I.

(1-23)
Aristotel primjeuje da je Dobro ono emu sve tei. Bilo to umijee, istraivanje ili djelovanje. Tei se nekoj
svrsi koja se eli radi nje same, i sve ostalo se odabire i ini radi nje, i kao takva svrha mora biti ono najvie
dobro. Postoji razliitih srvha naspram razliitih djelovanja, umijea i znanosti, npr. lijenitvu svrha je
zdravlje. ak i kako postoji vie razliitih svrha ono najvie dobro je ona najkrajnjija svrha koja se trai radi
sebe same i nikad radi neeg drugog.
Dravnitvo je nadreeno ostalim znanostima. Jer istinski dravnik eli svoje sugraane uiniti dobrim i
poslunim prema zakonima. Da postanu dobri i sposobni initi lijepa djela. Najvia svrha dravnitva je
ovjeje dobro a to je dobar ivot. A svi poistovjeuju dobar ivot sa blaenstvom. No, svatko poistovjeuje
neto drugo sa blaenstvom, kao npr. uitak, bogatstvo,ili zdravlje. Stoga, Aristotel razlikuje tri naina
ivota: a to su, ivot uitaka, u kojem uivaju oni najprostiji, zatim dravni ivot, u kojem oni obrazovani
poistovjeuju dobro sa asti i konano misaoni ivot.
Blaenstvo je poelo radi kojeg inimo sve ostalo. Nije samo mogunost dobra nego zbiljsko dobro.
ovjekova zadaa je ivot i to kao djelatnost due prema razumu, jer je jedino razum svojstven ovjeku. A
vrsnom ovjeku je prikladno da djeluje prema razumu.
Blaenstvo je kreposna djelatnost jer samo oni koji ispravno djeluju imaju ugodan ivot i imaju udjela u
ljepoti i dobroti u ivotu. Njihov je ivot zapravo i sam po sebi ugodan, jer je npr. ljubitelju pravednosti
pravedan in kojeg vri ugodan. Pa su dakle, djela u skladu s kreposti ugodna sama po sebi. A uz to su i
dobra i lijepa. I onaj koji ne uiva inei pravedno djelo se ni ne naziva pravednim.
Dakle blaenstvo se ne sastoji u kreposti kao takvoj, ve se sastoji u djelovanju u skladu sa kreposti.
Aristotel dijeli krepost na umne, mudrost, rasudnost i razboritost i na udoredne kreposti.
II.(23-39)
Umne kreposti trebaju iskustva i vremena jer su po pouci. A udoredne kreposti nastaju po obiaju.
Usavravaju se vjebanjem, pa stoga ne nastaju u nama po naravi jer se tada ne bi mogle usavravati. ovjek
po naravi nije niti dobar niti zao, ali je po naravi sposoban da primi krepost, po kojoj e biti dobar. Mi smo
dakle sposobni razviti dobar karakter. A razvija se injenjem djela u skladu sa kreposti. Zapoinje se
injenjem djela koja su objektivno u skladu sa kreposti iako pri tome nemamo znanje o tim inovima.
Postepeno se shvaa pa se odluuje za ono ispravno. Iz jednakih djelatnosti nastaju i jednaka stanja. to
znai da injenjem pravedna djela postajemo pravedni, i inei hrabra djela postajemo hrabri. Dok znanje o
tome to je pravednost ili hrabrost nije nikakav uvjet za krepost. Dakle, pravedan si ako ini pravedna djela
a ne ako o njima samo pametuje.
Krepost je stanje, a ne moe biti ni uvstvo ni sposobnost, jer su uvstva osjeaji koji prate uitak ili bol, a
sposobnost omoguava da osjeamo bol. Aristotel stanjima naziva ono po emu smo dobro ili loe u odnosu
na uvstva, kao to prema srdbi stojimo loe ako je osjeamo prejako ili preslabo, a dobro ako po sredini.
udoredna krepost je sredina izmeu dvije krajnosti, gdje su krajnosti poroci, neki zbog prekomjernosti, a
drugi zbog nedostataka.
Aristotel definira krepost kao stanje s izborom, zapravo sredina u odnosu prema nama, a odreena naelom,
kojim bi je odredio razborit ovjek. Prema pravilu kojeg bi birao istinski krepostan ovjek obdaren
sposobnou da vidi to istinski prilii ljudskoj prirodi u datim okolnostima.
I tu Aristotel ne misli na aritmetiku sredinu koja se moe izraunati jer mnogo toga zavisi od karaktera
osjeanja ili radnje o kojoj je rije. Pa zato tu i kae u odnosu na nas. Daje primjer hrvaa Milona, iako je
est mina aritmetika sredina desetice, ipak se u odnosu na nas nee tako uzeti, jer bi za Milona est bilo
premalo, a za nekog poetnika previe.
Tako se i bojati ili biti hrabar ili srditi moe previe i premalo. to je pogreno, a sredina je najbolje. Dakle,
treba se osjeati onda kad treba, prema emu treba, prema kojima treba, zbog ega treba i kako treba.

Srednje je stanje hvalevrijedno u svemu, jedino to Aristotel smatra da je u nekim sluajevima bolje grijeiti
u smjeru prekomjernosti a u drugim sluajevima moe biti obrnuta preporuka, da se treba prikloniti manjku.
Uenje o sredini se ne treba izjednaavati sa uzdizanjem osrednjosti u moralnom ivotu, jer krepost jest
sredina u pogledu svoje biti i odredbe(ontolokom gledita) dok ako je rije o odlinosti(aksioloke
vrijednosti), krajnost.
3. (51-85)
Zatim pregled udorednih kreposti.
Hrabrost je sredina izmeu straha i drskosti. Hrabar ovjek je neustraiv i on se dakako boji ali podnosi
strah. Hrabar se ovjek boji onoga ega treba i zbog ega treba. Drznik je onaj koji pretjeruje u
neustraivosti, tri u opasnost a zatim ne izdri strahote. A onaj koji pretjeruje u strahu je straljivac, i boji se
i onoga to ne treba. Svojstva hrabra ovjeka su ta da ne bjei od nevolja i podnosi stvari koje su bolne.
Umjerenost je sredina u odnosu prema uicima. Umjerenost i razuzdanost tiu se onih uitaka koji su
zajedniki i ostalim ivotinjama. Takvi su opip i okus. To su osjetila koja nam pripadaju kao ivotinjama a
ne kao ljudima. pa su stoga uici takvih osjetila ukorna. Razuzdanik eli one najugodnije uitke prije nego
to bilo to drugo izabire. Malo ima ljudi koji uivaju manje nego treba; naime, takva beutnost nije
ljudska. Umjeren ovjek niti uiva u onima u kojima razuzdanik najvie uiva, nego su mu prije takve stvari
mrske, niti uope u onome u emu ne treba. U umjerenu ovjeku eljni dio treba uskladiti s naelom razuma.
Dareljivost je sredina u odnosu prema novcu. Davanju i uzimanju. Rasipnost pretjeruje u davanju a manjka
u uzimanju; nedareljivost manjka u davanju, a pretjeruje u uzimanju. Dareljivac daje onima kojima treba,
koliko i kada treba i to s ugodom, jer to god je u skladu sa krepou je ugodno. Bogatstvom e se najbolje
koristiti onaj tko posjeduje krepost prema novcu, a po krepost je znaajnije dobro uiniti negoli da nam se
dobro uini. Dareljivac pretjeruje u davanju, pa malo ostavlja za sebe samoga. Ne cijeni novac zbog njega
samoga, nego radi davanja. Dareljivost se ne sastoji u broju darova, nego u imutku davatelja tako da je
dareljiv i onaj tko manje daje, ako i od manjega daje.
Izdanost se takoer tie novca ali samo troenja novca. To je troenje koje dolikuje po veliini. Stoga
siromah ne moe biti izdaan. On nema od ega dolino troiti velike svote. Takav troak dolikuje onima
koji su imuni. Izdanik ne troi na sebe samog, nego na zajednike stvari. Sitniavost je manjak, a suviak
neukus, jer se razmee u emu ne treba i kako ne treba.
Velikoduan je onaj tko misli kako je dostojan velikih stvari i uistinu je takav. ast je najvea od izvanjskih
dobara, i velikoduan ovjek se bavi au, jer sebe najvie i smatra dostojnim asti, u skladu sa svojim
zaslugama. budui je vrijedan najveih stvari, mora biti i najbolji. istinski velikodunik mora biti dobar, jer
je njegova znaajka da ima veliinu u svim krepostima. Dakle on je najbolji. ast je nagrada kreposti, i ini
ih veima. I samo se podjeljuje dobrima. Pa stoga ovjek koji nije dobar ne moe biti astan.
velikoduniku je najvie do asti, ali on e se umjereno ponijeti i prema bogatstvu i vlasti. Za njega ni ast
nije neto najvee.
Onaj tko sebe smatra dostojnim velikih stvari, a nije ih vrijedan, taj je ohol. Onaj tko sebe smatra dostojnim
manjih stvari nego to jest taj je maloduan, bilo da su te velike ili umjerene, bilo da su one zaista malene,
on ih smatra jo manjim.
I u elji za asti postoji sredina i suviak i manjak. astohlepnik tei za asti vie nego to treba,
neastohlepnik ne eli da ga aste ak ni zbog lijepih stvari. A sredina je bezimena.
Blagoudnost je sredina u odnosu prema srdbi. Suviak je rasrdljivost a ogorenost je manjak. Blagoudan
ovjek tei da se neuznemiri i ne povodi se srdbi, nego se ljuti onako kako nalae naelo, radi pravih
razloga, u pravo vrijeme i u ispravnoj mjeri. Rasrdljivci se brzo razljute pa ak i na one koje ne treba, i vie
nego to bi trebali. Ali se oni i brzo prestanu ljutiti jer ne zadravaju svoju srdbu. Ogorenici se ljute dugo
vremena jer potiskuju svoj gnjev.

U ponaanju u drutvu se razlikuju tri kreposti. Jedna se tie govorenja istine o sebi, to je istinitost, a ostale
dvije se tiu ugode, jedna od tih se bavi alama to je tankoutnost, a druga je u druenjima to pripadaju u
ivotu uope, koja bi bila ugodnost.
Dakle, ugodljiv ovjek je onaj koji priinjava ugodu i to samo zato to tei biti ugodan. Takav se ovjek
drui sa drugim ljudima onako kako treba i nastoji ne nanositi bol. Prema svima se jednako ponaa, i prema
poznanicima i strancima, osim to u svakom pojedinom sluaju zna kako se ponaati prikladno. Ne
suprotstavlja se jer vjeruje kako mu je dunost ne nanositi bol onima koje susree i s kojima se drui.
Opreni ugodljivim ljudima su svadljivci i laskavci. Svadljivac se svemu suprotstavlja i ne obazire se da li
e ikoga povrijediti, a laskavac je ugodljiv i to zbog nekakve koristi ili novca.
Hvalevrijedan je onaj koji je istinit, i on je ovjek sredine izmeu podrugljivca i hvalisavca. Hvalisavac se
pretvara da posjeduje tovana svojstva, kojih ili uope nema ili pak kao da ih posjeduje vie nego to ih ima.
A podrugljivac nijee ona svojstva koja ima ili ih umanjuje. Istinit ovjek se dri istine i u ivotu i u rijei te
priznaje ono to ima, pa niti uveava niti umanjuje.
Tankoutnost je sredina u odnosu na zabavu ili odmor. I tu ima ponaanje koje je prikladno i koje stvari
treba rei i koje treba sluati. Oni koji pretjeruju u ali su lakrdijai, koji nastoje biti smijeni pod svaku
cijenu. Vanije im je da izazovu smijeh negoli da kau togod pristojno i da ne povrijede onoga s kojim se
ale. A neugodni su oni koji ne umiju izrei neto aljivo i takoer ne mogu podnijeti alu od drugih.
Znaajka tankoutna ovjeka je to to slua i govori one stvari koje pristaju uljudnom i pristojnom ovjeku. I
ala takvog ovjeka se razlikuje od ale nekoga tko je ropske naravi, kao i ala obrazovana od one
neobrazovana ovjeka.
X. (215-241)
Aristotel se ne slae sa Eudoksom da je uitak dobro, jer je uitak za svakog neto drugo, a dobro mora biti
svima dobro.
Aristotel je takoer i protiv gledita da je uitak ispunjenje, po kojem bol predstavlja manjkavost prirodnog
stanja a uitak dopunu tog nedostatka. To je gledite nastalo na temelju bolova i uitaka vezanih uz
hranidbu, ali to se ne dogaa sa svima uicima, kao npr. u uicima u znanju, nema ga ni u nekim sjetilnim
uicima, kao u onima mirisa. Tu nije nastao nedostatak pa ne treba ni ispunjenje.
Smatra da je razborito teiti za uitkom, jer on svakomu usavruje ivljenje. A ivljenje je nekakva
djelatnost za kojom svi ljudi ude, pa tako svi i ude za uitkom jer uitak slijedi djelatnost. Uitak i
djelatnost su povezani i neodvojivi. Uitak i usavrava svaku djelatnost, jer ovjek usmjeruje svoju
djelatnost prema onim stvarima za kojima tei. Stoga oni koji djeluju s uitkom bolje prosuuju i tonije
postupaju u pojedinim stvarima.
Prema svakoj djelatnosti postoji njezin svojstven uitak. Pa tako popstoje razliiti uici. A sami uici mogu
biti poeljni ali ne kada se postiu na sraman nain. Pa je stoga, uitak koji je svojstven estitoj djelatnosti i
sam valjan; onaj to je svojstven nevaljaloj djelatnosti i sam je lo.
Blaenstvo nije svojstvo jer bi tad moglo pripadati i nekomu tko cijeli ivot spava, odnosno ivi ivotom
biljaka, a za biljke ne kaemo da su blaene. Pa je stoga blaenstvo djelatnost koja je u skladu s krepou.
I to u skladu s umnom kreposti koja je najbolja i najsavrenija od svih, a to je mudrost. Jer je um ono najvie
u nama, tie se najplemenitijih i boanskih stvari a misaono promatranje je najvia aktivnost uma, koja je
najneprekidnija, jer moemo neprekidno misliti za razliku od ostalih djelatnosti.
Uitak je sastavni dio blaenstva. A najugodnija djelatnost koja je prema kreposti je ona koja je u skladu s
mudrosti, dakle filozofija. Jer oni koji koji ve znaju ugodnije provode svoje vrijeme od onih to tek tragaju
za znanjem. Filozof je znatno samodovoljniji od bilo kojeg drugog ovjeka. On se ne moe odrei

potreptina za ivot kao ni bilo tko drugi ali Aristotel misli da su filozofu te izvanjske stvari umjereno
potrebne pa ak i prijatelji. Prihvatit e pomo prijatelja ali ako ona izostane filozof se lako moe sam snai.
Filozof si je samodostatan, to ne znai da ivi osamljeniki ivot nego mu je ugodno i u oskudici. A i
filozofija se voli radi nje same, nije neko sredstvo za neto drugo, nego je svrha, a takvo je i blaenstvo.
Dakle, ovjekovo potpuno blaenstvo se nalazi u umnom djelovanju ili misaonom promatranju koje se tie
najplemenitijih stvari, i pod uvjetom da zahvati cijeli ivot.
Zatim Aristotel zakljuuje, da nije dovoljno znati to je krepost, ve ju se treba pokuati stei i upotrijebiti
ju.