivo je da je
Crkva protiv rata, te da ga treba izbjegavati pod svaku cijenu. Poboljanje veze izmeu
naroda, promicanje mira, te izgradnja zajednice naroda treba biti cilj u bliskoj budunosti.
Crkva ipak ne gaji lane nade, zna da se ne moe zabraniti vladama i dravama pravo na
legitimnu obranu sve dok se ne uspostavi meunarodna organizacija za uspostavu mira.
Istovremeno se apelira da ratne akcije budu to vie humanije, ako je to ikako mogue, da se
pokuaju iscrpsti sva ostala rijeenja (mirovni pregovori) prije provoenja legitimne obrane.
Izgradnja meunarodne zajednice je prvi cilj da se iskorijene neprijateljstva meu narodima.
Meunarodna suradnja na ekonomskom polju omoguuje bolju povezanost i vre veze
meu narodima, te stvara ovisnost jedne o drugoj, koja ni jednu ne eli prekinuti ratom.
U govor Pape Pavla VI. u Ujedinjenim Narodima 23 posebno se istie poruka izgraivanja
mira, o humanosti, o brizi jednih za druge. Glavna poruka je moemo rei: Nikada vie rata!
Nikada vie jedni protiv drugih, a niti "jedan nad drugim" nego uvijek jedni s drugima.
Briga za drugoga treba nam biti prioritet, i tu se ne govori samo o onim osnovnim potrebama,
smanjivanje gladi, sua i raznih bolest, ve se govori o tome da se ovjeku prua i
dostojanstvo koje zasluuje i koje mu pripada.
Terorizam kao jo jedna moderna poast u kojoj se bez razlike ubijaju ljudi sa svrhom
stvaranja straha i nemira, takoer doivljava strogu osudu od strane Crkve. Ni jedna
ideologija ili vjera ne moe prisiljavati ovjeka na takve postupke. "Kranstvo
zabranjuje...ii putovima mrnje i koristiti se sredstvima ubijanja nezatienih osoba kao i
metodama terorizma"24.
22

Radio-poruka Pape Pia XII., Sto godina Katolikog socijalnog nauka, Kranska sadanjost, zagreb 1991. Str.
91.
23
New York, 4. 10. 1965.
24
Enciklika Sollicitudo rei socialis, Ivan Pavao II., 30. 12. 1987.

38

Zakljuak
Priroda filozofije rata je kompleksna i ovaj rad je pokuao dati iroki pogled na
njezinu problematinost, te povezanost s etikom, politikom i povijeu. Argumentirali smo

39

kroz razna podruja da je rat sasvim prirodna stvar koja se danas ne moe maknuti iz ljudske
naravi bez velikih i tekih promjena. U nekim sluajevima rat je neizbjean, pa ak i nuan,
pa se postavlja i pitanje mogunosti njegove eliminacije. Zapoeti filozofsku diskusiju o ratu,
vue nas u dugi intelektualni put studija i kontinuirane analize, sve do kulminacije naih misli
koje jedino mogu uspijeti prodrijeti van iz nas zahvaljujui sintezi svih povezanih podruja. U
mnogim aspektima filozofija rata zahtijeva temeljno istraivanje svih vidova vlastitih
vjerovanja, kao i prezentaciju indikacija filozofskih miljenja glede dotine teme.
Vidjeli smo da sam poetak rata poinje u dalekoj ljudskoj prolosti, te da izvire iz
ljudskih instinkata i reakcija koje su se razvijale milijunima godina. Pitanje zato ovjek
izabire rat, a ne mir, nije jednostavno. Mi smo mislea bia, sa jezikom, konstruktivnim
mislima, interaktivna bia sa razvijenom kulturom. Ravnamo se prema naim pojedinanim
motivima. Nai postupci su produkt naih ideja, naih razmiljanja. Ipak nae ideje nisu samo
nae, one su kombinacija politikog i kulturnog okruenja u kojemu ivimo. Sve dok drave
smatraju rat legitimnim, njezini graani se mogu identificirati sa tom idejom. Ako vladine
institucije poinju razmiljati o alternativama, moda ak i o provoenju mirnog rijeenja,
ratu se moe vidjeti kraj. To se moe dogoditi samo kroz veliku kulturalnu promjenu koja e
trajati generacijama.
Iz vlastitih iskustava znamo da je rat brutalan, nepravedan i okrutan. Istovremeno
ostaje sredinji problem u ljudskoj povijesti. Te dvije injenice su su jako uznemirujue, koje
postoje unato ili ak zahvaljujui ljudskom karakteru. Nedavni dogaaji na svjetskoj sceni,
napadi na Irak, Afganistan, Darfurska kriza, bombardiranje Madrida i Londona, prijetnje
Sjeverne Koreje pokazuju da ljudska rasa ne postaje nita pametnija po pitanjima rijeavanja
nasilnih sukoba. Velika prijetnja terorizma postavlja pred nas nove izazove i pitanja. Protiv
koga se boriti, koje zahtijeve potivati? ini se da e se sve manje deavati klasini masovni
ratovi, a ratno polje moe postati i neka udaljena civilna zona. Takve prijetnje i razna
zaotravanja sukoba poveavaju strah i saznanje da nitko vie nije siguran u bliskoj
budunosti. Provoenje samovolje i nametanje vlastitih stajalita odreenih drava stvara
problem, koje je moda i doveo do nastale teroristike prijetnje.
U bliskoj budunosti valja se osvrnuti na voenje (obranu) pravednog rata, naravno s
tendencijom smanjivanja iznalaenja agresivnih rjeenja. Apeliranjem i uvoenjem novih
pravednijih zakona u dravama, koje su predvodnici i nositelji dananjeg slobodnog svijeta,
trebalo bi postepeno doi i do mirnijeg suivota raznih religija, politika i rasa na ovoj naoj
40

osjetljivoj zemlji. Za to je nuna globalna suradnja, jer pojedinane drave ne mogu imati
nikakvog utjecaja na zaustavljanje rata. U dananjem svijetu globalizacija moe imati
pozitivan efekt na stvaranje mira. Brisanje granica, slobodna trgovina, sloboda kretanja i
izraavanja, poveanje humanitarne pomoi siromanijim zemljama moe u konanici
osigurati bar nekakav poetak provoenja i zadravanja mirnog rijeenja.

LITERATURA:
AKVINSKI, Toma: Izabrano djelo, Izabrao i priredio Tomo Vere, Zagreb: Globus, 1981.

41

BEITZ, Charles: Political Theory and International Relations. Princeton University

Press: Princeton, 1979.
CLAUSEWITZ, Carl von: On War, Trans. Col. J. J. Graham. Penguin Books:
Harmondsworth, 1982 [tr. 1908, orig. 1832.]
FANUKO, Nenad: Dediferencija i rat-u: aldarovi, O.; Mesi, M.; tulhofer, A. (ur.):
Sociologija i rat.Zagreb,Hrvatsko socioloko drutvo, 1992
FREUD, Sigmund: Why war? In War: Studies from Psychology, Sociology,
Anthropology. (ur.) Leon Bramson i George W. Goethals. Basic Books: London, 1968.
FROMM, Erich: Anatomija ljudske destruktivnosti I, Naprijed, Zagreb, 1973.
FROMM, Erich: Anatomija ljudske destruktivnosti II, Naprijed, Zagreb, 1973.
GROTIUS, Hugo: Das Recht des Krieges und Friedens. Berlin: L. Heinemann. 1869.
GUGGENHEIM, Paul,:Lehrbuch des Vlkerrechts, Vol. 2., Basel, 1949, 778.
JOHNSON, A., History of Modern Times,
KUNZ, Joseph: Bellum justum and bellum legale, AJIL, 1951.
KUNZ, Joseph: Kriegsrecht und Neutralittsrecht, Be, 1935, Vol. 1-2.
LORENZ, Konrad: On Aggression. Prev. Marjorie Latzke. Methuen i Co. London, 1966.
MACINTYRE, Alasdair: A Short History of Ethics. Second Edition. Routledge, London,
1998.
MOSELEY, Alexander. Political Realism. Internet Encyclopedia of Philosophy,
http://www.utm.edu/research/iep/p/polreal.htm 1998.
MOSELEY, Alexander: A philosophy of war, Algora publishing. New York,2002.
MNKLER, Herfried: Krieg und Frieden, u: Iring Fetscher/Herfried Mnkler (ur.),
Politikwissenschaft. Begriffe - Analysen - Theorien, Ein Grundkurs, Reinbek 1985

42

REGOUT, Robert: La doctrine de la guerre juste de saint Augustin nos jours, Paris,
1935.
THUCYDIDES: History of the Peloponnesian War, prev. Richard Crawley. Everyman,
Penguin, London, 1954.
SMITH, Adam: An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, R. H.
Campbell i A. S. Skinner. Liberty Classics, Indianapolis, 1979.
SAKHAROV, Andrei: Sakharov Speaks, in Continuity and Change, ur. Philip C. Ensley.
Simon i Schuster: Needham Heights, Massachusetts, 1996.
SUN TZU: Umijee ratovanja, Misl, Zagreb, 1997.
VALKOVI, Marijan [ur.]: Sto godina Katolikog socijlanog nauka. Kranska
sadanjost, Zagreb 1991.
WRIGHT, Quincy: A Study of War. Second Edition. University of Chicago Press.
London, 1971. [1965.]

Sadraj
Uvod...........................................................................................................................................1

43

PRVO POGLAVLJE: Pokuaj definiranja filozofije rata...................................................2

DRUGO POGLAVLJE: Uzroni i aksioloki aspekti rata...................................................5
2.1. Rat kao rezultat ljudske naravi........................................................................................5
2.2. Napredak kao inicijator ratnog stanja.............................................................................7
2. 3. Politiki i socio-ekonomski uzroci rata.........................................................................10
2.4. Ratovanje razumne ivotinje..........................................................................................11
2.4.1. Politiki realizam...........................................................................................................12
2.4.2 Deskriptivni realizam....................................................................................................12
2.4.3 Preskriptivni realizam...................................................................................................13
TREE POGLAVLJE: Tipovi rata......................................................................................17
3.1. ivotinjski rat...................................................................................................................17
3.2. Primitivni ratovi...............................................................................................................17
3.3 Civilizirani ili politiki rat................................................................................................18
3.4. Moderno ratovanje..........................................................................................................19
3.5. Nuklearni rat....................................................................................................................19
3.6. Postmoderno ratovanje....................................................................................................20
ETVRTO POGLAVLJE: Etika ratovanja........................................................................22
4. Etika rata.............................................................................................................................22
4.1. Teorija pravednog rata....................................................................................................22
4.1.1. Jus ad bellum..................................................................................................................23
4.1.1.1 Pravedan i opravdan razlog......................................................................................23
4.1.1.2. Prava namjera............................................................................................................25
4.1.1.3. Legitiman autoritet i javna objava..........................................................................26
4.1.1.4. Zadnja opcija..............................................................................................................26
4.1.1.5. Vjerojatnost uspjeha..................................................................................................26
4.1.1.6. Proporcionalni zahtjevi.............................................................................................26
4.1.2. Jus in bello....................................................................................................................27
44

4.1.2.1. Potovanje svih meunarodnih zakona glede prohibicije oruja..........................27

4.1.2.2. Diskriminacija (razlikovanje) i ne-borbeni imunitet..............................................27
4.1.2.3. Razmjernost................................................................................................................28
4.1.2.4. Dobrohotna karantena za ratne zarobljenike.........................................................28
4.1.2.5. Nikakva upotreba sredstava koja su Mala in Se.....................................................28
4.1.2.6. Bez odmazde...............................................................................................................28
4.1.3 Jus post bellum................................................................................................................29
4.1.3.1. Razmjernost i publicitet............................................................................................29
4.1.3.2. Vraanje prava...........................................................................................................29
4.1.3.3. Razlikovanje...............................................................................................................30
4.1.3.4. Odmjerena kazna.......................................................................................................30
4.1.3.4.1. Kazna a)...................................................................................................................30
4.1.3.4.2. Kazna b)...................................................................................................................30
4.1.3.5. Kompenzacija.............................................................................................................30
4.1.3.6. Rehabilitacija..............................................................................................................30
4.2. Realizam............................................................................................................................32
4.3. Pacifizam...........................................................................................................................32
PETO POGLAVLJE: Kranski nauk o ratovanju............................................................38
5. Uspostava mira....................................................................................................................38
ZAKLJUAK..........................................................................................................................40
LITERATURA........................................................................................................................42

45