Noel

Malcolm

BOSNA

KRATKA POVIJEST

Sadraj
Zahvale
Predgovor hrvatskom i bosanskom izdanju
Predgovor izdanju 2010. godine
Uvod
1. Rase, mitovi i porijeklo:Bosna do 1180. godine
2. Srednjovjekovna bosanska drava, 1180-1463.
3. Crkva bosanska
4. Rat i osmanlijski poredak,1463-1606.
5. Islamizacija Bosne
6. Srbi i Vlasi
7. Rat i politika u osmanlijskoj Bosni,1606-1815.
8. Privredni ivot, kultura i drutvo u osmanlijskoj Bosni, 1606-1815.
9. Jevreji i Romi u Bosni
10. Otpori i reforme,1815-1878.
11. Bosna i Hercegovina pod Austrougarskom,1878-1914.
12. Rat i kraljevina:Bosna 1914-1941.
13. Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu:
1941-1945.
14. Bosna i Hercegovina u Titovoj Jugoslaviji, 1945-1989.
15. Bosna i smrt Jugoslavije: 1989-1992.
16. Unitenje Bosne:1992-1993.
Epilog: kratki pregled dogaanja, 1993-1995.
Pojmovnik
Notes

Naslov izvornika:
BOSNIA: A Short History,
Noel Malcolm

Za Ahmeda i Zdravka

Bosna lei na voritu velike historijske civilizacije i njenu je historiju teko napisati zato to
iziskuje poznavanje nekoliko jezika i poznavanje vrlo zamrenih dogaaja. S obzirom na dananju
bosansku katastrofu, to iziskuje i razumijevanje svijeta u razdoblju nakon hladnog rata. Kombinacija svih
ovih kvalifikacija u knjizi koja je pristupana itateljima, nevjerojatan je pothvat koji moe izvesti samo
najbolji od najboljih. Noel Malcolm je najbolji: ovo je njegov trijumf, i u ovoj knjizi nema ni jedne
stranice, od pregleda arheolokih nalaza na poetku do moralne osude na kraju, koja ne bi bila na
mjestu.
Norman Stone

Zahvale
Najvie alim to nisam imao prilike raditi u sarajevskim knjinicama dok je to jo bilo mogue.
Duboko sam zahvalan osoblju knjinica u kojima sam obavio vei dio istraivanja potrebnih za ovu
knjigu: Bibliotheque Nationale u Parizu, Bodleian Library u Oxfordu, Cambridge University Library,
School of Oriental and African Studies u Londonu, a nadasve School of Slavonic and East European
Studies u Londonu. Za pomo u dobavljanju ili pronalaenju publikacija do kojih je teko doi, posebno
sam zahvalan Anthonyju Hallu, Johnu Laughlandu, Johnu Londonu, Branki Maga i Georgeu Stamkoskom.
Isto tako dugujem zahvalnost Andrewu Gwatkinu to mi je pomogao oko kompjuterske obrade, a Marku
Willingaleu i Chrisu Burkeu to su nacrtali i izradili mape za ovu knjigu. Moje dugovanje onima koji su
prije mene pisali o Bosni jasno je iz mojih fusnota, ali bih elio ovdje posebno spomenuti lucidnog
naunika Johna Finea, koji mi je pruio dragocjenu podrku. Isto bih tako elio izraziti zahvalnost Johnu
Yarnoldu, Sabi Risaluddinu, Benu Cohenu, Georgeu Stamkoskom i Maji Topolovcu za sve ono to su u
posljednjih godinu dana uinili da ponude tane informacije britanskim medijima i svijetu o onome to se
zaista zbivalo u Bosni.
Za ovo izdanje, unio sam neke manje ispravke u sam tekst i dodao vie posebnih napomena. U tom
poslu oko ispravaka i dopuna pomogli su mi svojim komentarima mnogi itatelji koji su mi dali svoja
miljenja i zapaanja o izvornom engleskom tekstu. Posebno bih elio zahvaliti Slavku Goldsteinu,
Danielu Ivinu, Ivanu Lovrenoviu, Branki Maga, Anti Kneeviu, Vladimiru Jamnickom, Maji
Topolovcu, Branku Franoliu, Billu Tribeu i Dimitriju Obolenskom.

Predgovor hrvatskom i bosanskom izdanju

Ovu sam knjigu pisao u augustu i septembru 1993. obuzet gotovo sveopim oajem zbog budunosti
Bosne. inilo se da je vanjski svijet odustao od svakog ozbiljnijeg pokuaja da spasi Bosnu od propasti;
inilo se isto tako da su srpski politiari i vojni zapovjednici koji su isplanirali osvajanje teritorija i
masovno protjerivanje stanovnitva gotovo postigli sve svoje ciljeve. Pa ipak, danas, u februaru 1995,
kad piem ovaj predgovor, Bosna je jo tu. Njezina budunost, iako neizvjesna, ulijeva sada vie nade
nego prije 18 mjeseci. Zasluga je to hrabrosti i odlunosti samih naroda Bosne i Hercegovine Muslimana, Hrvata, demokratskih Srba i ostalih - koji su odbili posluati savjet vanjskog svijeta da se
pomire s neminovnim porazom. Prva i posljednja lekcija koju odatle moe izvui svaki povjesniar
glasi: nita nije uistinu neminovno u ljudskoj povijesti.
Kako je jedan britanski povjesniar uope doao na to da pie o povijesti upravo ove balkanske
zemlje? Odgovor se krije u spoju mojih povjesniarskih i publicistikih interesa koji su se iznenada
poklopili zbog traginih okolnosti ovoga rata. Gotovo od prvog dana ratovanja u Bosni, zapadni su mediji
bili puni mitova, lai i zabluda o prirodi povijesti Bosne openito i o uzrocima rata posebno.
Dok sam prouavao te mitove (nastojei ih suzbiti lancima koje sam pisao za britanske novine),
uoio sam da se u mnogima od njih odraava slian nain razmiljanja; svrha im je bila opravdanje
srpskog napada na Bosnu i osporavanje bosanske vlasti, tavie, osporavanje i same ideje bosanske
drave. Tako se zbog tvrdnje da su ovaj rat izazvale vjekovne etnike mrnje ne samo inilo da je rat
neminovan (kao rezultat prastarih povijesnih sila) nego je bosanska vlast svedena na isti status kao i
agresor - na status obine etnike skupine. (Jo i danas, nakon gotovo tri godine rata, na vojnim
mapama UNPROFOR-a u Sarajevu, poloaji bosanske vojske oznaeni su kao muslimanski.) Isto tako,
miljenje da je Bosna umjetna tvorevina koju je izmislio Tito, osporavalo je bosansku dravu i
stvaralo dojam da bosanska vlada ne predstavlja pravu dravu nego samo arbitrarno podruje na
geografskoj karti. (Prije svega dvije-tri sedmice prosrpski zastupnik u Britanskom parlamentu, Harold
Elletson, rekao je u govoru svojim kolegama da je Bosna umjetna drava kojoj je granice odredio Tito)
Stoga je opa tendencija svih ovih mitova bila da opravda srpski napad na Bosnu i Hercegovinu i ujedno
pribavi kakvo-takvo opravdanje politici zapadnih zemalja, iji je stav podrazumijevao da treba prihvatiti
osvajanje 70 posto ukupnog bosanskog teritorija kao svreni in i izvriti pritisak na bosansku vladu da
prizna poraz.
Najprije sam kanio napisati knjiicu pod naslovom Mitovi i zablude o povijesti Bosne, u kojoj
sam se htio okomiti na najeklatantnije primjere tih pogreaka. Ali, kako je vrijeme prolazilo, sve sam vie
uviao da toliki mitovi slobodno krue zapadnim medijima zato to nema jednostavnog, objektivnog i
koliko-toliko iscrpnog pregleda sveukupne povijesti Bosne i Hercegovine na engleskom jeziku (pa ni na
drugim jezicima, koliko znam). Stoga sam odluio napisati takav pregled. Smatrao sam da je takva odluka
u isti mah i nuna i pomalo paradoksalna. Da nije bilo rata, ja ne bih napisao ovu historiju Bosne. Pa
ipak, mislim da su jedine bitne historijske injenice koje treba znati da bi se razumjeli uzroci ovoga rata,
injenice iz politike povijesti Jugoslavije (nadasve politike povijesti Srbije) u posljednjih sedam-osam
godina. Osnovni razlog zbog kojeg piem i o drevnoj povijesti Bosne jest taj to mislim da se uzroci
ovoga rata ne kriju u drevnoj povijesti Bosne - i da je stoga potrebno opovrgnuti sve one
pseudohistorijske teorije koje tvrde suprotno.
Iznosim ove injenice zato to elim da itatelji u Bosni i Hercegovini (pa, nadam se, i u drugim
dijelovima bive Jugoslavije) shvate i okolnosti u kojima sam pisao ovu knjigu i vrstu itateljstva kojem
sam je namijenio. itateljstvo kojem sam se obraao nije bilo struno, akademsko, nego iroko
itateljstvo u Engleskoj i Americi. Imajui na umu takve itaoce, morao sam tumaiti neke osnovne

injenice iz jugoslavenske povijesti koje su dobro poznate gotovo svakome u republikama bive
Jugoslavije. Iz istog razloga, u nekim sam dijelovima ove knjige posvetio vie prostora kazivanju o
bosanskim muslimanima nego o ostalim vjerskim zajednicama. Mnogi itatelji na Zapadu nisu uope
znali, prije nego to je izbio rat u Bosni i Hercegovini, da tako brojno muslimansko stanovnitvo ivi u
bilo kojoj evropskoj zemlji: za takve je itaoce kulturna i politika povijest muslimana bila neto kao
tamna strana Mjeseca - neto nevieno i nepoznato. Istodobno, moj oaj zbog ugroenog opstanka Bosne
naveo me je na miljenje da e Muslimani, od svih naroda u Bosni i Hercegovini, izgubiti najvie kad ta
zemlja bude zbrisana s geografske karte. Stoga svoju knjigu nisam zamislio samo kao pokuaj suzbijanja
mitova i zabluda, nego i kao svojevrstan spomen na povijest i kulturu kojima prijeti unitenje. Ova je
knjiga u biti politika historija i ne moe biti sveobuhvatna kad je rije o kulturnoj historiji. Ipak, za ovo
sam izdanje naknadno dopisao odreen broj napomena (oznaenih zvjezdicama i dodanih uz tekst
pojedinih poglavlja), od kojih neke sadre preporuke za itanje nekih drugih djela o podrujima kulturne
povijesti Bosne koja nisu dostatno obuhvaena u mom prvobitnom tekstu.
Moda se okolnostima u kojima sam pisao ovu knjigu moe objasniti jo neto to je izazvalo kritiku
nekih italaca: nain na koji piem o Titu. Svi oni na Zapadu koji govore o vjekovnoj etnikoj mrnji i
neminovnosti rata u Bosni i Hercegovini svagda su skloni govoriti i o Titovim zaslugama, o kome tvrde
da barem nije doputao da se odigne poklopac s lonca. Po tome bi se reklo da je Tito naao pravo
rjeenje za jugoslavenske probleme; i zaista, sve do posljednjeg mogueg trenutka u junu 1991, evropski i
ameriki politiari nastojali su ouvati Titov jugoslavenski sistem na okupu zato to su mislili da je to
jedino rjeenje koje moe funkcionirati. Moje me vlastite analize upuuju na suprotan zakljuak. Ja ne
mislim daje Tito naao pravo rjeenje; naprotiv, on je stvorio dobar dio problema. Vienacionalne
federacije mogu funkcionirati samo ako posjeduju istinske demokratske institucije i tradicije. A ono to je
Tito stvorio bilo je sve duboko nedemokratski. Politika struktura koju je on stvorio pripremila je
najmanje na tri naina teren za nasilje u devedesetim godinama. Prvo, oduzela je obinim nacionalnim
osjeajima pravu demokratsku mogunost izraavanja, stoga su se neke vrste nacionalizma, naroito u
Srbiji, na kraju izrodile u ekstremizam i nasilje. Drugo, upravo je komunistiki sistem proizveo onaj tip
politiara manipulatora koji nastupa s pozicija moi, iji je karakteristini predstavnik Slobodan
Miloevi. I tree, privredni neuspjesi Titova sistema ostavili su za sobom siromano i razoarano
stanovnitvo, savren materijal kojim se politiar kao Miloevi mogao posluiti da provede u praksi
svoju demagoku politiku.
Prouavajui Titovu karijeru kao politiara koji je nastupao s pozicija moi, doao sam do zakljuka
da njegovu ulogu u ratu ne treba prikazivati u onom herojskom svjetlu kako je bilo uobiajeno u
jugoslavenskoj historiografiji. I dalje vjerujem da sam, u biti, ispravno prikazao u ovoj knjizi i njegovu
strategiju i njegove zasluge. Meutim, za ovo sam izdanje naknadno dopisao vie napomena u kojima sam
pokuao proiriti i objasniti svoje prethodne komentare. Ja smatram da je Tito od samog poetka
ratovanja u Jugoslaviji bio najvie zaokupljen borbom za vlast s potencijalnim politikim suparnicima u
Jugoslaviji, i da mu je ta borba bila vanija od ratovanja s okupatorom. (Ovo moje miljenje dotie i
historijski mit kojim se politiari na Zapadu slue u posljednje tri godine kao izgovorom za
nepoduzimanje vojne akcije u Bosni: mit prema kojem je Tito vezao u Jugoslaviji 30 do 40 njemakih
divizija.)
Gledana u ovom svjetlu, Titova moralna superiornost nad njegovim protivnikom Mihailoviem nije
vie tako oigledna. Ipak, htio bih istaknuti da se moji komentari u ovoj knjizi o toj dvojici u Drugom
svjetskom ratu odnose iskljuivo na politiku i vojnu strategiju te dvojice voa kao pojedinaca. Dakako
da mnogi obini borci u partizanskim redovima nisu bili komunisti i da im nije bilo stalo do toga da se u

zemlji uspostavi komunistika vlast kao takva. Njih je u Titovu programu posebno privukao onaj aspekt
po kojem je bila predviena neka vrsta federativnog sistem za razliite narode u Jugoslaviji, a to je zaista
bila izbalansiranija zamisao od svega onoga to su druge politike snage u Jugoslaviji nudile u to
vrijeme. S druge strane, mnogi od obinih boraca u redovima Mihailovievih snaga (i mnogi njihovi
lokalni zapovjednici) bili su optereeni radikalnim velikosrpskim mentalitetom, prema kojem je ubijanje
nesrba bilo vaan element u vojnim aktivnostima. Ipak, kao povjesniar i kao vanjski posmatra rata u
Bosni i Hercegovini, mislim da ne bi trebalo dopustiti da sadanja zbivanja bitno utiu na tumaenje
Drugog svjetskog rata. To historijski ne bi bilo ispravno zato to su mnogi uzroci i uvjeti tog ratnog
sukoba bili razliiti od dananjih. Isto tako mislim da je politiki pogreno neprestano povezivati
dananje dogaaje s dogaajima koji su se zbili prije pedeset godina. Postupati na taj nain znai samo
sluiti nastojanjima onih propagandista u Beogradu i na Palama koji ele uvjeriti svijet da je sve ono to
se danas dogaa neminovna posljedica mrnje koja see sve do Drugog svjetskog rata, mrnje koja se sad
oituje prirodnom eljom rtava iz tog rata da se osvete Muslimanima i Hrvatima.
Meutim, jedna je od lekcija koje se mogu izvui iz Drugog svjetskog rata i ova: koliko god bile
uasne rane nanesene Bosni, one se na kraju ipak mogu zalijeiti. Izmeu 1941. i 1945. Bosanci su
poinili zvjerstva nad Bosancima - pa ipak, u desetljeima nakon rata ljudi su se u Bosni nauili ponovo
ivjeti zajedno. Taj se proces vidanja rana moda moe i pospjeiti i intenzivirati ako se poduzmu prave
sudske mjere da se optue i kazne svi oni koji su poinili najtee zloine u ovom ratu. Ma koliko to
potrajalo, vjerujem da je reintegracija Bosne i Hercegovine (zajedno sa srpskim stanovnitvom) jedino
trajno rjeenje problema u Bosni i Hercegovini. Jedna od tema koje se provlae kroz ovu knjigu je i to da
je Bosna i Hercegovina zemlja koja ima svoj povijesni identitet - da je zapravo jedna od povijesnih
zemalja u Evropi, s gotovo neprekinutom povijeu kao izrazita geopolitika cjelina od srednjega vijeka
do dana dananjega. U veem dijelu razdoblja od 1180. do 1463. bila je nezavisna kraljevina; od 1580.
do 1878. bila je ejalet (izraz koji oznaava najveu teritorijalnu jedinicu u Osmanlijskom carstvu); od
1878. do 1918. krunska zemlja u sklopu Austro-Ugarske; a od 1945. do 1992. federalna republika.
Prema tome, otprilike 650 od posljednjih 800 godina postojao je na geografskim kartama entitet zvan
Bosna. (Ovo je u prilino velikoj opreci s povijeu Srbije koja od osmanlijskog osvajanja u 14. i 15.
stoljeu i oslobaanja od osmanlijske vladavine u 19. stoljeu nije uope postojala kao entitet.) Svi
Bosanci, Muslimani, Hrvati i Srbi, nasljednici su posebne povijesne batine koja se ne moe olako
odbaciti.
Ali nastojei istaknuti povijesni identitet Bosne i Hercegovine u ovoj knjizi, nadam se da moja
argumentacija nee biti pogreno shvaena. Ja ne tvrdim da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju
prestati smatrati sebe Hrvatima i Srbima, i da se umjesto toga moraju smatrati samo Bosancima.
Premda smatram da je do uvoenja srpskog i hrvatskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini
dolo u povijesnom smislu prilino kasno, dakako da se slaem da je do toga ipak dolo i da se toak
povijesti ne moe okrenuti unatrag. Ja samo elim rei da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju isto
tako priznati injenicu da njihova kultura i povijest imaju i posebnu, bosansku dimenziju. Razlozi zato
oni to moraju priznati nisu samo historijski nego i moralni i praktini.
Moralni i praktini razlozi proistiu sasvim jednostavno iz njihove etnike geografije, iz
kaleidoskopske izmijeanosti svih triju zajednica na geografskoj karti. Tri zajednice u Bosni i
Hercegovini ne mogu se podijeliti na tri etniki iste drave bez golemih praktinih potekoa i moralnih
nepravdi. Dakako da je dosad bilo takvih pokuaja dijeljenja, najprije su to u veim razmjerima uinili
srpski politiki i vojni elnici, a potom u manjim, lokalnim okvirima, ostale dvije zajednice. Na taj su
nain stotine hiljada nedunih ljudi protjerane iz svojih domova. Osnovna provjera svakog mirovnog

rjeenja mora se provoditi na mogunosti da se ti ljudi vrate na svoja ognjita i da mogu obnoviti svoje
kue i ivote. Takav e proces nuno ukljuiti i obnovu Bosne i Hercegovine kao demokratske drave u
njenim prirodnim granicama. Ni jedan pokuaj komadanja Bosne i Hercegovine ili otkidanja od nje
manjih dijelova teritorija nee donijeti ni pravdu ljudima koji ondje ive ni trajnu stabilnost u toj regiji.
Vie puta sam uo kako ljudi govore: Bosna moe postojati samo u sklopu Jugoslavije; ako
Jugoslavija propadne, nestat e i Bosne. Ja mislim da je upravo suprotno istina. U sklopu jugoslavenske
drave bilo je mogue (ne poeljno, nego mogue) da Bosna prestane postojati kao posebna cjelina - to
se i dogodilo u Kraljevini Jugoslaviji u godinama pred Drugi svjetski rat. Ali im je Jugoslavija prestala
postojati, bilo je prijeko potrebno da se Bosna i Hercegovina ouva, jer bi ljudska cijena dijeljenja
stanovnitva i njihova teritorija bila naprosto previsoka. Takvo je dijeljenje ve pokuano, i cijeli je
svijet vidio kolike je uasne patnje ono izazvalo. Pa ipak, Bosna je jo tu i njeni narodi nee odustati od
svoga ideala da obnove demokratsku dravu Bosnu i Hercegovinu u njenim prvobitnim granicama. Ja
vjerujem da je to ideal za koji se vrijedi boriti - zbog svih ljudi u Bosni i Hercegovini.

Predgovor izdanju 2010. godine

Jako sam zahvalan izdavaima to objavljuju ovo novo izdanje Povijesti Bosne kao i na pozivu da
dodam novi predgovor. Kad sam pisao ovu povijest, u ljeto 1993. godine, pitao sam se da li bi sama
knjiga mogla opstati due od zemlje iju povijest opisuje. Danas, Bosna je definitivno opstala - mada na
problematian nain - i ja sam prijatno iznenaen da je i sama knjiga preivjela cijelih esnaest godina
od svog prvog izdanja.
U predgovoru hrvatsko-bosanskom izdanju, objavljenom 1995, objasnio sam okolnosti u kojima sam
pisao ovu knjigu, i svoju tadanju motivaciju; nije potrebno ovdje podrobno ponavljati to objanjenje.
Piui ovu knjigu pokuao sam ponuditi jedan opi prikaz povijesti Bosne, jednu kritiku sintezu
postojeeg historijskog znanja; nadao sam se da u tako dokazati da su pogreni mitovi i lane tvrdnje o
bosanskoj povijesti koji su cirkulirali u medijima tokom rata imali veoma negativan uticaj na politiku
Zapada. U tom smislu, i samo u tom smislu, rekao bih da sam napisao knjigu koja ima politiku svrhu:
kako sprijeiti diplomate i politiare da svoju politiku temelje na lanoj povijesti.
To je po svojoj prirodi negativan, a ne pozitivan zadatak. Ne vjerujem daje posao historiara
diktirati politike, ak ni na temelju istinite povijesti; povijest ne odreuje ta e se desiti u budunosti,
niti odreuje ta se mora desiti. Naravno, oni koji donose politike odluke treba da poznaju povijest
zemlje koja je predmet njihove politike - iz oitih razloga. Problemi koji postoje u toj zemlji nastali su
historijski; ak i ako ne diktira rjeenja tih problema, historija namee neka ogranienja na to koja su
rjeenja mogua. Ali, u svakom sluaju, povijest najrelevantnija u te svrhe je skorija povijest - dogaaji
koji su se desili narodu koji sada tu ivi i prethodni uvjeti koji su uticali na to kako su osjeali i kako su
tumaili vlastito iskustvo. Za definiranje politika Bosne danas, nije potrebno posjedovati znanja o
srednjovjekovnoj Crkvi bosanskoj niti o motivima koji su naveli ljude u Bosni da preu na islam u ranom
osmanlijskom periodu. (Takve teme su, vjerujem, od velikog znaaja - ali taj znaaj je historijski, a ne
politiki.) Gotovo uvijek kad politiari tvrde da su nali opravdanje u toj drevnoj povijesti, njihova
verzija povijesti je na neki nain iskrivljena ili izmanipulirana. Nije manje iskrivljena ni tvrdnja nekih
propagandnih centara u toku rata da Bosna uope nema drevnu povijest - tvrdnja da je Bosna bila
vjetaka tvorevina koju je izmislio Tito, koja bi se, stoga, lako i s pravom mogla ukinuti. Da bi se
suprotstavilo toj tvrdnji, bilo je potrebno ukazati na to da Bosna ima jedan izuzetan historijski kontinuitet
kao politika tvorevina - i da je ta gotovo kontinuirana povijest temelj istinski duboko ukorijenjenog
bosanskog identiteta. Ali, ak i tako fundamentalnu historijsku injenicu poput ove ne treba koristiti, po
meni, da bi se diktirala politika, kao da je povijest jedino to odreuje budunost.
ta bi onda trebao biti temelj za definiranje politike? Odgovor nije teko dati apstraktno, mada on
sadri cijeli niz stvari koje katkad mogu djelovati kao prioriteti koji se meusobno natjeu i koji ne
moraju uvijek biti lako izvodljivi u praksi: pravda, legalnost, potovanje ljudskih prava i promocija
dugoronog prosperiteta, sigurnosti i mira. S tim principima na umu, ja ovdje dodajem nekoliko kratkih
komentara o problemima s kojima se Bosna suoavala u posljednjih petnaest godina i problemima s
kojima se suoava danas.
U Epilogu koji sam dodao u drugom engleskom izdanju ove knjige objavljenom 1996. godine (koji
je prvi put preveden u ovom izdanju) saeo sam tok dogaaja od sredine 1993. do kraja 1995. godine,
ija je kulminacija bila Dejtonski sporazum, te izrazio neke ozbiljne sumnje oko same osnove na kojoj je
sainjen taj sporazum.
Dayton je odravao i uanio vjetaku podjelu Bosne i Hercegovine na dva dijela, na osnovu niza
prethodnih diplomatskih prijedloga koji su pred kraj rata bili sasvim neosnovani. (ak i precizna

teritorijalna podjela 51:49, naslijeena iz tih ranijih planova, bila je ponovo vjetaki nametnuta.) I u
nastanku te podjele na dva dijela, Dejtonski ustav je prenio veinu kljunih elemenata vladinih
nadlenosti s nivoa Bosne i Hercegovine na nivo dva entiteta, ime je ozbiljno oslabio dravu Bosnu i
Hercegovinu.
injenica da je amerika diplomacija nastojala nametnuti ovo rjeenje jo vie iznenauje budui da
su Amerikanci bili ti koji su prethodno ohrabrivali stvaranje bonjako-hrvatske federacije s kantonalnom
strukturom; prirodno rjeenje bilo bi proiriti Federaciju, na kraju rata, na cijelu teritoriju Bosne,
dodavanjem srpskih kantona u podrujima koja su prije rata bila veinski srpska a zadravajui kljune
ovlasti vlade na nivou bosanske federalne vlade koja bi obuhvatala cijelu dravu.
To to nisu uspjeli obnoviti jedinstvo bosanske drave bila je najvea greka zapadnih diplomata u
Daytonu.
Taj je neuspjeh pratila jo jedna greka, koja je dodatno reducirala ak i ogranienu vrijednost
Dejtonskog sporazuma: odluka - koju su donijeli ameriki State Department i Ministarstvo odbrane, bez
obzira na proteste Richarda Holbrookea - da meunarodnim vojnim snagama u Bosni nakon rata da jedino
mandat da nadziru dezangairanje vojski i da sprijee oruani sukob, a ne da pomognu povratak izbjeglica
u njihove domove. Govorilo se da se od meunarodnih snaga ne moe oekivati da stoje po uglovima
ulica i tite domove ljudi (iako su, samo etiri godine kasnije, poele upravo to initi za Srbe koji su
ostali u srpskim enklavama na Kosovu). Rezultat je bio to da nije dolo do masovnog povratka izbjeglica
i raseljenih lica u njihove domove u Bosni - koji se trebao i mogao desiti - a etnika podjela naprosto je
bila dodatno uvrena.
Rezultat ovih odluka je bio podjednako nepraktian i nepravedan: slaba i nefunkcionalna bosanska
drava, u kojoj su mree vlasti koje su uspostavljene tokom rata ostale na snazi. Postepeno su, meutim,
donesene neke odluke koje e imati uinak osporavanja situacije obiljeene sa status quo post bellum. U
decembru 1997. godine, meunarodno Vijee za implementaciju mira prenijelo je takozvane Bonske
ovlasti na visokog predstavnika, ime mu je omogueno da smjenjuje zvaninike i namee zakone. U
sljedeoj godini, Carlos Westendorp je iskoristio te ovlasti te smijenio nekooperativnog predsjednika
Republike Srpske Nikolu Poplaena a dvije godine kasnije Wolfgang Petritsch je odgovorio na
secesionistiku politiku tvrdolinijakog vodstva HDZ-a smjenom Ante Jelavia iz bosanskog
Predsjednitva. U proljee 2003, Paddy Ashdown je ukinuo Vrhovni savjet odbrane Republike Srpske, a
krajem te godine dogovoreno je da e Bosna i Hercegovina imati jedno Ministarstvo odbrane za cijelu
zemlju i jedinstvenu carinsku upravu. Drugi znaajan dogaaj je odluka meunarodnih arbitara donesena
1999. godine da Brko bude specijalni distrikt zaseban od oba entiteta (time je blokirana, geografski,
mogunost secesije Republike Srpske), kao i nametanje jedinstvene Gradske uprave u Mostaru 2004.
godine. Najvanija od svih zbog svojih temeljnih implikacija bila je odluka Ustavnog suda donesena
2000. godine da narodi Bosne i Hercegovine treba da imaju status konstitutivnih naroda u oba entiteta:
ova je odluka ponitila jedan od sutinskih principa Dejtonskog ustava, zakonsku ratifikaciju etnikog
ienja.
Ali, mada su ova deavanja na izvjestan nain doprinijela procesu ponovnog ujedinjenja Bosne i
Hercegovine, taj su proces onemoguili neki moni faktori. injenica da nije bilo masovnog povratka
izbjeglica u njihove domove, to je vremenom samo zapeaeno tako to su mnogi prodali svoje
prijeratne kue novim stanarima - konsolidirala je efekte etnikog ienja. To to su obrazovanje i
mediji bili pod kontrolom entitetskih vlasti doprinijelo je da iskrivljeno prikazivanje skorije povijesti
postane iroko prihvaeno meu stanovnitvom Republike Srpske. Premijer tog entiteta, Milorad Dodik,
pokazao je kao politiar znaajno taktiko umijee u suprotstavljanju potezima koji bi vodili reintegraciji

Bosne. A meunarodna zajednica je, u meuvremenu, poela djelovati po principu da je zatvaranje Ureda
visokog predstavnika i, konsekventno, odustajanje od koritenja Bonskih ovlasti poeljan cilj sam po
sebi. Ta politika se temelji na ideji da e privlanost mogunosti da se zemlja pridrui NATO-u i EU biti
dovoljna da motivira Bosance da sami reformiraju svoj politiki sistem; ali zasad nema previe vrstih
dokaza da je to zaista tako.
Kada je Meunarodni sud pravde obznanio svoje Savjetodavno miljenje o Kosovu u julu 2010, u
kojem je naveo da proglaenje nezavisnosti Kosova nije znailo krenje meunarodnog prava, Milorad
Dodik je pourio da izda saopenje u kojem je izjavio kako to Miljenje moe posluiti kao smjernica za
nau borbu za status i neemo iskljuiti mogunost dodatne borbe za status koji, u skladu s ovim
Miljenjem, nee biti suprotan meunarodnom pravu. Ipak u Stavu 112 tog Miljenja, Meunarodni sud
pravde je saeo argument koji su navele mnoge drave (argument s kojim se Sud sloio) da, kada je
Vijee sigurnosti donijelo Rezoluciju 1244 o meunarodnoj upravi nad Kosovom, da je Vijee
sigurnosti eljelo sprijeiti kosovsku deklaraciju o nezavisnosti, uradilo bi to na jasan i nedvosmislen
nain u samom tekstu Rezolucije, kao to je to uinilo u Rezoluciji 787 (1992) u vezi s Republikom
Srpskom. Relevantno poglavlje Rezolucije 787, Stav 3, navodi da Vijee sigurnosti snano reafirmira
svoj poziv svim stranama i drugima kojih se to tie da strogo potuju teritorijalni integritet Republike
Bosne i Hercegovine te potvruju da nee biti prihvaen bilo koji unilateralno proglaeni entitet, ili
rjeenja nametnuta u suprotnosti s ovim stavom; princip ove Rezolucije je ispotovan u Dejtonskom
sporazumu, koji je Republici Srpskoj dao samo status entiteta u okviru suverene drave Bosne i
Hercegovine.
Da bi se potpuno razumjelo zato ne moe biti paralelizma izmeu sluaja Kosova i sluaja
Republike Srpske potrebno je imati i odreeno historijsko znanje: u bivoj Jugoslaviji, Kosovo je bilo
jasno definirana ustavna jedinica s gotovo svim istim pravima i ovlastima kao i republike, dok Republika
Srpska uope nije bila nikakva jedinica. Ali, temeljni razlozi to je meunarodna zajednica odbila, i
nema sumnje da e nastaviti odbijati nezavisnost Republike Srpske, nisu historijski - ve moralni i
politiki. To je politiki entitet koji je stvoren etnikim ienjem; dati nezavisnost entitetu koji je
uspostavljen na tom osnovu predstavljalo bi i krenje prava onih koji su bili rtve ienja i opasan
presedan za sline kampanje ubijanja i progona u buduim sukobima drugdje u svijetu. Principi pravde,
zakonitosti, potovanja ljudskih prava i promocije meunarodnog mira i sigurnosti su, dakle, svi potpuno
primjenjivi na ovo pitanje; od tih principa meunarodna zajednica nee odustati, ak i ako odustane od
administriranja u Bosni.
Zakljuujem, stoga, da e Bosna i dalje postojati, unato oitom slabljenju mehanizama koji njeno
postojanje garantiraju i podravaju. Bosna kakvu smo znali prije 1992. godine nikada nee biti u
potpunosti obnovljena; ali neka Bosna mora nastaviti postojati i iz toga slijedi da e ljudi koji ive u njoj
morati shvatiti ta je ono to im je zajedniko kao Bosancima. Najhitnije je da imaju zajedniku povijest.
Nadam se da ova knjiga moe i dalje na svoj skromni nain doprinositi razumijevanju te povijesti, koja suprotno svekolikoj neupuenoj prii koju ujemo u zapadnim zemljama o drevnim etnikim mrnjama zaista ujedinjuje Bosance mnogo vie no to ih dijeli.
Noel Malcolm,
Oxford, septembar 2010.

Uvod
Godine 1992. i 1993. pamtit e se kao godine u kojima je razorena jedna evropska zemlja. Bijae to
zemlja s politikom i kulturnom povijeu razliitom od bilo koje druge zemlje u Evropi. Tu su se
preklopile i udruile velike religije i velike sile u evropskoj povijesti: carstvo Rima, Karla Velikoga,
Osmanlija i Austro-Ugarske, te religije zapadnog kranstva, istonog kranstva, judaizma i islama. Ve
bi same ove injenice bile dostatan razlog da se povijest Bosne prouava kao predmet koji je sam po sebi
od jedinstvenog interesa. Ali rat to je zahvatio ovu zemlju 1992. godine, dodao je jo dva tuna razloga
da se njena povijest detaljnije proui: prvi je od njih potreba da se dokue uzroci sukoba, a drugi potreba
da se odagnaju oblaci nerazumijevanja, namjernog stvaranja mitova i pukog neznanja kojima su obavijene
sve rasprave o Bosni i njenoj povijesti.
Od te dvije potrebe, ova potonja je kudikamo prea. Paradoksalno je da je najvaniji razlog za
prouavanje povijesti Bosne upravo to to nam ono omoguava da shvatimo kako povijest Bosne sama po
sebi ne objanjava uzroke ovoga rata. Dakako da do rata ne bi bilo dolo da Bosna nije bila ona
udnovata stvar to je bila, zbog ega je postala predmet posebnih ambicija i interesa. Ali te su ambicije
bile usmjerene na Bosnu izvana. Najvea je zapreka svakom razumijevanju tog sukoba pretpostavka da je
ono to se zbilo u toj zemlji posljedica - prirodna, spontana i u isti mah nuna - sila koje djeluju unutar
povijesti same Bosne. To je mit koji su briljivo irili oni koji su izazvali taj sukob, koji su eljeli
uvjeriti svijet da ono to rade oni i njihovi revolverai ne rade oni nego neke bezline i neumitne
povijesne sile koje su izvan bilo ije moi.
I svijet im je povjerovao. Na buduim je povjesniarima da prosude koji su argumenti uistinu
prevagnuli u glavama dravnika Evrope i Amerike da reagiraju na ratne sukobe u Bosni potezima kojima
ne samo to nisu rijeili krizu nego su je jo mnogo vie produbili. Bjelodano je jasno da su im glave bile
ve tada pune magle historijskog neznanja. Evo, naprimjer, promiljenog istupanja britanskog premijera
Johna Majora pred Donjim domom vie od godinu dana nakon izbijanja rata u Bosni:
Najvaniji pojedinani element koji stoji iza onoga to se dogodilo u Bosni jest raspad Sovjetskog
Saveza i stege u kojoj je on drao vjekovne mrnje u bivoj Jugoslaviji. Kad je jednom te stege nestalo,
vjekovne su se mrnje opet pojavile, a njihove smo posljedice vidjeli kad su zapoele borbe. Bilo je tu i
nekih drugih elemenata, ali je taj raspad bio kudikamo najvaniji. (Hansard, 23. juni 1993, stupac 324)
Teko je rei odakle bi trebalo poeti komentarisati ovakvu tvrdnju. Stega u kojoj je Sovjetski
Savez drao Jugoslaviju naglo je prekinuta, kao to je dobro poznato, 1948. godine kad je Staljin izbacio
Tita iz Kominforma. Moda je g. Major elio aludirati na odluku komunistikih rukovodilaca kao to je
Slobodan Miloevi u Srbiji da iskoriste izvore nacionalizma za svoje politike ciljeve, ali taj je proces
u Srbiji bio na djelu ve u ljeto 1989. godine, dvije godine prije raspada Sovjetskog Saveza, a
umnogome se jedva razlikovao od naina na koji su nacionalizam koristile prijanje politike voe u
komunistikom sistemu kao, naprimjer, Nicolae Ceausescu. Misao da je komunizam openito provodio
djelotvornu stegu kako bi drao nacionalizme na uzdi dvojako je pogrena. Komunistike su vlasti ili
same raspirivale nacionalizam i manipulisale njime za svoje vlastite ciljeve, ili su ga guenjem jo vie
razbuktavale i trovale stvarajui politiki frustrirano i otueno stanovnitvo, ili su esto radile i jedno i
drugo. Taj je dvostruki uinak danas jasno vidljiv u veini istonoevropskih zemalja, u kojima stranke
takozvane krajnje desnice privlae obine glasae, jer ih potiu vjerski i historijski simboli iz
pretkomunistikog doba i politiari koji su svoje ranije karijere gradili u komunistikoj partiji i slubi
dravne sigurnosti. To se manje-vie dogodilo i u Srbiji.
Druga velika netanost koju je u tim svojim napomenama izrazio John Major, a koju je za njim

ponavljala veina zapadnih elnika u svojim javnim komentarima o ratu u Bosni, jest tvrdnja da je sve
ono to se zbilo u Bosni od proljea 1992. godine zapravo oitovanje vjekovnih etnikih mrnji to su
se nagomilale same od sebe. Svakako je istina da je u prolosti Bosne bilo mrnje i suparnitva, a oni
koji su u posljednje dvije godine prikazivali nekadanju Bosnu kao udesnu zemlju nepomuenog
meuvjerskog sklada zasigurno su pretjerali. Ali kad se malo bolje promotri povijest Bosne, zapaa se da
postojee nesnoljivosti nisu bile apsolutne ni nepromjenljive, niti su bile neminovna posljedica
izmijeanosti razliitih vjerskih zajednica. Glavna osnova neprijateljstava nije bila etnika ni religiozna
nego ekonomska: kivnost koju su osjeali uglavnom (ali ne iskljuivo) seljaci krani prema svojim
muslimanskim zemljoposjednicima. To neprijateljstvo nije bila nikakva apsolutna i nesmanjiva sila, nego
se mijenjalo kao to su se mijenjale ekonomske prilike, a bilo je podlono i politikim pritiscima koji su
znatno izmijenili dranje zemljoposjednike klase u prvoj polovici 19. stoljea. Isto je tako
neprijateljstvo izmeu katolike i pravoslavne zajednice bilo podvrgnuto promjenljivim uticajima:
suparnitvu dviju crkvenih hijerarhija, politikom pritisku iz susjednih zemalja, i tako dalje.
Te nesnoljivosti nisu bile trajno ugraene u psihu ljudi koji su ivjeli u Bosni, nego su bile
povijesna posljedica i mogle su se mijenjati kako se povijest razvijala. Ekonomski uzroci mrnje gubili
su se pod uticajem promjena i reformi pri kraju 19. stoljea i na poetku 20. stoljea dok se nisu gotovo
sasvim izgubili. Vjerski uzroci mrnje smanjili su se u drugoj polovici 20. stoljea zahvaljujui
procesima sekularizacije (od kojih su neki bili prirodni a neki i neprirodni). Veim dijelom razdoblja
poslije 1878. godine razliite vjerske i etnike zajednice u Bosni ivjele su zajedno u miru: dvije glavne
erupcije nasilja - prva u Prvom svjetskom ratu i neposredno nakon njega, a druga u one etiri godine
koliko je trajao Drugi svjetski rat - bile su iznimke, izazvane i raspaljene uzrocima izvan granica Bosne.
Od drugog od tih uasnih razdoblja odrasla su puna dva narataja, pa veina bosanskog stanovnitva nema
vlastitih sjeanja na borbe u tom ratu, niti posebne elje da ih obnove.
Dakako da je lako u povijesti zemlje kao to je Bosna pronalaziti primjere regionalnih podjela,
nasilja i neposluha. Dokazi postoje i mnoge e od njih itatelji nai i na stranicama ove knjige. Ipak,
politika povijest Bosne potkraj 20. stoljea nije predodreena onim to se dogodilo u 13. ili 18.
stoljeu. Komentatori koji vole svom pisanju pridati neki na brzinu skalupljeni historijski autoritet uvijek
mogu izvui dvije-tri krvave epizode iz prolosti i rei: Eto, oduvijek je tako bilo! Neto bismo slino
mogli napraviti, recimo, i s povijeu Francuske, izvui vjerske ratove u 16. stoljeu, barbarski pokolj u
Bartolomejskoj noi, este regionalne pobune, Frondu, zvjersko postupanje s Hugenotima 1685. uasna
nasilja i masovna ubistva koja su slijedila nakon Francuske revolucije, nepostojanu politiku u 19.
stoljeu, pa ak i svu povijest kolaboracije i pokreta otpora u drugom svjetskom ratu. Ali kad bi sutra
odreeni politiari i vojni zapovjednici, potpomognuti izvana, poeli bombardirati Pariz tekim
topovima, ne bismo sjedili skrtenih ruku i rekli da je to samo neminovna posljedica francuske vjekovne
mrnje. Radije bismo malo bolje prouili pravu prirodu i uzroke te odreene krize. Upravo sam to isto i
ja pokuao u ovoj knjizi.
Velika je prednost Francuske pred Bosnom u tome to je njena povijest ve dobro poznata i do u
tanine prouena. O Bosni se openito toliko malo zna da je u ove dvije godine bilo teko razlikovati
maglu neznanja od dimne zavjese propagande. Neki autori osporavaju i samo postojanje Bosne kao
povijesne cjeline, samopouzdano tvrdei kako Bosna nije nikad bila drava. Kad je lord Owen 1992.
godine postavljen na mjesto pregovaraa Evropske zajednice u bivoj Jugoslaviji, jedan ga je britanski
kolumnist sasvim ozbiljno upozorio da su unutarnje granice u Jugoslaviji bile puke administrativne
granice, isto tako umjetne kao i one koje su kolonijalni administratori nametnuli Africi. Neki su autori
esto tvrdili da je granice Bosne izmislio Tito; istina je, naprotiv, da je Tito samo obnovio povijesne

granice Bosne kakve su bile potkraj osmanlijskog razdoblja i u doba Austro-Ugarske. itatelji e se
uvjeriti da su jedni dijelovi tih granica utvreni meunarodnim ugovorima u 19. stoljeu, a da drugi
dijelovi odraavaju mnogo starije povijesne granice, kao to je podjela Bosne i Srbije du rijeke Drine,
koju spominje ljetopisac Kinam jo potkraj 12. stoljea.
Historijske netanosti koje su se pojavile u zapadnim medijima u posljednje dvije godine djelimice
je nanijela plima nacionalne i politike mitologije iz bive Jugoslavije. Vie od jednog stoljea Hrvati
piu knjige u kojima dokazuju da su Bosanci zapravo Hrvati; Srbi isto tako neumorno tvrde da su svi
oni zapravo Srbi. U novije vrijeme hrvatska propaganda naziva sve srpske nacionaliste etnicima, a
vou etnika u Drugom svjetskom ratu Drau Mihailovia prikazuje kao monstruma koji je provodio
genocid. Srpska propaganda naziva sve hrvatske nacionaliste ustaama i iskopala je sluaj
muslimanske SS divizije u Drugom svjetskom ratu kao primjer kojim daje na znanje da su bosanski
muslimani ili nacisti ili fundamentalisti, ili i jedno i drugo. A onima koji su zateeni usred tih rasprava,
muslimanima i/ili onima koji vjeruju u pluralistiku Bosnu, preputeno je da njeguju one utjene mitove
koji su im preostali: mit o bogumilima, mit o trajnom miru i harmoniji u Bosni ili mit o Titu. Komentator
ili povjesniar ne moe se probijati kroz sve te proturjene mitologije a da ne nanese ideoloke uvrede
gotovo svim zainteresiranima; a to nije ba ugodno kad ovjek upozna i zavoli ne samo Bosnu nego i
mnoge posebne vrline Hrvatske i Srbije. Istodobno, injenica da postoji gotovo simetrian odnos izmeu
proturjenih tvrdnji i opravdanja ne znai da se moe doi do ispravnog zakljuka tako da se sve tvrdnje
podjednako prihvataju i da se samo izjednaavaju. Ja ne sumnjam da teret odgovornosti za razaranje
Bosne lei preteno na jednoj strani, a u posljednjim poglavljima ove knjige nastojao sam izloiti razloge
za takvo svoje miljenje.
Jedini pouzdan nain prosudbe povijesnih prava glavnih izvritelja nasilja u Bosni jest u tome da se
razmotri to su uinili od materijalnih svjedoanstava same povijesti. Oni ne samo to upropatavaju
budunost te zemlje nego se i sistematski trude da zatru njenu prolost. Nacionalna i univerzitetska
biblioteka u Sarajevu unitena je zapaljivim granatama. Orijentalni institut, sa svojom nenadoknadivom
zbirkom rukopisa i ostalog materijala to ilustrira osmanlijsku povijest Bosne, takoer je uniten
koncentrinim granatiranjem. U cijeloj zemlji razorene su brojne damije i minareti, meu kojima i neki
od najljepih primjeraka osmanlijske arhitekture iz 16. stoljea na zapadu Balkana. Te graevine nisu bile
samo zahvaene unakrsnom paljbom vojnih jedinica; u gradovima kao to su Bijeljina i Banja Luka
razaranja nisu imala nikakve veze s borbama - damije su nou dignute u zrak eksplozivom, a sutradan
buldoerom poravnate sa zemljom. Ljudi koji su isplanirali te akcije i zapovjedili da se izvre, obino
tvrde da je povijest na njihovoj strani. Ono to oni svojim djelima pokazuju jest da ratuju s povijeu
svoje zemlje. Ja sam u ovoj knjizi samo htio iznijeti neke pojedinosti te povijesti prije nego to sama
zemlja bude sasvim unitena.

1. Rase, mitovi i porijeklo:

Bosna do 1180. godine
Nacionalne su povijesti prokletstvo Balkana. Kao to svako ko je boravio ili putovao u tom dijelu
Evrope dobro zna, ondje nema nacionalno homogene pokrajine, a kamoli nacionalno homogene drave.
Malo je pojedinaca na cijelom Balkanskom poluotoku koji mogu iskreno tvrditi da imaju nacionalno isto
porijeklo. Pa ipak, vie puta u posljednja dva stoljea u nacionalnim politikama balkanskih zemalja
prevladavale su izmiljene teorije o rasno-etnikom identitetu. Jedan je od razloga za prouavanje rane
povijesti te regije i taj to nam ona omoguava da uvidimo da naprosto, kad bi i bilo ispravno voditi
modernu politiku na temeljima drevnog nacionalnog porijekla, takvo to naprosto nije mogue.
Nigdje to ne vrijedi vie nego u povijesti Bosne, zemlje koju esto nazivaju mikrokozmosom
Balkana. Tipinog bosanskog lica nema: Bosanaca ima svijetle i tamne kose, maslinaste i pjegave puti,
krupnih i sitnih kostiju. Tom ljudskom mozaiku pridonijeli su geni nebrojenih razliitih naroda. Zemlja je
preteno brdovita, a krajolika ima u rasponu od guste praume i bogatih panjaka na visoravnima u
sjevernoj i srednjoj Bosni do neplodnog i pustog kamenjara u zapadnoj Hercegovini; podijeljena je
rijekama od kojih veina nije plovna. Neprohodni masiv stoji izmeu dva glavna cestovna pravca kojima
su nadirali narodi na zapadni Balkan: dalmatinskog obalnog pojasa i ceste u ravnici to vodi od
Beograda dolje kroz Srbiju do Makedonije i Bugarske. Stoga je izravan uinak tih prodora u Bosnu
zasigurno bio mnogo manji nego njihov uticaj na plodnu ravnicu u Srbiji ili na dalmatinske gradove na
morskoj obali izvrgnute pljakama. Meutim, neizravan uinak, to se tie akumulacije rasnih tipova, bio
je vjerovatno vei. Brdovita podruja obino su sluila kao utoite ljudima koji bi u ravnici inae bili
istrijebljeni ili prognani. Treba se samo sjetiti kako su preivjeli Baski u Pirenejima, treba se samo sjetiti
Kavkaza, tog bogatog rasnog muzeja. to se Bosne tie, najezde Slavena u 6. i 7. stoljeu uspostavile su
jezini identitet koji je na kraju zamijenio sve ostale. Ali svako ko ima oi u glavi moe lako zapaziti
znakove rasne raznolikosti.
Zbog jezinih i kulturnih razloga, i zbog vie od hiljadu godina zajednike povijesti, dananje se
stanovnitvo u Bosni moe mirne due smatrati slavenskim. Stoga je dolazak Slavena na Balkan prirodno
polazite za svaku historiju Bosne. Ipak, u povijesti ovjeanstva nema apsolutnih polazita; treba znati
poneto i o stanovnicima Bosne koje su Slaveni zatekli kad su doli, i koji su se poslije asimilirali s
njima.
Najstariji stanovnici o kojima imamo kakve-takve historijske podatke jesu Iliri, skup plemena to su
zauzimala vei dio dananje Jugoslavije i Albanije (ukljuujui tu bar juni dio Bosne) i govorila
1

indoevropskim jezikom srodnim dananjem albanskom. Ime plemena po kojem je Dalmacija dobila ime,
Dalmati, vjerovatno vue porijeklo od albanske rijei koja znai ovca, delme.
To je pleme nastanjivalo dio zapadne Bosne, a arheoloki nalazi s nekoliko mjesta u Bosni pokazuju
2

da su se ilirska plemena bavila stoarstvom, posebno uzgojem ovaca, svinja i koza. Meu ostalim
plemenima na koja su Rimljani naili irei svoju vlast u unutranjost Balkana u drugom i prvom stoljeu
prije Krista, bilo je mijeano ilirsko-keltsko pleme Skordisci na sjeveroistonom rubu Bosne, i ratniko
pleme u srednjoj Bosni Desitijati, ija je posljednja pobuna protiv Rimskog carstva konano uguena 9.
godine poslije Krista. Otada su sve ilirske zemlje bile pod vrstom vlau Rimljana, a malo-pomalo je
3

izgraena mrea puteva i rimskih naselja. Kroz Bosnu je prolazilo nekoliko cesta od grada na obali,
Salone (nedaleko od dananjeg Splita); te ceste nisu bile toliko potrebne zbog trgovine koliko zbog vojnih

operacija to su se vodile dalje na istoku, ali su isto tako sluile za otpremu zlata, srebra i olova iz
4

rudnika u istonoj Bosni. Vei dio Bosne pripadao je rimskoj provinciji Dalmaciji, ali je dio sjeverne
Bosne pripadao provinciji Panoniji, koja je obuhvatala dananju sjeveroistonu Hrvatsku i junu
Maarsku. Kranstvo je rano prodrlo u rimske gradove; prvi se biskupi spominju ve potkraj prvog
stoljea u Sirmiumu u Panoniji (dananja Srijemska Mitrovica, svega nekoliko kilometara udaljena od
sjeveroistonog vrha dananje Bosne), a najmanje je dvadeset bazilika iz rimskog doba iskopano na
teritoriju dananje Bosne i Hercegovine. Jedna je od njih, nedaleko od Stoca u Hercegovini, spaljena
ruevina u kojoj su pronaeni novii iz etvrtog stoljea: slikovita potvrda injenice da je ta najranija
5

faza kranstva u Bosni naprasno prekinuta najezdom Gota.

Upotreba latinskoga vjerovatno se brzo proirila Bosnom u rimsko doba. Bijae to jedini zajedniki
jezik doseljenika iz raznih dijelova carstva koji su se naselili u provinciji Dalmaciji: ponajvie iz
dananje Italije, ali i iz Afrike, panije, Galije, Njemake, Grke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta.
Veina je tih kolonista prebivala u gradovima na obali, ali su azijska imena ljudi zabiljeena i u dolini
6

Neretve (u zapadnoj Hercegovini) i na podruju Jajca na sjeverozapadu Bosne. Od sredine drugog

stoljea poslije Krista i mnogobrojni vojni veterani naseljavali su se kao kolonisti u Bosni:
karakteristian je znak njihove vanosti to to u rumunskom jeziku, koji se razvio iz latinskoga to se
govorio u tom kraju, rije koja znai starac, batrin, potie od latinske rijei veteranus. Rimske legije
uveliko su regrutovale same Ilire za svoje potrebe, i od kraja drugog stoljea ilirske su zemlje bile izvor
ive vojne sile za brojne provincijske guvernere i generale koji su poslije postali rimski carevi. Prvi od
njih, Septimije Sever, raspustio je pretorijansku gardu kad je doao u Rim 193. godine, i zamijenio je
ilirskim jedinicama, arolikim oporom vojnika, kako je napisao jedan rimski historiar, divljake
7

vanjtine, jezovitog naina govora i sasvim neotesanih u razgovoru.

I drugi rimski i grki izvori zauzimaju slian superioran stav spram tih provincijskih balkanskih
uroenika. Posljedica je toga da nemamo pravih, podrobnih izvjetaja o njihovoj drutvenoj strukturi, o
njihovoj religiji i nainu ivota. Ipak, posebno je zanimljiva usputna napomena grkog geografa Strabona
(63. prije Krista - 25. poslije Krista): on spominje kako je meu Ilirima bilo uobiajeno tetoviranje.
8

Njegovo je svjedoanstvo potvreno otkriem igala za tetoviranje u ilirskim grobnim humcima u Bosni.
Premda nije poznato da je tetoviranje bio slavenski obiaj u bilo koje doba i u bilo kojem drugom dijelu
slavenskih zemalja, tetoviranje se ouvalo sve do ovoga stoljea meu katolicima u srednjoj Bosni i
meu muslimanima i katolicima na sjeveru Albanije. U dvadesetim godinama ovog stoljea engleska
putnica i balkanologinja Edith Durham potanko je prouila taj obiaj i prekopirala mnoge bosanske
uzorke - jednostavne geometrijske likove krunice, kria i polumjeseca to oito predstavljaju sunce i
mjesec s njihovim zrakama. ene nose, zapisala je izmeu ostaloga, kudikamo sloenije uzorke nego
mukarci. Podlaktice i nadlaktice esto su im pokrivene kojekakvim arama... One koje su meu njima
bile pristupanije rekle su mi da se tetoviraju zato to je takav na obiaj, zato to smo katolici, zato
9

to je to lijepo, i tvrdile da bi i moje ruke bile ljepe tetovirane. Ovaj je obiaj udan dokaz kulturnog
kontinuiteta u Bosni koji se protee sve tamo do ilirskih plemena. To je, naalost, i jedini takav pouzdan
dokaz; tvrdi se dodue da su ilirskog porijekla i neki drugi oito neslavenski obiaji to su se ouvali u
10

Bosni, naprimjer polifonijska narodna muzika, ali za to nedostaju potvrde rimskih i grkih autora.
Uzmemo li u obzir ne samo dokaze o tetoviranju nego i sve ono to znamo o povijesti balkanskih
najezda i naseljavanja, moemo mirne due tvrditi da su neki Iliri preivjeli sve kasnije najezde i da su se
asimilirali s onim to je postalo slavensko stanovnitvo. Ali romantine teorije nekih junoslavenskih

ideologa iz 19. stoljea koji su tvrdili da su Srbi i Hrvati zapravo Iliri (i stoga jedinstvena, posebna,
vjekovna nacionalna cjelina) govori nam vie o tadanjoj junoslavenskoj politici nego o staroj povijesti
11

Balkana.
Ponekad se ini da nijedan narod nije mogao stupiti na Balkan a da ne da povoda kasnijim
naratajima za nekakvu slinu teoriju. To pogotovo vrijedi za sljedee osvajae Balkana, germanska
plemena Gota, koja su poela harati Balkanom u treem stoljeu, nanijela teke poraze rimskoj vojsci
potkraj etvrtog stoljea i osvojila tvravu Singidunum (dananji Beograd) potkraj petog stoljea, ali su
se uglavnom povukla u kraljevstvo to su ga osnovali uskoro zatim u dananjoj Italiji i Dalmaciji.
Napokon ih je na poetku estog stoljea istjerao s Balkana car Justinijan. (Nakon Justinijanovih pohoda
Bosna je postala - barem u teoretskom smislu - dio Bizantskog carstva; prvobitno je bila na zapadnoj
strani razgranienja izmeu Zapadnog i Istonog rimskog carstva.) Svi Goti koji su jo ostali na tom tlu
12

ubrzo su se asimilirali s lokalnim stanovnitvom. Premda su Goti bili istodobno kolonisti i pljakai,
ini se da nisu ostavili nikakav trag svoje kulture u balkanskim zemljama: ni u jednom balkanskom jeziku
nema, naprimjer, nijedne jedine rijei za koju bi se moglo tvrditi da potie iz gotskog jezika.
Pa ipak se poslije razvila udnovata mitomanija prema kojoj su Goti pravi preci Hrvata i/ili
Bosanaca. U korijenu tog mita lei srednjovjekovni rukopis na latinskom jeziku, Ljetopis popa
Dukljanina, u koji je po svoj prilici ukljuen i jedan stariji slavenski ljetopis poznat pod latinskim
naslovom Libellus Gothorum, Knjiga o Gotima, koja poinje od doseljenja Gota u Panoniju i koja
13

govori o njima kao o prvobitnim precima Slavena. Ljetopisom se sluilo nekoliko povjesniara kasne
renesanse u Dubrovniku. Najvei meu njima, benediktinac Mavro Orbini, izmislio je grandioznu teoriju
o povijesti naroda prema kojoj su gotovo svi narodi koji su uinili bilo to zanimljivo u kasnom
klasinom i ranom srednjovjekovnom razdoblju bili Slaveni (ukljuujui tu i Vandale, Avare, Normane,
Fince, Traane i Ilire), a svi su Slaveni bili Goti: Svi su oni pripadali istoj slavenskoj naciji i govorili
isti slavenski jezik; a kad su najprije krenuli iz svoje zajednike prapostojbine Skandinavije, svi su
14

prozvani (osim Ilira i Traana) zajednikim imenom Gota. U Orbinijevu djelu to poistovjeivanje s
Gotima bijae dio nekakve panslavenske ideologije, kojom se dokazivalo da su Goti-Slaveni bili
najaktivnija i najmonija rasa u povijesti Evrope. Meutim, u nekim kasnijim verzijama te gotske
teorije ljudi na zapadu Balkana identificirali su se s Gotima da bi se razlikovali od Slavena. Iz
razumljivih razloga, ta je teorija postala posebno omiljena u Bosni u Drugom svjetskom ratu, kad su
Bosanci traili za svoju zemlju samostalnost od hrvatske faistike drave i nastojali utvrditi svoj
bosanski identitet na izdvojenoj nacionalnoj bazi. U novembru 1942. skupina bosanskih muslimanskih
autonomista uputila je Hitleru memorandum u kojem je isticala svoju rasnu superiornost nad slavenskim
susjedima: Po svojoj rasi i krvi mi nismo Slaveni, mi smo gotskog porijekla. Mi Bosanci doselili smo se
15

na jug, na Balkan, u treem stoljeu kao germansko pleme. Meutim, ini se da je ak i Hitler teko
mogao progutati tu njihovu teoriju.
Goti nisu jedini pohodili zapadni Balkan i moda ostavili za sobom neke potomke, negdje izmeu
Rimljana i Slavena. Huni iz Azije (mongolsko-turanski narod) i Alani iz Irana (preci dananjih Oseta na
Kavkazu) takoer su se pojavili ondje u etvrtom i petom stoljeu. U estom stoljeu dole su na Balkan
dvije nove rase: Avari (mongolsko pleme iz krajeva sjeverno od Kavkaza) i Slaveni. Njihova je povijest
u poetku bila tijesno isprepletena, bilo da su bili saveznici ili suparnici; ini se da su Avari, iako
malobrojniji, bili nadmoniji u tom odnosu zbog izvanredne vojne vjetine. Te su mongolske uroenike na
kraju protjerali s Balkana na poetku sedmog stoljea bizantska, hrvatska i bugarska vojska. Povjesniari
su nekad pretpostavljali da su Avari bili prilino efemerna pojava u toj regiji, u biti vojna sila kojoj je

bilo samo do pljake. Meutim, novija istraivanja (u arheologiji i u prouavanju imena mjesta) pokazuju
16

da je bilo trajnijih avarskih naselja u mnogim dijelovima zapadne Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Na
nekim mjestima, recimo na podrujima sjeverno i sjeverozapadno od Bosne, odreene skupine avarskih
doseljenika zadrale su se moda i kroz vie narataja: Slaveni su Avare zvali Obri, a mnoga imena
17

mjesta kao to je Obrovac svjedoe o njihovoj prisutnosti na tom tlu. Isto je tako mogue da je i sama
18

rije ban, koja se od najranijeg doba koristi kao titula hrvatskih vladara, avarskog porijekla.
Ipak su na kraju, naravno, prevladali Slaveni. Oni su se potkraj estog stoljea doselili u velikom
broju na Balkanski poluotok; nisu bili samo pljakai nego i kolonisti i zemljoradnici, i osnovali su svoja
naselja sve tamo do junog vrha Grke. (Ondje je bilo sve do 15. stoljea sela u kojima se govorio
19

slavenski.) Do dvadesetih godina sedmog stoljea Slaveni su se bili naselili u dananju Bugarsku i
Srbiju, a vjerovatno su na mnogim mjestima prodrli i u Bosnu. Zatim su, u roku od nekoliko godina,
stupila na scenu jo dva slavenska plemena: Hrvati i Srbi. Sudei po zapisima bizantskog historiara i
cara Konstantina Porfirogeneta (koji je pisao 300 godina kasnije, ali se sluio carskim arhivima), Hrvate
je na Balkan pozvao tadanji bizantski car da istjeraju napasne Avare. Srbi, prema Konstantinu, nisu bili
20

angairani da se bore protiv Avara, ali su bili povezani s Hrvatima i doli su na Balkan u isto doba.
Ko su zapravo bili ti Srbi i Hrvati? Naunici odavno znaju da rije Hrvat nije slavenska. Smatra se
da je to ista rije kao i iransko ime Choroatos, pronaeno na natpisima nadgrobnih spomenika nedaleko
od grkoga grada Tanaisa u donjem toku rijeke Don, na jugu Rusije. Cijelo je to podruje sjeverno od
Crnog mora bilo naseljeno u prvim stoljeima nae ere raznim plemenima, meu kojima su bili i Slaveni i
Sarmati: ovi potonji bijahu iranski nomadi koji su u drugom stoljeu prije Krista zaobili sa zapada
sjevernu stranu Kavkaza. Sarmati su zadobili politiku prevlast nad ostalim plemenima, pa su neka od tih
21

slavenskih plemena na taj nain po svoj prilici dobila vladarsku elitu koja je govorila iranski. Jedna
teorija povezuje rijei Hrvat i Choroatos s rijeju hu-urvatha, koja je znaila prijatelj na jeziku Alana
22

(koji su u to vrijeme bili dio sarmatskog skupa iranskih plemena). Jedna druga teorija nagaa da se
korijen imena Srbin, serv, pretvorio u iranskome u charv, to je skupa sa sufiksom at dalo Choroatos i
23

Hrvat. Bjelodano je jasno da su Srbi i Hrvati imali slinu i povezanu povijest od najstarijih vremena:
Ptolemej, koji je pisao u drugom stoljeu nae ere, takoer spominje Serboi meu sarmatskim plemenima
sjeverno od Kavkaza. Veina naunika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom
24

vladajuom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike. Negdje
na poetku sedmog stoljea oba su plemena osnovala svoja kraljevstva u srednjoj Evropi: Bijelu
Hrvatsku, koja je obuhvatala dio dananje june Poljske, i Bijelu Srbiju, u dananjoj ekoj. Odatle
su se i jedni i drugi doselili na zapad Balkana.
Moderne ideologije ponovo su se poigrale drevnom povijeu. Neki hrvatski nacionalistiki
teoretiari selektivno su prihvatili dokaze o iranskom porijeklu svoga naroda, ali su ih uskratili Srbima i
tako konstruirali vjekovnu povijesnu podjelu izmeu ta dva naroda. Ta je teorija takoer bila omiljena u
Drugom svjetskom ratu, kad su drevni Iranci zauzimali vii poloaj u nacistikoj rasnoj hijerarhiji od
obinih Slavena. S druge strane, neki junoslavenski ili panslavenski ideolozi odbacili su, zbog svojih
vlastitih politikih razloga, sve dokaze o ranim vezama s Irancima. Meutim, historijska je istina prilino
jasna: Srbi i Hrvati bili su od najranijih vremena razliiti ali tijesno povezani, ivei i selei se u
tandemu, a i jedni i drugi imali su neku vrstu iranske komponente. Isto je tako jasno da je u vrijeme kad su
oni doli na Balkan ondje ve postojalo brojno slavensko stanovnitvo - brojnije od svih Srba i Hrvata

zajedno. Taj se glavni slavenski supstrat ne moe podijeliti na razdvojene subetnike grupacije; stoga je
neminovno uzaludan projekat izmiljanja prastarih etnikih podjela meu njihovim potomcima. A taj
slavenski supstrat zasigurno je asimilirao ostatke stanovnitva iji su preci moda bili Iliri, Kelti,
Rimljani, pojedinci iz svih dijelova Rimskog carstva, Goti, Alani, Huni i Avari.
Srbi su se naselili na podruju koje odgovara dananjoj jugozapadnoj Srbiji (teritorij koji je poslije,
u srednjem vijeku, postao poznat pod imenom Raka ili Rascia), i malo-pomalo proirili svoju vlast na
teritorije Duklje ili Diocleje (Crna Gora) i Huma ili Zahumlja (Hercegovina). Hrvati su se naselili
otprilike na podruju koje odgovara dananjoj Hrvatskoj, u koje je vjerovatno bio ukljuen i vei dio
25

same Bosne, osim istonog pojasa doline rijeke Drine. Lokalno je slavensko stanovnitvo bilo
organizirano na tradicionalnoj plemenskoj osnovi: hijerarhija jedinica poinjala je od porodice
(vjerovatno one vrste proirene porodice koja se ouvala u nekim dijelovima Balkana do dana
dananjega, a poznata je pod slavenskim nazivom zadruga); porodice su bile udruene u rodove, a rodovi
26

u plemena; teritorijem jednog plemena zvanom upa vladao je teritorijalni poglavar zvani upan. Stari
Slaveni bijahu pagani koji su se klanjali raznim bogovima, ija su se imena ouvala do dana dananjega u
imenima mjesta u bivoj Jugoslaviji: bog rogate marve Veles, naprimjer, ili bog gromovnik Perun ili
27

Pir. Bizantski su vladari ve u sedmom stoljeu pokuavali pokrstiti Hrvate uz pomo latinskih
28

sveenika iz dno malo gradova na dalmatinskoj obali to su jo bili pod vlau Bizanta. Ali glavnina je
Hrvata pokrtena tek u devetom stoljeu, a moemo samo pretpostaviti da su udaljenija i nedostupnija
podruja u Bosni posljednja podvrgnuta tom procesu, koji je do njih zasigurno dopro iz priobalja potkraj
29

devetog ili na poetku desetog stoljea. Ima mnogo tragova paganskih obiaja koji su uneseni najprije u
kranstvo, a poslije i u islam u Bosni - naprimjer, upotreba gorskih vrhunaca za bogosluje. Imena
paganskih bogova kao to su Pir, Oganj i Tur ouvala su se u usmenoj tradiciji sve do dvadesetog stoljea
(jedan je istraiva zabiljeio pjesmicu o njima koju mu je priopio neki starac u Sarajevu 1933. godine),
30

a ouvana su i u bosanskim vlastitim imenima kao to su Tiro i Piri.

Politika povijest zapadnog Balkana od sedmog do jedanaestog stoljea prilino je zapetljana i
zbrkana, s nizom osvajanja i promjena podanike privrenosti. Najstarija uspostavljena vlast na Balkanu,
Bizantsko carstvo, nije ondje direktno vladalo, ali je uspijevalo prisiliti stanovnitvo da od vremena do
vremena prizna njegovu vrhovnu vlast. Bizant je odravao veze s dalmatinskim gradovima na obali i na
otocima: oni su ustrojeni kao theme (vojni okrug) u devetom stoljeu, ali je bizantska vlast u Dalmaciji
postajala sve vie simbolina - dobrim dijelom i zato to su crkve u Dalmaciji bile pod jurisdikcijom
Rima. Potkraj osmog i na poetku devetog stoljea sjevernu Hrvatsku, pa i dobar dio sjeverne i
sjeverozapadne Bosne, osvojili su Franci Karla Velikog. Ti su teritoriji ostali pod franakom vlau sve
do sedamdesetih godina devetog stoljea. Vjerovatno se ba u tom razdoblju stari plemenski poredak u
31

Bosni i Hrvatskoj poeo mijenjati po uzoru na zapadnoevropski feudalizam.

Dotle su Srbi bili uspostavili vlast nad dijelovima teritorija u dananjoj Hercegovini i Crnoj Gori, a
istona skupina srpskih upa u dananjoj jugozapadnoj Srbiji okupljena je u neku vrstu srpske kneevine
(pod vlau velikog upana) oko sredine devetog stoljea. Na poetku desetog stoljea Hrvatska je bila
mona i nezavisna drava pod kraljem Tomislavom; opet je vei dio sjeverne i zapadne Bosne pripadao
njegovu kraljevstvu. Nakon njegove smrti (vjerovatno 928. godine) Hrvatska je bila razdirana graanskim
ratom i kratko vrijeme (izmeu tridesetih i ezdesetih godina desetog stoljea) vei dio Bosne prigrabila
je obnovljena i trenutano snana srpska kneevina, koja je priznavala vrhovnu vlast Bizantskog
carstva.

32

Ove pojedinosti daju nam povijesni kontekst u kojem se prvi put spominje Bosna kao teritorij. Rije
je o politiko-geografskom priruniku koji je 958. godine napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet.
U dijelu posveenom zemljama srpske kneevine pie: ...u pokrtenoj Srbiji nalaze se naseljeni gradovi
33

Destinikon (itd.)... a na tlu Bosone Katera i Desnik. Odavde jasno proizilazi da se Bosna (manja od
dananje Bosne i koncentrirana uz rijeku Bosnu koja tee od mjesta blizu Sarajeva na sjever) smatrala
zasebnim teritorijem, iako je u to vrijeme pripadala Srbima. U ezdesetim godinama desetog stoljea
ponovo je potpala pod Hrvatsku i ostala pod hrvatskom vlau otprilike pola stoljea.
Zatim je, 1019. godine, ponovo mono Bizantsko carstvo pod carem Vasilijem II, zatornikom
Bugara, prisililo srpske i hrvatske vladare da priznaju bizantsku vrhovnu vlast. Nominalno podanitvo
Hrvata postupno se pretvorilo u neto kao saveznitvo, pa je u 11. stoljeu Bosnom neko vrijeme vladao
hrvatski namjesnik, a u istonom dijelu odreeno vrijeme srpski vladari koji su bili neposrednije pod
34

bizantskim nadzorom. Neto vie nezavisnosti uivali su krajevi juno od same Bosne, teritorij Duklje,
inae poznat pod imenom Zeta (Crna Gora) i Hum ili Zahumlje (Hercegovina), gdje su lokalni srpski
knezovi odolijevali vladavini Bizanta. Ti su krajevi ujedinjeni u jedinstvenu srpsku kneevinu, koja se u
sedamdesetim godinama 11. stoljea proirila i na srpski teritorij Raku. U osamdesetim godinama
proirila se pod kraljem Bodinom jo vie pa je obuhvatila vei dio Bosne, ali je nakon Bodinove smrti
1101. godine kraljevstvo uskoro propalo.
Kraj 11. stoljea oznaava prekretnicu u povijesti zapadnog Balkana. Nakon Bodinove smrti teite
srpskih politikih tenji premjestilo se na istok, na Raku, koja je postala srce srednjovjekovne
Kraljevine Srbije. Dotle je hrvatske zemlje prigrabila Ugarska, a 1102. godine ugarski kralj Koloman
okrunjen je za kralja Hrvatske tako je uspostavljen odnos izmeu te dvije drave, ponekad odnos
direktnog podanitva, a ponekad personalne unije i saveznitva, koji e trajati (uz nekoliko prekida i
preinaka) sve do 1918. godine. Ugarska je vlast 1102. godine protegnuta i na Bosnu, ali je Bosnom kao
udaljenijim i nedostupnijim teritorijem vladao ban, ija je vlast u toku 12. stoljea bivala sve
35

samostalnija. U ezdesetim i sedamdesetim godinama 12. stoljea Hrvatska i Bosna potpale su nakratko
opet pod bizantsku vlast, nakon uspjenog vojnog pohoda ekspanzionistikog cara Manuela Komnena, ali
su nakon njegove smrti 1180. godine svi njegovi vojni uspjesi ubrzo pali u vodu. Hrvatska je obnovila
svoju uniju s Ugarskom. Bosna se, meutim, u biti oslobodila ugarske vlasti; a kako njome nije vie
vladalo ni Bizantsko carstvo ni Hrvatska, uspjela je prvi put postati manje-vie nezavisna drava. Odatle
onaj uveni opis Bosne iz pera sekretara Manuela Komnena, ljetopisca Kinama, koji je vjerovatno u
osamdesetim godinama zapisao: Bosna ne slua srpskog velikog upana; to im je tek susjedni narod koji
36

ima svoje obiaje i vlast. Kinam je takoer pribiljeio da Bosnu od Srbije dijeli rijeka Drina - linija
razgranienja koja je ostala istona granica Bosne u veem dijelu njene kasnije povijesti.
Iz zamrene povijesti rane slavenske Bosne, od dolaska Hrvata i Srba u dvadesetim godinama
sedmog stoljea pa do utemeljenja nezavisne bosanske drave u osamdesetim godinama dvanaestog
stoljea, ne mogu se izvui nikakvi jednostavni zakljuci. Sama Bosna bila je u vie navrata pod srpskom
vlau, posebno oko sredine 10. i potkraj 11. stoljea. Ipak, bilo bi pogreno kazati daje Bosna ikad bila
dio Srbije, zato to srpske kraljevine koje su obuhvatale i Bosnu nisu u ono vrijeme obuhvatale vei
dio onoga to danas zovemo Srbijom. Uistinu je za veeg dijela ovog ranog srednjovjekovnog razdoblja
Hercegovina bila srpski teritorij, ali je sama Bosna bila mnogo tjenje povezana s hrvatskim zemljama, a
u 12. stoljeu, ba kad je stekla nezavisnost, ini se da je sve vie teila hrvatsko-ugarskom kulturnom i
37

politikom prostoru. to se tie vjerske organizacije, Bosna je u ranom srednjem vijeku bila vezana za
Hrvatsku, a ne za srpske zemlje: biskupija bosanska spominje se kao rimokatolika biskupija u 11 .

stoljeu (nakon vjerskog raskola izmeu Rima i Carigrada 1054. godine), i ini se da je potpala pod
38

jurisdikciju Splitske nadbiskupije prije nego to je u 12. stoljeu pripojena Dubrovakoj dijecezi.
(Meutim, kao to emo uskoro vidjeti, crkva je u Bosni imala neke svoje posebne karakteristike po
kojima se zasigurno vrlo rano poela razlikovati od latinskih crkava na dalmatinskoj obali.) Jedan od
simbola politikih veza Bosne s hrvatskim svijetom jest injenica da su njeni vladari nosili hrvatsku titulu
39

ban od najranijih vremena; dok se vrhovni poglavar Srba oduvijek zvao veliki upan, a nikad ban.
A na pitanje jesu li stanovnici Bosne 1180. godine bili zapravo Hrvati ili zapravo Srbi ne moe se
odgovoriti iz dva razloga: prvo, zato to nam nedostaje dokaza, a drugo, zato to to pitanje nema smisla.
Moemo samo rei da je vei dio bosanskog teritorija vjerovatno bio u hrvatskim rukama - ili bar u
slavenskim rukama pod hrvatskom vlau - u sedmom stoljeu, ali je to plemenska oznaka koja pet
stoljea kasnije nema mnogo smisla, ili ga uope nema. Bosanci su u svojoj vjerskoj i politikoj povijesti
openito bili blii Hrvatima, ali primjenjivati dananji pojam hrvatskog identiteta (neto to je nastalo u
novije doba na osnovi vjere, povijesti i jezika) na nekoga u ono doba jest puki anahronizam. Jedino
razborito to bi se moglo kazati o etnikom identitetu Bosanaca jest ovo: oni su bili Slaveni koji su
prebivali u Bosni.

2. Srednjovjekovna bosanska drava,

1180-1463.
Povijest Bosne oko sredine srednjeg vijeka esto je zbrkana i dovodi ovjeka u nedoumicu. Ipak,
istiu se trojica monih vladara: Kulin ban (koji je vladao od 1180. do 1204), ban Stjepan Kotromani
(1322-1353) i kralj Stjepan Tvrtko (1353-1391). Pod drugim od ove trojice Bosna se proirila i na
kneevinu Hum (Hercegovinu), a pod treim se proirila jo dalje na jug i domogla se velikog dijela
dalmatinske obale. Za druge polovice Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmonija drava na
zapadu Balkana. Jedini dio dananje Bosne koji nije bio ukljuen u Tvrtkovo kraljevstvo jest pojas
zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Biha, to je tada pripadao hrvatsko-ugarskom
teritoriju.
To su bili vrhunci srednjovjekovne bosanske moi i nezavisnosti. U razliitim razdobljima izmeu
vladavine te trojice vladara, Bosna je bila podijeljena, bilo slubeno bilo de facto, kao posljedica borbe
za vlast meu lokalnim plemikim porodicama. Premda je drutveni i politiki sistem u Bosni bio u
osnovi feudalan, ipak nije rije o strogoj formi feudalizma u kojoj bi plemiki posjedi pripali kruni kad
plemii ne bi izvrili svoju vojnu dunost: plemii su bili samostalni zemljoposjednici i esto su sa
40

svojih pozicija teritorijalne moi diktirali ko e naslijediti bosansku krunu. Tu lee korijeni stalne
nepostojanosti u bosanskoj politici u srednjem vijeku.
Ugarska je za sve to vrijeme bila dominantna susjedna zemlja. U 13. i na poetku 14. stoljea Srpska
je Kraljevina takoer prerasla u monu dravu u vojnom smislu; ipak, zaudo, srpski kraljevi nisu nikad
41

ozbiljno pokuali osvojiti Bosnu. Ugarski kraljevi imali su vie puta priliku ustanoviti kako je teko
domoi se Bosne zbog nepristupanosti njena terena, a kad se jednom i osvoji, sumnjiva je bila vrijednost
tog posjedovanja zbog neposlunosti zemljoposjednike vlastele.
Udaljenost Bosne bila je i glavni razlog najizrazitijoj i najzagonetnijoj karakteristici njezine
srednjovjekovne povijesti: izmatinoj Crkvi bosanskoj. ini se da se ta crkva otcijepila od Katolike
crkve u trinaestom stoljeu, i da je bez konkurencije djelovala u Bosni sve do dolaska franjevaca, koji su
pokuali obnoviti vlast Rimske crkve u etrdesetim godinama 14. stoljea. Otada se Crkva bosanska oko
jednog stoljea natjecala s Rimokatolikom crkvom dok joj sveenici nisu, uoi osmanlijske najezde, bili
protjerani ili silom preobraeni na katolianstvo. Za sve vrijeme postojanja te crkve papinski su pisari
optuivali Bosnu zbog hereze; a neki su od tih autora identificirali tu herezu kao dualistiku ili
manihejsku. Zbog tih optubi, Crkva bosanska obino se smatrala kasnim plodom jedne ranije balkanske
manihejske sekte, bogumila iz Bugarske. Meutim, suvremena znanost iznijela je ozbiljne zamjerke na
raun te tradicionalne teorije.
Ali ta je tema toliko sloena da emo se njome posebno pozabaviti u sljedeem poglavlju.
Kulin ban stekao je legendarni status u bosanskoj povijesti. ak i dan-danas, pisao je povjesniar
William Miller 1921. godine narod ga smatra za ljubimca vila a njegovu vladavinu kao zlatno doba, a
priati o Kulinu banu omiljena je uzreica o nekome ko govori o dalekoj prolosti, kad su ljive u Bosni
42

vjeito stenjale pod teretom plodova a uta itna polja neprestano lelujala u plodnim dolinama.
Dvadeset etiri godine mira zasigurno je bilo dobrodola promjena za obinog Bosanca u ono doba.
Sauvani djelii svjedoanstava govore o tome kako se Kulin posebno trudio oko ekonomskog razvoja
43

svoje zemlje: sklopio je trgovaki ugovor s Dubrovnikom 1189. godine i poticao dubrovake trgovce da

eksploatiraju bogate bosanske rudnike. Uspostavio je i dobre odnose s vladarom Huma (Hercegovine),
koji je Kulinovu sestru uzeo za enu, i sa srpskim velikim upanom Stevanom Nemanjom, utemeljiteljem
dinastije Nemanjia, koja e od Srbije napraviti velesilu u sljedea dva stoljea. Ali odnosi s druge dvije
drave nisu bili tako prijateljski: s Ugarskom, koja je jo smatrala da ima vrhovnu vlast nad Bosnom i sa
Zetom (koja se prije zvala Duklja ili Dioclea: dananja Crna Gora), koja se udruila s Ugarskom iz
taktikih politikih razloga.
Sukob nije poprimio oblik rata nego crkvene politike. Bosna je (nasuprot pravoslavnom Humu) bila
katolika zemlja i podlona vlasti nadbiskupa dubrovakog.
Crkvena hijerarhija u Dubrovniku nije se zbog velike udaljenosti mnogo mijeala u poslove
Katolike crkve u Bosni: njoj je bilo u biti doputeno da sama imenuje svoga biskupa (ija se dijeceza
protezala na sjever, ak i na hrvatsko-ugarske zemlje). Ugarska je eljela uspostaviti stroiji nadzor nad
bosanskom biskupijom pa se u Rimu na poetku devedesetih godina 12. stoljea zauzimala da bosanska
biskupija potpadne pod jurisdikciju prougarskog nadbiskupa u Splitu. Tada je vladar Zete, kojem je bilo
stalo do toga da diskreditira i Bosnu i Dubrovnik, poeo obasipati papu poslanicama u kojima se tuio da
44

su Kulin ban, njegova ena i na hiljade njihovih podanika postali heretici. Moda su te pritube bile i
nain da se od pape ishodi odobrenje da se prigrabi neto od bosanskog teritorija. Meutim, Kulin ban je
na kraju neutralizirao krizu tako to je sazvao skup poglavara Katolike crkve u Bosni (takozvani skup na
Bilinom polju) 1203. godine, na kojem je javno igosan niz pogreaka. ini se da su se te pogreke vie
odnosile na nemar u vrenju vjerskih obreda nego na ozbiljnu doktrinarnu herezu. Ipak, uspostavljena je
45

tradicija da se Bosna igoe optubama zbog hereze Sam Kulin ban, koji je oduvijek tvrdio da je dobar
katolik, umro je sljedee godine.
U iduih pola stoljea Bosna je neprestano bila pod pritiskom svoga monog susjeda Ugarske. Ugari
se nisu odrekli nauma da zadobiju nadzor nad bosanskom biskupijom. Pape su u tridesetim godinama 13.
stoljea neprekidno upuivale ugarskim vladarima i biskupima zahtjeve da iskorijene herezu u bosanskoj
46

dijecezi. To je djelomice bila i reakcija na neobino nizak nivo bosanskog klera: u jednom papinskom
pismu iz 1232. godine reeno je za katolikog biskupa u Bosni da je nepismen, da ne poznaje ak ni obred
krtenja, i da je, to nije potrebno valjda ni spominjati, u dosluhu s hereticima. A moda se iza svega toga
krila i zabrinutost koju su vjeto poticali ugarski vladari, koji su traili vjersko opravdanje za upad u
Bosnu. Do upada je i dolo potkraj tridesetih godina 13. stoljea; do 1238. godine Ugari su osvojili juni
47

i srednji dio Bosne, Vrhbosnu, i trudili se svim silama da utemelje u Bosni dominikanski red. Bosanski
ban Ninoslav zadrao je ipak neto teritorija; kad se ugarska vojska 1241. godine iznenada povukla na
sjever da se suprotstavi prijetnji mongolske najezde na Ugarsku, uspio je ponovo zadobiti vlast u Bosni.
Mongoli su hametice potukli ugarsku vojsku i nastavili put pljake i razaranja kroz sjevernu Hrvatsku sve
do Dalmacije. Meutim, kad su saznali da im je umro Veliki Kan, vratili su se na istok, preko Zete (Crne
Gore) i Srbije. Na taj su nain zaobili Bosnu pa joj nisu nanijeli gotovo nikakve tete.
U drugoj polovici 13. stoljea ini se da je Bosna bila prilino izdvojena od ostalih. Ugarska je
1252. godine nagovorila papu da podvrgne bosansku biskupiju vlasti nadbiskupije u Ugarskoj; meutim,
glavna je posljedica te promjene bila u tome da je bosanski biskup stolovao izvan Bosne (u Slavoniji
koja je bila pod ugarskom vlau), pa je ukinuta gotovo svaka mogunost bilo koje crkvene vlasti da utie
48

na Katoliku crkvu u samoj Bosni. Ugarska je jo jedanput pokuala zauzeti Bosnu 1253. godine, ali
ini se da je otada pa sve do kraja stoljea ostavila na miru prvobitnu Banovinu Bosnu - nasljednicu
49

drave Kulina bana. Meutim, nekoliko sjevernih dijelova dananje Bosne, recimo Soli, ili podruje

rudnika soli kod Tuzle, dodijeljeno je lanovima ugarske kraljevske porodice. Sjeveroistoni dio tih
50

krajeva zdruen je s teritorijem u sjevernoj Srbiji u ugarsko vojvodstvo poznato pod imenom Mava.
Upravo su ti sjeverni krajevi iznjedrili sljedeu vladarsku porodicu u Bosni. Stjepan Kotromani
naslijedio je svog oca u osamdesetim godinama 13. stoljea kao vladar jednog od tih teritorija na sjeveru
Bosne i oenio se kerkom vladara Mave. Nakon toga je vodio dugotrajnu borbu za vlast, ije su
pojedinosti vrlo mutne, s jednom drugom bosanskom plemikom porodicom, ubiima, iz bribirskog
kraja u sjevernoj Dalmaciji. ini se da su ubii vladali starom Banovinom Bosnom za veeg dijela
prvih dvaju desetljea 14. stoljea i da su jedno vrijeme bili u prijateljskim odnosima s Kotromanovim
51

sinom, Stjepanom Kotromaniem. Ali negdje na poetku dvadesetih godina Kotromani je slavio
pobjedu: ubi je bio bosanski ban jo 1318. godine, ali je Kotromani 1322. doao na njegovo mjesto.
Kad se jednom domogao vlasti, poeo je proirivati bosansku dravu pripojivi staroj banovini nekoliko
oblasti na sjeveru. Osvajanjem je dodao tome podruja zapadno od banovine, koja su prije pripadala
Hrvatskoj a ubudue e ostati u sklopu Bosne. Nakon toga je osvojio i oko dvjesto milja dalmatinske
obale izmeu Dubrovnika i Splita. Godine 1326. anektirao je vei dio Huma (Hercegovine) te je tako
prvi put stvorio od Bosne i Hercegovine politiku cjelinu. Do tada je Hum bio poprilino samostalan pod
vlau lokalnih vladarskih porodica; pa i u vjerskom je pogledu bio izdvojen jer mu je stanovnitvo bilo
52

uglavnom pravoslavne vjere.

Kotromani je njegovao prijateljske odnose sa stranim silama. Imao je veliku sreu to je Kraljevina
Srbija, koja je upravo bila u izvanrednom usponu pod vladavinom Duana Silnog, bila zaokupljena
planovima da proiri vlast na jug, na Makedoniju, Albaniju i sjevernu Grku. Kotromani je sklopio
ugovore s Dubrovnikom (1334) i s Mlecima (1335) i dobro suraivao s ugarskim kraljem aljui mu
bosanske jedinice u pomo u njegovim pohodima protiv neposlunih plemia u Hrvatskoj. Ali dokle god
je Kotromani prihvatao i podravao opstojnost izmatike Crkve bosanske (to je bila injenica, premda
je sam vjerovatno bio pravoslavne vjere), njegovi odnosi s papom nisu mogli biti dobri. Godine 1340, da
bi popravio odnose s papom, pristao je da franjevci osnuju misiju u Bosni: oni su se ve bili udomaili
53

na dalmatinskoj obali, ali su do tada vrlo neodluno pokuavali prodrijeti u Bosnu. ini se da je i
negdje prije 1347. godine sam Kotromani preao na katoliku vjeru: u aprilu te godine lino je pisao
papi i zamolio ga da uputi u Bosnu vei broj kolovanih sveenika koji e biti vini u pouavanju vjere i
54

koji e znati narodni govor. Svi potonji vladari Bosne, osim jedne eventualne iznimke, bit e takoer
55

katolici.
Franjevci su uskoro osnovali Bosansku vikariju, administrativnu jedinicu koja je poslije
obuhvatila mnogo vee podruje jugoistone Evrope i protegnula se sve do Rumunije. (To je proizvelo
dodatne komplikacije u sporu oko bosanske hereze jer se ime Bosne u franjevakim spisima moglo
odnositi, takorei, na bezbroj grijeha.) Godine 1385. Vikarija je obuhvatala 35 franjevakih samostana,
iako ih je u samoj Bosni bilo svega etiri: u Visokom, Lavi, Sutjesci i Olovu. Do godine 1463. podii e
se jo 12 samostana u granicama bosanske drave. Meutim, ni jedan samostan nije smio imati vie od 12
fratara, a prosjeno su u svakom samostanu zapravo bila svega etvorica. A kako su prva tri od etiri
spomenuta samostana bila blizu jedan drugome u sredinjem dijelu Bosne, franjevaka tenja da ponovo
zadobiju due za Rimsku crkvu nije mogla imati bogzna kakav uspjeh u veem dijelu zemlje u toj prvoj
56

fazi njihova pohoda. Crkvi bosanskoj, kao to emo vidjeti, takoer je nedostajalo pravog teritorijalnog
ustrojstva, pa je po svoj prilici vei dio seljaka prakticirao tek najniu formu narodnog kranstva,
uglavnom bez sveenika.

Kad je Stjepan Kotromani pokopan u franjevakom samostanu u Visokom 1353. godine, on je

ostavio za sobom bosansku dravu nezavisnu, bogatu i monu. Ipak, njena je stabilnost jo ovisila o
saradnji plemikih porodica koje su imale svoja snana uporita u razliitim dijelovima zemlje. Sinovcu
koji je naslijedio Kotromania, Stjepanu Tvrtku, bilo je svega petnaest godina pa nije imao ni autoriteta
ni vojne snage da odri na okupu sve te centrifugalne sile. Istodobno je ugarski kralj jedva ekao priliku
da iskoristi podjele u Bosni kako bi se ponovo domogao izgubljenih teritorija. U prvih 14 godina svoje
vladavine Tvrtko je morao suzbijati pobune u Bosni i ugarske pretenzije; godine 1366. bio je ak
prisiljen potraiti utoite na ugarskom dvoru jer je skupina bosanskih plemia ustoliila na njegovo
mjesto njegova brata Vuka. Ali ve 1367. godine - oito uz pomo ugarskog kralja, koji je shvatio da je
57

izazvao nemire od kojih ni Tvrtko ni on nee imati nikakve koristi - Tvrtko je opet u Bosni na vlasti.
Otada mu ugarski kralj ne zadaje vie mnogo briga jer je zaokupljen dogaajima na sjevernim granicama
Ugarske.
Zatim je Tvrtko obratio panju na jug. Veliko srpsko carstvo raspalo se bilo vrlo brzo nakon smrti
svoga tvorca Stevana Duana 1355. godine. Jedan od srpskih plemia koji su nastojali prigrabiti to vie
teritorija od ostataka carstva bijae Lazar Hrebljanovi, koji je vodio zamrenu borbu za vlast s ostalim
plemiima u jugozapadnoj Srbiji, u Humu (Hercegovini) i Zeti (Crnoj Gori). Tvrtko je pruio Lazaru
potrebnu pomo, pa je bio nagraen pri kasnijoj razdiobi plijena irokim pojasom teritorija juno i
jugoistono od Bosne: dijelovima Huma, Zete i june Dalmacije (ukljuujui i dio morske obale izmeu
Dubrovnika i Boke kotorske) i onim to je poslije postalo
Novopazarski sandak. U ovom posljednjem dijelu nalazio se i manastir Mileeva u kojem su se
uvali posmrtni ostaci Svetoga Save, jednog od najvanijih svetaca u povijesti Srpske pravoslavne crkve.
Godine 1377. Tvrtko je proslavio svoj uspjeh tako to se u Mileevi okrunio za kralja - ne samo Bosne
nego i Srbije. (Ovdje iznosim tradicionalnu teoriju prema kojoj je Tvrtko okrunjen u Mileevi. Meutim,
nedavna su istraivanja pokazala da se on nije okrunio u Mileevi, nego u mjestu Mile, nedaleko od
Visokog, u sredinjoj Bosni. Vidi Aneli, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, i Daja, Konfesionalnost i
nacionalnost Bosne i Hercegovine, Dodatak 1.) Meutim, ovaj je posljednji detalj bio samo znak
prilino pompozne dinastike samohvale, u skladu s impozantnim dvorom u bizantskom stilu to ga je
ustrojio u svojoj kraljevskoj tvravi na Bobovcu. Tvrtko je zaista bio potomak utemeljitelja srpske
58

dinastije Nemanjia, ali nikad nije ozbiljno pokuao zavladati Srbijom.

Njegove politike i teritorijalne ambicije leale su na drugoj strani. Najprije je pokuao razviti novu
trgovaku luku na sjevernoj strani Boke kotorske: nazvao ju je Novi (dananji Herceg-Novi, prije poznat
i pod imenom Castelnuovo). Meutim, to je naljutilo dubrovake trgovce, a Bosna je previe ovisila o
Dubrovanima u privrednom smislu da bi bilo mudro prkositi im, pa se preutno odustalo od nauma da se
trgovaki putevi skrenu s Dubrovnika na Novi. Dotle je, nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine, izbio
graanski rat u Hrvatskoj, pa je tu mogao doi do bogatijeg plijena. Udruivi se s jednom od najmonijih
hrvatskih porodica u sukobu, Tvrtko je poslao svoje jedinice u Dalmaciju i zauzeo svu morsku obalu (pa i
nekoliko otoka), osim Dubrovnika, koji je ouvao svoju nezavisnost, i Zadra, koji je bio pod mletakom
vlau. Mleci su imali velike ambicije u toj regiji pa e nakon Tvrtkove smrti osvojiti vei dio
dalmatinske obale. Meutim, trenutano je Tvrtko bio na elu znatno proirenog Bosanskog kraljevstva
koje je prigrabilo i neke dijelove sjeverne Hrvatske i Slavonije: u posljednju godinu-dvije prije smrti
59

1391. godine nazivao je sam sebe i kraljem Hrvatske i Dalmacije.

U osamdesetim i na poetku devedesetih godina 14. stoljea dolazimo do jo jedne velike
prekretnice u povijesti zapadnog Balkana. Od pedesetih godina osmanlijska vojska kretala se na zapad

kroz Trakiju i Bugarsku, a 1371. godine suprotstavile su im se u Bugarskoj snane srpske oruane snage i
doivjele teak poraz. U osamdesetim godinama Osmanlije su poele upadati u samu Srbiju, a 1388.
godine velika skupina osmanlijskih pljakaa upala je u Hum (Hercegovinu), koji je bio pod bosanskom
vlau, ali ih je tu doekao i do nogu potukao lokalni plemi Vlatko Vukovi. Godine 1389. Tvrtkov stari
saveznik Lazar (koji je skromno nosio titulu kneza dok se Tvrtko kitio kraljevskom krunom) nije htio
prihvatiti osmanlijsko vrhovnitvo nego je pozvao susjede i saveznike u pomo. Kralj Tvrtko mu je
poslao jake bosanske snage pod vodstvom Vlatka Vukovia, koje su se borile rame uz rame s vojskom
kneza Lazara na Kosovu polju u junu 1389. Iako su srpski mitovi i narodna pjesma prikazali tu bitku kao
kataklizmiki poraz u kojem je na bojnom polju izginuo cvijet balkanskih vitezova, nakon ega su
Osmanlije pregazile ostatak Srbije, istina nije ba tako dramatina. Obje strane pretrpjele su velike
gubitke, a knez Lazar je zarobljen i smaknut, ali su se ostaci i jedne i druge vojske nakon bitke povukli i
neko vrijeme srpske i bosanske jedinice vjerovale su da su izvojevale pobjedu. Nije sama ta bitka
prouzrokovala pad Srbije, nego injenica da su Srbi morali prikupiti sve svoje snage da izvuku skup i
privremen nerijeen ishod, a Osmanlije su se nakon toga vraale iz godine u godinu sa sve veim
60

snagama. Do 1392. godine sve srpske pravoslavne zemlje, osim Huma koji je bio pod bosanskom
vlau, priznale su osmanlijsku vrhovnu vlast.
Nakon Tvrtkove smrti 1391. godine u Bosni je nastalo dugo razdoblje bezvlaa i politike zbrke.
Izvjetaj o Bosni koji je u to doba napisao francuski hodoasnik Gilles Le Bouvier na temelju kazivanja
drugih putnika, prua zaista alosnu sliku: Prehranjuju se iskljuivo divljai, ribom iz rijeka, smokvama
i medom, ega imaju u izobilju, kreu se u bandama iz ume u umu i pljakaju ljude koji putuju iz jedne
61

zemlje u drugu.
Bosanska drava nije se raspala nakon Tvrtkove smrti kao to se bila raspala nakon smrti Stjepana
Kotromania, ali su se plemii s jakim regionalnim uporitima ponovo osilili i vladari Bosne bili su
izrueni na milost i nemilost promjenljivim saveznitvima i suparnitvima meu glavnim plemikim
porodicama. Ugarski kralj takoer se ponovo zainteresirao za zbivanja u Bosni, iako je teak poraz koji
su ugarskoj vojsci nanijele Osmanlije 1396. godine ograniio na nekoliko godina sposobnost Ugarske da
vojno intervenira u Bosni. Meutim, 1404. godine, kad su plemii protjerali iz Bosne kralja Ostoju i
zamijenili ga nezakonitim sinom kralja Tvrtka (Tvrtkom II), Ostoja se vratio u Bosnu s ugarskom vojskom
i ponovo osvojio dio zemlje. U iduih desetak godina on je, uz ugarsku podrku, ponovo zadobio vlast u
Bosni i pripomogao da se poprave odnosi izmeu Ugarske i najmonijeg bosanskog plemia Hrvoja
Vukia Hrvatinia.(Ovaj kratki spomen ne odgovara vanosti Hrvoja Vukia Hrvatinia, koji je bio
jedna od najvanijih politikih figura potkraj 14. i na poetku 15. stoljea. Vidi prikaz njegova ivota kod
iia, Vojvoda Hrvoje.) Tada, 1414. godine, pojavio se novi faktor koji je poremetio ravnoteu sila, i
vojnu i politiku: Osmanlije su proglasile izgnanog Tvrtka II za zakonitog kralja Bosne i poslali oruane
snage da pljakaju po Bosni. Kad su sljedee godine u Bosnu nahrupile mnogo jae osmanlijske jedinice,
nastao je nov raspored snaga: na jednoj strani bili su kralj Ostoja i ugarska vojska, a na drugoj Osmanlije
i bosanski plemi Hrvoje. Ugarska je vojska doivjela teak poraz u srednjoj Bosni, i premda je Ostoja
sklopio nekakvu nagodbu s Osmanlijama da e on, a ne Tvrtko II, biti potvren za bosanskog kralja, bilo
62

je jasno da e ubudue uticaj Osmanlijskog carstva u Bosni biti ravan uticaju Ugarske. Imajui na umu
konano osmanlijsko osvajanje Bosne, neki su dananji povjesniari, posebno srpski, instinktivno zauzeli
neprijateljski stav prema bosanskim vladarima i plemiima koji su na taj nain suraivali s Osmanlijama.
Ali njihovi potezi u to doba nisu se ni po emu razlikovali od poteza prijanjih sudionika u toj bosanskoj
politikoj igri, koji su se obraali Ugarskoj za pomo; glavna je razlika zasigurno u njihovim glavama
bila u tome to im se inilo da Osmanlije predstavljaju dalju i moda prolaznu opasnost, te da im po svoj

prilici nee nametati neku svoju neposrednu vladavinu.

Ostoja se odrao na vlasti jo nekoliko godina i zapravo je proirio teritorij kojim je vladao. Ali
nakon njegove smrti 1418. godine njegov se sin suoio s istim problemima - suparnitvom plemikih
porodica i osmanlijskim uplitanjem. Na kraju je 1420. godine protjeran, a ovaj put je osmanlijska
podrka pomogla Tvrtku da se jo jednom ustolii kao bosanski kralj. Na poetku dvadesetih godina 15.
stoljea Bosna je uivala jo nekoliko godina mira, ali onda je Tvrtko II opet promijenio saveznika i
obratio se Ugarskoj za pomo protiv Osmanlija, a upustio se i u teritorijalni rat sa srpskim snagama za
bogato rudarsko podruje oko Srebrenice u istonoj Bosni. Na poetku tridesetih godina njegovi glavni
suparnici u samoj Bosni, plemi Sandalj i sin kralja Ostoje Radivoj, primali su pomo i podrku i od
srpskih plemia i od Osmanlija, pa su zauzeli dobar dio Bosne. Izmeu 1433. i 1435. godine ugarska i
osmanlijska vojska osvojile su i preotele jedna drugoj dijelove june i srednje Bosne ukljuujui i
Vrhbosnu (oko dananjeg Sarajeva). Osmanlijske su snage, uz pomo Sandaljeva neaka Stjepana
Vukia Kosae i monog gospodara Huma, odbacile Ugare. U to vrijeme Osmanlijama je vie bilo stalo
do pljake nego do direktnog pripajanja teritorija. Veina povjesniara pretpostavlja da je Vrhbosna, sa
svojom vanom tvravom Hodidjedom, ne samo pala u osmanlijske ruke nego da je i ostala pod njihovom
neposrednom vlau 1435. ili 1436. godine, iako ima svjedoanstava koja govore u prilog tezi da se to
63

nije dogodilo prije 1448. godine.

Tvrtko II zadrao se na vlasti u Bosni sve do svoje smrti 1443. godine. Posljednje godine njegove
vladavine obiljeene su daljnjim osmanlijskim upadima (ukljuujui i zauzimanje Srebrenice 1440.
godine) i neprestanim usponom Stjepana Vukia, gospodara Huma. Vuki je u prvi mah odbio priznati
Tvrtkova nasljednika Stjepana Tomaa pa se nekoliko godina vodio graanski rat. Godine 1446. sklopili
su primirje, ali je Vuki i dalje potpomagao srpskog vladara uraa Brankovia, koji je, kao
polunezavisni osmanlijski vazal, jo ratovao s bosanskim kraljem oko oblasti Srebrenice u istonoj
Bosni. Vuki se, da bi istaknuo svoju nezavisnost, okitio 1448. godine novom titulom: Herceg od Huma
i Primorja. Poslije je titulu izmijenio u Herceg od Svetog Save, prema svecu pokopanom u Mileevi,
na njegovu teritoriju. Rije herceg nastala je od njemake rijei Herzog (vojvoda), a od te titule potie
64

i ime Hercegovina. Stjepan Vuki uivao je jo nekoliko godina moi i blagostanja, ali se na poetku
pedesetih zapleo ne samo u rat s Dubrovnikom nego i u graanski rat sa svojim najstarijim sinom. Ovaj
porodini spor razbuktao se ponovo 1462. godine, kad mu je sin zatraio pomo od Osmanlija i potaknuo
Osmanlije da uz Bosnu ukljue i Hercegovinu u svoje planove za masovni napad 1463. godine.
Posljednje godine kranske Bosne protekle su neminovno u sjeni osmanlijske prijetnje. Obuzet
oajnikom eljom da osigura pomo izvana, kralj Stjepan Toma obratio se papi u pedesetim godinama
15. stoljea. Rim se posljednjih godina sve vie zanimao za Bosnu, pogotovo poto su franjevci ondje
razvili ivu djelatnost u tridesetim godinama pod vodstvom revnog bosanskog vikara Jakova Markijskog.
Ali papinska je vlast isto tako bila opsjednuta pitanjem hereze u Bosni, pa je u etrdesetim godinama
uputila bujicu spisa u kojima je optuivala Crkvu bosansku za cio niz pogubnih doktrinarnih zabluda,
meu njima i za maniheizam. U pedesetim godinama franjevci su obnovili kampanju protiv krivovjernika:
u izvjetaju papinskog legata u Bosni iz 1451. godine kae se da se u mjestima u kojima prebivaju
65

heretici, im se fratri pojave, heretici tope kao vosak na vatri. Tada je 1459. godine, kralj Stjepan
Toma pristao da prijee na direktne progone krivovjernika. Sazvao je sveenstvo izmatine Crkve
bosanske i ponudio im da biraju: ili da se preobrate na katolianstvo ili da napuste Bosnu. Prema jednom
kasnijem papinskom dokumentu, dvije hiljade njih odluilo je da se preobrate, a samo su se
66

etrdesetorica sklonila u Hercegovinu. Tako je sam bosanski kralj slomio kimu crkvi bosanskoj, svega

etiri godine prije propasti Bosanskog kraljevstva.

Kad je Stjepan Toma 1461. godine umro pa ga je naslijedio sin Stjepan Tomaevi, na pomolu oito
bijae propast Bosne. Tomaevi je 1461. godine u poslanici papi predvidio osmanlijsku najezdu velikih
razmjera i zamolio ga za pomo. Na poetku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajui ih da
Osmanlije smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu i Hercegovinu, a da e nakon toga zaprijetiti i mletakim
67

posjedima u Dalmaciji. Ali pomoi niotkuda. Velika osmanlijska vojska pod vodstvom Mehmeda II
okupila se u proljee 1463. u Adrianopolu (Edirnu) i krenula na Bosnu. Prva bosanska tvrava koja je
pala (20. maja) bijae stari kraljevski tvrdi grad Bobovac. Kralj Stjepan Tomaevi izbjegao je na
sjever, u Jajce, i sklonio se u oblinju tvravu Klju. Opkoljen Osmanlijama, predao se, uz osmanlijsko
obeanje da e mu potedjeti ivot. Poslije su nastale kojekakve zamrene prie o tome kako je izdan i
zatim smaknut. Ali sluajno imamo iskaz svjedoka o tome u uspomenama osmanlijskog janjiara srpskog
porijekla, od ijeg se realistinog opisa ledi krv u ilama: Kad su kraljeve sluge koje su bile u tvravi
vidjele da im je gospodar zarobljen, predale su se. Sultan je zauzeo tvravu i zapovjedio da se kralj i
68

njegovi sudruzi pogube. I zatim je zauzeo svu njegovu zemlju.

Uprkos povremenim graanskim ratovima i vojnim upadima, Bosna je sredinom srednjeg vijeka
uivala u stvarnom blagostanju. Klju je njenu bogatstvu bio u rudarstvu: u Kreevu i Fojnici kopali su se
bakar i srebro, u Olovu olovo, u Zvorniku zlato, srebro i olovo, a nadasve u Srebrenici srebro. Moda je
jo u srednjem vijeku bio aktivan i rimski zlatni rudnik u selu Krupa (sjeveroistono od Gornjeg Vakufa).
Potkraj 13. i na poetku 14. stoljea stigli su u Bosnu prvi njemaki rudari iz Ugarske i Transilvanije
69

poznati pod imenom Sasi i poeli eksploatirati njeno rudno bogatstvo. Jo je vie Sasa pristiglo u 14.
stoljeu jer su Stjepan Kotromani i kralj Tvrtko poticali razvoj rudarstva. Rudnici su bili u privatnom
vlasnitvu lokalnih zemljoposjednika, a vodili su ih Sasi kojima je zakon doputao da sijeku ume i
podiu rudarska naselja gdje god ima kakve rude. Neki su od tih Sasa postali i uglednici: jedan od njih
ije se ime esto spominje u slubenim spisima, Hans Sasinovi (dakle, Sasov sin), dobio je u trajan
70

zakup veliki komad zemljita i putovao je vie puta u Dubrovnik kao predstavnik kralja Tvrtka. Ve
1339. godine izvozilo se zlato iz Bosne. Olovo se otpremalo u Mletke i na Siciliju; zasigurno na
krovovima mnogih najljepih srednjovjekovnih i renesansnih crkava u Italiji ima i bosanskog olova. Na
nekim mjestima kopao se i bakar, ali je najvaniji izvor bogatstva bilo srebro, a Srebrenica je (ije je
latinsko ime bilo Argentaria) postala najvei rudarski i trgovaki grad u cijeloj toj regiji zapadno od
Srbije. Kad se prvi put spominje u ljetopisima 1376. godine, Srebrenica je bila ve vano trgovako
sredite s uglednom dubrovakom kolonijom. Dubrovani su imali poseban monopol na trgovanje
srebrom u Bosni, a i sav prekomorski izvoz kovina iao je preko Dubrovnika. Zauzvrat su Dubrovani
uvozili u Bosnu gotove preraevine kao to je bio kvalitetni tekstil, a kako su 1422. godine Bosna i Srbija
zajedno proizvodile vie od jedne petine ukupne produkcije srebra u Evropi, bilo je mnogo bogatih
71

Bosanaca koji su mogli sebi priutiti takve tkanine.

Dubrovake kolonije nisu samo dominirale (sa Sasima) u spomenutim rudarskim mjestima nego i u
takvim vanim trgovakim sreditima kao to je bila Foa. Dubrovaka je kolonija postojala i u Visokom,
politikoj prijestolnici Banovine Bosne za veeg dijela srednjega vijeka. Ti vani gradovi, sa svojim
katolikim zajednicama Sasa, Dubrovana i drugih Dalmatinaca, prirodno su privlaili franjevce kad su
poeli osnivati samostane u Bosni: tako su ti gradovi zadobili izrazito katoliki znaaj. Meu ostalim
srednjovjekovnim gradovima na trgovakim putevima u Bosni isticali su se jo Jajce, Travnik, Gorade i
Livno. Uz ta glavna sredita bilo je i mnogo manjih utvrenih mjesta (otprilike 350 u cijeloj

72

srednjovjekovnoj Bosni). Meu njima je bila i Vrhbosna, koja se potkraj srednjeg vijeka sastojala
iskljuivo od tvrave i sela, a koju su Osmanlije ubrzo poslije 1448. godine razvili u grad Sarajevo.
Na selu su veinu stanovnitva sainjavali kmetovi, koji su obavljali vojne i ratarske poslove za
73

svoje gospodare i plaali desetinu (bar teoretski) kralju. Bilo je tu vazda i robova, uglavnom ratnih
zarobljenika, od kojih su se neki kupovali ili prodavali na velikoj trnici robija u Dubrovniku; ondje su se
prodavali i mnogi Bosanci kao robovi koji su se zatim izvozili u Mletke, Firencu, Genovu, na Siciliju, u
74

junu Francusku i Kataloniju. U viim bosanskim planinama bilo je obana od kojih su neki bili Vlasi
(vidi 6. poglavlje). obane je bilo tee ukljuiti u feudalni poredak. U bosanskom je drutvu postojala
bitna razlika izmeu obinog naroda i plemstva, ali je bilo i razlika izmeu viih i niih plemia, iako
tamonji plemii nisu bili propisno svrstani u zapadnoevropski poredak nasljednog ranga. Stvarna je
mo, naravno, ovisila o koliini zemlje, ali je rang vie ovisio o slubi: oni koji su obavljali najvanije
dravne slube zvali su se velmoze, a nii dunosnici nosili su titulu kneza. Ondje gdje se jo ouvala
75

stara slavenska titula za pokrajinskog poglavara, upan, ta je ast bila negdje izmeu ta dva nivoa. Vii
su plemii, kao to smo vidjeli, imali veliku politiku mo, mogli su postavljati i svrgavati banove i
kraljeve. Negdje potkraj srednjega vijeka, izmeu devedesetih godina 14. i dvadesetih godina 15.
stoljea, okupljali su se na manje-vie slubena dravna vijea da raspravljaju o tome ko e naslijediti
76

vladara, i o drugim vanim poslovima unutarnje i vanjske politike.

Neki su od najviih plemia ivjeli na dvorovima koji su se mogli mjeriti s dvorom samog kralja, a
dolazili su im u goste, esto o velikom troku, iz Dubrovnika i jo daljih mjesta, frulai, svirai lutnje,
77

trubai, ongleri, pajaci i drugi zabavljai. Kraljevski dvorovi imali su i dobro organizirane dravne
kancelarije, u kojima su esto, poslije etrdesetih godina 14. stoljea, uredovali franjevci. Spisi su se
pisali na slavenskom ili latinskom jeziku, a iz irilice se razvila i specifina bosanska vrsta pisma zvana
78

bosanica. U Bosnu su dolazili raditi i umjetnici i obrtnici iz Dubrovnika i Mletaka. Naalost, malo je
njihovih djela sauvano, ali se vjeto klesarenje moe razabrati na fragmentima skulpture s dvora kralja
Tvrtka na Bobovcu, kao i na kapitelu stupa ukraenog bosanskim kraljevskim simbolom, ljiljanovim
79

cvijetom. Dakako da Bosna nije bila vano sredite evropske kulture u srednjem vijeku, ali ne bi
trebalo preuveliavati ni njenu provincijalnost. Plemike i vladarske porodice bile su oroene sa irim
svijetom srednjoevropskoga plemstva: na bosanskim srednjovjekovnim dvorovima bilo je princeza iz
80

Ugarske, Pruske, Bugarske, Poljske, Srbije, Italije i Grke. Moda je Bosna bila mrtav rukavac prema
zapadnoevropskim mjerilima, ali je to bio mrtav rukavac u koji je dotjecalo neto i od plime evropske
kulture. [Ovaj prikaz srednjovjekovne bosanske kulture vrlo je kratak. Opirnije podatke o bogatoj
kulturnoj batini iz tog razdoblja (posebno o stecima, rukopisima i peatima) itatelj moe nai u
sljedeim djelima: Aneli, Periodi u kulturnoj historiji Bosne i Srednjovjekovni peati iz Bosne;
Benac i ovi, Kulturna istorija Bosne; Bogievi, Pismenost u Bosni; Wnzel, Ukrasni motivi na
stecima.]

3. Crkva bosanska
Ni oko jedne teme u bosanskoj povijesti nisu se toliko koplja lomila koliko oko izmatike Crkve
81

bosanske u srednjem vijeku. Ni dandanas se ne moe o toj temi raspravljati a da se ne dotaknu i

suvremeni mitovi i ideologije kojima je ona posluila, ili koje je ona proizvela. Srednjovjekovna je
hereza, ba kao i povijest seljakih buna, tema koja sama po sebi nuka povjesniare na nekakvu
podsvjesnu romantinu identifikaciju s njom: krivovjernici se esto doimaju kao hrabriji, originalniji i
zanimljiviji od obinih pravovjernika. A nacionalna heretika (ili navodno heretika) crkva budi u
historiara poseban osjeaj identifikacije s njom; za mnoge povjesniare Bosne ovaj posebni bosanski
fenomen lei u samom srcu bosanske nacionalnosti. Nije udo to su se oni koji su pisali o toj temi s
vremena na vrijeme ponaali kao da je u pitanju neto vanije od puke naunike objektivnosti.
Utemeljitelj svih modernih prouavanja Crkve bosanske bio je naunik Franjo Raki, najugledniji
hrvatski povjesniar 19. stoljea. U nizu tekstova to ih je objavio 1869. i 1870. godine prikupio je svu
82

tada raspoloivu grau i pokuao dokazati da je Crkva bosanska bila izdanak bogumila. Bogumilstvo
bijae bugarski heretiki pokret koji je u 10. stoljeu osnovao sveenik po imenu Bogumil i koji se u
potonjim stoljeima proirio na Carigrad i na druga podruja na Balkanu, pa i u Makedoniju i u dijelove
Srbije. Propovijedao je manihejsku, dualistiku teologiju prema kojoj je Sotona gotovo isto toliko
moan koliko i sam Bog. Vidljivi je svijet djelo Sotonino, a ljudi se mogu osloboditi zaraze materijalnoga
svijeta samo asketskim ivljenjem, odricanjem od mesa, vina i spolnih odnosa. Identifikacija materijalnog
svijeta sa Sotoninim carstvom imala je dalekosene teoloke implikacije: utjelovljenje Krista moralo se
smatrati samo nekom vrstom iluzije, a do njegove tjelesne smrti na kriu nikako nije moglo doi; stoga su
se morali odbaciti razni obredi u kojima materija igra odreenu ulogu, recimo krtenje vodom, a sam je
kri postao mrski simbol lanog vjerovanja. Isto je tako odbaena upotreba crkvenih graevina, pa i
sveukupna organizaciona struktura tradicionalne crkve, pogotovo njenih bogatih samostana. Utvrena su
83

dva bitna stepena bogumila: obini vjernici i proieni izabranici. Slina struktura razvila se i meu
katarima u junoj Francuskoj u 12. i 13. stoljeu, na iju su herezu bogumilska uenja neposredno
84

uticala. Raki je tvrdio da je ista takva podjela postojala i u Bosni i da su tajanstveni nazivi gost,
starac i strojnik, koji se javljaju u bosanskim dokumentima kao zvanja starijih lanova Crkve bosanske,
posebni nazivi za posveene vjernike, izabranike ili savrene iz bogumilske tradicije.
Ovo je tumaenje snano uticalo na nain na koji su bosanski povjesniari i drugi Juni Slaveni
razmiljali o povijesti Bosne. Raki nije prvi povezao Crkvu bosansku s bogumilima; dakako da je bilo i
starijih katolikih autora koji su, prouavajui izvore iz 15. i 16. stoljea, smatrali da je ona sadravala
85

dualistiku ili manihejsku herezu. Meutim, svojim savjesnim radom u arhivima Dubrovnika i
Venecije, i svojom metodom da se slui poznatim injenicama o vjerovanjima i obiajima nebosanskih
bogumila kako bi popunio praznine u bosanskim svjedoanstvima, Raki je dao mnogo potpuniju i
zaokrueniju sliku Crkve bosanske kao korpusa sasvim razliitog od crkve u Hrvatskoj i Srbiji, s
vlastitim naelima ustrojstva i teologije. Prema jedinom drukijem tumaenju u to doba, tumaenju
Boidara Petranovia, Crkva bosanska bila je tek jedna od istonih pravoslavnih crkava, vjerovatno
86

srpska, koja se otcijepila i prihvatila neka heretika vjerovanja. Ova je teorija ostala omiljena meu
srpskim autorima kojima je najvie bilo stalo do toga da dokau kako je Bosna u svim bitnim aspektima
bila tek prirepak Srbije, pa se propagirala jo u prvoj polovici ovoga stoljea, ali je onda izgubila
87

gotovo svu nauniku vjerodostojnost, barem izvan Srbije. S druge strane, teorija Rakoga nije nikad
openito odbaena, a u posljednjih pedesetak godina snano su je podrali vodei naunici u samoj

88

Bosni, recimo Aleksandar Solovjev i Dragutin Kniewald. Glavna teorija koja joj se suprotstavlja i koja
je stekla podrku u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata tvrdi da je Crkva bosanska u osnovi bila
ogranak Katolike crkve, vjerovatno samostanski red, koji je zapao u izmu i stekao neke heretike
89

sklonosti. Nije udo to je ova teorija posebno omiljena meu katolikim autorima. Najuvjerljivije
tumaenje, kao to emo vidjeti, sadri vane elemente i istone pravoslavne i katolike teorije. Ipak,
pokazalo se da je teorija koja je bila vie od jednog stoljea openito prihvaena, identifikacija Crkve
bosanske s bogumilstvom, uglavnom tek plod pustih elja.
Bogumilska teorija Franje Rakoga bila je omiljena iz vie razloga. Ne samo to je objanjavala
tajanstvene karakteristike Crkve bosanske nego je nudila i klju za tumaenje dviju drugih najveih
misterija u bosanskoj povijesti. Jedan je od njih prelazak na islam velikog dijela bosanskog stanovnitva
pod Osmanlijama - znatno vei postotak nego i u jednoj drugoj balkanskoj zemlji osim Albaniji. inilo se
prirodnim da se to protumai kao masovno preobraanje bogumila, koji su stoljeima trpjeli suparnitvo
i/ili progone Katolike i Pravoslavne crkve pa su na kraju radije prihvatili islam. Na taj nain
bogumilska teorija postala je posebno privlana bosanskim muslimanima u 20. stoljeu. Umjesto da se
smatraju pukim otpadnicima katolianstva ili pravoslavlja (u ije su ih okrilje Hrvati i Srbi u vie navrata
nukali da se vrate), oni su se sad mogli drati potomcima pripadnika autentine i posebne Crkve
bosanske, a njihova promjena vjere mogla se procijeniti ne kao in slabosti nego kao konana gesta
prkosa spram njihovih kranskih progonitelja. Meutim, naalost, suvremena je znanost temeljito pobila
tvrdnju da se islamizacija Bosne preteno sastojala od masovne promjene vjere lanova Crkve bosanske.
Moda su zaista neki lanovi te crkve bili skloniji prijei na islam zbog svoje otuenosti od matice
Katolike i Pravoslavne crkve. To se psiholoki ini vjerovatnim, ali nedostaje pravih dokaza za takvu
tvrdnju. Dan-danas se smatra da su mnogi faktori uticali na irenje islama u Bosni, a ako je poseban
90

odnos Crkve bosanske uope bio jedan od tih faktora, zasigurno nije bio meu najvanijima.
Drugi veliki misterij koji je bogumilska teorija naoko rijeila bijae misterij srednjovjekovnih
nadgrobnih spomenika pronaenih u mnogim dijelovima Bosne. Poznati su pod nazivom steci, a ima ih
dvije vrste: kamene ploe, to je uobiajena forma u mnogim dijelovima Evrope, i uspravni kameni
blokovi koji su manje-vie karakteristini za bosansku regiju. U suvremenim popisima zabiljeeno ih je
vie od 58.000, a od njih je gotovo 6.000 ukraeno uklesanim figurama, esto ljudskim. Ti ukraeni
steci, od kojih mnogi potiu iz 14. i 15. stoljea, nalaze se ponajvie u Hercegovini, pronaeni i u
91

udaljenijim krajevima, u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Budui da je to podruje u najmanju ruku
poznato kao sredite aktivnosti Crkve bosanske, bilo je prirodno povezati ta dva fenomena. Na nekoliko
ukraenih i ispisanih steaka zaista pie da su to spomenici gostima (titula starijih lanova Crkve
bosanske). Kad je jednom crkva bosanska poistovjeena s bogumilima, povjesniari su mogli poeti
tumaiti likove na ukraenim stecima kao iskaze bogumilskih teolokih vjerovanja. Prvi je takvo to
pokuao maarski autor Janos Asboth u osamdesetim godinama 19. stoljea, a oko sredine 20. stoljea
92

nastavio je u nizu studija tumaiti bogumilske spomenike Aleksandar Solovjev.

Ponovo je suvremena znanost - udruena sa zdravim razumom - iznijela niz prigovora bogumilskoj
teoriji. Nema sumnje da su neki od steaka podignuti u spomen na pripadnike Crkve bosanske, ali je sve
tee vjerovati da je sav fenomen steaka, kao takav, iskaz vjerovanja te crkve. Znamo da je potkraj 14. i
na poetku 15. stoljea, kad su mnogi od tih spomenika izraeni, velik dio stanovnitva u samoj Bosni bio
katolike vjere, a znatan dio u Hercegovini pravoslavne. U svim ostalim katolikim i pravoslavnim
zemljama podizali su se takoer nadgrobni spomenici, barem bogatijim ljudima. Poistovjeivati sve
steka kao takve s bogumilstvom znailo bi zamijeniti jedan misterij drugim - misterijem nepostojeih

93

katolikih ili pravoslavnih nadgrobnih spomenika. S druge strane, ako su steci svojstveni bogumilstvu,
udno je to nema dokaza da su ih podizali i bogumili u Bugarskoj, Trakiji ili drugim poznatim
94

podrujima bogumilskog djelovanja. Odlunost nekih autora da sav taj fenomen poto-poto poistovjete
s bogumilstvom dovela je do udnog iskrivljavanja argumenata: toj je teoriji oduvijek smetala prisutnost
krieva (simbola mrskog bogumilima) na mnogim od tih steaka, ali Janos Asboth pokazao je kako se
tome moe doskoiti tvrdnjom da to nisu zapravo krievi u kranskom smislu nego obini uzorci slini
95

geometrijskim krievima u egipatskoj ili babilonskoj umjetnosti.

Malo-pomalo je bogumilska teorija o stecima demontirana i odbaena. Veina naunika danas ne
vjeruje da svi motivi na tim kamenim blokovima pripadaju jednom jedinom doktrinarno-slikovnom
jeziku. Jedni od njih moda odraavaju ostatke lokalnih paganskih mitova i obreda, drugi su tek obini
heraldiki crtei koji izraavaju status lokalnog slavenskog plemstva, a trei zasigurno prikazuju
djelatnost kojom se bavio pokojnik, kao naprimjer slika konjanika na grobovima istaknutih Vlaha u
96

Hercegovini koji su se obogatili kao vodii karavana i trgovci konjima. I dakako - premda je takvo to
obino posljednja mogunost koju razmatraju povjesniari - moda je svrha nekih od tih ukrasa bila
naprosto dekorativna.
Nemogunost bogumilske teorije da objasni islamizaciju ili steke ne opovrgava samu teoriju, ali
prisiljava povjesniare da ne putaju na volju mati kad je rije o ikonografiji ili kasnijoj povijesti, nego
da pomnije prouavaju pismena svjedoanstva o samoj Crkvi bosanskoj. Tu je osnovni problem u tome
to veina svjedoanstava ne potie iz same Bosne. U sluajevima kad su katolici iz Dalmacije ili Bosne
pisali u Rim, obino je ouvana samo papinska polovica korespondencije. Postoje papinski spisi,
denuncijacije bosanske hereze, vjerovatno iz pera ljudi koji nisu nikad bili u Bosni; a postoje i spisi
koje su pripremili franjevci u Italiji, ili su pripremljeni za njih, za koje je takoer prilino nepouzdano
97

koliko su poznavali stvari iz prve ruke. Nema, naalost, pravog opisa, iz same Bosne, ustrojstva,
ceremonija ili teologije Crkve bosanske.
ak i imena koja se spominju u tim starim spisima izazivaju sporove i zbrku. Ipak je neto postalo
sasvim jasno, a to je da se sama Crkva bosanska u ono doba nikad ne naziva bogumilskom. Ni bosanski
ni katoliki izvori nikad ne koriste taj izraz kad govore o Bosancima; a jedini navodni primjer
98

srednjovjekovnog izvora gdje se spominju bogumili u Bosni gotovo je sigurno falsifikat. S druge
strane, kad se u nekim srpskim pravoslavnim spisima baca prokletstvo na bosanske heretike, proklinju se
istodobno i babuni (naziv koji se u Srbiji koristi za bogumile) i pravi se jasna razlika izmeu ta dva
99

pojma. Katoliki autori u 15. stoljeu zaista su katkad spominjali manihejce u Bosni, ali ini se da je
taj naziv bio podsvjesno arhaizirana etiketa kojom su se sluili historijski svjesni pisci to su eljeli
100

oplemeniti svoja djela izrazima koji su se koristili u ranoj kranskoj historiji. U dubrovakim
dokumentima, pa i u nekim talijanskim - ali nikad u samoj Bosni - obino se koristila rije patareni ili
101

patarini. Historijat ovoga naziva takoer izaziva, donekle, nedoumicu. Najprije je upotrijebljen u
Milanu u11 . stoljeu da bi oznaio izrazito puritanski, reformistiki pokret u Katolikoj crkvi, a zatim se,
do kraja tog stoljea, poeo odnositi i na druge borce protiv etablirane crkve, ukljuujui tu i heretike.
Potkraj 12. stoljea koristio se kao stvarni sinonim za hereze koje tee za nekom superiornom vrstom
ednosti ili duhovnim prosvjetljenjem kao to su, naprimjer, valdenzi i katari. U 13. stoljeu pataren
bijae uobiajen naziv za katare u sjevernoj Italiji, iako znaenje te rijei nije nikad jasno definirano u
teolokom smislu.

102

Prvi put se javlja u vezi s Bosnom u poslanici splitskog nadbiskupa upuenoj papi

1200. godine, u kojoj ga izvjetava: kad je nedavno protjerao neke patarenske heretike iz Splita i
103

oblinjeg grada Trogira, oni su se sklonili u Bosnu gdje ih je objeruke prihvatio Kulin ban. U jednom
drugom dokumentu (ljetopisu pisanom u Splitu sredinom 13. stoljea) stoji kako su dva brata iz Zadra,
koji su u devedesetim godinama 12. stoljea boravili u Bosni kao umjetnici i zlatari, irili herezu gdje
104

god su stigli, a kad ih je nadbiskup kaznio, pokajali su se i vratili pod okrilje katolianstva. U
katolikim spisima iz 12. i 13. stoljea spominje se na dva-tri mjesta neko sredite dualistike hereze u
Sclavoniji. Ovaj bi se naziv mogao odnositi na bilo koju junoslavensku zemlju, ali ima razloga za
105

miljenje da je baza hereze bila na dalmatinskoj obali. Lako je mogue da su jedna ili obje spomenute
heretike epizode bile povezane s tim dualistikim pokretom, i da je na taj nain postojao neki doticaj
dualizma s Bosnom potkraj 12. stoljea.
Sami Bosanci nisu koristili izraz pataren nego jednostavno kranin: na latinskome christianus a
u bosanskome govoru krstjanin. Taj se izraz pojavljuje ve u prvom dokumentu koji potie iz same
Bosne. Slijedom drugih pritubi o herezi u Bosni (od kojih su neke, kao to smo vidjeli u 2. poglavlju,
bile potaknute politikim suparnitvom), papa je 1203. godine poslao u Bosnu svoga legata. Njegova je
zadaa bila da ustanovi da li je istina to tvrdi Kulin ban da njegovi podanici nisu heretici nego
katolici. Posljedica toga bijae skup bosanskoga sveenstva na Bilinom polju u aprilu iste godine, gdje
su potpisali deklaraciju kojom su se obavezali da e se popraviti. Obeali su da e priznavati vrhovnu
vlast Rima, primati katolike sveenike u svoje samostane, obnoviti oltare i krieve na mjestima
bogosluenja, prakticirati ispovijed i pokoru, drati se praznika i posta prema rimskom kalendaru,
prieivati se najmanje sedam puta na godinu, da nee doputati da mukarci i ene ive u samostanima
zajedno i da e uskraivati utoite hereticima. Isto su tako obeali da nee vie svojatati samo za se ime
106

krstjanin nego da e se umjesto toga nazivati fratri, braa.

Najudnija je stvar u toj deklaraciji to se niko u njoj ne odrie hereze pod zakletvom. Moda neke
od taaka podrazumijevaju heretiko ponaanje, recimo odsutnost oltara i krieva, ali moda
podrazumijevaju i obian nemar i nebrigu. Hereza se izriito spominje samo na jednom mjestu, kad se
obeava da e se uskraivati utoite hereticima, po emu se da zakljuiti da legat nije same bosanske
sveenike smatrao hereticima. S obzirom na to da se ovdje izriito spominje upotreba rijei
christianus, i s obzirom na upotrebu naziva krstjanin u kasnijim stoljeima (kad je Rim svakako
Crkvu bosansku smatrao heretinom), mnogi su povjesniari bili u napasti da u ovu deklaraciju uitaju
sveukupni sistem bogumilskog vjerovanja i ustrojstva to ga u mislima povezuju sa krstjanima potpuno
razvijene izmatike Crkve bosanske. To je istraivaka metoda koja povjesniarima osigurava da otkriju
samo ono to ve znaju. Do najboljeg rjeenja misterija Crkve bosanske doi emo ako poemo u
suprotnom smjeru: ako pogledamo to je naziv christianus mogao znaiti u ono vrijeme, pa onda
razmotrimo koja se skrivena znaenja mogu unijeti u njenu kasniju povijest.
Mnogi su autori uoili da je osnovna struktura crkve iji su se predstavnici okupili na Bilinom polju
bila redovnika. Starjeine koje su se ondje sastale bili su priori koji su predstavljali svoje
bratovtine i koji su obeali da e se ubudue nazivati braa. Neka su se od njihovih obeanja
izriito odnosila na ivotne obiaje u samostanima. Ali kakvi su to bili samostani? Osnovni je red u
zapadnom kranstvu bio benediktinski, pa su neki naunici (posebno katoliki) pretpostavili da su ti
bosanski redovnici bili neka vrsta rustikalnih benediktinaca, samo to nema nikakve potvrde o aktivnosti
107

benediktinaca u Bosni. Rjeenje je pronala jedna suvremena povjesniarka, Maja Mileti, koja je
shvatila da je zajedniki ivot mukaraca i ena to se spominje u deklaraciji ostatak ranokranske
prakse dvojnih samostana, koji su bili doputeni u redu svetog Vasilija, osnivaa samostanske tradicije

u istonom kranstvu. [Nije rije o formalnom pravilniku kao u redu sv. Benedikta, nego prije o nizu
ustaljenih obiaja u istonoj manastirskoj tradiciji.] (Deklaracija nije jedina potvrda takve prakse: u
starijoj literaturi, koja poinje spisima pape Pija II iz 15. stoljea, spominju se i neki zabaeni samostani
108

u Bosni u kojima ive ene to dvore isposnike.) Takvih je samostana bilo u ranoj Keltskoj crkvi, a
njihovi su se lanovi esto nazivali christiani. U njima su mogle obitavati cijele porodice, to je dovelo
do odreenog potiranja razlike izmeu samostanskog i laikog ivota. (Potpisnici deklaracije na Bilinom
polju obeali su i da e nositi pravi redovniki habit kako bi se razlikovali od svjetovnjaka.) Takvi su
samostani esto igrali ulogu u laikom drutvu hospitia - bilo kao svratita za putnike ili bolnice za
bolesnike. (U deklaraciju je ukljuena i obaveza da e se osnovati posebna groblja za putnike koji umru u
samostanu.) Upravitelj je hospitiuma bio hospitalarius ili, krae reeno, hospes: gost. A to je i doslovno
109

znaenje titule gost koju poslije nalazimo daje koriste istaknuti pripadnici Crkve bosanske.
Sad odjednom, jednim udarcem, mnogo toga to je bilo zagonetno u kasnijoj povijesti Crkve
bosanske dolazi na svoje mjesto. Kao to se vidi iz nekoliko kasnijih izvora, osnovno je znaenje rijei
krstjanin bilo monah: sredinom 15. stoljea, naprimjer, herceg Stjepan Vuki spominje znamenitog
110

lana Crkve bosanske, gosta Radina, kao jednog od svojih monaha. Naprosto nije potrebno
prilagoavati strukturu Crkve bosanske, kao to je pokuao Raki, Prokrustovoj postelji bogumilske ili
katarske hijerarhije. Posebne titule koje su ostale zapisane potpuno odgovaraju redovnikoj strukturi.
Poglavar cijele crkve nazivao se djed: nonnus, latinska rije koja to isto znai, koristila se i u istonim i
111

u zapadnim redovima za vrhovne priore ili opate. Ostale dvije titule to se spominju u dokumentima
odnosile su se na starije lanove ili dunosnike u samostanima: starac i strojnik. Te titule, kao i gost,
nisu se meusobno iskljuivale; u hronikama misija u Dubrovniku u 15. stoljeu spominju se dvanaest
112

strojnika ukljuiv i gosta Radina te nai strojnici, starac Miljen i starac Bilko.
Rije strojnik ima jak prizvuk znaenja posluitelja koji dvori goste; vjerovatno i ovo treba da
podsjeti na drutvenu ulogu samostanskih hospitia. Aluziju na to nalazimo ak i na natpisu najednom
bosanskom grobu: Ovdje poiva dobri ovjek gost Miljen za koga je Abraham, kako je i red, pripremio
svoje veliko gostoprimstvo.

113

Spominjanje Abrahama moda je aluzija na dva mjesta u Novom zavjetu

114

gdje se navjeuje da e pravednici, poslije smrti, sjediti uz Abrahama kao njegovi gosti. A
spominjanje reda ukazuje da se gostoljubivost smatrala bitnom dunou u samostanima Crkve
bosanske. Iz mnogih dokumenata to se uvaju u dubrovakim arhivima jasno proizilazi da su bosanski
samostani i dalje igrali vanu ulogu kao prenoita za putnike i trgovce: vlaki su trgovci esto ostavljali
115

u njima svoju robu, a neki su samostani moda bili i carinarnice. U spisima se umjesto samostan
govori hia, to moe znaiti obina kua ali i samostansko zdanje. Na mnogim mjestima gdje su stajale te
116

hie da se iz ouvanih imena mjesta zakljuiti da je uz njih obino stajala i crkva. Hie su vjerovatno
bile skromna zdanja u kojima su prebivali i laici, pa se znaenje moda donekle zamutilo, ali ne treba
117

pretpostavljati da su to bile obine svjetovne kue u kakvima se odvijala aktivnost katara u Francuskoj.
Naposljetku, jo jedna karakteristika Crkve bosanske dolazi na svoje mjesto ako shvatimo daje to
bila redovnika organizacija zasnovana po uzoru na red svetog Vasilija i da je umnogome bila bliska
istonom pravoslavnom ustroju. Te manastire svetog Vasilija, koji su se pripojili Rimokatolikoj crkvi i
koji su (dok se Crkva bosanska nije otcijepila) priznavali vrhovnitvo Rima, vjerovatno su osnovali ljudi
to su pripadali istonjakoj tradiciji. Nije nemogue da je dodir uspostavljen preko Dalmacije; veza
izmeu dalmatinskih gradova i Carigrada, koja je bila snana u devetom stoljeu, zavjetala je mnoge

bizantske vjerske tradicije tim gradovima u srednjem vijeku, izmeu ostalog i kult nekih istonjakih
svetaca.

118

Prema jednoj teoriji, uenici svetoga irila i Metoda, kad su se potkraj devetog stoljea
119

vraali iz Moravske, navratili su u Bosnu i utemeljili u njoj samostanski poredak.

Premda nemamo neposrednih svjedoanstava iz 10. i 11. stoljea, moemo pretpostaviti da su
odravane neke veze s crkvenim redovima u susjednim zemljama na istoku. Iako je Bosna jedno i pol
stoljee prije toga, nakon raskola na istonu i zapadnu crkvu, pripala Rimskoj crkvi, iz deklaracije 1203.
godine jasno proizilazi da su se u bosanskim samostanima ouvali neki obiaji istone crkve. Nisu se,
recimo, drali praznika i posta prema rimskom kalendaru; to vjerovatno znai da su se sluili kakvim
istonim kalendarom (prije nego nikakvim). I zaista, jo 1466. godine, u oporuci gosta Radina, moe se
jasno razabrati da Crkva bosanska slavi praznike prema istonom kalendaru, praznike koji nisu priznati
120

na Zapadu. Ne znamo da li je Rim doputao (moda i jest) upotrebu istone liturgije u Bosni u ranom
srednjem vijeku, ali znamo da se liturgija sluila na slavenskom jeziku, kao to se sluila i u velikom
121

dijelu katolike Hrvatske, gdje je bila u upotrebi glagoljaka verzija rimske liturgije. Jedan od
misterija u srednjovjekovnoj povijesti Bosne jest i pitanje to se dogodilo s katolikim sveenicima koji
nisu bili redovnici. Moda su se malo-pomalo izgubili, iako jedan povjesniar vjeruje da je otkrio
122

tragove glagoljakog sveenstva u itavom razdoblju srednjeg vijeka. Sveenici koji su govorili
slavenski u dalmatinskim gradovima znali su zasigurno i talijanski i proli su propisno teoloko
kolovanje na latinskome. Ali veina onih sveenika (i u samostanima i izvan njih) koji su bili roeni i
odrasli u Bosni vjerovatno su govorili samo slavenski i teko da su im bila dostupna standardna djela
rimokatolike teologije. U onim razdobljima kad je Bosna bila odsjeena od Rimske crkve, zasigurno je
bila zaista vrlo izolirana.
Kao to smo vidjeli, Bosna je bila odsjeena od centralne crkve od sredine 13. stoljea, kad je
sjedite bosanske biskupije premjeteno u Slavoniju koja je bila pod ugarskom vlau, pa do sredine 14.
stoljea kad su u Bosnu stigli franjevci. Crkva bosanska vjerovatno je bila izvan katolike jurisdikcije jo
od tridesetih godina 13. stoljea, a kako je postupno jaala svoju samostalnost, zasigurno je morala kad123

tad nastupiti taka na kojoj je de facto dolo do raskola s Rimom. Za vei dio ovoga razdoblja to je
trajalo vie od jednog stoljea, imamo vrlo malo podataka o Crkvi bosanskoj. Od osamdesetih godina 13.
stoljea sporadino se spominju, u nebosanskim izvorima, bosanski heretici. Kako nikad nije dolo do
formalnog raskola, moda se taj izraz slobodno koristio u smislu izmatika a da u pitanju nisu bile
doktrinarne razlike veih razmjera. (Kad se u katolikim dokumentima uistinu spominju izmatici, onda
se to uvijek odnosi na lanove Istone pravoslavne crkve, koja je formalno bila u raskolu s Rimom.) A
moda je bila rije i o pravim hereticima kakvi su bili sljedbenici dualistikog krivovjerja na
dalmatinskoj obali, koji su zasigurno postali aktivniji u Bosni kad se jednom Bosna izvukla iz djelokruga
dalmatinskih katolikih biskupa.
Dakako da je mogue da su neki dualisti djelovali u Bosni. Pitanje je samo koliko su uticali na Crkvu
bosansku. Postoji samo jedno svjedoanstvo iz same Bosne koje, ini se, potvruje da je taj uticaj bio
zaista velik. Rije je o bosanskom rukopisu na slavenskom jeziku (dva kratka niza odgovora, iz
molitvenika i citata iz Ivanova Evanelja), koji vjerno slijedi tekst katarskog rituala za koji se zna da se
124

koristio u Lyonu u 13. stoljeu. Ali taj ritual moemo nazvati heretinim samo zato to mislimo da je
heretinog porijekla. Sadraj mu nipoto nije heretian: u njemu nema niega to bi se protivilo matici
katolike ili istone pravoslavne teologije. On se zapravo sastoji, kao to je uoio Dragoljub
Dragojlovi, od odlomaka iz liturgije Istone pravoslavne crkve i onoga dijela Ivanova Evanelja to se

u Pravoslavnoj crkvi ita pri bogosluenju na Uskrs. Isto je tako, na temelju lingvistike analize, zakljuio
da je taj ritual prvobitno sroen u pravoslavnoj arhiepiskopiji u Ohridu (u Makedoniji) najkasnije na
125

poetku 11. stoljea - u vrijeme kad katari kao takvi nisu ni postojali. Umjesto tvrdnje da bosanski
tekst potie iz Lyona, mnogo je razboritija pretpostavka da je lionski tekst izveden iz nekog ranijeg
istonog pravoslavnog izvornika. Isti ovakav nauni pristup opovrgnuo je i ideju da je Crkva bosanska
usvojila katarski obred blagoslovljenja, lomljenja i dijeljenja kruha - svojevrsnu heretiku priest.
Znamo da su katari zaista tako radili u svojim kuama prije jela; u nekim ranim dokumentima spominje se
kako sveenici Crkve bosanske ine neto slino.

126

Ali isto je tako bilo uobiajeno u istonim

127

manastirima da se prije zajednikog obroka izmoli Oena i da se blagoslovi, lomi i dijeli kruh. Kad
su katolici izvan Bosne saznali za to, moda su zaista pretpostavili da je rije o heretikom obredu. Ali
gotovo je sigurno da su upravo katari kopirali (dodue, u svjetovnom ambijentu i proeti pravim
heretikim vjerovanjima) jedan stariji neheretiki istoni obiaj.
Moe se na kraju pretpostaviti da su neki heretici koji su bili pod uticajem dualizma u toj regiji
prolazno uticali na Crkvu bosansku za dugih godina njene izolacije od ostalih crkava. Ali od te skromne
pretpostavke trebalo bi u mati izvesti golem skok da bi se stiglo do uvjerenja da su dualisti preuzeli
Crkvu bosansku u svoje ruke, preobrazili njenu redovniku hijerarhiju u katarsku svjetovnjaku strukturu i
zamijenili rustikalnu ali u biti pravovjernu kransku teologiju u radikalno heretiki sistem vjerovanja.
Veina ouvanih svjedoanstava u suprotnosti je s takvom tvrdnjom. Katari i bogumili grozili su se
od simbola kria, a kri se pojavljuje u zaglavlju nekolikih dokumenata Crkve bosanske. Katari i
bogumili nisu priznavali Stari zavjet, a jedan od sauvanih biblijskih rukopisa Crkve bosanske sadri i
Knjigu psalama. Katari i bogumili nisu priznavali misu, a u oporuci gosta Radina izriito se zahtijeva da
se odslue mise za njegovu duu. Katari i bogumili bili su protiv upotrebe crkvenih graevina, a ima
valjanih dokaza da se Crkva bosanska i dalje sluila samostanskim zdanjima uz koja su stajale i crkve.
Katari i bogumili odricali su se vina i mesa, a u prvim osmanlijskim katastarskim knjigama u Bosni
zabiljeeno je da su neki krstjani posjedovali vinograde, a nema razloga vjerovati da su ikad bili
vegetarijanci. (Pokazalo se da je jedini tobonji dokaz koji je na to upuivao potekao od pogrenog
itanja jedne rijei u oporuci gosta Radina: ta rije ne glasi mrstti, nego mrski.) Katari i bogumili nisu
priznavali kalendar svetaca, a u dokumentima Crkve bosanske, pa i u oporuci gosta Radina, spominje se
128

proslavljanje nekoliko svetaca. I tako dalje.

Opi znaaj Crkve bosanske bio je takoer vrlo razliit od onoga to obino dovodimo u vezu s
bogumilima ili katarima. Te su heretike sekte bile asketske i puritanske, suprotstavljene bogatstvu i
svjetovnoj moi crkava, i odricale su se zemaljskih dobara. Crkva bosanska u svom punom procvatu (u
14. i na poetku 15. stoljea) posjedovala je veliku mo, a njeni su velikodostojnici potpisivali povelje i
obavljali diplomatske misije. Kraljevi kao to su Stjepan Kotromani i Tvrtko, iako nisu bili pripadnici
Crkve bosanske, odravali su s njom prijateljske odnose; ini se da su i neke velike plemike porodice
129

pripadale toj crkvi. Najpoznatiji velikodostojnik Crkve bosanske gost Radin bio je stariji savjetnik
hercega Stjepana Vukia i oito je i sam bio bogata: u oporuci je ostavio 5 000 dukata u gotovini,
konje, srebrne i zlatne tanjire, plat ukraen krznom i zlatom i crveni plat od svile sa esterostrukim
130

nitima ukraen krznom i samurovinom a to mi ga je podario Gospodar Kralj Matija. To je zaista

daleko od onih skromnih prvih katara koji su sami o sebi govorili da su pauperis Christi - Kristovi
siromaci.
Kad su jednom franjevci zasukali rukave u Bosni sre-dinom 14. stoljea, Rimokatolika se crkva

uhvatila ukotac s Crkvom bosanskom. Imamo nekoliko izvjetaja o neprijateljstvu heretika spram
franjevaca: prema jednoj poznatoj prii o energinom franjevakom vikaru Jakovu Markijskome, koja je
navedena u postupku za njegovu kanonizaciju 1609. godine, heretici su otpilili noge propovjedaonice u
samostanskoj crkvi u Visokom dok je on s nje propovijedao. (Zauzvrat je on prokleo krivce pa su se svi
131

njihovi potomci rodili s defektnim nogama.) Naalost, nije sauvan nijedan franjevaki izvjetaj o
vjerovanjima pripadnika Crkve bosanske. Jedan zahtjev za upute franjevakog vikara u Bosni ponukao je
papu da mu odmah potanko odgovori poslanicom u kojoj se spominju heretici, izmatici i nepropisno
132

zareeni sveenici, ali nema ni rijei o dualistikim vjerovanjima. Ipak, katolici su u Italiji opet priali
o Bosni kao o mjestu punom heretika prilino neodreene vrste. Naziv pataren, koji se obino
koristio kao opa etiketa za Crkvu bosansku u izvjetajima to su pristizali preko Dubrovnika i drugih
dalmatinskih gradova, zasigurno je budio sjeanje na katarske krivovjernike u sjevernoj Italiji. A naglo
irenje franjevake vikarije u Bosni znailo je, kao to smo vidjeli, da se i kojekakvi istonoevropski
heretici mogu oznaiti kao bosanski. U dokumentu koji je 1372. godine potpisao papa Grgur XI
zahtijeva se hitno preobraanje nevjernika u Bosni, naroito onih koji ive u Transilvaniji; u jednom
drugom katolikom spisu nabrajaju se zablude husita koji ive u Moldaviji (Moravskoj?) i zavrava
ovako: Ovo je kraj kratkog pregleda sastavljenog protiv zabluda i heretikih postavki Kraljevine
133

Bosne.
U ovom kontekstu moramo gledati na talijanske dokumente iz toga razdoblja u kojima se spominju
katari ili dualizam u Bosni. Zagonetno svjedoanstvo predstavlja inkvizicijski izvjetaj iz 1387. godine u
Torinu, koji sadri priznanje (iznueno muenjem) Giacoma Becha da je stupio u katarsku sektu u
planinama zapadno od Torina. Rekao je da je jedan lan te sekte bio iz Sclavonije, a da je nekoliko
lanova Talijana putovalo u Bosnu da ondje usavre svoje poznavanje katarskog nauka. Bech je tvrdio
da je i on dobio novac da tamo otputuje, ali da se nije mogao otisnuti preko mora zbog loih vremenskih
134

prilika. Spominjanje Sclavonije upuuje na vezu s dualistikom tradicijom na dalmatinskoj obali.

Nije teko zamisliti Talijane kako putuju onamo (gdje se talijanski uveliko govorio) zbog vjerskih uputa,
a nee biti naodmet prisjetiti se da je u to vrijeme velik dio primorja pripadao bosanskom kraljevstvu, ali
je mnogo tee povjerovati da su putovali u daleku unutranjost Bosne gdje se govorio samo jedan jezik.
Osim toga, Bechova pria o tome kako je elio otputovati onamo ali mu to nije polo za rukom, zvui ipak
nekako nategnuto, poput priznanja na suenju vjeticama, kad su optuene tvrdile da se vjetice sastaju i
da su i one bile pozvane na takav skup, ali da su pukim sluajem bile sprijeene - spaavajui se tako od
rizika da puste mati na volju.
Isto je tako teko povjerovati popisima zabluda bosanskih heretika, koje su sastavljali franjevci u
Italiji potkraj 14. stoljea i koji su prikazivali Bosance kao tvrdokorne dualiste katarskog ili bogumilskog
tipa. Jedan od tih popisa poinje ovako: Prvo, da postoje dva boga i da je vei bog stvorio sve duhovne
i nevidljive stvari, a manji bog, Lucifer, sve tjelesne i vidljive stvari. Nadalje se odbacuju Stari zavjet,
135

misa, crkvene graevine i slike, a posebno kri. To je moda moglo vrijediti za neku malu sektu
sclavonskih ili dalmatinskih heretika, ali, kao to smo vidjeli, ima valjanih razloga vjerovati da to
nije bio istinit izvjetaj o Crkvi bosanskoj. Zapravo se ti popisi zabluda tako dobro slau s katarskim
modelom da se namee prilino oito objanjenje: kad je od talijanskih klerika zatraeno da iznesu
analize ili opovrgnua patarenskih zabluda, oni bi jednostavno potraili u svojim knjinicama traktate
napisane protiv patarena (drugim rijeima, talijanskih katara) i najposlije sroili pregled katarskih
136

vjerovanja. Sline se sumnje neminovno javljaju i kad je rije o sistematskom popisu manihejskih
zabluda kojih su se morala odrei tri bosanska plemia na zahtjev inkvizitora, Juana de Torquemade,

1461. godine u Rimu. Isto je tako upitna i sva osnova nenadane provale papinskih pogrda na raun
137

manihejaca u Bosni u etrdesetim i pedesetim godinama 15. stoljea.

U etrdesetim godinama franjevaka je ofanziva (kao to smo vidjeli u prethodnom poglavlju) bila
ve u punom zamahu. Negdje pred proljee 1453. godine djed ili glavar Crkve bosanske napustio je
teritorij same Bosne i potraio utoite kod hercega Stjepana Vukia. Neto kasnije te iste godine, sudei
138

po pismu patrijarha Gennadiosa II u Carigradu, djed je preao na pravoslavnu vjeru. Ako je taj
podatak taan, valja pretpostaviti da je Crkva bosanska bila ve znatno oslabljena tim djedovim
postupkom, jo prije nego to je kralj Toma 1459. godine poeo slubeno progoniti Crkvu bosansku.
Dolo je do otrog nadmetanja izmeu Katolike i Pravoslavne crkve oko toga koja e od njih dvije
primiti pod svoje okrilje vie bivih pripadnika Crkve bosanske. Jedan je franjevac zapisao da su mnogi
heretici preli na katoliku vjeru, ali da im je Episkop Srba (Rascianorum: itelja Rake) zabranio
139

da se pomire s Rimom. Poto je pridobio bosanskog djeda na svoju stranu, moda je raunao da i on
ima pravo na svoje stado? Stoga je akcija koju je poduzeo 1459. godine kralj Toma vjerovatno imala za
cilj sprijeiti daljnji odliv vjernika u krilo Pravoslavne crkve. Prisilno preobraanje 2 000 krstjana i
odlazak etrdesetorice najtvrdokornijih u Hercegovinu zasigurno su slomili kimu Crkvi bosanskoj.
Premda ne znamo taan broj njihovih samostana, zasigurno je rije o glavnini Crkve bosanske. Kad je
1466. godine gost Radin pismeno zatraio od Mleana odobrenje da se skloni u Mletke ako ga Osmanlije
natjeraju u bijeg, zapitao je usput da li moe povesti sa sobom i pedeset-ezdeset lanova svoje sekte. To
je vjerovatno bio ukupan broj preostalih pripadnika Crkve, ukljuujui tu i onu etrdesetoricu
140

najtvrdokornijih.
to se tie obinih, laikih lanova, mogue je da ih Crkva bosanska nikad nije mnogo imala, jer kao
sasvim redovniki ustrojena organizacija nije imala potrebnu teritorijalnu strukturu upa. Osim toga,
koliki god bio broj laikih pripadnika u doba njena procvata, taj je broj morao znatno opasti za vie od
jednog stoljea katolikog prozelitizma potpomognutog dravom. Stoga se ini da se u vrijeme kad su
Osmanlije preuzele vlast, Crkva bosanska bila ve raspala i stvarno ugasila. U osmanlijskim katastarskim
knjigama u Bosni za 15. i 16. stoljee, u kojima su ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti, neki su bili
uneseni i kao kristian (nasuprot uobiajenoj rijei za krane, gebr i kafir, to znai nevjernik, kojom
bijahu oznaeni i katolici i pravoslavni). U prvim takvim knjigama navedena su dva-tri itava sela kao
kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan: u svom tom razdoblju pojavljuje se manje od 700 takvih
141

pojedinaca. Povjesniar koji je prouio tu grau (i koji je pristaa bogumilske teorije) dri da su ti
kristianlar samo izabranici Crkve bosanske, a da su obini lanovi navedeni pod oznakom gebr ili
kafir. Ipak, nee biti da ima pravo. Osmanlije su tu navodile samo vjersku pripadnost: musliman, jevrej,
142

nevjernik i kristian. U cijelom razdoblju od 1468. godine (prve katastarske knjige) do potkraj 16.
stoljea samo dva imena nose titulu gost. Reklo bi se da je na taj nain ouvan siuan ostatak tradicije
odravajui se nasljeivanjem zareenja u stilu sam svoj majstor. Jedan katoliki sveenik, Albanac
Peter Masarechi, koji je obiao Bosnu u dvadesetim godinama 17. stoljea, spominje u svom izvjetaju
patarene koji ive bez pravih sveenika i sakramenata, sa sveenikom koga je izabrao sam narod, bez
ikakva zareenja.

143

4. Rat i osmanlijski poredak,

1463-1606.
Turska je vojska vrlo brzo osvojila Kraljevstvo Bosnu na poetku ljeta 1463. godine. Otada je
sredinji dio stare Banovine Bosne, zajedno s uporitem koje su Osmanlije ve bile uspostavile u kraju
oko Sarajeva, ostao pod stalnom osmanlijskom vlau, iako su Osmanlije iste jeseni povukle odatle
glavninu svojih oruanih snaga. Meutim, ono to je osmanlijska vojska bila osvojila u sjevernoj polovici
Bosne ubrzo je opet preoteo ugarski kralj Matija Korvin. Janjiar srpskog porijekla, ija se
autobiografija ouvala do dananjih dana, ostavljen je bio sa svega osam ljudi da brani tvravu Zveaj
nedaleko od Jajca. im se sultan povukao, ugarske su jedinice opsjele i Zveaj i Jajce, pa su se posade
144

naposljetku predale. Kralj Matija osnovao je novu banovinu Bosnu pod ugarskom vlau na tim
sjevernim teritorijima, a godine 1471. dodijelio je banu naslov kralja Bosne. Premda se to
kraljevstvo ubrzo znatno smanjilo pod osmanlijskim naletima, dio koji je preostao odolijevao je jo
vie od 80 godina. Meutim, u dvadesetim godinama 16. stoljea grad Jajce bio je gotovo neprestano pod
osmanlijskom opsadom, a hranu mu je dostavljao oruani konvoj iz ugarske Slavonije svega etiri puta na
145

godinu. Osmanlije su napokon osvojili Jajce 1527, poto su prethodne godine bili potukli ugarsku
vojsku u sudbonosnoj bici na Mohakom polju.
Sve manji dio Hercegovine takoer je odolijevao Osmanlijama i poslije 1463. godine. Herceg
Stjepan Vuki Kosaca uspio je iznova zadobiti svoj teritorij potkraj te godine, ali su Osmanlije vei dio
ponovo zauzeli nakon dvije godine: herceg se morao skloniti u utvrenu luku Novi (koja je poslije
146

preimenovana u Herceg-Novi), gdje je i umro 1466. godine. Njegov drugi sin Vlatko, koji je naslijedio
od njega titulu hercega, uinio je sve to je mogao da osigura ugarsku i mletaku pomo ne bi li odbranio
preostali teritorij. Ali na kraju se samo zapleo u daljnje sukobe s drugima, Dubrovanima i lokalnim
plemiima. U sedamdesetim godinama 15. stoljea plaao je danak Osmanlijama, a 1481. i 1482. godine
147

osmanlijska je vojska zauzela i posljednje tvrave na hercegovakom tlu.

Iz svih se ovih dogaaja vidi da Osmanlijsko carstvo bijae strahovita i vrlo djelotvorna vojna
mainerija. Za vladavine Mehmeda II (1451-1481) uslijedio je izvanredan niz osvajanja i izazova
susjednim silama: poto je 1453. godine osvojio Carigrad, produio je dalje i zauzeo sjevernu Srbiju,
dijelove Anadolije, Vlake, Bosne i Hercegovine, porazio mletaku vojsku u Grkoj, upao u Moldaviju i
Ugarsku, opsjedao otok Rodos i spremao se na veliku invaziju Italije kad je umro. Njegov nasljednik
Bajezid II (1481-1512) vie se posvetio sreivanju carstva, ali je svejedno ratovao s Moldavijom,
Poljskom, Ugarskom i Mlecima. Sulejman Velianstveni (1520-1566) ponovo je udario na sjeverozapad:
u prvih 13 godina svoje vladavine sveo je vei dio Ugarske na status vazalnog teritorija i samo to nije
osvojio Be. Mirovni ugovor koji je 1533. godine sklopio s Austrijom oznaava poetak dugog razdoblja
gdjekad krvavog ali uglavnom statinog sueljavanja osmanlijskog i habsburkog carstva; do kraja tog
stoljea obje strane izgradile su jedna nasuprot drugoj pograninu zonu koju je uvala mrea utvrda i
148

ratobornih seljaka kojima se samo donekle moglo vladati. Sporadini pljakaki upadi postali su
normalna stvar, ali vojna aktivnost na bosanskoj granici bivala je intenzivnija kad god bi sultan poveo rat
irih razmjera protiv Habsburgovaca - kao to je, naprimjer, bilo za Sulejmanova posljednjeg pohoda na
Ugarsku 1566. godine. Posljednji veliki osmanlijsko-habsburki rat, koji se vodio od 1593. do 1606.
godine, zapravo su izazvali okraji to su ih zapodjele lokalne snage na sjeverozapadnoj granici Bosne:

Osmanlije su bili oteli od Habsburgovaca vanu tvravu Biha 1592. godine, ali je sljedee godine
bosanski paa doivio neugodno iznenaenje dok je opsjedao neprijateljsko uporite Sisak - bio je teko
poraen. U prvom velikom obraunu u sljedeem ratu Osmanlije su nanijele teak poraz habsburkoj
vojsci u Mezokeresztesu 1596. godine. Nakon toga su uspjeli uvrstiti svoju vlast u veem dijelu Ugarske
149

za iduih osamdesetak godina.

Osmanlijsko je carstvo, dok nije poelo zaostajati i propadati - to bijae proces koji je poeo
sredinom 16. stoljea - bilo u svojoj biti vojna organizacija. Teilo je pljaki i ubiranju danka, a upravni
je sistem imao za cilj da mu osigurava dvije stvari: ljudstvo kojim e voditi ratove, i novac kojim e
plaati te ljude. Oruane snage dijelile su se na dvije osnovne kategorije. Postojala je regularna vojska
koju je direktno plaala osmanlijska drava, a sastojala se od janjiara (regularnog pjeatva) i stalno
plaenog konjanitva poznatog pod nazivom spahije Porte. (Porta bijae tradicionalno ime carske
vlade u Istanbulu.) S druge strane, postojalo je i feudalno konjanitvo: vojnici na konjima koji su
obavljali svoju vojnu obavezu zbog posjeda to su ih dobili od drave. (Rije spahija sama po sebi
oznaava taj tip feudalnog zemljoposjednika.) Te dvije kategorije vojnika zajedno inile su goleme
armije koje su vodile pojedine ratove od ranog proljea do kasne jeseni. injenica da se vojska morala
svaki put okupljati oko Istanbula i marirati do periferije carstva postavljala je odreeno geografsko
ogranienje (kao to su pokazali ratni pohodi Sulejmana Velianstvenog na Ugarsku) za ekspanziju
carstva. Ali bilo je i raznih pomonih snaga koje su igrale vaniju ulogu u pograninim oblastima kao to
je Bosna, gdje je bila potrebna vojna aktivnost tokom cijele godine. To su bili takozvani azapi, neka vrsta
gradske milicije koja je sainjavala posade tvrava i djelovala kao pogranino pjeatvo, i delije ili
akindije, neka vrsta neregularnog lakog konjanitva to je upadalo zbog pljake na neprijateljski
teritorij. Svi su ti vojnici bili muslimani: pripadnici pokorenih naroda uglavnom nisu smjeli nositi oruje.
Meutim, za neke posebne namjene, posebno u pograninim podrujima u Bosni, koristile su se i lokalne
kranske snage: kao uvari cesta i prijevoja, dobavljai konja i nadasve kao neka vrsta opasnog
150

teritorijalnog pljakakog pjeaka poznatog pod nazivom vojnuk ili martoloz. O njima e biti vie
rijei u poglavlju o bosanskim Srbima.
Janjiarska vojska, zajedno sa sistemom plaanja danka u djeacima (poznatom pod turskom rijeju
devoirme /devirma/skupljanje) kojim se ona popunjavala, bijae najvaniji nain na koji su se ljudi iz
kranske Evrope regrutovali u maineriju osmanlijske drave. U 15. i 16. stoljeu, kad je sistem
devirme bio u punom zamahu, skupljali su se u razliitim ali estim vremenskim razmacima po selima
kranske Evrope djeaci i odvodili u Istanbul. Ondje su ih preobraali na islam i vjebali za janjiarske
151

odrede, ili za sultanovu vlastitu poslugu, ili za slubenike u raznim dravnim ministarstvima. (Sva su
dravna ministarstva bila u biti ogranci carske porodice.) Visoki dunosnici u osmanlijskoj dravnoj
upravi imali su takoer velik broj takvih ljudi zaposlenih u svojim kuama: jedan od njih koji je umro u
Istanbulu 1557. godine posjedovao je 156 robova, od kojih su pedeset dvoje bili Bosanci, a pretpostavlja
152

se da su svi sakupljeni nekom vrstom privatne devirme, moda ak i na dobrovoljnoj bazi. Iako je
otimanje djece bilo u biti bezduan postupak, prualo je oite prednosti ne samo djeacima (od kojih su
mnogi poslije postajali velike pae i veziri) nego i njihovim porodicama s kojima su kasnije mogli
obnoviti vezu. Dinastija Sokollu (Sokolovia) u Istanbulu, koja je dala niz velikih vezira, nije izgubila
vezu sa svojom srpskom porodicom u Bosni i koristila se svojim uticajem da zatiti interese Srpske
pravoslavne crkve. U 16. i 17. stoljeu bilo je ukupno devet velikih vezira bosanskog porijekla, a ve od
153

1488. godine Bosanci su vraani u Bosnu da njome upravljaju. Premda su kranski roditelji kadikad
podmiivali svoje muslimanske susjede da zamijene kranske djeake svojom jo neobrezanom djecom,

bilo je i suprotnih sluajeva, da su roditelji obiju vjera podmiivali slubenike da im uzmu roenu djecu.
Dakako da su prednosti tog sistema bile jasne bosanskim muslimanima, koji su 1515. godine sklopili
154

poseban sporazum da se po 1.000 njihove djece alje godinje u uilita carske palae.
Sistem redovite devirme ukinut je negdje u prvoj polovici 17. stoljea. U ezdesetim godinama toga
stoljea, kad je engleski diplomat Paul Rycaut pisao svoje klasino djelo o Osmanlijskom carstvu,
155

devirma je ve bila potpuno pala u zaborav.

Ali uticaj je te institucije bio golem. Najmanje 200

156

000 djece s Balkana bilo je prolo kroz taj sistem u ona dva stoljea koliko je postojao. Budui da su
velika veina te djece bili Slaveni, srpsko-hrvatski jezik (sa svojim susjedom, bugarskim, s kojim se
uzajamno prilino dobro razumiju) usaen je bio u samo srce osmanlijske drave. Jedan zapadni
komentator zabiljeio
je 1595. godine da je slavenski jezik bio trei po zastupljenosti u carstvu (iza turskog i arapskog),
zato to je bio jezik janjiara. A jedan je drugi posmatra 1660. godine zapazio da se turski jezik gotovo
i ne uje na sultanovu dvoru zato to su sav dvor i veina velikaa - otpadnici iz zemalja u kojima
157

se govore slavenski jezici. Taj je sistem imao jo jednu vanu drutvenu i politiku posljedicu: stvorio
je klasu monih dravnih dunosnika i njihovih potomaka koji su dolazili u sukob s feudalnovojnim
spahijama i malo-pomalo prisvojili njihovu zemlju ubrzavajui proces udaljavanja od feudalnog davanja
zemlje u zakup u smjeru privatnih posjeda i otkupa od drave prava na ubiranje poreza. Stoga je Stanford
Shaw napisao: U biti je to bio trijumf balkanskog elementa u osmanlijskoj vladajuoj klasi zahvaljujui
sistemu devirme, to je dovelo do sloma finansijskog i administrativnog aparata Osmanlija i izazvao
158

kasniju propast sveukupnog carstva.

Bosni je od samog poetka bio nametnut osmanlijski feudalni poredak. Postojale su dvije osnovne
vrste posjeda koji je spahija mogao dobiti od drave: vea vrsta zvala se zijamet, a manja timar, koji je
bio u posjedu timariota. (Trea i najvea vrsta poznata pod nazivom has dodjeljivala se samo
najvanijim pokrajinskim namjesnicima i lanovima sultanove porodice.) Taj sistem, openito poznat pod
nazivom timarski sistem, bijae strogo vojno-feudalan: zakup je ovisio o vojnoj slubi, zemlja je ostajala
u vlasnitvu sultanovu, a timariotovi nasljednici nisu po zakonu mogli naslijediti timar (iako su ga u
praksi obino nasljeivali). Zakupnici tih posjeda morali su se odazivati s orujem i konjima svakom
pozivu na vojnu dunost; isto su tako morali dovoditi i uzdravati i druge vojnike u upravnom razmjeru sa
159

svojim prihodima. Okupljali su se za rat prema vojnom okrugu u kojem su prebivali (sandaku, to na
turskome doslovce znai zastava), a zapovjednik im je bio sandak-beg, to je bio najnii vojni in
koji je imao pravo na titulu pae.
Budui da su timarioti esto bili po est do devet mjeseci godinje na vojnoj dunosti, njihov zakup
nije morao previe optereivati seljake (krane ili muslimane) koji su im obraivali zemlju. Seljaci su
plaali desetinu u naturi, to je moglo iznositi izmeu jedne desetine i etvrtine njihove ljetine, i jo
nekoliko manjih dadbina; isto su tako bili duni obavljati jo neke poslove za timariota, iako to nisu bili
tako teki poslovi kakve su obavljali kmetovi u veini drugih evropskih feudalnih zemalja. Osim toga,
plaali su godinju zemljarinu (hara, koji se poslije stopio s glavarinom zvanom dizja) sultanu. Njihov
se osnovni pravni poloaj sastojao u poloaju zakupca koji nema pravo na samu zemlju nego samo na
njeno koritenje (to su pravo njihova djeca mogla naslijediti). Oni su to pravo mogli i prodati i teoretski
160

su se mogli i preseliti, iako su timarioti, naravno, nastojali da ih u tome sprijee. Openito, timariot
nije u pravnom smislu mogao nita vie zahtijevati od svojih seljaka nego da mu plaaju desetinu i ostale
dabine, i da ga sluaju kad god nastupa kao dravni dunosnik: nije imao one pravosudne ovlasti kakve

su imala vlastela u zapadnoj Evropi.

Dakako da e se ti uvjeti poslije promijeniti, u onoj mjeri u kojoj feudalni poredak bude propadao.
Ali u poetku je seljak na timarskom posjedu zasigurno bolje ivio nego to je ivio u feudalnoj Bosni
prije dolaska Osmanlija - pogotovo uoi same osmanlijske najezde, kad je stanovnitvo podnosilo
dodatni finansijski teret i zbog odbrane Bosne od Osmanlija i zbog plaanja danka Osmanlijama da ih
ostave na miru. U jednom od svojih posljednjih apela prije predaje, kralj Stjepan Tomaevi napisao je:
Turci... pokazuju dobronamjernost spram seljaka. Obeavaju im da e svi oni koji prijeu na njihovu
stranu biti slobodni i milostivo ih doekuju... Ovakvim e podvalama lako navesti ljude da me
161

napuste. Te podvale nisu u svemu bile puke opsjene. A oni seljaci koji bi se preobratili na islam
mogli su stei povoljnije uvjete zakupa zemlje - da budu punopravni vlasnici malog posjeda ili iftluka,
162

obino od pet do deset hektara zemlje.

Dakako da je u osmanlijskoj dravi bilo korisno biti musliman. Ipak bismo pogreno shvatili
Osmanlijsko carstvo kad bismo pretpostavili - kao to se jo pretpostavlja u mnogim standardnim djelima
- da je to carstvo bilo strogo ustrojeno na vjerskim osnovama, da je bilo apsolutno podijeljeno s jedne
strane na vladajuu klasu muslimana a s druge strane na podaniku klasu nevjernika, koji su bili
razvrstani prema miletu (vjeri) kojem su pripadali. Carstvo je tek u potonjim godinama postalo takvo, a u
prvom razdoblju osmanlijske vladavine na Balkanu podjela nije bila toliko kruta. Glavna razlika nije bila
izmeu muslimana i nevjernika, nego izmeu Osmanlija (to e rei sveukupne vojno-upravne klase u
koju su ljudi mogli ui ako su prihvatili osmanlijske nazore i osmanlijska pravila ponaanja) i raje.
Arapska rije iz Kurana raja (jato ili stado) bila je opa rije za sav podaniki narod: i muslimani
su mogli biti raja, pogotovo ako su, kao Arapi, pokazivali karakteristike neosmanlijske kulture. Osnovni
osmanlijski pravni sistem nije ovisio o islamskom svetom zakonu nego je proisticao iz volje sultanove,
pa je esto potvrivao svojim autoritetom lokalne zakone i povlastice i samo se pretpostavljalo da nije u
sukobu sa svetim zakonom ili erijatom. Tek se postupno, u 16. i 17. stoljeu, islam bolje stopio s
naelima osmanlijstva. Kad su Osmanlije osvojile Bosnu, pa i u sljedeih nekoliko narataja, i kranin
je mogao postati spahija i dobiti od drave timar, a da se nije morao odrei svoje kranske vjere: jedino
to se od njega zahtijevalo bijae osvjedoena privrenost osmanlijskoj dravi i prihvatanje njenih
163

zakona i obiaja.
Iako su Bosnom vladali muslimani, teko da bi se ona mogla nazvati islamskom dravom. Nije bila
dravna politika preobraati ljude na islam ili ih siliti da se ponaaju kao muslimani; dravna je politika
jedino bila da dri zemlju pod vlau i da izvlai iz nje novac, ljudstvo i feudalne prihode kako bi mogla
zadovoljiti potrebe i u ostalim dijelovima carstva. To znai da je osmanlijska vladavina u tom razdoblju
mogla biti sasvim podnoljiva, jer je bilo podruja ivota za koje jednostavno nije marila. Kranska i
jevrejska vjera smjele su i dalje djelovati, iako uz razna ogranienja, smjele su i dalje provoditi svoje
vjerske zakone meu vjernicima, na svojim sudovima - barem u graanskim sporovima. Ali istodobno je
ta ogranienost interesa osmanlijske vlasti za teritorije kojima je vladala oito vodila u korupciju i
ugnjetavanje. Dokle god je pokrajinski namjesnik osiguravao ljudstvo i prihode dravi i drao povjereni
teritorij vrsto pod svojom vlau, niko iz carske uprave nije poblie provjeravao kako se on ondje
ponaa. Okrutni ili korumpirani paa uivao je veliku slobodu u svom djelovanju; namjesnici su mogli
biti opozvani zbog nesposobnosti ili neposluha, ali nikad zbog same korupcije. A injenica da su
pokrajinski namjesnici i vojni zapovjednici esto premjetani iz mjesta u mjesto, i da su obino provodili
svega po dvije-tri godine na elu neke pokrajine, bijae takorei poziv da za to krae vrijeme izvuku to
vie bogatstva iz povjerenih im teritorija. Bilo je nekoliko vrsta graanskog zakona u Osmanlijskom

carstvu, a postojao je i sveti zakon islama, koji je bivao sve vaniji, ali bi teko bilo kategoriki tvrditi
da je Osmanlijsko carstvo bilo pravna drava.
O osmanlijskom je zakonu na lokalnom nivou brinuo kadija ili sudac. On je bio najvaniji lokalni
164

administrator, a podruje za koje je odgovarao zvalo se kaza ili kadiluk. Odreeni broj kadiluka
tvorio je sandak, vojno-upravni okrug. Svaki je sandak bio velika i vana teritorijalna jedinica, ali je
on opet bio dio ejaleta ili pokrajine, najvee sastavne jedinice Carstva. Prvi sandak koji su Osmanlije
osnovali nakon osvajanja Bosne bijae sama Bosna, s upravnim sjeditem najprije u Sarajevu (do 1553.
godine), onda u Banjoj Luci (do 1639), pa opet u Sarajevu (do devedesetih godina 17. stoljea), pa onda
u Travniku. Sandak Zvornik, na sjeveroistoku, osnovan je neto kasnije, a sandak Hercegovina 1470.
godine. U 16. stoljeu osnovano je jo pet sandaka u oblinjim zemljama, djelomice od teritorija
osvojenog u Hrvatskoj i Slavoniji. Do 1580. godine svi su ti sandaci pripadali ejaletu Rumeliji,
165

pokrajini koja je obuhvatala vei dio Balkana. Ali te je godine donesena odluka da se od njih napravi
novi ejalet: Bosna. To znai da je tim podrujem vladao paa najvieg ranga, beglerbeg: gospodar nad
gospodarom. Tako je nastala bosanska cjelina koja je obuhvatala svu dananju Bosnu i Hercegovinu i
166

neke susjedne dijelove Slavonije, Hrvatske, Dalmacije i Srbije. Dok je, naprimjer, stara Kraljevina
Srbija ostala podijeljena na vie manjih jedinica, od kojih je svaka bila tek jedna od mnogobrojnih
sastavnica ejaleta Budima ili Rumelije, Bosna je uivala taj posebni status kao izdvojena cjelina sve do
kraja osmanlijske vladavine.

5. Islamizacija Bosne
Dolazak Osmanlija u 15. stoljeu vjerovatno nije bio prvi doticaj Bosne s islamom. Rana arapska
ekspanzija na Mediteranu, koja je do devetog stoljea utvrdila muslimansku vladavinu na Kreti, Siciliji, u
junoj Italiji i paniji, zasigurno je esto dovodila muslimanske trgovce i gusare na dalmatinsku obalu.
Trgovanja robljem s te obale, zbog ega su, kao to smo vidjeli, bosanski robovi dospjeli i do zapadnog
Mediterana potkraj srednjega vijeka, svakako je bilo i u tom ranijem razdoblju: porobljenih Slavena iz
mediteranske regije bilo je ve na poetku postojanja muslimanske panije, pa je poznato da su
167

saracenski vladari Andaluzije imali u desetom stoljeu slavensku vojsku od 13 750 ljudi. Ali moemo
samo nagaati da li je iko od tih Bosanaca preao na islam, doepao se slobode i vratio u zaviaj. Isto
tako moemo samo nagaati kakvi su bili odnosi izmeu Bosne i muslimana u srednjovjekovnoj Ugarskoj
arapskih trgovaca, potomaka islamiziranih turanskih plemena i drugih doseljenika. Zna se da su oni
prebivali u mnogim ugarskim krajevima, pa i u Srijemu, pokrajini uz sjeveroistonu Bosnu, sve dok nisu
168

na kraju bili protjerani iz Ugarske, zajedno s Jevrejima, u 14. stoljeu. Razumljivo je to su se neki
bosanski naunici posebno trudili da dokau kako je islam odvajkada prisutan u Bosni, moda i due od
same bosanske drave. Ali povijesno je znaenje tih prvih moguih doticaja zapravo beznaajno. Doticaj
je jedna stvar, a masovna promjena vjere druga.
Islamizacija velikog dijela stanovnitva pod osmanlijskom vlau ostaje najizrazitija i najvanija
karakteristika novije povijesti Bosne. O tome kako i zato se to dogodilo iznikli su mnogi mitovi. Neke od
njih upile su glave prosjenih Bosanaca jo iz starije naune literature (i iz nekih suvremenih djela za
koja se ba i ne bi moglo rei da su nauna). Mnoga bitna svjedoanstva nisu bila dostupna sve dok
povjesniari nisu u etrdesetim godinama 20. stoljea poeli ozbiljno analizirati osmanlijske
administrativne dokumente. U posljednjih nekoliko desetljea nastala je mnogo potpunija slika i napokon
su odbaeni neki od najeih mitova i legendi o islamizaciji Bosne.
Najbolji su izvor informacija osmanlijski defteri, porezne knjige u kojima je popisano vlasnitvo
imovine a ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti. Iz njih se moe stei vrlo dobar uvid u irenje islama u
Bosni. Najstariji defteri, iz 1468. i 1469. godine, pokazuju da je islam u prvim godinama nakon osvajanja
pridobio tek aicu ljudi za sebe: na podruju istone i srednje Bosne koje te knjige obuhvaaju bilo je
37 125 kranskih porodica a svega 332 muslimanske. Pretpostavljajui da je svaka porodica imala
prosjeno po pet lanova, krana je bilo 185 625. Posebno su navedena imena gotovo 9 000 pojedinaca,
neenja i udovica kranske vjere. Polovica kranskih porodica i dvije treine muslimanskih (234)
bijahu obina raja koja je ivjela na obinim timarima, a ostali su ivjeli na veleposjedima, hasovima, ili
u gradovima, ili na svojoj zemlji. Naunik koji je prvi analizirao te dokumente, Nedim Filipovi, isto je
tako uoio da je islamizacija vrlo sporo napredovala u Hercegovini a da je najvie uznapredovala, to
nije nikakvo udo, na malom podruju oko Sarajeva, koje su Osmanlije drale u svojim rukama ve od
169

etrdesetih godina 15. stoljea. Jedni su od timariota u tim prvim defterima posebno oznaeni kao
novi muslimani; drugi nose muslimansko ime i navedeni su u popisu kao sin toga i toga... koji je jo
170

nosio kransko ime.

Sljedei defter koji je temeljito ralanjen obuhvaa sandak Bosnu iz 1485. godine. Tu se ve vidi
da je islam znatno uznapredovao. U njemu ima 30.552 kranske porodice, 2.491 pojedinac, neenja i
171

udovica kranske vjere, 4.134 muslimanskih porodica i 1.064 neoenjenih muslimana. Ako opet
uzmemo da je svaka porodica prosjeno imala po pet lanova, dobivamo ukupno 155.251 kranina i
21.734 muslimana. U usporedbi s brojevima iz 1468. i 1469. godine zapanjuje opadanje ukupnog broja

stanovnika (to je u stvarnosti bilo jo vee ako uzmemo u obzir normalan godinji prirast stanovnitva).
Za to vrijeme ljudi su se neprestano iseljavali iz Bosne, pa se i u popisima spominje vei broj naputenih
sela. Dakako da su bjeali samo oni koji nisu preli na islam, a novopeeni su muslimani svi ostajali. Ali
u idua etiri desetljea, kad se ukupni broj stanovnika uglavnom nije mijenjao, znatno je porastao broj
muslimana: u defterima iz dvadesetih godina 16. stoljea za sandak Bosnu ukupan broj krana iznosi
172

98.095 a muslimana 84.675. Kako znamo da u tom razdoblju nije bilo veeg doseljavanja muslimana u
Bosnu, taj broj po svoj prilici predstavlja i broj bosanskih krana koji su primili islam.
Proces islamizacije postupno se ubrzavao i u Hercegovini. Sauvan je zapis pravoslavnog monaha iz
173

Hercegovine iz 1509. godine koji kae da su mnogi pravoslavci drage volje prigrlili islam. U sjevernoj
i sjeveroistonoj Bosni islam se nije mogao tako brzo iriti jer su ta podruja naknadno oteta od Ugarske.
Tek poto je osvajanje dovreno negdje u dvadesetim godinama 16. stoljea, proces islamizacije potekao
je malo bre. Franjevaki je povjesniar otac Mandi tvrdio da je u razdoblju izmeu 1516. i 1524.
174

godine prvi put svjesno pokrenuta kampanja progona katolika i prisiljavanja da se preobrate na islam.
Ipak, najiscrpnija studija o sjeveroistonoj Bosni u tom razdoblju, koju je napisao Adem Handi, ne
potvruje tu Mandievu tvrdnju, iako navodi da se mnogo katolika bilo iselilo s tog podruja i da je od
deset tamonjih franjevakih samostana njih pet prestalo djelovati. Handi isto tako dokazuje da su iz
razumljivih razloga vie prelazili na islam oni katolici koji su stanovali dalje od katolikih crkava.
Najotpornije je mjesto bila Srebrenica, u kojoj je ivjelo mnogo njemakih i dubrovakih katolika pa su
sredinom 16. stoljea jo inili dvije treine stanovnitva. Inae su se gradovi obino bre islamizirali
nego sela. U cjelokupnoj oblasti sjeveroistone Bosne bila je 1533. godine otprilike jedna treina
175

stanovnitva muslimanska, a ve 1548. godine 40 posto.

Za ostatak 16. stoljea nedostaju taniji podaci, a nakon toga se odustalo od voenja deftera. Ipak,
ini se bjelodanim da su negdje potkraj 16. i na poetku 17. stoljea muslimani stekli apsolutnu veinu na
teritoriju dananje Bosne i Hercegovine. Imamo dodue iskaze nekih katolikih sveenika koji su posjetili
Bosnu na poetku 17. stoljea i koji su sastavili podrobne izvjetaje za Rim, ali se njihovi brojani
podaci zasigurno zasnivaju ponajvie na usmenim izvorima, njihova je upotreba imena Bosna vrlo
elastina i oito im je bilo stalo do toga da istaknu brojanu snagu Katolike crkve ili stepen ugnjetavanja
koje ona trpi. Takav je jedan posjetilac naveo da je ukupan broj katolika 1626. godine u cijeloj Bosni
176

iznosio 250.000 dua, i dodao da je broj muslimana vei od ukupnog broja krana. Jedan drugi,
albanski sveenik i apostolski vizitator Peter Masarechi, uputio je pomnije sastavljen izvjetaj 1624.
godine. Naalost, gotovo svi povjesniari koji su ga citirali pogreno su protumaili cifre to ih je naveo
o Bosni. Njegovi pravi podaci glase da je tada u Bosni bilo 150.000 katolika, otprilike 75.000
177

pravoslavaca i 450.000 muslimana.

Tako je proces kojim su muslimani postali veinsko stanovnitvo u Bosni potrajao dobrih 150
godina. U svjetlu dosad prikupljenih podataka, jasno je da moemo mirne due odbaciti neke od
najstarijih mitova o islamizaciji Bosne. Neprihvatljiva je ideja da su se u tom razdoblju u Bosnu masovno
doseljavali muslimani iz drugih zemalja. Iako su Osmanlije naselile neke Turcima srodne narode u drugim
dijelovima Balkana, defteri potvruju da takva politika nikad nije voena u Bosni. Moda su gdjekoji
povrni strani gosti u Bosni u osmanlijsko doba bili zbunjeni injenicom to su bosanski muslimani sami
o sebi govorili da su Turci, ali to nije znailo da misle da su pravi Turci. Dapae, za osmanlijske Turke
178

uvijek su koristili druge izraze: ili Osmanlije ili Turkue. Sigurno je da su se pojedini muslimani trgovci, obrtnici, spahije doseljavali u Bosnu i iz drugih dijelova Carstva. Neki su od njih, vjerovatno

vei dio njih potkraj 15. i na poetku 16. stoljea, bili Slaveni muslimanske vjeroispovijesti iz drugih
slavenskih zemalja. Od mnogih neslavena koji su sluili u bosanskim oruanim snagama u 16. i 17.
179

stoljeu, gotovo da se niko nije nastanio na bosanskom tlu.

Isto je tako oito netana pretpostavka da je u prvim godinama nakon osvajanja Bosne bilo masovne,
prisilne promjene vjere: proces je preobraanja bio u poetku polagan i potrajao je vie narataja.
Premda nam nedostaje vlastitih svjedoanstava o tome kako su se i zato pojedinci odluivali na
promjenu vjere, nailazimo gdjeto na komentare, kakav je bio i komentar spomenutog monaha, koji
pokazuju da su ljudi dobrovoljno mijenjali vjersku pripadnost. Defteri isto tako svjedoe o prilino
ravnodunom dranju vlasti spram odlunosti nekih krana da ustraju u svojoj vjeri: bilo je normalno da
ljudi postanu muslimani i uzmu muslimanska imena a da i dalje ive sa svojom kranskom
180

porodicama. Ta nam praksa pomae da shvatimo zato su muslimani u Bosni zadrali slavenski nain
tvorbe prezimena po oevu imenu: u prvim defterima ima mnogo ovakvih primjera: Ferhat, sin Ivanov,
ili Hasan, sin Mihailov. U vrijeme kad su se ta imena po ocu ustalila kao prezimena, veini muslimana
bili su oevi ve muslimani, ali su i dalje tvorili porodina imena na taj slavenski nain pa su tako
181

nastala prezimena kao to su Hasanovi ili Sulejmanovi.

Kad kaemo da nije postojala neka generalna politika da se pojedinci prisiljavaju na promjenu vjere,
to ne znai da kranske crkve nisu bile ometane i ikanirane u svom radu. Pravoslavna je crkva bolje
prolazila u tom razdoblju iz dva razloga: prvo, zato to su Osmanlije bile sklonije Pravoslavnoj nego
Katolikoj crkvi (crkvi njihova dumanina Austrije), i drugo, zato to se u veem dijelu Bosne, izuzev
Hercegovine, nije posebno osjeala prisutnost pravoslavlja prije osmanlijske okupacije.
Zapravo se pravoslavno stanovnitvo naselilo dobrim dijelom u Bosnu kao neposredna posljedica
osmanlijske politike. (O tome e biti vie rijei u 6. poglavlju.) Pravoslavna je crkva bila
182

opeprihvaena institucija u Carstvu.

S druge strane, na Katoliku crkvu gledalo se vrlo nepovjerljivo, iako je stekla osnovni legalni status
183

potreban da nastavi svoje djelovanje. Njene su sveenike smatrali potencijalnim pijunima stranih sila,
i to sasvim opravdano: jedan mletaki dravni slubenik zabiljeio je 1500. godine izvjetaj nekih
184

franjevaca koji su bili u Bosni, gdje se analiziraju vojne namjere Osmanlija. Mnogi su katolici
izbjegli u susjedne katolike zemlje u prvih pola stoljea osmanlijske vladavine - naroito, valja
pretpostaviti, oni koji su suraivali s Ugarima u njihovu pokuaju da zadre sjeverni dio Bosne. Kao to
smo vidjeli, pet od deset franjevakih samostana u toj sjeveroistonoj oblasti koju je prouavao Adem
Handi prestali su djelovati u procesu osmanlijskog osvajanja. Prije nego to su Osmanlije stupile u
Bosnu, u samoj je Bosni bilo 35 franjevakih samostana, a u Hercegovini etiri. Veina tih samostana nije
zavedena u deftere, jedni su razoreni u ratu a drugi su (u Foi, Jajcu, Zvorniku, Srebrenici i Bihau)
pretvoreni u damije. U osamdesetim godinama 16. stoljea franjevaki general vizitator zatekao ih je
samo deset u cijeloj Bosni. Isti taj broj (za teritorij dananje Bosne) navodi jedan drugi katolik, biskup
185

Maravi, u svom izvjetaju iz 1655. godine. Franjevci su bili jedini katoliki sveenici koji su
djelovali u Bosni. Katolika administrativna jedinica u Bosni podijeljena je 1514. godine na dvije
provincije, Hrvatsku Bosnu (tj. neosmanlijsku Bosnu) i Bosnu Srebrenu, Bosnia Argentina (tj. samu
Bosnu), koja je bila potpuno osiromaena i izolirana. Premda crkva u Bosni nije imala drugog izvora
prihoda do novca iz inozemstva i darova svojih vjernika, lokalni osmanlijski upravljai nalazili su mnogo
naina da izvuku od nje velike svote. Hirovitiji upravljai sluili su se bilo kakvim izgovorom da zatrae
novac. U jednoj pritubi upuenoj iz Bosne u Rim 1603. godine opisano je kako su Osmanlije drali

franjevce u zatvoru i zlostavljali ih traei od njih 3.000 aspri za odobrenje da mogu ostati u svojim
186

samostanima. Oito je da su katoliki sveenici vrlo teko ivjeli i da su ih Osmanlije vrlo esto na
razne naine tlaile. Ali svemu tomu je cilj bio novac, a ne promjena vjere.
Druga omiljena teorija o islamizaciji Bosne tvrdi da je islamizacija bila posljedica masovne
promjene vjere pripadnika Crkve bosanske - koji su, prema svim verzijama ove teorije, navodno bili
bogumili. Na prvi pogled ima neega vjerodostojnog u toj tvrdnji: Crkva bosanska i velik porast
islamskog stanovnitva u Bosni dvije su najizrazitije karakteristike bosanske povijesti, a prva zavrava
gotovo istodobno kada druga zapoinje. to bi moglo biti prirodnije nego pretpostaviti da jedno
objanjava drugo? Ipak, ta je teorija u svojoj najjednostavnijoj formi oito netana. Ta se dva fenomena
mogu dovesti u neku vezu, ali je ta veza tek posredna. Proces islamizacije trajao je, kao to smo vidjeli,
kroz vie narataja. Ako su glavni izvor novopeenih muslimana u itavom tom razdoblju bili pripadnici
Crkve bosanske, onda bi valjalo oekivati da emo u defterima nai podatke o velikom broju tih
pripadnika - koji se postupno smanjuje - ali defteri pokazuju da je za gotovo 150 godina bilo u Bosni
manje od 700 registriranih pripadnika te crkve. Ve smo vidjeli da ima valjanih razloga da vjerujemo da
se Crkva bosanska uglavnom ugasila jo prije dolaska Osmanlija, i da broj njenih svjetovnih pripadnika u
godinama prije njene propasti ionako nije bio bogzna kako velik. Moda su neki od tih ljudi zaista, kao
to nekoliko suvremenika daje na znanje, objeruke prihvatili Osmanlije kako bi napakostili svojim
187

katolikim progoniteljima. Ali prihvatanje Osmanlija objeruke bilo je neto sasvim drugo od takvog
prihvatanja islama. Pojedinci koji su se tako ponijeli zbog svoje silne privrenosti Crkvi bosanskoj
zasigurno bi bili posljednji od svih ljudi koji bi se odrekli svoje vjere. Bilo je i pokuaja da se pronau
neke dublje duhovne veze izmeu teologije bosanskih bogumila i mistike tradicije u islamu, naroito u
188

sufizmu dervikih redova. Meutim, ako odbacimo, kao to moramo, bogumilsku teoriju o Crkvi
bosanskoj, onda i taj argument pada u vodu.
Jedina veza koja se moe otkriti izmeu Crkve bosanske i islamizacije jest posredna i prilino
negativna. Ono to sluaj Crkve bosanske pokazuje, to je da je Bosna imala neobino krhku i izlomljenu
crkvenu povijest u razdoblju prije dolaska Osmanlija. Na nekim podrujima (u Hercegovini i u srpskom
pojasu u istonoj Bosni) nadmetale su se meu sobom tri razliite crkve. U veem dijelu same Bosne
nadmetale su se dvije: Crkva bosanska i Katolika crkva. Ni jedna od njih, sve do posljednjih desetljea
Bosanskog kraljevstva, nije iskljuivo podrala dravnu politiku, i ni jedna nije imala pravu teritorijalnu
podjelu na upne crkve i upnike. Zasigurno su mnoga sela bila daleko i od franjevakih samostana i od
hia Crkve bosanske, pa su ih u najboljem sluaju obilazili jedanput godinje fratar ili krstjanin. Ako
ovakvo stanje usporedimo s prilikama u Srbiji ili Bugarskoj, u kojima je postojala jedinstvena, snana i
dobro organizirana nacionalna crkva, uoit emo jedan od glavnih razloga velikom uspjehu islama u
Bosni. Nesnoljivo nadmetanje katolika i pravoslavnih nastavilo se za sve vrijeme islamizacije Bosne.
Dok su pripadnici i jedne i druge crkve postajali muslimani, neki su katolici prelazili na pravoslavnu
189

vjeru i obratno. Znaajno je da je jedina druga balkanska zemlja (osim Trakije koja bijae naseljena
Turcima) u kojoj je prevladala muslimanska veina bila Albanija, koja je takoer bila poprite
nadmetanja kranskih crkava (katolike i pravoslavne). Ali albanski je sluaj opet drukiji. ini se da se
ta zemlja islamizirala zbog svjesne osmanlijske politike da suzbije otpor u njoj nakon
190

osmanlijskomletakog rata u 17. stoljeu.

Ako uzmemo u obzir da u mnogim dijelovima Bosne nijedna crkva nije odluno zastupala kranske
interese, bit e nam neto jasnija psihologija preobraenja na islam. Nema smisla govoriti o tom
preobraanju onako kako bismo govorili, recimo, o Martinu Lutheru ili kardinalu Newmanu. Na seoskim

podrujima na kojima je bilo premalo sveenika, kranstvo (u bilo kojem obliku) vjerovatno se svelo
samo na niz narodnih obiaja i ceremonija, od kojih su jedni bili vezani uz roenje, vjenanje i smrt, a
drugima je svrha bila da odvrate nesreu, izlijee od bolesti, osiguraju dobre prinose i tako dalje.
Prelazak s narodnog kranstva na narodni islam nije predstavljalo veliku promjenu; mnogi su se obiaji
mogli mirne due nastaviti, samo uz malko drukije rijei i imena. Bez nadzora crkve koja bi upozoravala
vjernike na opasnost to prijeti besmrtnoj dui, taj prelazak nije uope morao biti teak. Ozbiljni
protestantski posjetioci na Balkanu bili su esto zgranuti nad time kako ljudi nehajno shvataju te promjene
vjere. Engleski lijenik George Wheler, koji je u sedamdesetim godinama 17. stoljea posjetio Korint,
zapazio je kako ovdanji krani, kojima nedostaje dobra poduka, sposobni i odani pastori koji bi ih
poduili, otpadaju svakodnevno od vjere, odriu se svoje religije u korist osmanlijskog praznovjerja kad
191

god ih snae kakva god nezgoda ili neugodnost.

Neki od obiaja iz narodne religije koji se spominju u prvim izvorima, postoje odvajkada i u
kranskoj i u islamskoj tradiciji. Vjerovanje u zatitnu mo ploica ili papiria s religioznim natpisima bilo kao amulet ili neto to se zakopava u polju da titi ljetinu - bijae uobiajeno u srednjem vijeku i
192

ouvalo se do dana dananjega i meu kranima i meu muslimanima. Jedan je putnik 1904. godine
bio iznenaen injenicom to su i muslimani i krani podjednako bili praznovjerni i vjerovali u mo
hamajlija, koje su muslimanima esto blagoslovili franjevci i koje djeca nose oko vrata, na odjei ili na
193

fesu: zmije, ribe, orlovske pande, jelenske rogove i tako dalje. Mnoge svetkovine i praznike slave
obje religije: meu njima Jurjevo i Ilinden, koji muslimani zovu Aliun. Kao to kae jedna popularna
194

uzreica: Do podne Ilija, a po podne Alija. A ondje gdje je osnovni stav prema religiji praktinomagijski, jedna religija moe posuditi od druge ak i najvanije obredne elemente - ili, bolje rei,
pogotovo one najvanije jer se vjeruje da oni posjeduju najveu mo. Stoga moemo zatei muslimane
kako ljube najcjenjenije kranske slike kao to je slika Blaene Djevice u Olovu, ili kako ulaze u
kranske crkve da se pomole; isto su tako, na poetku 19. stoljea, plaali katolike mise da se slue
195

ispred slike Majke Boije ne bi li se izlijeili od neke teke bolesti. ini se da je posebno omiljena
bila Blaena Djevica Marija. Jedan franjevac, gvardijan samostana u Olovu, zapisao je 1695. godine da
tamonju crkvu muslimani duboko tuju zbog neprekidnog niza udesa koja Bog tu ini, na zagovor
196

Blaene Djevice. I obratno, zabiljeeni su sluajevi kad su krani pozivali muslimanske dervie da
itaju iz Kurana nad njihovim tekim bolesnicima ne bi li ih izlijeili. U studiji o tom predmetu koja je
obuhvatila sveukupno Osmanlijsko carstvo reeno je: Dakako da je tendencija saradnje... najjaa ondje
197

gdje se sve sekte susreu na zajednikoj osnovi svjetovnog praznovjerja.

U ovom kontekstu moramo gledati i na jedan drugi tajanstveni element u vjerskoj povijesti Bosne,
koji, po miljenju nekih autora, upuuje na vezu izmeu islama i srednjovjekovne Crkve bosanske: poturi.
Prvobitno znaenje ove rijei nije jasno. Obino se odnosilo na islamizirane ili poturene bosanske
Slavene prilino rustikalne i provincijalne sorte koji su moda zadrali neke kranske obiaje. (U
raspravi o poturima glavnu je rije vodio u novije vrijeme engleski diplomat Paul Rycaut, koji im je, po
svemu sudei, pripisao atribute lanova nekakve vjerske sekte, ali je, kao to emo vidjeti, bio na
198

pogrenom putu.) Neki su autori tvrdili da rije potur potie od rijei pataren. Ova se
pretpostavka mora odbaciti iz jednostavnog razloga to je pataren talijanski ili dubrovaki izraz i to ga
sami Bosanci nikad nisu koristili. Potur je, s druge strane, izraz koji su od 16. do 18. stoljea koristili
Bosanci i Osmanlije. Narodna etimologija dri da je to skraena verzija bosanske rijei poluturin, to
ima neke veze s nainom na koji se koristila u tom razdoblju. Drugo je slino miljenje da je rije potekla

od bosanskoga glagola poturiti se.

Meutim, u najstarijim sauvanim zapisima ta rije nije navedena na hrvatskom ili srpskom, nego na
turskom jeziku. Poto su bosanski muslimani 1515. godine sklopili s dravom poseban sporazum da alju
svoje sinove na obrazovanje u Istanbul, osmanlijski su dunosnici svrstali tu djecu pod zajedniki naziv
199

potur kad su ih upuivali u carsku palau. Vie carskih ukaza iz razdoblja od 1565. do 1589. godine
omoguilo je poturima da im sinovi postanu acemi olani, lanovi elite, birani iz redova novaka sistema
devirme: rije potur koristi se u tim ukazima kao opi naziv za islamizirane bosanske Slavene.
Najraniji pisani izvor koji koristi taj naziv jest niz zakona to ih je sultan donio za Bosnu 1539. godine i
tu potur jednostavno znai muslimansko stanovnitvo u Bosni. Jedan drugi osmanlijski izvor, zapisnik
osmanlijske parnice voene u Sarajevu 1566. godine, razlikuje poture, koji su oito lokalni stanovnici
Bosne, od drugih muslimana koji mogu biti i Osmanlije. A jedan tursko-bosanski (tj. tursko-hrvatski ili
200

srpski) rjenik iz 1631. godine prevodi rije potur jednostavno kao seljanin. S obzirom na ovo
svjedoanstvo, udno je to ni jedan od naunika koji su razbijali sebi glavu oko tog pitanja nije nikad
ponudio najjednostavnije rjeenje, a to je da izraz potur dolazi od turske rijei potur. Ta rije oznaava
vrstu vreastih, naboranih hlaa (turski pot znai bora) kakve nose seljaci i kakve su bile uobiajene na
zapadu Balkana. Rije je prela i u albanski jezik kao poture, to albanski Akademijin rjenik definira
kao iroke muke hlae kakve se nose u nekim dijelovima Albanije, izraene od grubog bijelog pusta ili
201

sukna. Turska rijepoturlu, koja oznaava nekoga ko nosi potur, takoer ima ope znaenje seljak.
Stoga se ini vjerovatnim da je to prvobitno bio tek pogrdan izraz za one bosanske Slavene koji su, iako
preobraeni na islam, oito ostali primitivci i provincijalci u osmanlijskim oima.
Na temelju toga, i s obzirom na ono to znamo o mjeavini kranskih i islamskih obiaja u Bosni,
neka kasnija spominjanja potura u Bosni ne izgledaju nam vie tako tajanstvena. Jedan je katolik
izvijestio habsburki dvor 1599. godine da u pograninim oblastima Bosne ima mnogo potura koji su
zadrali kranska imena i ostali u dui krani. Dodao je da bi se oni, kad bi se oslobodili Osmanlija,
202

drage volje ponovo pokrstili. Nije nikakvo udo ako je to izjavio neko ko se nadao da e ga osloboditi
susjedna kranska velesila; a ne smijemo smetnuti s uma ni injenicu da je to zapisano negdje usred
dugog osmanlijsko-habsburkog rata, kad je bio znatno povean teret nameta i vojnih obaveza na
bosanske muslimane. Jednostavno je izlino u ovaj iskaz uitavati bilo kakav znak ezoterine
kriptobogumilske vjerske tradicije. Jedan drugi katolik, koji je posjetio Bosnu u dvadesetim godinama 17.
stoljea, zapisao je neto slino: Malo koji od Turaka koji obrauju zemlju [tj. muslimanska raja u
Bosni] zna turski; a kad se ne bi bojali ognja, gotovo bi se svi oni pokrstili jer dobro znaju da su im preci
203

bili krani. I taj je putnik sastavljao izvjetaj za Habsburgovce nastojei ih nagovoriti da ponovo
osvoje Bosnu zbog katolianstva. ini se da je povei broj takvih izvjetaja uvjerio Austrijance da e ih
sveukupno stanovnitvo doekati rairenih ruku ako ikad poduzmu invaziju veih razmjera na Bosnu, ali
su se grdno razoarali kad su napokon 1697. godine pokuali neto slino. Dakako da je mogue da je u
Bosni, kao i u drugim dijelovima osmanlijskog svijeta, bilo sluajeva pravog pritajenog kranstva naime, da se iza vanjskog oitovanja islama skrivala vlastita privrenost kranskim vjerovanjima i
204

obiajima. Ali to je mnogo rjea pojava, sasvim razliita od one vrste mijeanja kranstva s islamom
kakav smo netom opisali. To se javlja samo onda kad postoji odluna politika prisilnog preobraanja - a
vidjeli smo da se takva politika openito nije u Bosni vodila.
Najposlije, tu je zagonetna primjedba Paula Rycauta iz 1668. godine o poturima. On ih spominje u
onom dijelu svoje knjige u kojem govori o Kadizadeleru, puritanskom i ultraortodoksnom islamskom

pokretu koji je bio vrlo uticajan u Istanbulu na poetku 17. stoljea, prije nego to su ga 1656. godine
vlasti uguile. Rycaut pie o krajnjoj ortodoksnosti toga pokreta (oni su strogi i vrlo savjesni u
pridravanju vjerskih propisa), ali dodaje da su uveli i posebne molitve za pokojnike. Zbog toga su im
se, kae, pridruili i mnogi Rusi i kojekakvi drugi kranski otpadnici koji su, meu svojim zbrkanim i
gotovo zaboravljenim pojmovima o kranskoj vjeri, sauvali nekakvo sjeanje na pojedinosti istilita i
molitve za pokojnike. Zatim nastavlja ovako:
Ali meu pripadnicima sekte koji su na udan nain izmijeali kranstvo s muhamedanstvom ima
mnogo vojnika koji borave na granicama Ugarske i Bosne, i koji itaju Evanelje na sclavonskom
jeziku... osim toga, iz radoznalosti ue misterije Kurana i zakonitosti arapskog jezika; a da ih ne bi
smatrali neotesanima i nepismenima, govore toboe dvorski perzijski. Piju vino u mjesecu posta zvanom
ramazan... Osjeaju milosre i naklonost prema kranima i spremni su ih braniti od pogrda i nasilja
Osmanlija. Ipak vjeruju da je Muhamed Duh sveti koga je najavio Krist... Ovoj sekti pripadaju poturi iz
Bosne, ali oni plaaju namete kao i krani; groze se slika i znaka kria; obavezuju se i navode Kristov
205

primjer za takav postupak?

Dananji vodei zastupnik bogumilske teorije Aleksandar Solovjev naveo je ovaj pasus kao dokaz
206

da su poturi i bogumili bili isto. Meutim, jedino to se ovdje slae s bogumilskim naelima jest
reenica groze se slika i znaka kria, ali je smisao te reenice jasan - poturi su u tom pogledu potovali
muslimanska naela (ili su bar tvrdili da potuju kad je rije o Rycautovim muslimanskim informatorima).
Oito je da je Rycaut ovdje izmijeao tri sasvim razliite skupine ljudi povezavi ih prilino
proizvoljno onom zajednikom oznakom na poetku kranski otpadnici. Prvu skupinu sainjavaju
ultraortodoksni kadizadeler. Druga se sastoji od vojnika u Ugarskoj i Bosni koji ine to nijedan
ultraortodoksni musliman ne bi nikad ni u snu uinio, kao to je recimo da pije vino o ramazanu. S
obzirom na njihovu pismenost i uenje arapskog i perzijskog jezika, mora da je rije o janjiarima koji su
stekli temeljito obrazovanje u Istanbulu. Zasigurno su neki od njih po svom porijeklu bili poturi u
uobiajenom smislu te rijei. Sudei po njihovoj nediscipliniranosti i zanimanju za kransku teologiju,
reklo bi se da su bili bliski dervikom redu bektaija, najslobodoumnijem i najsinkretinijem od svih
sufistikih pokreta, koji je bio posebno popularan meu janjiarima. Rycaut na jednom drugom mjestu
207

napominje da su kadizadeler estoko osuivali taj red zbog njihove nediscipliniranosti. I tree, tu su
poturi, koje Rycaut ubacuje ovamo, ini se, bilo zbog geografske asocijacije s vojnicima na granicama...
Bosne, bilo zbog toga to su i oni kranski otpadnici koji su sauvali nekakvu narodnu vezu s
kranstvom. Rycaut nije nikad bio u Bosni pa navodi taj podatak zasigurno iz druge ruke; kod njega se
208

ovjek ne moe osloniti na svaki detalj. Ali sluajno njegova tvrdnja da oni plaaju namete kao i
krani (tj. dizju ili hara, glavarinu koju plaaju nemuslimani) moda je zaista tana. Jedan slubeni
bosanski dokument iz 1644. i 1645. godine spominje kako poturi plaaju dizju, a poznato je da se i od
muslimana moglo zahtijevati da plaaju taj namet kad bi se ukazala iznimna potreba za veim prihodima
209

zbog voenja rata. Rycautov izvjetaj nema nikakve veze s bogumilstvom, i premda je statistiki
mogue da su neki poturi bili nekad pripadnici Crkve bosanske, nikako se ta crkva ne moe poistovjetiti
sa svim ruralnim stanovnitvom bosanskih muslimana. Isto tako ne moe biti nikakve veze izmeu
ostataka te crkve i dalekih skupina nominalnih ili formalnih krana s kojima su se pokatkad susretali
katoliki posjetitelji: s ljudima bijednih kvaliteta, toliko neosvijetenim u vjerskim stvarima da samo
210

zbog injenice to nisu obrezani mogu smatrati sebe kranima. Takvi su ljudi mogli biti ostaci bilo
koje kranske zajednice koja kroz vie narataja nije primala usluge sveenika ili crkve. to god oni

inae bili, poturi nisu bili - poturi jednostavno bijahu obini slavenski muslimanski seljaci u Bosni.
Valja spomenuti jo jednu pogrenu teoriju o islamizaciji Bosne, teoriju u koju jo mnogi vjeruju
iako su je opovrgnula historijska istraivanja u tridesetim godinama 20. stoljea. Prema toj teoriji, kad su
Osmanlije osvojile Bosnu, lokalno kransko plemstvo prelo je en bloc na islam kako bi zadralo svoje
feudalne posjede. Tu je teoriju popularizirao u 19. stoljeu franjevac i slavenski nacionalist Ivan Franjo
Juki, koji je 1851. godine objavio historiju Bosne pod pseudonimom Slavoljub Bonjak. U njoj je o
muslimanskoj aristokraciji u Bosni tvrdio: Potekli su od loih krana koji su se pomuslimanili zato to
su samo tako mogli ouvati svoju zemlju... Nova vjera osigurala im je vlasnitvo i bogatstvo, oslobodila
ih je svih nameta i dabina i omoguila da se slobodno odaju svakom poroku, svakom zlodjelu, a sve
211

zbog toga da mogu ivjeti kao velika gospoda bez truda i muke. Vidjeli smo ve kako ovo nipoto nije
taan opis poloaja nijednog bosanskog plemia koji je zadrao svoje imanje: zemlja mu je pretvorena u
timar, a on je bio duan provoditi vei dio godine u aktivnoj vojnoj slubi. (Zemlja kojom vlasnik moe
slobodno raspolagati ili mulk bijae uglavnom ograniena bilo na male posjede bilo na veleposjede
darovane Osmanlijama.) U tridesetim godinama 20. stoljea povjesniar Vaso ubrilovi zapazio je da
su manjina starih bosanskih zemljoposjednika zaista postali spahije i zadrali neke od svojih posjeda, ali
212

je isto tako napomenuo da nisu morali zbog toga prelaziti na islam. U prvim godinama osmanlijske
Bosne bile su kranske spahije sasvim obina pojava. Jedan se od njih proslavio postavi derah basa
(glavni vidar) u kui bosanskog namjesnika u Sarajevu u sedamdesetim godinama 15. stoljea, a zvao se
213

Vlah Svinjarevi, izrazito nemuslimansko ime i prezime.

Jedna je od zabluda Ivana Franje Jukia bila njegova pretpostavka da je postojao neprekinut niz
nasljednog plemstva iz predosmanlijske Bosne preko islamizacije do muslimanske zemljoposjednike
vlastele u njegovo doba. ubrilovi i drugi naunici dokazali su da je bilo toliko prekida i promjena u
povijesti zemljoposjednitva u osmanlijskoj Bosni da ta teorija nikako ne bi mogla objasniti nastanak
veleposjeda u Jukievo doba. Ti su veleposjedi bili posljedica kasnijeg dratvenog i politikog razvoja i
nastali su ponajvie u 17. i 18. stoljeu. Ali, ako se vratimo i u 16. stoljee, vidjet emo da je Jukieva
teorija vie neispravna nego ispravna. Jedna suvremena povjesniarka detaljno je prouila porijeklo 48
porodica koje su pripadale zemljoposjednikoj vlasteli u Bosni 16. stoljea. Na kraju je dola do
zakljuka da su pet od tih porodica pouzdano, a dvije vjerovatno, pripadale starom (predosmanlijskom)
visokom plemstvu, da ih je sedam pouzdano, a sedam vjerovatno, pripadalo starom niem plemstvu, da je
sedam tih porodica bilo obinog bosanskog porijekla, da ih je etiri-pet bilo nebosanskog slavenskog
porijekla, da ih je etiri-pet bilo neslavenskog porijekla, a u jedanaest sluajeva porijeklo se nije moglo
214

tano utvrditi. Mnogi su pripadnici bosanskog plemstva izginuli ili izbjegli pred osmanlijskom
najezdom; neki su od niih plemia otjerani u roblje. Nije bilo nikakva sporazuma izmeu velike
gospode i Osmanlija o rtvovanju kranstva za lagodan ivot i vrenje zlodjela.
Teko je zanijekati opu pretpostavku da su ljudi prelazili na islam kako bi popravili svoj ekonomski
ili drutveni poloaj, upravo zato to je tako openita. Zasigurno je bilo mnogo sluajeva koji su se mogli
podvesti pod taj imenitelj. Ali ekonomska motivacija ne moe se ograniiti - kao to je uinjeno u jednoj
popularnoj teoriji o islamizaciji Bosne - na puko pitanje izbjegavanja plaanja poreza za nemuslimane,
dizje ili haraa. To je bio godinji porez koji se pretvorio u neku vrstu gradirane glavarine: u 16.
stoljeu iznosio je etiri dukata za bogatae, dva dukata za srednje imune ljude i jedan dukat za
215

sirotinju.

(U to doba za mletaki dukat moglo se kupiti otprilike 20 kilograma ita u Mlecima, a za

austrijski dukat neto malo vie.)

216

U ratno doba ti su se iznosi mogli i poveati. Mnogi od najsumornijih

izvjetaja o patnjama krana pod osmanlijskim jarmom potiu iz onih razdoblja kad su porezi bili znatno
poveani zbog voenja rata protiv Mletaka ili Habsburgovaca. A u nekim razdobljima, kako rekosmo, taj
se porez mogao protegnuti i na muslimane. Izbjegavanje plaanja tog nameta nije mogao biti glavni razlog
za promjenu vjere; a ne smijemo zaboraviti ni injenicu da su muslimani, za razliku od krana, plaali i
zekjat, godinji vjerski porez koji je jedna od osnovnih obaveza u islamu. (Nekakav su pandan ovome
bile kod pravoslavnih vjernika pristojbe koje su plaali svojoj crkvi; franjevci su se vie oslanjali na
dobrovoljne priloge.) Neki su muslimani isto tako mogli oekivati da e ih pozvati na vojnu dunost, bilo
u gradskoj miliciji bilo u sklopu ratnog doprinosa svoga spahije. Krani izvan graninih podruja obino
su bili osloboeni te obaveze.
Nije istina da je ovjek morao biti musliman da bi se mogao obogatiti u Osmanlijskom carstvu. Bilo
je mnogo imunih trgovaca - Grka, Vlaha, Armenaca - koji se nikad nisu odrekli kranske vjere. Ali
istina je da je, barem nakon prvih desetljea 16. stoljea, bilo potrebno biti musliman da bi se napravila
karijera u aparatu same osmanlijske drave. Zahvaljujui sistemu devirme (plaanje danka u djeci),
potekla je, kao to smo vidjeli, silna bujica balkanskih mladaca u vojsku i u carsku upravu. Navodno su
Bosanci meu njima bili posebno cijenjeni. Jedan austrijsko-slovenski pisac zapisao je 1530. godine da
je sultan najvie volio regrutirati Bosance zato to je vjerovao da su najbolji, najpoboniji i
najprivreniji od svih, razlikujui se od drugih Turaka po tome to su mnogo krupniji, pristaliji i
217

sposobniji. Premda su janjiari i upravni inovnici mogli na kraju zavriti bilo gdje u carstvu, a
janjiari ostajali neoenjeni do kraja svoje aktivne karijere, bilo ih je koji su se naposljetku vraali u
zaviaj i dobivali na dar velike komplekse zemlje. Nakon dvadeset godina janjiarskog ivota nije bilo
kasno oeniti se i zasnovati porodicu. Sistem devirme bijae jedan od glavnih pokretaa islamizacije na
218

sveukupnom Balkanu, a njegov je uticaj bio posebno jak u Bosni.

Drugi socijalni faktor koji je pripomogao irenju islama bijae privilegirani pravni status
muslimana. Mnogo je panje posveeno kanuni rayi, tradicionalnim diskriminatorskim zakonima koji su
vrijedili samo za nemuslimanske podanike. Meu ostalim zabranama bila je tu i zabrana da jau konje,
nose oruje ili odjeu slinu muslimanskoj. Izvori iz 17. stoljea kazuju, naprotiv, da su se kranski
sveenici i trgovci u Bosni odijevali gotovo jednako kao i muslimani, da su jahali konje i nosili oruje.
Neke klase krana, naprimjer vlaki martolozi, bili su izuzeti od tih zakona, a neke druge zabrane iz
kanuni raya, kao to je zabrana da grade ili popravljaju crkve, nisu u praksi mnogo vrijedile - bilo
zahvaljujui posebnom doputenju ili opem privilegiju koji je prvobitno franjevcima dao sultan a zatim
219

ga njegovi nasljednici potvrivali. Ipak, openito je vrijedilo pravilo da je kranska raja duna
iskazivati potovanje i pokornost svojim muslimanskim poglavarima, ne samo zato to zauzimaju vii
drutveni poloaj nego i zato to su muslimani. Moda najvaniji privilegij nije uope bio naveden u
kanuni raya, a to je naelo da krani ne mogu podii tubu protiv muslimana i da njihovi iskazi ne mogu
biti upotrijebljeni pred sudom protiv muslimana. To je bila teka pravna diskriminacija koja se zasigurno
itekako osjeala kad su krani i muslimani bili zapravo u istom drutvenom poloaju - kao graani ili
seljaci.
Treba na kraju spomenuti jo dva vana drutveno-ekonomska faktora koja su pridonijela irenju
islama u Bosni: ropstvo i razvitak muslimanskih gradova. Tjeranje robova u rat - ne samo zarobljenih
neprijateljskih vojnika nego i lokalnih stanovnika - bijae standardna osmanlijska praksa. inile su to i
kranske drave, samo u neto manjoj mjeri. Osmanlije su porobile velik broj ljudi u ratovima protiv
Habsburgovaca: 7 000 su ih otjerali, naprimjer, iz Hrvatske 1494. godine, a 200.000 (navodno) iz
Ugarske i Slavonije 1526. godine.

220

Robovi koji bi preli na islam mogli su zatraiti osloboenje. Oni

koji su dotjerani u Bosnu, preteno iz okolnih slavenskih zemalja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije,
vjerovatno su mnogo pridonijeli prirastu muslimanskog stanovnitva. Preobraeni i osloboeni robovi
ponajee su zavravali u gradovima koji su se irili i koji su nudili nove mogunosti zaposlenja.
221

Godine 1528. ti osloboeni robovi sainjavali su gotovo 8 posto od ukupnog stanovnitva Sarajeva.
Veina gradova koji su se razvili na Balkanu pod osmanlijskom vladavinom bili su preteno
muslimanski, puni muslimanskih ustanova i muslimanskih graevina. Stari katoliki gradovi u Bosni kao
to su Srebrenica, Fojnica i Olovo, sa svojim dubrovakim trgovcima i njemakim rudarima, dugo su
odolijevali islamizaciji, ali su na kraju i oni dobrim dijelom islamizirani. (Njihova je privredna vanost
opadala, iako se nastavilo rudarenje plemenitih kovina, unato dubrovakoj zabrani uvoza srebra iz
222

osmanlijskih zemalja.) Gradovi koji su postali sjedita sandak-begova kao to su Banja Luka, Travnik
i Livno, bre su poprimah muslimansko obiljeje. A u gradovima kao to su Mostar i Sarajevo koji su se
tek sredinom 15. stoljea poeli doista razvijati, osjeao se snaan uticaj islama od samog trenutka kad su
Osmanlije stigle u njih. Brzina je njihova razvoja bila zaista izvanredna. U prvih 15 godina osmanlijske
vladavine u Sarajevu (prije toga poznatog pod imenom Vrhbosna), do 1463. godine, Osmanlije su podigle
damiju, tekiju (sjedite dervikog reda), musafirhanu (svratite), hamam (tursko kupatilo), most preko
Miljacke, uveli su vodovod i sagradili araj (namjesnikov dvor) po kojem je grad dobio novo ime. Isto
223

je tako na samom poetku osnovana usred grada i velika trnica. Premda je vei dio grada spalila
1480. godine ugarska vojna ekspedicija, ubrzo je iznova izgraen i proiren. Stanovnitvo mu je bilo
gotovo iskljuivo muslimansko. Bijae to vaan garnizonski grad i ve je u prvim desetljeima bio pun
obrtnika i trgovaca nunih za potrebe vojnih operacija. Poslije, u 16. stoljeu, stanovnici su se dijelili na
dvije klase, trgovce i vojnike - i jedni i drugi imali su svoga kadiju ili suca.
Procvat je Sarajeva nastupio pod vladavinom Gazi Husrev-bega, namjesnika u Bosanskom sandaku
u nekoliko navrata izmeu 1521. i 1541. godine. ovjek izvanredne energije i filantrop, on je bio sin
224

preobraenika s podruja Trebinja iz Hercegovine. Podigao je lijepu damiju koja nosi njegovo ime
(Begova damija), medresu (vjersku kolu), knjinicu, hamam, dva hana (prenoita) i vaan bezistan
(natkrivena trnica na kojoj se prodaje tekstil). Bilo je uobiajeno da bogatai daju zemlju na trajno
upravljanje vlastima kako bi se namaknuli prihodi za ovakve ustanove (ne samo damije i kole nego i
svratita, kupalita i mostove). Takav tip vjersko-dobrotvorne zadubine poznat pod imenom vakuf bijae
od vitalne vanosti za razvoj svih osmanlijskih gradova, a pomogao je i da se gradske ustanove isprepletu
s islamskim institucijama. Gazi Husrev-begov vakuf bio je najbogatiji od svih i ouvao se sve do 20.
225

stoljea. Do godine 1530. cjelokupno stanovnitvo u Sarajevu je bilo muslimansko. irenje njegova
uticaja na okolno podruje vidi se i po tome to je 46 posto lokalne upravne oblasti bilo takoer
226

muslimansko. Sarajevo se razvijalo uglavnom tako to je privlailo ljude iz okolnih sela. Mnoga od
najstarijih imena ulica zapravo su imena bivih oblinjih sela. Potkraj 16. stoljea u gradu je ve
bilo i neto krana, pa i kolonija dubrovakih trgovaca, te mala idovska zajednica. Od 93 mahale
(etvrti, a u svakoj je od njih prebivalo vjerovatno manje od 40 porodica), dvije su bile kranske a 91
muslimanska. Bilo je i est mostova, est hamama, tri bezistana, nekoliko knjinica, est tekija, pet
medresa, vie od 90 mekteba (osnovna vjerska kola) i preko stotinu damija. Stanovnici su uivali
kojekakve povlastice i bili poteeni odreenih nameta; neki povjesniari dre da je Sarajevo u to doba
227

bilo pravi slobodni grad, ili grad-republika. U to se vrijeme u tom gradu dobro ivjelo, prema
balkanskim mjerilima, ili uope prema mjerilima toga doba. Razumljivo je to su mnogi Bosanci rado
prigrlili islam da bi mogli ivjeti u Sarajevu.

Najposlije, jo je jedan faktor odigrao odreenu ulogu u islamizaciji Bosne: priliv ve islamiziranih
Slavena iz drugih zemalja. Spomenuli smo da su neki slavenski muslimani stigli u prvim godinama kao
spahije iz Srbije, Makedonije i Bugarske. Ipak, najvie ih je pristiglo potkraj 17. stoljea, kad je nakon
povlaenja Osmanlija iz krajeva koje su dugo drali pod svojom okupacijom, iz Dalmacije, Hrvatske,
Slavonije i Ugarske, dolo za njima i mnogo muslimana iz tih zemalja. Neke su od tih porodica svakako
bile i same bosanskog porijekla - preci su im se bili naselili na osvojenim podrujima kao spahije. Ovim
je prilivom znatno porastao broj slavenskih muslimana u Bosni. Ta seoba u osamdesetim i devedesetim
godinama 17. stoljea nije bio jedini takav priliv, ali je zasigurno bio najbrojniji. O okolnostima pod
kojima se to dogodilo bit e vie rijei u 7. poglavlju.

6. Srbi i Vlasi
Dosad nije ovdje bilo mnogo rijei o Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Razlog je tome jednostavan
Pravoslavna crkva jedva da je bila prisutna na teritoriju same Bosne prije dolaska Osmanlija, samo je u
Hercegovini igrala vaniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijae
dio kulturnog i politikog svijeta srpskih upa i kneevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Rakom
(jugozapadna Srbija). Vei dio hercegovakog plemstva bio je u 14. i 15. stoljeu pravoslavne vjere, a
228

vjerovatno je tako bilo i sa samim stanovnitvom. U stoljeu intenzivne katolike aktivnosti prije
dolaska Osmanlija, Katolika je crkva i u Hercegovini postigla znaajne uspjehe u radu osnovavi ondje
etiri franjevaka samostana, ali je u 16. i 17. stoljeu dolo do velikog nazadovanja, pogotovo u istonoj
Hercegovini. Godine 1624. bilo je jo 14 katolikih upnih crkava u istonoj Hercegovini, a nakon
229

petnaestak godina ostalo ih je jo svega 11, od kojih su etiri navodno bile u ruevnom stanju.
S druge strane, ini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini
ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije proirio bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14.
stoljea na gornji tok rijeke Drine (jugoistono od Sarajeva) i na dijelove dananje Crne Gore i Srbije
ukljuujui tu i pravoslavni manastir u Mileevi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Mileevi, on je
bio i ostao katolik, kao i svi bosanski kraljevi poslije njega (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je moda
bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u predosmanlijskoj Bosni jasnih
tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski povjesniar umjetnosti tvrdio je da nekoliko pravoslavnih
manastira u sjevernoj Bosni potie iz vremena prije dolaska Osmanlija, ali je njegovo datiranje vrlo
230

nepouzdano. Dakako da su se pojedini pripadnici Pravoslavne crkve moda nastanili u Bosni. Neki su
se bosanski plemii oenili djevojkama iz srpskih vlastelinskih porodica, a u dvadesetim godinama 15.
231

stoljea spominje se jedna pravoslavna porodica u Vrhbosni (kraju oko dananjeg Sarajeva).
Neosporno je bilo postupnog proimanja pograninih krajeva Bosne pravoslavnim vjernicima iz
Hercegovine. Neki katoliki izvjetaji iz pedesetih godina 15. stoljea govore o direktnom nadmetanju
dviju crkava za due - o prodorima franjevaca u Hercegovinu i o pokuajima obje strane da privuku bive
232

pripadnike Crkve bosanske. to se tie teritorijalne crkvene organizacije, u predosmanlijskom

razdoblju zaista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne.
Meutim, nakon dolaska Osmanlija slika se poinje naglo mijenjati. Od osamdesetih godina 15.
stoljea spominju se pravoslavni sveenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo
ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. stoljeu (u Tavni,
Lomnici, Paprai, Ozrenu i Gostoviu), a vani manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se
spominje 1515. godine. Te nove graevine jo vie iznenauju kad se zna da je zakonom kanuni raya bilo
zabranjeno graenje novih crkava oito je da su osmanlijske vlasti svaki put morale izdati
posebno
233

odobrenje. Premda su pravoslavni vjernici bili itekako poniavani i ugnjetavani, nije pretjerano kazati
da je osmanlijski reim favorizirao Pravoslavnu crkvu. Pravoslavci su imali svoju sredinju vjersku vlast
u samom Osmanlijskom carstvu, a katolici izvan njega pa nije bilo sumnje da bi se smatrali osloboenim
kad bi neka katolika sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolit (pravoslavni biskup) spominje se
prvi put 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu vjerovatno je sagraena tek sredinom 16.
234

stoljea.
Premda ima mnogo zabiljeenih sluajeva preobraanja katolika na pravoslavlje u Bosni 16. i 17.
stoljea, jasno je da se to irenje Pravoslavne crkve ne moe pripisati samo tim preobraanjima.

235

krajevima u kojima je pravoslavlje poluilo najvee uspjehe, naroito na sjeveru Bosne, u tom se
razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Oito je posrijedi bila osmanlijska
politika da naseli podruja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Ve u prvim defterima
pojavljuju se skupine kranskih obana, koji se deklariraju kao Vlasi to su se naselili u opustoenim
krajevima istone Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. stoljea moe se
razabrati da se Vlasi ire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476.
godine, naprimjer, oko 800 vlakih porodica naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno s dvojicom
236

pravoslavnih svetenika. U iduih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i
sjeveroistonoj Bosni, a poeli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na poetku 16.
stoljea opustjelo je jo vie krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjeali na habsburki teritorij.
Budui da je Osmanlijama bilo vano da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jo
jedan velik priliv vlakih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. stoljea bilo je jo
doseljavanja na to podruje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine
237

koje je trebalo popuniti.

Ve 1530. godine, kad je habsburki slubenik Benedikt Kuripei putovao kroz Bosnu, izvijestio je
da u toj zemlji ive tri naroda. Jedan su Osmanlije, koje krajnje despotski vladaju kranima. Drugi su
stari Bosanci, koji su rimokatolike vjere. A trei su Srbi koji sebe nazivaju Vlasima... Doselili su se
238

iz Smedereva i Beograda. Taj je vlaki element bio toliko vaan u nastanku bosanskog pravoslavnog
stanovnitva da se jo i nakon tri stoljea izraz Vlah koristio u Bosni u znaenju pripadnik
239

Pravoslavne crkve. Jasno je da su u tom procesu naseljavanja sudjelovali i Srbi i Hercegovci koji
nisu bili Vlasi. O problemu kako ih meu sobom razlikovati, i o tome to je izraz Vlah znaio u ono
doba, bit e jo rijei. Ipak, jasno je da su Vlasi, kao posebna etnika i kulturna skupina, tu odigrali vanu
ulogu. Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima osmanlijske vlasti, ne samo zato to su bili pokretni (tipine
su im poslovne djelatnosti bile stoarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce), nego i
zato to su imali izrazitu vojniku tradiciju. Odobrene su im posebne povlastice kako bi ih naveli da se
nasele uz osmanlijsko-habsburku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji ive u pograninom
240

podruju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu plau, imali su
pravo nositi oruje i od njih se oekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto plae, doputeno im je
pljakanje neprijateljskog teritorija. Poznati pod nazivom martolozi ili vojnuci, postali su najopasniji
element u osmanlijskoj vojnoj maineriji.
Istodobno su Vlahe i Srbe koji su pobjegli na sjever pred osmanlijskom najezdom u 15. stoljeu i
koji su njegovali slinu vojniku tradiciju, Habsburgovci poeli koristiti s druge strane te nestalne i
promjenljive granice. Pridruili su im se i neki Vlasi iz unutranjosti Bosne. Tri razloga koje navodi
Benedikt Kuripei za opustjelost Bosne na poetku 16. stoljea bijahu kuga, devirma i bjeanje srpsko241

vlakih martoloza preko granice. Godine 1527, poto je izabran za kralja Ugarske i Hrvatske,
Ferdinand I Austrijski utemeljio je za njih formalni sistem zakupa zemlje i vojnih dunosti. Bili su
osloboeni feudalnih obaveza, doputeno im je sudjelovanje u diobi ratnog plijena, mogli su sami birati
svoje zapovjednike (vojvode) i mirovne suce (knezove) i slobodno ispovijedati pravoslavnu vjeru. Na taj
je nain izrastao pod Habsburgovcima poseban sistem dranja zemlje u posjedu i vojne organizacije,
takozvana Militdrgrenze ili Vojna krajina, koja je na kraju obuhvatala pojas zemljita izmeu tridesetak i
stotinjak kilometara irok i oko hiljadu kilometara dugaak. Krajinici ili Grenzer na sjevernoj i
sjeverozapadnoj granici Bosne, podjednako poznati po svojoj vojnikoj odvanosti i krvolonosti, zvali
su se Vlasi ili Morlaci. Godine 1630. Ferdinand II potvrdio je njihove privilegije u dokumentu

242

poznatom pod imenom Zakoni o Vlasima - Statuta Valachorum. Uz pojedine velike ratne pohode,
ratovanje Osmanlija i Habsburgovaca sastojalo se na ovoj granici uglavnom od vjeitih okraja Vlaha s
Vlasima.
243

Ko su bili ti Vlasi, i gdje su ponikli? To je jedno od najspornijih pitanja u povijesti Balkana.

Vlasi su dandanas ratrkani po mnogim dijelovima Balkana; najvea je njihova koncentracija u gorju
Pindus na sjeveru Grke, ali ima ih i u Bugarskoj, Makedoniji, Albaniji i Srbiji, a ostataka vlakog
stanovnitva nai emo i na Istarskom poluotoku. Po tradiciji su bili stoari i pastiri i moglo bi se rei da
su napola bili nomadi jer su gonili stada, katkad i na velike udaljenosti, s redovite ljetne ispae u
planinama na redovitu zimsku ispau na nekom drugom mjestu. Neki su se od njih obogatili prodajom
svojih stoarskih proizvoda: vune, sira i marve. Mnogi su se prouli u 18. i 19. stoljeu kao trgovci,
domai i meunarodni. Ti se poslovi nisu mnogo mijenjali u toku stoljea; jedna bizantska pjesma iz 12.
stoljea spominje vlaki sir koji je bio na glasu u Carigradu, i vlaku kabanicu, irok, crn ogrta bez
rukava ili talagan, koji se jo moe vidjeti na pleima balkanskih obana. Neki drugi bizantski pisci
spominju vlako tjeranje stoke iz jednog kraja u drugi, a srednjovjekovni srpski dokumenti govore o
njima kao o pastirima i kjelatorima - ova je rije potekla od latinske calator, to znai konjovodac,
244

rije koja se ouvala i u suvremenom vlakom u obliku calator, to e rei putnik. Njihovo jedino
drugo zanimanje u to doba bilo je vojniko: kao ilavi gortaci bili su cijenjeni zbog svoje sranosti, a
kao dobavljai konja bili su dobro doli u svakom ratnom pohodu. ini se da im bizantske vlasti ipak
nisu mnogo vjerovale i da su ih obino upotrebljavale kao pomone ete, a ponekad su djelovali i kao
sasvim samostalne neregularne jedinice. Ipak, spominje se i cijela jedna vlaka pjeaka pukovnija u
245

bizantskoj vojsci na poetku 14. stoljea.

U prvim zapisima Vlasi se esto spominju kao prilino prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz
jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovnitvom. U dokumentima kasnog
246

Bizanta govori se o Bugaro-albano-vlasima, pa ak i o Srbo-albano-bugaro-vlasima. Meu

ostalim njihovim imenima spomenimo bizantsko-grko Mavrovlachos, to e rei crni Vlah, iz ega
je potekao i naziv Morlak, pa suvremeno grko ime Koutsovlachos (Kucovlah), to doslovce znai
hromi Vlah, a to je valjda inaica koja je pukom etimologijom nastala od turskog kutfuk eflak, malog
Vlaha. Samo ime Vlah potie od rijei kojom su stari Slaveni nazivali narode to su govorili latinske
ili romanske jezike - odatle i Wallachian, Walloon i (tek posrednom primjenom) Welsh.
Nema pouzdanih historijskih zapisa o Vlasima prije desetog stoljea. Jedini dokazi o njihovu
postojanju prije toga lingvistike su prirode. Vlaki je jezik romanski, vrlo srodan s rumunskim - lingvisti
ga zovu makedo-rumunski, a romanski koji se govori u Rumuniji dako-rumunski. Oito je da je taj
jezik produkt starorimske kolonizacije Balkana, da je ondje trajno sauvan i da su Slaveni naili na njega
kad su doli na Balkan u 6. i 7. stoljeu. Meutim, Rimsko carstvo obuhvatalo je na Balkanu golem
prostor pa je to duu dalo suvremenim nacionalnim povjesniarima da tvrde kako Vlasi potiu upravo s
njihova podruja. Tako, recimo, Grci vjeruju da su Vlasi romanizirani Grci, Bugari kau da su
romanizirani Traani, a Rumuni insistiraju da su romanizirani
Daani (i/ili potomci rimskih legionara u Daciji - nije vano jesu li potomci jednih ili drugih, glavno
je da su bili ondje prije dolaska Ugara). Kudikamo je najslikovitija - i najbesmislenija - teorija koju je
iznio istaknuti hrvatski povjesniar otac Mandi koji je, istraujui porijeklo Vlaho-Srba u Bosni,
zakljuio da oni potiu iz Maroka. Na taj nain misli on da je objasnio bizantsko-grku rije
Mavrovlachos ili Crni Vlah (Karavlah), to upuuje na njihovu tamnu maursku put. Prema toj
njegovoj teoriji, oni su potomci rimskih legionara iz Mauretanije (dananjeg Maroka) koji su bili

stacionirani na Balkanu. Istina je da su Rimljani naselili ondje mnogobrojne legionare, ali su to bili, kao
to smo vidjeli, ljudi iz cijeloga Carstva. Od jedine dvije vojne kolonije Mauretanaca koje spominje
Mandi, jedna se nalazila u Besarabiji nedaleko od Crnoga mora a druga na rijeci Inn, nedaleko od Bea.
Teko da je to moglo biti polazite za stvaranje itavog jednog naroda na jugu Balkana. Iako e se,
naravno, dananji anti-srpski nacionalisti u Bosni odueviti kad saznaju da su bosanski Srbi zapravo
Afrikanci (teorija koja svakako opovrgava suvremenu srpsku predrasudu prema Albancima kako su oni
247

toboe tamnoputan narod iz Treeg svijeta), ta teorija nikako ne dri vodu.

Meutim, pravo porijeklo Vlaha moe se izvesti iz lingvistike grae. Vlako-rumunski jezik (koji je
bio jedan jezik dok se dva glavna oblika nisu poela ravati negdje na poetku srednjega vijeka) ima
velik broj posebnih karakteristika zajednikih s albanskim jezikom. Meu te karakteristike spadaju
osnovna pravila gramatike i sintakse, odreen broj posebnih idioma i jezgra vokabulara vezanog za
248

pastirski ivot. Albanski, koji je jedini preivio od jezika ilirskih plemena, sadri i znatan broj rijei
posuenih iz latinskoga pa upuuje na tijesne veze s romaniziranim stanovnitvom za sve vrijeme rimskog
249

razdoblja. Udruene snage historijske lingvistike, prouavanje imena mjesta i povijest Rimskog carstva
omoguuju nam da izvuemo prilino pouzdan zakljuak da je sredite u kojem su se oba ta jezika razvila
podruje to se protee od sjeverne Albanije preko Kosova do jugozapadne Srbije, a moda je
obuhvatalo i neke dijelove sjeverne Makedonije i zapadne Bugarske. Vei dio romaniziranog stanovnitva
koji govori rumunskim jezikom na tom podruju (na iju je verziju latinskoga uticao njihov vlastiti stariji
jezik, ilirski) rasprile su, unitile ili asimilirale najezde u srednjem vijeku, posebno najezde Slavena.
Ostatak koji se bavio stoarstvom uspio je preivjeti u gorju nedirnut razvojem slavenske sjedilake
poljoprivrede, a u udaljenijim planinama (posebno na sjeveru Albanije) ostao je u tijesnoj vezi s jo
starijim ostacima koji su govorili ilirski jezik, dodue verziju ilirskoga duboko proetu latinskim, nakon
stoljetnih doticaja. Ovo objanjenje prihvataju gotovo svi objektivni naunici koji su izuavali to pitanje.
Naalost, u to prouavanje unio je nepotrebnu zbrku neumjesni nacionalni ponos rumunskih autora koji se
250

ne mogu pomiriti s injenicom da su prvi ljudi koji su govorili rumunski porijeklom juno od Dunava.
Budui da su sjeverna Albanija i juna Srbija bile prvobitno sredite Vlaha, nije udo to su se Vlasi
vrlo rano proirili na oblinje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko
brdovitog zalea Dalmacije, gdje se ve u 12. stoljeu spominje da uvaju stada (a u zimu ih dovode u
251

primorje). Izmeu 13. i 15. stoljea o njima je esto rije u hronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih
vlakih obana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoe srednjovjekovna imena
252

mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlakovo, Vlai. I mnoge vlake rijei iz
pastirskog ivota ule su u bosanska narjeja: naprimjer trze, janje koje se vrlo kasno ojanji, u mjesecu
julu, potie od vlake rijei tirdziu, ili zarica, vrsta sira, dolazi od vlake rijei ara. Ova je potonja
rije zapravo inaica albanske rijei dhalle, to e rei mlaenica - jedan od mnogih detalja koji
upuuju na pastirsku simbiozu Vlaha i Albanaca, koja je vrlo dugo trajala.

253
254

ini se da je veina tih prvih dalmatinskih i bosanskih Vlaha ivjela mirno i povueno u gorju. Ali
u samoj Hercegovini, gdje se nalazila vea koncentracija Vlaha, razvila se vojna i agresivna tradicija. U
255

dubrovakim hronikama esto se tue na pljakake upade tih oblinjih Vlaha u 14. i 15. stoljeu.
Hercegovaki Vlasi bili su uzgajivai konja i vodii karavana, a kad se nisu bavili pljakom, bogatili bi
se trgovanjem izmeu Dubrovnika i bosanskih rudnika. Neki su od njih, kao to smo vidjeli, vjerovatno
naruili one impozantne kamene nadgrobne spomenike ili steke ukraene isklesanim konjanicima.

Zasigurno su, zahvaljujui svojim trgovakim vezama na istoku, stupili u doticaj s vlakim stanovnitvom
u Srbiji i Bugarskoj, koje je imalo dugu tradiciju vojne aktivnosti u slubi bizantskih careva i srpskih
kraljeva.
Jedna je od jo nerazrijeenih tajni u ovom sluaju pravo znaenje izraza Morlak
(Mavrovlachos, Karavlah, Crni Vlah), i kako je dolo do njegove upotrebe u Hercegovini i
Dalmaciji. Oito je da se prvobitno znaenje odnosilo na crne kabanice koje su nosili Vlasi na
sredinjem Balkanu (u Srbiji, Bugarskoj, Makedoniji i sjevernoj Grkoj). U razliitim su razdobljima bili
256

poznati i pod imenom Karagounides ili Crnogunjci. Moda je poseban val tih Vlaha zapljusnuo
Hercegovinu i Dalmaciju donijevi sa sobom i to ime (koje su zasigurno bili dobili na podruju gdje se
govorio grki).

257

Slavenska puka etimologija uskoro ga je pretvorila u Morovlah (tj. morski

258

Vlah). Iz Dalmacije se taj izraz poslije proirio na Vlahe u Hrvatskoj koji su bili naselili Krajinu
sjeverozapadno od Bosne. Morlacchi je postao standardni mletaki naziv za te ljude, a taj je kraj na
mnogim geografskim kartama 17. i 18. stoljea oznaen kao Morlacchia. Zbog svojih okrutnih metoda
neregularnog etovanja Morlaci su izili na zao glas, smatrali su ih primitivnim i beutnim ljudima. Ali
sve se to promijenilo potkraj 18. stoljea, kad ih je posjetio talijanski sveenik, abbe Fortis. Nadahnut
Ossianovom poezijom, i praen jo jednim zaljubljenikom u epsku narodnu pjesmu i folklor, profesorom
novije povijesti na Cambridgeu, Fortis je obiao Morlake u Dalmatinskoj zagori tragajui za poezijom i
primitivnim vrlinama. Naao je i jedno i drugo: Iskrenost, povjerenje i estitost ovih siromanih ljudi...
u svim svakodnevnim ivotnim postupcima proglasili bi se kod nas naivnou i slabou, zapisao je on.
uo je i mnogo pjesama i pribiljeio: Morlak krstari po pustim planinama i pjeva, naroito u nono
doba, o junatvima starih slavenskih kraljeva i velmoa ili o nekom traginom dogaaju. Zapazio je isto
tako da bosanski dijalekt kojim govore Morlaci u unutranjosti skladnije zvui, po mom miljenju, od
259

primorskog ilirskog jezika. Pjesma koju je objavio u prijevodu, Hasanaginica, bila je zapravo djelo
bosanskih muslimana - kratka pria o traginoj ljubavi i nesporazumu postala je jedna od najomiljenijih
narodnih pjesama u cijeloj Evropi, pa su je preveli Goethe, Byron, Walter Scott, Merimee, Pukin i
260

Ljermontov.
U samoj Bosni naziv Morlak nije se toliko koristio za ratoborne Vlahe koji su se pod Osmanlijama
naselili u Krajini. Te su Vlahe, koji su doli i iz Hercegovine i iz Srbije, zvali ili Vlasi ili martolozi. Ova
se potonja rije odnosila na njihov vojni status, pa su to mogli biti i nevlasi - bijae to inaica grke
rijei za naoruana ovjeka, armatelos. Vlasi u Bosni i Hercegovini imali su svoje vlastito drutveno i
vojno ustrojstvo, koje je bilo jasno odreeno ve u prvim osmanlijskim dokumentima. Na elu svake
lokalne zajednice bijae mirovni sudac ili knez (stari slavenski naziv), pod njim je bio naelnik ili
primikur (od grke rijeiprimikerios); a pod njim lugator (od grke rijei alagator, zapovjednik vojnog
261

odreda), a osnovna vojna jedinica bijae ponder (od grke rijei kontarion, to e rei koplje). Svi
ovi nazivi jasno pokazuju da su Osmanlije jednostavno preuzele sistem koji bijae utvren u vojsci
Bizantskog carstva. Kao i bizantski i srpski vladari prije njih, oni su Vlasima odobrili posebne porezne
olakice zbog njihovih vojnih usluga. Glavarima Vlaha dodjeljivali su timare i s njima su praktiki
postupali kao sa spahijama, a ljude su im oslobodili plaanja osnovnog nameta za nemuslimane, haraa.
Vlasi su ipak plaali poseban vlaki porez - rusumi eflak - koji se uglavnom sastojao od jedne ovce i
262

janjeta po porodici to su se davali svake godine o urevdanu. Budui da su bili drukije

oporezovani, bili su i drukije razvrstani u osmanlijskim defterima. To nam je omoguilo da ustanovimo
da je potkraj 15. stoljea bilo najmanje 35.000 Vlaha u Hercegovini, a da je u 16. stoljeu bilo ak

82.692 uglavnom vlakih porodica (ukljuujui tu i neke nevlake martoloze koji su uivali sline
263

povlastice) u smederevskom kraju juno od Beograda. (Mnoge Vlahe iz istone Hercegovine preselile
su Osmanlije onamo da ponovo nasele podruja opustoena ratovanjem u ezdesetim godinama 15.
264

stoljea.) To su bili glavni rezervoari stanovnitva iz kojih su se punili opustjeli krajevi na sjeveru
Bosne. A kako su oni, prebivajui u Hercegovini i Srbiji, poodavno bili pripadnici Pravoslavne crkve,
uveli su na te bosanske prostore pravoslavlje koje se ondje ouvalo do dana dananjega.
Koliko su se ti Vlasi razlikovali od susjednih Slavena? Oito je da su imali drukiji status i drukije
drutveno-vojno ustrojstvo. Oni koji su se naselili u sjevernoj Bosni nisu mogli nastaviti tradiciju da gone
svoja stada na velike udaljenosti, a ouvani osmanlijski dekreti o Vlasima u Bosni i Hercegovini iz 16.
stoljea pokazuju da veina Vlaha nije vie ivjela nomadskim ivotom, ali da su se i dalje ponajvie
265

bavili stoarstvom. Ivan Lovri (Giovanni Lovrich) zabiljeio je u sedamdesetim godinama 18.
stoljea da su hrvatski Morlaci svi imali stada po 200, 300 i 600 ovaca, a kad ih je pitao zato se ne
266

prihvate obraivanja zemlje, odgovorili su mu: Nai preci nisu to radili pa neemo ni mi. Neki su
autori, posebno srpski, tvrdili da rije Vlah znai samo obanin i da ne ukljuuje nikakvo posebno
267

etniko ni lingvistiko znaenje - pa da su veina tih ljudi zapravo samo Srbi koji dre ovce. Ovo
miljenje odbacuje vodei suvremeni strunjak za Vlahe na poetku osmanlijske vladavine na Balkanu,
268

tvrdei da su Vlahe oduvijek smatrali posebnim narodom.

Vlasi su odvajkada govorili po dva jezika, a kako sami nisu nikad bili u upravnom aparatu, jezik koji
je ouvan u zapisima o njima nije nikad njihov. Ipak, imamo nekih svjedoanstava o njegovoj upotrebi, uz
pojavu vlakih vlastitih imena u zapisima kao to su Ursul ili arban. Vlasi koji su se u 15. stoljeu
naselili na jedan jadranski otok govorili su i nakon 400 godina vlaki. Jedan mletaki pisac iz 16. stoljea
zapisao je da Vlasi u Dalmatinskoj zagori govore latinski, dodue u iskvarenu obliku. Pastiri u tim
269

planinama jo su 1985. godine brojili na vlakom. Ima i drugih dokaza o njihovu bilingvizmu u 17.
stoljeu, premda je povjesniar Ivan Lui (Joannes Lucius) tvrdio da je do tada ve bio ieznuo njihov
270

stari jezik. Ali dakako da se ti Vlasi, ivei stoljeima meu Slavenima u Hercegovini i Srbiji, ne
mogu u prvi mah (svojim govorom i odijevanjem) razlikovati od autohtonih Slavena u tim krajevima.
Pretpostavka da su nekad govorili samo vlaki zato to nisu donijeli sa sobom srpsku ekavicu kad su
271

doli iz Srbije u sjevernu Bosnu, zasigurno je netana. Oni su govorili onako kako su govorili Slaveni
oko njih, a taj se govor mogao s vremenom lako promijeniti na podruju tako podlonom demografskim
promjenama kao to je bila sjeverna Bosna, a Vlasi iz Hercegovine ionako su zasigurno govorili
ijekavicom.
Bilo je nedavno pokuaja da se dokae kako je jo na poetku 20. stoljea bilo u Bosni ljudi koji su
govorili vlaki. U popisu stanovnitva Bosne iz 1910. godine spominje se 16 sela u kojima se govori
rumunski, a godine 1906. jedan zaneseni rumunski vlahofil objavio je itavu knjigu o rumunskim
272

kolonijama koje je ondje otkrio. Meutim, kad je vodei njemaki ekspert za Vlahe, profesor
Weigand, otiao sljedee godine provjeriti te njegove tvrdnje, ustanovio je da u jedinim preostalim
vlakim selima ive ljudi koji su se doselili u 18. stoljeu iz Makedonije i koji su odonda zaboravili svoj
jezik. A seljaci koji govore rumunski, poznati u tim krajevima pod nazivom Karavlasi ili Crni
Vlasi, zaista govore rumunski, ali samo zato to uope nisu Vlasi nego rumunski Romi iz
273

Transilvanije.
Na kraju, valja istaknuti da danas nema smisla tvrditi da su bosanski Srbi zapravo Vlasi. Tokom

stoljea i mnogi obini pripadnici Srpske pravoslavne crkve zasigurno su bili preli preko Drine u Bosnu
ili se iz Hercegovine preselili na sjever. U 18. i 19. stoljeu razvila se i srpska trgovaka klasa u
bosanskim gradovima. Nisu ba svi ljudi koji su upueni da se nasele u sjevernu Bosnu u 15. i 16.
stoljeu bili Vlasi, a odonda je bilo toliko priliva i odliva u povijesti Bosne da nikako ne moemo tano
274

izraunati postotak vlakih predaka bosanskih Srba. Uostalom, nisu Vlasi pridonijeli samo porastu
srpskog stanovnitva; neki su od njih (preteno u Hrvatskoj) preli i na katoliku vjeru, a mnogo ih se i
275

islamiziralo u Bosni. Nazivati danas nekoga Srbinom znai sluiti se pojmom stvorenim u 19. i 20.
stoljeu na temelju zajednike religije, jezika, povijesti i vlastitog osjeaja nacionalne pripadnosti.
Dananji bosanski Srbi mogu se slobodno predstavljati kao Srbi, bez obzira na svoje vlako porijeklo.
Ipak, ovjeka pomalo draka pomisao, kad uje takozvane desniare u dananjoj ruskoj politici kako
govore o potrebi da zatite svoju staru slavensku brau u Bosni, da su jedina komponenta bosanskog
stanovnitva koja sadri vaan i izrazit element neslavenskog porijekla, upravo bosanski Srbi.

7. Rat i politika u osmanlijskoj Bosni,

1606-1815.
Povijest Bosne u 17. i 18. stoljeu bila je i dalje isprekidana i zasjenjivana velikim ratovima. I ba
kao to je Osmanlijsko carstvo izraslo na ratu, tako su i samo ratovanje i drutvene promjene to ih je ono
izazvalo pridonijeli propasti carstva. U 17. stoljeu staro feudalno konjanitvo bivalo je u vojnom smislu
pomalo ve zastarjelo. Mnogo su vaniji postali pjeaci naoruani modernim orujem, i topnitvo.
Razvila se regularna plaena vojska za koju regrutiranje s pomou devirme nije vie bilo potrebno. Ali i
dalje su bili potrebni novani prihodi sredinjoj vlasti da bi plaala vojsku, a to je znailo da je trebalo
preuzimati ispranjene feudalne timarske posjede i pretvarati ih u odreen spoj privatnih posjeda i
prodavanja pojedincima prava na ubiranje poreza. Te su promjene, kao to emo vidjeti u 8. poglavlju,
preobrazile prirodu osmanlijskog provincijskog drutva. Samostalni ubirai poreza poveali su poreze, a
Istanbul je izmislio cio niz novih nameta - osiromaujui time stanovnitvo i izazivajui kivnost i este
nemire. Porezi u gotovini to ih je skupljala sredinja vlast, poznati pod nazivom avariz, bijahu nekad tek
izvanredne mjere, a sad su postali norma. Korupcija se poveala, a red i zakon su nazadovali. U Bosni su
ipak prilike bile neto sreenije nego na susjednom osmanlijskom teritoriju u Srbiji, gdje su seljaci
bjeali s posjeda i odmetali se u hajduke. Ali i u Bosni je bilo nemira u 18. stoljeu. Tada je ve mnogim
posmatraima bilo jasno da carstvo trune iznutra.
Najmanje svaki drugi narataj sudjelovao je u velikim ratovima. Nakon rata s Habsburgovcima od
1593. do 1606. godine Bosna je ostala finansijski iscijeena i vojno iscrpljena. Slijedilo je nekoliko
desetljea oporavljanja to bijahu jedino pomuena grdnom devalvacijom nacionalne valute i inflacijom
276

u cijelom Osmanlijskom carstvu u razdoblju izmeu 1615. i 1625. godine. U etrdesetim godinama 17.
stoljea Osmanlije su se zaplele u dugogodinji rat s Mleanima, koji je okonan tek 1669. godine. To je
ukljuivalo este vojne i pljakake upade s mletakog teritorija na dalmatinskoj obali, a bilo je i
nekoliko tekih okraja izmeu mletakih i bosanskih oruanih snaga. Godine 1645. cijela jedna bosanska
277

armija prodrla je u Dalmaciju, ali nije uspjela osvojiti mnogo teritorija. Taj je dugotrajni rat silno
opteretio Bosnu, kao i nova poveanja poreza i inflacija to ih je rat izazvao u cijelom carstvu. Katoliki
biskup Marijan Maravi izvijestio je 1655. godine da je u sadanjem ratu vie od 2 000 katolikih
porodica pobjeglo iz Bosne, a u jednom drugom izvjetaju stoji da su etiri franjevaka samostana
278

popaljena u ratovima to se neprekidno vode u ovim krajevima. Godine 1663. obnovljen je rat
protiv Habsburgovaca, a sljedee godine velika osmanlijska vojska prodrla je u Austriju. Nakon bitke za
koju su Osmanlije smatrale da je zavrila nerijeenim ishodom, a Austrijanci da su oni izvojevali
pobjedu, potpisan je mirovni sporazum kojim su se obje strane obavezale da e odustati od graninih
279

incidenata dokle god taj dogovor bude potovala i druga strana. Najvaniji rat od kojeg se Osmanlijsko
carstvo nije nikad potpuno oporavilo vodio se protiv Austrije od 1683. do 1699. godine. Godina 1683.
bila je za Osmanlije katastrofalna. Nakon neuspjene opsade Bea, odbile su ih i potukle u bici austrijska
i poljska vojska. Osmanlije su smaknule u Beogradu velikog vezira koji je bio na elu tog pohoda. Izmeu
1684. i 1687. godine Austrijanci su malo-pomalo oslobodili cijelu Ugarsku od Osmanlija i otjerali na
hiljade spahija i novopeenih muslimana s njihovih naputenih posjeda na jug te su tako izbjeglice
preplavile Bosnu. Dotle su i Mleii poduzimali direktne napade na bosanski teritorij. Osmanlije su
dodue odbile glavnu mletaku ofanzivu na Bosnu 1685. godine, ali su oruane snage Habsburgovaca
protjerale muslimane u Bosnu iz Like, koja je bila najzapadniji dio bosanskog ejaleta. Do 1687. godine

otprilike 30.000 muslimana pobjeglo je iz Like, a njih 1 700 koji su ostali silom su preobraeni na
katoliku vjeru.

280

Ovaj priliv izbjeglica sa svih strana uveliko je uticao na broj i sastav bosanskog
281

stanovnitva - rauna se da je nakon tog rata ak oko 130.000 izbjeglica stiglo u Bosnu. Najvie je
meu njima bilo muslimana iz Slavonije - bilo onih koji su se prvobitno bili doselili iz Bosne na sjever,
bilo Hrvata koji su za dugotrajne osmanlijske vladavine bili preli na islam. Neki od tih izbjeglica,
pogotovo spahija koji su sve izgubili, bili su ogoreni ljudi koji su sa sobom vjerovatno donijeli novo
282

osjeanje kivnosti na kranstvo.

Ali osmanlijsku su vlast ekale jo gore stvari. Godine 1689. austrijska je vojska pregazila Bosnu i
prodrla u Srbiju, ak do Kosova, i mnogi su Srbi iskoristili priliku da ustanu protiv osmanlijske
vladavine. Neko se vrijeme inilo da e Osmanlije izgubiti svu vlast na Balkanu, ali su ve sljedee
godine Osmanlije opet istjerale Austrijance potvrdivi neobinu sposobnost obnavljanja snage i moi.
Velik broj pravoslavnih Srba - najmanje njih 30 000 pod vodstvom svoga patrijarha, pobjegao je na
sjever s austrijskom vojskom kad se povlaila s Kosova, iz Makedonije i centralne Srbije. (Albanska
brojana nadmo na Kosovu, bar u dananje doba, vjerovatno potie jo iz tog vremena.) S druge strane,
meutim, mnogi pravoslavni Srbi doekali su rairenih ruku povratak Osmanlija poto su u meuvremenu
bili iskusili revnost austrijskih katolikih sveenika. Slijedilo je razdoblje u kojem su stvari praktiki
stajale na mrtvoj taki. Osmanlije su i dalje prilino neuinkovito upadale na ugarski teritorij preko
Dunava, a odbijao ih je neuinkoviti austrijski feldmaral Caprara. Ali kad je Caprara zamijenio
najmlai i najsposobniji oficir u austrijskoj vojsci princ Eugen Savojski, situacija se poela naglo
mijenjati. Princ Eugen nanio je teak poraz Osmanlijama u bici kod Sente, u tadanjoj junoj Ugarskoj, u
septembru 1697. godine. A onda je, neobino brzo, nastavio napredovati sa svega 6 000 ljudi sve do
samog srca Bosne.
Na dan 22. oktobra stigli su do Sarajeva, gdje su Osmanlije zatekli potpuno nespremne za borbu. U
svom vojnom dnevniku princ Eugen je ovako opisao ono to se dogodilo u sljedea dva dana:
Na dan 23. oktobra rasporedio sam jedinice na uzvisini koja dominira samim gradom. Odatle sam
uputio pojedine odrede da poharaju grad. Osmanlije su ve bilie sklonile najvrednije stvari, ali su
svejedno ostavili za sobom veliku koliinu svakojake robe. Predveer je grad planuo. Inae se nalazi na
iroku prostoru i potpuno je otvoren; ima 120 lijepih damija. Sutradan sam jo ostao u Sarajevu.
Prepustili smo grad i svu okolicu vatri. Na jurini odred koji je progonio neprijatelja vratio se s bogatim
plijenom i mnogo ena i djece, nakon to su pobili svu silu Osmanlija. Krani nam jatimice dolaze i
mole za doputenje da se sklone u na tabor sa svojim stvarima jer ele napustiti ovu zemlju i poi s
283

nama. I ja se nadam da u povesti sve krane iz ove zemlje i prebaciti ih preko Save.
Veina su tih krana vjerovatno bili katoliki trgovci, koji su, ini se, ovim ratom izgubili
284

dominaciju u bosanskoj trgovini. Kad je princ Eugen krenuo opet na sjever, s njim su zaista pole na
hiljade katolika u Austriju. Ako pravoslavno stanovnitvo nije ve u drugoj polovici 17. stoljea
285

premailo broj katolika u Bosni, onda su na kraju ovoga rata zasigurno osigurali brojanu premo.
Nejasno je da li su ti katolici bili uvjereni (kao to je bio srpski patrijarh) da e se uskoro vratiti s
oslobodilakom vojskom. Po nekim se znacima da zakljuiti da su Austrijanci ozbiljno pomiljali ponovo
osvojiti svu Bosnu. Godine 1687. i 1688. raspitivali su se preko posrednika u Dubrovniku bi li muslimani
u Sarajevu (koji su, kao to je bilo dobro poznato, zauzimali nezavisno dranje spram osmanlijske vlasti)
prihvatili austrijsku vlast kad bi im bila zajamena puna vjerska sloboda. Dvanaest je porodica potvrdno
286

odgovorilo na to pitanje, ali ini se da od svega toga nije na kraju bilo nita.

Princ Eugen nije imao

nita slino na pameti kad je poveo vojnu ekspediciju u Bosnu jer mu je bitni cilj bio tek pljaka i
razaranje.
Karlovaki mir (sklopljen u Srijemskim Karlovcima, sjeverozapadno od Beograda, nedaleko od
Novog Sada) kojim je okonan rat 1699. godine, potvrdio je da se Osmanlijsko carstvo povlai iz
Evrope. Ugarska i Transilvanija ustupljene su Habsburgovcima, a veliki dijelovi teritorija u Dalmaciji i
Grkoj Mlecima. U iduem stoljeu Bosna je na jugozapadu graniila s Mlecima. Psiholoki udarac tih
gubitaka bio je toliko snaan da je povrat tih teritorija postao opsesivan dugoroni cilj osmanlijske
politike. Prilika se ukazala 1714. godine, kad su Mleani grubo prekrili mirovni ugovor. U ratu koji je
uslijedio, Austrija je obnovila savez s Mlecima, a princ Eugen je jo jedanput (1716) nanio teak poraz
Osmanlijama kod Petrovaradina. Ipak su bosanske odbrambene snage uglavnom zadrale svoje pozicije.
Poarevakim mirom 1718. godine Austrija je dobila pojas bosanskog teritorija juno od tradicionalne
granice, rijeke Save. Dalmacija pod mletakom vlau proirila se prema unutranjosti i dosegnula liniju
koja je odonda manje-vie ostala jugozapadna granica Bosne.

287
288

U tom ratu jo je jedan val muslimanskih izbjeglica zapljusnuo Bosnu. Prilike su bile nesreene,
porezi nanovo poveani, a pobune zbog prevelikih nameta izbile su u Hercegovini 1727, 1728, 1729. i
1732. godine. Neosmanlijski izvori tvrde da su u dvije od tih pobuna (1728. i 1729. godine) sudjelovali i
krani, ali su glavni akteri bili muslimani.

289

Tih su godina harale i poasti: na poetku tridesetih godina

290

18. stoljea pomrlo je u Bosni od kuge 20.000 ljudi. Kad su Austrijanci prekrili Poarevaki mir
1736. godine i prodrli u Bosnu, zasigurno su se bili ponadali da e je brzo osvojiti. Ali nedavno je prije
toga bio postavljen za namjesnika u Bosni neobino energian i odrjeit ovjek, Ali-paa Hekim-oglu,
291

koji je vrlo vjeto organizirao odbranu. Sljedee godine potukao je austrijsku vojsku u bici kod Banje
Luke, a mirovnim ugovorom koji je zatim sklopljen (Beogradski mir 1739. godine) Austrijanci su se
292

odrekli itavog teritorija juno od Save, osim jedne tvrave. Tom je nagodbom utvrena sjeverna
granica dananje Bosne.
Bijae to jedan od najtrajnijih mirovnih ugovora u tom stoljeu. Gotovo 50 godina nakon toga nije
bilo upada strane vojske u Bosnu. Meutim, Bosanski ejalet morao je snositi teret poveanih poreza
kojima su se finansirali ratovi na drugim stranama. Godine 1745, kad se Hekim-oglu Ali-paa vratio na
poloaj namjesnika
Bosne, ogorenje na poveane namete bilo je toliko da je bio prisiljen povui se iz Bosne na est
293

mjeseci. Kad se 1747. godine vratio, ponovo su izbili nemiri pa se sljedee godine povukao u Grku.
Nakon velike pobune u Mostaru 1748. godine, u kojoj su ak i janjiari sudjelovali, slijedile su u iduih
294

nekoliko godina i druge pobune zbog velikih nameta u Bosni. I muslimanski seljaci protestirali su zbog
promjena u sistemu zakupa zemlje. Napokon je novi namjesnik u Bosni, Mehmed-paa Kukavica, primio
295

od sultana ferman u kojem je stajala samo jedna reenica: Bosna se mora iznova osvojiti. Namjesnik
je postupio beutno i djelotvorno. U Bosni je uspostavio mir, iako je Mostar bio i dalje sredite
nezadovoljstva i otpora. Godine 1768. paa je morao poslati jaku vojsku na Mostar da ga pokori.
Meutim, za razliku od nekih masovnih pobuna u etrdesetim godinama 18. stoljea, ovaj je otpor poticao
296

od vienih muslimana koji su nastojali zatititi svoje porezne olakice.

Sljedei rat protiv Austrije, koji je zapoeo 1788. godine, imao je ozbiljniju politiku dimenziju od
prethodnih. Austrijski car Josip II i ruska carica Katarina Velika sporazumjeli su se da preotmu
Osmanlijama balkanske zemlje i podijele ih meu sobom. Tako je dolo do geopolitike podjele interesa

na Balkanu, to je na kraju dovelo do austrijske okupacije Bosne 1878. godine i do njene aneksije 30
godina nakon toga. Car Josip II pokazao je da ne misli samo na osvajanje nego i na vladavinu kad je na
297

poetku rata izjavio da jami slobodu vjeroispovijesti svim muslimanima koji odmah poloe oruje.
Nastojei pridobiti na svoju stranu bosanske katolike (od kojih su neke doveli i na studije u Zagreb),
298

Habsburgovci su se jo nadali da e u Bosni izbiti opi ustanak bosanskih krana. Na poetku 1788.
godine austrijske su jedinice stupile na bosansko do, ali im se nisu ispunili snovi da e biti doekani kao
osloboditelji. Manji broj Bosanaca dobrovoljno se pridruio austrijskoj vojsci. Ipak, i bosanski krani i
muslimani pruili su ilav otpor Austrijancima u prednjem pojasu odbrane, pa je austrijska vojska
299

zaglibila u petomjesenoj opsadi tvrave u Bosanskoj Dubici. (Stoga je taj rat ostao zabiljeen u
bosanskoj povijesti pod imenom Dubiki rat.) Sljedee godine Austrijanci su se bolje pripremili pa su
pregazili vei dio Bosne i prodrli duboko u Srbiju. Ali opet je uslijedio nagovjetaj naina na koji e se
problemi sreivati u 19. stoljeu. Tenje Austrije i Rusije nije zaprijeila osmanlijska vojna mo nego
diplomatski i politiki pritisci drugih evropskih velesila. Godine 1791. Austrija je pristala vratiti sve to
je bila osvojila u Bosni i Srbiji; zauzvrat je sultan dodijelio austrijskom caru slubeni naslov zatitnika
300

krana pod osmanlijskom vlau.

Meutim, prije nego to se uspio potpuno oblikovati novi model politikog ponaanja u 19. stoljeu,
dolo je do dugotrajnog i bitnog prekida u meunarodnom poretku: do napoleonskih ratova. Nakon
Napoleonovih prvih pobjeda nad Austrijom, Francuzi su zauzeli Mletke, Istru i Dalmaciju (ukljuujui i
Dubrovaku republiku) 1805. godine - i tako je nastala francusko-bosanska granica.
Veina evropskih velesila eljela se dodvoriti Osmanlijskom carstvu iz stratekih razloga. Napoleon
je poslao pomo sultanu da suzbije bunu u Srbiji, a Francuzi su se jo direktnije upleli u lokalni spor u
Hercegovini 1808. godine uputivi manji vojni odred u pomo lokalnom pai Hadi-begu
Rizvanbegoviu, koji bijae opkoljen u tvravi Hutovo nakon svae sa svoja dva brata oko
301

nasljedstva. Godine 1809. Austrija je ponovo najavila rat Francuskoj. Napoleon je potaknuo Bosance
da upadnu u Slavoniju na poetku ljeta te iste godine, a nakon bitke kod Wagrama u julu mjesecu
Austrijanci su predloili mir. Habsburgovci su ponovo ustupili Francuzima neke teritorije: zapadnu
polovicu Hrvatske (uz sjeverozapadnu granicu Bosne) i dobar dio dananje Slovenije. Sve je to bilo
spojeno s ostalim osvojenim teritorijima u novu Ilirsku provinciju pod francuskom upravom marala
Marmonta (koji je za ovu priliku proglaen vojvodom dubrovakim) u idue etiri godine.
Kao i veina vladara Krajine prije njega, maral je uskoro uvidio da se mora uhvatiti ukotac s
pljakakim upadima iz Bosne. Potkraj 1809. godine francuska kaznena ekspedicija prela je u Bosnu,
gdje su je doekale slabe osmanlijske snage, uglavnom neregularne konjice, pod zapovjednitvom age od
Bihaa. Premda se nisu mogli mjeriti s dobro izvjebanim jedinicama Grande Armee, neregularni
bosanski konjanici snano su se dojmili jednog francuskog vojnika, koji ih je u svojim uspomenama
opisao kao ljudsko jato u kojem niko nije nosio odoru, na mravim, neobino lakim konjiima koji su
sluali jahaev glas i stisak njegovih koljena a da mu uzde i stremeni nisu bili ni potrebni. Francuzi su ih
otjerali tridesetak kilometara, a onda su stali kod nekog sela i zapalili ga. Onaj se vojnik poslije
prisjeao: Otrao sam s nekoliko oficira do najvee kue. Zakljuili smo da je u sobama s reetkama na
302

prozorima koji su gledali na dvorite bio harem pa smo ga zapalili u ast ljepeg spola.
Kad su se 1813. godine Francuzi povukli iz Ilirskih provincija, Austrijanci su ondje ponovo
preuzeli vlast. Istodobno su se nastavili uobiajeni granini incidenti i sukobi. Sve se vratilo u normalno
stanje. Ali najvea dugorona prijetnja osmanlijskoj Bosni dolazila je s istoka, iz Srbije, gdje je 1804.

godine izbio ustanak. Zapravo su izbila dva ustanka: prvi je izvela skupina lokalnih janjiara koji su
prigrabili vlast ne bi li sprijeili provoenje reformi koje je donio Istanbul (doputajui Srbima
kranima da osnuju svoju miliciju, ubiru svoje poreze i tako dalje), a drugi je bio velika buna
kranskog stanovnitva. Premda je sultan u prvi mah stao na stranu svojih podanika protiv janjiara,
narodni je ustanak uzeo previe maha pa je odluio da ga ugui. Srbi su 1805. godine potukli osmanlijsku
vojsku, a 1806. nanijeli teak poraz i vojsci koja je nadrla iz Bosne. Opa antiosmanlijska nasilja u Srbiji
ukljuila su i mnogobrojne masakre, pljake i prisilno pokrtavanje obinih slavenskih muslimana i
303

pravih Osmanlija; oni koji su preivjeli poeli su bjeati u Bosnu. Izbilo je i nekoliko pobuna
pripadnika Srpske pravoslavne crkve u Bosni i jedna ozbiljnija buna (proistekla iz lokalnih razmirica) u
Hercegovini. Napokon, 1815. godine, sultan je pristao dati Srbima - ili bar onima u Smederevskom
sandaku, sjevernom dijelu Srbije kojem je pripadao i Beograd - autonomiju s velikim ovlastima, pravo
na vlastitu skuptinu i slobodno izabranog kneza. Ipak, osmanlijske posade ostale su u gradovima, a
osmanlijski je paa i dalje stolovao u Beogradu, ali su poloeni temelji za kasniji razvoj Srbije kao
nezavisne kraljevine - kraljevine koja e za Bosnu biti ili svjetionik slobode i nade ili sredite
ekspanzionistikih teritorijalnih tenji.
Dvije suprotstavljene bune koje su potaknule u Srba poriv za nezavisnou izraavale su dvije
tendencije koje su se ve poodavno mogle zapaziti u balkanskim provincijama Osmanlijskog carstva.
Postojalo je narodno nezadovoljstvo itavim poretkom, i postojala je elja lokalnih predstavnika toga
poretka da odbrane svoje privilegije od mijeanja (nadasve reformi) iz Istanbula. Mo lokalnih
muslimanskih uglednika bila je dublje ukorijenjena u Bosni. To je znailo da je njihov otpor sredinjim
vlastima, otpor ije smo znakove vidjeli ve oko sredine 18. stoljea, imao vrstu bazu i da e trebati
nekoliko narataja da se skri. U Bosni su bile izrasle posebne politike i drutvene institucije koje su sve
skupa inile neobino djelotvoran poredak lokalne moi.
Najvanija je od tih institucija bila kapetanija. Ponajprije, potkraj 16. stoljea, kapetan je bio vojni
administrator u pograninom podruju. Njegova je zadaa bila da die vojsku, pregledava putnike koji
prelaze preko granice, da uva ceste od razbojnika i obavlja kojekakve druge policijske i administrativne
poslove. Teritorij kojim je upravljao, kapetanija, mogao je biti manji ili vei od kadiluka (osnovne
304

upravne jedinice kojoj je na elu bio kadija ili sudac), ali je bio manji od sandaka. U 17. stoljeu taj
je poredak proiren i na unutranjost zemlje. Proirene su i ovlasti kapetana, a neke ugledne porodice
poele su tretirati kapetansku slubu kao nasljednu. U vrijeme Karlovakog mira (1699) u Bosni je bilo
12 kapetanija, a potkraj 18. stoljea bilo ih je 39 pa je tim poretkom bio obuhvaen vei dio bosanskog
teritorija. Na razmei 17. i 18. stoljea, kad su poeli i porez ubirati, kapetani su bili na vrhuncu svoje
305

moi. Kapetanije su postojale samo u Bosni, pa su tu stvorile i drutveno-politiku strukturu kojom se

Bosna razlikovala od svih ostalih balkanskih zemalja. Ta je institucija, kad je dobro funkcionirala, bila
velik napredak naspram prvobitnog osmanlijskog poretka. Ljudi vie nisu bili izrueni na milost i
nemilost pohlepnim sandak-begovima dovedenim izvana, koji su se za ono nekoliko godina koliko su
boravili u Bosni nastojali obogatiti, nego su imali lokalne upravljae kojima su vlastiti interesi leali u
dugoronom blagostanju na svom podruju. Istodobno su mogli i ozbiljno ograniiti vlast namjesnika u
Bosni koga je postavljao sultan.
Teoretski, namjesnik je dobio od sultana vrhovnu vlast nad sveukupnom Bosnom. Kao vladar ejaleta
imao je, kao to smo vidjeli, titulu beglerbega ili vezira i najvii od tri ranga pae zvani paa od tri
tuga, prema tradicionalnom vojnom stijegu ukraenom s tri konjska repa koji bi se nosio pred njim u
bici.

306

Pod njim su bili sandak-begovi (potkraj 17. stoljea Bosna je bila podijeljena na etiri

sandaka: Bosnu, Hercegovinu, Zvornik i Klis), koje je takoer postavljao sam sultan. Na okrunom
nivou, uz kapetanije, postojala su i etiri samostalna agaluka, a pojedinim podrujima mogli su upravljati
307

i muselimi, upravljai to ih je postavljao sam vezir. Meutim, od poetka 18. stoljea sve je vie
slabila vezirova mo. Energian vezir kao to je bio Ali-paa Heimovi mogao je mobilizirati Bosnu
kad je mobilizacija bila u interesu samih Bosanaca, ali je teko mogao vladati zemljom kad bi se
stanovnitvo okrenulo protiv njega. To se moglo postii samo grubom silom, a njoj se ipak nije redovito
pribjegavalo. Potkraj stoljea veina se posmatraa slagala u miljenju da se vezirova mo protee samo
308

na podruje oko grada Travnika gdje je bila njegova rezidencija i dvor.

Bosanski veziri bili su se povukli iz Sarajeva nakon rata u devedesetim godinama 17. stoljea i
gotovo da vie nisu mogli ni primirisati u taj grad. Razvoj Sarajeva i, u neto manjoj mjeri, Mostara kao
gradova koji su ljubomorno uvali svoju politiku samostalnost bijae jo jedan faktor koji je
ograniavao centralnu vlast. U ezdesetim godinama 15. stoljea Mehmed II dodijelio je Sarajevu
posebnu povlasticu ili muafname (to je obuhvatalo i osloboenje od nekih nameta) kao nagradu za
pomo koju su Sarajlije pruile Osmanlijama na poetku osvajanja Bosne. To je postala osnova sve
pretencioznijih zahtjeva Sarajlija za specijalni status grada - posebno su te zahtjeve isticali poglavari
309

monih esnafa to su stekli pravo (koje je drugdje imala drava) da imenuju gradonaelnika. Nakon
ukinua sistema devirme u 17. stoljeu, priroda janjiarskog korpusa degenerirala je u cijelom carstvu.
U Bosni u 18. stoljeu janjiari su postali neto nalik na ceh ili udruenje, koja se isto toliko (ako ne i
vie) bavila svojim drutvenim privilegijima koliko i vojnim obavezama. Jedan francuski posmatra iz
1807. godine uoio je da veina muslimanskih graana nosi titulu janjiara; rekli su mu da od 78 000
janjiara u Bosni svega njih 16 000 prima plau i obavlja stvarne vojne dunosti, a da su svi ostali
310

obrtnici koji samo uivaju pravo na tu titulu. Budui da je u Sarajevu bilo najmanje 20 000 janjiara,
od kojih su neki bili vojne osobe, nijedan vezir nije mogao olako prijei preko njihovih privilegija. U
Sarajevu je muselim zastupao vezira, ali je imao vrlo ogranienu vlast.
Sarajevo je bilo na elu otpora centralnim vlastima. Jedan bosanski ljetopisac zapisao je, kad je
1771. godine nametnut nov porez, da su druga mjesta ekala da vide hoe li Sarajlije priznati taj porez
311

prije nego to se sami odlue hoe li ga plaati. Ali i Mostar je igrao vanu ulogu. Premda nije imao
nikakve povelje o nekim posebnim privilegijima, nastojao je izboriti slian status kao i Sarajevo.
Odupirao se svim pokuajima da se nad njim uvede nadzor, i esto se suprotstavljao vezirovim
jedinicama. Godine 1768. i 1796. organizirani su pohodi na Mostar, a 1814. godine bila je potrebna
vojska od 30 000 ljudi da uspostavi u gradu vezirsku vlast. Postavljen je odozgo muselim da upravlja
312

gradom, ali su ga stanovnici uas svrgnuli i izabrali na to mjesto svoga predstavnika. Gradski oci koji
su bili na elu otpora u Mostaru imali su rang ajana, pa je i ta ast postala bedem protiv centralnih vlasti.
Kad je ta dunost prvi put uvedena u Bosni za rata koji se vodio izmeu 1683. i 1699. godine, ajan je bio
gradski dunosnik koji je odgovarao za red i zakon, izabran izmeu spahija, janjiarskih zapovjednika i
drugih uglednika. Premda je ta titula poprimila neto ire znaenje drugdje na Balkanu, gdje se obino
odnosila na svakojake lokalne polusamostalne muslimanske poglavare, u Bosni je zadrala svoje
prvobitno znaenje upravnog slubenika. U mnogim provincijskim dijelovima Bosne kapetan je ujedno
obavljao i funkciju ajana. Ali ajani su posebnu ulogu imali u veim gradovima, gdje su ih stvarno birali, u
veem dijelu 18. stoljea, predstavnici graana - i krani i muslimani. Sami ajani bili su, naravno,
muslimani, a i u Sarajevu i u Mostaru janjiarske organizacije imale su velik uticaj na njihov izbor. U
Sarajevu su i obini graani mogli postati ajani, a u Mostaru su lokalni koljenovii zemljoposjednici
zauzeli te poloaje i na kraju ih feudalizirali, tako da su izbori bili puka formalnost. Upravo

zahvaljujui toj funkciji, gradski oci Mostara, uz podrku drugih lanova lokalne zemljoposjednike
vlastele, uspjeli su da grad neprekidno prua otpor centralnim vlastima od ezdesetih godina 18. do
tridesetih godina 19. stoljea.

313

8. Privredni ivot, kultura i drutvo u osmanlijskoj Bosni,

1606-1815.
Povijest kapetana i ajana pomae nam da shvatimo kako su se u 17. i 18. stoljeu zbivale u Bosni
neobino vane drutvene promjene. Stari poredak vojno-feudalnog dranja zemlje pod zakupom
malopomalo se istroio i umjesto timarske klase pojavila se nova vrsta lokalnog plemstva koje je dralo
u vlasnitvu veleposjede i prenosilo ih u nasljedstvo. Ve smo naznaili neke od uzroka tim promjenama:
razvoj klase dravnih dunosnika nastalih sistemom devirme koji su se u Istanbulu u 17. stoljeu otimali
za nevojne, privatne posjede; zamjenjivanje, u vojnom smislu, spahija plaenim pjeatvom; opa i
nezasitna potreba drave za prihodima, to je dovodilo do toga da su se veliki kompleksi zemlje ustupali
lokalnim zemljoposjednicima koji su zauzvrat ubirali i predavali dravi porez u gotovini. U Bosni je
navala spahija, janjiara i dravnih slubenika izbjeglih iz Ugarske, Slavonije, Hrvatske i Dalmacije
izmeu 1683. i 1697. godine poveala pritisak na dravu da pretvori timare u privatne posjede (poznate
pod opim nazivom iftluk); mnogi su od tih ljudi traili u zemljoposjednitvu sigurnost, a od iftluka su
se, osim toga, mogli iscijediti vei prihodi jer su seljaci na njima imali manja zakonska prava.
Neki od posjeda koji su na taj nain nastali bili su u Bosni poznati pod nazivom agaluk, a njihovi
vlasnici age. Seljaci su na njima sauvali neka prava koritenja zemlje, ali je znatno povean teret
desetina i zakonski obaveznog kuluka. Oni posjedi koji su bili u neogranienu vlasnitvu pojedinaca
314

bijahu poznati pod nazivom begluci, a njihovi vlasnici pod nazivom begovi. Mnogi su od tih begluka
bili veleposjedi kojima su upravljali upravitelji imanja, koji su zahtijevali najvie to su mogli od seljaka
na njima. Oni su mogli sklopiti sa seljacima i posebne sporazume koji nisu bili propisani zakonima.
Openito su nazivi aga (to se prvobitno odnosilo na janjiarske zapovjednike) i beg naprosto poprimili
znaenje lanova nie i vie zemljoposjednike vlastele. Kako su radni uvjeti na veleposjedima bivali
sve tei, muslimanski su se seljaci, kojima je zakon oduvijek omoguavao da sami posjeduju neto
zemlje, sve vie priklanjali takvom nainu obraivanja. Tako je tekao dugotrajan proces drutvene i
vjerske polarizacije: od 15. stoljea, kad su feudalni zemljoposjednici mogli biti i krani i muslimani, a
posjede su im obraivali seljaci obje vjere, do 19. stoljea, kad su svi veleposjednici bili muslimani, a
315

velika veina seljaka bezemljaa bili krani. Iako su se ti seljaci i dalje zvali kmetovi, oni koji su
radili na beglucima, strogo uzevi, nisu vie imali pravni status kmetova. Bili su obini seljaci u
nepovoljnu poloaju, u sistemu u kojem nisu imali prave prilike da zahtijevaju neto bolje.
ivotni su im se uvjeti sve vie pogoravali. Sve vei broj seljaka odlazio je sa zemlje u potrazi za
316

poslom u vea mjesta.

U 16. stoljeu bilo je sasvim uobiajeno da seljaci pod osmanlijskom vlau,

317

poto plate porez, zadre za sebe viak uroda i iznesu ga na trite. Na iftlucima koji su zahtijevali od
seljaka vie nego drugi, takvo je to postalo nemogue, pa su seljaci ivjeli na rubu egzistencije. Kad je
francuski autor Fourcade putovao u Solun da ondje preuzme konzulsko mjesto 1812. godine, prespavao je
jednu no u kmetskoj kui u Koarcu. Kua je bila est i pol metara dugaka i etiri metra iroka, u
sredini je bilo ognjite, bez dimnjaka i bez prozora (samo otvori u zidovima i rupa na krovu); pod je bio
zemljan a jedini namjetaj bijahu krinje; spavali su nogama okrenuti vatri, umotani u kouhe, na
318

leajevima od sijena, a gamad ih je ive izjedala.

Na temelju takvih iskaza stie se vrlo sumorna slika ivota na selu u Bosni. Pa ipak, jedno je od
zaudnih otkria suvremenih povjesniara Balkana da je u 18. stoljeu znatno porastao broj stanovnika naroito u Bosni. U 17. je stoljeu dolo do opeg pada broja stanovnika iz razloga koji nisu sasvim

319

jasni: jedan je od moguih uzroka tifus. U toku cijelog 17. stoljea priliv muslimanskih izbjeglica
moda je tek nadoknadio odliv katolika: katoliki izvori procjenjuju da je vie od 50 000 katolika
izbjeglo u ratu to se vodio izmeu 1683. i 1699. godine, a vjerovatno se i egzodus za rata s Mlecima
320

izmeu 1645. i 1699. godine brojio na desetke hiljada. Ipak je muslimansko stanovnitvo snosilo
najvei dio tereta ratnih napora - ne samo u odbrani Bosne nego i u gotovo neprekidnom ratovanju
Osmanlija u drugim krajevima carstva. Vanost bosanskih jedinica vidi se i po popisu 1 553 bosanskih
spahija koji su sluili u ratu protiv Rusije 1711. godine: svaki je od tih spahija imao u svojoj pratnji po
321

nekoliko vojnika. Mnoge hiljade bosanskih muslimana izginule su na tim dalekim bojitima. Od njih 5
200 poslanih u Perziju da se bore u ratu od 1723. do 1727. godine, naprimjer, vratilo ih se kui svega
322

500. Meu ostalim uzrocima smrti bila je i kuga, koja je, kao to smo vidjeli, na poetku 18. stoljea i
dalje harala Bosnom. Razumljivo je to je nakon priliva u devedesetim godinama 17. stoljea broj
muslimanskog stanovnitva sporo rastao.
Broj kranskog stanovnitva rastao je znatno bre. Niz poreznih knjiga u osmanlijskim arhivima
pokazuje da je u 18. stoljeu broj krana porastao za 200 posto. Ovaj podatak treba ipak prihvatiti s
rezervom, jer polazite za njegovo izraunavanje, poreski registar za 1700. godinu, ini se nevjerovatno
nizak, ali je opa tendencija jasna. Ako broj odraslih mukaraca pomnoimo s tri, ukupan broj krana
prema tim poreznim knjigama iznosi 1718. godine 118.000, 1740. godine 190.000, 1788. godine 295.000
a 1815. godine 312.000. (Ti se brojevi ipak ne mogu ba uporeivati jer obuhvaena administrativna
podruja nisu bila uvijek ista.)

323

Prema podacima dobivenim na jednoj drugoj osnovi za cijelu Bosnu i

324

Hercegovinu, broj se krana poveao od 143.000 u 1732. godini na 400.000 u 1817. godini. Kako
nemamo zabiljeenih podataka o nekom veem doseljavanju kranskih seljaka u Bosnu, povremeno su se
325

zasigurno doseljavali ljudi iz Srbije i Makedonije. Uprkos estim nemirima u Hercegovini u 18.
stoljeu, u bosanskom je ejaletu openito bila bolja uprava nego u susjednim podrujima u Srbiji, i nije
bilo toliko razbojnikih prepada. Moda je zbog toga Bosna u toku cijelog tog stoljea neprestano
privlaila odreen dotok doseljenika iz srpskih krajeva. Ipak, glavni uzrok porastu stanovnitva zasigurno
je bio prirodni prirast. To pretpostavlja da je privreda dobro funkcionisala i da krani, iako su na selu
ivjeli u siromatvu, nisu ipak patili od krajnje oskudice.
S druge strane, manjina kranskog stanovnitva uivala je u pravom blagostanju u veim bosanskim
gradovima, u kojima se razvila kranska (i jevrejska) trgovaka klasa. Katolici, sa svojim starim
dubrovakim vezama, dominirali su u bosanskoj trgovini sve do kraja 17. stoljea; nakon toga su vaniju
326

ulogu igrali Srbi, Vlasi, Grci i Armenci. I pojedini su obrtnici bili pravoslavne vjere, posebno zlatari.
Muslimani su se u gradovima drali uglavnom kune radinosti, ali su se od sredine 18. stoljea i oni
327

poeli baviti trgovinom. Bogato Sarajevo u 17. stoljeu bijae jedno od balkanskih uda, kudikamo
najvaniji grad u unutranjosti zapadno od Soluna. Jedan je posjetitelj zabiljeio 1628. godine da
328

pojedini trgovci imaju zalihe robe u vrijednosti od 200 do 300 hiljada dukata. Sjajan opis Sarajeva
sauvan je u dnevniku neumornog osmanlijskog putnika Evlije elebi koji je posjetio taj grad 1660.
godine i pribiljeio da Sarajevo ima 17 000 kua (to znai vie od 80 000 stanovnika), 104 damije i
ariju sa 1 080 duana, u kojima se prodaje roba iz Indije, Arabije, Perzije, Poljske i eke. Pa i sami
su stanovnici ostavili na njega snaan dojam: Budui da je ovdje ugodno podneblje, ljudi su preteno
rumene puti. Na sve etiri strane svijeta ima gorskih panjaka i obilje tekue vode. Zbog toga su
stanovnici krepki i zdravi. Ima ak vie od hiljadu staraca... koji su doivjeli sedamdesetu.

329

Jedan

francuski putnik koji je bio u Sarajevu svega dvije godine prije njega bijae podjednako oduevljen: Ima
vrlo lijepih ulica, krasnih i dobro sagraenih kamenih i drvenih mostova, i 169 lijepih esama,
zabiljeio je izmeu ostaloga. Grad je pun vrtova: veina kua ima svoje privatne vrtove, pune voaka,
posebno jabuka. Bio je ugodno iznenaen i trnicom sa bezbroj ljudi i svakojakom robom, i velikim
330

sedminim konjskim sajmom - bosanskim specijalitetom.

Sarajevu je trebalo dugo vremena da se oporavi od poharanosti iz 1697. godine. Bila su jo dva
331

velika poara, 1724. i 1788. godine. Dri se da je 1807. broj stanovnika bio 60 000, manji od broja
koji je naveo elebi 1660. godine, ali jo uvijek impresivan ako se usporedi s brojem stanovnika
332

Beograda 1838. godine (12 963) ili Zagreba 1851. godine (14 000).
Trgovina je u balkanskim zemljama procvala nakon Poarevakog mira, kojim je otvoren promet s
333

Austrijskim carstvom i kojim su Osmanlije zapravo stekle prednost. Uskoro su trgovci iz Sarajeva
sudjelovali na velikim sajmovima u Leipzigu i Beu. Glavni bosanski izvozni artikli bili su
334

poljoprivredni proizvodi (koa, krzno i voe, posebno suhe ljive), a najvie se uvozio tekstil. Bogati
rudnici u Bosni bili su zatvoreni (samo se jo u Vareu vadila eljezna ruda). Bilo je vrlo malo industrije
335

osim onoga to su izraivali obrtnici po gradovima: obraivali kovine, kou i tako dalje. Otrouman
posmatra u 18. stoljeu koji je preao na islam, Mouradgea dOhsson, ovako je prokomentarisao
neuspjeli pokuaj da se razviju velika industrijska poduzea: Niko se ne usuuje iznijeti na vidjelo svoje
336

bogatstvo da ne bi privukao panju vlasti.

esto se isticala korupcija koja je bila usaena u potonji osmanlijski poredak: Politika svakog
osmanlijskog ministra ima za prvi cilj samog sebe, zapisao je engleski diplomat Sir James Porter 1768.
337

godine. Ali je isto tako napomenuo da nije rije o opem moralnom propadanju, nego o pogreki u
politiko-upravnom sistemu. ak i u tom razdoblju stagnacije, na one koji su iz prve ruke govorili o
ivotu u osmanlijskoj Evropi - za razliku od onih koji su moralizirali s velike udaljenosti - ostavljale su
snaan dojam neke od njenih moralnih i drutvenih konvencija. Porter je tako prenio komentare jednog
osmanlijskog efendije, koji je bio rodom iz Bosne i koji je dugo ivio u svom zaviaju, kako oni ondje
jedva da znaju u istom osmanlijskom (tj. muslimanskom) selu ta je to podvala, obmana ili lopovluk.
U prilog toj tvrdnji, Porter napominje kako u Istanbulu nema krae: Tu moete ivjeti bez brige da e
338

vam ko ta ukrasti, pa gotovo sve vrijeme drite svoja vrata otvorena. Neko bi moda pomislio da se
ljudi tako besprijekorno ponaaju zato to ive u strahu od nemilosrdnog provoenja islamskog zakona u
djelo, ali ima obilje dokaza da je dodue pobonost openito ostala na visokom nivou meu
muslimanskim stanovnitvom, ali da se sveti zakon nije rigorozno potovao. Jedna historijska studija o
stavu prema alkoholu u Bosni utvrdila je da u 18. i 19. stoljeu nazori nisu vie bili tako strogi, da ljudi
339

nisu vie prijavljivali vlastima svoje susjede da piju, kao to su inili u 16. stoljeu.
Porterov informator okrivio je pravoslavnu zajednicu za opadanje morala. Nema pravih dokaza
(osim ovakvih anegdotalnih napomena) za miljenje da je pravoslavno stanovnitvo bilo iskvarenije od
bilo koje druge vjerske zajednice. Ali ima vie izvjetaja o korupciji meu viim svetenstvom u
Pravoslavnoj crkvi, koja se, pod nadzorom grkih porodica fanariota u Istanbulu, sluila
korupcionakim metodama u radu. Poto su se plaanjem domogli najviih crkvenih funkcija, fanarioti su
zatim prodavali nie poloaje ne bi li nadoknadili svoje trokove. Bosanski pravoslavni mitropolit uselio
se u svoju slubenu rezidenciju u Sarajevu 1699. godine. Do kraja 18. stoljea imao je pod sobom etiri
episkopa, u Sarajevu, Mostaru, Zvorniku i Novom Pazaru (koji je danas u Srbiji).

340

Ali nema mnogo

sauvanih zapisa o pastoralnoj ili duhovnoj aktivnosti tih episkopa u Bosni u tom razdoblju. Pravoslavna
stara crkva iz 16. stoljea vie puta se popravljala i obnavljala, a 1726. godine otvorena je u gradu
341

pravoslavna osnovna kola. Obino pravoslavno sveenstvo nije openito bilo posebno aktivno.
Sveenici su bili prilino neobrazovani i uglavnom su oskudne zalihe Biblija i liturgijskih knjiga
342

dobavljali iz tamparija u Rusiji i Rumuniji. U 18. stoljeu, u razdoblju kad je naglo rastao broj
pravoslavnih vjernika u Bosni, neki su pravoslavni manastiri uniteni ratom ili poarom, a neki su, ini
se, jednostavno naputeni. Potkraj toga stoljea bilo je dvanaest manastira u Hercegovini, a samo dva u
343

samoj Bosni, u Derventi i Banjoj Luci. [Premda knjievna produkcija pravoslavnog sveenstva u Bosni
u to vrijeme nije bila velika, ne smije se zanemariti vaan doprinos Pravoslavne crkve likovnoj batini
Bosne. Vidi posebno dvije knjige Zdravka Kajmakovia, Zidno slikarstvo i Georgije Mitrofanovi.]
Katolika crkva, koju su u Bosni jo predstavljali iskljuivo franjevci, nije imala mnogo prilika, ako
ih je uope imala, da prodaje funkcije. Fratri su odavno imali obiaj prositi milostinju ili desetinu od
svoga stada, ali taj su obiaj opravdavali vie sveenici u inspekciji time to franjevci nisu imali drugog
344

prihoda. Prilino zajedljiv izvjetaj iz Olova 1695. godine pokazuje da se i taj obiaj mogao
zloupotrebljavati. Gvardijan tamonjeg samostana pisao je u Rim da e morati zatvoriti samostan ako ne
dobije novanu podrku: sedam godina samostan nije primio milostinje od upljana jer je osoba koja je
345

skupljala milostinju, otac Stani, pronevjerila sav prikupljeni novac. Iz mnogih drugih izvjetaja moe
se razabrati istinsko siromatvo Katolike crkve u Bosni. Biskup Maravi zabiljeio je 1655. godine da
malo upa ima crkve u kojima se moe sluiti misa i davati vjernicima sveti sakramenti; misa se obino
346

slui na groblju ili u katolikim privatnim kuama. Da bi dali sakramente, franjevci su obino jahali
na konju do zabaenih sela pa bi ondje i prenoili. U svojoj svjetovnoj odjei nisu se razlikovali od
seljaka koji su im govorili: ujae, obiaj koji se ouvao do dana dananjeg. Jedan neutralni posmatra,
francuski konzularni slubenik Chaumette-des-Fosses, bio je 1808. godine zgranut nad neukou i
347

praznovjerjem franjevaca i njihovim uplitanjem u ivot vjernika.

Ipak, zahvaljujui gdjekad slabanoj vezi sa irim intelektualnim svijetom Katolike crkve, ti su
bosanski fratri ostavili za sobom nekoliko tampanih djela. Uglavnom su pisali obine nabone traktate,
ali postoje i dva-tri originalnija spisa, meu njima i polemika pjesan s poetka 17. stoljea, u kojoj se
348

autor estoko suprotstavlja svjetovnosti u narodnim pjesmama. Najvaniji je pisac meu njima Filip
Lastri (1700-1783), koji je postao poglavar bosanskih franjevaca i branio prava svoje provincije,
Bosne Srebrene, od prijedloga iznesenog u Rimu da se degradira njen status. Rasprava koju je napisao
za tu svrhu, Epitome vetustatum bosnensis provinciae (1765), bijae jedna od prvih tampanih knjiga o
349

Bosni koju je napisao jedan Bosanac. [Ovaj kratki osvrt na bosanske katolike pisce u osmanlijsko
doba ne odgovara vrijednosti i broju knjievnih djela koja su franjevci u Bosni objavili u vie stoljea.
Opirniji podaci mogu se nai kod Jeleni, Kultura i bosanski franjevci, i Kovai, Biobibliografija
franjevaca Bosne Srebrene. O ivotu i radu Lastrievu vidi Zirdum, Filip Lastri Oevac.]
Franjevci se nisu morali braniti samo od prijetnji koje su dolazile iz Rima. Za sve to vrijeme u Bosni
su se i dalje nadmetale za prevlast Katolika i Pravoslavna crkva. Fratri su se u pismima papi 1661.
potuili da pravoslavni patrijarh nastoji svim silama prisiliti katolike da prihvate pravoslavni obred, i da
je od velikog vezira u Bosni ishodio dekret za potiskivanje katolianstva. Da bi se oduprli tim pritiscima,
350

bosanski su katolici morali troiti velike svote novca na parnienje. Franjevci su uspjeli zadrati
prvobitnu ahdnamu ili povelju o povlasticama koju im je izdao Mehmed II i koju su potvrivali

(zahvaljujui diplomatskim intervencijama austrijskog, francuskog, dubrovakog, pa ak i engleskog

poklisara u Istanbulu) svi sultani redom u tom razdoblju. Neki drugi dekreti iz 17. i 18. stoljea jamili su
franjevcima da su osloboeni raznih nameta, kao i zatitu od pretenzija Pravoslavne crkve.
Na poetku 19. stoljea neki su posmatrai zabiljeili da je osmanlijska politika u Bosni bila
351

sklonija katolicima nego pravoslavcima. Vjerovatno je to bio odraz sve veeg poistovjeivanja
pravoslavlja s pokretom otpora osmanlijskoj vladavini u Srbiji, a katolicima u Bosni moglo se vjerovati
da se nee urotiti s novom susjednom velesilom, Napoleonovim carstvom, koje su katoliki sveenici
352

smatrali dozlaboga ateistikim. Mnogi su posjetitelji komentarisali suparnitvo izmeu katolikog i

pravoslavnog sveenstva u Bosni: Chaumette-des-Fosses, koji je proboravio sedam mjeseci u toj zemlji,
zapazio je da neprijateljstvo izmeu te dvije vjerske zajednice podravaju sveenici obiju crkava
353

iznosei grozomorne optube jedni na raun drugih. Bez poticanja tih dviju strana u sporu, teko je
vjerovati da bi katoliki i pravoslavni seljaci imali mnogo razloga za netrpeljivost. Govorili su istim
jezikom, jednako se odijevali, odlazili katkad u iste crkve i ivjeli u potpuno jednakim prilikama.
Kad ovjek ita standardna djela o Balkanu pod osmanlijskom vlau, mogao bi lako stei dojam da
je u tim stoljeima ondje vladala kulturna pusto, da se intelektualni i duhovni ivot sveo samo na sasvim
rudimentarne i zakrljale forme. Takva je slika doarana u mnogim djelima jugoslavenskih povjesniara,
a romanopisac Ivo Andri donio ju je u gotovo karikaturalnoj formi u svojoj izrazito antimuslimanskoj
disertaciji o kulturi u osmanlijskoj Bosni. Uinak osmanlijske vladavine bio je apsolutno negativan,
tvrdio je on. Turci nisu uspjeli donijeti nikakav kulturni sadraj ni osjeanje nekakve uzviene misije ak
354

ni onim Junim Slavenima koji su primili islam. Ovakve tvrdnje izraavaju slijepe predrasude
svojeglavu sljepou pred velianstvenim spomenicima osmanlijske arhitekture u Bosni, i neto
razumljiviju sljepou pred irokim rasponom knjievnih djela koja su napisali bosanski muslimani pod
osmanlijskom vlau, od kojih su mnoga bila i nepoznata u vrijeme kad je Andri pisao svoju disertaciju
(1924). Jo je vrlo teko donijeti pravu ocjenu o tim bosanskim spisima, koje poznaje samo aica
naunika-specijalista u cijelom svijetu. Malo ih je dosad prevedeno, a mnogi spisi postoje samo u
izvornom rukopisu - pod pretpostavkom da uope jo postoje nakon masovnog i namjernog razaranja
kulturne batine bosanskih muslimana 1992. i 1993. godine. Prije nego to je poelo unitavanje Sarajeva
granatama 1992. godine, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci bilo je 7.500 rukopisa, u Orijentalnom
355

institutu 5.000, u Historijskom arhivu 1.762 a u Nacionalnoj biblioteci 478. Ve se iz samih ovih
brojeva da zakljuiti da Bosna pod osmanlijskom vlau nije bila kulturna pusto, a mnoga djela
bosanskih pisaca, na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, uvaju se u pojedinim zbirkama u Istanbulu,
Beu, Kairu i drugim mjestima.
Posebnu je panju privukao odreeni nain pisanja, takozvana alhamijado knjievnost. To su djela
napisana na bosanskom jeziku, ali arapskim pismom. (To su ime suvremeni naunici posudili od slinih
nearapskih zapisa napisanih arapskim pismom u muslimanskoj paniji.) Za sve vrijeme osmanlijske
vladavine, begovi u Bosni i dalje su pisali bosanskom varijantom irilice, bosanicom, a tri stoljea
sluili su se njome i franjevci, u tampanim djelima i u rukopisima. Pravoslavni sveenici itali su u 16. i
18. stoljeu takoer djela tampana na irilici. Ali bilo je prirodno da muslimani ponu pisati arapskim
pismom, jer je tim pismom pisana sva arapska, turska i perzijska knjievnost, a arapsko se pismo uilo i u
356

svim mektebima. Alhamijado knjievnost sastoji se preteno od svakojake poezije pisane arapskim
klasinim metrima: vjerske poezije, pjesama na moralne i drutvene teme, pa i nekih erotskih ljubavnih
stihova. Meu pjesnicima bilo je poglavara dervikih redova, vojnika i ena.

357

Jedan alhamijado pisac,

Muhamed Hevaji Uskufi (umro 1651), sastavio je i hrvatski ili srpsko-turski rjenik u stihovima jedan od
najstarijih rjenika od svih junoslavenskih jezika. Uz kreiranje tih pisanih djela, muslimani su igrali i
vanu ulogu u stvaranju i prenoenju bogate batine narodne poezije u Bosni: balada i tualjki (kao to je
ve spomenuta uvena Hasanaginica), epskih pjesama i posebnog anra ljubavnih pjesama, podjednako
358

omiljenih i meu muslimanima i meu kranima, poznatih sevdalinki.

Kako je bosanski jezik bio trei jezik Osmanlijskog carstva, nije nikakvo udo to je i dio
osmanlijske knjievnosti napisan na tom jeziku. Jedan bosanski pisac iz 18. stoljea, ljetopisac Mula
Mustafa efki Baeskija (koji je svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskom jeziku), tvrdio
359

je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskoga zato to ima 45 razliitih rijei za glagol ii.
Suvremeni bosanski povjesniari pridaju veliko znaenje injenici da su pisci u to doba nazivali svoj
jezik bosanskim. Ali time se mislilo samo na to da se taj jezik govori u Bosni, a nije se time htjelo rei da
se on razlikuje od tog istog jezika kako se govori negdje drugdje. Dakako da su se primjeivale
regionalne razlike u hrvatskom ili srpskom jeziku. Tako je jedan franjevac na poetku 18. stoljea
360

zabiljeio da se bosanski jezik razlikuje od hrvatskog, dalmatinskog i dubrovakog. A od svih varijanti

hrvatskog ili srpskog jezika, bosanska se varijanta dugo smatrala najprihvatljivijom. Godine 1601.
zapisao je Mavro Orbini: Od svih naroda koji govore slavenski, Bosanci imaju najglai i najelegantniji
361

jezik; i die se injenicom da jedini oni dan-danas paze na istotu slavenskoga jezika. Veliki srpski
pisac, sakuplja narodnih pjesama i reformator jezika iz 19. stoljea Vuk Karadi takoer je drao da je
362

dijalekt srednje Hercegovine najbolja i najistija forma narodnog jezika.

Veina je knjievnih djela bosanskih muslimana ipak napisana na turskom, arapskom i perzijskom
jeziku. Za to postoje razumljivi razlozi: jedni su pisali u formama u kojima je jezik nerazdvojno vezan sa
anrom, kao to je, naprimjer, istanano dvorsko pjesnitvo perzijske tradicije; drugi su pisali o takvim
temama kao to je filozofija za koju je u arapskom jeziku postojala kompletna struna terminologija, to je
nedostajalo bosanskome jeziku; i dakako da su mnogi pisali za itatelje izvan slavenskih zemalja. to se
tie proze, najvie ima djela iz teologije, filozofije, historije i prava, ali je tematski raspon bio oito vrlo
irok, pa ovdje moemo spomenuti samo nekoliko imena. Najvaniji su pisci bili Ahmed Sudi al-Bosnavi
(umro 1598), koji je komentarima popratio klasine perzijske pjesnike; Hasan efendi Pruak (umro
1616) koji je napisao znamenito djelo Zrcalo za prineve - pomodnu raspravu o vlasti i mnoga djela o
logici, retorici i pravu, kao i popis bosanskih uenih autora; Abdi al-Bosnavi (umro 1644), koji je
napisao ekstatino-mistine rasprave u sufistikoj tradiciji; Ibrahim Alajbegovi zvani Peevi (umro
1651), koji je napisao na turskom jeziku historiju razdoblja izmeu 1520. i 1640. godine sluei se
zapadnoevropskim tampanim izvorima; Ahmed al-Mostari Rudi (umro 1699), jedan od mnogobrojnih
mostarskih pjesnika koji je pisao pjesme na turskome prema perzijskim uzorima; Mustafa al-Mostari
Ejubovi poznat pod imenom ejh Jujo (umro 1707), koji je napisao gotovo trideset rasprava o logici,
gramatici i islamskom zakonu; Mustafa al-Aqihisari (umro 1755), koji je napisao nekoliko djela o moralu
i religiji i pohvalnu raspravu o kali, te Mustafa efki Baeskija (umro 1809), iji smo Ljetopis, niz zapisa
o dogaajima u Sarajevu u drugoj polovini 18. stoljea, napisan na prilino prozainom turskom jeziku,
ve spomenuli.
Neki su od ovih pisaca ostvarili nastavniku ili inovniku karijeru izvan Bosne, ali je bilo mnogo
uenih ljudi zaposlenih u dravnoj upravi same Bosne. ejh Jujo, naprimjer, bio je muftija mostarski, a
jedan od namjesnika u Bosni Dervi-paa al-Bosnavi (umro 1603) bio je darovit pjesnik koji je prevodio
perzijsku poeziju na turski.

363

Bosna je neosporno imala, kao i svaka druga zemlja, poprilian broj neukih

i neotesanih vlastodraca, ali je bjelodano jasno da je apsurdna ideja da je Bosna pod osmanlijskom
vlau bila tek kulturna pusto, a da i ne govorimo o dekorativnim umjetnostima kao to su kaligrafija i
slikanje minijatura kojima su se bosanski muslimani takoer uveliko bavili za sve vrijeme osmanlijske
364

vladavine.
Nekoliko spomenutih pisaca bijahu lanovi sufistikih dervikih redova koji su igrali vanu ulogu u
ivotu bosanskih muslimana. I opet je teko pisati o takvoj temi, ne samo zato to je graa ostala
neobjavljena (naprimjer, 222 rukopisa iz jednog od dervikih sjedita u Sarajevu, Sinanovoj tekiji), nego
i zato to su ti redovi oduvijek djelovali kao neka vrsta neslubenog islama, izvan slubenih struktura
medresa i damija - tako da se njihova uloga oduvijek umanjivala u standardnim historijama islama. Ti su
redovi zapravo udruenja ili drutva vjernika predvoenih duhovnim uiteljima ili ejhovima, a sastaju
se redovito u tekijama (sjeditima) radi druenja i ceremonija koje mogu sadravati obredne pokrete (od
kojih je najbolje poznato vrtoglavo okretanje dervia mevlevija) i odreena vrsta spontane ekstatine
religiozne poezije poznate pod nazivom ilahije. Derviki su redovi u razliitim razdobljima bili
kvijetistiki i apolitini, ili politiki aktivni i militantni, kakav je, recimo, bio uveni muridistiki pokret
koji se odupirao ruskom prodiranju u muslimanski sjeverni Kavkaz. A njihova teologija, koja je obino
bila sklona mistici, bijae katkad toliko slobodoumna u svojim spekulacijama, prihvatajui ideje iz
filozofije, ljubavne poezije, pa ak i iz kranske teologije, da su je pravovjerni muslimani smatrali
365

heretinom. To se posebno odnosilo na bektaijski red koji je djelovao meu janjiarima.

Derviki su se redovi rano pojavili u Bosni i vjerovatno ondje igrali bitnu ulogu kao i drugdje na
366

Balkanu, u dva isprepletena procesa islamizacije i razvitka muslimanskih gradova. Prva dervika
tekija u Sarajevu, Isak-begova, koja je pripadala redu mevlevija, podignuta je negdje prije 1463. godine.
Druga, Skender-paina tekija, koja je pripadala redu nakibendija, osnovana je 1500. godine, a u 17.
367

stoljeu sagraene su jo dvije vane tekije (Sinan-paina i Bistrigina). Podignuto je i vie manjih
tekija koje se nisu ouvale: Evlija elebija nabrojio ih je u svemu 47 sredinom 17. stoljea u
368

Sarajevu. Tekije su se podizale i u dalekim dijelovima zemlje: jedna od posljednjih koje su se ouvale
i koja je jo djelovala u sedamdesetim godinama 20. stoljea nalazila se u zabaenom planinskom selu
369

vie Fojnice - u rodnom mjestu uvenog dervikog poglavara iz 18. stoljea, ejha Huseina. Tekije
nisu bile samo lokalna sredita druenja i pobonosti nego i punktovi goleme meunarodne mree.
lanovi najveeg reda nakibendija putovali su ak u centralnu Aziju da posjete znamenite ejhe. Jedini
370

red koji, zaudo, nije nikad postao posebno omiljen u Bosni bijae janjiarski red bektaija. Imao je
dodue nekoliko svojih tekija, ali su te tekije najvie potpomagali posjetitelji iz Albanije i Turske. ini
se da je u Bosni bilo neugodna atmosfera heterodoksije to je okruivala red bektaija.
Islam jeuBosnipod osmanlijskom vlau bio preteno ortodoksan i konzervativan. Jedini uistinu
heterodoksan pokret bijae pokret takozvanih hamzevija, sljedbenika ejha Hamze Balije Bonjaka, koji
je 1573. godine smaknut zbog hereze. O njegovu se nauavanju malo ta zna premda je zasigurno iao
mnogo dalje od bektaija u preuzimanju elemenata iz kranske teologije. Za potonjih progona
hamzevija u Bosni nekoliko se lanova toga pokreta osvetilo dravi ubivi velikog vezira Mehmedpau Sokolovia. ini se da su hamzevije opstale kao neka vrsta opozicije u sjeni sve do kraja 17.
371

stoljea.
Veina posmatraa smatrala je bosanske muslimane ortodoksnim i pobonim. Evlija elebija toplo
je pisao o sarajevskim muslimanima: Svi su oni bogobojazni ljudi, iste, estite i nepomuene vjere.

372

Lieni su zavisti i mrnje, a svi redom, i stari i mladi, i bogati i siromani, redovito se mole. Pa ipak,
premda su bili bogobojazni, Bosanci se nisu tako strogo pridravali, kao neke druge muslimanske
sredine, odreenih islamskih obiaja. Oduvijek su patili od slabosti prema rakiji, na nekim podrujima
(posebno na selu u Hercegovini) ene nisu nosile ferede, a strani su posmatrai esto komentarisali
373

bosanske obiaje u aikovanju, pa i sklapanju brakova iz ljubavi. I drugi su se muslimani, opisujui

moralne karakteristike Bosanaca, slagali s elebijinim miljenjem.
Jedan sirijski pisac, koji je negdje potkraj 17. stoljea sastavio perzijsko-turski rjenik, napisao je
pod natuknicom Bosanac sljedee: Bosanci su poznati po svojoj blagosti i dostojanstvenosti; njihove
374

su karakteristike obrazovanost, lako shvatanje, trijezno razmiljanje, odanost i pouzdanost. A

francuski putnik Quiclet uskliknuo je nakon dvomjesenog boravka u Sarajevu 1658. godine: Mene su
svi muslimani u ovom gradu obasuli svakojakim dobroinstvima, uslugama i znacima panje, sa svima
375

smo se sprijateljili.
Ovakve opise treba imati na umu kad se itaju izvjetaji o fanatizmu muslimana u Bosni u 19.
stoljeu. Olako se pretpostavlja da je fanatizam bio permanentna karakteristika islama u Bosni. Sigurno je
da se fanatino dranje razvilo u 19. stoljeu meu begovima, hodama i niim slojevima muslimana u
gradovima, ali ima valjanih razloga za miljenje da je to bio produkt specifinih politikih i drutvenih
prilika. Kad je Chaumette-des-Fosses, nakon sedmomjesenog boravka u Bosni 1808. godine, pisao o
svojim doivljajima, iznio je pronicljivo zapaanje o porastu nepovjerenja begova prema kranima: Da
se ne bismo ogrijeili o muslimane u ovoj pokrajini, valja kazati da su oni, kako i sama raja [uglavnom
seljaci krani] priznaje, bili vrlo blagi sve do prije nekoliko godina. Ali od poetka ovoga stoljea,
zbog politike situacije, postali su neobino nepovjerljivi. Poto su Francuzi zauzeli Dalmaciju a Srbi i
Crnogorci digli se na oruje, kae, osjetili su da su u obruu i da im prijeti opasnost. Zbog te situacije
koja je u njih izazvala strah, postali su neskloni prema svima oko sebe. Prepali su se kad su vidjeli kako
376

se raja buni, a da bi je obuzdali, morali su pribjei barbarstvu. U tom razdoblju samo to se nije
zavrila drutveno-religiozna polarizacija veleposjednika i seljaka, to je takoer moralo odigrati
odreenu ulogu. Uspon Srbije kao dobro naoruane i kvaziautonomne kranske drave, iz koje bijahu
grubo protjerani svi muslimani koji nisu bili masakrirani, pojaao je strah u hoda. A sve vei ugled koji
je uivala kranska trgovaka zajednica u Sarajevu i koju su na poetku 19. stoljea poeli tititi
konzularni slubenici Francuske, Austrije i Pruske, poveao je te sumnje i zavist obinih muslimanskih
graana. Godine 1822. zapisao je jedan drugi francuski posjetitelj, Charles Pertusier, da musliman tjera
377

svoju vjeru do krajnje forme fanatizma. Tada je ve, u takvoj generalizaciji, koliko god bila paualna,
zasigurno bilo mnogo istine. Ali nije uvijek tako bilo.

9. Jevreji i Romi u Bosni

Dosad nismo mnogo spominjali dva naroda koji su bili prisutni u Bosni od davnine: Rome, koji su
vjerovatno bili ondje prije dolaska Osmanlija, i Jevreje, koji su doli u prvom stoljeu osmanlijske
vladavine. U ovom emo poglavlju iznijeti kratak pregled njihove povijesti u Bosni, od njihova dolaska
do poetka 20. stoljea. Dakako da ta dva naroda nemaju mnogo zajednikog, osim injenice da su i jedan
i drugi ouvali svoj identitet iako su rasijani po nebrojenim zemljama. Ali i u jednom i u drugom sluaju
iznenauje razlika u nainu na koji su postupali s njima u Osmanlijskom carstvu i u sjevernoj i zapadnoj
Evropi. Oni koji se automatski pozivaju na okrutnost i nesnoljivost osmanlijske vladavine, treba da malo
poblie razmotre povijest ovih dviju manjina. Sigurno je da su u balkanskim drutvima postojale
predrasude i prema Jevrejima i prema Romima, ali same lokalne predrasude ne bi bile u 20. stoljeu
otjerale nebrojene hiljade njih u smrt. To je mogla uiniti samo ideologija to se razvila u naprednijim i
kranskijim dijelovima Evrope. Kao i s islamom, moemo samo nagaati o vrlo ranim tragovima
judaizma na bosanskom tlu. Na temelju arheolokih nalaza, znamo da su se mnogi Jevreji bili naselili u
oblinjim dijelovima bive Jugoslavije pod rimskom vlau. Otkriveni su ostaci sinagoga i jevrejskih
grobova iz treeg i etvrtog stoljea na nekim mjestima u Makedoniji, Dalmaciji, Crnoj Gori i u Osijeku,
pedesetak kilometara udaljenom od sjeveroistone bosanske granice. Najzanimljiviji je nalaz avarskog
groblja iz osmog ili devetog stoljea nedaleko od Novog Sada (istono od Osijeka, podjednako udaljenog
od tog grada kao i Bosna). U mnogim grobovima na tom groblju pronaeni su jevrejski simboli i
hebrejski natpisi - iz kojih se da zakljuiti da su ti Avari prihvatili lanove plemena krimskih Hazara koji
378

su se u osmom stoljeu bili preobratili na judaizam.

Jevreji su se odrali u Makedoniji za sve vrijeme bizantske vladavine, a zbog vanosti kopnenog
trgovakog puta za Solun, tu su se okupili i novi lanovi jevrejske zajednice iz drugih dijelova Evrope i
pridruili se potomcima solunskih Jevreja iz rimskog doba. Znameniti makedonski Jevrej Leon Mung, koji
se pokrstio i postao nadbiskup Ohrida 1120. godine, vjerovatno je bio pobjegao od progona iz Njemake.
Zasigurno su i druge izbjeglice dole u Makedoniju nakon izgona Jevreja iz Ugarske u 14. stoljeu. U to
379

vrijeme postojale su jevrejske zajednice i u Dubrovniku, Splitu i Beogradu. Ipak, najvei je priliv
Jevreja bio potkraj 15. stoljea, kad su Jevreji koji bijahu protjerani iz panije bili dobro primljeni u
Osmanlijskom carstvu. Mnogi su se od tih Jevreja sefarda nastanili u Solunu, a neki su se od njih preselili
na sjever, u grad Skopje, koji je uskoro, zahvaljujui njima, postao vano trgovako sredite.
Bosna nije bila na glavnom trgovakom putu sjever - jug (koji je prolazio kroz Srbiju), ali je vaan
put istok - zapad vodio od Dubrovnika preko Foe (juno od Sarajeva) do Novog Pazara i dalje do
Skopja. Jevrejski trgovci iz Skopja i Dubrovnika zasigurno su esto imali posla s bosanskim
posrednicima. Ipak, ini se da je razvoj Sarajeva kao vanog trgovakog grada najprije naveo
Jevreje da se nastane na bosanskom tlu. Nije poznato kad su doli u Sarajevo, ali tri sudska
zapisnika iz 1565. godine spominju jevrejske trgovce koji su se do tada ve, po svemu sudei, bili
380

udomaili u Sarajevu. Vjerovatno je presudan faktor bio bezistan Bursa koji je podigao Gazi
Husrev-beg u tridesetim godinama 16. stoljea - trgovina svilom s gradom Bursom bijae uglavnom u
381

rukama anadolskih Jevreja. Nije poznato ni jesu li se u Sarajevu prvi nastanili Jevreji koji su doli iz
Burse. Glavne veze sarajevska jevrejska zajednica u idua dva stoljea odravala je sa Skopjem i
Solunom, pa valja pretpostaviti da se veina Jevreja bila doselila iz ta dva grada. Trgovina tekstilom,
koja je za sve vrijeme osmanlijske vladavine bila na prvom mjestu u bosanskom uvozu, ostala je u
382

jevrejskim rukama sve do unitenja jevrejske zajednice u Drugom svjetskom ratu.

Jevreji u Sarajevu ivjeli su isprva u jednoj muslimanskoj mahali ili etvrti, ali godine 1577, za
nagradu to su pomagali dravi u borbi protiv Habsburgovaca, doputeno im je da osnuju svoj vlastiti
383

kvart. Rije kvart ne odgovara sasvim pojmu mahala, jer mahale, kao to je objanjeno u 5.
poglavlju, bijahu manji dijelovi grada u kojima nije obino bilo vie od etrdesetak kua. Isto bi tako
bilo pogreno ovdje upotrijebiti rije geto, koja se kadikad koristila za tu jevrejsku mahalu, jer su se
njeni stanovnici sasvim slobodno kretali po gradu, nije bilo posebnih ulaza ni policijskog sata ni drugih
diskriminatorskih mjera. U jednom rukopisu iz 18. stoljea spominje se kako su se muslimani tuili na
buku koju Jevreji diu i na opasnost od poara. Pod pretpostavkom da ta prituba nije bila bez osnove,
moemo zakljuiti da su se Jevreji u Sarajevu tada ve bavili industrijom, vjerovatno lijevanjem kovina
(zna se da su se tim poslom bavili u potonjim godinama). A ako su pomagali pri izradi metalnog oruja i
opreme potrebne za voenje rata, moda se time moe objasniti i zahvalnost osmanlijskih vlasti. Jedan
384

jevrejski autor iz Soluna u 17. stoljeu zabiljeio je da su sami Jevreji zatraili da se presele. Ma koji
razlog bio, bogatiji Jevreji preselili su se u kue sagraene blizu glavne trnice, a ostali su se uselili u
posebnu zgradu koju je ondje podigao poznati dobrotvor, namjesnik u Bosni 1580. i 1581. godine, te je
zgrada prozvana Siavu-paine daire, to e rei Zadubina Siavu-paina. Bijae to kuerina sa 46
soba i unutarnjim dvoritem. U njoj su stanovale siromanije jevrejske porodice, svaka od njih u jednoj
ili dvije sobe. Jevreji su tu zgradu zvali Il Cortijo - Dvorite, muslimani Velika avlija ili ivuthana.
(Takve su opinske zgrade podignute i u drugim dijelovima Balkana. Tako je, recimo, Trkischer
Judenhof u Beogradu imao 103 sobe, 49 kuhinja i 27 podrumskih prostorija.)

385

Istodobno je uz Cortijo

386

sagraena i prva sinagoga u Sarajevu. Od jevrejske zajednice u Sarajevu u 17. stoljeu ostalo je malo
tragova. Znamo da je ona za sve to vrijeme postojala, ali se po svoj prilici nije posebno isticala jer jedva
da se spominje u ostaloj jevrejskoj literaturi iz toga doba. Njezin prvi rabin za koga se zna, Samuel
Baruh, doao je iz Soluna na poetku 17. stoljea, a za njegov se grob tradicionalno tvrdi da je najstariji
na jevrejskom groblju u Sarajevu.

387

Kad je Evlija elebija 1660. godine posjetio Sarajevo, zabiljeio je

388

da Jevreji imaju ve dvije mahale u gradu. Jevreji su bili u slinom pravnom poloaju kao i krani: i
za njih je vrijedio kanuni raya pa nisu smjeli graditi nove bogomolje bez posebnog doputenja. Za to je,
kao i za veinu drugih zakonskih odobrenja, trebalo platiti odreenu svotu novca. Jevreji, kao i krani,
nisu uivali zakonsku ravnopravnost s muslimanima pred osmanlijskim sudovima, ali im je bilo
doputeno da rjeavaju svoje meusobne sporove na vlastitim graanskim sudovima. Jevreji su plaali i
hara i morali su se pokoravati propisima kanuni raya o odijevanju, a sultan Murat IV dodao je 1574.
godine i neke naknadne odredbe prema kojima Jevreji nisu smjeli nositi turbane, svilenu odjeu ni bilo
389

ta zeleno. Poslije je rabinima u sinagogi bilo doputeno nositi turbane ali samo ute boje. Ipak je u
postupanju s Jevrejima u Osmanlijskom carstvu bilo mnogo manje diskriminacije nego u bilo kojoj
kranskoj zemlji na sjeveru i zapadu potkraj srednjeg vijeka i na poetku novoga doba. Godine 1655.
Jevreje je u Osmanlijskom carstvu uzbunila neobina vijest: karizmatini mladi rabin u Smirni, Sabbatai
evi, proglasio se Mesijom. Vijest o toj objavi proirila se munjevitom brzinom po Evropi, a mistini
spisi Sabbatajevih sljedbenika, posebno njegova glavnog uenika i promotora Nathana od Gaze, itali su
se s velikim zanimanjem. U jednom se izvjetaju spominje da su beki Jevreji primili Nathanova nabona
390

djela 1666. godine iz Sarajeva. Nauavanje Sabbataia i njegovih uenika (sabatajevaca) zasnivalo
se na tradiciji kabalistike, metodi oitavanja skrivenih proroanstava i teolokih istina iz rijei i slova
svetih hebrejskih tekstova. Veliki misterij i skandal cijelog sluaja Sabbataia zbio se 1666. godine, kad je
Sabbatai evi bio uhapen i izveden pred sultana, te pristao da primi islam. Mnogi su njegovi sljedbenici

uinili isto tako, a drugi su ostali vjerni jevrejskoj religiji, sauvali su njegove spise i razvili ekstremnu,
paradoksalnu teologiju, prema kojoj je to otpadnitvo od judaizma bilo nuan i mistian in (koji se
navodno moe mjeriti s naravi Kristove smrti u kranskoj teologiji). Jedan od vodeih sabatajevaca u
iduem narataju bijae Nehemiuah Hayyon ili Chajon, koji se rodio u Sarajevu 1650. godine. Njegova
porodica (ime joj se u bosanskoj grafiji pie Kajon, Gajon ili Gaon) bijae jedna od starih jevrejskih
porodica u tom gradu, u kojem je ivjela sve do potkraj 20. stoljea. Hayyon je putovao po Palestini,
Grkoj, Italiji i Njemakoj. U Berlinu je 1713. godine objavio knjigu Oz lElohim (Mo Boija), za
koju se kae da je jedini dokument sabatajanske kabalistike koji je ikad tampan. U njoj se nalazi
rasprava koja se pripisuje samom Sabbataiu i koja je digla veliku prainu u jevrejskim krugovima.
Hayyona je poslije proglasio heretikom jedan od rabina u Amsterdamu, evi Ashkenazi, koji je i sam
391

ivio u Sarajevu od 1686. do 1697. godine, kad je pobjegao na sjever s vojskom princa Eugena. (Taj je
rabin bio valjda jedini Jevrej koji je bio zahvalan Austrijancima na njihovu upadu. Jevrejska je mahala
bila teko oteena topnitvom princa Eugena. Sarajevski su Jevreji pristali, zbog smanjenja poreza, da
392

dobrim dijelom finansiraju obnovu cijelog tog gradskog podruja.)

Najstariji zapisi o sarajevskoj jevrejskoj zajednici koji su se sauvali u bilo kojem obliku potiu iz
dvadesetih i tridesetih godina 18. stoljea. Odlomke iz njih objavio je povjesniar Moritz Levy, ali su
sami dokumenti uniteni zajedno sa sveukupnim jevrejskim arhivima u Sarajevu u Drugom svjetskom
393

ratu. Iz tog najranijeg razdoblja spominje se 66 prezimena a na popisu glava porodica iz 1779. godine
navedeno je 214 imena - to valjda odgovara broju stanovnika od neto vie od hiljadu. Spominje se i
mala talmudska tora (jevrejska osnovna kola). Jevreji u Sarajevu bavili su se raznim poslovima: osim
to su bili trgovci, bili su i lijenici, apotekari, krojai, postolari, mesari, drvodjelje i kovinotokari,
394

staklari i bojadije. Za veeg dijela tog razdoblja imali su rabine koje su dovodili iz drugih gradova.
Najuveniji meu njima, David Pardo, mletaki Jevrej, koji je bio glavni rabin u Sarajevu u ezdesetim i
sedamdesetim godinama 18. stoljea, bijae istaknut naunik i pisac, te je osnovao jeivu (jevrejsku
vjersku kolu). Sve do tada Sarajevo je bilo podreeno jevrejskoj zajednici u Solunu, a sad je moglo
395

samo kolovati svoje rabine. Meutim, ve tada, dominantna jevrejska zajednica, i u trgovini i u
kulturi, bila je ona u susjednoj zemlji, u Beogradu. U buduoj srpskoj prijestolnici bijae mjeovita
zajednica Sefarda i Akenaza. Vjerovatno su neki Akenazi doli i u Sarajevo, ali ako su se ondje i
nastanili, zasigurno su se asimilirali sa Sefardima koji su govorili ladino, jer u Sarajevu nije bilo
akenaske sinagoge sve do potkraj 19. stoljea. Neki od preivjelih sarajevskih Jevreja i dan-danas
govore ladino, varijantu panskog jezika iz 15. stoljea kojom su govorili potomci Jevreja protjeranih iz
panije 1492. godine. A posebno je obiljeje panske batine u Sarajevu Sarajevska Hagada, panski
iluminirani rukopis iz 14. stoljea, koji sadri zbirku molitava i pjesama za prve veeri jevrejskog
praznika Pesaha, rukopis koji je bio u vlasnitvu jedne od jevrejskih porodica u gradu do 1894. godine i
396

koji je jedno od najljepih umjetnikih djela te vrste na svijetu.

U prvih nekoliko desetljea 19. stoljea u Bosni je bilo oko 2.000 Jevreja. U potankom izvjetaju
francuskog konzula u Solunu, koji je 1813. godine putovao u Bosnu da prikupi podatke o trgovanju,
ustvreno je da u samom Sarajevu ima 2.000 Jevreja, s tim da su od pet najvanijih trgovakih kua u
397

gradu dvije jevrejske, jedna grka, jedna austrijska i jedna francuska. Tada je ve postojala i mala
jevrejska zajednica od ezdesetak ljudi u Travniku. Taj je grad stekao vanost kao sjedite namjesnika u
Bosni pa je imao oko 7.000 stanovnika, mahom muslimana.
je i nekoliko jevrejskih porodica u Mostaru.

399

398

U ezdesetim godinama 19. stoljea ivjelo

Zanimljiva je sudbina snala jednog Jevreja na poetku 19. stoljea u Travniku, Mosesa Chavija,
koji je preao na islam, uzeo ime Dervi Ahmed i poeo hukati lokalne muslimane protiv Jevreja.
Godine 1817. voe bosanskih Jevreja potuile su se na njegove napade, pa je on osuen na smrt i
smaknut. Neki od njegovih pristaa potuili su se zatim novom namjesniku u Bosni, Rudi-pai, koji je
iskoristio priliku da iskami pare od Jevreja. Zatraio je od njih da plate nadoknadu od 500.000 groa i
uhitio deset vodeih sarajevskih Jevreja, na elu s rabinom, zaprijetivi im da e ih sve pobiti ako ne
plate traenu svotu. Sluaj je, meutim, zavrio tako to se gomila od 3.000 muslimana digla na oruje i
400

zatraila da se Jevreji puste na slobodu - to je smjesta i uinjeno. ini se da su odnosi izmeu Jevreja
i muslimana openito bili dobri, poesto bolji nego izmeu muslimana i krana. U mnogim dijelovima
Osmanlijskog carstva krani su gledali na Jevreje prijekim okom. Djelomice je to bilo zato to je
antisemitizam bolje rastao na tlu kranske teologije, ali i zato to su se osmanlijski namjesnici oslanjali
na jevrejske lijenike i trgovce kao svoje vlastite i diplomatske savjetnike, tako da su Jevreji u
kranskim oima bili neto kao produena ruka osmanlijske sile. (Moda je dodatni faktor u nekim
drugim balkanskim zemljama bila i injenica da su se Jevreji odijevali kao Osmanlije - ali ne i u Bosni, u
kojoj su se krani odijevali ba kao i muslimani, osim nekoliko sitnih razlika koje je zahtijevao kanuni
raya.)
Sultani reformatori u tridesetim i pedesetim godinama 19. stoljea donosili su zakone kojima su
davali jednaka graanska prava svim svojim podanicima, bez obzira na vjeroispovijest, ali su ti zakoni
vrijedili vie u teoriji nego u praksi. Najvea promjena u statusu Jevreja nastupila je austro-ugarskom
okupacijom Bosne 1878. godine. Nakon etiri godine osnovana je u Sarajevu Sefardska izraelianska
vjerska zajednica, Cultusgemeinde (vjerska zajednica) prema austrijskom uzoru, koja je sama birala
svoje upravno tijelo, vodila evidenciju o svim Sefardima u gradu i imala pravo ubirati porez od njih do
25 posto vrijednosti njihovih direktnih dravnih poreza. Mnogi Jevreji akenazi iz Ugarske, Galicije,
Poljske, eke i Moravske i drugih zemalja nastanjivali su se u Bosni pod austrougarskom vlau, pa je i
401

za njih osnovana posebna zajednica. Jevreji koji su govorili ladino gledali su svisoka na njih, tako da
su te dvije zajednice ivjele odvojeno. Jedan posmatra iz 1908. godine zabiljeio je da se znatno
402

razlikuju jedni od drugih. Ovim prilivom moe se objasniti nagli prirast jevrejskog stanovnitva u
gradu. Poto se za veeg dijela 19. stoljea broj od 2 000 stanovnika nije mnogo mijenjao, godine 1885.
403

porastao je na 2 618, godine 1895. na 4 058, a 1910. na 6 397.

Broj Jevreja u drugim dijelovima Bosne takoer je porastao doseljavanjem. Godine 1900. bilo ih je
404

ve 9 311 u cijeloj Bosni. Privredna politika Austro-Ugarske pruila je nove prilike Jevrejima; za
razliku od muslimana, oni su se ubrzo prihvatili industrijalizacije, pa su sva tri vodea tvorniara u Bosni
bili tada Sefardi. Austrijska politika imala je za posljedicu i to da su se Jevreji bolje uklopili u bosansko
drutvo. Bosanski jezik uveden je kao obavezni predmet u jevrejsku osnovnu kolu, a neki su Jevreji, prvi
405

put u povijesti ove jevrejske zajednice, poslali svoju djecu u svjetovnu srednju kolu. Sve do 1941.
godine bosanski Jevreji igrali su vanu ulogu u privrednom ivotu svoga zaviaja. Jevrejskih je zajednica
bilo u Sarajevu, Travniku, Mostaru, Banjoj Luci, Zenici, Bugojnu, Bijeljini, Brkom, Rogatici, Vlasenici i
406

Tuzli. Najvei je dio tog jevrejskog svijeta odnijela poplava barbarstva 1941. godine. [Ovaj kratki
prikaz djelovanja Jevreja u Bosni ne odgovara doprinosu njihove kulturne povijesti. Posebno je zanimljiv
korpus tradicionalne popijevke ili balade, pod imenom romansero, od kojeg su sauvani mnogi primjeri.
O ovom predmetu, i o aktivnosti jevrejskih kulturnih organizacija, u 19. i na poetku 20. stoljea vidi
Nezirovi, Jevrejsko-panska knjievnost u Bosni i Hercegovini, Vidakovi Petrov, Kultura panskih

Jevreja.]
Balkanski Romi imaju mnogo nejasniju povijest nego Jevreji; oni su ostavili za sobom vrlo malo
graevina, zapisa, pisaca ili uope pismenih ljudi. Pa ipak je njihov broj bio vei a prisutnost u Bosni
vjerovatno znatno starija. Premda se ne zna godina njihova egzodusa iz Indije, bilo ih je na bizantskom
teritoriju ve 835. godine, a ima pouzdanih dokaza da su u evropski dio Bizantske carevine bili preli
u11. stoljeu. U 14. i 15. stoljeu glavno je romsko sredite bilo u junoj Grkoj, a vjerovatno su se ve
bili udomaili i na otoku Krfu. Jedni su od njih vjerovatno produili uz jadransku obalu, a drugi su se ve
bili rairili po unutranjosti. Romska sela u zapadnoj Bugarskoj spominju se u darovnici iz 1378. godine,
to upuuje na zakljuak da su ve prilino dugo prebivali na tom podruju. Kao i Vlasi, imali su
odreenu vojnu tradiciju: u Grkoj je u 15. stoljeu zabiljeena neka vrsta vojnog ustrojstva meu
Romima. Stoga je zanimljivo spomenuti da je prvi pouzdani zapis o Romima na tlu bive Jugoslavije
pravni dokumenat iz Dubrovnika iz 1362. godine, a odnosi se na neku molbu dvojice Jeupaka (tj.
407

Egipana, odnosno Roma) zvanih Vlah i Vitanus.

Na temelju slabane osnove ovoga pojedinca Roma zvanog Vlah, ovjek je u napasti da nagaa
kako je u tim krajevima dolo do odreene simbioze izmeu Roma i Vlaha potkraj srednjega vijeka. Oni
su dodue bili sasvim razliiti nomadi, ali ako su se Romi ve tada bavili obradom metala i slinim
poslovima, mogli su biti od koristi i uzgajivaima konja i trgovcima. Ima i nekih lingvistikih dokaza za
pretpostavku da su Vlasi i Romi uspostavili kontakt na zapadnom i srednjem Balkanu. Vokabular veine
zapadnoevropskih romskih dijalekata ne pokazuje samo snaan uticaj grkoga i junoslavenskih jezika,
nego sadri i tragove rumunskog ili vlakog jezika. Znamo da su se ta romska plemena odselila iz
jugoistone Evrope negdje na poetku 15. stoljea. Moda su proveli neko vrijeme, ali ne dugo, u
Rumuniji. Meutim, u njihovu rjeniku nema ni traga od nekog ranog ugarskog uticaja. Jezina graa
408

upuuje na zakljuak da su se due vrijeme druili s ljudima koji su govorili vlaki juno od Dunava.
Ako ima bar zrnce istine u ovim nagaanjima o spomenutom dubrovakom dokumentu, Romi su bili
prisutni u Hercegovini mnogo prije dolaska Osmanlija. Nita ne znamo o tome to su radili u Bosni u
prvim godinama osmanlijske vladavine, ali su vjerovatno neki od njih vrlo rano preli na islam. Zakon
koji je 1530. godine donio Sulejman Velianstveni za ejalet Rumeliju (u koji je u to doba spadala i
Bosna) pravio je veliku razliku izmeu Roma muslimana i nemuslimana. Prvi su morali plaati dvadeset i
dvije aspre poreza po porodici, a drugi dvadeset i pet, a Romima muslimanima bilo je zabranjeno ivjeti
409

s Romima nemuslimanima. Prvi put se Romi izriito spominju u Bosni 1574. godine, kad je sultan
Selim II izdao ferman kojim je odobrio porezne olakice Romima koji rade u rudnicima: spominje one
koji rade u rudniku eljezne rude nedaleko od Banje Luke i Rome koji rade u rudnicima iza Novog
410

Pazara - vjerovatno je mislio na radnike na sjeveru Kosova. Moemo samo nagaati da li su to bili
lokalni Romi koji su se prihvatili rudarenja, ili Romi koji su doli - kao i saski rudari - iz ugarskorumunskih zemalja. Potkraj 14. stoljea Romi su se bili nastanili sjeverno od Dunava. Transilvanski Romi
411

dijelili su se na dvije tradicionalne kategorije, na rudare ili baiei, i na aurare, ispirae zlata. Moda
su takvi bili i neki od onih ispiraa zlata to ih je Benedikt Kuripei vidio 1530. godine na rijeci
412

nedaleko od Jajca.
Za veeg dijela poetnog razdoblja osmanlijske vlasti osmanlijska je uprava dobro postupala s
Romima. U fermanu iz 1604. godine o Romima u junoj Albaniji i sjeverozapadnoj Grkoj rije je i o
Romima kranima i o Romima muslimanima: Neka niko ne uznemirava niti ugnjetava pripadnike tog
naroda.

413

To je bio humaniji odnos od odnosa bilo koje vlasti u kranskoj Evropi prema Romima u to

doba. Svega osam godina prije toga, naprimjer, osueno je 106 Roma u Yorku a devetorici je odrubljena
glava na temelju zakona koji je donio parlament u Elizabetino doba, i kojem je cilj bio daljnje
414

kanjavanje skitnica to sebe nazivaju Egipanima. Dakako da je veina Roma ostala na dnu
drutvene ljestvice u osmanlijsko doba u Bosni, kao i drugdje. Gradske uprave vie su voljele da Romi
ive izvan gradskih mea nego da im dodijele vlastite mahale, osim ako ih nisu uspjeli nagovoriti da se
bave obrtom na gradskom podruju. Iz jednog zapisa u Bugarskoj iz 1610. godine - vidi se da su Romi
nemuslimani morali plaati po 250 aspri dizje ili glavarine, a muslimani po 180.
Uprkos toj razlici u svoti, reklo bi se da je ovo bila neka vrsta diskriminacije, jer muslimani inae
415

nisu uope plaali dizju. ini se da su potkraj 17. stoljea otvrdnuli stavovi osmanlijske uprave.
Zapoela je kampanja u kojoj su Romi bili optuivani da se bave prostitucijom i svodnitvom, a porezi su
416

im znatno uveani. Ipak, osnovna zakonska prava Roma bila su ista kao i prava njihovih susjeda
krana i nemuslimana. Velika veina bosanskih Roma bijahu muslimanske vjere. ini se da su ivjeli
preteno nomadskim ivotom sve do kraja osmanlijske vladavine, i da ih je bilo vrlo mnogo. Tako je
417

biskup Maravi izvijestio iz Bosne 1655. godine da ovjek na svakom koraku nailazi na Cigane. Kad
su Austrijanci 1788. godine prodrli u Bosnu, velik broj Roma pridruio se bosanskim jedinicama da se
418

bore protiv njih. Teko je prosuditi koliko ih je u svemu bilo u Bosni: Chaumettedes-Fosses procijenio
je 1808. godine da ih ima oko 30.000, ali Pertusier, koji je bio u Bosni etiri godine poslije njega,
419

raunao je da ih ima svega 8.000. Sudei po ostalim podacima koje navode, Pertusier je od njih
dvojice ipak bio pouzdaniji. Prema osmanlijskim statistikim podacima, u Bosni i Hercegovini je 1865.
godine bilo ukupno 9 630 Roma. Jedan njemaki posmatra potkraj ezdesetih godina 19. stoljea
procjenjuje da ih ukupno ima 11.500. Prema slubenom popisu stanovnitva iz 1870. godine bilo ih je
svega 5.139, ali je to bio popis kuanstava, pa u njega vjerovatno nisu uli oni koji su i dalje bili
420

nomadi. Rome su vie puta nagovarali da se negdje skrase, pa je u 19. stoljeu bilo ciganskih mahala u
Sarajevu, Travniku (gdje je Chaumette-des-Fosses zabiljeio da ima 300 Roma), Banjoj Luci i
421

Visokom.
Tada su ve postojale tri odjelite kategorije Roma u Bosni. Najstariji meu njima, takozvani Bijeli
Cigani, nisu vie uglavnom bili nomadi i malo-pomalo su zaboravljali svoj romski jezik. Veina ih je do
20. stoljea potpuno zaboravila taj jezik. Ti su Romi u Bosni bili muslimani, ali Bijeli Cigani u Srbiji i
Makedoniji bili su pravoslavne vjere. Njihov dijalekt romskog jezika svjedoi o dugom prebivanju u
junoslavenskim prostorima. S druge strane Crni Cigani ivjeli su vie nomadskim ivotom i bili su
ponajvie kotlokrpe. Nazivali su ih i ergai (od turske rijei ergi, to znai ator). I oni su se
islamizirali (iako ih ponekad nisu putali u damije zbog toga to su bili neisti), ali u njihovoj varijanti
romskog jezika bilo je vie rumunskih elemenata, po emu se da zakljuiti da su se doselili iz
Transilvanije ili Banata negdje na poetku osmanlijske vladavine. (Mogue je, kao to sam ve
napomenuo, da su meu njima bili i romski rudari iz 16. stoljea.) Obje te grupacije govorile su o sebi da
su Turci mislei zapravo da su muslimani.
Trea se grupacija zvala Karavlasi, to e rei Crni Vlasi. Njima nije bilo pravo da im se
govori da su Cigani i tvrdili su da su Rumuni. Zaista su i govorili rumunski, a jedan rodoljubni rumunski
pisac ispisao je 1906. godine gotovo stotinu stranica ne bi li dokazao da oni uope nisu Romi. Ipak, svaki
dobro obavijeteni posmatra mogao je lako zapaziti da su to ipak Romi koji su se nekad davno doselili
iz Rumunije. Pored rumunskog jezika, govorili su i jednu varijantu romskog obilato proaranog
rumunskim rijeima. Da zbrka bude vea, lokalno ih je stanovnitvo zvalo srpskim Ciganima, bilo zato

to su prije toga neko vrijeme ivjeli u Srbiji, bilo zato to su bili pripadnici Istone pravoslavne
422

crkve.
Ti samozvani Crni Vlasi nisu, naravno, imali nikakve veze s onim Crnim Vlasima Morlacima iz
starijeg doba. Pripadali su onom dijelu Roma koji su govorili takozvanim vlakim dijalektima romskog
jezika (tj. onima koji su bili pod uticajem rumunskoga), koji su se proirili na zapad Evrope novim valom
iseljavanja u 19. stoljeu i koji tvore osnovu populacije amerikih Roma. Neki su od njih vodali
medvjede (ime su se odavno bavili rumunski Romi poznati pod nazivom ursari). Bosanski vodii
423

medvjeda mogli su se vidjeti na cestama u Francuskoj u sedamdesetim godinama 19. sloljea. Jedan
engleski putnik koji je posjetio Bosnu u devedesetim godinama 19. stoljea zabiljeio je da oni putuju
po itavoj Evropi s dresiranim medvjedima, a kapetan Von Roth (austrijski oficir u Bosni) rekao mi je da
je jednog od njih vidio i u Londonu. Isti je taj putnik tvrdio da je to udan narod koji ivi u rupama u
424

zemlji. Prva pomisao itatelja ovoga teksta mogla bi biti da je rije o pukom ponavljanju komentara
autorovih bosanskih ili austrijskih informatora optereenih predrasudama. Ali zapravo su Romi nomadi iz
425

rumunskih zemalja odavno putovali ljeti sa atorima i kopali uoi zime podzemna sklonita u umama.
Zasigurno su se Romi esto u manjim skupinama doseljavali u Bosnu. Najuspjenija takva skupina
doselila se na poetku 19. stoljea iz Novopazarskog sandaka (koji je tada pripadao Bosanskom ejaletu)
i nastanila u selu Pogledala, nedaleko od Rogatice, istono od Sarajeva. Ekspert za bosanske Rome Rade
Uhlik posjetio je Pogledala uoi Drugog svjetskog rata i tvrdio da je to neosporno najzanimljivije i
najvitalnije cigansko naselje u Bosni.
Ljudi su vrlo radini, sposobni, tedljivi, potene kotlokrpe koje posjeduju izvanredan smisao za
organizaciju. Nisu nomadi; stanuju u prilino siromanim kuama.
U toploj sezoni od proljea do jeseni putuju po cijeloj Bosni, na razne strane, eljeznicom, svake
426

godine trae posao... Veina je njih pismena i vrlo ljubomorno uva svoj ciganski jezik.
Kad je nakon Drugog svjetskog rata ponovo doao u Pogledala, Uhlik je zatekao pusto selo. Danas
je to selo potpuno zaputeno, a preivjeli Cigani pobjegli su u sjeverozapadnu Bosnu. U ustakoj dravi
istrijebljeno je ukupno 28 000 Roma. Ipak, Romi muslimani proli su bolje od pravoslavnih Karavlaha.
Zahvaljujui intervenciji hoda, zapisao je Rade Uhlik, sprijeen je jo vei pokolj bosanskih
427

Cigana. Meutim, Rome iz Pogledala otjerao je iz jugoistone Bosne srpski pokolj muslimana.
Kvartovi Roma muslimanske vjere u mnogim gradovima jugoistone, istone i sjeverne Bosne proli su
kroz sline strahote ubijanja i razaranja 1992. i 1993. godine.

10. Otpori i reforme,

1815-1878.
Na kraju napoleonskog doba vlastima u Istanbulu postalo je jasno da u strukturi Osmanlijskog
carstva ima slabosti s kojima se moraju ozbiljno uhvatiti ukotac ako ne ele da se imperij potpuno
raspadne. Mnogobrojni uspjesi srpskih ustanika zadali su teak udarac osmanlijskoj vojnoj asti, a sami
napoleonski ratovi pokazali su novi visoki nivo vojne uinkovitosti u zapadnoj Evropi, prema kojoj je
osmanlijska vojska djelovala traljavo i zastarjelo - kakva je zapravo i bila. Novi, polusamostalni status
Srbije bio je lo primjer nekim drugim dijelovima Carstva, pa je dolazilo do sve glasnijeg negodovanja u
Grkoj. Tendencija drugih evropskih velesila, posebno Rusije i Austrije, da nastupaju kao branitelji i
zatitnici kranskog stanovnitva na Balkanu, pojaavala je pritisak na sultane da reformiraju pravni
status raje, a bile su potrebne i druge zakonske i administrativne reforme da se poredak naprosto
modernizira i postane prihvatljiviji i djelotvorniji. Meutim, najvaniji i najhitniji politiki problem nije
bio porast moi i samostalnosti kranskih podanika nego lokalne polusamostalne muslimanske vlastele.
Najambiciozniji je meu njima bio Ali-paa Janinski u sjeverozapadnoj Grkoj, koga su u Janini
opsjedale osmanlijske snage 1820. godine i naposljetku ga 1822. ubile, i Muhamed Ali-paa Egipatski,
kudikamo uasnija linost koja je ustrojila svoju vlast kopirajui vojne i upravne metode iz Zapadne
Evrope. Pokuaj na poetku tridesetih godina 19. stoljea da ga svrgnu silom, neslavno je propao. Isto su
tako neka svoja prava zahtijevali i mnogi drugi lokalni poglavari nieg ranga, ali je malo njih shvatalo
potrebu za reformama kako ju je shvatao Muhamed Ali-paa, a sigurno je da nikakvih reformatora nije
bilo meu pobunjenim begovima, kapetanima i ajanima u Bosni.
Prva se nevolja pojavila u poznatom obliku, sukobu izmeu nepopustljivog bosanskog namjesnika i
graanskog ponosa i privilegija grada Sarajeva. Siliktar Ali-paa, koji je postavljen za namjesnika u
Bosni 1813. godine, bijae general i usijana glava koji je bio vrsto odluio da obuzda bosansku
samostalnost. im je stigao u Sarajevo, obznanio je da nee ostati u njemu samo tri dana koliko je bilo
uobiajeno, nego da e naizmjence stolovati po est mjeseci u Travniku i Sarajevu. Taj je njegov
428

prijedlog odbijen pa je morao poslati svoje jedinice (mahom Turke i Albance) da pokore grad.
Vidjeli smo ve kako je 1814. godine velika vojska napala i osvojila Mostar. Slina je akcija
poduzeta i 1820. godine, kad se sultan elio osigurati da Bosna miruje dok osmanlijska vojska bude
zaokupljena svladavanjem Alipae u sjeverozapadnoj Grkoj. Kaznena ekspedicija pod Delaludin429

paom okomila se na Mostar i Srebrenicu i pobila pobunjene kapetane u Banjoj Luci i Derventi.
U ovakvim je sukobima bilo posrijedi samo krenje otpora silom. Ali sistematiniji napad na lokalne
monike poduzet je u dvadesetim godinama 19. stoljea, kad je valjalo reformirati vojni i politiki
poredak iz kojeg su ti lokalni monici crpli snagu. Kao i u svim prijanjim pokuajima provoenja
osmanlijskih reformi, udarna je snaga bila vojska. injenica da se sultan morao osloniti na Muhamed Alipainu vojsku koju su obuili Francuzi u Egiptu da bi uguio pobunu u Grkoj bijae najpouzdaniji znak
da je potrebna korjenita reforma u vojsci. Kad je u ljeto 1826. sultan Mahmut II najavio stvaranje novog
vojnog korpusa, janjiari su se okupili na svome vjebalitu i krenuli na carsku palau da izvre
tradicionalni janjiarski pu. Ali Mahmut je razmjestio vojnike koji su mu ostali privreni s topovima oko
vjebalita pa je za pola sata pobio karteama itav janjiarski korpus. Taj je dogaaj (koji se u
osmanlijskoj historiji prilino stidljivo naziva sretna nezgoda) omoguio Mahmutu da ukine instituciju
janjiara i osnuje novu regularnu vojsku stacioniranu u Istanbulu i nove jedinice u provincijama, za koje

430

e se regrutirati vojnici za rok sluenja od dvanaest godina. Razumljivo je da je reakcija u Bosni - gdje
su janjiari bili privilegirana drutvena institucija kojoj je pripadala veina muslimanskih graana - bila
vrlo estoka. Stoga je u Bosnu upuen novi vezir, Hadi Mustafa-paa, sa estoricom dunosnika da
provedu ondje reformu, ali su ga Bosanci vratili tamo odakle je i doao. Zatim je sultan 1827. godine
poslao vojsku iz Beograda pod zapovjednitvom Abdurahman-pae. Ovaj je uao u Sarajevo, svladao
tamonje janjiare i smaknuo sedmoricu njihovih voa. Ali 1828. godine ponovo je izbila pobuna i nakon
tri dana ulinih borbi u Sarajevu Abdurahman-paa morao je napustiti grad i obnoviti staru praksu da
431

vezir stoluje u Travniku.

Promjene u vojsci koje su sadravale nove metode obuke i nove odore u evropskom stilu, neprestano
su izazivale otpor u Bosni, a lokalna vlastela iskoritavala je tu opu kivnost meu muslimanima za svoje
politike ciljeve. Godine 1831. stigao je iz Gradaca u sjevernoj Bosni karizmatian mlad kapetan
Husein u Travnik s omanjom jedinicom i zauzeo grad. inom javnog ponienja natjerao je vezira da svue
svoju modernu odoru i, nakon obrednog pranja, odjene tradicionalno odijelo. Htio je zadrati vezira u
kunom pritvoru, ali mu je zatoenik umaknuo i pobjegao u Austriju. (To bijae presedan za buduu
saradnju izmeu austrijskih i osmanlijskih vlasti na tom dijelu granice - Austrijancima su ve bili
432

dozlogrdili neprestani pljakaki upadi koje su organizirali pobunjeni lokalni kapetani.) Dotle je slina
ali ozbiljnija pobuna izbila u sjevernoj Albaniji i pobunjenika je vojska krenula na istok da zapodjene
bitku s osmanlijskim oruanim snagama pod vodstvom velikog vezira. Iskoristivi ovu priliku, Huseinkapetan poveo je vojsku od 25 000 Bosanaca na Kosovo da toboe pomogne osmanlijskim snagama. Kad
su stigli onamo, podnijeli su svoje zahtjeve: upravnu autonomiju i obustavu reformi u Bosni, obeanje da
e vezir u Bosni ubudue uvijek biti bosanski beg ili kapetan, i zahtjev da se Husein-kapetan smjesta
imenuje na taj poloaj.
Veliki vezir pristao je na sve, iako nije kanio izvriti nita od svojih obeanja. Uskoro se latio posla
da izazove suparnitvo meu vie bosanskih begova. Najposlije je uspio odvojiti hercegovake kapetane,
pod vodstvom Ali-age Rizvanbegovia, od Huseinove bune. Zatim je, 1832. godine, poslao vojsku od
30.000 ljudi na Bosnu. Husein-kapetan pokuao je organizirati odbranu Sarajeva, ali je malo pomalo
izgubio podrku i na kraju morao potraiti utoite u Austriji. Poslije ga je sultan uvjetno pomilovao i
poslao u unutarnje progonstvo, u Trabzon. Nagrada je Ali-agi Rizvanbegoviu bila to to je Hercegovina
433

odvojena od Bosanskog ejaleta kao zaseban teritorij pod njegovom vlau. U Bosni je jo bilo otpora,
ali ga je novi namjesnik Mehmed Salih-paa Vedihija nemilosrdno i uinkovito skrio. Ajana iz Banje
434

Luke koji mu je zadavao najvie jada namamio je u Sarajevo i dao ga zadaviti.

Dok je Husein-kapetan eznuo za svojim snom o autonomnoj Bosni u Osmanlijskom carstvu,
nastavila se postupna transformacija tog istog carstva. Godine 1831. ukinut je sistem timarskih posjeda.
To nije podiglo veliku prainu u Bosni - mnoge se spahije jednostavno nisu obazirale na to, a druge je
435

zemljoposjednike to samo ponukalo da pospjee proces pretvaranja timara u agaluke i begluke.

Zasigurno bi ionako bilo dolo do pobuna seljaka protiv vlastele u raznim dijelovima Bosne 1834. i
1835. godine. Ova je potonja pobuna znaajna samo po saradnji izmeu katolikih i pravoslavnih
436

kmetova. Meutim, reforma koja je bila karakteristina za Bosnu i Hercegovinu bijae ukidanje
sistema kapetanija 1835. godine. Ne zna se kako je to primila veina samih kapetana, ali se ini da je ta
odluka izazvala manje komeanja nego to se moglo oekivati. Umjesto kapetana, trebalo je da zemljom
upravljaju muselimi (dunosnici koji su zastupali namjesnika i koje je on sam postavljao). Mnogi bivi
kapetani, ajani i spahije postavljeni su za muselime, ime je zasigurno spaena njihova ast, premda vie

nisu bili na elu lokalnih jedinica i nisu mogli tretirati muselimsku funkciju kao nasljednu. Ipak se
nekoliko kapetana u zapadnoj Bosni pobunilo 1836. godine, ali su njihovu pobunu uguile dravne
jedinice iz Anadolije. Nekoliko aga diglo se opet na oruje idue godine. Godine 1840. namjesnik u
Travniku morao je privremeno napustiti taj grad pred novom pobunom, ali su i nju ubrzo skrile regularne
jedinice. Preostali nezadovoljni kapetani koji nisu bili postavljeni za muselime dii e se jo jednom na
437

oruje 1849. i 1850. godine, ali e i njih snai slina sudbina.

Veina ostalih carskih reformi iz tridesetih godina 19. stoljea nije toliko pogodila Bosnu: uvoenje
potanske slube i slubenih novina, razvitak novih kola i reformiranih ministarstava. Ali godine 1839.
Mahmuta je naslijedio njegov sin Abdul Medid I koji je u novembru iste godine donio niz mnogo
temeljitijih reformi u dokumentu poznatom pod nazivom Hatierif od ulhane. (To ime doslovce znai
sveano potpisana povelja u ruinjaku, nazvana tako po ruinjaku u dvoritu palae Topkapi.) Njime je
svim podanicima, bez obzira na vjeroispovijest, zajamena jednaka sigurnost ivota, asti i imovine ime je zapravo ukinuta kanuni raya. Isto tako, predviena je nova osnova za vojno regrutiranje i
propisane nove metode odreivanja i ubiranja poreza, ime je odzvonilo zloglasnom sistemu otkupa od
drave prava na ubiranje poreza. Ta su naela razraena u nizu potonjih mjera i ponovljena u slinom
dekretu 1856. godine, tzv. Hatihumajunu. Sav sklop reformskih mjera iz tog razdoblja poznat je pod
skupnim nazivom tanzimat, to e rei reorganizacija carstva - ili, da se posluimo rijeju s kraja 20.
438

stoljea, s prikladnim prizvukom neuspjeha, perestrojka. Naela izloena u Hatierifu bijahu

plemenita i dobro smiljena. Naalost, ta su naela imala slab ili nikakav uinak u zabaenim oblastima
Carstva kao to je bila Bosna, gdje se na njih jednostavno niko nije obazirao.
Tada je ve stanje u Bosni bilo vrlo teko. Neki dijelovi zemlje moda i nisu bili pretrpjeli velike
tete od vojevanja i nemira, i ne bismo smjeli olako zakljuiti da je sveukupno stanovnitvo Bosne
ivjelo u bijedi i neimatini. Jedna je pravoslavka rekla nekom engleskom putniku oko sredine
sedamdesetih godina 19. stoljea da su prije trideset godina obini ljudi ivjeli mnogo bolje nego sada,
jer onda nije bilo poreza nego hara... Ljudi su bili bogati, i imali su konje, volove, svinje, ovce i perad...
439

Iako nije bilo slobode, begovi i age, vlastela, titili su i hranili svoje kmetove. Ali dakako da se
uvijek ini da se prije trideset godina bolje ivjelo, a sredinom sedamdesetih godina 19. stoljea ivjelo
se zaista teko. Sigurno je da ope prilike u Bosni nisu bile dobre ni u etrdesetim godinama.
Infrastruktura i privreda bijahu oslabljeni godinama ratovanja. Veliki francuski geograf Ami Boue
napravio je 1840. godine klasifikaciju balkanskih cesta, u kojoj je najnia kategorija, u Bosni i Albaniji,
440

bila po njemu uasna. Prozvao je te ceste escaliers de rochers - stubama od stijena. Austrijski
konzularni slubenik Dimitrij Atanaskovi izvijestio je Metternicha nakon posjeta Bosni 1844. godine:
Dojmovi koje sam ponio sa sobom po odlasku iz Bosne bili su jo gori, ako je to mogue, nego oni koje
441

sam stekao po dolasku. Redovito potiskivana na nivou nacionalne politike, ogorena vlastelinska
klasa nastojala je umjesto toga svim silama iscijediti to vee prihode od seljaka. Boue je zapazio da su
begovi sve nepovjerljiviji prema kranima i da se pribojavaju da ovi ne pozovu svoje suvjernike iz
442

inozemstva da upadnu u Bosnu. Bitni problemi nisu bili religijske nego privredne i politike prirode.
Muslimanski su seljaci bili izrabljivani, kad god je to bilo mogue, koliko i kranski. Jedna iskrena
peticija upuena 1842. godine namjesniku u Bosni, u kojoj su iznesene pritube na nepodnoljivo visoke
poreze i namete, poinje ovako: Mi, ponizni muslimanski podanici i bijedni krani iz sveukupnog
443

teanjskog kraja...
Novi namjesnik koji je stigao 1847. godine, Tahir-paa, pokuao je reformirati sistem desetina i

drugih seljakih davanja agalucima. Ukinuo je kuluk (obavezni rad na vlastelinstvu) a zauzvrat poveao
postotak seljakova uroda ita koji je bio duan predati vlastelinu od jedne etvrtine na jednu treinu.
444

Naalost, mnogi su zemljoposjednici prihvatili ovu drugu promjenu, ali ne i prvu. Kad je Tahir-paa
pokuao provesti i vojne reforme koje jo nisu bile provedene u Bosni kako treba, iznova je izbila
pobuna begova i aga. U zemlji su se vodili krvavi okraji 1849. godine, a pobuna je bila u punom zamahu
445

i sljedee godine kad je Tahir-paa umro.

Tada je sultan poslao u Bosnu jednog od najsposobnijih i najinteligentnijih namjesnika od svih u tom
posljednjem stoljeu osmanlijske vladavine: Omer-pau Latasa. Roen kao Mihajlo Latas u Lici, on je
bio narednik u austrijskoj vojsci u Krajini. Dobro je govorio njemaki, poznavao je metode rada u
zapadnoevropskoj vojsci i bio nadaren za praktinu politiku i vojne vjetine. Poto je potpuno skrio
pobunu 1850. i 1851. godine, otpremio je mnoge begove i age u progonstvo u Anadoliju. Osim toga,
ukinuo je poseban Hercegovaki paaluk i proveo novu upravnu podjelu Bosne i Hercegovine na devet
okruga, a svakome je od njih na elo postavio kajmakama (predstavnika namjesnikova, neto kao vojnu
446

verziju muselima). Dimitrij Atanaskovi, koji se vratio u Bosnu kao austrijski generalni konzul,
upoznao se s njim u augustu 1850. i ovako iznio svoje miljenje u izvjetaju: Rekao je da osmanlijska
vlast, iz politikih razloga, moe tek sporo i oprezno prijei na popravljanje ivotnih prilika krana, da
447

ne bi uzbunila muslimane, o ijoj podrci i snazi drava ponajvie ovisi. Neke od njegovih reformskih
mjera nisu bile omiljene meu kranskim seljacima zbog njegove politike razoruavanja sveukupnog
stanovnitva osjeali su se ugroeni, a neki od njegovih novih kajmakama nebosanskog porijekla zlorabili
448

su vlast. Vlada ope nezadovoljstvo, pisao je Atanaskovi u julu 1851. Meutim, potpuno je skrena
politika mo stare vlastelinske klase, pa se moglo pomiljati i na uvoenje reformi osmanlijskog
tanzimata.
Koliko su te reforme bile zaista potrebne vidi se i iz molbe koju su bosanski krani uputili sultanu
1851. godine. [Taj je vani spis sastavio Ivan Franjo Juki, a moe se nai na kraju njegova Zemljopisa
(str. 156-9). Taj bi se spis mogao nazvati prvim primjerom modernog ustavnog razmiljanja u bosanskoj
povijesti.] Meu ostalim su zahtijevali da se s njima postupa kao i s osmanlijskim podanicima, a ne kao s
rajom; zatraili su ravnopravnost pred zakonom; eljeli su da bude isti broj kranskih i muslimanskih
449

sudaca; i zatraili ukidanje glavarine ili haraa. Prva dva zahtjeva odnosila su se na stvari na koje su
bili stekli pravo Hatierifom od ulhane 1839. godine, a trei je zahtjev bio samo proirenje tih istih
naela. (Zapravo su u gradskom sudu u Travniku bila ve dva kranska suca, ali je to bio izniman
450

sluaj.) Hara je napokon ukinut 1855. godine, kad je ukinuta i tradicionalna zabrana kranima da
redovito slue vojsku. Meutim, budui da je hara zamijenjen porezom u zamjenu za vojnu slubu, za
koju se regrutiralo na isti nain, a budui da veina kranskih podanika i dalje radije nije sluila vojsku,
ta promjena nije praktiki gotovo nita donijela kranima. Jedina je stvarna razlika bila u tome to su
451

muslimani koji nisu sluili vojsku morali plaati jo jedan porez.

Kako rekosmo, stav bosanskih muslimana prema kranima poprilino se zaotrio u prvoj polovici
19. stoljea. Nekoliko takvih primjera navodi se u konzularnim izvjetajima u to doba. Kad je malobrojna
pravoslavna zajednica u Travniku 1853. godine dobila doputenje da podigne crkvu, muslimanski su
graani zahtijevali da se ona sagradi izvan grada. Iste je godine katolicima odbijena molba da podignu
crkvu u Sarajevu (ali im je uskoro zatim odobrena, djelomice i kao posljedica pritiska stranih konzularnih
predstavnitava). Katoliki sveenici u Livnu tuili su se da kranin ne moe doekati povoljnu presudu

452

za sebe na sudu ni jedanput od stotinu puta. Ipak, kad itamo o tim pritubama, ne smijemo smetnuti s
uma ni injenicu daje izmeu dvadesetih i pedesetih godina 19. stoljea u raznim dijelovima Bosne
sagraen poprilian broj novih crkava, upnih dvorova i kola. Uz osnovnu kolu u Sarajevu koju je bila
podigla jo na poetku 18. stoljea pravoslavna zajednica, 1851. godine sagradila je i srednju kolu.
Osnovne su kole imali ve u deset drugih bosanskih gradova. Godine 1870. imat e ih najmanje 28, a
svih kola zajedno vjerovatno ak 57. U ezdesetim godinama 19. stoljea katolici su imali srednje kole
u nekoliko veih gradova i 27 osnovnih kola. Nekoliko je novih katolikih crkava podignuto u pedesetim
453

godinama 19. stoljea.

Kvantitativno, obje su crkve doivjele preporod potkraj osmanlijske vladavine. U ezdesetim
454

godinama 19. stoljea bilo je otprilike 380 katolikih sveenika i vie od 400 pravoslavnih. to se tie
kvalitete, situacija nije bila tako povoljna. Veina stranih posmatraa posvjedoila je da su franjevci bili
openito na niskom stepenu obrazovanja, a gotovo su svi posmatrai bili zgranuti nad pohlepnou
pravoslavnih svetenika. Jedan je njemaki putnik zabiljeio kako popovi plaaju za parohiju izmeu 20 i
455

200 dukata, i nazvao ih ljudskim oloem. Jedan je drugi posmatra napomenuo kako pravoslavni
episkopi kupuju episkopije za velike svote novca, koje zatim nastoje nadoknaditi od svoje pastve. Zbog
456

toga su se uputali u neobino prisne odnose s lokalnim muslimanskim vlastima. Ali meu
kranskim sveenicima i uiteljima i jedne i druge vjeroispovijesti bilo je nekoliko energinih
pojedinaca. Neki su od njih bili duboko religiozni ljudi, recimo fra Grga Marti, poglavar franjevaca u
Sarajevu od pedesetih do sedamdesetih godina 19. stoljea. Ali bilo je i drugih koji se nisu bavili samo
religijom nego i politikom. Takav je, recimo, bio franjevac Ivan Franjo Juki, ija smo historijska
zapaanja o preobraanju srednjovjekovnog plemstva na islam ve spomenuli. Takav je bio i Teofil
Petranovi, uitelj u pravoslavnoj koli u Sarajevu u ezdesetim godinama 19. stoljea, koji je okupio
oko sebe skupinu ljudi to su obilazili sela i govorili pravoslavnim seljacima da je vrijeme da prestanu
sami sebe nazivati hrianima i da se ponu nazivati Srbima. Tu je bio i Vaso Pelagi, direktor
457

pravoslavne kole u Banjoj Luci, koji je agitirao s pozicija srpskog nacionalizma. Pelagi je na kraju
bio uhapen i osuen na zatvorsku kaznu, ali mu je bilo doputeno ostati u sjeditu pravoslavnog
mitropolite u Sarajevu, umjesto da bude u zatvoru. [Nakon pritvora u Sarajevu 1869. godine, Pelagi je
prognan u Tursku, odakle se vratio (nakon godinu dana) u Srbiju. Neka se Pelagieva djela mogu proitati
u suvremenom izdanju u tri sveska: Izabrana djela. Dostupna su i suvremena izdanja Jukievih (Sabrana
djela) i Martievih radova (Izabrana djela). O Jukiu itatelji mogu proitati izvrsnu studiju Borisa
oria objavljenu u Jukievim Sabranim djelima, svezak 3, str. 9-101. Moda karakteristika Grge
Martia kao duboko religioznog ovjeka nije sasvim tana jer je nepotpuna; iako je glas o njemu kao
duhovnom voi ustanovljen u posljednjim godinama njegova ivota provedenim u samostanu u Kreevu, u
svom je ranijem djelovanju pokazao i politiku vjetinu (u njegovanju odnosa sa stranim konzularnim
predstavnicima) i prilino moderne, svjetovne knjievne interese.]
Ali openito najvie iznenauje tolerancija bosanskih vlasti prema takvim aktivnostima. One su,
naravno, znale da nacionalisti s obje strane Bosne, i u Hrvatskoj i u Srbiji, agitiraju za konano
anektiranje Bosne. Jedan krajiki oficir u Hrvatskoj, major Antonije Orekovi, pokuao je ak
organizirati revolucionarnu mreu u Bosni na poetku ezdesetih zbog podizanja opeg ustanka i stvaranja
nove junoslavenske drave. Meutim, budui da je u njegove planove bilo ukljueno i ruenje austrijske
458

vladavine, na kraju su austrijske vlasti primijenile otre mjere protiv njega i njegovih sudrugova. to
se polusamostalne Srbije tie, njene su tenje za Bosnom bile bjelodano jasne. Vodei srpski intelektualac

Vuk Karadi objavio je 1849. tekst pod naslovom Srbi svi i svuda, u kojem je, na temelju historijskog
459

argumenta koji neto nedokazano uzima dokazanim, tvrdio da je sav narod u Bosni i Dalmaciji srpski.
A 1844. godine ministar unutarnjih poslova Srbije Ilija Garaanin napisao je tajni memorandum u kojem
je izloio metode poticanja prosrpskog raspoloenja u Bosni s krajnjim ciljem aneksije Bosne. Meu te
metode spadala je obrazovanje mladih Bosanaca u srpskoj upravnoj vlasti i obraivanje viih
460

franjevakih poglavara. Ipak je pomalo anahronino posmatrati sva ta nastojanja samo u svjetlu
ekspanzionizma Velike Srbije. U ono vrijeme Srbija je bila jedina drava koja je eventualno mogla
igrati ulogu kakvu je Pijemont odigrao u ujedinjavanju Italije. Svaki Srbin koji je prieljkivao nezavisnu
junoslavensku dravu dakako da je vidio tako neto u proirenju Srbije. S druge strane, bilo je mnogo
hrvatskih intelektualaca, naprimjer Ante Starevi i Eugen Kvaternik, koji su zastupali slinu ideologiju,
461

samo sa suprotnim predznakom, prema kojoj su svi Bosanci bili Hrvati. Dabome da muslimanske vlasti
u Bosni nisu bile sklone pratiti te intelektualne debate do u tanine, ali su vrlo dobro znale da je Bosna
nagrada za koju su se i njihovi pravoslavni i katoliki susjedi spremni nadmetati.
Za svih tih previranja u ezdesetim godinama Bosna je uivala u razmjerno zlatnoj dekadi pod
jednim od svojih najdobroudnijih vladara, Topal Osman-paom. Nemogue je ne diviti se tom ovjeku djelimice i zato to mnogo od onoga to znamo o njemu potie iz memoara vicarskog lijenika, turkofila
Josefa Koetscheta, koji se 1861. nastanio u Sarajevu, otvorio ondje apoteku i postao pouzdanik i
savjetnik niza bosanskih namjesnika, meu kojima je Topal Osman-paa bio oito njegov miljenik. (Ipak,
nije u to doba bilo ba sve idealno:
Koetschetov glavni razlog to je doao u Bosnu bio je taj to je bio vlastiti lijenik Omer-pae
Latasa, koji se vratio u Bosnu 1861. godine kao vojni zapovjednik da ugui jo jednu bunu u Hercegovini,
462

bunu koju je podjarivala susjedna Crna Gora.) Ali Topal Osman-paa - nadimak Topal (hromi)
odnosio se na njegovo hramanje, to bijae posljedica rane zadobivene u ratu - bijae oito najbolja vrsta
uljuenog osmanlijskog vladara. Bivi admiral i graanski namjesnik u Beogradu, dobro je poznavao
tursku, arapsku i perzijsku knjievnost, pisao pristojnu poeziju na turskome i govorio francuski i grki.
Podigao je nove muslimanske kole u Sarajevu, dopustio kranskim zajednicama da podignu jo vie
svojih kola, utemeljio knjinicu arapskih, perzijskih i turskih djela u Begovoj damiji i pribavio
tamparsku mainu na kojoj su se tampale kolske knjige i sedminik Bosna na bosanskom i na turskom
jeziku. Odluno se upustio u izgradnju cestovne mree, dovrio glavnu cestu od Sarajeva na sjever do
Bosanskog Broda za godinu dana, tavie, dao izgraditi ak i eljezniku prugu od Banje Luke do granice
Hrvatske. Podigao je i bolnicu u Sarajevu, prvu javnu bolnicu u Bosni, sa 40 kreveta za bolesnike svih
463

vjeroispovijesti.
Proveo je i neke vane politike reforme. Godine 1865. napokon je uveden novi sistem vojnog
regrutiranja muslimana. Topal Osman-paa je bio oprezan, obeao je da regrutirani vojnici nee ratovati
izvan Bosne i otupio je otricu reforme primanjem u vojsku vie od 1.000 dobrovoljaca. Sljedee godine
proveo je u djelo dalekosene promjene koje je zahtijevao Zakon o reformama u provincijama iz 1864.
godine. Posrijedi je bila reorganizacija strukture vlasti sveukupnog Bosanskog ejaleta (koji e se u
budue zvati vilajet), osnivanje novih sudova (sa mjeovitim muslimansko-kranskim prizivnim sudom)
i podjela cijelog bosansko-hercegovakog teritorija na sedam sandaka. Svaki od tih sandaka slao je
zastupnike (po dva muslimana i jednog kranina) u savjetodavnu skuptinu, koja se sastajala jedanput
godinje na najvie 40 dana da savjetuje namjesnika u privrednim i finansijskim pitanjima: o
zemljoradnji, oporezivanju, gradnji cesta i tako dalje. Uz to je osnovano i malo izvrno vijee koje se
sastojalo od trojice muslimana, dvojice krana i jednog Jevreja, i koje se sastajalo dva puta sedmino

pod predsjedavanjem namjesnikovim. Iako su oba ta tijela imala savjetodavni karakter, bijae to velik
464

napredak prema onome kako su se poslovi obavljali u prethodnih 400 godina.

Jedan je od najveih problema, kao i uvijek u ovom posljednjem razdoblju osmanlijske vlasti u
Bosni, bio problem odnosa izmeu seljaka i zemljoposjednika. Tu je glavna reformska mjera bila
donesena 1859. godine, pred sam dolazak Topal Osman-pae u Bosnu, tako da je njemu bilo jo tee
provesti tu mjeru u djelo. Taj je dekret bio zapravo pokuaj da se kodificira nepisani zakon o dunostima
seljaka koji rade na agalucima, onoj vrsti bivih dinarskih posjeda na kojima je jo postojala zakonska
osnova za odnose izmeu seljaka i vlastelina. Njime je utvreno da seljak daje vlastelinu jednu treinu
svoje ljetine. Budui da se dravna desetina, novana svota u vrijednosti od jedne desetine ljetine,
najprije odbijala, a treina se izraunavala od preostale ljetine, to je znailo da su ta dva osnovna nameta
iznosila 40 posto seljakova ukupnog prihoda, a bilo je povrh toga jo i raznih drugih dravnih nameta, kao
to je bio novi porez to se plaao u zamjenu za vojnu slubu. Kad suvremeni povjesniari proglaavaju
visinu poreza u Bosni pretjeranom zato to su odnosili seljaku vie od 40 posto njegova prihoda,
ovjek je u napasti da istakne kako je taj omjer priblino jednak omjeru svih vrsta oporezivanja prema
465

bruto nacionalnom dohotku mnogih drava potkraj 20. stoljea. Ipak je teko uporeivati te dvije
stvari. Dananji djelatnici oekuju da e im se veina poreznih davanja vratiti u obliku zdravstvene
zatite, kolstva i tako dalje, a bosanski seljak to nije mogao oekivati. S druge strane, seljaci nisu morali
kupovati sebi kue niti ulagati novac u nekretnine. Jedno drugo naelo to bijae kodificirano dekretom iz
1859. godine bijae propis da se vlastela mora brinuti za smjetaj seljaka i pomagati im u odravanju i
popravljanju kua. Seljaci su mogli napustiti vlastelina, a vlastelin je njih mogao otpustiti, ali samo pod
466

uvjetom da ne zadovoljavaju na poslu ili da ne plaaju dabine, i to uz odobrenje dravnih slubenika.

Ovi su se propisi, naalost, odnosili samo na agaluke, a ne i na begluke, gdje su begovi mogli ugovoriti
odnose sa seljacima kakve su god htjeli. Stoga je glavni uinak tih propisa bio da su poticali vlastelu da
samo mijenjaju formu zakupa zemlje.
Osvrui se na ovo razdoblje, Josef Koetschet zakljuio je da su preuveliane tvrdnje o tome to su
sve zahtijevala vlastela, i kako su loe postupala sa seljacima.
Veina kmetova ivjela je uglavnom u dobrim odnosima sa svojom vlastelom; zapravo su vlastela mislim na one bogate i ugledne meu njima - kad je bila loa godina, pruala svu moguu pomo svojim
seljacima. Istina je da je bilo i okrutnih aga ija je naoruana ruka teko pritiskala nemone seljake.
Meutim, antagonizam koji bi se razvio u takvim sluajevima poticao je mnogo vie iz ekonomskih
467

interesa nego iz bilo kakvih vjerskih ili politikih pobuda.

Sliku Sarajeva u to doba Koetschet je svakako naslikao ruiastim bojama. On se prisjea ljetnih
nedjeljnih popodneva kad su katolike i pravoslavne porodice odlazile na teferi na obronke uz cestu to
vodi na Ilidu. Muslimani, krani i jevreji ili su mirno na izlet... podjednako uivajui u onom mirnom,
468

blaenom vremenu, nigdje nije bilo ni traga vjerskoj mrnji. Tek negdje potkraj ezdesetih godina,
prema Koetschetu, atmosfera se pokvarila, kad je isteklo devet godina slubovanja Topal Osman-pae.
Godine 1869. stigli su hitni zahtjevi iz Istanbula da se otkriju slavenski agitatori koje potpomae Rusija,
pa je novi namjesnik zamolio i samog Koetscheta, to je ovoga potonjeg dovelo u nepriliku, da potrai
469

tragove srpske propagande u pravoslavnom manastiru u itomisliima, nedaleko od Mostara. Potkraj

ezdesetih bilo je i vie javnog negodovanja, koje nije bilo upereno protiv vlastele nego protiv dravnih
poreznika. Posebno je bila omraena njihova uobiajena praksa da procjenjuju vrijednost ljetine (i trae
naplatu poreza) jo prije etve ili berbe. Godine 1868. protestiralo je 1.000 pravoslavnih i muslimanskih

seljaka u bosanskoj Posavini, a 1869. godine protestiralo je na slian nain stotinjak muslimana i
470

pravoslavnih u Foi. Ovi primjeri meukonfesionalne saradnje zaista potkrepljuju Koetschetovo

miljenje da osnovni uzroci bunta i nemira nisu bili toliko religijske koliko privredne prirode. Ipak,
neosporna je injenica da je istodobno raslo novo osjeanje neprijateljstva prema kranima meu
imamima i hodama (vjerouiteljima) u Sarajevu. Upravo 1871. i 1872. godine, prema Koetschetu
471

vidjeli smo kako se pred naim oima budi vjerska mrnja.

Poznati je skandal izbio oko gradnje pravoslavne saborne crkve. To bijae simbol izmijenjenog
statusa bosanskih krana, ije su interese sada promovirala strana konzularna predstavnitva i vlade
toboe zatitnikih velesila - Rusija se zauzimala za pravoslavce a Austro-Ugarska za katolike.
Zapravo je jedna od najvanijih karakteristika toga razdoblja bio prodor kranskih organizacija iz
inozemstva u Bosnu - godine 1869. doputeno je skupini katolikih redovnika iz Porajnja da podignu
samostan nedaleko od Banje Luke. Godine 1870. Miss Pauline Irby otvorila je djevojaku kolu u
Sarajevu koju je finansirala jedna engleska kranska organizacija, a predavaice su bile protestantske
akonice iz Njemake. Sljedee godine stigla je skupina austrijskih redovnica, sestara milosrdnica, da
472

podignu samostan i otvore osnovnu kolu. Kad je 1863. godine vlast odobrila da se u Sarajevu podigne
saborna crkva, prikupljan je novac za tu svrhu u sveukupnom pravoslavnom svijetu. Izaslanik mitropolita
473

bosanskog putovao je kroz Rusiju sa svetim moima, rukom svete Tekle, i sakupljao milostinju.
Kad je 1872. godine crkva bila pred zavretkom, izbila je ogorena rasprava izmeu pravoslavne
474

zajednice i uleme, koja je zahtijevala da toranj crkve ne bude vii od minareta Begove damije. Pa i
sama zvonjava zvona bila je neto novo. Prema odavno utvrenom obiaju, u osmanlijskim gradovima
nisu smjela zvoniti zvona kranskih crkava. Neki demagozi meu hodama i imamima poeli su
podbunjivati muslimane u gradu u vezi s tim pitanjima. Jedan je od njih bio krupan, nezgrapan ovjek po
imenu Hadi Lojo. Budui da je bio na hadiluku (na hodoau u Mekki), tretirali su ga kao hodu ili
475

uitelja, iako je bio sasvim neuk. Drugi je bio fanatian hoda iz Begove damije. Meutim, kad je
ovaj poveo izaslanstvo da se pritui na zvonjavu zvona, namjerio se na jaega od sebe u osobi novoga
namjesnika, Albanca Mehmeda Akif-pae, s kojim nije bilo ale. Hoda je najprije poeo citirati jedan
stih iz Kur'ana, ali gaje namjesnik presjekao u rijei uzvikom: uti, magare! Nee ti mene uiti Kur'an!
I tako, kae da ne moe podnijeti zvonjavu zvona, je li, pae jedno? A vi ostali, zar ste stvarno toliko
blentavi te ne vidite da bi ovaj nitkov i sam zvonio, samo kad bi mu za to plaali pedeset groa na
476

mjesec?
U ljeto 1873. godine 24 bosanska kranska trgovca prebjegla su u Hrvatsku i izjavila da su mnogi
477

krani u Bosni osueni na smrt zato to su se druili s austrijskim konzulom. Kad se poslije u Austriji
pisalo o dogaajima u sedamdesetim godinama, obino su se isticali ovakvi incidenti jer se inilo da oni
moralno i religiozno obavezuju Austriju da intervenira. Ali pravi uzroci slomu osmanlijske vladavine i
intervenciji austrijske vojske nisu bili religiozne nego ekonomske i politike prirode. U ljeto 1875. stigle
su prve vijesti o tome kako su kranski seljaci iz okolice Nevesinja u Hercegovini (istono od Mostara)
pobjegli u planine da bi izbjegli plaanje dravi desetine ili osmine svoje ljetine. etva je 1874. godine
bila potpuno podbacila, ali su lokalni poreznici (dvojica muslimana i jedan kranin) primijenili otre
mjere ne bi li naplatili porez. Do kraja mjeseca jula svi su se seljaci u tom kraju odmetnuli u planine gdje
478

su pruali vlastima oruani otpor. Bijae to politiki osjetljivo podruje zato to je bilo blizu
crnogorske granice. Tu je bilo ve nekoliko okraja izmeu osmanlijskih i crnogorskih jedinica, recimo

za vrijeme kaznene ekspedicije Omer-pae 1860. i 1861. godine, a sumnjalo se i na crnogorskog kneza,
479

ruskog tienika, da ubacuje ljude i oruje ne bi li destabilizirao Hercegovinu.

Uskoro su izbili novi nemiri na sjeveru Bosne i velik je broj ljudi pobjegao u Hrvatsku i Crnu Goru 480

bilo pred nasiljem ili porezom, ili i jednim i drugim. Osnovni je uzrok narodnom nezadovoljstvu leao
na podruju zemljoradnje, ali su to nezadovoljstvo u nekim dijelovima Bosne iskoristili pripadnici
Pravoslavne crkve koji su bili u vezi sa Srbijom i koji su ve javno iskazivali svoju lojalnost srpskoj
481

dravi. U Bosnu su nagrnuli dobrovoljci iz Srbije, Slavonije, Hrvatske, Slovenije, pa ak i iz Rusije

(uz jo nekoliko talijanskih garibaldinaca i nizozemsku pustolovku Johannu Paulus), koji su svi bili
482

uvjereni da je na pomolu veliko buenje junih Slavena. Bosanski namjesnik okupio je u Hercegovini
vojsku koja je u jesen i otru zimu 1875/76. djelovala okrutno ali nedjelotvorno. Oni ei meu
begovima mobilizirali su svoje vlastite baibozuke (neregularne jedinice) i, bojei se opeg prevrata u
Bosni, poeli terorizirati seljake.
Godine 1876. popaljeno je na stotine sela i pobijeno najmanje 5.000 seljaka. Do kraja te godine broj
483

izbjeglica iz Bosne i Hercegovine popeo se zasigurno na najmanje 100.000, a moda ak i na 250.000.

Oko sredine sedamdesetih ta je velika ali lokalna kriza prerasla u meunarodnu. Ne samo to se
Evropom pronijela vijest o slinom ustanku u Bugarskoj i o tome kako je okrutno uguen (uvene
bugarske grozote koje su onako uasnule vremenog Gladstonea), nego su u julu 1876. Srbija i Crna
Gora najavile rat Osmanlijskom carstvu. Te su se dvije zemlje sporazumjele da e prva anektirati Bosnu
a druga Hercegovinu. Crna Gora je postigla odreene ratne uspjehe, ali Srbija se osramotila i Osmanlije
bi je bile ponovo osvojile da nije bilo Rusije, koja je nagnala Osmanlije da u novembru potpiu primirje.
Ponaanje Srbije uvrstilo je ionako neprijateljski stav bosanskih vlasti prema pravoslavnom
stanovnitvu. Jedan je izbjeglica na poetku 1877. godine navodno uo kako se svi Srbi protjeruju iz
Bosne, kako ih same osmanlijske vlasti progone i kako su dali odrijeene ruke baibozucima i Ciganima,
484

pa i katolicima i jevrejima. (Ova napomena o katolicima i jevrejima ipak pokazuje da je taj izbjeglica
bio pravoslavne vjere i da je bio pristrastan. Arthur Evans zabiljeio je kako je jedna od najneobinijih
karakteristika sadanjeg ustanka nain na koji se pripadnici obje kranske vjeroispovijesti bore rame uz
485

rame.)
Godine 1877. Rusija je najavila rat Osmanlijskom carstvu. Prije toga su se ve Rusi i Austrijanci
vie puta potajno dogovarali kako e podijeliti balkanske zemlje meu sobom. Meutim, na poetku
1878. ruske su jedinice bile ve nadomak Istanbulu i Rusija je mogla diktirati uvjete mirovnog ugovora,
koji su mnogo vie odgovarali njenim interesima nego austrijskim. Prema tom ugovoru (Sanstefanski mir)
glavna tienica Rusije na Balkanu, Bugarska, znatno se proirila i stekla gotovo sveopu samostalnost.
Bosna e ostati u Osmanlijskom carstvu, ali e se u njoj provesti razne reforme, a prema 14. lanu
mirovnog ugovora prihodi same Bosne koristit e se samo za njene potrebe (odtete izbjeglicama i
486

stanovnicima) u idue tri godine.

To je iznova probudilo stare ambicije bosanskih begova da upravljaju autonomnom Bosnom u
Osmanlijskom carstvu. Uostalom, kao to je Arthur Evans pribiljeio 1877. godine, osmanlijski
upravljai i dunosnici bili su podjednako omraeni meu bosanskim muhamedancima i meu bosanskim
487

kranima. Naalost, nakon onoga to se zbilo u posljednje tri godine, bosanski muslimani i krani
toliko su mrzili jedni druge da bi Bosna, kad bi bila preputena sama sebi, jo zadugo bila ostala
klijalite nemira. To je bio jedan od faktora koji su uticali na evropske velesile kad su se u julu 1878.

sastale na Berlinskom kongresu da preinae mirovni ugovor sklopljen u San Stefanu i predloe nove
geografske karte. Jo je vanija bila elja da se kompenzira novi uticaj Rusije na Balkanu i sprijei njen
prodor u Sredozemlje. I tako je Berlinski kongres ne samo sveo Bugarsku na razumne granice, nego i
najavio da e Bosnu i Hercegovinu, koja je teoretski jo bila pod osmanlijskim vrhovnitvom, zauzeti
Austro-Ugarska i upravljati njome.
Austrijanci su jo jednom ponovili pogreku koju su poinili u 17. i 18. stoljeu - pretpostavljajui
da e ih veina bosanskog stanovnitva doekati rairenih ruku. Inae ne bi telegramom poslali vijest o
odluci Kongresa u Sarajevo 3. jula, deset dana prije nego to je objavljena u evropskim novinama. Na
dan 5. jula odran je javni zbor muslimana u Begovoj damiji. Pojavio se stari agitator Hadi Lojo,
488

razvio zeleni barjak (tradicionalna boja islama) i poveo sve prisutne do namjesnikova dvora.
Namjesnik je pristao da imenuje novog vojnog zapovjednika i obavi pripreme za odbranu od
Austrijanaca, iako je bilo oito da nije duom i srcem za takvu politiku koja je znaila otvoreno
iskazivanje prkosa sultanovim ugovornim obavezama. Na dan 20. jula sarajevske novine najavile su
neminovnu austrijsku najezdu, a nakon etiri dana prve austrijske jedinice zaista su prele preko rijeke
Save. Na dan 27. jula Hadi Lojo poveo je jo jednom svjetinu do namjesnikova dvora, pozvao garnizon
na pobunu i nagnao namjesnika da otpusti nekoliko dunosnika i osnuje narodnu vladu. Vojni
zapovjednik pobjegao je iz grada sa stotinu konjanika, ali su ga zarobili i doveli natrag i nagovorili da
489

pomogne organizirati odbranu od Austrijanaca.

Dotle su Hadi Loju objeruke prihvatili vodei pravoslavni sveenici, koji su bili presretni to se
Bosna oslobaa osmanlijskog jarma, ali nisu ni najmanje eljeli da ga zamijeni austrijski jaram. Odrano
je zajedniko muslimansko-pravoslavno slavlje. Josef Koetschet poslije je zapisao: Arhimandrit Sava
Kosanovi i pop Risto Kanta-Novakovi, obojica odjeveni kao hajduke harambae, s kuburama i
jataganima za pojasom, stali su na elo gomile raspjevanih srpskih momaka. Na dan 2. augusta odrana
je parada muslimanskih dobrovoljaca zajedno s kranskom legijom, koja se uglavnom sastojala od
pravoslavnih, sa svega nekolicinom katolika. Lojo je uskoro zatim izgubio ugled ustrijelivi jednog
kranskog seljaka. Meutim, on je svojim akcijama uspio dii na noge muslimane i u drugim krajevima
Bosne, tako da su njegove prilino loe organizirane jedinice u raznim dijelovima zemlje brojile otprilike
490

40.000 ljudi.
S druge strane, Austrijanci su imali 82 000 vojnika. Njih oko 9 400 sainjavali su takozvane
okupacijske jedinice, ija je zadaa bila da uu u Bosnu i Hercegovinu iz Dalmacije i da uvaju
teritorij koji osvoje glavne udarne snage. Te glavne snage, pod zapovjednitvom Hrvata baruna Josipa
Filipovia, brzo su prodrle kroz sjevernu Bosnu osvojivi Banju Luku, Maglaj i Jajce. Austrijanci su bili
dobro opremljeni i dobro obavijeteni o gradovima, cestama i mostovima u Bosni i Hercegovini
zahvaljujui austrijskom vojnom inspektoru, kome su bosanske vlasti, u svojoj naivnosti, dopustile da
proputuje po itavoj zemlji izmeu 1871. i 1873.
491

godine. Na dan 16. augusta Austrijanci su nanijeli teak poraz bosanskoj vojsci u bici kod
Klokota, nedaleko od Viteza, a 18. augusta stigli su do predgraa Sarajeva. Sutradan ujutro u 6 i 30
zapoeli su artiljerijski napad, a nakon toga su pjeaci uli u grad u kojem su na njih pucali iz svake
kue, sa svakog prozora, sa svakih vrata... ak su i ene sudjelovale u pruanju otpora. Ali do 13 i 30
grad je bio osvojen, a Austrijanci su imali 57 mrtvih i 314 ranjenih. Vojska je nastavila napredovati kroz
Hercegovinu i Novopazarski sandak tokom mjeseca augusta i septembra, a do 20. oktobra zauzeta je
cijela Bosna i Hercegovina. Osvajanje je potrajalo manje od tri mjeseca. Mjestimice je bilo estokog
otpora i estih gerilskih prepada. Sve u svemu, bila su 53 vea okraja, u koje su ukljuena i zauzimanja

branjenih gradova. Ukupni gubici Austrijanaca iznosili su 946 mrtvih i 3 980 ranjenih vojnika. Ali ni
jedan grad nisu zauzimali due od dva dana. S obzirom na grozno stanje u kojem je bila veina cesta,
gotovo da nije pretjerano rei da su Austrijanci zauzeli Bosnu i Hercegovinu za onoliko vremena koliko
im je trebalo da propjeae kroz nju s kraja na kraj.

492

11. Bosna i Hercegovina pod Austrougarskom,

1878-1914.
Austro-Ugarska je oklijevajui i nevoljko odluila zauzeti Bosnu. Dakako da su komentatori ve
poodavno bili tvrdili da je Bosna bogata prirodnim blagom (zemljoradnja, umarstvo, rude) i da bi bilo
razborito razvijati to blago zajedno s primorjem koje je bilo u austrijskim rukama. Austrijskim vojnim
493

vlastima bilo je isto tako stalo do toga da se domognu stratekog zalea dalmatinske obale. Ali kad se
1869. godine na najviem mjestu raspravljalo o zauzimanju Bosne, dvojica vodeih kreatora vanjske
politike bila su protiv toga: Gyula Andrassy, ministar vanjskih poslova, i Benjamin Kallay, ekspert za
povijest Junih Slavena (i, poslije, autor cijenjene historije Srba), koji je tada bio austrijski konzul u
494

Beogradu. Ni jedan od njih dvojice nije elio da se Austro-Ugarska optereti s jo milion-dva Slavena.
U tom sluaju proistekli bi problemi i iz podvojenog ustava dvojne monarhije: bi li Bosnom
vladala Austrija ili Ugarska, ili neko zajedniko tijelo? Ili bi bila pripojena Hrvatskoj, koja je od 1868.
godine stekla neku vrstu samouprave, s namjesnikom kojega je imenovala Ugarska, s vlastitim Hrvatskim
saborom i sa skupinom hrvatskih zastupnika u Ugarskom parlamentu? Brige oko Hrvatske bijahu
najvaniji razlog to Ugarima nije bilo stalo do Bosne: jo znatno vei broj Junih Slavena ojaao bi
argumente onih Hrvata koji su zahtijevali samostalniji status za svoju zemlju. Jedni su od njih traili da
Hrvatska bude ravnopravan partner s Austrijom i Ugarskom (takozvani trijalizam), a drugi su teili za
potpuno nezavisnom Hrvatskom i osnivanjem jo jedne junoslavenske drave. Ni jedan od tih planova
nije bio po volji ni Beu ni Budimpeti. Ali bilo je neto to je austrougarska vlada jo manje eljela.
Bilo bi vrlo loe kad bi se Hrvatska sasvim osamostalila i osnovala svoju dravu, ali bi jo mnogo gore
bilo kad bi se Srbija proirila, kad bi najprije pripojila Bosnu a onda potkopala austrougarsku vladavinu
u Hrvatskoj. Srpska objava rata Osmanlijama 1876. godine napokon je navela Austrijance da ozbiljno
razmisle o zauzimanju Bosne. Da su bili uvjereni da sultan moe ouvati vlast u Bosni na neogranieno
vrijeme, ne bi bili ni prstom maknuli.
Meutim, kad su jednom odluili da zavladaju Bosnom, nije vie moglo biti ni govora o polovinim
mjerama. U aprilu 1879. sklopili su s osmanlijskim vlastima licemjeran sporazum, u kojem su neke
klauzule bile poluistine, a neke iste neistine. Sporazumjeli su se da sam in aneksije nee dovesti u
pitanje vrhovnika prava Njegova Carskog Velianstva Sultana; da e osmanlijski novac ostati u
opticaju; da e se svi prihodi Bosne troiti u samoj Bosni; da e upravni aparat zaposliti turske
slubenike i roene Bosance; da e muslimani uivati punu vjersku slobodu; da e se ime Kalifa-Sultana i
495

dalje spominjati u molitvama petkom. Od svih tih obeanja jedino su se ova dva posljednja dokraja
potovala. Osmanlijski je novac povuen iz prometa, Bosna je prikljuena austrougarskoj carinskoj uniji
(to je znailo da su se prihodi prikupljeni na bosanskim granicama mogli troiti bilo gdje u carstvu), a
upravni aparat popunili su mahom graani Austro-Ugarske. to se sultanove vrhovne vlasti tie, na
samom je poetku odbaena svaka pomisao da bi se te okupirane pokrajine mogle jednog dana vratiti pod
osmanlijsku vlast. Jedina predviena promjena statusa Bosne i Hercegovine bila je da se okupacija
zamijeni potpunom aneksijom. Kad se 1881. godine austrijski car pridruio Savezu triju careva, jedna je
od tajnih klauzula njihova ugovora glasila da AustroUgarska pridrava sebi pravo da anektira te
496

provincije u kojem god trenutku to bude smatrala shodnim.

Problem kome da se Bosna dodijeli na upravljanje, Austriji ili Ugarskoj, bijae rijeen tako da je
proglaena krunskom zemljom, to je znailo da njome nee vladati ni Austrija ni Ugarska, odnosno da e

vladati obje u isti mah. Osnovano je mjeovito povjerenitvo na elu sa zajednikim (tj. austrijskim i
ugarskim) ministrom finansija; teoretski je glavnu vlast u Bosni imao vojni namjesnik, koji je bio direktno
odgovoran kruni, ali je politike odluke donosio savezni ministar finansija. Isto je tako teoretski Bosna
bila podvrgnuta vojnim zakonima, ali je potkraj 1878. godine izdana proklamacija kojom su osmanlijski
zakoni ostali u Bosni i Hercegovini na snazi do daljnjega, te su postupno zamijenjeni ili dopunjeni
austrougarskim zakonima i novim zakonima donesenima posebno za Bosnu i Hercegovinu. Zadrani su i
erijatski sudovi islamskog svetog zakona da sude muslimanskim graanima u graanskim parnicama.
Openito uzevi, zadrana je osmanlijska upravna struktura gdje god se smatralo da dobro funkcionira,
samo to su izmijenjena imena i osoblje: sandaci su preimenovani u Kreise (okruge) a nie teritorijalne
jedinice kae ili kadiluci u Bezirke (kotare), na elu kojih je stajao Bezirksvorsteher (naelnik kotara).
Meutim, Osmanlije su za upravljanje cijelim teritorijem imale svega 120 slubenika, a broj
austrougarskih inovnika porastao je, kombinacijom birokratske temeljitosti i Parkinsonova zakona, do
497

1908. godine na 9.533 zaposlena.

Prvih nekoliko godina bile su najtee za novu upravu. Na poetku je bilo strahovitih potekoa,
naprimjer potreba da se vie od 200 000 izbjeglica vrate kui. Na nekim podrujima povremeno bi
izbijalo nasilje, posebno u onim dijelovima Hercegovine koje je Crna Gora jo svojatala. Godine 1879.
ponovo je izbila pobuna oko Nevesinja, a 1881. izvren je ozbiljan napad na vojne jedinice kod Gacka
498

(blizu crnogorske granice). Da bi stekli povjerenje stanovnitva u Hercegovini i ohrabrili izbjeglice da

se vrate, Austrijanci su osnovali posebnu lokalnu miliciju zvanu panduri, ali su se mnogi od tih pandura
499

uskoro i sami pobunili, a neki su se od njih i odmetnuli u hajduke. Do mjeseca novembra 1881. u samoj
Bosni bilo je 12 840 austrougarskih vojnika, a u Hercegovini 4 000. Te bi snage bile dovoljne da ouvaju
mir da vlasti nisu najavile novu mjeru koja je uskoro postala vrlo omraena. Donesen je vojni zakon
prema kojem su svi Bosanci bili duni sluiti austrougarsku vojsku. Ubrzo su opet izbili nemiri u
Hercegovini, a oko sredine januara 1883. ve je nekoliko veih druina pobunjenika djelovalo na tom
500

podruju.
U austrijskim slubenim izvjetajima ti se pobunjenici nazivaju banditima. Sigurno je da su neki od
njih to i bili, samo to su im se pridruili zapovjednici pandura i seoski knezovi i to im glavna aktivnost
nisu bila razbojnitva nego napadi na andarmerijske stanice i vojne patrole. Jedna pjeaka kolona koja
je upuena da se obrauna s njima doekana je iz zasjede na brdskoj cesti i natjerana da se povue u
Mostar. Tada su angairane vee vojne snage te su se cijeli februar vodile borbe u okolici Foe, pa i u
planinama izmeu Foe i Sarajeva. Raunalo se da pobunjenici imaju oko 1.000 ljudi podijeljenih na
odred koji se sastojao uglavnom od pravoslavaca (pod zapovjednitvom pandurskog oficira Pere
Tunguza), na odred muslimana (pod vodstvom istaknutog vlastelina Omera aia) i dva mjeovita
501

odreda. Malo-pomalo su austrougarske jedinice ponovo osvojile cijelo to podruje. Ili, kako je reeno
u slubenom izvjetaju: Cijelo je podruje bilo obuhvaeno gustom ali nestalnom mreom naih
pokretnih kolona koje su sve vie stezale obru oko pojedinih bandi; na kraju su banditi ivjeli u tako
502

tekim prilikama da su se, premda su jo tvrdokorno pruali otpor, svi u mjesecu julu predali.
Hajduija e se u Hercegovini nastaviti jo vie od deset godina, ali je ovo bila posljednja ozbiljna
pobuna protiv austrijskih vlasti.
Jedan razlog to otpor nije bio vei bijae to to je velik broj nepomirljivih protivnika novog reima
zauvijek napustio zemlju. Bijahu to mahom muslimani koji su pobjegli u Tursku - neki od njih nisu bili
voljni iz religioznih razloga ivjeti pod nevjernikom vlau, a drugi su se zasigurno bojali pravde ili

odmazde zbog svih onih strahota koje su poinili kranima u posljednje tri godine osmanlijske
vladavine. Velika veina tih iseljenika bili su seljaci, ali je bilo i vlastele koja je u Istanbulu osnovala
skupinu to e agitirati da Osmanlijsko carstvo vri jai politiki pritisak na austrougarske vlasti u
503

Bosni. Suvremeni povjesniari estoko se spore oko toga koliko je sveukupno bilo takvih iseljenika.
Prema slubenim podacima austrougarskih vlasti, izmeu 1883. i 1905. godine iselilo se 32 625 osoba a
504

vratilo ih se 4.042. Izmeu 1906. i 1918. godine iselilo ih se jo oko 24 000. Ali ti se brojevi odnose
samo na one koji su dobili slubeno odobrenje da napuste zemlju - a zahtjevi za odobrenje morali su se
podnositi tek nakon 1883. godine, kad su se vlasti zabrinule zbog velikog broja ljudi koji su se iseljavali
da izbjegnu regrutiranje. U taj broj nisu ukljueni oni koji su se iselili ilegalno, ni oni koji su pobjegli u
prve etiri godine. Neki muslimanski povjesniari tvrdili su da ukupan broj iseljenika iznosi oko
300.000, ali ini se da je ta procjena nerealna. Geograf koji je prouavao to iseljenitvo i njihove
potomke izraunao je da sad u Turskoj ima oko 350 000 Bonjaka. Meutim, naziv Bonjak u toj
zemlji odnosi se na sve ljude koji su se doselili ne samo iz Bosne i Hercegovine nego i iz Srbije i Crne
505

Gore - a u taj su broj ukljueni i svi oni koji su se doselili izmeu dva rata. S druge strane, srpski
historiari procjenjuju da je bilo otprilike 60.000 iseljenika, to znai da prihvataju slubene statistike
506

podatke i dodaju svega 8.000 ljudi za razdoblje izmeu 1878. i 1883. godine. ini se da bi mnogo
vjerodostojniji bio broj od oko 100.000 osoba, ali je opet rije o pukom nagaanju. Ne smijemo
zaboraviti ni injenicu da se nisu iseljavali samo muslimani; na razmei stoljea iseljavalo se svake
507

godine iz Hercegovine na stotine pravoslavnih seljaka. Edith Durham, koja spada meu
najpronicljivije strane posmatrae i koja nije bila posebno naklonjena Austrijancima, navela je
jednostavan razlog iseljavanju u prvom desetljeu 20. stoljea: Nadnice su bile niske. Seljaci su bili
vrlo siromani. U Americi su nadnice bile vrlo visoke pa su se hiljade ljudi iselile onamo. Oni su to
pripisivali austrijskim vlastima, ali se to isto dogaalo i u Crnoj Gori... Posrijedi je bilo obino
508

ekonomsko pitanje ponude i potranje.

Glavni je razlog kivnosti na Austro-Ugarsku meu tim kranskim seljacima bilo to to nikad nije
dolo do velike agrarne reforme kojoj su se oni nadali. To je ujedno bio najeklatantniji primjer
austrougarske politike kontinuiteta i postupnosti. Vrlo je rano odlueno da e posljednja velika
osmanlijska reforma, dekret iz 1859. godine, ostati na snazi i da se nakon toga nee uvoditi nikakve
korjenite promjene. Uinjeno je poneto da se popravi poloaj seljatva: procjene ljetine povjerene su
pravnim poreznim strunjacima i procjeniteljima, udareni su temelji katastarskom knjienju da se sprijee
pretenzije zemljoposjednika, i uveden je sistem prosjene desetine. (To znai da se desetina
izraunavala na temelju uroda prethodnih deset godina, pa je seljak ija je proizvodnja rasla plaao
manje od desetine stvarne vrijednosti ljetine tekue godine.) Potvreno je pravo kmetova da se oslobode
kmetstva plaanjem odtete - to je bilo uvedeno osmanlijskim zakonom 1876. godine - i poduzete su
neke dodatne mjere da im se to olaka. Na taj se nain izmeu 1879. i 1913. godine oslobodilo 41.500
kmetova, ali je na poetku 1914. izraunato da jo ima 93.368 kmetskih porodica koje rade na agalucima,
509

to je obuhvatalo oko jedne treine ukupne obradive zemlje. Meutim, to to su nominalno bili kmetovi
nije znailo da ive svi u sveopoj bijedi i zavisnosti. Britanski povjesniar William Miller zabiljeio je,
kad je posjetio Bosnu u devedesetim godinama 19. stoljea, da bosanski kmet ivi bolje od dalmatinskog
ili sicilijanskog seljaka. Isto je tako zapazio da su zbog estih dioba posjeda prema osmanlijskim
510

zakonima o nasljedstvu mnoge age postale i same tek neto vie od sitnih zemljoposjednika seljaka.
Austrougarska je vlast u Bosni bila vrlo nesklona izazivati bilo kakve velike drutvene poremeaje,

ali je istodobno bila neobino energina u nastojanjima da razvije privredu. Jedina je zapreka takvim
njenim planovima bio zakon donesen 1880. godine u Beu, koji bijae naopako shvaeno obeanje dano
sultanu, da se administrativni trokovi u Bosni moraju pokrivati bosanskim prihodima. Stoga je bilo teko
finansirati infrastrukturne projekte velikih razmjera kakve je zahtijevao razvoj Bosne i Hercegovine. Da
bi se premostio taj jaz, odobreni su posebni dravni krediti. U prve dvije godine izgraena je eljeznika
pruga od hrvatske granice do Zenice (190 kilometara) po cijeni od 8 miliona forinti. Nakon tri godine
511

produena je pruga do Sarajeva (jo 80 kilometara), to je stajalo oko 4 miliona. Obujam dravnih
investicija bio je kolosalan: do 1907. godine vlada je izgradila 111 kilometara irokotrane eljeznike
pruge, 911 kilometara uskotrane i vie od 1.000 kilometara glavnih cesta i isto toliko lokalnih putova s
ukupno 121 mostom.

512

Edith Durham zapisala je 1906. godine: Brdske ceste ne zaostaju ni za

513

najboljima u Evropi.
Dakako da su neke od tih cesta i eljeznikih pruga imale prvenstveno vojni znaaj, ali su istodobno
bile snaan poticaj privrednom napretku. umarstvo i ugljenarstvo bijahu u velikom zamahu; kopale su se
i druge rude, naprimjer bakar i krom; oko Prijedora vadila se eljezna ruda, podignute su eljezare i
eliane, pa i nekoliko tvornica hemijskih proizvoda. Godine 1912. i 1913. Bosna i Hercegovina imala je
514

godinji izvoz u vrijednosti od 28 miliona dolara i vie od 65 000 industrijskih radnika. U mnogim je
gradovima bilo i radnica (mahom kranki, ali je bilo i muslimanki). U Sarajevu su, naprimjer, radile u
tvornici duhana i tkaonici ilima. Godine 1906. radnici u tvornici duhana organizirali su ak i trajk
zahtijevajui krae radno vrijeme i bolje plae. trajk je okonan za pet dana, ali je slinih trajkova bilo
i u drugim mjestima, a u demonstracijama radnika eljezare u Zenici nekoliko je ljudi ubijeno. Ni taj
trajk nije snanije uticao na dravnu politiku, ali je pospjeio osnivanje sindikata u mnogim industrijskim
515

granama idue godine. Meutim, kako su u socijalistikim zemljama oduvijek tragali za slinim
herojskim epizodama u svojoj predsocijalistikoj prolosti, taj generalni trajk iz 1906. godine zauzeo
516

je neprirodno vano mjesto u jugoslavenskoj historiji toga razdoblja.

Austrougarske vlasti nisu zanemarile ni zemljoradnju, glavni oslonac privrede. Osnovana su
eksperimentalna dobra, pa i eksperimentalni vinogradi nedaleko od Mostara, tavie i eksperimentalni
ribnjak. Seoski su uitelji pouavani suvremenim metodama, a otvorena je i poljoprivredna kola na
517

Ilidi kraj Sarajeva. Utemeljene su i ergele, a da bi se probudio ponos meu uzgajivaima konja,
organizirane su konjske trke na Ilidi i Prijedoru. (Trke su postale veoma omiljene, iako se u poetku nisu
odravale prema pravilima Jockey Cluba: Jahali su bez sedla, a kad bi se pribliili cilju, skoili bi s
518

konja da mu bude lake, pa je konj sam ulazio u cilj.) Bosanski seljaci nisu posebno cijenili ba sve
te novotarije. Jedan austrougarski andarmerijski oficir rekao je 1906. godine Edith Durham da su za
ovaj narod ove promjene prenaglo dole; oni vie vole stare osmanlijske staze i tovarnu stoku od
zaprenih kola i novih cesta, i nepovjerljivi su prema svemu novome. U njegovu dijelu Hercegovine
seljaci su ak odbili koristiti eljezne plugove koje im je vlast ponudila po cijeni nioj od proizvodne.
Potroili smo ne znam koliko novca da im popravimo kvalitetu stoke: pribavili smo im bikove,
drijepce, ovnove, neraste najplemenitijih rasa. Lani smo u jedno selo poslali prekrasnog nerasta ovjeku
za koga smo mislili da je pouzdan. A kad je doao Boi, on lijepo zaklao nerasta, ispekao ga i pozvao
519

cijelo selo na gozbu. Jedan od najspornijih aspekata agrarne politike bijae stimuliranje stranih
doseljenika. Prvi od tih kolonista doli su zapravo na inicijativu jednog njemakog sveenika koji je u
vjerskom asopisu u Njemakoj objavio oglas u kojem je pozvao pobone seljake da se presele u Bosnu.
Tako su stigle porodice iz leske i Porajnja, pokupovale zemlju blizu hrvatske granice i osnovale naselje

koje je dobilo slubeno ime Windhorst. Ogranku tog naselja nadjenuli su ime Rudolfstal prema
prestolonasljedniku Rudolfu nakon njegova posjeta Bosni 1888. godine, a jedno drugo naselje, koje su
osnovali Nijemci protestanti iz Ugarske, prozvano je Franzjosefsfeld. Vlasti su bile naklonjene tim
doseljenicima i odobravale im porezne olakice. Godine 1890. donijele su poseban zakon o
poljoprivrednim naseobinama, kojima su ponudile do dvanaest hektara zemlje po porodici u besplatan
zakup prve tri godine, a zatim povoljno otplaivanje duga iz prihoda u roku od deset godina, pod uvjetom
da prihvate bosansko dravljanstvo. U svemu je osnovano 54 takvih naseobina s ukupno gotovo 10.000
stanovnika. Nijemaca je bilo neto manje od 2 000, veinom su bili Slaveni (Poljaci, esi, Rusini), iji
su se potomci stopili s bosanskim slavenskim stanovnitvom. Ali kakvo god bilo porijeklo tih
doseljenika, ta je politika u ono doba nailazila na otpor, a kad su Bosanci 1910. godine prvi put dobili
520

svoj Bosanski sabor, jedan je od prvih njihovih zahtjeva bio da se stane na kraj tom doseljavanju. Tada
je ve lokalne politiare poeo zabrinjavati neprestani prirast stranih doseljenika. Godine 1880. bilo je u
Bosni i Hercegovini svega 4.500 austrijskih i 12.000 ugarskih graana, godine 1910. bilo je 47.000
Austrijanaca i 61.000 Ugara. Ali ti brojevi nisu bili tako alarmantni kako su se inili na prvi pogled.
Mnogi su od tih stanovnika bili dravni inovnici ili poslovni ljudi koji nisu namjeravali zauvijek ostati u
Bosni i Hercegovini. Neki su od njih bili i vojnici - openito su vojnici iz Austro-Ugarske sluili vojsku u
Bosni a bosanski vojnici u Austro-Ugarskoj. Od ugarskih graana veina su bili
521

Hrvati a tek manji broj pravi Maari. Osim promoviranja poljoprivrednih naseobina, ija
glavna svrha nije bila demografska nego agrarna, nije uope bilo ozbiljnijih pokuaja masovne
kolonizacije, ali je priliv ljudi sa strane bio dostatan da podsjeti ljude u Bosni i Hercegovini da su zaista
pod svojevrsnom kolonijalnom upravom.
Sve u svemu, austrougarski dravni inovnici razumjeli su takve osjetljivosti i nastojali o njima
voditi rauna. Svaka je vjerska zajednica i dalje imala svoje kole, koje je sada finansirala drava, a
1887. godine vlasti su podigle i erijatsku kolu da se u njoj koluju suci za muslimanske sudove. U
sistemu besplatnih dravnih kola koji su vlasti uspostavile, djeci lanova svake vjerske zajednice
predavali su njihovi vlastiti sveenici. Suvremeni jugoslavenski historiari iskazivali su prezir prema
nastojanjima austrougarskih vlasti na podruju kolstva istiui da je samo manji broj djece pohaao
kolu. Ali ne moe se o vlastima koje su podigle 200 osnovnih kola, tri srednje kole, tehniku kolu i
uiteljsku kolu rei da se nisu brinule za kolstvo. Nije bilo ba vjerovatno da e seljaci koji nee da
prihvate eljezne plugove navaliti da alju djecu u kolu kako bi stekla obrazovanje koje oni sami nemaju.
Godine 1909. uvedeno je obavezno osnovno kolovanje, a do tada se vodila obrazovna politika koju je
najbolje saeo William Miller ovim rijeima: Niko ne sili roditelje da alju djecu u kolu, ali lokalne
vlasti nastoje uvjeriti u prednosti obrazovanja roditelje koji svoje potomke ba poto-poto ele zadrati u
522

mraku neznanja.
Najdelikatnija je zadaa austrougarskih vlasti bilo postupanje s tri glavne vjerske zajednice. Dakako
da su ih finansiranjem kola donekle pridobili za saradnju i ostvarili odreen uticaj na njih. Poduzete su i
mjere da se austrougarskim vlastima osigura uticaj na imenovanje velikodostojnika u svakoj pojedinoj
vjerskoj zajednici. Car je od pravoslavnog patrijarha dobio pravo da imenuje episkope u Bosni i
Hercegovini, a slino je pravo dobio i od pape da imenuje katolike biskupe. Sami su muslimani
predloili da se u Bosni u okviru njihove vjerske zajednice utemelji hijerarhija nezavisna od Istanbula, a
to je i postignuto 1882. godine tako to je car imenovao reisul-ulemu (poglavara vjerske zajednice),
koji je bio na elu etverolanog medlisa ili savjetodavnog vijea.
Od sve tri vjerske organizacije, Katolika se crkva ponajvie razvijala i mijenjala. Franjevci su

izgubili svoj monopol jer su se pojavili isusovci. Osnovana su dva sjemenita u kojima su predavali
isusovci. U Sarajevu je podignuta katolika katedrala, a uskoro za njom i Crkva svetog Ante
Padovanskog. Broj je katolika porastao zahvaljujui prilivu doseljenika iz Austro-Ugarske (u samom je
Sarajevu taj broj narastao od 800 godine 1878. na 3 876 za svega est godina). S etiri biskupa i s
neobino odlunim nadbiskupom (monsinjorom Stadlerom, koji je u Sarajevu sluio za cijelog razdoblja
od 1882. do 1918. godine), Katolika je crkva bila aktivnija nego ikad u svojoj hiljadugodinjoj povijesti
523

u Bosni i Hercegovini. [Uvoenje redovite crkvene hijerarhije u Bosnu 1881. godine oznaava vanu
prekretnicu u povijesti Katolike crkve u suvremenoj Bosni. Ujedno oznaava i poetak dugotrajne
napetosti izmeu franjevakog reda u Bosni i dijecezanskog klera: vidi Gavranovi, Uspostava redovite
katolike hijerarhije; Gavran, Lucerna lucens?, Krito, Preuena povijest (posebno str. 143-148); i
akovi, Politike organizacije (posebno str. 72-114).] Ali vlasti su bile svjesne opasnosti da bosanski
katolici postanu privilegirana zajednica. Njihova je oprezna politika ostavila snaan dojam na Williama
Millera, koji je 1898. godine zapisao:
Rimokatolici... koji su dugo oekivali pomo od Austrije i, naravno, pozdravili njen dolazak kao
velike katolike sile, pomalo su razoarani to oni, koji tvore neto vie od jedne petine stanovnitva, ne
mogu nastupati kao glavni partner u bosanskoj tvrtki. Po mom miljenju, nema boljeg dokaza jednakog
524

postupanja vlasti s razliitim konfesijama od same injenice da ima takvih razoaranja.

Ameriki novinar W. E. Curtis, koji je posjetio Bosnu 1902. godine, stekao je slian dojam jednakog
postupanja sa svima: lanovi razliitih vjeroispovijesti drue se jedni s drugima na prijateljskoj osnovi
iskazujui uzajamno potovanje i uzajamnu toleranciju; sudovi mudro i poteno sude, pravda je zajamena
525

svakom graaninu, bez obzira na vjersku pripadnost i drutveni poloaj. Ipak, vjerski su interesi s
vremena na vrijeme jo ubacivali tapove u tokove najpomnije konstruirane dravne mainerije.
Najbolniji problem bijae promjena vjere. Obino su muslimanske djevojke prelazile na katoliku
vjeru zbog svojih buduih mueva i tako izazivale veliku sablazan i nanosile sramotu svojoj porodici.
Premda katoliki sveenici nisu otvoreno nastojali pridobiti muslimanke za svoju vjeru, inili su sve to
je bilo u njihovoj moi da pomognu onima koje dolaze k njima - sakrivajui, naprimjer, djevojke u
samostane ili u nadbiskupski dvor i odbijajui da odaju policiji njihovo skrovite. Nakon nekoliko
ovakvih incidenata vlasti su 1891. godine pristale na muslimanske zahtjeve i donijele propise prema
kojima se moralo postupati u spornim sluajevima: dvomjeseni rok ekanja, povjerenstvo koje e
istraiti svaku optubu o prisili, i tako dalje. Ovime su donekle umireni muslimani u svojim
strahovanjima, ali nakon dvanaest godina, kad je nadbiskup Stadler bio upleten u jo jedan sporni sluaj,
u kojem je rije bila o jednoj muslimanskoj udovici i njeno dvoje djece, nadbiskup je otkrio da su vlasti
1895. godine sklopile s papom tajni sporazum prema kojem katoliki sveenici imaju pravo komunicirati
s potencijalnim preobraenicima, te tako potajno obezvrijedile propise koje su same donijele. Ponovo je
izbilo veliko nezadovoljstvo meu muslimanima, ije su voe povele veliku kampanju podnosei
vlastima slubene peticije i popise drugih prekraja. Ipak su se umirili kad su vlasti pronale udovicu iz
najnovijeg sluaja u jednom samostanu, pa su je andari oteli i vratili u njeno selo, gdje je pristala da se
526

vrati u krilo muslimanske vjere.

Sigurno je da su ovakvi dogaaji uzbunjivali stanovnitvo, ali nain na koji su ove incidente
iskoritavali muslimanski prvaci i povezivali ih s drugim problemima (pritubama na poreze, itd.)
upuuje na zakljuak da su oni bili sve vie zaokupljeni sloenom politikom strategijom, neim sasvim
razliitim od slijepog fanatizma. U jednoj detaljnoj suvremenoj studiji o tim dogaanjima moemo
proitati i ovo: Muslimanski su se aktivisti trudili da zaodjenu svoje ciljeve u ruho vjerskog ara, ali su

527

zapravo teili za ouvanjem ili poveavanjem svoje moi. U prva dva desetljea austrougarske
vladavine vodila se sloena borba za prevlast izmeu muslimanske elite u Sarajevu, koja je stekla mo i
uticaj suraujui s vlastima, i tvrdokornijih muslimanskih prvaka u Travniku i Mostaru koji su zauzimali
beskompromisne stavove ne bi li diskreditirali svoje sarajevske suparnike i preoteli neto od njihove
moi. (U osamdesetim godinama situacija se jo vie zakomplicirala zato to se razvilo snano
suparnitvo i meu mostarskim muslimanima.)
Najvanije je pitanje bio nadzor nad vjerskim dobrotvornim fondacijama. Te su fondacije, kako
rekosmo u 5. poglavlju, poznate pod nazivom vakufi, igrale vanu ulogu u islamskom drutvu jer su
finansirale odravanje damija, kola, tekija, pa ak i hanova i mostova. Njihov posebni fiskalni poloaj
stoljeima je mamio ljude na masovne zloupotrebe. Trebalo je samo da donator imenuje svoje potomke za
stalno plaene izvritelje svoje oporuke pa da zapravo osnuje takorei porodini kartel osloboen
poreza. Godine 1878. procijenjeno je da je gotovo jedna treina obradive zemlje u Bosni bila u
vlasnitvu vakufa. A jedan je od osnovnih naela islamskog zakona glasio da imanje koje je jednom
pripalo vakufu ne moe vie nikad pripadati nikom drugom. Jedna je od prvih stvari koje su austrougarske
vlasti uinile bila da prikupe i javno potvrde sve osmanlijske zakone koji su regulirali upravljanje
vakufima, zahtijevali propisno voenje knjigovodstva i tako dalje. Zatim su 1883. godine osnovali
povjerenitvo za vakufe i imenovali ugledne muslimane za njegove lanove. Na taj su nain lokalni vakufi
kojima su upravljale pojedine porodice dospjeli pod sredinje upravno tijelo, koje je odreivalo budete
i vodilo politiku finansiranja damija i kola u cijeloj Bosni i Hercegovini. Premda je ova mjera openito
prihvaena kao korisna reforma, u povjerenstvu su glavnu rije vodili sarajevski muslimani, koji su bili
spremniji na saradnju od ostalih, pa su izazivali zavist i kivnost meu uglednim muslimanima u drugim
mjestima. ak i onda kad je, 1894. godine, povjerenstvo proireno i popunjeno predstavnicima iz svih
528

krajeva Bosne i Hercegovine, sve su te lanove i dalje imenovale centralne vlasti.

Upravo su mostarski muslimani, pod vodstvom odrjeitog Mula Mustafe Dabia, pretvorili
upravljanje vakufa u veliko politiko pitanje. Koristei se uveliko valom peticija i drugih aktivnosti koje
su bili pokrenuli skandali oko prekrtavanja, podnijeli su 1899. godine nacrt statuta samostalnog
Vakufskog sabora za Hercegovinu. Umjesto da bude ustrojena od vrha nanie imenovanjima sa strane,
predloeno je da se nova organizacija zasniva na lokalnim udruenjima, i da ta udruenja imenuju lanove
529

okrunih sabora, a da okruni sabori biraju svoje zastupnike u pokrajinskom saboru. Prva je reakcija
vlasti bila da te muslimane tretira kao opasne agitatore i da zatvori udruenje koje je bilo sredite njihove
aktivnosti. Odmah su zatim mostarski prvaci poeli organizirati podrku u itavoj Hercegovini, pa i u
Bosni. Koristei se moralnim autoritetom Dabievim i poletom mlaih aktivista kao to je bio erif
Arnautovi, oni su za godinu dana osnovali organizaciju koja je obuhvatila cijelu zemlju - zapravo su to
bili zaeci politike stranke - a u ljeto 1900. godine odrali su u jednom hotelu u Budimpeti zbor
bosanskih muslimanskih voa. Tako je zapoeo dugotrajan proces agitiranja i pregovora, a vlasti su
530

naizmjence pokuavale primiriti, podijeliti i obuzdati voditelje kampanje.

Ovaj porast muslimanskog aktivizma zadavao je najvie muka ovjeku koji je u to vrijeme bio na
elu Bosne i Hercegovine, Benjaminu Kallayu, povjesniaru i bivem diplomatu, te austrougarskom
ministru finansija od 1882. do 1903. godine. Sva je Kallayeva politika u Bosni teila za tim da ouva
zemlju od nacionalistikih politikih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj i da promovira ideju o bosanskoj naciji
kao zasebnom i integrativnom entitetu. Turci su zapravo koristili rije Bonjaci (bosnaklar) za sve one
koji ive u Bosni; ali na domaem jeziku jedini narod koji je sebe tradicionalno nazivao Bonjacima bili
su bosanski muslimani.

531

(Katolici su sami sebe nazivali Latini ili krani - to ne valja brkati sa

srednjovjekovnim krstjanima - a pravoslavni su sami sebe nazivali Vlasi ili hriani.) Kallay se nadao da
e proiriti znaenje rijei Bonjaci na pripadnike svih vjerskih zajednica. Za tu njegovu namjeru bilo je
bitno da najprije pridobije muslimane za svoju ideju o bosanskoj naciji. On je znao da upravo s njima
ima najbolje izglede zato to se oni, za razliku od pravoslavaca i katolika, ne mogu obraati matinom
narodu izvan granica Bosne i Hercegovine, te mu je bilo jasno da od cijelog tog njegova nauma nee biti
nita ako oni umjesto toga razviju svoj vlastiti nacionalni identitet.
Kallay je donekle uspio sa sarajevskim muslimanima, koji su bili spremniji za saradnju od ostalih i
koji su u tom nainu razmiljanja vidjeli prirodan nastavak tradicije traenja bosanske autonomije pod
osmanlijskom vlau. Njihov voa, bivi gradonaelnik Sarajeva Mehmed-beg Kapetanovi, osnovao je
1891. godine novine pod naslovom Bonjak. Iako se obraao svim itateljima bez razlike, bijae to u biti
muslimanski list koji je napadao konzervativne stavove meu hodama i nastojao pobiti tvrdnje i
hrvatskih i srpskih nacionalista da su bosanski muslimani zapravo Hrvati ili Srbi. Doim Hrvati tvrde
da su pravoslavci nai najvei dumani i da je Srpstvo isto to i pravoslavlje, Srbi se upinju iz petnih ila
da nas upozore na svoju izmiljenu historiju po kojoj su posrbili vascijeli svijet, tvrdili su u Bonjaku. I
nadodali: Mi neemo nikad porei da pripadamo junoslavenskoj porodici, ali emo ostati Bonjaci,
532

kao i nai preci, i nita drugo.

Kallayev projekt ne bi se bio inio apsurdan nikome ko bi prouio povijest Bosne samo do otprilike
jedne generacije prije austrougarske okupacije. Vidjeli smo da su katolici i pravoslavni u Bosni i
Hercegovini dugo odravali odnose na vjerskoj osnovi s Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj i Srbiji. Pod
osmanlijskom vladavinom postojali su zasebni vjerski identiteti u Bosni i Hercegovini, a ti su identiteti
zaista mogli imati politike implikacije: mnogi bosanski katolici oekivali su od zemalja s one strane
hrvatske i dalmatinske granice podrku, pa ak i osloboenje. Ali to je bilo pitanje religije, a ne
nacionalnosti. Ti su se katolici uzdali u katoliku Austriju, ili u katolike Mletke, ili u druge katolike koji
su sluajno bili Hrvati; nisu se uzdali u hrvatsku naciju kao takvu. Tek se najranije negdje oko sredine 19.
stoljea poela iz Hrvatske i Srbije iriti moderna ideja o nacionalnosti meu katolike i pravoslavne u
Bosni i Hercegovini. Od tri osnovna kriterija po kojima su se u to doba ustanovile i razgraniile hrvatska
i srpska nacija - povijest, jezik i vjera - u Bosni je mogla vrijediti samo vjera, jer je Bosna imala svoju
zasebnu povijest, a tlocrt jezine mape nije se poklapao s vjerskim granicama. U Bosni i Hercegovini nije
nikad bilo iskljuivo ekonomskih ili socijalnih razloga za neprijateljstvo izmeu katolika i pravoslavnih,
a one razloge koji su postojali za neprijateljstvo prema muslimanima djelomice je uklonila austrougarska
vlast. Evo kako je jedan engleski autor 1897. godine prokomentarisao dranje krana prema
muslimanima u Bosni:
udno je koliko oni malo mrnje osjeaju prema svojim nekadanjim tlaiteljima, a objanjenje se
tomu vjerovatno krije u injenici da svi skupa pripadaju istoj rasi. Koji god bio razlog tomu, svi oni koji
su prouavali ovu zemlju u osmanlijsko doba slau se u miljenju da su... za bijedno stanje ovih ljudi vie
krivi agrarni nego vjerski uzroci, i da bi uklanjanjem tih uzroka kivnost koju su oni izazvali malo-pomalo
533

nestala.
Da je Kallay mogao na neki nain potpuno izolirati pravoslavne i katolike u Bosni i Hercegovini od
vjerskih, kulturnih i politikih zbivanja u susjednim zemljama, njegova bi politika moda imala i nekih
izgleda na uspjeh, ali je takva izolacija bila sasvim nemogua. Kako su se hrvatski i srpski nacionalizam
irili meu katolicima i pravoslavnima u Bosni i Hercegovini preko one iste mree sveenika, uitelja i
kolovanih itatelja novina koju je austro -ugarska politika pomogla izgraditi, bivalo je sve jasnije da je
Kallayev bonjaki projekt osuen na propast. Godine 1908. pronicljivi posmatra zbivanja kakav je
bio austrijski parlamentarni zastupnik Joseph Baernreither mogao je mirne due proglasiti taj pokuaj

534

propalim.
Dotle je izvan Bosne i Hercegovine svakom godinom austrougarska trapava politika sve vie
raspirivala hrvatski i srpski nacionalizam. Ugarski ban u Hrvatskoj namjerno je poticao gloenje izmeu
Hrvata i Srba, a veliko je nezadovoljstvo izazvao apsurdnim i nepotrebnim mjerama kao to je dekret
kojim su svi eljezniari u Hrvatskoj bili duni govoriti maarski. Pogorali su se i odnosi izmeu
Dvojne Monarhije i Srbije, a zbog injenice da je srpska vanjska trgovina bila uveliko ovisna o AustroUgarskoj, Srbi su se jo vie bunili protiv prevlasti Habsburgovaca u cijeloj toj regiji. Kad je Srbija
1906. godine pokuala pronai neki drugi izlaz za svoju robu, Austro-Ugarska je u znak odmazde uvela
vie carine na glavni izvozni artikl Srbije, svinje. (Ovaj takozvani svinjski rat, kao i mnoge druge
dravne sankcije u novijoj povijesti, zapravo je potaknuo traganje za plasmanom robe na drugim
stranama.) Izmeu te dvije drave zavladali su vrlo napeti odnosi. Austrougarski ministar vanjskih
poslova barun Von Aerenthal poeo je ozbiljno razmatrati mogunost da Austro-Ugarska zauzme Srbiju, a
slubeno javno mnijenje u Bosni bilo je sklono ideji da se carstvo proiri ak do Soluna. Putujui 1906.
kroz Bosnu, Edith Durham zapisala je da je Austrijancima... stalo do toga da uvrste svoj poloaj u
Bosni to bolje mogu, kako bi bili spremni za daljnje napredovanje. Omiljena je tema razgovora Nach
535

Salonik.
U tom je kontekstu pala odluka da se promijeni status Bosne iz okupiranog osmanlijskog teritorija u
pokrajinu koja je potpuno pripojena Austro-Ugarskoj monarhiji. Tu je odluku pospjeila Mladoturska
revolucija 1908. godine. Neko se vrijeme inilo da e u Istanbulu zavladati nov poredak koji bi mogao
ponovo istaknuti pravo Turaka na Bosnu i ponuditi Bosancima demokratskiji ustav od onoga koji je
vrijedio pod austrougarskom vlau. Barun Von Aerenthal djelovao je munjevito proglasivi 5. oktobra
1908. sveopu aneksiju Bosne i Hercegovine. Taj je potez odjeknuo u Srbiji kao bomba. Tamonji su
nacionalisti smatrali da im je nepoteno ispred nosa odnesena potencijalna nagrada - teritorij Bosne i
Hercegovine. U Beogradu su odravali masovne zborove, a uskoro su osnovali i dva tajna drutva za
ujedinjenje svih Srba: Narodnu odbranu i Ujedinjenje ili smrt (poznato i pod imenom Crna ruka).
536

Potkraj 1908. godine bilo je ve nekoliko ogranaka Narodne odbrane i u Bosni. Srbiju je od nauma
da Austro-Ugarskoj najavi rat odvratio ruski ministar vanjskih poslova Izvoljski, koga je dodue zabolio
nain na koji ga je Von Aerenthal izigrao, ali je svejedno savjetovao Beogradu ovako: Srbija mora ostati
537

na miru i ne smije niim izazvati Austriju kako joj ne bi pruila priliku da je atre. Na kraju AustroUgarska i Osmanlijsko carstvo u februaru 1909. sklapaju ugovor prema kojem Austro-Ugarska stie puno
pravo nad Bosnom i Hercegovinom, ali se i obavezuje da e se povui iz Novopazarskog sandaka, da e
zajamiti punu vjersku slobodu bosanskim muslimanima i platiti Istanbulu dva i pol miliona osmanlijskih
538

funti. Ipak je diplomatska kriza jo mjesecima potrajala. Meusobno djelovanje suparnitva velesila i
nacionalizama u balkanskim dravicama to se oitovalo u ovoj prilici bijae zlokoban nagovjetaj
dogaaja koji e se zbiti u augustu 1914. godine.
Ali glavni je uinak aneksije na ivot u Bosni i Hercegovini bio zapravo povoljan. Vlasti u Beu i
Budimpeti smatrale su da sad dre Bosnu vre u svojim rukama, pa su bile spremnije dopustiti da se u
njoj razvija politiki ivot. Pod liberalnim austrougarskim ministrom finansija barunom Burianom (koji je
na tom poloaju bio od 1903. do 1912. godine), uinjeno je nekoliko veih ustupaka: najprije je, 1909.
godine, odobren muslimanima sistem upravljanja vakufima za koji su se oni onako uporno zauzimali, a
onda je, sljedee godine, izabran i Bosanski sabor. Istina je da je Sabor bio zasnovan na ogranienom
izbornom pravu i da nije imao neposredne zakonodavne vlasti. Ipak je omoguio raznim organizacijama
koje su u posljednjih nekoliko godina osnovale lokalne zajednice - Muslimanska narodna organizacija

(1906), Srpska narodna organizacija (1907) i Hrvatska narodna zajednica (1908) - da ponu djelovati
539

kao prave politike stranke.

Dakako da su u tim strankama aktivnu ulogu igrali samo pripadnici kolovanih i imunijih elita u
svakoj pojedinoj zajednici. Tako se jedino moe objasniti injenica da se dvije glavne kranske stranke
nisu estoko borile za agrarnu reformu, iako su veina ljudi koje su navodno zastupale bili seljaci. Vana
je bila i obina parlamentarna aritmetika: kako je broj zastupnika prilino tano odgovarao brojanim
odnosima meu stanovnitvom (37 pravoslavnih, 29 muslimana, 23 katolika i 1 Jevrej), ni jedna od dvije
kranske grupacije nije sama imala potrebnu veinu pa su se uskoro poele nadmetati za naklonost
540

muslimana. Godine 1911. pobijedili su u tom nadmetanju katolici i sklopili sporazum s muslimanskim
prvacima, koji su smatrali da je manje vjerovatno da e katolici podrati bilo kakvu agrarnu reformu.
Ovo udvaranje muslimanima bijae samo politiki pandan procesu intelektualnog i kulturnog
udvaranja to je tekao ve najmanje deset godina, dok su i jedna i druga strana nastojale dokazati da su
bosanski muslimani zapravo Hrvati ili zapravo Srbi. U veem dijelu toga razdoblja Hrvati su imali
vie uspjeha na planu kulturne identifikacije, pogotovo kod muslimanskih intelektualaca koji su studirali
na zagrebakom ili na nekom drugom austrougarskom univerzitetu na kojem su studirali i Hrvati. U
vodeem muslimanskom kulturnom drutvu u Sarajevu Gajretu (utemeljenom 1903. godine) glavnu su
rije u prvo vrijeme vodili pisci naklonjeni Hrvatima kao to je bio pjesnik i povjesniar Safvet-beg
541

Baagi. Ali istodobno su vie politiki suraivali, iako na leeran i nesluben nain, muslimanski i
srpski prvaci u godinama pred osnivanje Sabora. Srbi su vodili svoju vlastitu kampanju, pod vodstvom
jo jednog mostarskog aktivista, Vojislava ole, za veu autonomiju svoje vjerske organizacije, pa su
poslali i delegaciju da agitira meu parlamentarnim zastupnicima zajedno s muslimanima u Budimpeti
542

1900. godine, a sljedee su godine odrali ak i zajedniku konferenciju. [Najpotpuniji prikaz ovih
vanih zbivanja dao je Madar, Pokret Srba za vjersko-prosvjetnu samoupravu.] Sve tri strane igrale su
delikatnu igru politikog oportunizma i savezi su meu njima uvijek bili labavi. Premda su se neki
istaknuti muslimanski prvaci izjanjavali kao Hrvati ili Srbi, takvi pojedinani istupi nisu nikad
ugrozili ope dranje muslimana, koji su se vrsto formirali kao zaseban politiki entitet. Robert Donia,
vodei autoritet za to razdoblje, napisao je: Izjanjavanja su bila mahom taktike i politike prirode,
neki su muslimani i po vie puta prelazili iz jednog tabora u drugi. Jednostavno reeno, zaseban
muslimanski identitet bio je ve toliko formiran da ga se vei broj muslimana nije mogao samo tako
543

odrei. Moemo samo nagaati koliko bi bili uinkoviti i vrsti ti meuvjerski i meustranaki
sporazumi da su se mogli nesmetano razvijati jo jedno ili dva desetljea. Ali do toga nije dolo. Vrenje
srpskog nacionalizma izazvano aneksijom proirilo se na dijelove bosanskohercegovakog pravoslavnog
stanovnitva - ili bar meu vie stotina aka i studenata. Pa i u Hrvatskoj je jaalo raspoloenje protiv
Austro-Ugarske, a u razdoblju izmeu 1907. i 1910. godine sve je vie zadobivalo oblik saradnje sa
Srbima u kovanju planova da se osnuje zajednika junoslavenska drava. Nevjerovatno nezgrapan izraz
toga novog stava bijae ime studentske organizacije koja je djelovala na univerzitetima izvan Bosne, a
kojoj je predsjednik bio mladi bosanski pisac Ivo Andri: Hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski ili
544

jugoslavenski napredni omladinski pokret. U samoj Bosni srpski su studenti uskoro nakon 1910.
godine poeli prelaziti sa svojih usko srpskih nacionalistikih pozicija na ire, projugoslavenske. Takav
je stav zauzela i skupina aka i studenata okupljena na irokoj osnovi, Mlada Bosna, jer to je bila
najjednostavnija zajednika baza na kojoj su se mogli okupiti svi protivnici Habsburgovaca, pa su u nju
mogli ui i Hrvati, tavie, i neki muslimani.

545

Ili, kao to je rekao najuveniji lan Mlade Bosne

Gavrilo Princip na suenju 1914. godine: Ja sam jugoslavenski nacionalist koji tei za ujedinjenjem svih
546

Jugoslavena, i nije me briga kakva e biti drava, samo da bude slobodna od Austrije.
Mnogo se pisalo o politikoj filozofiji tih mladih aktivista - moda i previe jer je nuno ograniena
koliina filozofski zanimljivog materijala to se moe nai u glavama irokog raspona takvih idealista ali
i neobrazovanih mladaca. Bili su estoki antiklerikalci; teili su za drutvenom revolucijom koliko i za
nacionalnim osloboenjem; posebno su im srcu bila prirasla djela anarhista ili anarhosocijalista kao to
su bili Bakunjin, Hercen i Kropotkin; a nadasve su eljeli biti heroji. Prvi u nizu junaka-muenikaatentatora bijae depresivan student iz Hercegovine po imenu Bogdan eraji, koji je doao u Sarajevo
na dan otvaranja prvog Bosanskog sabora 1910. godine, ispalio pet hitaca u vojnog namjesnika dok je
547

ovaj odlazio sa sveane ceremonije, ali je promaio svih pet puta a onda se estim metkom sam ubio.
U ljeto 1912. godine Hrvat iz Bosne Luka Juki pokuao je ubiti hrvatskog bana u Zagrebu. Neto ranije
te iste godine Juki je sudjelovao u organiziranju protestnih demonstracija aka u Sarajevu, zajedno s
Gavrilom Principom i jo nekoliko mladia koji e biti upleteni u Principove atentatorske planove 1914.
godine. U ovoj je prilici, kako je zapisao jedan djeak u svom dnevniku Princip iao od razreda do
548

razreda i prijetio metalnim bokserom svima koji su se kolebali da dou na nove demonstracije.
Ali ljudi nisu nakon toga, 1912. godine, izali na ulice iz straha od Principova boksera nego zbog
dramatinih dogaaja to su se zbili istono i juno od Bosne i Hercegovine. U oktobru su Crna Gora i
Srbija najavile rat Osmanlijskom carstvu i, uz pomo Bugarske i Grke, istjerale osmanlijske oruane
snage iz Novopazarskog sandaka, s Kosova i iz Makedonije. Brzina i razmjeri srpskih i crnogorskih
pobjeda u Prvom balkanskom ratu izazvali su veliko uzbuenje meu antihabsburkim aktivistima u Bosni
i Hrvatskoj. Mnogi lanovi Mlade Bosne pohrlili su da slue kao dobrovoljci u srpskoj vojsci; meu
549

njima je bilo ak i muslimanskih mladia. Oni ili nisu znali ili nisu marili za injenicu da Srbi i njihovi
saveznici ubijaju albanske muslimane po selima, tjeraju na desetke hiljada slavenskih muslimana da bjee
550

iz Makedonije i silom pokrtavaju muslimane koji govore bugarski.

U proljee 1913. godine silno su se zaotrili odnosi izmeu Austro-Ugarske i Srbije. Srbija je
osvajanjima gotovo udvostruila veliinu svojih teritorija, a kad bi se domogla i dijela albanske obale
(kao to je zaista i namjeravala), mogla bi ugroziti strateke interese Austrougarske na Jadranu. Budui da
se inilo da je rat neizbjean, vojni namjesnik u Bosni general Potiorek poduzeo je energine mjere
sigurnosti. Na dan 2. maja proglasio je izvanredno stanje, raspustio Sabor i suspendirao graanske
sudove, zabranio mnoga srpska udruenja i uzeo u svoje ruke upravljanje svim kolama u Bosni i
551

Hercegovini. Neposredna je kriza prola kad je Prvi balkanski rat okonan 30. maja Londonskim
ugovorom o miru. Nakon toga su se pobjednici saveznici borili meu sobom u Drugom balkanskom ratu u
junu i julu. Ali dotle je ve nepopustljiva politika generala Potioreka bila uhvatila korijen u Bosni i
Hercegovini. Austrougarski ministar finansija Leon von Bilinski (koji je 1912. godine naslijedio na tom
mjestu Buriana) bio je sklon suptilnijoj politici - iskoritavanju neslaganja izmeu razliitih politikih
grupacija u Bosni i podravanju srpskih trgovakih i obrazovanijih drutvenih slojeva, ali je prevagnula
552

Potiorekova sirova antisrpska politika.

I tako je postavljena scena za velike ljetne manevre austrougarske vojske u Bosni 1914. godine i za
dolazak u inspekciju nadvojvode Franje Ferdinanda, nasljednika habsburkog prijestolja i generalnog
inspektora oruanih snaga Carstva. Njegov je posjet Sarajevu nevjerovatno glupo predvien za dan 28.
juna, Vidovdan, na godinjicu Kosovske bitke i stoga najsvetiji dan u mistinom kalendaru srpskog
nacionalizma. Drei se dogovorenog puta koji je bio najavljen prethodnog dana u listu Bosnische Post,

njegova povorka limuzina prola je ni manje ni vie nego pokraj estorice atentatora Mlade Bosne
naoruanih bombama i pitoljima. Petorica su propustila priliku; esti, Nedeljko abrinovi, bacio je
bombu koja se odbila o nadvojvodin automobil i ranila ljude u sljedeem automobilu. Gavrilo Princip
zauzeo je novo mjesto na slubeno najavljenom putu za taj dan, na uglu Ulice Franje Josipa. Meutim,
nadvojvoda je odluio da promijeni smjer kretanja jer je elio odmah otii u bolnicu da posjeti ranjene
oficire, ali niko o tome nije nita rekao njegovu vozau pa je ovaj skrenuo u Ulicu Franje Josipa, kako je
bilo predvieno. General Potiorek rekao je vozau neka se zaustavi i vrati. I tako je on krenuo natrake
ba pokraj onog mjesta na kojem je stajao Princip. Kud sam gaao, ne znam, rekao je poslije Princip
istranom sucu. Ali znam da sam gaao u prestolonasljednika. Mislim da sam opalio dva puta, moda i
vie, jer sam bio uzbuen. Da li sam pogodio ili nisam, ne mogu rei, jer su me istog asa ljudi poeli
553

tui. Ni nadvojvoda ni njegova supruga, vojvotkinja od Hohenberga, nisu odmah podlegli ranama.
Tano nakon mjesec dana Austro-Ugarska je najavila rat Srbiji.

12. Rat i kraljevina:

Bosna 1914-1941.
Povjesniari se jo spore oko toga je li atentat bio posljedica srpskog nacionalizma ili
jugoslavenstva, srpskih tajnih drutava ili obine lokalne inicijative. Mnogi su Bosanci vrlo brzo
zakljuili na komu lei krivnja: uveer 28. juna 1914. izbile su u Sarajevu protusrpske demonstracije i
neredi, pri emu su uniteni srpski duani i kue. Novi reisul-ulema Demaludin auevi javno je
554

protestirao protiv tog pogroma i lino uzeo u zatitu nekoliko Srba. Neki vodei bosanski Srbi takoer
su osjeali da se moraju osloboditi bremena srpske krivnje, pa su se obratili vlastima, kad je izbio rat, da
555

ih poalju na prvu liniju fronte protiv Srbije kako bi dokazali svoju privrenost caru. injenica da su
veina urotnika bili bosanski Srbi inila se znaajnom, a kad je izbilo na vidjelo da su glavni izvritelji
atentata Princip i abrinovi nekad studirali u Beogradu, da su ondje pribavili bombe i da su se s njima
vratili u Bosnu, inilo se da su sve to dostatni dokazi krivice. Neosporno je da su zaista primili odreenu
pomo od jednog lana organizacije Narodna odbrana koji je radio i za pukovnika Apisa, efa srpske
556

obavjetajne slube. Jo su i sad u opticaju mnoge teorije o Apisovoj umijeanosti u atentat i njegovim
moguim politikim motivima, ali se mirne due moe odbaciti pretpostavka da je atentat isplanirala
sama srpska vlada.
ak ni austrougarska vlada nije optuila Srbiju da je direktno kriva za ono to se dogodilo. U njenu
ultimatumu od 23. jula samo je stajalo da je srpska vlada tolerirala mahinacije kojekakvih drutava i
udruenja uperenih protiv Monarhije, nedolian jezik tampe, velianje poinitelja nepodoptina,
sudjelovanje oficira i dunosnika u subverzivnoj agitaciji - to je sve u biti bila istina. Od aktivnosti,
Srbija je prihvatila sve osim jednoga, koji bi iziskivao dolazak austrougarskih istranih sudaca i
557

policajaca u Srbiju da vode istragu na njenu teritoriju. To neprihvatanje samo jedne take bilo je
dostatno onima u Budimpeti, Beu i Berlinu - nadasve u Berlinu - koji su eljeli rat. Povjesniari su
obino tvrdili da je rat izazvalo neto tako bezlino kao to je meunarodni poredak, ali se sad
uglavnom slau da je Njemaka svim silama nastojala da doe do rata kako bi zadala odluan udarac sve
558

veoj prevlasti Rusije. Austro-Ugarska se ipak libila jer se isto toliko bojala da se u rat ne uplete
Rusija (kao zatitnica Srbije) koliko je Njemaka prieljkivala da se to dogodi. Premda je u
austrougarskoj vladi bilo ministara koji su eljeli da se poduzme kaznena akcija protiv Srbije, oni nisu
ozbiljno pomiljali na irenje teritorija na Balkanu. Naprotiv, ugarski ministar Tisza izriito je zahtijevao
(zbog tradicionalnog ugarskog straha od optereivanja prevelikim brojem Slavena) da se ne anektiraju
nikakvi srpski teritoriji. ak i kad je u razdoblju izmeu 1906. i 1913. godine Austro-Ugarska razmatrala
rat protiv Srbije, ona uope nije znala to bi uinila s tom zemljom ako je osvoji. A Srbija, premda je
oito eljela da se domogne Bosne, nije uope pomiljala na to da bi ikad mogla u ratu pobijediti AustroUgarsko carstvo. Stoga je u tom balkanskom kontekstu bilo jakih razloga za neprijateljstvo, ali nije bilo
dovoljno razloga za rat. Bez njemakog pritiska, atentat u Sarajevu vjerovatno ne bi bio izazvao ni
ozbiljniji balkanski rat, a kamoli rat u koji e biti uvuene sve svjetske velesile.
Srbi su se junaki borili. Mnogi od austrougarskih vojnika koji su upueni u Srbiju pod
zapovjednitvom vojnog namjesnika u Bosni generala Potioreka bili su takoer Srbi, iz same Bosne i
Hercegovine te iz bive Vojne krajine u Hrvatskoj. Pravoslavni su se borili protiv pravoslavnih: bijae to
kao nekad kad su Habsburgovci ratovali protiv Osmanlija. Ali meu austrougarskim vojnicima bilo je i

mnogo muslimana i katolika, a meu ovima potonjima bijae i mladi poluhrvat, poluslovenac po imenu
Josip Broz - poslije poznatiji pod nadimkom Tito. Godine 1914. austrougarska je vojska dva puta
potisnuta sa srpskog tla, uz velike gubitke na obje strane. Srbija je izdrala sve do kasnog ljeta 1915.
godine. Tada je novu ofanzivu protiv nje poveo njemaki general Von Mackensen, a u rat je stupila i
Bugarska, na strani Austro-Ugarske i Njemake. Srpska je vojska zapoela svoje epsko povlaenje, uz
velike ljudske rtve, preko planina na sjeveru Albanije do obala Jadranskog mora. Oni koji su preivjeli
to povlaenje na kraju su se pridruili saveznikim vojnim snagama koje su se borile u Solunu. Odatle su
se probili u jesen 1918. godine kroz Makedoniju i Srbiju, ponovo 1. novembra osvojili Beograd i
produili napredovati u Bosnu i Vojvodinu.
U srpskoj vojsci bilo je mnogo dobrovoljaca iz Bosne i drugih slavenskih zemalja u AustroUgarskoj. Zna se da je oko 5.000 Bosanaca bilo u Prvoj srpskoj dobrovoljakoj diviziji a da je u
559

crnogorskoj vojsci bilo tri bataljona dobrovoljaca iz Hercegovine. Stoga i nije neko udo to su vlasti
u Bosni, najprije pod Potiorekom a poslije pod njegovim nasljednikom barunom Sarkotiem, poduzele
neke otre mjere protiv srpskih nacionalista, politikih aktivista i drugih potencijalnih simpatizera srpske
stvari. Srbi iz istone Bosne preseljeni su silom u zapadnu iz straha od petokolonaa, a otprilike 5.000
560

srpskih porodica protjerano je preko granice u Srbiju i Crnu Goru. Mnogo je ljudi pohapeno i
internirano; budui romanopisac Ivo Andri, recimo, koji se vratio u Bosnu im je uo da je izvren
atentat, uhapen je 29. jula i zatoen u nekoliko zatvora u Dalmaciji i Sloveniji zaredom. (Na kraju je bio
u nekoj vrsti internog egzila u selu nedaleko od svoga zaviajnog grada Travnika, sve do ope amnestije
561

za takve sluajeve 1917. godine.) Najmanje 3 300, a moda ak i 5 500 osumnjienih bosanskih
graana, uglavnom Srba, bilo je u sabirnim logorima u Bosni i Ugarskoj; smatra se da ih je negdje izmeu
700 i 2.200 pomrlo u njima. Primijenjene su vrlo otre mjere protiv lanova Mlade Bosne i slinih
drutava aka i studenata: 1915. godine 142 takve osobe izvedene su pred sud. A na najuvenijem od tih
procesa, na suenju ljudima iz pokreta Narodne odbrane odranom u Banjoj Luci 1916. godine,
562

optueno je 156 osoba, od kojih ih je esnaest osueno na smrt a osamdeset est na robiju. Kao to se
moglo i oekivati, takve su mjere pripomogle vrlo malo Austro-Ugarskoj u ratu ali vrlo mnogo srpskom
i/ili jugoslavenskom nacionalistikom pokretu.
Veina Bosanaca, ma kakve bile njihove strepnje, ostala je lojalna austrougarskoj dravi. Iako su
neki muslimani sluili kao dobrovoljci u srpskoj vojsci, veina ih nije eljela da im domovinu u svojoj
poratnoj ekspanziji proguta Srbija. Njihovi su prvaci vrlo rado sklapali taktike saveze s bosanskim
Srbima u posljednjih petnaestak godina prije rata ne bi li izborili neke posebne ustupke od vlasti, ali to je
563

bilo neto sasvim drugo. Bosanski su Hrvati bili vie podijeljeni meu sobom odraavajui na taj
nain razlike u miljenju u samoj Hrvatskoj. Zanimljivu analizu stavova bosanskih Hrvata nalazimo u
jednom pismu upravnika katolikog sjemenita u Travniku austrijskom namjesniku. On je u tom pismu
tvrdio da neki Hrvati ele da pripadnu Srbiji, a da su neki apsolutno protiv toga. Oni koji ele bezuvjetno
ujedinjenje sa Srbijom dolaze mahom iz redova inteligencije, a neki su od njih ak spremni odrei se i
svoga katolianstva: njihove tendencije oslobaanja od Rima' podudaraju se s njihovim tendencijama
564

oslobaanja od Austrije.
Od istaknutih politiara u samoj Hrvatskoj, od kojih su neki pristupili Jugoslavenskom odboru u
egzilu, niko nije predviao preobraanje na pravoslavlje kao cijenu ujedinjenja sa Srbijom. Oni su eljeli
ouvati poseban identitet Hrvatske u buduoj jugoslavenskoj dravi i bili su nepovjerljivi prema svim
planovima o stvaranju nekakve Velike Srbije. Njihovo se nepovjerenje jo vie pojaalo 1915. godine

kad je srpska vlada prihvatila sporazum prema kojem e veliki dijelovi Dalmacije, Istre i Slovenije biti
odsjeeni i preputeni Italiji za nagradu to je stupila u rat na strani saveznika. Takvi su potezi samo
potkrijepili argumente onih politiara koji su jo djelovali u Austro-Ugarskoj i koji su se zalagali za
proirenu verziju starog trijalistikog rjeenja: za ujedinjeni jugoslavenski entitet kao ravnopravnog
partnera s Austrijom i Ugarskom u sklopu Habsburke monarhije. Takav je bio stav i vodeeg
565

predstavnika Slovenaca u Austrijskom parlamentu, monsinjora Koroca.

Na dan 30. maja 1917. Koroec je s nekoliko svojih kolega izdao deklaraciju kojom je pozvao na
ujedinjenje sve zemlje u Monarhiji koje naseljavaju Slovenci, Hrvati i Srbi. Ta Majska deklaracija
snano je odjeknula u Bosni i mnogi tamonji srpski i hrvatski politiari pristali su uz nju. Srbi su
pozdravili izriito ukljuivanje Srba u taj prijedlog (to bijae napredak prema svim prethodnim
verzijama trijalizma), i dakako da su to smatrali neim to je najblie jugoslavenskoj dravi koja bi se
mogla ostvariti pod austrougarskom kapom. Umjereni bosanski Hrvati bili su skloni takvu planu.
Konzervativni katolici predvoeni nadbiskupom Stadlerom davali su prednost ogranienoj verziji te iste
zamisli, prema kojoj bi predvieni entitet ukljuio i Bosnu ali bi imao karakter Velike Hrvatske.
Meutim, muslimani su bili jo vie podijeljeni meu sobom. Kad su dvojica vodeih muslimanskih
politiara, erif Arnautovi i Safvet-beg Baagi, posjetili cara u augustu 1917, oni su umjesto toga
566

zatraili bosansku autonomiju u sklopu Ugarske. Ova zamisao, predoena kao izrazitija, samostalnija
verzija statusa koji je Hrvatska ve uivala, bijae zapravo ponovo oivljeni stari san o autonomiji kojim
bijahu zaokupljeni bosanski muslimani jo u doba Husein-kapetana, u tridesetim godinama 19. stoljea.
Njena je glavna privlanost bila u tome to na taj nain Bosnu ne bi progutala drava u kojoj glavnu rije
vode Hrvati. Mnogi su se muslimani toga ozbiljno pribojavali, iako je sam Safvet-beg Baagi bio u
svojim opim nazorima toliko blizak Hrvatima da je malo kasnije bez pol muke stao na pozicije Velike
567

Hrvatske. Meutim, bilo je mnogo muslimana koji su ak i autonomiju u sklopu Ugarske smatrali
nedostojnim kompromisom, pa bi radije bili uli u zasebnu jugoslovensku dravu. Meu njima je bio i
reisul-ulema auevi, koji je monsinjoru Korocu 1917. godine rekao da mu je dozlogrdilo ivjeti pod
568

Osmanlijama i vabama.
Austrougarske vlasti nisu se mogle odluiti ni za jedan od tih prijedloga i nisu nita poduzimale. Kad
su ih, u proljee 1918. godine, napokon poeli uzimati ozbiljno, bilo je ve kasno. U februaru te iste
godine izbila je pobuna na austrougarskoj ratnoj floti u Boki kotorskoj. Svakog je dana bivalo sve vie
dezertera i sabotera i na pomolu je bio totalni poraz u ratu. Namjesnik u Bosni barun Sarkoti zapoeo je
niz sastanaka i rasprava na kojima su pretresane sve politike opcije da se ouva habsburka vlast.
Najprije je u martu preporuio caru da Bosnu pripoji Hrvatskoj, a onda je u maju predloio ili da se
Bosna pripoji Hrvatskoj ili da joj se da autonomija kao corpus separatum pod ugarskom krunom.
Napokon, kad se potkraj maja raspravljalo o tim pitanjima na Carevinskom vijeu, opet se vratio na
569

prijedlog da se Bosna ujedini s Hrvatskom. U augustu, kad je Austro-Ugarska iz dana u dan

doivljavala poraze u ratu, monsinjor Koroec okupio je ponovo oko sebe politiare, koji su potpuno
odbacili ideju o vrhovnitvu Austro-Ugarske i osnovali Narodno vijee radi ujedinjenja
jugoslavenskog naroda u nezavisnu dravu. Kako je propast drave bila na vidiku, car je u septembru
poslao ugarskog ministra grofa Tiszu u Zagreb i Sarajevo, u posljednjem jalovom pokuaju da nagovori
lokalne politiare da prihvate novi ustavni status pod ugarskom krunom.
Odgovori to ih je Tisza dobio u Sarajevu daju zanimljivu sliku stavova vodeih bosanskih
politiara. Srbi i Hrvati (predvoeni srpskim politiarom Vojislavom olom) uruili su mu zajedniki
memorandum, u kojem su izjavili da su oni svi skupa jedan narod i da ele osnovati jugoslavensku dravu

u kojoj e ivjeti svi Srbi, Hrvati i Slovenci. Gorko su se poalili na ratne mjere kao to su guenje
lokalnih vlasti, rekvizicija i politiki procesi. Zahtijevali su, izmeu ostaloga, amnestiju svih politikih
zatvorenika i povratak ustavne vladavine, te slobodne izbore za novi Sabor. Od muslimanskih prvaka,
Arnautovi je jo bio za autonomiju pod Ugarskom, a Baagi je prvenstveno bio za ujedinjenje s
Hrvatskom, a tek onda za autonomiju u sklopu Ugarske. Meutim, dominantni je stav izrazio ovjek koji
je tada bio sekretar Trgovake komore, ali e izmeu dva rata postati vodei bosanski politiar: Mehmed
Spaho. I on se gorko poalio na postupanje s narodom u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata, posebno na
rekviziciju ivenih namirnica i regrutiranje staraca i golobradih mladia za vojsku. Rekao je da su ratne
nevolje ublaile podjele izmeu muslimana i ostalih vjerskih zajednica. Upravo dobrim dijelom i zbog
570

toga mnogi su muslimani u Bosni i Hercegovini bili skloni stvaranju jugoslavenske drave.
Kraj je uskoro uslijedio. U oktobru je u Zagrebu odran sastanak Narodnog vijea. Bosanski
izaslanici koji su na njemu sudjelovali vratili su se u Sarajevo i osnovali svoje Narodno vijee za Bosnu
i Hercegovinu. Na dan 29. oktobra Hrvatski sabor slubeno je dokinuo vladavinu Habsburgovaca u
Hrvatskoj i prenio vlast na Narodno vijee, te ujedno proglasio novu Nezavisnu dravu Slovenaca,
Hrvata i Srba. Premda se to proglaenje odnosilo samo na bive dijelove Austro-Ugarske, ono je oito
najavilo i neposredno stvaranje jugoslavenske drave. Kako se ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom
oekivalo za koji dan, i kako je srpska vojska bila ve na bosanskim granicama, Srbi su se od svih naroda
u Bosni i Hercegovini najvie osjeali kao pobjednici. Tako je barun Sarkoti 29. oktobra izvijestio Be:
571

ini se da je u Sarajevu pretjerano veselje Srba donekle rastrijeznilo Hrvate i muslimane. Sutradan
su mu doli u posjet elnici Narodnog vijea Bosne i Hercegovine. Iznijeli su mu vie zahtjeva, kao to
je, recimo, da se prestane rekvirirati stoka, ali nisu, zaudo, zatraili od njega da im preda vlast. Tek mu
je Ministarstvo rata iz Bea poslalo telegram te iste veeri da se sve vojne snage u Bosni i Hercegovini
stave na raspolaganje Narodnom vijeu. Na dan 1. novembra Sarkoti je pozvao vojne zapovjednike i
prvake Narodnog vijea k sebi i priopio im da podnosi ostavku. Jedan je od prisutnih politiara,
hrvatski elnik u Bosni Josip Sunari, zatraio od njega da oslobodi sve politike zatvorenike. Sarkoti
mu je jednostavno odgovorio: Sad ste vi na vlasti. Nakon dva dana osnovana je Prva narodna vlada
572

Bosne i Hercegovine.
Prva posljedica propasti Austro-Ugarske bijahu izbijanje ope anarhije i seljakih pobuna. Najgore
je bilo u sjevernoj Hrvatskoj gdje su opljakani mnogi veleposjedi i pokradena stoka. Kad se to poelo
dogaati i u Bosni, najee su rtve takvih pljaki bili muslimani jer je vei dio veleposjeda bio u
njihovim rukama. Ali bilo je u tome i srpskoga trijumfalizma nad muslimanima kao takvima, pogotovo
nakon dolaska srpskih i crnogorskih vojnika na poetku novembra. U martu 1919. Reisul-ulema
Demaludin auevi izjavio je jednom francuskom novinaru da je pobijeno 1.000 muslimana, da je 76
ena spaljeno i da je 270 sela poharano uz pomo, pasivnu ili aktivnu, srpskih jedinica. Kad je novinar
objavio tu njegovu izjavu u listu Le Temps, nova vlada u Beogradu izvrila je pritisak na reisul-ulemu da
573

je demantira. Meutim, ta zvjerstva teko da mogu posluiti kao nekakav dokaz za vjekovnu etnikoreligioznu mrnju izmeu bosanskih Srba i muslimana. Do njih je dolo u ekstremnim i izvanrednim
okolnostima, na samom kraju rata u kojem su ljudi trpjeli od silne oskudice i neimatine. (Teko je
izraunati koliko je u svemu osoba u Bosni i Hercegovini izgubilo ivote u ratnim akcijama i od tifusa: u
razdoblju izmeu 1910. i 1921. godine demografski gubici iznose vie od 300 000 ljudi, gotovo jednu
estinu ukupnog stanovnitva, ali su u taj broj ukljueni i oni muslimani koji su se iselili u Tursku u
574

drugom valu emigracije poslije 1918. godine.) Za sve vrijeme rata muslimani su se u Bosni i
Hercegovini smatrali lojalnim podanicima vlade koja je vodila rat protiv Srbije. Muslimani su isto tako

sluili (zajedno s Hrvatima, pa i nekim Srbima) u Schutzkorpsu, lokalnim odbrambenim jedinicama koje
575

su provodile vladinu protusrpsku politiku u istonoj Bosni, gdjekad i brutalnim metodama. Razumljivo
je da je meu lokalnim Srbima bilo i ogorenih pojedinaca. I zasigurno je postojala nekakva vjekovna
mrnja prema muslimanima meu vojnicima koji su doli iz Srbije, i koji su bili zadojeni milju da
muslimani kao takvi predstavljaju gotovo mitske simbole neprijateljstva prema Srbiji. Ali to nije
vrijedilo za bosanske seljake Srbe koji su etrdeset i vie godina ivjeli u miru sa svojim susjedima
muslimanima.
Ipak, bilo je jasno da je bosanskim muslimanima potrebna snana politika organizacija koja e
tititi njihove interese. U tim prvim mjesecima nove drave nastalo je nekoliko politikih grupacija: u
decembru Muslimanska organizacija i stranka Jugoslavenska muslimanska demokracija, a na poetku
576

1919. Muslimanski savez. Ali glavna stranka, koja je uskoro stekla takorei monopol na
muslimansku podrku, bijae Jugoslavenska muslimanska organizacija osnovana u Sarajevu u februaru
1919. U njenu je vodstvu bio i Mehmed Spaho, koji se uskoro upleo u rasprave o temeljnim naelima
nove jugoslavenske drave. Jedna struja u toj stranci, koju je predvodio predsjednik stranke Ibrahim
Maglajli, bijae sklona jedinstvenoj i centraliziranoj Jugoslaviji za kakvu se zalagao srpski politiki
prvak Nikola Pai. Mnogi su od tih muslimana bili intelektualci koji su izgradili svoje nazore u
muslimanskom kulturnom drutvu Gajret. Od 1909. godine Gajret je bio izrazito prosrpski
raspoloeno drutvo (toliko izrazito da su ga vlasti zabranile za vrijeme rata), koje je smatralo da se
577

muslimani trebaju identificirati sa Srbima ako se ele osloboditi Austro-Ugarske. Meutim, taj je stav
sve vie gubio pristae zbog nasilja koje su srpski seljaci i srpski vojnici provodili nad muslimanima u
prvim poratnim mjesecima. Da su bosanski muslimani znali za vlastito miljenje ministra u srpskoj vladi
Stojana Protia, koji je 1917. godine predlagao da se problem bosanskih muslimana rijei programom
578

prisilnog pokrtavanja i pokolja, te bi se simpatije zasigurno bile jo bre istopile.

Spahino miljenje, koje je na kraju prevagnulo u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji, bijae
da Bosna treba nastojati da ouva svoj identitet kao autonomna jedinica u jugoslavenskoj dravi.
Openito uzevi, takvim je miljenjem stao na stranu Hrvatske u dugogodinjoj borbi izmeu srpskog
centralizma i hrvatskog regionalizma koja e dominirati politikom izmeu dva rata. Svakako je na taj
nain Spaho bio blii stajalitu bosanskih Hrvata, iji je voa, Josip Sunari, estoko kritizirao unitariste
u Beogradu i zauzimao se za konfederalnu Jugoslaviju. Glavna bosanska srpska stranka, Radikalni
demokrati, bila je sklona centraliziranoj jugoslavenskoj dravi i ostala je vjerna svome porijeklu, pokretu
Mlade Bosne, zahtijevajui korjenite drutvene reforme. Postojala je jo jedna, znatno radikalnija
pansrpska organizacija koja je izdavala list Srpska zora i zahtijevala da se Bosna potpuno uklopi u
579

Srbiju.
Kad su u novembru 1920. odrani u cijeloj Jugoslaviji izbori za ustavotvornu skuptinu koja e
odluiti o buduoj strukturi jugoslavenske drave, Spahina stranka osvojila je gotovo sve muslimanske
580

glasove u Bosni i Hercegovini i na taj nain stekla pravo na 24 zastupnika mjesta u skuptini. Budui
da su glasovi tih poslanika, zajedno s glasovima estorice muslimana izabranih u Makedoniji, mogli lako
donijeti prevagu u skuptini, ostali jugoslavenski politiari nastojali su ih pridobiti za sebe. Spahi je
najvie bilo stalo do toga da ublai udarac agrarnih reformi zadan muslimanskim zemljoposjednicima.
Godine 1919. jugoslavenska je vlada ukinula kmetstvo i donijela zakon prema kojem kmetovske porodice
stiu pravo vlasnitva nad zemljom koju obrauju. Spaho se svim silama borio da zemljoposjednici
dobiju novanu nadoknadu od drave za svoju zemlju. Na kraju je drava zaista isplatila na milione

dinara, ali je openito visina nadoknade bila ispod trine vrijednosti zemlje. Ta je reforma pogodila
581

otprilike 4.000 muslimanskih zemljoposjednikih porodica, od kojih su neke pale na prosjaki tap.
Zbog te njihove aktivnosti Spahu i njegovu stranku proglasili su njihovi kritiari predstavnicima stare
feudalne klase, iako su zapravo samo estorica od 78 kandidata na izbornim listama stranke 1920. godine
582

bili zemljoposjednici, a pedeset dvojica bili su advokati, uitelji i drugi kolovani ljudi. Kako bilo da
bilo, zemljoposjednici su bili tek neznatan dio muslimanskog stanovnitva, a velika veina bijahu seljaci
s neto malo zemlje.
Druga stvar za koju se Spaho zauzimao u Ustavotvornoj skuptini bijae da se ouva regionalnoadministrativni identitet Bosne i Hercegovine. U tome je donekle uspio, iako je paradoksalno to je
zauzvrat morao podrati sasvim centralistiki ustav koji su predlagali srpski politiari. (Taj je ustav
poznat pod imenom Vidovdanski ustav zato to je izglasan 1921. na Vidovdan, dakle na godinjicu bitke
na Kosovu, 28. juna.) Meutim, alternative gotovo da nije ni bilo zato to je voa glavne hrvatske stranke
glupo povukao sve svoje poslanike iz skuptine. I stoga, kad je cijeli jugoslavenski teritorij iznova
podijeljen na 33 oblasti, granice Hrvatske nestale su s geografske karte, ali su granice Bosne i
Hercegovine ouvane - zapravo je est bosanskih oblasti tano odgovaralo est Kreise (ili okruga) u
Austro-Ugarskoj, koji su se opet bazirali na sandacima iz posljednjeg razdoblja osmanlijske
583

vladavine. Zahvaljujui Spahinim nastojanjima, Bosna i Hercegovina bijae jedini konstitutivni

element Jugoslavije koji je na taj nain ouvao svoj identitet.
Zbog tih politikih manevara koji su se nastavili do kraja dvadesetih godina, dok je sve vie rasla
napetost izmeu Zagreba i Beograda, moda je neto lake shvatiti zato su se neki istaknuti muslimani
javno izjanjavali kao Hrvati muslimanske vjeroispovijesti ili kao Srbi muslimanske
vjeroispovijesti. Vidjeli smo ve kako su se neki od njih tako izjanjavali jo prije rata, iz osjeaja
kulturne identifikacije - pogotovo takvi pisci kao to je Safvet-beg Baagi koji je urastao u hrvatsku
knjievnu kulturu. Ali glavna je osnova svih takvih izjanjavanja bila politika. Ba kao to je u prvom
desetljeu 20. stoljea postojala sklonost da se stane na stranu Srba kao prirodnih saveznika u borbi
protiv Bea, tako je i sad postojala sklonost da se stane na stranu Hrvata kao prirodnih saveznika u borbi
protiv Beograda. U Jugoslavenskoj skuptini 1924. godine svi muslimanski poslanici iz Bosne
584

izjanjavali su se kao Hrvati, osim samog Spahe, koji je i dalje govorio da je Jugoslaven. Meutim, od
dva Spahina brata, jedan se izjanjavao kao Hrvat a drugi kao Srbin. U uvodniku lista Jugoslavenske
muslimanske organizacije iz 1920. godine otvoreno se savjetovalo muslimanima da se izjanjavaju kao
585

pripadnici onog naroda koji im nudi najbolje izglede za ekonomski razvoj. Sama zamisao da se
nacionalni identitet bira na temelju suparnikih ekonomskih politika bijae oigledno povrna, da ne
kaemo apsurdna. Zapravo su muslimani imali manje razloga da se izjanjavaju kao Hrvati ili Srbi u
Bosni i Hercegovini, nego to su, recimo, imali makedonski muslimani da se izjanjavaju kao Makedonci
ili muslimani u Srbiji kao Srbi. Kao to smo ve vidjeli, jedina prava osnova za bosanske pravoslavce ili
katolike da se smatraju Srbima ili Hrvatima bijae njihov vjerski identitet, a upravo je to, naravno, bilo
ono po emu su se bosanski muslimani razlikovali od njih. Povrna i mahom taktika identifikacija
muslimana sa Srbima ili Hrvatima u ovom razdoblju pokazuje da je jo postojalo teoretsko ustruavanje
da se rije musliman koristi kao kulturno-historijska oznaka istog ranga, ali su u praktinom smislu
muslimani ve djelovali kao zajednica na ravnopravnoj osnovi s ostalima, zajednica koja je branila svoj
identitet, i to uistinu djelotvornije nego ikoja druga grupacija u bosanskoj politici.
Dok je naziv musliman na taj nain dobivao politiko znaenje, strogo religiozna osnova toga
naziva postupno je slabila pod svjetovnim uticajima 20. stoljea. U Bosni se nikad nisu fanatiki

pridravali islamskih obreda i obiaja, iako su neki putnici namjernici opisivali pokatkad takve
sluajeve. Bilo je dodue nekih zadrtih ortodoksnih hoda, ali se stanovnitvo openito nije strogo
pridravalo vjerskih propisa. Tako je, naprimjer, Arthur Evans zapisao 1875. godine: to da kaemo o
zabrani Poslanikovoj da se slikaju iva bia? Zapravo se u Bosni te zabrane pridravaju isto toliko koliko
586

i zabrane da se pije vino. Od 1878. godine polako je tekao proces sekularizacije. Sve vei broj
muslimana sticao je zapadnjako obrazovanje u dravnim kolama, a neki su od njih odlazili studirati
medicinu ili tehniku u Be ili Budimpetu. Kako su se malo-pomalo gubile prednosti ekonomske moi
zemljoposjednitva, gornji slojevi muslimanskog drutva prirodno su se poeli okretati strukama za koje
je bilo potrebno zapadnjako obrazovanje. Jedan je posmatra 1920. godine bio iznenaen velikim
587

brojem muslimana koji studiraju na univerzitetima i visokim kolama. Dotle su obine, nekolovane
muslimanke poticali da se zaposle u sarajevskim tvornicama kao radnice - to je bilo nezamislivo u
strogim muslimanskim sredinama u to doba.
Sve ove tendencije svojski je podrao reisul-ulema auevi, koji je bio studirao u Istanbulu,
proitao djela velikih muslimanskih modernista i reformatora Al Afganija i Abduha te upoznao
Ataturkovu Tursku. Godine 1927. izazvao je sablazan meu konzervativnim bosanskim hodama, najprije
time to je tvrdio da bi se vakufska zemlja u gradskim sreditima na kojima se nalaze groblja mogla bolje
iskoristiti tako da se na njoj sagrade kole, a zatim intervjuom objavljenim u novinama, u kojem se
usprotivio obiaju da ene nose ferede. Vie volim vidjeti muslimansku djevojku bez ferede koja
poteno zarauje za ivot, nego djevojku koja obdan hoda po ulicama s feredom na licu a veer provodi
588

u kafani. Tvrdio je da noenje ferede nije vjerska dunost nego tek obiaj, a preporuio je i da
mukarci, umjesto fesa, nose obian eir a la Ataturk. (Noenje fesa bio je nametnuo sultan 1828. godine
kao mjeru moderniziranja po uzoru na Zapad i vjernici su se tomu tada estoko odupirali kao simbolu
589

nevjernika, ali nakon 99 godina niko vie nije bio toga svjestan.) Ove auevieve izjave izazvale su
buru protesta - drali su se govori protiv njega i pisali pamfleti, a Islamsko vijee u Sarajevu objavilo je
svoj slubeni stav u kojem je osudilo njegove poglede. auevi je meu hodama bio u manjini, a
proces modernizacije po uzoru na Zapad morao je jo dugo tei prije nego to je dopro do obinih
bosanskih muslimana na selu. Ali u vrijeme kad je ve jedna muslimanska primadona, Bahrija Nuri
Hadi, pjevala u beogradskoj operi, bilo je jasno da su na pomolu velike drutvene promjene koje nisu
590

mogle zaustaviti nikakve osude hoda.

Putniku namjerniku izmeu dva rata moglo se uiniti da izmeu muslimana i krana u Bosni ima vie
razlika nego prije, iz jednostavnog razloga to su krani mnogo ranije odbacili svoj istonjaki nain
odijevanja. Tako je jo 1903. jedan posmatra zapisao: Stranac vrlo teko moe razlikovati krane od
Turaka u Bosni jer i jedni i drugi nose turbane, izvezene prsluke, iroke, otvorene kapute, vreaste hlae
591

skupljene ispod koljena i opanke s uzvijenim vrhovima. Sad kad su se katolici i muslimani izjasnili
kao Hrvati i Srbi, odrekli su se - barem u gradovima - svoje stare bosanske odjee. Novinar John
Gibbons pribiljeio je 1930. godine da se muslimani izdvajaju na sarajevskim ulicama svojom
tradicionalnom nonjom. Meni je ipak bilo najudnije od svega, nadodao je, kako se oni svi skupa
592

tako savreno slau jedni s drugima. Tri godine prije toga slino je miljenje iznio i jedan ameriki
autor: Ovdje ovjek moe vidjeti bosanskog seljaka pravoslavne vjere kako ubacuje milostinju u oljicu
slijepog muslimana koji ui i svira na gusle pred ulazom u damiju. Gledajui one mirne male
prodavaonice u kojima se poslovno drue krani, muslimani i jevreji, a svaki od njih poslije odlazi
svojim putem u katedralu, damiju ili sinagogu, upitao sam se nije li tolerancija ipak jedna od najveih

593

ljudskih vrlina. Glavna je prijetnja toleranciji dolazila, kao i mnogo puta u bosanskoj povijesti,
izvana. U dvadesetim je godinama sve vie rasla nerazrijeena politika napetost izmeu unitarista i
njihovih protivnika. Mehmed Spaho bio je lan nekolikih nestabilnih vlada koje su nastale tih godina.
esto je suraivao sa slovenskim voom monsinjorom Korocem kao neka trea sila koja je posredovala
izmeu anticentralista Hrvata i centralista Srba. Njih su dvojica pripomogla da se 1924. godine srui
vlada bahatog Nikole Paia. Obojica su u februaru 1928. godine ukljuena kao ministri u jo jednu vladu
kojoj su na elu stajali Srbi. Tada je ve atmosfera u jugoslavenskoj politici bila krajnje zaotrena. U
martu 1928. suspendiran je iz Skuptine hrvatski voa Stjepan Radi zato to je ministru socijalne zatite
dobacio: Vi ste tuibaba s tom svojom tikvom od glave! Vi ste ignorant! Vi ste lopov u ministarskoj
594

fotelji! Tri mjeseca kasnije, jedan crnogorski poslanik, ozlojeen upadicama za svoga govora, izvadio
je pitolj i ustrijelio nekoliko zastupnika, meu njima i Radia. Kralj Aleksandar pokuao je u prvi mah
razrijeiti krizu i osnovati novu vladu na elu s Korocem. Ali je onda, u januaru 1929, kralj poduzeo
drastiniju akciju, suspendirao ustav i uspostavio kudikamo centraliziraniji politiki poredak od svega to
su srpski politiari do tada uope pokuali provesti u djelo.
Prva simbolina promjena bijae obznana da e se drava ubudue zvati Jugoslavija - ime koje je
zvualo mnogo jedinstvenije nego Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Aleksandar je elio izbrisati s
geografske karte stare regionalne identitete, pa je izvrio sasvim novu podjelu jugoslavenskog teritorija
na devet banovina (upotreba ovoga starog hrvatskog naziva bijae gotovo jedina mrvica dobaena
povrijeenom hrvatskom ponosu), a svaka je od tih banovina presijecala stare granice konstitutivnih
elemenata jugoslavenske drave. Banovine su mahom prozvane po imenima rijeka. Bosna je razdijeljena
na etiri banovine: Vrbasku, u koju je ukljuen i dio Hrvatske, Drinsku, u koju je ukljuen i velik dio
Srbije, Zetsku, koja se sastojala uglavnom od Crne Gore, i Primorsku, koja je obuhvatila i dio
dalmatinske obale. Prvi put za vie od etiri stotine godina Bosna nije vie bila jedinstvena cjelina.
Banovi su bili namjesnici koje je imenovao kralj, a oni su opet imenovali svoje povjerenike
umjesto izabranih lokalnih dravnih dunosnika. Srpski sveenik iz Bosne Simo Begovi, ugledan
graanin koga je austrougarski sud u Banjoj Luci, u politikom procesu odranom 1916. godine, bio
osudio na smrt, poveo je izaslanstvo seljaka iz Pala u banovu rezidenciju u Sarajevu da se potui na sve
te promjene. On je zatraio od bana 4.000 dinara. to e ti 4 000 dinara?, upitao ga je ban. Htio bih
kupiti kartu za Be, odgovorio mu je Begovi, da odem na grob Franje Josipa pa da mu kaem: E, moj
Franc, da sam samo znao u kakvoj e se kai nai Bosna nakon tvoje smrti, ne bih bio ni prstom mrdnuo
595

da te svrgnemo?" Ako se tako osjeao jedan srpski pravoslavni sveenik, moemo samo zamisliti
kako su se osjeali obini Hrvati, koji su smatrali da ta nova unitaristika Jugoslavija u biti nije nita
drugo do ostvarenje srbijanskih snova. Niko nije bio zadovoljan tim promjenama, pa ak ni srpski
politiari, koji su bili razoarani kako su im kraljevskim puem potkresana krila. Bosanski muslimani bili
su duboko nesretni, jer su u svakoj od etiri banovine u kojima su ivjeli bili u manjini, a muslimanskim
dravnim slubenicima dodijeljeni su najnii poloaji u ministarstvima i upravnim organima nove
kraljevske vlasti. Ipak, Hrvati su bili najnesretniji. Najradikalniji hrvatski politiar Ante Paveli
emigrirao je i poeo, uz Mussolinijevu podrku, organizirati ustaki pokret koji e se boriti za
596

nezavisnost Hrvatske. Voa glavne hrvatske stranke Vladko Maek (nasljednik ubijenog Stjepana
Radia) izdao je u novembru 1932. rezoluciju u kojoj je zatraio povratak demokracije i okonanje
srpske hegemonije. Nakon toga su sline izjave dali Koroec u Sloveniji i Spaho u Bosni, pa su sva
trojica bili uhapeni. Slovenski i muslimanski voa uskoro su puteni, ali je Maek osuen na tri godine
zatvora.

597

Jedna od manje vanih unitaristikih mjera donesenih, od strane kralja, u tom razdoblju bijae i
reorganizacija muslimanske vjerske zajednice u Jugoslaviji. Do tada su postojale dvije odvojene
organizacije, jedna za Bosnu i Hercegovinu a druga za Makedoniju i Kosovo (kojoj je sjedite bilo u
Skopju). Kraljevskim dekretom 1930. godine svi jugoslavenski muslimani podvrgnuti su jednom reisululemi i jednom islamskom vijeu, a sjedite je reisul-uleme premjeteno u Beograd. auevi je bio
protiv toga pa je podnio ostavku, a novi reisul-ulema za cijelu Jugoslaviju postao je Ibrahim Maglajli,
598

bivi prosrpski predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije. Meu ostalim izmjenama

nastalim u to vrijeme uveden je i openitiji, zapadnjaki nastavni plan u medresama (muslimanska
599

sjemenita). Bio je to dio ope politike standardiziranja kolskih nastavnih programa u cijeloj zemlji.
Godine 1930. kralj je dobio ira zakonska ovlatenja da nadzire rad muslimanske vjerske zajednice.
Meutim, nakon smrti kralja Aleksandra doneseni su novi zakoni i odreena je demokratskija procedura,
prema kojoj su vijea lokalnih vakufskih komisija predlagala tri kandidata za reisul-ulemu, od kojih je
600

kralj izabirao jednoga za tu funkciju.

Nakon ubistva kralja Aleksandra 1934. godine dolo je do blagog poputanja sistema kraljevske
autokracije. Novi regent, knez Pavle (koji je zastupao jedanaestogodinjeg prestolonasljednika Petra),
pustio je Maeka iz zatvora, raspisao 1935. godine nove izbore i povjerio mladom srpskom politiaru
Milanu Stojadinoviu da sastavi kompromisnu vladu. Stojadinovi je od poznatih politiara ukljuio u
vladu jedino Koroca i Spahu. Uz njihovu podrku, kako se poslije prisjeao, vlada je
bila jaka u narodu, ali slaba u skuptini: Koroeva je stranka bila bojkotirala izbore, a Spahina
Jugoslavenska muslimanska organizacija bila je na opozicionoj izbornoj listi koju je predvodio Maek (i
koja je loe prola prema izbornom sistemu to je osiguravao nerazmjerno velik broj zastupnikih mjesta
601

pobjednikoj listi). Poslije je, te iste godine, Stojadinovi osnovao novu vladinu stranku,
Jugoslavensku radikalnu zajednicu, ujedinivi svoju stranku (Srpske radikale) sa strankama Koroca i
Spahe. Meutim, u proljee se Glavni odbor Radikalne stranke usprotivio tom sporazumu i javno se
suprotstavio vladi. Tako se Slojadinovi naao u neobinom poloaju da vlada Jugoslavijom bez podrke
glavnih hrvatskih i srpskih stranaka, samo uz podrku Slovenaca, bosanskih muslimana i svojih vlastitih
preostalih pristaa. Stojadinovieve su se vlade odrale etiri godine. On je za to vrijeme postigao
odreene uspjehe u demokratizaciji, dopustio da se pregovara s Maekom o eventualnom uvoenju
federalnog ureenja u Jugoslaviji i vodio pomirljivu vanjsku politiku koja je teila za poveavanjem
robne razmjene i eljela prijateljske odnose s Italijom i Njemakom. Najvea ruilaka snaga u
jugoslavenskoj politici tih godina bijae srpski nacionalizam: Srbi su, podjarivani Pravoslavnom crkvom,
estokim demonstracijama uspjeli sprijeiti sklapanje konkordata izmeu Jugoslavije i Vatikana 1937.
godine. Na dan 3. februara 1939. jedan od Stojadinovievih srpskih ministara u vladi odrao je u
Skuptini govor u kojem je istaknuo superiornost Srba nad Hrvatima i Slovencima izjavivi: Politika
ovog doma i ove vlade bit e uvek srpska. Mehmed Spaho zatraio je od Stojadinovia da demantira tu
izjavu, ali je Stojadinovi utio. Te je veeri Koroec organizirao dogovor petorice ministara da u znak
protesta podnesu ostavke, meu njima i Spaho, srpski ministar Dragia Cvetkovi i Dafer Kulenovi,
koji je bio Spahin zamjenik u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji. Ta je akcija omoguila knezu
602

Pavlu da smijeni Stojadinovia i imenuje na njegovo mjesto Dragiu Cvetkovia.

Poto je Hitler osvojio ehoslovaku, a njegov poklonik Ante Paveli u Italiji sve otvorenije
zahtijevao komadanje Jugoslavije, bilo je jasno da se vie ne moe odgaati rjeavanje nacionalnog
pitanja na federalni nain koji bi zadovoljio Hrvate. U aprilu su zapoeli pregovori izmeu Cvetkovia i
Maeka, kojima je cilj bio da se ponovo stvori nacionalni teritorij Hrvatske i da se Hrvatskoj da u

odreenoj mjeri politika vlast. Prvo u emu su se ta dvojica sloila bijae da se ujedine dvije glavne
hrvatske banovine, Savska i Primorska (u koje su bili ukljueni i neki dijelovi Bosne i Hercegovine),
zajedno s dubrovakom oblasti, a da se stanovnici preostalog dijela Bosne i Hercegovine izjasne
plebiscitom ele li se pridruiti Hrvatskoj ili Srbiji. Konani je cilj bilo stvaranje tripartitne federativne
603

drave Srbije, Hrvatske i Slovenije. Ali knez Pavle nije htio prihvatiti takvu dravnu tvorevinu, pa je
odrana nova runda pregovora. Ovaj put su jo neki dijelovi bosanskohercegovakog teritorija
jednostavno na geografskoj karti odsjeeni i pridodani Hrvatskoj - meu njima i Brko, Gradaac,
Derventa, Travnik i Fojnica. Umjesto tripartitne drave, u novoj tvorevini samo e Hrvatska postati
posebna banovina sa svojim saborom, a ostatak Bosne i Hercegovine bit e i dalje podijeljen na dvije
postojee ali smanjene banovine, Vrbasku i Drinsku. Takav je plan napokon prihvaen Sporazumom u
604

augustu 1939.
Mehmed Spaho umro je u junu 1939, dok su ovi pregovori bili u najkritinijoj fazi. On je bio
promuuran politiar koji je uspio bosanskim muslimanima osigurati u meuratnom razdoblju politiki
uticaj nerazmjerno vei od njihove brojane snage, ali ak ni njegovo estoko protivljenje nije moglo
sprijeiti komadanje Bosne i Hercegovine. Njegov nasljednik Dafer Kulenovi zatraio je stvaranje
posebne banovine Bosne i Hercegovine. Vlasti se nisu obazirale na njegove zahtjeve, izmeu ostalog i
zato to su na preostalim podrujima Bosne i Hercegovine u veini bili Srbi, koji se nisu eljeli odvajati
605

od ostalih banovina u kojima su Srbi dominirali. Kulenovi je ostao u vladi, ali je bivao sve izoliraniji
i nezadovoljniji. Kad gaje na poetku 1940. godine posjetio Koroec da ga pita zato bojkotira sjednice
vlade, Kulenovi ga je obasuo pritubama. Rekao mu je da njegova stranka dobiva samo mrvice
politikog pokroviteljstva, i da ne moe podnijeti neprestane rasprave o tome da se osnuju Slovenska i
Srpska banovina koje e biti istoga ranga kao i Hrvatska, a da se niko i ne sjeti da se slian status da
Bosni i Hercegovini. Zahtijevao je da se osnuje nova banovina od preostalih bosanskohercegovakih
606

teritorija i Novopazarskog sandaka u kojem su muslimani u veini. Ni ovaj put nije bilo ni govora o
tome da se udovolji njegovim eljama.
Kulenovi je bio ogoren ovjek koji je osjeao snano neprijateljstvo prema Srbima, jer je sve
jasnija bivala njihova elja da progutaju Bosnu i Hercegovinu.
Dok su se 1940. godine i dalje vodile takve jalove debate, Sile osovine vrile su sve jai pritisak na
Jugoslaviju. Svjetsko je javno mnijenje bilo okirano padom Francuske i ozlojeeno napadom Italije na
Grku. Ipak, poto je sad Trei rajh graniio s Jugoslavijom (nakon aneksije Austrije), a Velika Britanija
oito nije mogla nikome pruiti nikakvu djelotvornu zatitu na Balkanu, jugoslavenski su se politiari
osjeali duni usvojiti politiku poputanja. Knez Pavle i njegova vlada odolijevali su vie mjeseci
njemakom navaljivanju da pristupe Trojnom paktu, ali kad je na poetku marta 1941. i Bugarska
pristupila Trojnom paktu, zakljuili su da se ne mogu vie opirati. Jugoslavenski su dravnici potpisali
pakt u Beu 25. marta 1941. Dan nakon njihova povratka u Beograd, oni i knez Pavle svrgnuti su s vlasti
puem koji je protekao bez krvi i uivao veliku podrku naroda, a organizirala ga je vojska i stare
srbijanske politike stranke. Uspostavljena je nova vlada nacionalnog jedinstva u koju su uli i hrvatski
voa Vladko Maek i nekoliko bivih ministara. Ta je vlada pozvala graane na red i mir nastojei voditi
i dalje pomirljivu politiku prema Njemakoj. Nakon deset dana, 6. aprila, Luftwaffe je izvrila prvi u
nizu tekih zranih napada na Beograd. U Jugoslaviju su prodrle njemake, talijanske, bugarske i
maarske jedinice. Nakon rata koji je potrajao jedanaest dana, jugoslavenska vojska predala se
njemakoj Vrhovnoj komandi.

607

13. Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu: 1941-1945.

Historija Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji jest povijest vie ratova naslaganih jedan na drugi. Prvi
je, naravno, bio poetni rat to su ga povele Njemaka i Italija protiv same Jugoslavije. Neki su dijelovi
teritorija anektirani: polovicu Slovenije prigrabila je Njemaka, drugu polovicu Slovenije i nekoliko
dijelova Dalmacije Italija, a neka druga podruja Maarska, Bugarska i Albanija, koja je bila pod
talijanskom vlau. Komadanje Srbije imalo je kazneni karakter, ali je glavni cilj bilo pokoravanje i
nadzor. Potom su Sile osovine neprestano vodile rat protiv Saveznika, a za tu je svrhu Jugoslavija bila
vana zbog komunikacija i opskrbe sirovinama i radnom snagom. Zatim je tu bio i rat koji su okupatori
vodili protiv jugoslavenskih pokreta; taj se rat uvijek vodio u sklopu irih ciljeva strategije Sila osovine
protiv Saveznika. Poseban su rat vodili hrvatski ekstremisti protiv srpskog stanovnitva u Hrvatskoj i
Bosni i Hercegovini, s jedne strane agresivan a s druge strane katkad i rat nesmiljenih odmazdi. I
najposlije, bijae tu i rat izmeu dvije glavne organizirane snage otpora kojima su se Srbi iz tih krajeva
umah bili pridruili: etnika i partizana predvoenih komunistima. [Budui da neki povjesniari smatraju
kontroverznim miljenje da etnici pripadaju pokretu otpora, potrebno je ovdje dodati rije-dvije
objanjenja. Glavna prvobitna svrha Mihailovieve vojne organizacije bila je da prui otpor
okupatorskim Silama osovine. U samoj Srbiji Mihailovieve su snage zaista pruale aktivan otpor, iako je
generalna linija njegove organizacije bila (kao to je i objanjeno u ovom poglavlju) da izbjegava akcije
irih razmjera. Britanski vojni izvori potvruju da su na tlu Srbije etnici zaista suraivali s britanskim
oficirima za vezu u diverzijama na takve ciljeve kao to su eljeznike pruge, i da su sve do ljeta 1944.
pomagali amerikim avijatiarima koji su oboreni nad teritorijem Srbije. Meutim, treba razlikovati
Srbiju od NDH. U NDH je vjerovatno tano da su se Srbi koji su stupili na samom poetku rata u etnike
redove mahom odluili na taj korak iz potrebe da odbrane sebe i lokalno srpsko stanovnitvo od ustakih
akcija. Meutim, postojale su i vrlo jake veze izmeu predratnih srpskih nacionalistikih organizacija u
Bosni i Hrvatskoj, koje su imale svoje vlastite protuhrvatske i protumuslimanske ciljeve. U talijanskoj
okupacionoj zoni, etnici su se uskoro nagodili s talijanskim zapovjednicima. To znai da su i dalje
pruali otpor ustaama i njihovim akcijama protiv Srba, ali da se na tom podruju nisu vie borili protiv
Sila osovine. U njemakoj okupacionoj zoni u NDH, neke su etnike jedinice i dalje pruale otpor i
njemakim i ustakim snagama, ali su se druge nagodile s ustakim vlastima i poduzimale zajednike
vojne operacije protiv partizana (odustavi od akcija protiv Nijemaca) u zamjenu za obustavu ustakih
akcija protiv lokalnih Srba. Uprkos tome, Sile osovine na najviim nivoima i dalje su openito smatrale
etnike neprijateljskim snagama. Na dan 16. februara 1943. Hitler je pisao Mussoliniju: Ako komunisti i
etnici ne budu razoruanisvakako e se otpor pojaati u sluaju (angloamerike) invazije. Mussolini
mu je 9. marta odgovorio: Potpuno se slaemo u miljenju da su i etnici i partizani neprijatelji
Osovine (Roberts, Tito, Mihailovi i Saveznici, str. 104-105).]
Kako je vrijeme prolazilo, i jednom i drugom pokretu pristupali su i pripadnici drugih naroda. Kad
se govori o ukupnom broju rtava u Jugoslaviji u te etiri uasne godine, nemogue je razmrsiti sve te niti.
Ipak, jasno je da je najmanje milion ljudi izgubilo ivote, a vjerovatno su veina njih bili Jugoslaveni
608

koje su pobili sami Jugoslaveni.

Na dan 10. aprila 1941, jo prije nego to je zavrio njihov Blitzkrieg, Nijemci su proglasili novu
Nezavisnu Dravu Hrvatsku (poznatu po svojim inicijalima kao NDH), u koju je ula itava Bosna i
Hercegovina.
Dakako da nije bila nezavisna, nego podijeljena na dvije zone vojne okupacije, njemaku i
talijansku, a linija razdvajanja presijecala je dijagonalno Bosnu i Hercegovinu od sjeverozapada do
jugoistoka. Nijemci su, na Mussolinijev prijedlog, pozvali Antu Pavelia da vlada u NDH kao

Poglavnik ili Fhrer. Njegova ustaka organizacija nije bila do tada pravi masovni pokret (nije imala
vie od 12 000 lanova u cijeloj Hrvatskoj), ali kad je preuzela vlast, uskoro je to postala. Nakon dva
desetljea pruanja politikog otpora unitarizmu u Beogradu, velika veina Hrvata smatrala je da treba
pozdraviti osnivanje Nezavisne Drave Hrvatske, kakve god bile okolnosti njena nastanka i koliko god
lana bila njena nezavisnost. Meutim, odgovorni politiari iz meuratnog razdoblja, naprimjer Vladko
Maek, ostali su pasivni i inertni dok su vlast preuzimali fanatici i pretvarali dravu u instrument terora i
genocida.
Prvi protujevrejski zakon u NDH donesen je ve 18. aprila 1941. Dvanaest dana kasnije proglaena
su tri osnovna zakona nove drave: Zakon o dravljanstvu, Zakon o rasnom identitetu i Zakon o zatiti
609

arijevske krvi i asti hrvatskoga naroda. Ali progon Jevreja poeo je jo prije nego to su obavljene
ove pravne formalnosti. Na dan 16. aprila, dan nakon ulaska Nijemaca u Sarajevo, njemaki su se vojnici
okomili na tamonju staru sinagogu. U toku dvodnevnog divljanja uniteno je sve to se nalazilo u svim
610

sinagogama. Neobino dobro obavijeten njemaki oficir isto je tako odmah svratio u Zemaljski muzej
da zaplijeni Sarajevsku Hagadu neprocjenjive vrijednosti, ali zahvaljujui briljantnoj improvizaciji
611

direktora muzeja rukopis je spaen i sakriven do kraja rata u jednom planinskom selu. Kad je idueg
mjeseca donesen propis prema kojem su svim duanima, tvornicama i drugim poduzeima dodijeljeni
ustaki povjerenici da nadziru njihov rad, jevrejske su poslovne ljude zapali najgori nadzornici koji su
uskoro poinili niz otimaina i ubistava. U junu su u NDH poele masovne internacije Jevreja. U Srbiji, u
kojoj je u augustu doveden na vlast kvisling general Nedi, koji nije bio fanatik ali je bio vrlo spreman na
saradnju, poelo je masovno hapenje Jevreja neto kasnije, ali je do kraja 1941. godine veina Jevreja i
u jednoj i u drugoj dravi bila ve u koncentracionim logorima. Lokalna policija sudjelovala je u tim
masovnim hapenjima i u Srbiji i u NDH: i jedni i drugi snose krivicu. Sve su sinagoge u Bosni i
Hercegovini opljakane, a neke su od njih i do temelja razorene. Izraunato je da je u Bosni i
612

Hercegovini od 14 000 Jevreja do kraja rata pobijeno njih 12.000.

Antisemitizam, meutim, nije bio glavna briga ustakih ideologa. Glavni je cilj bio rjeavanje
problema velike srpske manjine i (1.900.000 ljudi od ukupnog broja od 6.300.000 stanovnika) na
613

teritoriju NDH. U maju je zapoeo iroko zasnovan teror protiv Srba. U junu je dolo do masovnog
hapenja Srba u Mostaru - na stotine je njih pobijeno i baeno u Neretvu. Slina su zvjerstva poinjena i
u mnogim drugim mjestima u NDH, pa i u bosanskim gradovima Bihau, Brkom i Doboju, a unitena su i
614

itava srpska sela u okolici Sarajeva. U julu su se ak i Nijemci potuili na brutalnost tih akcija.
Reakcija srpskih seljaka - pogotovo u Hercegovini, sreditu seljakog oruanog otpora 1875. i 1882.
godine - bila je onakva kakva se mogla i oekivati: u kraju oko Nevesinja digli su se u junu 1941. na
ustanak, istjerali ustae i uspostavili privremeni osloboeni teritorij, spojen sa slinim podrujem
organiziranog otpora u susjednoj Crnoj Gori. Zatim su se obruili na svoje susjede, hrvatske i
muslimanske seljake, iju su pasivnost pod vladavinom NDH smatrali kolaboracijom. Tako su pobili vie
od 600 muslimana u Bilei i okolici, junom uglu Hercegovine, a u julu i augustu likvidirali su oko 500
615

muslimana u okolici Viegrada. Oko sredine augusta jedan komunistiki organizator ustanka pisao je iz
Sarajeva da su u mostarskom kraju ustanici poharali muslimanska sela i time okrenuli sveukupno
616

muslimansko stanovnitvo protiv sebe.

Genocidna politika NDH natjerala je na hiljade bosanskih Srba da pristupe, gdje god su mogli,
jednom od organiziranih pokreta otpora. Na bosanskohercegovakom tlu djelovala su dva takva pokreta, s
razliitim karakteristikama i vrlo razliitim ciljevima - toliko razliitim da su se ve u oktobru 1941.

mogli jasno zapaziti zameci graanskog rata meu njima. Prvi je predvodio pukovnik jugoslavenske
vojske Draa Mihailovi, monarhist, anglofil i strunjak za gerilsko ratovanje, koji se zatekao u Bosni
kad su Nijemci prodrli u Jugoslaviju. S ostacima svojih ljudi on se zaputio na istok, do brdovitog kraja
Ravne Gore na zapadu Srbije, gdje je smjestio svoj tab. Kao visoki oficir, predstavljao je ostatak
kraljevskog vrhovnitva (jugoslavenska kraljevska vlada u izbjeglitvu promaknula ga je poslije u in
generala i imenovala vojnim ministrom). Kao srpski rodoljub, uivao je lojalnost mnogih obinih srpskih
graana. Njegovi su vojnici postali poznati pod imenom etnici, to je inae bio tradicionalni naziv za
opjevane hajduke borce iz ranije srpske povijesti. To je ime izazivalo bezbroj nesporazuma jer je ve
postojala slubena etnika organizacija zasnovana na pokretu veterana iz Prvoga svjetskog rata, koja
je postala produena ruka srbijanskog kvislinkog reima. Pa i drugdje su iznikle mnoge lokalne skupine
Srba koje su se nazivale etnicima, ali su imale vrlo malo, ili uope nisu imale, veze s Mihailovievim
ljudima. Velika je slabost njegove organizacije bila u tome to su njegovi lokalni komandanti u dugim
617

razdobljima djelovali samostalno - ili se nisu uope obazirali na njegove naredbe. Mihailovievi su
etnici poeli pruati aktivan otpor Nijemcima u mjesecu maju, ali je njegova opa politika bila, kako je
u julu i septembru zatraila od njega i vlada u izbjeglitvu, da se dri po strani, da izgradi snanu
organizaciju, da se infiltrira u oruane snage Nedieva kvislinkog reima i pripremi se za ustanak koji e
618

napokon dii kad Saveznici steknu nadmo nad Njemakom.

Druga organizacija, partizani predvoeni komunistima, imala je sasvim drukije ciljeve.
Komunistika partija bila je gotovo nevidljiva na jugoslavenskoj politikoj sceni izmeu dva rata jer je
za veeg dijela tog razdoblja bila slubeno zabranjena. Godine 1940. imala je u cijeloj zemlji tek neto
619

vie od 6 000 lanova. Njen voa Tito (bivi kaplar u austrougarskoj vojsci, Josip Broz) bijae odan
Staljinu pa je tako preivio istke u Moskvi. U razdoblju izmeu pakta Molotov-Ribbentrop i Hitlerove
najezde na Rusiju, drao se slubene linije Kominterne i bunio se protiv britanske agresije na Njemaku.
Ali on je bio snalaljiv ovjek i dobar organizator, pa je u roku od nekoliko dana nakon njemakog
napada na Rusiju u junu 1941. godine isplanirao oruani otpor okupatoru, kojim e ne samo istjerati
Nijemce iz Jugoslavije (a dotle e se Rusija, pretpostavljao je on, brzo obraunati s Njemakom), nego i
provesti drutvenu revoluciju i prigrabiti vlast da poslije rata udari temelje komunistikoj dravi. [Moda
je Tito planirao odreen aktivni vojni otpor silama Osovine u razdoblju izmeu njemake invazije na
Jugoslaviju i njemakog napada na Rusiju, ali dokazi u prilog ovoj tezi prilino su nepouzdani. U onih 11
dana njemakog Blitzkriega u Jugoslaviji, ini se da nije bilo jasne partijske linije; neki su lanovi Partije
zaista stupili u redove jugoslavenske vojske i borili se, a neki su moda to uinili samo zato da se
domognu oruja pa da dezertiraju. (Godine 1940. Komunistika je partija izdala instrukcije svojim
lanovima da bojkotiraju poziv jugoslavenske vojske i podrala je trajkove u tvornicama municije.) U
Zagrebu je odrana konferencija komunistikih elnika, na kojoj je zakljueno da se osnuje vojni komitet;
poslije je Tito tvrdio (1948. godine) da je ta konferencija odrana 10. aprila, ali u ilasovu detaljnom
prikazu tog dogaaja (Memoir of a Revolutionary, str. 188-9) tvrdi se da je to bilo poetkom maja. ilas
takoer tvrdi da je Titova glavna briga na toj konferenciji bila kako da komunisti preuzmu vlast nakon
poraza Njemake. Tito je izriito rekao da treba osuditi oficire koji se kriju u planinama zapadne Srbije.
Po tome bi se moglo zakljuiti da je glavni razlog za osnivanje vojnog komiteta bila vie priprema za
konanu borbu za vlast s jugoslavenskim politikim protivnicima, nego neposredan otpor Silama osovine.
Istina je da se u proglasu Centralnog komiteta KPJ od 15. aprila 1941. (Zbornik, svezak 5, dio 1, str. 5-7)
tvrdilo u sasvim openitoj formi da e Komunistika partija biti u prvim redovima narodne borbe protiv
okupatora, ali je taj tekst vie retoriki nego skup odreenih vojnih instrukcija. Konkretniji tekst, u kojem
se poziva na otpor okupatoru, objavljen je u komunistikom glasilu Proleter datiranom mart, april, maj

1941. Meutim, taj je broj tampan tek potkraj jula i ne moe posluiti kao vjerodostojan dokaz da je
Partija izdala instrukcije za borbu prije njemake invazije na Rusiju 22. juna.]
Ovaj posljednji cilj znaio je i da bi se mogao posluiti sasvim drukijom taktikom nego etniki
voa. Mihailovi nije htio sauvati samo stanovnitvo nego i cjelokupni drutveni poredak, pa je radije
nastojao izbjei njemake odmazde i unitavanje cijelih podruja. S druge strane, ruenje drutva i
stvaranje iskorijenjenih, ogorenih ljudi bijae voda na Titov mlin. Podruja koja su oslobodile njegove
snage bijahu otvoreno sovjetizirana, mnogi lokalni buruji bijahu smaknuti, a ak i u redovima samih
partizana provodio je istke Titov ef slube sigurnosti Aleksandar Rankovi. Drutvena revolucija
bijae najprei zadatak ili, kao to je poslije objasnio jedan od Titovih najbliih suradnika Milovan
ilas: Vojne operacije... bile su motivirane naom revolucionarnom ideologijom. Revolucija se nije
620

mogla ostvariti bez istovremene borbe protiv okupatorskih snaga. Premda su improviziranom
saradnjom lokalnih seljaka, etnika i partizana privremeno osloboena velika podruja Crne Gore, Bosne
i zapadne Srbije potkraj ljeta i u jesen 1941, ipak nije nikakvo udo to dugorona saradnja tih dviju
organizacija nije bila mogua. Bilo je ve dolo do nekoliko sukoba meu njima prije nego to je
njemaka ofanziva, u zimu te iste godine, razbila Mihailovieve snage u Srbiji i nagnala partizane da se
povuku u planine jugoistone Bosne.
Ovdje valja spomenuti jo jedan aspekt suparnike politike etnika i komunista: njihov stav prema
muslimanima i statusu Bosne i Hercegovine. Meu etnikim elnicima bilo je nekoliko zadrtih srpskih
nacionalista koji su eljeli da se Srbiji pripoje ne samo Bosna i Hercegovina nego i Dalmacija, Crna
621

Gora, dijelovi Hrvatske i Slavonije, pa ak i sjeverna Albanija. Takve su bile tenje dvojice
dominantnih intelektualaca u etnikom pokretu: srpskog advokata i knjievnika Dragie Vasia i srpskog
advokata iz Bosne (iz Banje Luke) Stevana Moljevia. U junu 1941. ovaj je potonji sastavio
memorandum pod naslovom Homogena Srbija, u kojem je zatraio da se spomenuti krajevi prikljue
Srbiji, i objasnio kako je osnovna dunost svih Srba da stvore i ustroje homogenu Srbiju u koju
622

moraju da uu svi krajevi u kojima ive Srbi. U pismu Vasiu u februaru 1942. Moljevi je napisao
da se Srbija treba proiriti sve do Dalmacije, a da zatim treba uslijediti ienje zemlje od svih
nesrpskih elemenata. Ono to treba da se uradi jeste da se prekrioci alju tamo gdje im je mjesto: Hrvati
623

u Hrvatsku, a muslimani u Tursku ili Albaniju. Kako su ovakvi ljudi bitno uticali na etniku politiku
(Moljevi je na poetku 1943. vodio brigu o politici u etnikom pokretu), oito je da je postojala
teoretska baza za estoku protumuslimansku politiku.
S druge strane, nema pouzdanih dokaza da je sam Draa Mihailovi ikad pozivao Srbe na etniko
ienje.
Jedini dokument koji se esto navodi kao dokaz tome, niz uputa upuenih dvojici regionalnih
zapovjednika u decembru 1941, vjerovatno je falsifikat - iako treba istaknuti da krivotvoritelji nisu bili
neprijatelji koji su htjeli diskreditirati Mihailovia, nego ti sami zapovjednici koji su se nadali da e
624

njihova krivotvorina biti prihvaena kao originalni etniki dokument. Mihailovi se svakako znao
sluiti retorikom srpskog nacionalizma. U jednom proglasu pripisanom njemu stoje i ove rijei: Ja sam
iz srpske umadije, iz srpske zemlje i srpske krvi. Kao takav, borit u se za najuzvienije ideale koje
Srbin moe da ima: za osloboenje i ujedinjenje zauvijek svih srpskih zemalja... Gdje god ima srpskih
625

grobova, ono je srpska zemlja. Ipak je ostao vjeran sluga svoga kralja i vlade u izbjeglitvu, ija je
politika teila za tim da spasi i obnovi cijelu Kraljevinu Jugoslaviju. Srbi bi imali pravo da kau: Mi
neemo vie Jugoslaviju, kazao je jednom prilikom Mihailovi, ali postoje vii interesi zbog kojih

626

moramo preurediti ovu zemlju. U poetku je on smatrao da se bori za restauraciju Jugoslavije, pa i za

poluautonomnu Hrvatsku banovinu, upravo onakvu kakva je bila prije rata. Meutim, kad je saznao za
razmjere ustakih pokolja, sloio se s miljenjem da neke dijelove teritorija treba oduzeti Hrvatskoj: da
njezin istoni vrak (Srijem i Baranju) treba pripojiti Srbiji, da junu Dalmaciju treba pripojiti Bosni, a
da Srbiji treba da pripadne istona Hercegovina. Bosna bi imala pravo da se plebiscitom izjasni eli li se
627

prikljuiti Srbiji ili ne eli. Budui da su u krnjoj Bosni Srbi bili ionako u veini, rezultat bi ove
teritorijalne nagodbe bio vrlo slian rezultatu koji su prieljkivali njegovi ideoloki savjetnici. Glavna je
razlika izmeu njih i njega bila u tome to on lino nije planirao protjerivanje muslimana. Bilo kako mu
drago, on, za razliku od Tita, nije raunao da e sam vladati zemljom. Ako bude uspio u svojim
namjerama, sve takve odluke bit e u rukama politiara i kralja.
S obzirom na to da se Tito zaista nadao da e poslije rata vladati zemljom, u prvi mah doima se
udnim koliko je malo jasnih informacija davao o tome kako e zemlja tada biti ureena ili podijeljena.
Ali za to postoji jednostavan razlog. U to je doba on jo bio vjerni sluga Staljinov, i uinit e sve to
Moskva od njega zahtijeva: osnovat e izrazito centraliziranu dravu, jugoslavenski savez socijalistikih
federalnih republika, ili ak balkansku federaciju, s Bugarskom i Albanijom. Kombinacija zanesenjakog
teoretiziranja i bezdunog oportunizma kojima bijae obiljeena Staljinova politika nacionalnog pitanja
bila je bjelodana i u politici Komunistike partije Jugoslavije. Sve do sredine tridesetih godina
Kominterna je gledala na Jugoslaviju kao na dio zida nesklonih joj drava podignut protiv Sovjetskog
Saveza u Versaillesu. Godine 1924. Kominterna je pozvala na razbijanje Jugoslavije i poticala
jugoslavenske komuniste da hukaju nezadovoljne narode protiv Beograda kao sredstvo da se postigne taj
cilj. 1935. linija se iz temelja promijenila: sad je trebalo da komunisti ouvaju Jugoslaviju i da se bore u
628

duhu narodne fronte protiv meunarodnog faizma. Da se Staljin nekim sluajem okomio na sve
oblike nacionalnog identiteta kao buroaske tvorevine i zatraio da se oni ukinu, nema sumnje da bi Tito
skoio i kroz taj obru. Tek je u toku rata on ipak poneto iz iskustva na-uio, kad je nastojao iskovati
jedinstvenu vojsku od pripadnika razliitih i suprotstavljenih naroda Jugoslavije.
Stoga nije nikakvo udo to Komunistika partija Jugoslavije nije imala jasne predodbe o tome
kakav bi imao biti status bosanskih muslimana. U svojoj prvoj fazi djelovanja, od 1919. do sredine
tridesetih godina, ona je tome poklanjala malo ili nimalo panje, djelomice i zato to je Komunistika
629

partija u samoj Bosni bila izolirana frakcija koja je ak i 1939. godine imala svega 170 lanova. Ona
je u toj fazi openito odbacivala ideju da bilo koja grupacija ljudi povezanih religijom moe imati
politiki ili nacionalni identitet. Ali nakon zaokreta 1935. godine komunisti su poeli iznositi
kvazifederalne prijedloge za zemlju koja e biti sastavljena od sedam odreenih teritorijalnih jedinica,
od kojih e i Bosna i Hercegovina biti jedna. To je znailo da se trebalo suprotstaviti suprotnim
tvrdnjama da je Bosna zapravo hrvatska ili zapravo srpska, te da su komunisti bili prisiljeni
630

pokloniti vie panje posebnom identitetu muslimana. Godine 1936. komunistiki intelektualac,
Slovenac Edvard Kardelj, napisao je: Ne moemo govoriti o muslimanima kao narodu, nego... kao o
631

posebnoj etnikoj skupini. U otvorenom pismu to su ga komunisti u Bosni napisali 1939. godine,
stoji da su muslimani oduvijek bili posebna cjelina. Ali takva je klasifikacija navlas ostala nejasna. Na
partijskoj konferenciji odranoj 1940. godine ovjek koji je bio zaduen za nacionalno pitanje,
Milovan ilas, definirao je muslimane kao etniku grupu ali ih je izostavio s popisa jugoslavenskih
632

naroda.
Za vrijeme rata izjave partijskih rukovodilaca bile su i dalje nejasne ili proturjene. Jedan dokument

koji je izdalo Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog osloboenja Bosne i Hercegovine 1943. godine
spominje predstavnike srpskog, hrvatskog i muslimanskog naroda, ali je iste godine na zasjedanju
Antifaistikog vijea narodnog osloboenja Jugoslavije, koje je udarilo temelje poratnoj federativnoj
Jugoslaviji, odbaena ideja da su muslimani narod. Plan koji je predloio ilas bijae zasnovan na
sovjetskom modelu: pet nacionalnih republika za pet jugoslavenskih naroda (Srbe, Hrvate, Slovence,
Crnogorce, Makedonce). Bosna je imala biti posebna jedinica, ali ne republika nego samo autonomna
pokrajina. Tada je dolo do natezanja izmeu srpskih delegata koji su eljeli da se Bosna i Hercegovina
pripoji Srbiji, i bosanskohercegovakih koji su traili ravnopravan status s ostalim republikama.
Napokon je napravljen kompromis prema kojem e Bosna i Hercegovina imati republiki status, ali e
biti reeno da je to republika nastanjena dijelovima srpskog i hrvatskog naroda, kao i
633

bosanskohercegovakim muslimanima.
Sve su ovo, meutim, bile akademske debate dok partizani ne dobiju rat - to e rei rat protiv
etnika. Obje su se strane borile s vremena na vrijeme protiv Sila osovine. Ipak, partizani su se borili
ee nego etnici, djelomice i iz navedenih razloga. Meutim, u Titovoj je strategiji dominirao rat protiv
etnika. Poto je potkraj 1941. godine pobjegao iz Srbije u Fou i okolicu u jugoistonoj Bosni, Tito je
najvie brinuo to je sredinju Srbiju i Sandak morao prepustiti etnicima. etnike su snage uskoro
zagospodarile i Crnom Gorom i dijelovima istone Hercegovine, gdje su lokalni komandanti sklopili
sporazume o saradnji s talijanskim okupatorima. (Talijani su na tu saradnju bili motivirani eljom da
vode miran ivot i da podignu ivi bedem protiv partizana, a i dobrom voljom da dopuste lokalnom
srpskom stanovnitvu da se zatiti od ustakih pokolja.) U ljeto 1942. godine Tito je krenuo kroz Bosnu na
sjeverozapad du linije razdvajanja izmeu njemake i talijanske okupacione zone i smjestio se na
podruju oko Bihaa gdje nije bilo okupatorskih snaga. [Ovaj prikaz Titova tzv. dugog mara ne znai
da partizani nisu istodobno vodili nikakve ofanzivne akcije. Oni su u to vrijeme uspjeno napali gradove
Livno, Jajce i sam Biha. Tito je znao da njegove snage nisu naoruane kako treba da bi mogle napasti
dobro branjene poloaje. Tako su propali i pokuaji da se zauzmu gradii Bugojno i Kupres, koje su
branile dobro naoruane ustake posade. Glavni razlog da osvoji grad Biha nije bio vojni nego
politiko-psiholoki. ilas je poslije objasnio da je cilj zauzimanja takva grada (administrativnog
sredita okruga) bio da poraste presti i da se podigne status sjednice AVNOJ-a koja je ondje odrana
(Ratno doba, str. 207). Ja ovdje samo elim istaknuti da Tito nije prebacio svoje snage zbog neke
ofanzive vojne strategije uperene protiv Sila osovine.] Tu je proveo nekoliko mjeseci prikupljajui i
jaajui svoje snage primanjem u svoje redove Srba, pa i Hrvata. U jesen je tvrdio da gospodari
osloboenim teritorijem veliine vicarske, ali je do toga dolo uglavnom zato to se ni snage
okupatora ni NDH nisu uope potrudile da ga napadnu.
Premda je u Titovoj vojsci bilo na hiljade vrlo hrabrih i ilavih boraca, valja napomenuti da su se
gotovo sve vee borbe i okraji izmeu njih i okupatorskih snaga vodile na inicijativu okupatorskih
zapovjednika, koji bi s vremena na vrijeme odluili da odreena podruja oiste od partizana. Titovo
oslobaanje zabaenih krajeva nije bitno uticalo na njemako voenje rata. Nijemci i Talijani i dalje su
drali u svojim rukama najvee gradove, glavne ceste i eljeznike pruge (osim pruga od Splita i Rijeke
do Ogulina), te najvanije rudnike. esto se tvrdi kako je Tito drao velik broj njemakih divizija na
jugoslavenskom tlu; ali na poetku 1943. godine bilo je u cijeloj bivoj Jugoslaviji svega etiri njemake
divizije, i to nipoto elitne. [Ovo se odnosi samo na njemake divizije. Dakako da su u talijanskoj
okupacionoj zoni bile i talijanske divizije (do septembra 1943) i da je stoga bila oslabljena talijanska
odbrana Italije 1943. godine. Meutim, razlozi za stacioniranje talijanskih jedinica u zapadnoj Jugoslaviji
nisu bili ogranieni samo na protupartizanske akcije: jedan je od glavnih faktora strategije Sila osovine

1942. i 1943. godine bila odbrana hrvatske i crnogorske obale od eventualne saveznike invazije.] (U
augustu te iste godine pridruile su im se jo dvije rezervne divizije netom osposobljenih regruta i jedna
istroena divizija koja se borila pod Staljingradom, a potkraj te iste godine, nakon kapitulacije talijanskih
634

oruanih snaga u mjesecu septembru, dole su jo dvije-tri divizije.) Evo, uostalom, to je napisao
jedan kritiar, nenaklonjen Titu ali vrlo otrouman: Na podrujima Bosne i Hercegovine i Hrvatske po
kojima su neprestano tumarale te partizanske snage tamo-amo, dolazilo je, naravno, esto do sukoba s
jedinicama Osovine. Partizani su prekidali komunikacije, ali nisu to inili u skladu s nekim stratekim
planom, nego vie zbog toga da zatite svoje uzmake, a njihovi su pokreti praktiki uvijek bili uzmaci
635

pred neprijateljem.
Glavni razlog zbog kojeg su Nijemci odluili protjerati Titove snage iz sjeverozapadne Bosne na
poetku 1943. godine bijae taj to su se bojali saveznikog iskrcavanja na dalmatinskoj obali, pa su
eljeli pojaati nadzor nad strateki vanim zaleem. Iz istog razloga Nijemci su isplanirali i ofanzivu
636

protiv etnika u Hercegovini i Crnoj Gori. Zapravo su svi vojni zapovjednici bili u svojoj strategiji
zaokupljeni oekivanim saveznikim iskrcavanjem. I Mihailovi je elio osloboditi se partizana kako ne
637

bi bilo zapreka brzom saveznikom napredovanju u unutranjost i spajanju s njegovim snagama. to se

Tita tie, on je poslao u martu 1943. godine trojicu svojih visokih oficira na pregovore s Nijemcima,
najprije u bosanski gradi Gornji Vakuf a onda u Zagreb. Oni su obavijestili Nijemce da je Tito u sluaju
angloamerikog iskrcavanja spreman suraivati s njemakim divizijama u Hrvatskoj u zajednikim
638

operacijama protiv napadaa. Tito je znao da bi savezniko iskrcavanje u Jugoslaviji znailo

povratak kralja i izbjeglike vlade i kraj svim njegovim snovima o neposrednom komunistikom
preuzimanju vlasti. Takva su ga strahovanja muila ak i poto je poeo primati direktnu pomo od
Saveznika potkraj ljeta 1943. godine. Jedan je visoki njemaki dunosnik u Jugoslaviji tvrdio da je
godine 1944. bilo trenutaka kad partizane nisu toliko brinuli Nijemci koliko eventualno savezniko
639

iskrcavanje.
Godine 1943. te suprotstavljene tenje izazvale su niz taktikih preorijentacija u strategiji triju
razliitih vojnih snaga - ili bolje rei etiriju jer se talijansko dranje prema etnicima razlikovalo od
suzdranijeg stava Nijemaca. Nijemci su odbacili partizane na poetku 1943. godine prema Hercegovini.
Tito je dodue ionako kanio udariti na jug da napadne etnike snage u Hercegovini i Crnoj Gori. Iako su
ga Nijemci progonili a etnici mu se isprijeili na putu, on je u martu uspio prijei preko Neretve u
Hercegovini i probiti se na jug do etnikih uporita u Crnoj Gori. (U tom je razdoblju zapoeo
pregovore s Nijemcima ne bi li ih uvjerio da je u njihovom interesu da ga puste da se obrauna s
640

Mihailoviem.) Talijani su tijesno suraivali s etnicima, ali su Nijemci unitenje Mihailovievih

snaga jo smatrali kao strateki vaan cilj. U maju su zarobili i razoruali nekoliko hiljada crnogorskih
641

etnika, a lokalnog etnikog komandanta poslali su u zarobljeniki logor u Galiciji. Tada su se, na
poetku ljeta 1943, Nijemci okomili na partizane i gotovo ih opkolili na Durmitoru u sjevernoj Crnoj
Gori.
Titovi su se borci strahovito odluno borili i napokon se probili iz obrua, pa su krenuli kroz
jugoistonu Bosnu zaobilazei Sarajevo s istone strane i produili dalje na zapad od Olova do
642

Travnika. Napokon je Tito uspio smjestiti svoj tab u Jajce u sredinjoj Bosni.
Na Durmitoru se Titu pridruio britanski oficir William Deakin, koga su se snano dojmile
partizanske borbene sposobnosti. Njegovi izvjetaji, kao i izvjetaji drugih britanskih oficira koji su

posjetili partizane toga ljeta i jeseni, potaknuli su Saveznike da obustave svoju podrku Mihailoviu i da
je ponu pruati Titu. Osim toga, partizani su stekli veliku prednost pred etnicima kad su Talijani u
septembru 1943. kapitulirali pa su velike koliine talijanskog oruja i vojne opreme pale u partizanske
643

ruke. Tada su pojedini Mihailovievi lokalni komandanti poeli direktno suraivati s Nijemcima.
Godine 1944. Saveznici su poveali svoju pomo Titu, a njegove su snage brojano porasle kad je zbog
opeg sloma ustakog reima popunio svoje redove nezadovoljnim Hrvatima i muslimanima, kao i
Srbima. U ljeto te iste godine Nijemci su se poeli povlaiti iz bive Jugoslavije. Tito je dobio od
Saveznika velike koliine oruja ne bi li onemoguio njemako povlaenje, ali je njemu glavna briga bila
da osigura pobjedu u graanskom ratu.
U septembru su Saveznici nagovorili kralja Petra da pozove sve Jugoslavene da podupru Tita.
Potkraj te godine sovjetske trupe (Trea ukrajinska armija marala Tolbuhina, potpomognute bugarskim
snagama) zauzele su vei dio istone, sredinje i sjeverne Srbije. Time je bila osigurana komunistika
vladavina u Jugoslaviji poslije rata.
Nije teko razumjeti dranje bosanskih Hrvata i bosanskih Srba u ove etiri ratne godine. Prvi su se
drali jednako kao i Hrvati u Hrvatskoj: manjina je aktivno podrala ustae, a veina je u prvi mah
pozdravila stvaranje NDH, ali se malo-pomalo sve vie razoaravala tako da je 1943. i 1944. godine
velik broj njih pristupio partizanima. Bosanski su Srbi, kao to smo ve vidjeli, ubrzo bili natjerani da se
suprotstave ustakoj dravi i vojnoj okupaciji Sila osovine. Partizanska je vojska u tri navrata provela po
nekoliko mjeseci na jednom mjestu, hvatajui dah i primajui u svoje redove nove borce, a sva tri puta
bijae to na teritoriju Bosne (Foa u prvoj polovici 1942. godine, Biha u drugoj polovici te iste godine i
Jajce u drugoj polovici 1943. godine). Tako su Srbi imali mnotvo prilika da pristupe partizanima.
Mihailovievi su etnici takoer regrutirali bosanskohercegovake Srbe, naroito u dolini rijeke Drine u
istonoj Bosni i na graninom podruju izmeu Hercegovine i Crne Gore.
Dranje bosanskih muslimana nije bilo tako jednostavno. Vidjeli smo ve da su izmeu dva rata ope
politike simpatije muslimana bile vie na strani Zagreba nego Beograda. Premda je slubena politika
Jugoslavenske muslimanske organizacije bila sklona jugoslavenstvu s ublaenim primjesama
regionalnog autonomatva, i premda je sam Spaho uvijek govorio za sebe da je Jugoslaven, veina
njegovih muslimanskih kolega izjanjavala se kao Hrvati muslimanske vjeroispovijesti. Ta je
identifikacija, meutim, imala svoje granice. Kada je, naprimjer, muslimanski politiar najizrazitije
prohrvatske orijentacije Hakija Hadi osnovao pred izbore 1938. godine muslimanski ogranak Hrvatske
seljake stranke, pristupila mu je samo aica Spahinih suparnika, a na izborima je osvojio svega
644

nekoliko hiljada glasova. Meu hodama prevladavali su neobino izmijeani osjeaji prema ideji bilo
kakvog pohrvaivanja bosanskih muslimana. Brat Mehmeda Spahe, Fehim, koji je bio reisul-ulema od
1938. do 1942. godine, izjanjavao se kao Hrvat i igrao je glavnu ulogu u muslimanskom prohrvatskom
kulturnom drutvu Narodnoj uzdanici. (Suparnika organizacija Gajret i dalje je bila na izrazito
prosrpskoj liniji.) Ali Fehimu Spahi bilo je isto tako stalo da ouva poseban muslimanski identitet, za
koji je drao da je ozbiljno ugroen. Stoga se u slubenim uputama usprotivio mjeovitim brakovima i
nadijevanju nemuslimanskih imena djeci. tavie, savjetovao je muslimanima neka ne ulaze u katolike
645

crkve, jer se pribojavao da e u tom sluaju morati skinuti fes.

Da su morali birati izmeu Beograda i Zagreba, veina bi se muslimanskih politiara i hoda bila
odluila za Zagreb, pod uvjetom da im se zajami da e moi slobodno ispovijedati islam. Zato se Ante
Paveli pobrinuo da im to obea im je stupio na vlast. Na dan 25. aprila 1941. poslao je linog
izaslanika Fehimu Spahi ne bi li ga uvjerio kako eli da se bosanski muslimani osjeaju slobodni,

zadovoljni i potpuno ravnopravni. Zajamena im je puna vjerska sloboda, pa i sloboda kolovanja, a

jedanaest politiara, bivih pripadnika Jugoslavenske muslimanske organizacije, pozvani su da budu
646

lanovi tobonjeg Sabora u Zagrebu.

Voa te stranke Dafer Kulenovi imenovan je u novembru 1941. za potpredsjednika vlade NDH. On
je oduvijek bio prohrvatski orijentiran, a kao to smo vidjeli, bio je i grdno razoaran politikim
zbivanjima u Beogradu u posljednjim predratnim godinama. Ipak, nije bio oduevljeni ustaa. Ili, kao to
je napomenuo jedan strunjak za to razdoblje: Premda je ostao u vladi do kraja, nikad nije potpuno
zadobio povjerenje ustaa, a izgubio je povjerenje pripadnika bive Jugoslavenske muslimanske
organizacije; pod njihovim je pritiskom esto izjavljivao da on nije predstavnik vlade NDH, nego da on
647

predstavlja samo sebe. Najuticajniji ovjek u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji nakon smrti
Mehmeda Spahe bio je poslovni ovjek iz Sarajeva Uzeir-aga Hadihasanovi. On je nagovarao
Kulenovia da ue u vladu NDH kako bi sprijeio zloupotrebe i iskoristio svoj uticaj protiv djelovanja
prohrvatskog ekstremiste Hakije Hadia, koji je imenovan za ustakog povjerenika za Bosnu i
Hercegovinu. Potkraj aprila 1941. Hadihasanovi je bio lan mjeovitog muslimansko-srpskog
izaslanstva, zajedno sa srpskim politiarom iz Bosne Milanom Boiem, koji je od Hakije Hadia
zatrailo autonomiju za Bosnu i Hercegovinu. Posljedica je te inicijative bila da su Boi i njegove
srpske kolege uskoro zatim bili uhapeni i pobijeni, a Hadihasanoviu je reeno neka se radije okani
648

svojih protuhrvatskih ideja.

Uskoro je meu mnogim muslimanima zavladalo razoaranje. Premda nije bilo opeg pogroma
organiziranog protiv njih, pogaeno je obeanje da e se potovati sva njihova prava. U ustakoj NDH
jednostavno nije funkcionirala pravna drava. U ljeto i jesen 1941. godine, poevi od 2. augusta, hode
su izdale niz javnih rezolucija i protesta. Takve su rezolucije donesene u Sarajevu, Prijedoru, Mostaru,
Banjoj Luci, Bijeljini i Tuzli. U mostarskoj rezoluciji spominjali su se nebrojeni zloini, prijestupi,
zloupotrebe i prisilne promjene vjere koji su izvreni i koji se vre nad pravoslavnim Srbima i drugim
naim sugraanima. U rezoluciji hoda u Banjoj Luci iznesene su pritube na pljaku i otimainu srpske i
jevrejske imovine. U peticiji koju je pokrenuo Hadihasanovi a potpisala je stotina istaknutih
sarajevskih muslimana u mjesecu oktobru, osueno je nasilje izvreno na Jevrejima i Srbima i zahtijevala
se sigurnost ivota, dostojanstva, imovine i vjere za sve graane. Potkraj te godine Nijemci su
649

izvijestili da su se znatno pogorali odnosi izmeu muslimana i dravne vlasti.

Istodobno se zbog akata nasilja koje su Srbi izvrili na muslimanima, posebno u Hercegovini,
muslimani nisu mogli pridruiti Srbima u pruanju otpora ustaama. Naprotiv, neki su od njih umjesto toga
bili ponukani da stupe u redove ustake milicije. Bosanski muslimani nisu ak imali ni svoga
predstavnika u kraljevskoj vladi u izbjeglitvu, pa nisu mogli osjeati bogzna kakvu lojalnost prema
vojnom predstavniku te vlade Mihailoviu. Meutim, u drugoj polovici 1941. godine, kad je ve bilo
lako partizane politiki i vojno razlikovati od etnika (i kad su partizanski zapovjednici sprijeili svoje
ljude da napadaju muslimanska sela), muslimani su zaista poeli stupati u Titovu vojsku. Prva
muslimanska partizanska jedinica, tzv. Mujina eta, osnovana je negdje iza augusta 1941, a do decembra
je prerasla u bataljon. U zimu 1941. na 1942. godinu, za Titova boravka u Foi, osnovana je jo jedna
jedinica muslimanskih mladia, a na poetku 1942. muslimani su stupali i u partizanske bataljone kraj
Zenice i u Hercegovini. U toku te godine osnovane su i druge muslimanske jedinice, a u decembru je
650

formirana Osma krajika (muslimanska) brigada pod zapovjednitvom Osmana Karabegovia. Broj
muslimanskih regruta bio je u prvo vrijeme neznatan. U toj ranoj fazi pristupio je komunistima samo jedan
istaknuti muslimanski politiar, Nurija Pozderac. Teko je bilo uvjeriti hode i muftije u Bosni i

Hercegovini da je budunost njihova naroda u ateizmu i komunizmu. Vjerovatno su bili neto uli o
skandaloznom postupanju s islamom u Sovjetskom Savezu u prethodnih dvadesetak godina, pa ih nisu
mogli razuvjeriti ni pamfleti koje je izdavala Titova organizacija i u kojima je Sovjetska Rusija bila
651

prikazivana kao udesna zemlja tolerancije i vjerske slobode.

Meutim, u to isto vrijeme, dok su lokalni etniki komandanti doputah svojim ljudima da napadaju
muslimanska sela, etnici su se slubeno obraah muslimanima za podrku. Tako je jedan od etnikih
elnika u Hercegovini Dobrosav Jevevi zapisao u julu 1942. da treba biti tolerantan prema
muslimanima iz taktikih razloga, iako se ne smije smetnuti s uma da s njima ne moe biti prave
652

sloge. Nije bilo vjerovatno ni da e to smetnuti s uma muslimani u mnogim dijelovima jugoistone
Bosne i Hercegovine, gdje su etnici i druge lokalne srpske jedinice pobili na hiljade muslimana u zimu
sa 1941. na 1942. godinu i u ljeto 1942. godine. Najvei su pokolji bili u okolici Foe i ajnia.
Najmanje 2.000 muslimana pobile su ondje jedinice pod zapovjednitvom lokalnog etnikog komandanta
Zaharija Ostojia u augustu 1942, a u februaru 1943. pobijeno ih je vie od 9.000, od kojih 8 000 starijih
653

ljudi, ena i djece. Uspostavljen je uasan sistem uzajamno pothranjivane mrnje. to je vie
muslimana pristupalo partizanima, to su vie etnici smatrali muslimane kao takve svojim dumanima, a
to su vie etnici ubijali muslimane, to je vjerovatnije bivalo da e tamonji muslimani suraivati s
partizanima, Nijemcima, Talijanima i ustaama protiv etnika.
Ipak, nije svugdje bilo tako. Na nekim podrujima ak su i suraivali muslimani i etnici. Takva
jedna muslimansko-etnika skupina u okolici Zenice uputila je u maju 1942. ovakvu poruku Nijemcima:
654

Uklonite ustae iz Bosne pa emo mi muslimani i Srbi napraviti ovdje red za dvije sedmice.
Najaktivniji proetniki muslimani bili su dr. Ismet Popovac, koji je bio naelnik Konjica, i Fuad
Musakadi, bivi ef policije u Sarajevu. Popovac je ponudio Mihailoviu da e za njega regrutirati
muslimane. Takvu su ideju zagovarali jo neki prosrpski i antikomunistiki muslimani u vie bosanskih
gradova. U decembru 1943. raunalo se da oko 8 posto Mihailovievih vojnika ine muslimani - moda
655

njih 4 000 ili neto vie. Sam je Popovac predvodio napad kojim je osloboeno jedno muslimansko
selo u januaru 1943. godine. Te su iste godine, meutim, komunisti zarobili i njega i Fuada Musakadia i
656

strijeljali ih.
U tom vrtlogu suprotstavljenih sila - koje su sve, valja podsjetiti, vukle porijeklo izvan Bosne najprirodniji i najomiljeniji kurs za muslimane bio je da osnivaju svoje lokalne odbrambene jedinice i da
se nastoje odbraniti od svih napadaa. Takve male naoruane skupine nikle su po cijeloj zemlji. U
oktobru 1942. postojala je i Muslimanska dobrovoljaka legija od otprilike 4 000 ljudi, koja se borila
vie protiv partizana nego protiv etnika, ali nije vjerovala ni ustakim vlastima (od kojih je ipak primala
657

oruje), nego je nastojala pregovarati direktno s Nijemcima. Slina ali jo samostalnija jedinica
nastala je u Cazinskoj krajini u zapadnoj Bosni (nedaleko od Bihaa) u ljeto 1943. godine. Predvoena
bivim partizanom Huskom Miljkoviem i sastavljena mahom od demoraliziranih nekadanjih partizana i
dezertera iz jedinica lokalne odbrane, ta je jedinica imala osam kompletnih bataljona i gospodarila je
velikim podrujem. Husku Miljkovia nastojali su naizmjence predobiti za svoju stranu NDH i partizani,
ali je on zadrao distancu i prema jednima i prema drugima sve do februara 1944, kad je sklopio
658

sporazum s partizanima - na to su ga ubili proustaki pripadnici vlastite vojske.

Mnogim muslimanskim politiarima inilo se da je jedino rjeenje za Bosnu neka vrsta autonomije.
A jedini nain da se to postigne bilo je da se obrate direktno Nijemcima, koji su to mogli ostvariti. Nije
to bilo puko oivljavanje starog sna muslimanskih politiara, iako bijae i odjek zahtjeva takvih ljudi kao

to je bio erif Arnautovi, zahtjeva za autonomijom pod ugarskom vlau potkraj Prvog svjetskog rata.
Bijae to pokuaj da se pronae praktino rjeenje za sve nesnosniji poloaj. Odatle je potekao i onaj
famozni Memorandum koji su bosanski muslimani uputili Hitleru u novembru 1942. i koji je ve
spomenut u prvom poglavlju ove knjige. Osim hvalisanja gotskim porijeklom, u njemu se autori gorko
ale na ustake pokolje muslimana i zahtijevaju da se stane na kraj svakoj ustakoj aktivnosti u Bosni i
Hercegovini. Da bi se zemlja zatitila, zatraeno je odobrenje da se proiri Muslimanska dobrovoljaka
659

legija, i predloeno, radi umirenja Nijemaca, da Legija bude pod direktnim njemakim nadzorom.
Bijae to pomno odvagnut paket prijedloga, ali je bitni zahtjev, autonomija Bosne i Hercegovine,
Nijemcima bio neprihvatljiv jer su znah da bi time nanijeli nepodnoljivu uvredu Zagrebu. Njima je,
meutim, bilo stalo do daljnjeg regrutiranje mladia iz te regije. U decembru je Hitler zapovjedio da se
SS divizija Princ Eugen, koja se uglavnom sastojala od pripadnika njemake manjine iz Rumunije,
prebaci u NDH i popuni ondje svoje redove takoer pripadnicima njemake manjine. Kad je Hitler u
februaru 1942. rekao kako eli da ta divizija nadzire stvaranje itave jedne nove divizije u NDH,
Himmler je predloio da se jedna divizija sastavi samo od bosanskih muslimana. Prijedlog je prihvaen,
660

unato otrim protestima iz Zagreba. Naelo stvaranja SS divizija od dobrovoljaca iz okupiranih

zemalja bilo je ve provjereno u praksi. Tako su bile nastale njemake divizije u Francuskoj, Belgiji,
Nizozemskoj i Danskoj. Muslimanska je divizija postala 13. SS divizija i dobila popularno ime Handar
divizija prema tradicionalnom oruju iz te regije, turskom bodeu koji moe biti zakrivljen kao jatagan.
Regrutiranje je zapoelo u aprilu 1943, a Nijemci su iskoristili boravak u Sarajevu pronjemakog
Velikog muftije iz Jeruzalema da on pozove hode na saradnju u tom poslu. (Veliki muftija El-Huseini bio
je odavno poznat po svojoj silnoj mrnji prema Britancima. Nakon Balfourove deklaracije o Palestini
1917. godine pozvao je sve Arape da osnuju arapsko-muslimansko-njemaki savez protiv britanske
politike.) Neki od bosanskih muftija i hoda potpomogli su to regrutiranje, a svaka jedinica u diviziji
dobila je mladog muftiju za duhovnoga savjetnika; asnici su, meutim, bili gotovo svi istokrvni
661

Nijemci. Do kraja aprila regrutirano je 12 000 mladia, a divizija je na kraju imala 21 000 boraca.
Regrutiranje je veinom bilo dobrovoljno, samo to se ini da su mnogi regruti dobili prilino pogrenu
662

predodbu o svrsi same divizije. Openito su bosanski muslimani bili razoarani jer su povjerovali da
e ta divizija braniti njihove gradove i sela, a umjesto toga su u ljeto 1943. regruti upueni na dugotrajnu
obuku u Njemaku i Francusku. Dvije skupine muslimana, iz Sarajeva i Banje Luke, poslane su da se
pridrue hrvatskim inenjercima u centru za obuku u Villefranche-de-Rouergue, nedaleko od Toulousea.
Ondje su, u noi 17. septembra, pod vodstvom muslimana Ferida Dania i Hrvata Boe Jeleneka
pohvatali svoje njemake oficire, na brzinu ih osudili na smrt i strijeljali. Namjeravali su pobjei i
pridruiti se francuskom pokretu otpora, ali je jedan oficir digao uzbunu pa su ih napale njemake
jedinice. Jelenek im je umaknuo, ali su petnaestorica pobunjenika poginula, a jo ih je 141 ubijen u
kasnijoj operaciji ienja terena. Godinjica ove pobune slavi se i dan-danas u Villefranche-de663

Rouergueu pod malko jednostranim nazivom La revolte des Croates.

Poto je Handar divizija upuena na daljnju obuku u jo dalje mjesto u leskoj, u Bosni je
nezadovoljstvo sve vie raslo. Bosanski su se muslimani sve ee tuili kako ustake jedinice napadaju
njihove ljude. Mnogi su muslimani poeli osnivati lokalne odbrambene jedinice poznate pod nazivom
zeleni kadar. Ta je organizacija imala i svoga politikog vou, profesora Neada Topia, koji se
takoer zalagao za autonomiju Bosne i Hercegovine. Slino je neto poduzeo i stariji lan Islamskog
vijea u Sarajevu Muhamed Panda, koji je u novembru 1941. pozvao muslimane da zbace ustaki jaram i
osnuju autonomnu bosansku dravu s jednakim pravima za sve graane, bez obzira na vjersku pripadnost.

Vijest o njegovu apelu snano je odjeknula u Handar diviziji jer je on bio jedan od predvodnika
kampanje za regrutiranje muslimana.

664

Istodobno su, meutim, muslimani sve vie stupali u partizanske

665

redove, privueni stvaranjem esnaeste muslimanske brigade, u septembru 1943.

Nakon viekratnih zahtjeva za povratak Handar divizije, Hitler ju je najposlije vratio u Bosnu u
martu 1943. zbog operacija za odravanje mira. Razmjetena je po sjevernoj i istonoj Bosni (Tuzla,
Gradaac, Brko, Bijeljina i Zvornik), gdje je u proljee i ljeto iste godine izvrila niz okrutnih odmazdi
666

- ubistava i drugih zloina nad srpskim stanovnitvom. Ne zna se taan broj rtava, ali ih je svakako
bilo na stotine, a moda i na hiljade. Kako je godina odmicala, muslimani su zbog novog razvoja prilika
bivali sve spremniji da podijele svoju sudbinu s partizanima. Zbog sve otvorenije saradnje Nijemaca i
etnika, bivali su sve nepovjerljiviji prema Nijemcima, a zabrinjavao ih je i prekid diplomatskih odnosa
Njemake s Turskom. Tito je postizao sve nove vojne uspjehe, a kad je u septembru osvojio Derventu,
postavio je ultimatum svim hrvatskim i bosanskim jedinicama da pristupe partizanima, to je i uinilo oko
2.000 pripadnika Handar divizije. Kako su ustae bivale sve bezobzirnije u svojim pokuajima da
zastrae muslimansko stanovnitvo smaknuima po kratkom postupku, meu muslimanskim je vojnicima
sve vie rasla nesklonost prema NDH. Handar divizija naglo se raspala, pa su u oktobru njemake vlasti
u Zagrebu izvijestile Berlin da ta divizija nije vie uope sposobna provoditi vojne operacije. Pao je
apsurdan prijedlog da se osnuje nova divizija, ali od toga nije bilo nita. Na kraju 1944. godine
667

rasformirane su sve SS jedinice koje su nastale u NDH.

Partizani su osvojili Sarajevo 6. aprila 1945. Za dvijetri sedmice cijela Bosna i Hercegovina bila je
u njihovim rukama. Na dan 28. aprila imenovana je narodna vlada Bosne i Hercegovine. Veina se
muslimana pomirila s injenicom komunistike vladavine. Umjesto da ih proguta Hrvatska (ustako
rjeenje) ili Srbija (etniki plan), ponueno im je nekakvo neodreeno federalno rjeenje u kojem e
Bosna i Hercegovina i dalje opstati. Ali nadasve su se radovali vremenu kada vie nee biti klanja.
Rauna se da je oko 75 000 muslimana izgubilo ivote u ratu, to iznosi 8,1 posto ukupnog stanovnitva.
To je vei postotak od postotka Srba koji su stradali u ratu (7,3 posto) i svih drugih naroda osim Jevreja i
668

Roma. Muslimani su se borili za sve strane - ustae, Nijemce, etnike, partizane - i bili su rtve svih
zaraenih strana. Mnogi su od njih pomrli u hrvatskim i njemakim logorima smrti, recimo u Jasenovcu,
Buchenwaldu, Dachauu i u Auschwitzu.
Samo to ubijanju jo nije doao kraj.

669

Oni nisu izazvali taj rat a najvie su se borili da se odbrane.

14. Bosna i Hercegovina u Titovoj Jugoslaviji,

1945-1989.
Titu se esto odaje veliko priznanje da je nakon Drugog svjetskog rata donio Jugoslaviji unutarnji
mir i pomirenje. Istina je da je mir zavladao, i da su ratne rane malo-pomalo zalijeene. Isto je tako istina
da je Tito dobro promislio o usuglaavanju suprotstavljenih zahtjeva jugoslavenskih naroda i pokrajina.
Samo to je Titu ipak vlast bila vanija od pomirenja, a komunistika je vlast uspostavljena u Jugoslaviji
uz vrlo visoku cijenu. U posljednje je vrijeme najpoznatiji primjer za tu tvrdnju postupanje s razliitim
ostacima protupartizanskih snaga (i s njima zdruenim civilima) koji su se u aprilu i maju 1945. bili
sklonili u Austriju zaposjednutu Saveznicima: sa slovenskim belogardejcima, s ustaama i
domobranima, te s jednim dijelom crnogorskih etnika. Britanci su ih na Titov zahtjev izruili
partizanima. Veina ih je bila pobijena poslije povratka na jugoslavensko tlo.
Rauna se da je gotovo 250 000 ljudi izgubilo ivote u masovnim strijeljanjima, marevima smrti i
670

koncentracionim logorima 1945. i 1946. godine. U izvjetaju jednog amerikog slubenika o situaciji u
Jugoslaviji u februaru 1945. stoji i ovo: Propaganda i organizirane spontane' demonstracije, prisilni
rad, samovoljno rekviriranje po kratkom postupku, hapenja i kanjavanja te mjere zastraivanja isuvie
671

podsjeaju ljude na okupaciju. Titova tajna policija, Organizacija za zatitu naroda (OZNA), revno
je zatvarala prave ili izmiljene politike neprijatelje. Prema Titovim vlastitim rijeima, svrha je OZNE
672

bila da utjera strah u kosti onima koji ne vole ovakvu Jugoslaviju - a takvih je bilo vrlo mnogo.
Meu njima su bili sretnije ruke oni koji su osueni na prisilni rad na jednom od mnogih gradilita u
zemlji. Njihov su rad dopunjavali strani dobrovoljci koji su radili na omladinskim radnim akcijama, od
kojih je jedna od prvih bila gradnja eljeznike pruge Samac - Sarajevo 1947. godine. Evo to je o tome
napisao neutralan posmatra: Autoput Beograd - Zagreb, jedno od dinih dostignua iz tog razdoblja,
nisu izgradile samo omladinske radne brigade, kako se trubilo na sve strane, nego je njima obilato
pomagala i prisilna radna snaga, posebno klasni neprijatelji iz buroaskih redova, to je moda i jedan
673

od razloga to je autoput tako loe izgraen.

Kad je Staljin 1948. godine iskljuio Jugoslaviju iz Kominforma (organizacije koja je naslijedila
Kominternu), jugoslavenski su povjesniari uskoro poeli iznova pisati historiju Jugoslavije ne bi li
dokazali da je Tito oduvijek vodio nezavisnu, liberalnu i antistaljinistiku politiku. Istina je, meutim, da
je njemu prije raskida sa Sovjetskim Savezom, pa i nekoliko godina nakon toga, uzor koji je vjerno
674

slijedio bila Staljinova politika. ak je i jugoslavenski federativni ustav, proglaen u januaru 1946, bio
naprosto vjerna kopija sovjetskog ustava donesenog desetak godina prije toga. U njemu je bila uobiajena
mjeavina bombastinih deklaracija i upljih fraza, prema kojima je, naprimjer, svaka republika
suverena, ali nema pravo na otcjepljenje zato to su narodi Jugoslavije jednom zauvijek odluili ivjeti
675

zajedno. Nije potrebno ni spominjati da se u ustavu uope nije spominjala Komunistika partija koja je
faktiki drala svu vlast u svojim rukama. Tito se posluio metodom uobiajenom u ostalim
istonoevropskim zemljama da Partiju u prvi mah zakamuflira Narodnom frontom dok najposlije ne
676

eliminira svaki trag politikog pluralizma. Godine 1947. najavljen je izvanredno ambiciozan
Petogodinji plan. Godine 1949, nakon raskida sa Staljinom, silom je preko noi provedena
kolektivizacija u poljoprivredi, a posljedica je toga bila da je naglo opala proizvodnja itarica te je
677

veim gradovima idue godine zaprijetila glad.

Jedna od najtipinijih karakteristika toga razdoblja staljinistike politike bila je antireligiozna

kampanja. Osobito se grubo postupalo s Katolikom crkvom zato to je dio njena klera suraivao s
ustaama u Hrvatskoj i Bosni. Neke su crkve unitene, a samostani i sjemenita zatvoreni. Pravoslavna je
crkva prola neto bolje, iako je u tri-etiri godine izvren snaan pritisak na njene institucije. Dio je
njena vieg sveenstva suraivao s kvislinkim reimom u Srbiji, ali je i nekoliko mladih naprednih
sveenika sluilo u Titovoj vojsci kao vojni sveenici. Poticano je osnivanje drutava takvih sveenika u
678

samoj crkvi da bi Komunistika partija mogla posredno uticati na crkvu. to se islama tie, ini se da
su novi jugoslavenski vladari drali da on ima dva ozbiljna nedostatka: prvo, smatrali su (ispravno) da je
islam vrsta religije koja ne ukljuuje samo vlastita uvjerenja nego i drutvene obiaje, i drugo, da je
nazadna i azijatska religija. Osim toga, reklo bi se da vlast eli nakon rata preistiti neke stare raune,
kao to su se muslimanski aktivisti poslije prisjeali: Komunisti bi nam u to vrijeme najvee tete i
gubitke nanijeli kad bi njihove vojne jedinice ule u sela. Jednostavno bi sve potencijalne protivnike,
mahom ljude na viim drutvenim poloajima i intelektualce za koje se znalo da su vjernici, poubijali bez
679

ikakva suenja ili istrage. U Ustavu iz 1946. godine stajao je, naravno, uobiajeni lan prema kojem
e Jugoslavija potovati vjerske slobode a crkva e biti odvojena od drave. Meutim, u praksi je bilo
drukije.
Godine 1946. ukinuti su sudovi islamskog svetog zakona. Godine 1950. donesen je zakon kojim je
enama zabranjeno nositi ferede. Iste godine zatvoren je posljednji mekteb, osnovna kola u kojoj su
uenici sticali temeljno znanje o Kuranu, a poduavanje djece u damijama nije bilo doputeno. Godine
1952. zatvorene su sve tekije u Bosni i Hercegovini i zabranjeni svi derviki redovi. Prema nekim
izvjetajima, muslimani koji su sluili vojni rok ili radili u takozvanim dobrovoljnim radnim brigadama
morali su jesti svinjetinu, a komunistiki su rukovodioci upozoreni da ne smiju obrezivati sinove. Ukinuta
su muslimanska kulturna i obrazovna drutva Gajret, Narodna uzdanica i druga. Doputen je rad samo
jednoj slubenoj (od 1947. godine pod dravnim nadzorom) islamskoj organizaciji, sa svega jednom,
strogo nadziranom medresom za kolovanje hoda. Zatvorena je i muslimanska tamparija u Sarajevu i do
1964. godine bilo je zabranjeno izdavati islamske udbenike u Jugoslaviji. Meutim, neke od tih mjera
potajno su se krile: i dalje su bili u opticaju islamski tekstovi, djeca su se poduavala u damijama,
derviki su redovi djelovali u privatnim kuama, a studentska organizacija Mladi muslimani odupirala
se kampanji protiv islama sve dok nekoliko stotina njenih lanova nije pozatvarano 1949. i 1950. godine.
Muslimanska je zajednica pretrpjela ve velike tete u ratu: rauna se da je u cijeloj Jugoslaviji
uniteno ili teko oteeno 756 damija. Mnoge su od njih lokalnom inicijativom obnovljene, ali je 1950.
godine u Bosni i Hercegovini jo bilo 199 damija izvan upotrebe, od kojih je jedne trebalo popraviti a
druge su komunistike vlasti poslije pretvorile u muzeje, skladita ili ak staje. Tijelo koje je upravljalo
vakufima bilo je faktiki pod dravnim nadzorom, pa je bilo prisiljeno da velik dio svoje najvrednije
imovine (recimo, prvi moderni blok poslovnih Zgrada u Sarajevu) prepusti lokalnim vlastima. Mnoga
muslimanska groblja pretvorena su u parkove ili gradilita za poslovne i stambene zgrade. Istina je da je
reisul-ulema auevi bio predlagao neto slino prije rata, ali sigurno nije mislio da e se to uraditi bez
pristanka muslimanske zajednice. Posljednji udarac vakufima, iji je imetak bio ve osiromaen
eksproprijacijom obradive zemlje, zadala je nacionalizacija nekretnina 1958. godine. Tako su nestale
velike dobrotvorne fondacije koje su djelovale 400 i vie godina, kao to je bila zadubina Gazi Husrev680

begova iz tridesetih godina 16. stoljea.

Opi uvjeti vjerskog ivota u Jugoslaviji popravili su se nakon 1954. godine, kad je izglasan novi
zakon koji je svima zajamio vjersku slobodu (ponovo) i kojim su crkve stavljene pod neposredni
dravni nadzor. Godine 1956. poeo se intenzivno provoditi program obnove pravoslavnih manastira,

dijelom iz turistikih razloga a dijelom i zato to su izmeu vieg pravoslavnog sveenstva i drave
681

uspostavljeni neto njeniji odnosi. Meutim, opi slubeni stav prema islamu popravio se potkraj
pedesetih i u ezdesetim godinama iz jednog posebnog razloga: jugoslavenska je muslimanska zajednica
postala tada orue Titove, toboe, nesvrstane vanjske politike.
Kao i mnoga druga Titova openito slavljena dostignua, bijae to politika na koju je on takorei
sluajno natrapao. Poto je (na svoje veliko udo) bio izbaen iz Kominforma i postao uveliko ovisan o
zapadnim kreditima, pomoi i diplomatskoj podrci, bila mu je potrebna ideologija zbog koje e se initi
da je on navla upao u taj nezgodni poloaj, a ujedno mu omoguiti da dri na distanci neugodno uslune
zapadne demokracije. Otkrio je to na svom putovanju po Etiopiji, Indiji i Egiptu 1955. godine. Uskoro je
nakon toga poeo drati govore u kojima je osuivao podjelu svijeta na blokove, a sljedee godine, kad
682

su Jugoslaviju zajedniki posjetili Naser i Nehru, razradio je retoriku pokreta nesvrstanih. I Naseru i
indonezijskom voi Sukarnu predstavljen je reisul-ulema kad su 1956. godine posjetili Beograd. Iako je
slubeno tijelo koje je predstavljalo jugoslavenske muslimane Islamska vjerska zajednica dobilo nalog
da bojkotira Svjetski islamski kongres u Karaiju 1952. godine, njegovi su predstavnici uveliko putovali
po svijetu i nastupali kao predstavnici muslimana na svim skupovima Treeg svijeta i nesvrstanih
683

zemalja. Uskoro je muslimanska vjerska pripadnost postala preporuka svakome ko se nadao

napredovanju u jugoslavenskoj diplomatskoj slubi. Oko sredine ezdesetih istaknuti muslimanski
diplomati iz Bosne i Hercegovine sluili su u vie arapskih drava i u Indoneziji, meu njima i sin jednog
684

biveg reisul-uleme. inilo se da nije vano to su ti diplomati lanovi Komunistike partije koji su se
uglavnom odrekli svoje religije, glavno je da su se zvali Mehmed, Ahmed i Mustafa.
Pitanje to znai biti musliman u Bosni i Hercegovini - je li posrijedi religiozni, etniki ili
nacionalni identitet - nije bilo skinuto s tapeta, uprkos uvjerenju Komunistike partije Jugoslavije u prvim
godinama Titove vladavine da e se to dogoditi. U etrdesetim godinama slubeni je stav glasio da e se
taj problem malo-pomalo rijeiti sam od sebe, kad se muslimani identificiraju s Hrvatima ili Srbima. Na
prvom partijskom kongresu poslije rata utvreno je da se Bosna ne moe podijeliti izmeu Srbije i
Hrvatske, ne samo zato to Srbi i Hrvati ive izmijeani na cijelom tom teritoriju nego i zato to je taj
685

teritorij nastanjen i muslimanima, koji se jo nisu izjasnili u nacionalnom smislu. Izjasnili u

nacionalnom smislu znai ovdje da se nisu izjasnili hoe li biti Srbi ili Hrvati. Na partijce je izvren
odreen pritisak da se opredijele za jednu ili drugu nacionalnost. Analiza nacionalne pripadnosti
partijskih funkcionera s muslimanskim imenima u prvom jugoslavenskom priruniku Tko je tko (1956)
pokazuje da se 17 posto njih izjasnilo kao Hrvati a 62 posto kao Srbi - to je, izmeu ostaloga, znak otkud
je puhao vjetar u bosanskom politikom ivotu u to doba. U popisu stanovnitva 1948. godine muslimani
su imali tri opcije: mogli su se deklarirati kao Srbi muslimanske vjeroispovijesti, Hrvati muslimanske
vjeroispovijesti ili kao nacionalno neopredijeljeni. To je bosanskim muslimanima dalo priliku da
pokau koliko se libe da budu posrbljeni ili pohrvaeni: 72.000 njih izjasnilo se da su Srbi, 25 000 da su
Hrvati, a 778.000 deklariralo se kao neopredijeljeni. Pri sljedeem popisu stanovnitva, 1953. godine,
ishod je bio slian. Ovaj put je slubena politika promovirala duh jugoslavenstva. Muslimanstvo se
uope nije spominjalo u popisu, ali su se ljudi mogli deklarirati i kao Jugoslaveni, nacionalno
686

neopredijeljeni. U Bosni i Hercegovini bilo je takvih 891.800.

Slubena politika poela se mijenjati tek u ezdesetim godinama. Nije potpuno jasno kako je do toga
dolo.
U prvih petnaest-dvadeset godina nakon rata, na viim poloajima u Bosni i Hercegovini dominirali

su Srbi. U etrdesetim godinama bilo je u Komunistikoj partiji Bosne i Hercegovine 20 posto muslimana
i 60 posto Srba. Politika bosanske republike vlade bila je vrlo servilna prema Beogradu, sklona tretirati
svoju republiku kao tek neto vie od obine pokrajine Srbije. Nakon odlaska Srbina ure Pucara s
mjesta efa bosanske Partije 1965. godine, taj je stav donekle izmijenjen, a iskljuenjem Aleksandra
Rankovia, Titova nemilosrdnog efa slube sigurnosti, idue godine, dolo je do opeg ublaavanja
politike prema nesrpskim narodima u cijeloj zemlji. Ali ve se i prije tih dogaaja javila tendencija
priznavanja bosanskih muslimana kao naroda. Vjerovatno je to bila posljedica dvaju povezanih uzroka:
odluke da se odustane od politike integralnog jugoslavenstva i da se umjesto toga, na poetku
ezdesetih, pojaa samostalnost republika, te zakanjelog uspona malobrojne elite muslimanskih
komunistikih rukovodilaca u partijskom aparatu Bosne i Hercegovine. [Ovu tvrdnju treba moda
pojasniti. Nisu se samo Muslimani komunistiki rukovodioci zalagali za priznavanje Muslimana kao
nacije: i drugi bosanski plitiari, recimo Branko Mikuli, Hrvoje Ituk, Dragutin Kosovac i Todo
Kurtovi, podrali su taj potez, koji se smatrao dijelom procesa podizanja statusa Bosne i Hercegovine
687

naspram drugih republika.]

Prvi znak promjene pojavio se 1961. godine, kad su se ljudi u popisu stanovnitva mogli izjasniti
kao Muslimani u etnikom smislu. Zatim je, 1963. godine, u preambuli bosanskohercegovakog ustava,
stajalo izmeu ostaloga: Srbi, Hrvati i Muslimani udrueni u prolosti zajednikim ivotom - ime se
688

podrazumijevalo, iako nije izriito reeno, da Muslimane treba smatrati ravnopravnim narodom.
Openito se smatralo da je to presudan korak, a jedan od odraza te promjene bilo je i to to je u
materijalu pripremljenom za izbore funkcionera u Savezu komunista Bosne i Hercegovine 1965. godine
689

nacionalnost pojedinaca navedena jednostavno kao Srbin ili Hrvat ili Musliman. Ipak, ovo
priznavanje Muslimana kao nacionalnosti jo nije bilo slubeno proglaeno, pa se odreeni broj
akademika i rukovodilaca (pod vodstvom univerzitetskog profesora Muhameda Filipovia i uz pomo
partijskih funkcionera kao to je bio Atif Purivatra) i dalje zauzimao da se rije Musliman kao oznaka
nacionalne pripadnosti pie velikim poetnim slovom M, a ne vie kao musliman u vjerskom smislu.
Ipak je jo bilo otpora ovom prijedlogu u Partiji, koja je 1967. iskljuila profesora Filipovia iz svojih
redova. Ali na kraju je postignut uspjeh, u maju 1968, na sjednici bosanskog Centralnog komiteta, na
kojem je izdano priopenje u kojem je stajalo i ovo: Praksa je pokazala svu tetnost razliitih vidova
pritisaka... iz ranijeg perioda kad su Muslimani oznaavani kao Srbi ili Hrvati u nacionalnom pogledu.
690

Pokazalo se, a to je potvrdila i novija socijalistika praksa, da su Muslimani zaseban narod. Ovaj je
stav prihvatila i savezna vlada, unato estokim prigovorima u Beogradu srpskih nacionalista meu
komunistima kao to je bio Dobrica osi. I tako se u popisu stanovnitva 1971. godine prvi put
691

pojavljuje i oznaka: Musliman, u nacionalnom smislu.

Drugi izvor otpora ovom stavu bijae u partijskom rukovodstvu Makedonije. Sami su Makedonci
vrlo kasno, 1945. godine, priznati kao narod, pa im se nije sviala pomisao da bi se i njihova povea
692

manjina slavenskih muslimana mogla na slian nain odvojiti od makedonske nacionalnosti. Meutim,
upravo nam usporedba s Bosnom omoguuje da uvidimo zato je bosanska politika, ma koliko udno
izgledala, imala smisla. U sluaju slavenskih muslimana u Makedoniji moemo govoriti o religiji kao o
nekakvom povrinskom sloju koji se moe oguliti i ispod kojega emo otkriti etniki ili nacionalni
supstrat. Skinemo li taj islamski sloj, ostat e nam Slaven koji se moe proglasiti Makedoncem prema
kriterijima zajednikog jezika i povijesti. Ali u sluaju bosanskog muslimana, kako emo prozvati
preostali supstrat? Moemo ga proglasiti slavenskim ili bosanskim, ili ga moemo proglasiti
srpsko-hrvatskim, ali bilo bi pogreno proglasiti ga ili srpskim ili hrvatskim, i to iz dva razloga. Prvo,

zato to u doba prije islamizacije nije bilo tako odreenog srpskog ili hrvatskog identiteta kao danas,
pa ne bismo mogli govoriti o Srbima muslimanske vjeroispovijesti u tom smislu da su mu preci bili
Srbi prije nego to su postali muslimani. A drugo, kad su se bosanski krani, vrlo kasno, poeli
izjanjavati kao Srbi ili Hrvati, bilo je to samo na temelju religije. (Stoga se i potomci maarskih ili
njemakih doseljenika katolike vjere koji su u Bosnu i Hercegovinu doli za vrijeme Austro-Ugarske
693

deklariraju sad kao Hrvati, a potomci rumunskih Roma pravoslavne vjere kao Srbi.) Vidjeli smo
ve kako su mnogi bosanski pravoslavci zasigurno potekli od srpskih doseljenika ili Vlaha, ali je toliko
priliva i odliva stanovnitva bilo, kao i prelazaka na drugu vjeru, da vrlo malo pojedinaca mogu biti
sasvim sigurni kakvo im je zapravo etniko porijeklo. Stoljeima su te dvije vrste bosanskih krana
imale isti jezik, povijest i zaviaj - to e rei da je u najvanijim aspektima supstrat koji lei ispod
njihova vjerskog identiteta jedan te isti.
Drugim rijeima, kad su bosanski pravoslavci i katolici potkraj 19. i na poetku 20. stoljea poeli
sami sebe nazivati prema etnikim etiketama Srbima i Hrvatima, bijae to umjetan potez. Vidjeli smo da
je historijski razumljivo zato su to uinili. Ali kad su jednom povukli taj potez, bilo je neminovno da i
muslimani povuku logian potez, to jest da se vjerski oituju kao muslimani a da svoj etniki supstrat
nazovu bosanskim. Posljedica bi svega toga bila da Bosanac bude tree ime uz Srbina i Hrvata to bi bilo isto kao i upotreba rijei Musliman samo to bi jo vie podrivalo jedinstvo, jer se sad bar
sve tri grupacije mogu nazivati bosanskim Muslimanima, bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima.
Pokretaka snaga priznavanja Muslimana kao naroda potkraj ezdesetih i na poetku sedamdesetih
nije bio islamski vjerski pokret. tovie, predvodnici su bili komunisti i drugi sekularizirani muslimani
koji su eljeli da se muslimanski identitet u Bosni i Hercegovini razvije u neto jo izrazitije
nereligiozno. U tom se razdoblju mogu pratiti u Bosni i Hercegovini dvije sasvim razliite tendencije:
694

ovaj pokret svjetovnog muslimanskog nacionalizma i zasebno buenje islamske vjere. Najpoznatiji
plod ovog potonjeg buenja poslije je postala rasprava koju je napisao (ali ne i objavio) potkraj
695

ezdesetih godina Alija Izetbegovi pod naslovom Islamska deklaracija. Argumenti Izetbegovieve
rasprave (o kojoj e biti vie rijei u sljedeem poglavlju) ne samo to su se razlikovali od argumenata
politiara kao to je bio Purivatra, nego su bili sasvim suprotni. Izetbegovi se nije bavio problemima
Bosne i Hercegovine nego poloajem islama u svijetu, pa je pisao o nacionalizmu kao sili koja podvaja
narode i o komunizmu kao neadekvatnom drutvenom poretku. Ovo antikomunistiko vjersko buenje
bijae u poetku beznaajan fenomen, iako je bosanskim muslimanima Titova nesvrstana politika
omoguila da uspostave kontakte sa irim muslimanskim svijetom i time potaknu prouavanje islamske
teologije u Bosni i Hercegovini. U sedamdesetim je godinama jo vie Bosanaca moglo studirati na
arapskim univerzitetima, a godine 1977. osnovan je ak i Fakultet islamske teologije (uz finansijsku
696

podrku Saudijske Arabije) na Univerzitetu u Sarajevu.

Takav je razvoj bio daleko od onoga za to su se zauzimali ljudi kao Purivatra. Oni su bili
zaokupljeni injenicom da muslimani u Bosni i Hercegovini nisu dostatno zastupljeni u komunistikom
upravnom aparatu republike, i da njihova republika kao cjelina ima nekakav nii status od ostalih
republika u Jugoslaviji. Smatrali su da taj nepravedan stav prema njima potie otuda to Bosna i
Hercegovina nije nastanjena samo jednim odreenim narodom, nego tek dijelovima drugih dvaju naroda
(Srbima i Hrvatima) i jednim nenarodom. U ovoj je analizi bilo mnogo istine. Bosna i Hercegovina
zaista nije uivala status kakav je zasluivala u jugoslavenskom federativnom sistemu i u privrednom je
razvoju sve vie zaostajala za svojim monijim susjedima. Dolo je bilo dodue do kratkotrajnog
procvata privrede nakon raskida s Kominformom 1948. godine, kad je Tito, zabrinut zbog mogunosti

sovjetske invazije, odluio smjestiti tvornice oruja i druge strateki vane opreme u nedostupnije
dijelove Bosne i Hercegovine. Ali ta je faza planiranja ubrzo prola, a nakon nje je Bosna i Hercegovina
ostala s neim to je jedan analitiar opisao kao nove (i esto nedovrene) tvornice izgraene u totalnoj
697

izolaciji od trita, saobraajnica i kvalificirane radne snage.

U pedesetim i ezdesetim godinama Bosna i Hercegovina je, prema ostalim dijelovima Jugoslavije,
stagnirala i zaostajala, tako da joj je drutveni proizvod po glavi stanovnika pao sa 79 posto od
jugoslavenskog prosjeka 1953. godine na 75 posto 1957. godine, i na 69 posto 1965. godine. Godine
1961. vei dio Bosne i Hercegovine slubeno je proglaen privredno nerazvijenim. Od svih
jugoslavenskih republika, Bosna i Hercegovina imala je najniu stopu ekonomskog rasta za cijelog
razdoblja od 1951. do 1968. godine. Nacionalni dohodak Bosne i Hercegovine, koji je 1947. godine bio
za 20 posto nii od jugoslavenskog prosjeka, pao je do 1967. godine na 38 posto ispod jugoslavenskog
698

prosjeka. Drutvena statistika govori neto slino otkrivajui probleme koji su djelomice bili simptomi
ekonomske zaostalosti, a djelomice i njeni uzroci. Na poetku sedamdesetih Bosna i Hercegovina imala
je najviu stopu smrtnosti novoroenadi u Jugoslaviji osim na Kosovu, najviu stopu nepismenosti (opet
osim na Kosovu), najvii postotak ljudi koji su zavrili samo tri razreda osnovne kole (osim na Kosovu)
i najnii postotak ljudi koji ive u gradovima (osim na Kosovu). Isto je tako imala najviu stopu migracije
unutar same Jugoslavije - otprilike po 16 000 ljudi godinje u pedesetim i ezdesetim godinama. Veina
699

su tih migranata bili Srbi koji su odlazili ivjeti u Srbiju. Djelomice su i zato Muslimani oko sredine
ezdesetih prestigli Srbe u Bosni i Hercegovini kao najbrojniji narod.
Priznavanje muslimanske nacionalnosti potkraj ezdesetih odigralo je odreenu ulogu u buenju
republikog ponosa koji je pripomogao da se pokrene bosanska privreda. Nekoliko promjena u saveznom
ustavu u tom razdoblju, zapoetih novim ustavom 1963. godine i dovrenih formuliranjem novih ustavnih
odredbi 1974. godine, otvorile su ire mogunosti za voenje politike razvoja u pojedinim republikama.
U sedamdesetim godinama bosanske su vlasti finansirale nekoliko grandioznih industrijskih projekata i
podizanje novih neboderskih naselja u veim gradovima. Godine 1980. jedan je posmatra zabiljeio da
Sarajevo izgleda kao jedno golemo gradilite javnih radova. Obnavljaju se gradski vodovod i
kanalizacija, glavne su ulice u sreditu grada prekopane i popravljaju se, tramvajske se tranice
700

zamjenjuju irim kolosijekom i tako dalje. Neposredan razlog svih takvih aktivnosti u glavnom gradu
Bosne bijahu, naravno, Zimske olimpijske igre koje su se ondje trebale odrati 1984. godine. Ali taj novi
razvoj bio je tek najdramatiniji primjer one vrste radova koji su se obavljali u mnogim dijelovima
republike, mahom uzajmljenim novcem.
Tendencija decentralizacije Jugoslavije, koja je dosegnula vrhunac u Ustavu iz 1974. godine, ipak je
vie problema stvarala nego rjeavala. Naelo zasebnih nacionalnih politikih identiteta uvaeno je tek
toliko da probudi apetit za jo vie slinih mjera. Povijest nas ui da federacije razliitih nacionalnih
entiteta mogu uspjeno funkcionirati samo ako su zasnovane na istinskom demokratskom politikom
poretku, a u komunistikoj Jugoslaviji nije bilo tako, jer je u njoj svaka tenja za veom nacionalnom
autonomijom nuno morala upiti kao bugaica sva ona gorka politika nezadovoljstva koja su kolala po
itavom sistemu. Lako je uvjeriti jedan narod da ga drugi narod ugnjetava ili izrabljuje kad je cijeli
politiki sistem u kojem su oba naroda zatoena nedemokratski i u biti ugnjetavaki. A prirodni je
rasadnik svih vrsta nezadovoljstva slaba privreda koja ne funkcionira - to je takoer bilo zajameno
jugoslavenskim komunistikim sistemom. Zapravo je privreda openito sve slabije funkcionirala zbog
mjera koje su u ezdesetima i sedamdesetima poduzete zbog decentralizacije, jer su se u republikama sve
ee duplicirali industrijski kapaciteti i planovi infrastrukture. Najgora je ona vrsta konkurencije koja se

javlja kad konkurenti djeluju uz pomo kredita i dotacija dobivenih politikim sredstvima, i kad sama
konkurencija nije podlona pravoj trinoj utakmici.
Od sredine ezdesetih do kraja osamdesetih probudile su se mnoge nepreboljene nacionalne pizme,
od kojih su jedne mahale valjanijim opravdanjima nego druge. Najvie je to uzelo maha u Hrvatskoj i
Srbiji. Potkraj ezdesetih poeo se odreen broj razliitih hrvatskih pritubi i nezadovoljstava
zgunjavati: pritube na razvoj slubene verzije srpskohrvatskog jezika u kojoj su prevladavali srpski
oblici rijei, pritube na uticaj koji su beogradske banke imale na turistiku privredu Dalmacije i na niz
701

drugih ekonomskih i demografskih problema. Taj pokret, koji je insistirao na pravima Hrvatske i koji
se udruio s kampanjom za daljnju liberalizaciju jugoslavenskog politikog sistema, postao je na Zapadu
poznat pod nazivom hrvatsko proljee. Pokret je bio prvenstveno uperen protiv Srba, ali je prenio
borbu i na bosanskohercegovako tlo.
Godine 1971. jedan hrvatski list objavio je analizu nacionalne pripadnosti svih rukovodilaca u
upravnom aparatu Bosne i Hercegovine, iz ega se moglo razabrati da Hrvati nisu ni priblino zastupljeni
na tim poloajima koliko bi morali biti. Premda ih je bilo vie od 20 posto od ukupnog broja
stanovnitva, jedva da je bilo njihovih predstavnika na tako vanim poloajima u javnim medijima kao
to su bili direktori i urednici Radija i televizije
Sarajevo; svi su predsjednici sudova bili Srbi, a ni jedan od direktora raznih republikih ustanova
nije bio Hrvat. Istaknuti bosanski politiari, recimo Hamdija Pozderac, izjavili su na to da nije vano
702

koje je narodnosti neki javni slubenik, pod uvjetom da radi za dobro itave Bosne i Hercegovine. Ali
suparnitvo izmeu hrvatskih i srpskih nacionalista u zatiti za Bosnu i Hercegovinu bilo je ve uzelo
previe maha da bi se moglo uutkati takvim floskulama. Srpski drugorazredni knjievnik Josip
Potkozovac objavio je ve 1969. godine knjigu u kojoj je tvrdio da su svi stanovnici Bosne (pa ak i
Dalmacije) zapravo Srbi. Kako su takvi sporovi u sedamdesetim godinama vrcali na sve strane,
hrvatski i srpski nacionalisti poeli su otvoreno govoriti o tome kako bi trebalo dijelove istog
703

nacionalnog teritorija Bosne i Hercegovine pripojiti Hrvatskoj, odnosno Srbiji. Nije se uope
pokuavalo dokazati da je politika bosanskih vlasti bila izrazito protuhrvatska ili protusrpska u tom
razdoblju. Sasvim su dovoljni bili puki statistiki dokazi o ugnjetavanju na jednoj strani, i krivotvorenje
nacionalne historije na drugoj. Jedina je posljedica ovakvih statistikih argumenata na razvoj situacije u
Bosni i Hercegovini bilo nespretno uvoenje nacionalnog kljua, tako da je po jedan predstavnik
svakog naroda morao biti izabran na svim javnim funkcijama - jo jedan neznatan prilog daljnjoj
ekonomskoj i administrativoj sklerozi.
Na kraju se pokazalo da je srpski nacionalizam razorniji. Srbija je naoko imala manje razloga od
ostalih jugoslavenskih republika da bude nezadovoljna u prvih dvadeset godina komunistike vladavine.
Zemljom se opet upravljalo iz Beograda, Srbi su dominirali u Partiji i oruanim snagama, a oni koji su
preivjeli etiri ratne godine imali su snaan osjeaj da je Srbija moralno superiornija Hrvatske. Ali Tito
1945. godine nije dao Srbiji onakve teritorijalne nagrade kakve se obino daju ratnim pobjednicima.
Cjelokupni teritorij jugoslavenske Makedonije postao je zasebna republika. Iako su u njoj Srbi bili u
manjini, srpska ju je vojska bila osvojila u Balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine i pripojila
Kraljevini Srbiji pod izmiljenim imenom Juna Srbija. Stoga su tu promjenu 1945. godine srpski
nacionalisti smatrali otimainom srpskog teritorija. Sjeverna pokrajina Vojvodina, u kojoj su Srbi
sainjavali manje od 50 posto stanovnitva, postala je dio Kraljevine Jugoslavije 1918. godine. Tito joj
je dao status autonomne pokrajine u sklopu Srbije. Neki su Srbi i to smatrali protusrpskim inom,
premda Vojvodina nije nikad bila dio same Srbije. Pa i Kosovo, na kojem su Albanci bili u veini i koje

je Srbija takoer osvojila 1912. i 1913. godine, Tito je proglasio autonomnom pokrajinom u sklopu
Srbije. Te su promjene pekle mnoge Srbe i pretezale u njihovim glavama nad teritorijalnim ustupkom koji
im je Tito uinio kad je Srbiji pripojio Srijem, povei istoni vrak hrvatskog teritorija. (Tito nije nita
mijenjao na povijesnoj granici Srbije i Bosne, koja je ostala kakva je bila u osmanlijskom i
austrougarskom razdoblju.)
Sazrele su bile prilike za teoriju urote prema kojoj je Tito, poluhrvat i poluslovenac, svjesno radio
protiv povijesnih interesa Srbije. Takvi su osjeaji uzeli jo vie maha u ezdesetima i na poetku
sedamdesetih, kad su estim izmjenama i dopunama saveznog ustava Vojvodina i Kosovo dobivale sve
veu i veu upravnu autonomiju - sve dok u Ustavu 1974. godine nisu stekle neke (iako ne sve)
kompetencije republika, pa i pravo da imaju predstavnike u svim glavnim saveznim tijelima. Nakon pada
Titova efa slube sigurnosti Aleksandra Rankovia (1966. godine), koji je na Kosovu vladao eljeznom
rukom (a s njim je pao i vei broj srpskih rukovodilaca), situacija se dramatino izmijenila. Najprije je
uslijedila protuakcija Albanaca protiv Srba na Kosovu, s antisrpskim neredima i drugim aktima nasilja, a
onda nagla albanizacija cijele pokrajine, za koje su Srbi na Kosovu postali neugodno svjesni svoga
statusa kao neznatne manjine u pokrajini. Na hiljade Srba odselilo se iz pokrajine u samu Srbiju. Neki su
od njih bjeali jer su se osjeali ugroeni, ali su mnogi traili bolji posao i sudjelovali u onoj opoj plimi
stanovnitva s periferije prema matinoj zemlji, koja je, kao to smo vidjeli, zahvatila i bosanske Srbe u
704

to doba.
Situacija na Kosovu, koja je na poetku osamdesetih dosegnula stanje permanentne krize i vojne
okupacije, postala je glavno arite buenja srpskog nacionalizma. Ve 1968. godine srpski nacionalisti
meu komunistima, naprimjer Dobrica osi, tuili su se na zaokret politike na Kosovu nakon
Rankovieva pada. Svjedoci smo injenice kako ak i meu srpskim narodom ponovo svijetli stari
705

historijski cilj i nacionalna ideja - ujedinjenje srpskog naroda u jednu dravu, napisao je tada. Zbog te
tvrdnje, koja je formulirana kao upozorenje ali je iskazana u duhu prijetnje, osi je bio iskljuen iz
Centralnog komiteta. Nije sluajno to se on isto tako estoko suprotstavio prijedlogu da bosanski
muslimani dobiju status naroda. Budui da su kosovski Albanci veinom muslimani, antiislamski osjeaji
bivali su sve vanija karakteristika srpskoga nacionalizma. Time je odavno bila proeta i srpska
knjievna batina, ali se sada to izraavalo u mnogo eoj formi, recimo u izrazito antimuslimanskom
706

romanu No, koji je na poetku osamdesetih objavio radikalni nacionalist Vuk Drakovi. Srpska
pravoslavna crkva takoer je uoila priliku da probudi osjeanje vjerskog identiteta u knjievnoj i
politikoj kulturi zemlje. Zapravo i srpsko opsesivno svojatanje Kosova donekle poiva na injenici da
se u toj pokrajini nalaze neki od najstarijih manastira i crkava srpskog pravoslavlja, pa i sama
patrijarija.
Buenje pravoslavlja pratilo je i buenje zanimanja za zabranjenu temu etnitva u Drugom
svjetskom ratu. I ba kao to su - ili upravo zato to su - komunisti osuivali sve etnike odreda kao
faistike kolaboracioniste, tako je i sad reakcija srpskih nacionalista bila da ih podjednako nekritiki
hvale. Reim je imao razloga poaliti to je predugo branio objektivno historijsko prouavanje ratnih
zbivanja. Godine 1985. objavio je Dobrica osi roman u kojem je suosjeajno portretirao etnikog
ideologa Dragiu Vasia. Iste je godine knjiga povjesniara Veselina uretia o etnitvu predstavljena
na promociji koju je priredila Srpska akademija nauka. Taj je dogaaj bio vana prekretnica, signal da
kulturne vlasti u Beogradu mogu sada otvoreno oitovati srpski nacionalizam. U januaru idue godine
dvije stotine istaknutih beogradskih akademika i knjievnika potpisalo je peticiju u kojoj se histerino
govorilo o albanskoj agresiji i genocidu na Kosovu. Sve stare srpske pizme izbile su na povrinu, pa

se u peticiji kukalo kako se ve decenijama vodi montirani politiki proces srpskom narodu i njegovoj
707

historiji.
Poslije je, te iste godine, Srpska akademija nauka (ili barem jedan njen odbor u kojem se zna da je
bio i osi) sroila Memorandum, u kojem je kukanje nad Kosovom bilo povezano s otvorenom
optubom da je Titova politika ila za slabljenjem Srbije. Nacionalizam je navodno doao odozgo.
Dakako da to nije bila aluzija na srpski nacionalizam, koji su autori tog spisa eljeli poto-poto raspiriti
sa svoga visokog mjesta, nego na nacionalne identitete Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i
Muslimana. Memorandum je tvrdio da je u Hrvatskoj na djelu mraan program asimilacije kojem je cilj
pohrvaivanje Srba, a bilo je i pritubi na raun toga to srpski pisci u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini
ne pripadaju vie srpskoj knjievnosti, nego crnogorskoj i bosanskohercegovakoj. Temeljni je
argument Memoranduma da je sprski narod u cijeloj Jugoslaviji neka vrsta primarnog entiteta koji ima
jedinstveni niz prava to nadilaze sve obine politike i geografske podjele. Pitanje cjelovitosti srpskog
naroda i njegove kulture u itavoj Jugoslaviji postavlja se kao sutinsko pitanje za opstanak i razvoj tog
708

naroda. Upravo e tenja za tom cjelovitou na kraju upropastiti Jugoslaviju, povlaei za sobom i
propast Bosne i Hercegovine.
Uz takvu drutvenu klimu koja se razvijala u Srbiji u sedamdesetim i osamdesetim godinama, u
republikoj je vlasti u Bosni i Hercegovini sve vie rasla osjetljivost prema svakom izraavanju
muslimanskog vjerskog buenja koje bi moglo imati i politike reperkusije. Valja napomenuti da
bosanska republika vlada nije djelovala u novom duhu srpskog antimuslimanskog nacionalizma.
Naprotiv, nastojala se i dalje drati slubene komunistike politike koja je teila za konanim
pretapanjem svih vjerskih elemenata u nacionalni identitet. Stoga je bila isto toliko zabrinuta zbog bilo
kakvih znakova vjerski motivirane politike meu Muslimanima koliko i zbog nove sprege nacionalizma i
pravoslavlja meu Srbima, znajui da svaki rast prvog fenomena moe samo jo vie pothraniti onaj
drugi. Hode u Bosni i Hercegovini sve su otvorenije kritizirali komunistiki drutveni poredak. Nakon
Iranske revolucije 1979. godine prialo se da su viene slike ajatolaha Homeinija u prozorima bosanskih
kua, to je izazvalo poseban val uznemirenosti. Premda je upravo njihova nesvrstana politika prenula
islam iz mrtvila u Bosni i Hercegovini i omoguila mu kontakte s ostalim muslimanskim svijetom, vlasti
su odluile djelovati protiv svakog znaka daljnjeg porasta popularnosti islama. Godine 1979.
komunistiki knjievnik, Musliman Dervi Sui, zamoljen je da u sarajevskim dnevnim novinama
Osloboenju objavi niz odlomaka iz knjige koju je upravo pisao i u kojoj je raskrinkao saradnju hoda s
ustaama i Nijemcima u Drugom svjetskom ratu. Kad je Suia zbog toga napalo slubeno glasilo
islamske zajednice Preporod, u njegovu je odbranu ustao jedan od vodeih tumaa slubene politike
prema religiji Fuad Muhi, profesor na Univerzitetu u Sarajevu. U polemiku se ukljuio i najstariji
komunistiki politiar meu Muslimanima Hamdija Pozderac, javno se u vie navrata okomivi na ono
709

to je nazvao panislamizmom.
Pod takvim je okolnostima primijenjena najpoznatija otra mjera protiv muslimanskih aktivista u
Bosni: u Sarajevu je 1983. odrano suenje grupi od trinaest osoba optuenih za neprijateljsku i
kontrarevolucionarnu aktivnost s pozicija muslimanskog nacionalizma. Glavni je optueni bio Alija
Izetbegovi, pravnik i slubenik u upravi graevnog odjela bosanskih eljeznica, koji je svoju Islamsku
deklaraciju bio napisao jo prije 13 godina. On i trojica ostalih optuenih bili su nekad lanovi
organizacije Mladi muslimani koja se suprotstavila komunistikim napadima na islam na kraju Drugog
svjetskog rata. To su im ieprkali iz prolosti i optuili ih za oivljavanje teroristike organizacije.
Izetbegovia su jo optuili, pride, da se zauzimao za uvoenje parlamentarne demokraciji zapadnog tipa.

Glavni je dokaz bio tekst Islamske deklaracije koji je, po miljenju javnog tuitelja, bio manifest
sastavljen u prilog stvaranju etniki iste islamske drave u Bosni i Hercegovini. Izetbegovi je istaknuo
da u tom tekstu nema ni rijei o stvaranju etniki iste Bosne i Hercegovine, dapae, da se u njemu uope
ne spominje Bosna i Hercegovina, ali takvi detalji nisu sprijeili sud da ga osudi na 14 godina zatvora, i
710

da mu tek na uloeni priziv kaznu snizi na 11 godina.

Ovo je suenje zastrailo muslimanske vjerske aktiviste i na neko vrijeme uvrstilo pozicije
muslimanskih komunistikih rukovodilaca, recimo Hamdije Pozderca, koji je bio za muslimanski
nacionalni identitet dokle god je taj identitet u biti svjetovne prirode. Ali uskoro je ovom obliku
muslimanske politike opet zadao teak udarac spektakularni poslovni skandal zbog kojeg je i Pozderac
pao. U skandal je bilo umijeano poduzee Agrokomerc u zapadnoj Bosni, koje je izraslo ondje iz farme
peradi u ezdesetim godinama. Pod vodstvom svoga karizmatinog direktora, Fikreta Abdia,
Agrokomerc se toliko razvio da je 1987. zapoljavao 13 000 ljudi u tom kraju i uvrstio se meu 30
najveih poduzea u Jugoslaviji. Tajna je njegova uspjeha bila u tome to je izdao mjenice uz visoke
kamate bez ikakvog sudunitva - to je bilo u redu dokle god je lokalna banka irirala mjenice svojim
slubenim igom. (Navodno je banka posudila ig Agrokomercu da se ne bi morale mjenice neprestano
nositi u banku.) To je bio prilino tipian primjer onoga to se zbivalo u Jugoslaviji. Jedino su bili
neuobiajeni razmjeri same transakcije jer je vrijednost mjenica iznosila oko 500 miliona dolara. Poslije
je jedan beogradski bankarski strunjak rekao: Svi su direktori banaka i politiari morali znati da
Agrokomerc troi iznad svojih mogunosti. Ono to je radio Abdi rade i svi ostali. On je jedino
pogrijeio to je prekardaio. Isto su tako svi znali da su s tim poduzeem bili vezani lanovi bosanske
vlade, pa i Pozderac, iji je brat Hakija bio na platnoj listi Agrokomerca kao struni savjetnik. Sam je
Abdi bio lan Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine, ali je uskoro smijenjen. Pozderac je bio na
mnogo istaknutijem poloaju potpredsjednika Jugoslavije. Na kraju je podnio ostavku, iako je i dalje
711

tvrdio da je nevin.
Abdi je bio posebno omiljen meu obinim muslimanskim svijetom, koji je drao da se on svojski
trudio da osigura zapoljavanje i blagostanje vrlo siromanom kraju Bosne. Mnogi su od njih bili
uvjereni da je afera izmiljena u Beogradu kako bi se naudilo najistaknutijim muslimanskim politiarima.
Sam je Pozderac bio upravo na redu da postane predsjednik Jugoslavije, a predsjedavao je i ustavnoj
komisiji koja je pripremala novu reviziju ustava, za koju su u Beogradu vjerovali da e donijeti
antisrpske izmjene. Pozderac je u svakom sluaju morao podnijeti ostavku pod pritiskom srpskih
novina, posebno Borbe. Posljedice te afere bile su katastrofalne za privredu cijelog tog kraja zapadne
Bosne u kojem prevladava muslimansko stanovnitvo.
itava je ta epizoda dvojako simbolizirala depresiju koja je sredinom osamdesetih zavladala u
Bosni i Hercegovini, pa i u cijeloj Jugoslaviji. Ponajprije je dolo do opeg kraha rasklimanog
privrednog sistema koji je mogao cvjetati samo zahvaljujui stranim kreditima. Zemlja je bila puna
gigantskih tvornica koje bi bile poslovale s gubitkom ak i da nisu morale otplaivati dugove s kamatama.
Tako je, recimo, u Zvorniku u istonoj Bosni podignuta najvea tvornica aluminija u Evropi, sa 4 000
zaposlenih. Izgraena je na tom mjestu uz pomo stranih kredita da bi preraivala lokalni boksit, a kad je
ve poela raditi, otkriveno je da taj boksit nije dovoljno dobre kvalitete, pa su 1987. godine poeli
712

uvoziti boksit iz Afrike. Cijeli komunistiki ekonomski sistem koji nije bio samoupravljanje nego
naprosto loe upravljanje - bio je u stanju agonije, s naglim i stalnim opadanjem realnih zarada i
porastom izostanka s posla i trajkova. Kad je za predsjednika savezne vlade 1986. godine imenovan
hrvatski rukovodilac iz Bosne Branko Mikuli, on je obeao da e provesti dalekosene ekonomske

reforme i oboriti stopu inflacije na 20 posto. Uvedene su neke stroge mjere tednje koje su pridonijele
opoj nepopularnosti vlade i federativnog sistema, ali glavne strukturne reforme nisu nikad provedene u
djelo, a vlada je umjesto toga mjesecima raspravljala o tome da li treba poveati pravo privatnika na
deset zaposlenih ili ne treba. Dotle je 1987. godinja inflacija porasla na 120 posto, a 1988. na 250
posto. Do kraja te godine dug Jugoslavije stranim kreditorima porastao je na 33 milijarde dolara, od
713

kojih je oko 20 milijardi trebalo vratiti Zapadu u vrstoj valuti. Na taj nain dugogodinje nasljedstvo
Titove ekonomske politike dovelo je do toga da je stanovnitvo bivalo sve nezadovoljnije i siromanije to je bila idealna prilika za demagoge da se prihvate posla i izazovu u politici opu kivnost.
Afera Agrokomerc simbolizirala je stanje u kojem se Jugoslavija openito nalazila i onim to je
otkrila o klasi visokih komunistikih rukovodilaca. Desetljeima su u toj zemlji vladale lokalne dinastije,
politike porodice koje su se dobro snale u ratu i vrlo rano zauzele pozicije s kojih su mogle razapeti
oko sebe mree vlastitih pokroviteljstava. Oni koji su se borili na strani partizana mogli su oekivati da
e do kraja ivota uivati s Titom plodove moi. (Evo o tome i jednog jugoslavenskog vica: Koja je
razlika izmeu Jugoslavije i Amerike? Odgovor: U Americi radi etrdeset godina da bi etiri godine
bio Predsjednik, a u Jugoslaviji se bori etiri godine i onda si Predsjednik etrdeset godina.) Porodica
Pozderac bila je najistaknutiji takav primjer u Bosni. Otkako je najstariji brat Nurija pristupio Titovim
partizanima 1941. godine, politika je budunost cijele porodice bila zbrinuta. Isto je tako uspjeno
trgovao svojim ratnim zaslugama i istaknuti srpski politiar u Bosni i Hercegovini u sedamdesetima i
osamdesetima Milanko Renovica, jer je bio jedan od rijetkih Srba meu partizanima u izrazito etnikom
kraju. [Ovo spominjanje porodice Pozderac i Milanka Renovice ne treba shvatiti tako kao da postoji neki
odreeni paralelizam meu njima. Pozderevi su bili dobro poznata i stara, ugledna porodica; veina
ljudi (ne samo muslimani i komunisti) smatrala je njihove nazore izrazito probosanskim. A Milanko
Renovica je postao savjetnik u tabu Radovana Karadia.]
Ovaj se sistem poklapao sa srednjovjekovnom vlastelom koja su na svim ivotnim podrujima imala
svoju mreu uticaja i pokrovitelj stava kojima su zaduivali pojedince. U svojoj najblaoj formi, taj je
sistem mogao pomoi i zatititi pojedince koji su to i zasluivali, ali je u svojoj osnovi bio korumpiran.
Osim toga, izazivao je i stagnaciju jer je trebalo da se generacija koja se borila u ratu napokon povue u
mirovinu, a nije se povlaila. Nova generacija koja se visoko popela u poratnoj komunistikoj hijerarhiji
borila se neasnim metodama za prevlast, a opa politika stagnacija i privredno nazadovanje
omoguavali su joj da lake makne one koji su bili iznad nje. Gotovo su svi obini Jugoslaveni bili
razoarani. Mnogi su se stoga i povukli iz politikog ivota. Na konferenciji Saveza komunista Bosne i
Hercegovine 1987. godine glavna je alopojka - pomalo stidljivo izraena - glasila: Sve vie jaa
tendencija meu mladima prema pasivnosti, ravnodunosti i neutralnosti, to je sve odraz njihova
714

nezadovoljstva trenutanim stanjem. Meutim, kako je privreda i dalje propadala, drugdje su u

Jugoslaviji dolazile do izraaja i snanije emocije.
U julu 1988. na hiljade tvornikih radnika demonstriralo je protiv strogih mjera tednje Mikulieve
vlade. Poslije su tog istog ljeta izbile masovne demonstracije protiv lokalnih partijskih glaveina u
Vojvodini i Crnoj Gori, ime su na kraju, u oktobru 1988. i januaru 1989, iznuene ostavke svih lanova i
jednog i drugog Politbiroa. Sav je taj pritisak vrlo pomno organizirao i izvrio novi voa srpskih
komunista Slobodan Miloevi, koji je zatim uspio i zamijeniti sve te partijske funkcionere svojim
ljudima. Miloeviu je zapravo polo za rukom lukavo iskoristiti za svoje ciljeve ope nezadovoljstvo
Vojvoana i Crnogoraca, pa i neke frustracije izazvane cijelim komunistikim poretkom kao takvim.
Istodobno je vrio i snaan pritisak na komunistiku hijerarhiju na Kosovu teei za slinom preobrazbom
kako bi i ondje postavio svoje ljude. injenica da su se Albanci odupirali tom pritisku iz Beograda

omoguila mu je da prikae tu svoju operaciju kao odbranu srpskih nacionalnih interesa od perfidnih
Albanaca. U martu 1989. Srpska skuptina je, na Miloeviev zahtjev, izglasala ustavne amandmane
kojima je ukinuta politika autonomija Kosova i Vojvodine. To je izazvalo masovne demonstracije i
715

generalni trajk na Kosovu, to su srpske policijske snage surovo uguile. Sada su svi pojedini komadi
slagalice bili na svom mjestu. U Beogradu se dakle pojavio ambiciozan politiar koji je nauio sve
komunistike metode u borbi za vlast dok se penjao po slubenoj ljestvici sistema. U zemlji je vladala
opa ekonomska depresija i nezadovoljstvo, zbog ega su ljudi poeljeli odluno vodstvo, a ideologija
srpskog nacionalizma, poodavno frustriranog, dola je do izraaja u politici kojom su Vojvodina i Kosovo
vraeni pod vlast Srbije. Reklo bi se da su se dva procesa stopila u jedan. Miloevievo uzimanje
vlasti u svoje ruke i okupljanje Srba u jedinstvenu politiku jedinicu koja e dominirati Jugoslavijom ili
je razbiti.

15. Bosna i smrt Jugoslavije:

1989-1992.
Na dan 28. juna 1989. okupilo se nekoliko stotina hiljada Srba na Gazimestanu, nedaleko od glavnog
716

grada Kosova, Pritine, da proslave eststotu godinjicu bitke na Kosovu. U Srbiji se ve vie sedmica
osjealo na svakom koraku nacionalno previranje; kosti kneza Lazara, koji je izgubio glavu u toj bici,
prevoene su po zemlji i, kamo god su stigle, bile cilj hodoaa. U dvoritu manastira Graanice (juno
od Pritine), dok su ljudi stajali u redu da iskau poast kneevim kostima izloenim u manastiru, na
tandovima su se prodavali posteri nalik na ikone Isusa Krista, kneza Lazara i Slobodana Miloevia
jedan do drugoga. Na samoj ceremoniji na nekadanjem bojnom polju uz Miloevia su stajali mitropoliti
Pravoslavne crkve u crnim mantijama, pjevai u tradicionalnoj srpskoj narodnoj nonji i pripadnici tajne
policije u svojim tradicionalnim crnim odijelima i s tamnim naoalama. Miloevi je rekao okupljenoj
svjetini: Poslije est vekova opet smo zaokupljeni borbama i svaama. Nisu to oruane borbe, ali nije
717

iskljueno da e i do njih doi. Svjetina mu je gromoglasno odobravala.

Bijae to simbolina prekretnica u povijesti jugoslavenskih zemalja. Miloevi je ve imao mnogo
od onoga to je htio. Stekao je vlastiti ugled bez premca u Srbiji zahvaljujui spoju komunistikih metoda
i nacionalistike retorike. Od osam glasova u Predsjednitvu Jugoslavije, mogao je raunati na etiri: na
glasove Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore. Morao je jo samo pridobiti za sebe predstavnika
Makedonije pa da moe raditi to hoe. Tada e moi iznova napisati savezni ustav i osigurati prevlast
Srbije.
Meutim, zbog samog onog procesa kojim je doao do te take nije bilo vjerovatno da e oni
dijelovi Jugoslavije kojima nije jo gospodario ikad pristati na takvo preureenje zemlje. Hrvatski
nacionalistiki osjeaji koji su tinjali nezadovoljeni za sve vrijeme otkako je ugueno hrvatsko proljee
na poetku sedamdesetih, naglo je razbueno buenjem srpskog nacionalizma sredinom osamdesetih.
Miloevi nije samo skinuo tabu s odreenih oblika protuhrvatske retorike nego ih je upravo ohrabrio tako da su slubeni srpski javni mediji uskoro nazivali vou hrvatskih komunista Ivicu Raana
718

ustaom. Ponovo su izbile na povrinu sve stare hrvatske alopojke, a u novoj atmosferi krenja
tabua o Drugom svjetskom ratu mnogi su poeli zamjerati i automatsko povezivanje Hrvata s ustaama, i
one slubene historije u kojima se preuveliavao ukupan broj ratnih rtava u Hrvatskoj preko svake
mjere. Posljedica toga nije bila pojava na sceni ustakih apologeta (iako e poslije i toga biti) nego
takvih hrvatskih nacionalista kao to je bio bivi partizanski i jugoslavenski general Franjo Tuman, koji
je dugogodinje nacionalne tenje Hrvatske za nezavisnost od Beograda elio odvojiti od ustake
povijesti s kojom bijahu isprepletene. A neovisno o svim historijskim debatama, postojala su i realna
strahovanja za budunost kakva je izazvao Dobrica osi u julu 1989. kad je izjavio da bi se veliki
719

dijelovi Hrvatske morali vratiti jednoj drugoj republici.

Dotle se najzapadnija i najsamostalnija od svih republika, Slovenija, spremala da se zatiti od iduih
faza Miloevieva postupnog ustavnog pua. U septembru i oktobru 1989. sroila je i izglasala novi
slovenski ustav kojim je proglasila svoju zakonodavnu suverenost - drugim rijeima, obznanila da njeni
720

zakoni imaju prednost pred saveznima - i izriito utvrdila da ima pravo na otcjepljenje. Dok se to
zbivalo, dramatina propast komunistikog carstva u Istonoj Evropi prikazivala se iz veeri u veer na
televizijskim ekranima. Osnivanje nezavisnih politikih stranaka to je u Jugoslaviji stidljivo zapoelo
1988. godine, pretvorilo se u pravu bujicu. U januaru 1990. slovenski su komunisti demonstrativno
napustili kongres Saveza komunista Jugoslavije, a nakon dvije sedmice preimenovali su se u Stranku

demokratske obnove. I Slovenija i Hrvatska najavile su viestranake izbore u proljee 1990. U prvoj je
od njih na izborima pobijedila liberalno-nacionalistika koalicija, a u drugoj nova hrvatska
nacionalistika stranka Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na elu s Franjom Tumanom.
Miloevi je takoer promijenio ime svoje stranke (u Socijalistiku partiju Srbije) i poeo
govoriti o viestranakim izborima u Srbiji. Ti su izbori ipak odgoeni do kraja godine. Vjerovatno je
Miloevi bio uzdrman razdobljem relativne nepopularnosti u prvoj polovici 1989. godine, pa je moda
elio priekati da se zaotri nacionalna kriza u kojoj e on opet moi preuzeti ulogu spasitelja Srbije.
Budui da su radio i televizija u Srbiji bili u njegovim rukama, nije ni bilo prave opasnosti da e izgubiti
dobro planirane izbore. Ipak, u prvoj polovici 1990. morao je preispitati svoju strategiju. Do tada je
uspijevao u svom glavnom naumu da zavlada Jugoslavijom preko postojeih struktura Saveza komunista i
Predsjednitva SFRJ. Ali raspadom Partije i vertikalnom podjelom jugoslavenske politike na niz
nacionalnih stranaka u razliitim republikama, ostao je bez te mogunosti. Stoga je pribjegao drugoj
opciji: ako ne moe vladati Jugoslavijom kao jedinstvenim entitetom, onda e silom izdvojiti iz nje novi
entitet, proirenu Srbiju, koja e pripadati samo njemu i nikom drugom. Slovenski i hrvatski politiari
zalagali su se u veem dijelu 1990. godine za mirnu i dogovornu transformaciju Jugoslavije iz federacije
u konfederaciju - to jest iz drave u kojoj su primarne savezna vlada i savezne institucije u dravu u kojoj
republike imaju pravu vlast, a savezna tijela samo djeluju kao njihova zajednika zastupnitva. Ali
Miloevi nije pokazao interes ni za koji od takvih planova.
Prvi jasni znak Miloevieve nove strategije oitovao se u Kninu i okolici u Hrvatskoj - dijelu
nekadanje Vojne krajine uz zapadnu granicu Bosne, gdje su Srbi bili u veini. Pred hrvatske izbore u
aprilu 1990. ti su se Srbi okupili oko Srpske demokratske stranke (SDS). Miloevi se vjerovatno od
samog poetka zanimao za tu novu pojavu, ali ini se da je stranka u biti osnovana na inicijativu lokalnih
Srba, koji su se bojali da e izgubiti svoj kulturni identitet u novoj nacionalistikoj Hrvatskoj.
Neki od ekstremnijih lanova te stranke izjavljivali su, ponavljajui propagandne parole iz
Beograda, da se oni moraju braniti od ustake drave - to se u prvom redu odnosilo na obnovu
hrvatskog grba u obliku ahovnice, koja je zaista bila (u malko izmijenjenom obliku) ustaki simbol, ali je
isto tako bila stotine i stotine godina hrvatski nacionalni grb. Nakon izbora, kad je nova vlast poela
otputati komunistike funkcionere, Srbi su tvrdili da oni masovno ostaju bez posla. Budui da su u
dravnom aparatu Hrvatske bili zastupljeni u mnogo veem broju nego to je trebalo biti prema njihovoj
brojnosti (tvorei gotovo 40 posto lanstva Saveza komunista i 67 posto milicije), bilo je neminovno da
upravo njih bude najvie otputeno. Inae, zasigurno je bilo i nekih nepravednih podmirivanja starih
rauna.
Meutim, u ljeto 1990. vodstvo SDS-a u Kninu preuzeo je ekstremist koji je zasigurno bio u tijesnoj
vezi s Miloeviem. U augustu je odran lokalni referendum o autonomiji Srba, uprkos hrvatskim
vlastima koje su ga proglasile protuzakonitim; na ulicama Knina pojavila se naoruana srpska milicija,
oito potpomognuta oficirima garnizona JNA (kojem je zapovjednik poslije bio general Ratko Mladi).
Hrvatske su vlasti pokuale zaplijeniti zalihe oruja lokalnih jedinica rezervne policije, a Srbi, kojima su
njihovi elnici i beogradski javni mediji tvrdili da ih ustae namjeravaju poklati, zatraili su pomo od
JNA. Dolo je do nereda u kojima su stradali hrvatski policajci. U januaru 1991. lokalni srpski elnici
proglasili su to podruje Srpskom autonomnom oblasti Krajinom i osnovali svoju skuptinu. Nakon
dva mjeseca naoruani ljudi iz Krajine pokuali su zauzeti oblinji Nacionalni park Plitvice najvanije
turistiko podruje u unutranjosti Hrvatske. Bijae to neposredan i svjestan izazov hrvatskoj vlasti.
Dolo je do pukaranja s hrvatskim policajcima, a savezno Predsjednitvo zapovjedilo je vojsci (unato
721

otrim protestima Hrvatske) da zauzme park i uspostavi mir.

Ove dogaaje to su se zbili s onu stranu zapadne granice Bosne vrijedi pomnije prouiti zato to su
bili uzorak prema kojem se poslije radilo u Bosni i Hercegovini. Tu su upotrijebljene tri metode, jedna
opa i dvije posebne. Opa je metoda bila da se srpsko stanovnitvo pobuni neprekidnim
bombardiranjem dezinformacijama i izazivanjem straha preko javnih medija i lokalnih politiara. Svaki
potez Tumanove vlasti prikazan je kao akt ustakog terora. (Valja istaknuti da su neke mjere hrvatskih
vlasti bile dozlaboga netaktine, recimo naredba da se skinu imena ulica ispisana irilicom, dok su se
bosanske vlasti trudile svim silama da umire srpsko stanovnitvo.) Druga je metoda bila standardna i
moe se nai u svim prirunicima o gerilskom ratovanju: to je tehnika kompromitiranja cijelog sela
kojom su se sluili francuski pokret otpora, Vijetkong i nebrojeni drugi gerilski pokreti. Ta tehnika
predvia izazivanje incidenta - naprimjer, oruani napad na autobus pun hrvatskih policajaca kako bi se
izazvale otre sankcije ili odmazda, pa se onda oruje podijeli seljacima i kae im se da e ih policija
sve skupa napasti. Kad naoruana policija stigne, nije teko zametnuti oruani sukob, i najednom je cijelo
selo, koje je do tada bilo neutralno, na strani pobunjenika. Trea je metoda jednostavan i sasvim proziran
trik: izazovu se ozbiljni incidenti, a onda se zamoli vojska da intervenira kao nepristran arbitar, kad je
ve potpuno jasno da je vojska odana Beogradu i svom oficirskom koru u kojem dominiraju Srbi, te da je
na strani Miloevia i Srba.
Ovo komadanje hrvatskoga teritorija koje je tako zapoelo godinu dana prije hrvatskog proglaenja
nezavisnosti u julu 1991, poivalo je dobrim dijelom na tvrdnji da su Srbi u Hrvatskoj ugroeni
ustakim reimom. U Bosni takva tvrdnja nije mogla djelovati vjerodostojno, pa je trebalo izmisliti
neku drugu ugroenost. Umjesto ustakih hordi, bosanskim je Srbima reeno da ih ugroavaju islamski
fundamentalisti. Ukratko emo se osvrnuti na to kako je uope dolo do mogunosti da se iznese takva
tvrdnja, i zato je ona bila lana.
U Bosni i Hercegovini, kao i u veini ostalih republika, Partija se raspala negdje na poetku 1990.
godine i nastao je niz nacionalistikih ili nacionalnih stranaka. Od 1989. godine nacionalizmi u susjednoj
Srbiji i Hrvatskoj uzeli su maha izazivajui zebnju, a krajnje tenje Miloevia i Tumana jedva da su
bile prikrivene. Miloevi je bio otvoreno povezan s pansrpskim planovima Dobrice osia i Srpske
akademije, a Tuman je izjavio da je veina bosanskih muslimana neosporno hrvatskog porijekla i da
722

Bosna i Hercegovina ini s Hrvatskom nedjeljivu geografsku i privrednu cjelinu. U jesen i zimu
1989. neki bivi bosanski rukovodioci izraavali su strahovanje da e i Srbija i Hrvatska pokuati ucrtati
nove granice na geografskoj karti. U martu 1990. oba doma Skuptine Bosne i Hercegovine sastala su se
da zajedno osude svaku pomisao na mijenjanje granica Bosne i Hercegovine. Ipak, situacija nije bila
sasvim simetrina izmeu Srba i
Hrvata. Bilo je potpuno jasno da Miloevi ide na prekrajanje granica, a da je slubena politika
Tumanove stranke, HDZ-a, protiv toga da se mijenjaju granice - jer kad bi se takva zamisao prihvatila,
prve bi se na udaru nale granice same Hrvatske. Bombardiranje propagande iz Beograda o ugroenosti
Srba u Bosni i Hercegovini, to je bilo zapoelo ve u ljeto 1989, dovelo je do toga da su se bosanski
Hrvati i Muslimani nali zajedno na jednoj strani nasuprot Srbima. Kad je na poetku 1990. osnovana i
hrvatska stranka u Bosni i Hercegovini, bijae to zapravo ogranak Tumanova HDZ-a, koji se slubeno
zauzimao za potovanje granica Bosne i Hercegovine. A kad je u julu osnovana srpska politika stranka u
Bosni i Hercegovini, ona se prozvala SDS - kao i ona stranka koja je ve agitirala za autonomiju u
723

hrvatskoj Krajini i koja e se uskoro otvoreno pobuniti protiv vlasti u Hrvatskoj.

Glavna bosanska muslimanska stranka, koja se prozvala Stranka demokratske akcije (SDA),
osnovana je u maju 1990. Predvodio ju je Alija Izetbegovi koji je 1988. bio puten iz zatvora. Kao
glavni optueni u najpoznatijem procesu desetljea, bilo je prirodno da on bude izabran za vou prve

postkomunistike i nekomunistike muslimanske stranke u Bosni i Hercegovini. (Zapravo, kad je napokon

izabran za predsjednika Predsjednitva Republike Bosne i Hercegovine, on je bio jedini dravni poglavar
u svim postkomunistikim jugoslavenskim republikama koji nikad nije bio komunistiki rukovodilac.)
Naavi se izmeu ekia i nakovnja srpskog i hrvatskog nacionalizma bosanski Muslimani reagirali su
na dva razliita naina: pojaali su svoj muslimanski nacionalizam bacajui teite na ono po emu se
najvie razlikuju od ostalih, na svoju religijsku komponentu, a istodobno su isticali da se zalau za
ouvanje jedinstvenog karaktera Bosne i Hercegovine kao multinacionalne i multikonfesionalne
republike. Religiozni element izraen je javnim simbolima SDA, zelenim barjakom i polumjesecom, a
pluralistiki element stranakim programom. Da izmeu ta dva elementa postoji stvarna napetost,
pokazalo se u septembru 1990, tri mjeseca prije izbora u Bosni i Hercegovini, kad je jedan od elnika
SDA, milioner i povratnik iz emigracije Adil Zulfikarpai, istupio iz stranke i osnovao Muslimansku
bosansku organizaciju (MBO), u ijem programu nije bilo ni traga od islama. Unato samom imenu nove
stranke, Zulfikarpai je nastojao udariti temelje nelokalistikoj politici u kojoj e ljudi glasati na temelju
vlastitog izbora politikog programa (liberalnog, socijalistikog ili kakvog bilo drugog), a ne samo zato
da potvrde svoj nacionalni identitet. Izetbegovi je istaknuo da su posrijedi nerealne ambicije za to doba.
Evo to je izjavio jednom novinaru:
Komunisti su svojim zabranama probudili u narodu tu elju za izraavanjem svoga religijskog ili
nacionalnog identiteta. Moda emo za etiri-pet godina proi kroz ovo minsko polje i stii do horizonta
civilnog drutva. Zasad, naalost, naa stranka mora biti lokalistika. Stranke koje nastoje zastupati
svakoga male su i slabe. Nama ovdje prijeti stvarna opasnost od graanskog rata; na je glavni cilj kao
724

stranke da ouvamo Bosnu i Hercegovinu kao cjelinu.

Ali dakako da je sam Izetbegovi poistovjeen s religijskim elementom religijskog ili nacionalnog
identiteta. Rasprava kojom su se njegovi protivnici posluili kao osnovom za optube na njegov raun
1983. godine, Islamska deklaracija, ponovo je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki su itatelji
moda pomislili da je to neka vrsta linog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su
propagandisti esto prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u
fundamentalistiku islamsku dravu. Ali takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi,
Islamskoj deklaraciji.
Ta je rasprava, napisana potkraj ezdesetih, opa rasprava o politici i islamu upuena cijelom
muslimanskom svijetu, ona nije o Bosni, u njoj se Bosna ak i ne spominje. Izetbegovi poinje od dva
osnovna elementa: islamskog drutva i islamske vlasti. On kae da se islamska vlast ne moe uspostaviti
ako ve ne postoji islamsko drutvo, a islamsko drutvo postoji samo tada kad apsolutnu veinu naroda
ine istinski muslimanski vjernici. Bez ove veine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer
725

nedostaje drugi elemenat - islamsko drutvo) i moe se pretvoriti u nasilje. Ovim je preduvjetom
iskljueno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani - ak i oni koji su to samo
nominalno, a kamoli dobri i poboni vjernici - bili u manjini. Stoga se sva rasprava o prirodi islamskog
politikog sistema, koja zauzima vei dio knjige, ne moe odnositi na Bosnu i Hercegovinu. Kad
Izetbegovi, naprimjer, kae (ovu su reenicu srpski propagandisti esto citirali istrgnutu iz konteksta) da
nema mira ni koegzistencije izmeu islamske vjere' i neislamskih drutvenih i politikih institucija, on
misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko drutvo, i tvrdi da
ondje gdje su muslimani vjernici u veini oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske
726

institucije. U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se direktno odnosi na politiki status
bosanskih Muslimana: Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancije

vjerskih sloboda i normalnog ivota i razvoja, lojalne su i dune izvravati sve obaveze prema toj
727

zajednici, izuzev onih koje tete islamu i Muslimanima.

Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je reeno da su fundamentalistike, obini su iskazi
ortodoksnog vjernika s kojim bi se sloili svi istinski muslimani. Tako, recimo, Izetbegovi kae da bi
islamska drava morala pokuati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam
nije samo niz vlastitih uvjerenja nego i itav jedan nain ivota, s drutvenom i politikom dimenzijom; i
728

kae da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, umma, nadilazi nacionalne granice. Ni za
jednu od ovih taaka ne moe se rei da je fundamentalistika. I sam je izraz fundamentalizam dodue
vrlo irok i djeluje impresionistiki: nerado ga koriste strunjaci iz islama, koji nastoje briljivo
razlikovati razne vrste neokonzervativnih, radikalnih i antimodernistikih islamskih pokreta, u rasponu od
doktrine Wahhabi tradicionalistike drave Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana
729

ajatolaha Homeinija. Umjesto toga, izraz fundamentalizam koriste uglavnom politiari i novinari
unosei u njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i politiki ekstremizam, to jest uvjerenje
da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo. Izetbegovi izriito odbacuje to
uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko drutvo.
Njegova je misao vodilja da se islamsko drutvo moe stvoriti (u populaciji koja je bar nominalno u
730

veini muslimanska) samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja.

Druga karakteristika onoga to se onako odoka naziva fundamentalizmom jest estoko politiko i
kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegovi zaista kritizira naglu i prisilnu sekularizaciju Turske
pod Ataturkom, to je, po njegovu miljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno
zaostalo i primitivno; i on nasre na one takozvane naprednjake koji bi sve pozapadnjaili i
731

modernizirali i koji slinu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama. Ali njegov openiti stav u
ovoj raspravi nikako ne znai i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo kae: U svom prvom
nastupanju islam je bez predrasuda priao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile
ranije civilizacije. Ne znamo zato bi se islam dananjice drukije odnosio prema tekovinama euro732

amerike civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugakoj liniji. Izetbegovi je iznio svoje poglede
na te stvari mnogo temeljitije u jednoj drugoj, opirnijoj i vanijoj knjizi koju je napisao na poetku
osamdesetih, Islam izmeu Istoka i Zapada, u kojoj je pokuao prikazati islam kao svojevrsnu duhovnu i
intelektualnu sintezu u koju su ukljuene i vrijednosti Zapadne Evrope. U knjizi ima i nekoliko
elokventnih stranica ispisanih u slavu renesansne likovne umjetnosti (posebno umjetnosti portretiranja) i
evropske knjievnosti; o kranstvu se kae da se u njemu gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom
etikom; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i
733

socijaldemokratska tradicija. Nijedan fundamentalist ne bi mogao takvo to napisati.

Govoriti o opasnosti od fundamentalizma u Bosni bilo je svakako sasvim neumjesno jer su bosanski
muslimani bili ve meu najsekulariziranijim muslimanima na svijetu. Neosporno je u osamdesetim
godinama bilo nekih sitnih i povremenih pokuaja fundamentalistike agitacije u Bosni i Hercegovini. U
jednom izvjetaju objavljenom u muslimanskom ekstremistikom glasilu u Londonu ponosno se tvrdilo
734

kako je takva agitacija "uegla plamen islama i nadahnula na stotine bosanskih muslimana. Ali ak ni
stotine aktivista nisu mogli bogzna kako djelovati na dva miliona muslimana, od kojih apsolutna veina
nije smatrala sebe nikakvim vjernicima nego se samo drala nekih islamskih obiaja kao dijela svoje
kulture i tradicije. U jednom pregledu objavljenom 1985. godine naveden je podatak da su svega 17 posto

735

muslimana u Bosni i Hercegovini bili pravi vjernici. Desetljeima svjetovnog odgoja i komunistike
politike kulture pridruilo se i sve vee pozapaivanje drutva. Djelovala je i sve vea urbanizacija
iako je isprva sporo tekla. Potkraj osamdesetih 30 posto brakova u urbanim sredinama bilo je
mjeovito. Za mnoge ruralne muslimane i za veliku veinu urbanih, biti musliman znailo je pridravati
se samo odreenih kulturnih tradicija: Muslimanska imena, obrezivanje, baklava i slavljenje
Ramazanskog bajrama [gozba kojom se obiljeava kraj ramazana, mjeseca posta], pozivanje nekoga za
kuma da odree kosu jednogodinjem djetetu, sklonost da se kafa pije iz malih oljica bez ruice, tzv.
fildana, suosjeanje za pauke i drugi razni tradicionalni obiaji, ije je porijeklo esto i nepoznato
736

onima koji ih se pridravaju. Kakav je fundamentalistiki program uope mogla provoditi stranka
koja je najprije morala osvojiti glasove tih posvjetovljenih muslimana, a onda djelovati u vladi zajedno s
najmanje jo jednom od dvije nacionalne stranke?
Kad su u decembru 1990. izbrojeni glasovi na izborima, lzetbegovieva je stranka osvojila 86
zastupnikih mjesta od ukupno 240 u Skuptini, a druge muslimanske stranke, ukljuujui i
Zulfikarpaievu MBO, jo 13 mjesta. Srpska stranka, SDS, predvoena sarajevskim psihijatrom
(crnogorskog porijekla) Radovanom Karadiem osvojila je 72 zastupnika mjesta. Ona se prilino
neodreeno zalagala za odbranu srpskih prava, ali nigdje nijednom rijeju nije spominjala diobu Bosne i
Hercegovine, ak ni mirnim putem a kamoli ratom. Stoga se nikako ne moe prihvatiti ideja da je tim
izborima, koji su openito dali dr. Karadiu pravo da se naziva voom bosanskih Srba, dobio
demokratski mandat za svoje kasnije akcije. (Mnogi Srbi i nisu zapravo glasali za njega, a jo je 13
drugih Srba izabrano u skuptinu koji nisu pripadali njegovoj stranci.) HDZ je osvojio 44 mjesta. Ukupno
je u skuptini bilo 99 Muslimana, 35 Srba, 49 Hrvata i 7 Jugoslavena. Te proporcije (41 posto
Muslimana, 35 posto Srba i 20 posto Hrvata) otprilike su odgovarale nacionalnim proporcijama
737

cjelokupnog stanovnitva (44, 31 i 17 posto). Izetbegovi je formirao ustvari vladu nacionalnog

jedinstva sastavljenu od formalne koalicije svih triju glavnih stranaka, ijim je predstavnicima podijelio
pojedine resore. Ovo je bio znak Izetbegovieve dobre volje jer je on mogao vladati zemljom i obinom
muslimansko-hrvatskom koalicijom, ali ve na samom poetku rada ove vlade bilo je jasno da srpska
stranka ima sasvim drukiji program aktivnosti.
Kad je Izetbegovieva vlada potkraj 1990. preuzela dunost, opa je situacija u Jugoslaviji bila vrlo
napeta. U drugoj polovici te godine razmahalo se nadmetanje izmeu Srbije s jedne strane i Slovenije i
Hrvatske s druge, u toj mjeri da je Srbija u oktobru udarila porez na uvoz robe iz te dvije republike. Isto
je tako postalo jasno da je Miloevi jednostavno prigrabio velik dio jugoslavenskog saveznog budeta i
potroio ga na Srbiju, te tako torpedirao mjere ekonomske reforme kojima je predsjednik savezne vlade
Ante Markovi nastojao obuzdati vrtoglavu inflaciju u zemlji. U decembru 1990. Slovenci su odrali
referendum o tome hoe li njihova republika postati nezavisna i samostalna drava. Glasalo je vie od 90
738

posto ukupnog broja biraa, a od njih se ukupno 89 posto izjasnilo za ponueni prijedlog. U
maglovitom osvrtanju nekih zapadnih politiara na razdoblje izmeu 1989. i 1993. godine, ovaj korak
Slovenije prema nezavisnosti ocijenjen je kao posljedica njemakog pritiska. Ali svim ozbiljnim
posmatraima u Sloveniji i Jugoslaviji u to vrijeme bilo je potpuno jasno da je pritisak zbog kojeg je
Slovencima potkraj 1990. privredni i politiki ivot postao nemogu dolazio direktno iz Beograda.
Na poetku 1991. Miloevi je otvoreno govorio da e on, bude li pokuaja da se federativna
struktura Jugoslavije zamijeni nekom labavijom formom konfederacije, zatraiti da se Srbiji pripoje
cijela podruja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U isti mah, daleko od toga da brani federativni status
quo, aktivno je ruio savezni ustav. U junu 1990. jednostrano je ukinuo skuptinu pokrajine Kosovo i sveo

status te pokrajine na neto beznaajnije od gradskog poglavarstva, ali je i dalje zadrao predstavnika
nepostojee vlasti na Kosovu u Predsjednitvu Jugoslavije. U martu 1991, preplaen studentskim
demonstracijama protiv sebe u Beogradu, pokuao je natjerati predsjednika Predsjednitva SFRJ
Borislava Jovia da proglasi izvanredno stanje u cijeloj zemlji. Kad je Jovi to odbio, Miloevi je
iznudio njegovu ostavku, a isto je tako povukao iz tog tijela i predstavnike Crne Gore, Vojvodine i
Kosova. Zatim je preko televizije obznanio da Srbija ne priznaje vie savezno Predsjednitvo. Sljedea
dva-tri dana inilo se da je njegov ustavni pu stupio u posljednju fazu. Ali onda se Jovi jednostavno
vratio na svoje mjesto. Milosevic je uzmaknuo od ruba ponora. Sam je protuzakonito imenovao novog
predstavnika Kosova u Predsjednitvu. U to je vrijeme Branka Maga zabiljeila: Novi ovjek, Sejdo
Bajramovi, ak je i u srpskoj politici udnovata pojava: izabralo ga je svega 0,03 posto biraa u
njegovom izbornom okrugu na Kosovu... taj umirovljeni vodnik JNA poznat je samo po svojoj strasti za
739

tombolom.
Stav je bosanske vlade bio logian ali nezgodan. U svakoj raspravi o tome treba li federativnu
strukturu zamijeniti labavijom konfederacijom, Bosna bi bila na strani Slovenije i Hrvatske koje su traile
tu promjenu, jer je i sama eljela da se smanji mogunost beogradskog dominiranja i manipuliranja
Jugoslavijom. Ali istodobno nije mogla u tom sporu do kraja podravati Sloveniju i Hrvatsku. Veinu je
Bosanaca duboko zabrinjavala mogunost da te dvije republike ostvare svoju prijetnju i istupe iz
Jugoslavije, jer bi tada oni ostali, s jo jednom slabom republikom, Makedonijom, sami pod vlau
Srbije.
Dok je Izetbegovi u prvoj polovici 1991. pokuavao izvesti tu teku taku balansiranja na ici, Srbi
su otvoreno dovodili u pitanje opstanak i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Autonomna oblast Krajine,
koju je u Hrvatskoj proglasila SDS, bivala je sve ratobornija u svojim zahtjevima jer ju je Srbija sve vie
naoruavala. U maju je SDS u Bosni i Hercegovini zatraila da se otcijepe veliki dijelovi sjeverne i
zapadne Bosne i da se sjedine s Krajinom u Hrvatskoj, te da osnuju novu republiku. Zatim je SDS tri
podruja Bosne i Hercegovine s preteno srpskim stanovnitvom proglasila srpskim autonomnim
oblastima sluei se navlas onom istom metodom kojom se SDS posluila prethodnog ljeta u Hrvatskoj.
Nedugo zatim jedna mala stranka u Hrvatskoj, izrazito nacionalistika Hrvatska stranka prava, zatraila je
da se cijela Bosna i Hercegovina pripoji Hrvatskoj. Ipak, vie je zabrinutosti izazvao podatak iznesen u
julu 1991. da se redovito potajno dostavlja oruje bosanskim Srbima prema dogovoru Miloevia,
740

srpskog ministra unutarnjih poslova Mihalja Kertesa i voe bosanske SDS Radovana Karadia. Taj je
podatak potvrdio predsjednik savezne vlade na odlasku, Ante Markovi, objavivi sadraj snimljenog
telefonskog razgovora u kojem je Miloevi obavijestio Karadia da e mu sljedeu poiljku oruja
741

predati general Nikola Uzelac, komandant garnizona u Banjoj Luci. Sad vie nije moglo biti sumnje da
srpski predsjednik odreuje Karadiu svaki potez. Karadi se ak pohvalio pred jednim britanskim
742

novinarom da s Miloeviem razgovara nekoliko puta nedjeljno telefonom.

Do tada je ve bio poeo pravi rat u Jugoslaviji. Kap koja je prelila au Sloveniji i Hrvatskoj bilo
je to to je Srbija odbila priznati Hrvata Stipu Mesia za sljedeeg predsjednika saveznog
Predsjednitva, funkcije koja se svake godine automatski rotirala. Federativni sistem, koji je Srbija
toboe titila, opet je bio paraliziran. Tada je Hrvatska odrala referendum (19. maja) o punoj
nezavisnosti: 92 posto biraa glasalo je za punu nezavisnost. Na dan 25. juna i Hrvatska i Slovenija
proglasile su svoju nezavisnost. Sutradan ujutro ula je u Sloveniju kolona tenkova JNA. Ohrabren i
Evropskom zajednicom koja je u aprilu izjavila da podrava jedinstvo i teritorijalni integritet
Jugoslavije, i amerikim ministrom vanjskih poslova Jamesom Bakerom koji je dao slinu izjavu u

Beogradu 20. juna, Miloevi je drao da moe vrlo brzo od Slovenije napraviti primjer kojim e
743

zastraiti ostale. Komanda JNA, u kojoj su dominirali Srbi i koja je uglavnom teila za istim ciljevima
kao i Miloevi (uostalom, ovisila je o opstanku Jugoslavije da bi zadrala svoje privilegije, izvore
finansiranja - vie od 55 posto saveznog budeta - i cjelokupni sistem vojne industrije), smatrala je da
moe vrlo brzo natjerati i Sloveniju i Hrvatsku da se povuku na poetne pozicije. Ali Slovenija je dobro
organizirala otpor pa su Miloevi i JNA uskoro digli ruke od nje. Protiv Hrvatske je voena politika na
dva kolosijeka: ope vojno zastraivanje (u poetku vie nego samo osvajanje) upereno protiv Hrvatske
kao cjeline, i istodobno uvrivanje depova teritorija naseljenih Srbima koje su ve drali u svojim
rukama naoruani Srbi. Do kraja augusta obje su ove operacije prerasle u pravi pravcati rat: vojska je
744

napadala gradove u Sloveniji, a u septembru je zapoela tui granatama Dubrovnik.

Posebno je zlokobna karakteristika tih okraja, koja je navjetavala nain voenja rata u Bosni i
Hercegovini, bila upotreba srpskih neregularnih jedinica. Tako je jedan komentator napisao u septembru
1991: ini se da je strateki cilj da se poveu razni depovi srpskih podruja tako da se Hrvati izmeu
745

njih otjeraju terorom i zastraivanjem. U krajevima koje su u Hrvatskoj drali Srbi u svojim rukama
djelovale su od 1990. godine male paravojne jedinice koje su sudjelovale u operacijama kao to je bilo
zauzimanje Nacionalnog parka Plitvika jezera u martu 1991. Na poetku 1991. ministar unutarnjih
poslova u Beogradu Mihalj Kertes osnovao je vojni logor za obuku takvih kadrova poznatih kao Srpska
dobrovoljaka garda pod zapovjednitvom eljka Ranjatovia zvanog Arkan. Arkan je bio
kriminalac u mafijakom stilu za kojim je tragao Interpol zbog vie poinjenih zloina. Za njega se
openito vjerovalo da radi za jugoslavensku tajnu policiju i da je sudjelovao u progonima i izvravanju
746

atentata na jugoslavenske politike emigrante. U poetku je te jedinice finansiralo Ministarstvo

unutarnjih poslova, a poslije, u toku godine, kad su se proule pod imenom Arkanovi tigrovi,
finansirale su se same - i to vrlo uspjeno - punim kamionima opljakane robe koju su dovozili iz
hrvatskih gradova i sela.
Sline su jedinice bile i samozvani etnici koje je organizirao srpski ekstremist Vojislav eelj,
ovjek koji je 1985. godine bio sudski optuen i osuen zato to je javno zatraio da se Jugoslavija
747

podijeli na dvije drave, Srbiju i Hrvatsku, a da one meu sobom podijele Bosnu i Hercegovinu. Sad
je eelj bio na elu ekstremno nacionalistike Srpske radikalne stranke, pa se mogao upustiti ak i u
neku vrstu licitacije u nacionalistikoj politici sa samim Miloeviem. (To je njihovo nadmetanje ipak
bilo na bazi uzajamne podrke, jer je upravo Milosevic pomogao eelju da bude izabran u Srpsku
748

skuptinu u julu 1991.) U intervjuu Der Spiegela na poetku augusta 1991. on je iznio najnoviju verziju
svoga plana prema kojoj bi Srbiji pripala cijela Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora i vei dio
Hrvatske, tako da bi Hrvatima ostalo samo ono to se moe vidjeti s vrha zagrebake katedrale. Kad ga
je novinar pitao za Bosnu i Hercegovinu, odgovorio je ovako: Bosanski su muslimani zapravo
islamizirani Srbi, a jedan dio takozvanih Hrvata zapravo su Srbi katolike vjere. Novinar ga je dalje
pitao: A ako se Muslimani suprotstave pokuaju da im se oduzme status nacije? eelj: U tom sluaju
749

emo ih protjerati iz Bosne. Kuda? U Anadoliju.

Kako su ovakve poglede otvoreno iskazivali i bosanski Srbi, bila je vrlo daleka mogunost bilo
kakvog politikog rjeenja krize u Bosni i Hercegovini. Voa male muslimanske stranke MBO
Zulfikarpai pokuao je na poetku augusta, dobronamjerno ali bezuspjeno, sklopiti s Karadiem
historijski sporazum koji bi garantirao integritet republike Bosne i Hercegovine. Zamjenik predsjednika
MBO profesor Muhamed Filipovi izjavio je: Srbi su naoruani do zuba, stvorili su u Bosni i

Hercegovini dravu u dravi... Svakog asa moe izbiti sukob izmeu Srba i Muslimana. Da bi se to
sprijeilo, elimo da se potpie sporazum o ouvanju Bosne i Hercegovine. Takav sporazum nije mogao
biti nita drugo do politika sveana obaveza sklopljena izmeu jedne velike stranke i jedne male stranke;
nije mogla imati ustavni status, a predsjednik Izetbegovi, koji je nastojao ouvati tronacionalnu vladu,
izjasnio se protiv nje zato to Hrvate niko nije nita ni pitao. Bilo kako mu drago, nije bilo jasno to bi
takva obaveza znaila Karadiu kad je njegova stranka istodobno proglaavala velike dijelove zemlje
srpskim autonomnim oblastima i zahtijevala da se otcijepe od Bosne i Hercegovine. Nekoliko dana
poto je Izetbegovi iznio svoje zamjerke, predstavnici SDS-a u Predsjednitvu Republike iskoristili su
750

priliku da izjave kako e ubudue bojkotirati sjednice Predsjednitva.

U septembru 1991. bosanski su Srbi - ili, bolje rei, onaj njihov siuni dio u vodstvu njihove SDS poduzeli sljedei korak. Srpske autonomne oblasti, kojih je sad bilo etiri, zatraile su od JNA da ih,
nakon niza lokalnih incidenata i pukaranja, zatiti. (One su sad ve, zahvaljujui pomoi JNA i
Ministarstva unutarnjih poslova, bile izvanredno dobro naoruane.) JNA je odmah stupila u akciju: jedna
kolona od stotinu vozila krenula je u zapadnu Hercegovinu, druga se kolona zaputila u centar za vezu u
Nevesinju, a 5 000 vojnika upueno je iz Sarajeva u Hercegovinu. Do kraja mjeseca septembra te su
jedinice uspostavile granice Srpske autonomne oblasti Hercegovine. Isto je tako osnovana baza s
751

velikim brojem ljudi za vojne operacije protiv Dubrovnika, uz samu hercegovako-hrvatsku granicu.
(Zauzvrat su Srbi iz Hercegovine uputili na stotine svojih ljudi, na elu s naelnikom Trebinja, da
sudjeluju u napadu na taj hrvatski grad.) Ali nisu to bile jedine operacije JNA na
bosanskohercegovakom tlu. Od sredine augusta centar za obuku tenkista u Banjoj Luci postao je jedna od
baza za vojne operacije protiv Hrvatske. Kad je kolona oklopnih vozila JNA, na putu za Vukovar, potkraj
jula, prolazila kroz okolicu Viegrada, zaustavili su je muslimanski civili, ali je ona otvorila vatru na
njih.

752

Za bosansku je vladu situacija bivala sve nepodnoljivija. Predsjednik Izetbegovi, koji je jednom
kazao da je birati izmeu Tumana i Miloevia isto to i birati izmeu leukemije i tumora na mozgu,
izjavio je na poetku oktobra da je Bosna i Hercegovina neutralna u sukobu izmeu Srbije i Hrvatske.
Radovan Karadi osudio je tu izjavu kao antisrpski in i dodao da je rat u Hrvatskoj rat protiv
753

povampirene faistike svijesti. Rekao je i da samo suverena vlada moe proglasiti neutralnost. to
se ovoga posljednjeg tie, imao je potpuno pravo, pa je bosanska Skuptina poela ozbiljno raspravljati o
prijedlogu da se proglasi suverenost Bosne i Hercegovine. Pod time se nije mislilo na potpunu
nezavisnost nego na zakonodavnu suverenost u sklopu Jugoslavije, tako da bi se mogli, barem u pravnoteorijskom smislu, izglasati zakoni kojima bi se ponitilo pravo JNA da se slui teritorijem Bosne i
Hercegovine. Na dan 14. oktobra Karadi je demonstrativno izveo svoje zastupnike iz Skuptine, koja je
potom izglasala suverenost Bosne i Hercegovine. Nakon nekoliko dana Karadi i njegova stranka
osnovali su Srpsku narodnu skuptinu u uporitu JNA Banjoj Luci i okitili se svim atributima
754

parlamenta, vlade i uope drave.

Koraci koje su poduzeli Karadi i njegova stranka autonomne oblasti, naoruavanje srpskog
stanovnitva, sitni lokalni incidenti, gromoglasna propaganda, zahtjev od JNA da ih zatiti, srpska
skuptina - sve se to potpuno poklapalo s onim to je uinjeno u Hrvatskoj. Neutralni posmatrai bili su
naisto da je posrijedi jedan jedinstveni plan. Sve eventualne neizvjesnosti o prirodi tog plana rasprene
su na kongresu Miloevieve Socijalistike partije Srbije odranom 9. oktobra 1991. u Pei.
Potpredsjednik stranke, bivi disident, filozof Mihajlo Markovi, vrlo je jasno u svom govoru na
kongresu opisao kako su on i njegov gospodar zamislili komadanje Jugoslavije:

U novoj jugoslavenskoj dravi bit e najmanje tri federalne jedinice: Srbija, Crna Gora i ujedinjena
bosanskohercegovaka i kninska oblast (tj. teritorij sastavljen od nekoliko bosanskohercegovakih
srpskih autonomnih oblasti i isto takve oblasti u Hrvatskoj). Ako bosanski Muslimani ele da ostanu u
novoj jugoslavenskoj dravi, moi e da ostanu. Ako budu htjeli da se otcijepe, moraju znati da e...
drava bosanskih Muslimana biti sa svih strana okruena srpskom teritorij om.
Komentariui u to vrijeme taj govor, ja sam napisao: To znai da se g. Miloevi zalae za plan
prema kojem e zemlja biti Jugoslavija po imenu, a Velika Srbija u stvarnosti, s mogunou da
755

Muslimani imaju negdje u sredini nekakvu svoju oslabljenu Bocvanu. Za vrijeme javnih rasprava o
budunosti bosanskih Muslimana 1993. godine ee e se spominjati Bocvana i Bantustan.
Meutim, na takva jasna oitovanja ratnih ciljeva Srbije uope se nije obazirala veina zapadnih
dravnika,
pa ni pregovara koga je imenovala EZ - lord Carrington, koji je i dalje vjerovao da je jo mogua
neka labava forma stare federativne Jugoslavije. U septembru su Ujedinjene nacije nametnule embargo na
uvoz oruja na cjelokupnom jugoslavenskom teritoriju. To nije mnogo uticalo na naoruanje JNA koja je
imala goleme zalihe oruja i razvijenu vojnu industriju, ali je oslabilo hrvatske oruane snage koje su u
mnogim dijelovima zapadne i sjeveroistone Hrvatske jedva nekako uspijevale zadrati napredovanje
JNA. Da su bile bolje naoruane, moda bi bile uspjele odbiti napade na gradove kao to je Vukovar.
Ovako su se naprotiv neobino ilavo branile tako da su generali JNA uskoro poeli uviati da je
osvajanje Hrvatske operacija koja im donosi sve manje koristi. (Kad je napokon pao Vukovar, u kojem su
gotovo sve kue bile razorene, arkanovci su oistili grad i pobili na stotine ljudi.) Hrvatska je vlada
ipak uspjela uspostaviti linije opskrbe orujem sa zemljama biveg Varavskog pakta i Bliskog istoka.
Daljnji je udarac planovima Srbije zadalo meunarodno priznavanje Hrvatske i Slovenije, oko ega se
najposlije sloila Evropska zajednica, na insistiranje Njemake, sredinom decembra, a 15. januara 1992.
stupilo je to priznanje na snagu. Nakon nekoliko sedmica sklopljeno je primirje u Hrvatskoj, na
inicijativu predstavnika Ujedinjenih nacija Cyrusa Vancea. Teritoriji koje su zauzeli JNA i srpske
neregularne jedinice stavljeni su u neku vrstu limba, zone pod zatitom UN, a bilo je sasvim neizvjesno
koliko e dugo ostati u tom statusu.
Priznavanje Hrvatske pripomoglo je okonanju rata u toj republici. To je u svakom sluaju bilo
priznavanje stvarnosti. Poto su gradovi kao Vukovar pretvoreni u ruevine, bilo je iluzorno oekivati da
bi se Hrvatska mogla nagovoriti da se vrati u federativnu Jugoslaviju. Meutim, jedna je od posljedica
toga poteza bila da je sad i Bosna i Hercegovina morala zatraiti priznavanje svoje nezavisnosti, jer bi
inae ostala u krnjoj Jugoslaviji pod srpskom vlau. Evropska je zajednica to shvatila pa je pozvala i
druge republike da zatrae priznavanje svoje nezavisnosti, a Bosni i Hercegovini postavila je jo uvjet da
odri referendum o tom pitanju. Lord Carrington se alio da mu je EZ pomrsila raune i upropastila
planove za opu nagodbu svih est republika u okviru Jugoslavije. Ali bilo je bjelodano jasno da Hrvati i
Slovenci ne bi nikad prihvatili njegove planove, a da ti planovi ne bi zadovoljili ni ambicije Srbije - ti su
756

planovi bili unaprijed propali. Jedino to je alopojci lorda Carringtona dalo nekakav privid izgleda
na uspjeh bijae injenica da su korak Bosne i Hercegovine prema nezavisnosti Miloevi i Karadi
iskoristili kao izgovor da zaponu ratnu fazu komadanja Bosne.
Vojni planovi bili su ve poodmakli. JNA je u jesen 1991. bila zauzela vane centre za vezu u Bosni
i Hercegovini. Izgraeni su poloaji za teko topnitvo oko veih bosanskohercegovakih gradova, pa i
oko Sarajeva, u zimu sa 1991. na 1992. godinu. Poto su u januaru i februaru smanjene ratne operacije u
Hrvatskoj, kolone tenkova i topova JNA povukle su se, uz odobrenje Ujedinjenih nacija, u Bosnu i

Hercegovinu. Zaudo, predsjednik Izetbegovi dopustio je JNA ak da zaplijeni zalihe oruja lokalnih
jedinica openarodne odbrane. ini se da je time elio uvjeriti komandante JNA u svoje miroljubive
namjere, a vjerovatno ga je zavela, kao to je svakako bila i namjera, injenica da je vojska zaplijenila
757

i oruje nekih srpskih paravojnih jedinica. Da JNA nije nepristrana ni politiki neutralna, pokazalo se
29. februara i 1. marta, kad se odravao referendum u Bosni i Hercegovini. Karadieva je SDS zabranila
Srbima da sudjeluju u referendumu pa je postavila i zapreke na cestama kako glasake kutije ne bi mogle
biti dostavljene na podruja pod njihovom vlau, a avioni JNA bacali su istodobno letke u kojima su se
birai pozivali na bojkot referenduma. Ipak je glasalo otprilike 64 posto od ukupnog broja glasaa, meu
njima i na hiljade Srba u veim gradovima. Na glasakom je listiu stajalo pitanje: Jeste li za suverenu i
nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, dravu ravnopravnih graana i naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i svih
758

ostalih koji ive u njoj? Glasai su gotovo jednoglasno izglasali da.

Ujutro 2. marta 1992, kad su objavljeni rezultati referenduma, pripadnici srpskih paravojnih jedinica
podigli su barikade na ulicama i zauzeli snajperske poloaje nedaleko od skuptinske zgrade u Sarajevu.
Dvadeset i etiri sata inilo se da je vojska preuzela vlast u Bosni i Hercegovini, ali su na hiljade
Sarajlija izale na ulice - ispred niana snajpera - da demonstriraju, i pu je, ko zna zato, sprijeen.
Razlog za akciju vojske bio je toboe to to su dvojica mladih Muslimana prethodnog dana u Sarajevu
ubila na svadbi jednog Srbina. To ubistvo, koje je, po svemu sudei, bilo rezultat nenadane provale
759

emocija bez predumiljaja, iskoriteno je kao izgovor da se javno osudi muslimanski terorizam
Taktika je bila sasvim prozirna. Dakako da se niko nije sjetio da podigne barikade u Sarajevu u znak
protesta zbog nebrojenih ubistava Muslimana i slinih incidenata u proteklih nekoliko mjeseci, kao to se,
recimo, dogodilo kad je 7. oktobra u ipovu skupina srpskih paravojnih dobrovoljaca ustrijelila
Mehmeda Ganibegovia, ili kad su 13. oktobra srpski vojni rezervisti pucali iz strojnice po Mehmed760

aginoj damiji u Tuzli.

Srpskim su politiarima preostale jo dvije mogunosti: ili da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu
vojnim sredstvima ili da je raskomadaju politikim sredstvima uz prijetnju oruanom silom. Ova je druga
metoda bila jo mogua do posljednje sedmice u martu, a najvie je ovisila o dranju bosanskih Hrvata.
Dugo se ve mogla pratiti odreena simetrija u srpskim i hrvatskim stavovima prema Bosni i
Hercegovini. U martu 1991. sastali su se predsjednici Miloevi i Tuman da rasprave na koji bi nain
761

mogli podijeliti Jugoslaviju, pa je na dnevnom redu bila i podjela Bosne i Hercegovine. Ali simetrija
je bila samo djelomina. Srbija je bila krenula mnogo ranije i otila mnogo dalje - bosanski su Srbi
osnovali svoje autonomne oblasti u maju 1991. a skuptinu u oktobru iste godine (najposlije su 27.
marta 1992. proglasili Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini), a hrvatski pandan, Hrvatska
zajednica Herceg-Bosna, proglaena je tek u julu 1992, nakon tromjesene srpske vojne ofanzive. Voa
HDZ-a u Bosni i Hercegovini Stjepan Kljui elio je da se ouvaju granice Bosne i Hercegovine, a
njegova je stranka glasala za nezavisnost te republike. Vodstvu HDZ-a nije se ak milio ni prijedlog da se
Bosna i Hercegovina pretvori u konfederaciju kantona u vicarskom stilu. Tako je glavni sekretar te
stranke Ivan Markei izjavio u oktobru 1991: ak i u takozvanoj srpskoj oblasti kao to je banjaluka
ivi 120.000 Hrvata. Ne moemo podijeliti Bosnu i Hercegovinu na kantone. U vicarskoj su najprije bili
kantoni, a tek je onda vicarska sastavljena od njih. U Bosni i Hercegovini kantoni bi znaili podjelu
762

zemlje, a to ne bi ilo bez rata. Meutim, skupina Hercegovaca predvoena Matom Bobanom sve je
vie jaala svoj uticaj u stranci, pa je u januaru 1992, akcijom za koju se openito smatra da ju je
organizirao predsjednik Hrvatske Tuman, Boban doao na mjesto Kljuia kao predsjednik

763

bosanskohercegovakog HDZ-a. Hercegovaki Hrvati imali su razloga da budu nepopustljiviji od

ostalih jer su bili svjedoci naoruavanja i uspostavljanja Srpske autonomne oblasti u Hercegovini.
(Bili su i tijesno povezani s hrvatskim paravojnim jedinicama HOS-a, a potkraj 1991. odbili su predati
764

JNA oruje openarodne odbrane i poeli se i sami pripremati za borbu.) Openito su Hrvati, i u
vojnom i u politikom pogledu tek reagirali na srpske inicijative, a donekle ih i oponaali. Tako, recimo,
kad je SDS u decembru 1991. objavila svoju geografsku kartu nacionalne kantonizacije Bosne i
Hercegovine (s otprilike 70 posto teritorija ukljuenih u srpske kantone), HDZ je uskoro nakon toga
765

uzvratio svojom mapom (na kojoj su hrvatski kantoni obuhvatali otprilike 30 posto ukupnog teritorija).
Bilo je bjelodano jasno da Srbi kantonizaciju shvataju kao kompromis kojim bi mogli doi do potpunog
otcjepljenja, to su prethodno bili zahtijevali. Kad je Radovan Karadi potkraj februara 1992. poao u
Austriju da pregovara s Miloeviem i Tumanom o budunosti Bosne i Hercegovine, oni nisu vie
766

raspravljali o kantonalnoj konfederaciji nego o podjeli teritorija. Ali Evropska zajednica i lord
Carrington uhvatili su se za kantonizaciju kao za posljednju slamku, pa su organizirali nekoliko rundi
pregovora na tu temu s tri glavne bosanskohercegovake stranke, u Bruxellesu i Lisabonu u mjesecu
martu. Na dan 9. marta srpska je delegacija odbila prihvatiti nacrt bosanskohercegovakog federativnog
ustava, prema kojem bi svaka od tri nacionalne zajednice imala pravo veta na donoenje svih vanijih
767

politikih ili ekonomskih odluka. Poslije se tog istog mjeseca Evropska zajednica energino zauzela za
kantonalni plan zasnovan na preinaenoj verziji srpske mape. Taj su plan najprije prihvatile sve tri
strane kao bazu za daljnje pregovore, a onda ga je HDZ 24. marta odbacio, a sutradan i Izetbegovieva
SDA. Nije, uostalom, udo to su ga Hrvati prvi odbacili jer bi im po njemu pripalo svega 17 posto
bosanskohercegovakog teritorija, a 59 posto hrvatskog stanovnitva ostalo bi u nehrvatskim
768

kantonima.
Jedino to su svi takvi planovi na kraju pokazali bila je injenica da bi nakon svake takve podjele na
stotine hiljada bosanskohercegovakih graana ostale nezadovoljne.
Veina je Bosanaca, uostalom, glasala za demokratsku i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, dravu
ravnopravnih graana. Bez obzira na retoriku bujicu u srpskim javnim medijima o tome kako je Bosna i
Hercegovina u rukama ustako-fundamentalistike koalicije, nema ni najmanjeg znaka da je bilo koji
inteligentni posmatra ikad otkrio da je bosanskohercegovaka vlada donijela, ili uope pomiljala da
donese, diskriminatorske zakone protiv bilo kojeg naroda u Bosni i Hercegovini. Ali srpski i srbijanski
politiari i javni mediji stvorili su neku vrstu politike psihoze, u kojoj je odbrana prava bosanskih
Srba zadobila takav apsolutni status da su se ljudi prestali ak i pitati jesu li zaista ugroeni. Kad je
jednom takva psihoza stvorena, preostao je jo samo jedan mali korak do vojne akcije.

16. Unitenje Bosne:

1992-1993.
Na dan 6. aprila 1992. Evropska je zajednica priznala Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu dravu. U
prethodna dva stoljea bilo je kratkih trenutaka nazoviautonomije ili polunezavisnosti - uzlet Huseinkapetana 1831. godine, narodna vlada u Sarajevu u julu 1878, predaja vlasti baruna Sarkotia Narodnom
vijeu u novembru 1918. - ali, istini za volju, Bosna je od 1463. godine prvi put opet bila nezavisna
drava. Komentatori su se pourili istaknuti da je Bosna i Hercegovina u prethodnih 529 godina pripadala
dvjema carevinama, jednoj kraljevini i komunistikoj federativnoj republici. Tvrdili su da Bosna ne moe
nikad biti drava zato to je sastavljena od tri naroda, i da je povijest pokazala da ona moe opstati samo
kao dio vee cjeline. Prva od ovih tvrdnji provocirala je pitanje da li samo jednonacionalne drave mogu
biti sposobne za ivot. Kad bi bilo tako, onda veina od otprilike 170 drava lanica Ujedinjenih nacija
ne bi bila sposobna za ivot. Povijest nas ne ui da Bosna mora biti pod vlau neke vee sile da se ne bi
raspala iznutra, nego upravo neto suprotno: Bosna nije nikad bila ugroena stvarnim unutarnjim
napetostima nego pretenzijama veih sila i susjednih drava. Povijest Bosne nam pokazuje, ako ostavimo
po strani ekonomske sukobe izmeu zemljoposjednika i seljaka, da su nacionalne nesnoljivosti u
samoj zemlji dosegnule taku meuetnikih nasilja samo kao posljedica pritisaka koji su dolazili izvana.
ak su se i sukobi izmeu zemljoposjednika i seljaka bili znatno - moda i presudno - pojaali zbog
meunarodne politike situacije u 19. stoljeu, zbog toga to je uspon poluautonomne Srbije izazvao
osjeanje izolacije i izloenosti napadima u bosanskoj muslimanskoj vladajuoj klasi.
Zbog dugotrajnog procesa nacionalistikog nadmetanja izmeu Srbije i Hrvatske, od kraja 19.
stoljea do danas, unutarnja politika Bosne i Hercegovine nije bila onako elastina kao to je mogla biti
otkako su bosanski pravoslavci i katolici bili uvjereni da su zapravo Srbi i Hrvati. Poto su 74 godine
ivjeli zajedno u istoj dravi sa Srbijom i Hrvatskom, nije udo to su se mnogi pripadnici ovih zajednica
u Bosni identificirali s te dvije etnike matice zemlje. Ali kad je jednom Jugoslavije nestalo, sama
injenica zbog koje je bilo teko ouvati Bosnu i Hercegovinu - njeno nacionalno izmijeano stanovnitvo
- nalagala je da se ona ouva. Ta su dva naroda upravo kaleidoskopski izmijeana, s treim narodom koji
nema matice zemlje kojoj bi se mogao obratiti, tako da bi se svi skupa mogli razdvojiti samo uz
strahovito visoku cijenu koja se ne bi mogla niim opravdati. S druge strane, cijena koju bi obini
Bosanci morali platiti da bi mogli ivjeti i dalje zajedno u miru, razmjerno je skroman doprinos
normalnosti i dobre volje. Veina bi bila sretna da moe dati taj doprinos. Ali manjina, koja je djelovala
po uputama iz susjedne drave, nije to eljela; a oni su imali topove.
Dan uoi meunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, srpske paravojne formacije ponovile su
operaciju koja im se bila izjalovila mjesec dana prije toga. Ovaj put je izmeu 50 i 100 hiljada Bosanaca
svih nacionalnosti izalo na ulice u znak protesta. U jednom novinskom izvjetaju stajalo je, izmeu
ostalog: Jedan je govornik rekao: Neka svi srpski ovinisti odu u Srbiju a neka hrvatski ovinisti odu u
Hrvatsku! Mi elimo ovdje ostati zajedno. Mi elimo da ouvamo Bosnu kao cjelinu. Ovaj dirljivi
769

spektakl prekidan je u vie navrata rafalima iz automatskog oruja. Te mitraljeske salve, meutim,
nisu bile prve ratne arke. Vie od sedmicu dana pukaralo se i bacale su se bombe u nekoliko
bosanskohercegovakih gradova: u Banjoj Luci, Bosanskom Brodu i Mostaru. U prva dva od ovih
gradova vatru su, po svemu sudei, prve otvorile srpske paravojne jedinice, a u Mostaru su benzinsku
cisternu blizu kasarne JNA zasigurno digle u zrak hrvatske paravojne jedinice, ili su to uinili Srbi da
770

dokau kako je JNA ugroena.

Na dan 30. marta naelnik generaltaba JNA general Adi izjavio je,

771

kao to se moglo i oekivati, da je njegova vojska spremna da zatiti Srbe od otvorene agresije.
Ali najzlokobniji dogaaji zbili su se u prvim danima aprila, kad su Arkanove paravojne formacije
stigle u Bijeljinu u sjeveroistonoj Bosni. Ti dobro naoruani vojnici, koji veinom nisu bili bosanski
Srbi nego Srbijanci, bili su nedavno okonali operaciju ienja u Vukovaru. Neki su od njih potkraj
marta prebaeni u Banju Luku, gdje su preuzeli vlast u gradu postavljajui zapreke na saobraajnicama i
772

krstarei ulicama s viecijevnim bacaima raketa, AK-47 i automatskim pukama korpion. Oni su
stigli u mirni i preteno muslimanski gradi Bijeljinu i poeli ga oslobaati, izmeu ostaloga i glavnu
damiju. ikanirali su i progonili Muslimane. lana Predsjednitva Bosne i Hercegovine Fikreta Abdia
vratili su silom, uperivi u njega puke, kad je pokuao ui u grad. Na dan 4. aprila javljeno je da je
773

prekinuta opskrba grada vodom i strujom i da po ulicama lee leevi. Bilo je oito da su glavni ciljevi
bili najprije zaplaiti Muslimane i natjerati ih u bijeg, a onda podjariti srpsko stanovnitvo i regrutirati
neke od lokalnih mladia u tu bajnu novu okupaciju kako bi Srbi zagospodarili cijelim podrujem. Da bi
se postigla ta dva cilja, nisu bila potrebna masovna ubistva; bio je dovoljan i odreeni broj ubistava s
predumiljajem. U jednom kasnijem izvjetaju procijenjeno je da je tom prilikom pobijeno gotovo stotinu
774

Muslimana. Dogaaji u nekoliko sljedeih sedmica pokazali su da je Bijeljina izabrana ponajprije

zbog svoje strateke vanosti. Ona se nalazi na kljunom mjestu blizu granice Srbije, od kojeg se ire dva
glavna kraka teritorija koje e zauzeti srbijanske snage: dugaak pojas zemlje u sjevernoj Bosni kojom se
Srbija povezala s vojnom bazom u Banjoj Luci, s bosanskom Krajinom i okupiranim podrujima
Hrvatske, i pojas uz Drinu, na istonoj strani Bosne, to se protee uz bosansko-srbijansku granicu
(ukljuujui tu i vitalne take za linije opskrbe iz Srbije) sve do srpskih podruja u istonoj
775

Hercegovini. U iduim danima podvrgnuto je jo nekoliko gradova s brojnim muslimanskim

stanovnitvom u tom istonom pojasu Bosne istom tretmanu. Uz Arkanove Tigrove, ukljuene su u tu
akciju i druge srbijanske paravojne jedinice, meu njima i Beli orlovi Mirka Jovia i eeljevi etnici.
U nekoliko navrata, naprimjer u napadu na Zvornik u drugoj sedmici mjeseca aprila, upotrijebljene su i
artiljerijske jedinice JNA da granatiraju grad, a zatim, kad se grad predao, ule su u njega paravojne
formacije da se obraunaju sa stanovnitvom. Psihologija terora kojom su se sluili komandanti tih
jedinica nije imala za cilj samo da natjera Muslimane u bijeg - premda su i u tome bili vrlo uspjeni, pa
776

se rauna da je do kraja aprila 95 posto Muslimana iz Zvornika, Viegrada i Foe napustilo svoje kue.
Isto je toliko vaan dio psiholoke operacije bio u tome da se lokalni Srbi uvjere kako se moraju
braniti od svojih susjeda Muslimana. Dakako da je teren bio pripremljen emisijama Radio-televizije
Beograd, koje su upozoravale Srbe na opasnost od ustakih pogroma i fundamentalistikog dihada. A
kako su se u prethodnih devet mjeseci nagledali u informativnim TV emisijama slika mrtvih tijela i
popaljenih sela u Hrvatskoj, prosjene srpske seljake i graane bilo je vrlo lako uvjeriti da su zaista
ugroeni. Trebalo je dodati samo jo nekoliko lokalnih pojedinosti da bi se slika zaokruila. Jezoviti
novinski izvjetaj iz Foe dopisnika Reutersa Andreja Gustinia najbolje pokazuje kako se to radilo:
"Vidi li ono polje?, pita me jedna Srpkinja pokazujui mi na zeleni obronak uz rijeku Drinu. Tamo
je trebalo da pone dihad. Foa je trebalo da bude nova Mekka. Sastavili su spiskove Srba koje je
trebalo pobiti, kae mi ta ena ponavljajui ono u to vjeruju ovdje svi graani i naoruani ljudi. I moja
dva sina su bila na tom spisku da ih zakolju ko svinje. Ja sam bila na spisku za silovanje. Niko od njih
777

nije vidio te popise, ali to ne prijei nikoga da slijepo vjeruje u njih.

Mnogo je nevjerovatnije da je u takve prie vjerovao i komandant JNA za istonu Bosnu pukovnik
Milan Jovanovi. Dok su njegovi vojnici tjerali Muslimane iz njihovih kua u Viegradu, on je

britanskom novinaru izjavio da je on jo uvijek na jugoslavenskom tlu, i nadodao: Ovdje su se pobunili

778

Muslimani. To se ve dugo spremalo a bilo je uglavnom upereno protiv Srba. Meutim, bilo je oito
da se ve vrlo dugo spremala upravo ova zajednika operacija regularnih i paravojnih jedinica. Ili, kako
je napisao jedan od vodeih analitiara: S obzirom na brzinu kojom su te operacije izvedene, i na
779

visokom nivou koordinacije koju su otkrile, jasno je da nisu spontano izvrene. Koristei se
prednostima iznenaenja i apsolutne superiornosti, JNA i njeni paravojni pomonici zauzeli su u prvih
pet-est sedmica podruje koje je obuhvatalo vie od 60 posto ukupnog teritorija Bosne i Hercegovine.
Na nekoliko podruja pridruile su se tim operacijama i lokalne srpske jedinice iz srpskih
autonomnih oblasti. Ali sasvim je jasno da je te prostore uglavnom osvojila JNA (iji su avioni
bombardirali gradove Kupres, Doboj i Tuzlu) prema uputama iz Beograda, i paravojne jedinice iz Srbije.
Drugim rijeima, premda su neki od vojnika u JNA bili bosanski Srbi, i premda je JNA suraivala s
pobunjenim Srbima na nekim podrujima, to je bila uglavnom invazija na Bosnu i Hercegovinu, planirana
i dirigirana iz Srbije. U prvim sedmicama te invazije, Miloevi i komandanti JNA iznosili su najee u
svojim slubenim priopenjima dvije tvrdnje, obje lane: prvo, da JNA samo nastoji odrati mir
razdvajajui lokalne sukobljene snage, i drugo, da nikakve jedinice iz Srbije ne prelaze u Bosnu i
780

Hercegovinu. Ne samo to su paravojne formacije prelazile iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu nego je i

JNA, kako ree jedan oevidac s tamonje granice nanizala velik broj ljudi, topova i tenkova na cesti
781

koja iz Srbije vodi u Bosnu.

Meutim, 27. aprila predsjednik Miloevi i crnogorska vlada proglasili su novu saveznu dravu
Jugoslaviju koja e se sastojati samo od njihove dvije republike. Time je JNA u Bosni i Hercegovini
dovedena u nezgodan poloaj jer nije mogla vie tvrditi ak ni da odrava mir na jugoslavenskom tlu. Na
poetku maja Miloevi najavljuje da e povui iz Bosne i Hercegovine sve one vojnike koji su
dravljani nove, dvorepublike Jugoslavije, a da e bosanski Srbi u JNA biti prebaeni, zajedno sa svom
vojnom opremom i zalihama, u takozvanu Republiku Srpsku i stavljeni pod komandu generala Ratka
Mladia. Bilo je jasno da je na taj poloaj Mladia postavio sam Miloevi i da je sva ta promjena bila
uglavnom kozmetika operacija. Niko od stranih posmatraa nije imao prilike provjeriti jesu li zaista svi
vojnici iz Srbije i Crne Gore napustili Bosnu i Hercegovinu. Na dan 20. maja slubeno je objavljeno da
782

ih je otilo 14.000, ali to bi znailo da ih je ostalo jo najmanje 80.000. Kad se itaju iskazi rtava
ratnih zloina iz kasnijeg razdoblja iste godine, esto se u njima spominju i vojnici iz Srbije i Crne Gore.
Nemogue je povjerovati da se vojska koja se borila u Bosni i Hercegovini od kraja maja pa nadalje
sastojala iskljuivo od bosanskih Srba. Za one vojnike koji su zaista bili iz Bosne i Hercegovine nije se
nita bitno promijenilo, jer su se borili istim orujem JNA, redovito primali zalihe municije, hrane i
goriva iz Srbije, suraivali u operacijama s paravojnim jedinicama iz Srbije i drali se iste ope
strategije koju je odredio srbijanski voa. Tek je nakon 11 mjeseci, kad se general Mladi nije sloio s
Miloeviem da se prihvati Vance-Owenov plan, prvi put dolo do razmimoilaenja izmeu strategije
vodstva vojske bosanskih Srba i politike Beograda.
Pa ipak je ta kozmetika operacija postigla eljeni uinak. Uskoro su istaknuti zapadni politiari,
recimo britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd, tvrdili da se u Bosni i Hercegovini vodi
graanski rat. uveni bivi urednik Timesa objavio je niz lanaka u kojima je borbe u Bosni i
Hercegovini okrstio tipinim graanskim ratom. BBC je neprestano sve strane u sukobu, pa i bosansku
vladu, nazivao zaraenim frakcijama, a sam je rat proglasio slomom reda i zakona. (Jednom prilikom
potkraj aprila 1992, kad su srpske paravojne jedinice otele est kamiona humanitarne pomoi Ujedinjenih
nacija, BBC je javio da su napori da se dostavi pomo izbjeglicama ometeni slomom reda i zakona.

783

Ovo je valjda prvi put u povijesti da su kamioni oteti slomom reda i zakona.) U Velikoj Britaniji
postojao je jo jedan dodatni razlog neshvatanju ta se dogaa u Bosni i Hercegovini, a to je to je u tim
bitnim prvim danima mjeseca aprila 1992. u toj zemlji bila u jeku kampanja za ope izbore. Malo je
komentatora, a kamoli politiara, moglo posvetiti koliko-toliko panje onome to se zbiva u Bosni i
Hercegovini. U vrijeme kad su se prenuli i opazili da se ondje vodi rat, vidjeli su samo odreen broj
podjednako krvolonih ratnika kako se bore jedni protiv drugih iz podjednako nerazumljivih razloga. U
SAD-u su predsjedniki izbori bili tek za sedam mjeseci, ali se Bushova administracija ve pribojavala
preuzimanja bilo kakvih politikih obaveza prema Bosni koje bi joj mogle nauditi na izborima, pa je
drage volje prihvatila udnovato posesivan stav elnika Evropske zajednice koji su od samog poetka
rata u Jugoslaviji tvrdili da je to evropski problem.
Iako su u prvi mah bile potpuno nespremne za borbu, lokalne jedinice openarodne odbrane, u
kojima je bilo moda svega oko 1.500 naoruanih ljudi, pokuale su u mjesecu aprilu pruiti bar kakavtakav otpor. Meutim, u toj prvoj fazi najvie su se tom srpskom spoju invazije i pobune oduprli Hrvati.
U zapadnoj Hercegovini Hrvati su se koliko-toliko pripremili, a pridruile su im se i paravojne jedinice
iz Hrvatske zvane HOS. Te su se jedinice bile slubeno udruile s Hrvatskom vojskom 1991. i 1992. u
ratu u Hrvatskoj, a kad je taj rat bio ve pri kraju, mnogi su se od njihovih pripadnika prebacili u
Hercegovinu kako bi izmakli nadzoru Hrvatske vojske. U aprilu 1992. njih je bilo oko 5.000 od ukupno
15 000 hrvatskih boraca na tom podruju. Sami su Hercegovci bili i okupljeni u Hrvatskom vijeu
obrane (HVO). Potkraj maja Hrvati su preli u protuofanzivu i, nakon vie od mjesec dana borbi, uspjeli
potisnuti snage JNA iz Mostara i okolice. U tome im je pomoglo 15.000 pripadnika regularne Hrvatske
vojske koji su imali i neto tenkova i topova. Na dan 16. juna predsjednici Izetbegovi i Tuman potpisali
su i formalni vojni savez izmeu svoje dvije zemlje, kojim je legalizirano sudjelovanje u ratu i Hrvatske
784

vojske i lokalnih snaga HVO. I u nekim dijelovima sjeverne Bosne, posebno u Posavini blizu hrvatske
granice, hrvatske su snage zaustavile srpsko nadiranje, a mjestimice su uspjele i odbaciti neprijatelja.
Politike namjere vodstva Hrvatske i bosanskih Hrvata izazvale su ipak odreene sumnje.
Sedmicama su nudili Izetbegoviu proglaenje konfederacije izmeu Hrvatske i Bosne i Hercegovine. On
je to uporno odbijao, bilo zato to se bojao da bi na taj nain najposlije neka Velika Hrvatska progutala
Bosnu i Hercegovinu ili zato to je mislio da bi takvim potezom dao kakvo-takvo opravdanje srpskim
tvrdnjama. ini se da mu je misao vodilja bila da njegova vlada mora zastupati Srbe koliko i Muslimane
i Hrvate, pa je tako za sve vrijeme rata zadrao u vladi i srpske ministre. Njegova nastojanja da bude u
tom pogledu nepristran iritirala su Hrvate, koji su u to vrijeme imali jasnije vojno-strateke ciljeve.
Povrijedio ih je i time to je za vrhovnog zapovjednika imenovao jednog od malobrojnih Muslimana koji
su postigli vii in u JNA - Sefera Halilovia, koji je zapovijedao jedinicama JNA to su bile napale
Hrvatsku. U junu i julu voa HDZ-a Mate Boban nastojao je svim silama nagovoriti Izetbegovia da
pristane na konfederaciju, bilo tako da mu je prijetio da e povui svoje snage ili da e sprijeiti dostavu
oruja Muslimanima. Na poetku jula Boban je proglasio Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, neku vrstu
hrvatske autonomne oblasti u kojoj je uveden u opticaj hrvatski novac i u kojem se vila hrvatska zastava.
Poslije je jedan od Bobanovih savjetnika slubeno izjavio da je to samo privremena mjera i da e cijelo
785

to podruje na kraju opet biti integralni dio Bosne i Hercegovine.

Moe se pretpostaviti da je sam Boban uistinu elio da se to podruje pripoji Hrvatskoj, ali
predsjednik Tuman i dalje se u svojim slubenim izjavama zauzimao za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.
Neki od Tumanovih najbliih suradnika, naroito ministar odbrane Gojko uak, rodom iz Hercegovine,
bili su za to da se Bosna i Hercegovina raskomada, ali mnogi drugi ministri, i veina opozicionih stranaka

u Hrvatskoj, bili su protiv toga. Vjerovatno bi bilo najpotenije kazati da se Tuman u ovoj prilici ponio
kao racionalan oportunist. Da mu je vanjski svijet dao jasno na znanje da nee dopustiti poraz i
komadanje Bosne i Hercegovine, vjerovatno bi se on toga i drao. Ali, ako je svijet bio spreman dopustiti
Srbima da prigrabe i zadre velik dio bosanskohercegovakog teritorija, onda je i on elio da se domogne
svoga dijela kolaa. U ovom sluaju, vanjski svijet nije mu dao jasno do znanja da e dopustiti
komadanje Bosne i Hercegovine. Istodobno je bilo sasvim nejasno to svijet misli o budunosti teritorija
koje su Srbi okupirali u Hrvatskoj, poduzimajui niz samo privremenih mjera kojima je svrha bila da se
produi mandat Ujedinjenih nacija na tim podrujima. To je bio jo jedan razlog vie za Tumanovu elju
da se domogne to vie aduta za pogaanje oko Bosne i Hercegovine.
Reakcije meunarodne zajednice bile su openito konfuzne ili negativne. Kad su u Bosni i
Hercegovini zapoele borbe, Ujedinjene su nacije tek osnivale svoj tab u Sarajevu i baze u nekim
gradovima na sjeveru Bosne da bi mogli nadzirati odravanje mira u Hrvatskoj. Na poetku maja glavni
sekretar UN Boutros Boutros-Ghali iskljuio je upotrebu snaga UN za odravanje mira u Bosni i
Hercegovini, pa se do 16. maja veina njihovih jedinica ve bila povukla iz Sarajeva. Nakon dvije
sedmice Boutros-Ghali izdao je priopenje u kojem je ponovio ono bitno to je tvrdila Miloevieva
propaganda, a to je da su srpska vojska i paravojne formacije u Bosni i Hercegovini samostalne i da
nemaju veze s Beogradom. Svrha je Boutros-Ghalijeva priopenja bila da se ne nametnu sankcije Srbiji to je bila mjera koju je predlagala amerika vlada, a protivili joj se Britanci i Francuzi, koji su eljeli
786

da se Miloeviu prui jo jedna ansa da se zaustavi nasilje u Bosni. (Sankcije su stvarno nametnute
Srbiji 30. maja, ali nisu mnogo naudile ratnoj aktivnosti Srbije, jer su nafta i druga roba potajno
dopremani kopnenim putem iz Grke i Dunavom iz Rusije i Ukrajine.)
Osnovna je pogreka zapadnih politiara bila u tome to su oni pratili samo simptome rata, a nisu
nastojali otkriti njegove uzroke. Reklo bi se da nisu htjeli ak ni shvatiti prirodu Miloevievih planova.
Uporno su i dalje tretirali taj rat kao bitno vojni problem, a ne politiki. Odgovornost ili krivnju
odreivali su jednostavno tako to su upirali prstom u ljude koji pucaju, a kako su sad dvije strane pucale
jedna na drugu, krivnju su svaljivali na obje strane. Svi su krivi za ono to se zbiva u Bosni i
Hercegovini, tvrdio je tako pregovara Evropske zajednice lord Carrington u jednoj od svojih izjava u
kojima je najbolje otkrio svoje neshvatanje problema, i im uspijemo ostvariti prekid vatre, nee vie
787

biti potrebno nikoga kriviti. Fiksacija na prekide vatre - kojih je, po nekim raunima, bilo vie od
stotinu, dogovorenih i prekrenih, do kraja te godine - postala je najrjeitiji simptom tog pomanjkanja
politikog razumijevanja.
Kako je Zapad gledao na rat kao prvenstveno vojni problem - izazvan neim to se nazivalo
nasiljem koje je izbilo s obje strane - svi su napori bili usmjereni na smanjivanje borbenih
aktivnosti. Odatle i najvei doprinos Zapada unitenju Bosne: odbijanje da se ukine embargo na uvoz
oruja bosanskoj vladi. Taj su embargo bile uvele Ujedinjene nacije u septembru 1991. protiv itave
Jugoslavije, koja je u to vrijeme, u formalnom smislu, bila jo jedinstvena zemlja. Premda su same
Ujedinjene nacije priznale Bosnu i Hercegovinu i primile je u svoje redove kao zemlju-lanicu, zasebnu i
odvojenu od Jugoslavije, 22. maja 1992, nisu ukinuli embargo, kao da se nita nije promijenilo. Dakako
da se embargo odnosio i na Srbiju, samo to je Srbija zadrala najvei dio zaliha oruja i opreme bive
JNA, a posjedovala je i veliku vojnu industriju. (Neke od kljunih tvornica oruja u Bosni nalazile su se
na srpskim podrujima, naprimjer tvornica topovskih granata u Vogoi kraj Sarajeva, koju su srpske
snage prigrabile na samom poetku rata.) Osim toga, JNA je kupila jo 14 000 tona oruja na Bliskom
istoku upravo prije nego to je 1991. stupio na snagu embargo na uvoz oruja.

788

Srpski su se vojni

komandanti ponekad hvalili kako imaju toliko oruja i municije da bi mogli ratovati u Bosni i
Hercegovini jo est-sedam godina. Embargo nije uope imao stvarnog uticaja na njihove vojne
kapacitete. Ali za bosanske oruane snage embargo je u krajnjoj liniji bio ravan smrtnoj osudi.
Male koliine oruja ipak su stizale do Bosanaca, uglavnom preko Hrvatske, uprkos blokadi hrvatske
obale koju od jula 1992. provode flotile NATO-a. Nekoliko tvornica oruja ostalo je i na podrujima pod
vlau bosanske vlade i neto se oruja proizvodilo u njima, uprkos nedostatku sirovina. Gdjekad bi i
oruane snage bosanske vlade zarobile neto vojnog materijala od srpske vojske. U najspektakularnijoj
od takvih operacija, u maju, sjeverno od Tuzle zarobljena je itava jedna kolona oklopnih vozila.
Bosancima je oduvijek najvie nedostajalo tekih oklopnih vozila, topova i protutenkovskog oruja. U
septembru se raunalo da posjeduju svega dva tenka i dva oklopna transportera (APC), dok je srpska
vojska u Bosni i Hercegovini imala 300 tenkova, 200 oklopnih transportera, 800 topova i 40 borbenih
789

aviona. Poslije, u junu 1993, procijenjeno je da su Bosanci u meuvremenu zarobili oko 40 tenkova i
30 oklopnih transportera, kao i vei broj lakih topova. Istodobno se smatralo da hrvatske snage posjeduju
790

otprilike 50 tenkova i vie od 100 topova.

Pa ipak, uprkos ovom izrazito neravnopravnom odnosu snaga, i uprkos neprekidnom dotoku goriva i
zaliha srpskim jedinicama, povijest rata 1992. godine obiljeena je uglavnom stagnacijom od onog
trenutka kad su se hrvatske i bosanske snage organizirale kako treba, potkraj maja 1992. U iduih devet
mjeseci srpske su snage mahom zadrane na svojim poloajima, a na nekim su podrujima ak i potisnute:
naroito u Hercegovini u maju i junu, oko Gorada u augustu, oko koridora kod Brkoga u
sjeveroistonoj Bosni na mahove cijele te jeseni i u nekim dijelovima doline Drine u istonoj Bosni u
januaru 1993. Postojala je razlika u taktici dviju strana, a ona je izraavala razliku i u psihologiji i
motivaciji. Glavna je taktika srpske strane bila ona ista koja je primijenjena i u Hrvatskoj: drati se na
pristojnoj udaljenosti i pripremati pjeaki napad granatiranjem sedmice i sedmice, pa i mjesece i
mjesece. Mnogi od regruta koji su sluili u toj bivoj jugoslavenskoj armiji nisu bili onoliko motivirani
791

da napadaju muslimanske i hrvatske kue koliko su vlasnici tih kua bili motivirani da ih brane. Da je
bosanska vlada mogla ostvariti normalno pravo svake drave da nabavi oruje za odbranu svoga naroda,
sva je prilika da bi Srbi bili potisnuti s mnogih zauzetih podruja u Bosni i Hercegovini, pa ako njihovi
voe i ne bi doivjeli totalni poraz, barem bi doivjeli toliko neuspjeha da bi shvatili kako se nee
dokopati svih teritorija koje su kanili osvojiti. Moda bi tada rat zavrio za etiri do est mjeseci. Ali to
se nije dogodilo zato to su se isporuci oruja bosanskoj vladi otro usprotivili takvi dravnici kao to je
Douglas Hurd, koji je tvrdio da bi se doputenjem da se Bosanci uspjenije sami brane samo produljili
ratni sukobi.
Prvi znak mogue promjene u politici Zapada javio se na poetku augusta 1992, kad su se neki
novinari i jedna televizijska ekipa uspjeli probiti do srpskih koncentracionih logora u sjevernoj Bosni.
Tada su prvi put obini birai na Zapadu - i politiari - vidjeli svojim oima nevjerovatne dokaze onoga
to je snalo velik dio muslimanskog stanovnitva u tim krajevima. Za te su injenice znali, ili su morali
znati, Ujedinjene nacije i vlade na Zapadu, jer su predstavnici UN u oblinjim podrujima u Hrvatskoj
esto izvjetavali o tim logorima u protekla dva mjeseca, a u izvjetaju Meunarodnog drutva za ljudska
prava od 29. maja navedeni su mnogi primjeri kako su muslimanski civili pohvatani i pozatvarani po
792

kolama i drugim centrima, a u nekim sluajevima i pobijeni. Na poetku juna bosanska je vlada
objavila popis od 94 mjesta za koja se znalo da Srbi u njima imaju svoje zatvore i koncentracione logore,
793

zajedno s procjenom broja ljudi pobijenih do tada u njima - 9.300 osoba. Dakako da to nipoto nije bio
ukupan broj ubijenih civila. Osim rtava granatiranja i bombardiranja, bilo je mnogo civila koji su

pohvatani i pobijeni po selima i gradovima diljem Bosne i Hercegovine. U jednom posebno dobro
dokumentiranom sluaju, u muslimanskom selu Zaklopai, pripadnici srpskih paravojnih jedinica
likvidirali su po kratkom postupku 16. maja 1992. najmanje 83 seljaka - gotovo sve mukarce iz sela.
Evo jednog tipinog iskaza svjedoka:
Moj urjak Haso Hodi stajao je vani pred kuom kad su doli etnici. Odmah su mu poeli
dovikivati da je ustaa. Moj je urjak poao prema njima a oni su mu rekli neka im preda oruje. On im je
rekao da nema nikakvog oruja, ali da mu mogu uzeti krave. Tada je jedan od etnika otvorio vatru i ubio
ga.

794

U nekim mjestima navla su pobijeni kolovani Muslimani i uglednici lokalnih zajednica: nastavnici,
lijenici, advokati. Podrobni izvjetaji koji su se pojavili poslije, te iste godine, pokazali su da se i u
nekim logorima sistematski ubijalo. A ima i nekoliko temeljito dokumentiranih izvjetaja o enama koje
795

su drali u posebnim zgradama zbog sistematskog silovanja.

Na slike izmodenih logoraa politiari na Zapadu reagirali su izrazima ogorenja i zabrinutosti.
Piui u novinama kao nezavisan komentator, lord Owen je zatraio zrane napade protiv srpskih snaga.
Na sve ovakve pozive na intervenciju, Douglas Hurd je odgovorio izjavom: Bilo bi vie nego dovoljno
opravdanja za akciju. Kad bismo vjerovali da bismo u nekoliko dana odlune vojne akcije dokrajili
796

ljudske patnje, niko ne bi imao nita protiv toga. Tu je on prvi put priznao naelni stav da bi bilo
dobro poveati koliine borbi u kratkom roku da bi se borbe dokrajile na dulji rok. Ali se i dalje
odluno protivio ideji da se to naelo primijeni u praksi, da se bosanskoj vladi dopusti da se brani
svojim snagama i osiguravanjem pomoi u oruju. A kako je jo uvijek, poput veine dravnika na
Zapadu, gledao na ratne sukobe kao na graanski rat (u tom ratu nema linije fronte... selo se bori protiv
sela), razumljivo je da nije bio sklon da britanske jedinice interveniraju na kopnu - to bosanska vlada
nije, uostalom, ni traila od njega.
Budui da je Velika Britanija trenutno predsjedala Evropskom zajednicom, upravo je nju zapalo da
sazove zajedniku konferenciju EZ i UN o stanju u bivoj Jugoslaviji. Konferencija je odrana u Londonu
u posljednjoj sedmici mjeseca augusta. Na njoj je jo vie dola do izraaja nemo Zapada. John Major
uspio je izmamiti sveano obeanje od srpskih voa da e prestati opsjedati bosanske gradove i da e
predati teko oruje pod nadzor UN. Poslije se pokazalo da su Srbi rije nadzor shvatili u njenu
izvornom, etimolokom smislu: predstavnici UN smjeli su svakog dana gledati teke topove povie
Sarajeva kako tuku po gradu. Meu drugim mjerama dogovorenim na konferenciji bio je i pojaani nadzor
nad provoenjem sankcija protiv Srbije na Dunavu (iako jo nije bilo drugog naina da se zaustave
natovarane teglenice osim dovikivanjem na megafon), proglaenje zabrane letova borbenih aviona nad
Bosnom i Hercegovinom (iako nije predvieno kako e se ta mjera provoditi) i imenovanje ratobornog
lorda Owena na mjesto lorda Carringtona kao pregovaraa EZ (lord Owen je smjesta odustao od zahtjeva
za vojnom akcijom i poeo tretirati Srbe u pregovorima kao ravnopravnu stranu, s jednako valjanim
argumentima).
Meunarodna je zajednica jo jednom propustila razmotriti osnovne uzroke sukoba. Sad je teite
prebacila na dvije razliite stvari: vojna rjeenja (tj. primirje) za vojne probleme, a humanitarna rjeenja
za humanitarne probleme. Premda je izraz etniko ienje bio ve u opoj upotrebi, i dalje je
prevladavalo miljenje da je bitni problem vojni, a da je bjeanje progonjenog i teroriziranog
stanovnitva samo popratna pojava ratnih sukoba. Stoga je masovno bjeanje proglaeno humanitarnim
problemom koji e se rijeiti tako da se izbjeglice smjeste u izbjeglike logore izvan Bosne i
Hercegovine. Jo uvijek nije bilo sasvim jasno da etniko ienje nije bilo samo popratna ratna pojava.

To je zapravo bio glavni dio itavog politikog plana koji je trebalo ostvariti ratnim sredstvima, naime
stvaranje homogenih srpskih podruja koja e se na kraju moi pripojiti drugim srpskim podrujima, pa i
samoj Srbiji, kako bi se stvorila Velika Srbija.
Humanitarna pomo prikupljena u vanjskom svijetu bez sumnje je spasila mnoge ivote. Ipak, imala
je i neke neeljene posljedice koje su se mogle predvidjeti: lokalne jedinice tretirale su ih kao svoje
linije opskrbe pa su redovito oduzimale po etvrtinu tovara robe koja se prevozila preko njihova
797

podruja, a iznuivali su i velike svote novca. Privatnim i javnim humanitarnim agencijama, koje su
ulagale velike napore da dostave hranu i lijekove u Bosnu i Hercegovinu u drugoj polovici 1992. godine,
pridruio se i vei broj jedinica UNPROFOR-a (do kraja godine bilo je ve gotovo 8.000 ljudi), ija
uloga nije bila jasna, osim da tite humanitarne konvoje. Meutim, politika posljedica dovoenja u
Bosnu i Hercegovinu tih malobrojnih zatitnih snaga UN-a naoruanih lakim orujem, bila je ta da su one
mogle lako posluiti kao taoci. Stoga su vlade zapadnih zemalja bile vrlo nesklone usvojiti bilo kakvu
politiku kojom bi mogle izazvati Srbe na odmazdu protiv tih svojih slabo zatienih jedinica. U decembru
je Velika Britanija, koja je pripomogla da se uvede teoretska zabrana letenja preko Bosne i Hercegovine,
bila u Ujedinjenim nacijama protiv provoenja te zabrane u praksi, jer se bojala onoga to bi se moglo
798

dogoditi britanskim vojnicima u Bosni kad bi britanski lovci sruili koji srpski avion.
Potkraj oktobra 1992. pregovarai EZ i UN lord Owen i Cyrus Vance podastrijeli su prvi detaljni
prijedlog politikog rjeenja. Do tog su rjeenja doli uzimajui u obzir zahtjeve Srba, Hrvata i
Muslimana i nastojei pronai neku taku na pola puta izmeu njih. Na kraju su Srbima ponudili toliko da
su Muslimani zakljuili da bi Srbi time bili nagraeni za svoje akcije, a Srbi su zakljuili da bi mogli
dobiti jo vie ako nastave sa svojim akcijama. Prema tom planu, koji je u osnovi bio djelo finskog
diplomata Marttija Ahtisaarija, Bosna i Hercegovina bi bila podijeljena na niz autonomnih provincija
ili kantona koji bi imali gotovo sve funkcije dravne vlasti, ukljuujui i voenje politike. Saveznoj vladi
Bosne i Hercegovine preostali bi samo resori narodne odbrane i vanjskih poslova. Srbi su se i dalje tomu
planu protivili pa kad je plan objavljen u svojoj konanoj verziji u enevi u januaru 1993, saveznoj je
799

vladi u njemu oduzet ak i resor narodne odbrane.

Dobre strane Vance-Owenova plana bile su zahtjev da se izbjeglicama dopusti povratak kuama u
itavoj Bosni i Hercegovini, uvjet da srpski kantoni ne budu povezani na taj nain da se mogu danas-sutra
lako svi skupa pripojiti Srbiji. Naalost, oba ta vrijedna naela bila su u direktnom proturjeju s ostatkom
plana, pa i sa stvarnou. U planu su bile kantonima zajamene sve zakonodavne pravosudne i izvrne
ovlasti (meu njima i voenje samostalne politike), tako da je bilo teko vjerovati da bi se muslimanske
800

izbjeglice mogle bez opasnosti vratiti u kantone pod srpskom vlau. A u stvarnosti su podruja pod
srpskom vlau bila ve meusobno povezana, i srpski vojni zapovjednici ne bi se nipoto odrekli tih
linija koje su bile kljuni element u njihovim planovima.
Ali pokazalo se da je jedna karakteristika Vance-Owenova plana, kako je bio izloen, ne samo
neizvodiva nego i neobino tetna. U januarskoj verziji, za razliku od prvobitne verzije predoene u
oktobru, kantoni su na geografskoj karti dobili etnike oznake, a istodobno je stvoren dojam da te
granice nisu jo konane. To je izazvalo uinak koji se mogao predvidjeti, a to je da iznova potakne
jagmu za teritorije. Najgore je od svega bilo to to je potaknulo nadmetanje izmeu hrvatskih i
muslimanskih snaga za neke dijelove srednje Bosne, gdje je ivjelo izmijeano muslimansko i hrvatsko
stanovnitvo. Nakon embarga na uvoz oruja, ovo je bio drugi veliki doprinos Zapada unitenju Bosne i
Hercegovine, jer je izazvalo pravi graanski rat i razbilo hrvatsko-muslimanski savez koji je bio jedina
uinkovita barijera srpskom nadiranju.

Vidjeli smo ve da je bilo napetosti izmeu vodstava Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini. U
septembru 1992. saznalo se da je hrvatski voa Mate Boban zapovjedio jedinicama HVO-a da prestanu
801

pomagati armiji Bosne i Hercegovine u njenim nastojanjima da probije blokadu Sarajeva. U oktobru je
dolo do sukoba izmeu muslimanskih i hrvatskih lokalnih jedinica u Travniku i Prozoru, i do ogorenih
meusobnih optubi zbog pada Jajca u srpske ruke. Ipak, jo nije bilo okraja veih razmjera meu njima
i opi vojni savez bio je i dalje na snazi. Situacija se malo-pomalo pogoravala pod uticajem VanceOwenova plana na poetku 1993. godine. U februaru su pripadnici HVO-a opkolili muslimanske snage u
Gornjem Vakufu, a na podruju izmeu Viteza i Kiseljaka (u osporavanoj zoni na geografskoj karti VanceOwenova plana) i muslimanske i hrvatske lokalne jedinice provodile su neto to je u jednom izvjetaju
802

nazvano etnikim ienjem na svoju ruku.

Na poetku aprila izbile su teke borbe izmeu

803

Muslimana i Hrvata u srednjoj Bosni, na podruju izmeu Travnika, Viteza i Zenice. Specijalni
izvjestitelj UN za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki podnio je sljedeeg mjeseca izvjetaj u kojem je
804

jasno upozorio da Vance-Owenovplan potie etniko ienje, ali tada je ve bilo kasno.
Posljedice embarga na uvoz oruja i Vance-Owenov plan zajedno fatalno su oslabili vojni otpor koji
se do tada pruao Srbima. Jo u januaru 1993. javljalo se kako su srpske snage odbaene na vie
805

podruja, posebno u kraju oko Bratunca u dolini Drine. Meutim, pomanjkanje streljiva ozbiljno je
ugroavalo bosanske odbrambene snage, pa su u prvim mjesecima 1993. srpske snage prele u napad na
nekoliko muslimanskih enklava koje su se jo odrale u istonoj Bosni na podruju to su ga osvojili
Srbi. Uprkos nekim inicijativama zapovjednika zatitnih snaga UN generala Morillona, o kojima se
uveliko pisalo, i akcijama amerikih vojnih aviona koji su bacali pomo stanovnitvu uz pomo
padobrana, te enklave nisu mogle odoljeti napadima. Srebrenica, koja je potkraj srednjega vijeka, sa
svojim njemakim rudarima, dubrovakim trgovcima i franjevcima, bila najbogatiji grad u unutranjosti
na zapadu Balkana, pretvorila se u golem izbjegliki logor koji je zaudarao po ljudskom izmetu. Kad su
strani posmatrai napokon uli u epu, zatekli su sasvim pust grad, nalik na naputen brod, jer kad je
braniteljima ponestalo municije, ljudi su pobjegli u okolna brda i zavukli se u spilje, a ivjeli su od
806

amerike pomoi bacane iz zraka.

Pod tim vojnim pritiskom, bosanska se vlada u martu i aprilu pribliila prihvatanju Vance-Owenova
plana. Gotovo da vie nije bilo nade da e Zapad ukloniti glavni uzrok njihovoj vojnoj slabosti, embargo
na uvoz oruja. I amerika i njemaka vlada bile su zakratko pokazale namjeru da ukinu taj embargo, ali
807

ih je Douglas Hurd uspio energinim uvjeravanjem odvratiti od tog nauma. ak ni otvorena

intervencija lady Thatcher na britanskoj i amerikoj televiziji sredinom aprila nije pokolebala vlade tih
zemalja. Posebno je britanska vlada bila opinjena Vance-Owenovim mirovnim procesom pa nije
htjela ni uti za neki potez koji bi ga eventualno mogao ugroziti - premda u to vrijeme vie nije trebalo
808

biti vidovit da se tvrdi kako i slijepac vidi da se Vance-Owenov plan nee nikad ostvariti. Jedini
nain na koji bi Srbi mogli bar simbolino prihvatiti Vance-Owenov plan bio je uvjetovan oitom
pretpostavkom da bi to za njih bio tek privremeni predah na putu do potpunog otcjepljenja teritorija koje
su osvojili.
Na toj je bazi Slobodan Miloevi nagovorio Radovana Karadia da potpie Vance-Owenov plan
na posebnom sastanku u Ateni 2. maja 1993. Osnovu srpskog pristupa objasnio je Dragoslav Rani,
povjerenik i glasnogovornik nacionalistikog ideologa Dobrice osia (koji je tada bio predsjednik
krnje, srpsko-crnogorske Jugoslavije): To je tek prva faza, rekao je on. To nee biti duga vijeka. ak
ni lord Owen ne vjeruje u to. Nadodao je da e Muslimanima na kraju ostati balkanski Lesotho, a da

809

e Srbi dobiti sve to ele. Meutim, mnogi su srpski politiari i vojni zapovjednici u Bosni vjerovali
da mogu dobiti sve to ele a da se i ne moraju igrati prihvatanja Vance-Owenova plana. Osobito je
snaan otpor prema tom planu bio meu onim srpskim politiarima koji su, ustvari, postali gospodari
810

veih feuda, pa nisu eljeli da im se vlast potkree bilo kakvim administrativnim mjerama. Oni su
odbacili plan koji je Karadi potpisao u Ateni, i organizirali referendum 15. maja, poto su prethodno
uspjeli nagovoriti i srpske vojnike i seljake da ga odbace. Njih je u tome podrao i general Mladi koji
se, po svemu sudei, nikako nije slagao s Miloeviem u taktikom pogledu. Miloevi je nekoliko dana
javno tvrdio da e zatvoriti granicu izmeu Srbije i Bosne, ali je odbio dopustiti meunarodnim
811

posmatraima da nadziru granicu, a nakon dvije sedmice opet je potekla pomo iz Srbije u Bosnu.
Konani je nalog za izvrenje smrtne osude nad Bosnom i Hercegovinom izdan 22. maja u
Washingtonu, na sastanku ministara vanjskih poslova Velike Britanije,
Francuske, panije, Rusije i SAD. Prestalo se govoriti o eventualnim zranim napadima koji su prije
sastanka u Ateni posluili kao prijetnja Srbima. Naputena je ak i zamisao o provoenju VanceOwenova plana u djelo. Umjesto toga, odlueno je da se ostacima od dva miliona Muslimana u Bosni i
Hercegovini dopusti da se okupe u nekoliko takozvanih zatienih zona, u kojima im sigurnost nije
zapravo zajamena: uvat e ih zatitne snage UN koje nemaju pravo uzvratiti vatrom ako Srbi napadnu
812

Muslimane, nego samo ako napadnu njih, vojnike UN. Kad je predsjednik Izetbegovi saznao za taj
sporazum - vanjski ministri nisu se ak potrudili ni da se posavjetuju s njim - on je izdao ovo priopenje:
Ako meunarodna zajednica nije spremna braniti naela koja je sama proglasila za svoje temelje, neka
onda to otvoreno kae, kako narodima Bosne i Hercegovine tako i svim narodima svijeta! Neka onda
813

proglasi i novi kodeks ponaanja prema kojem e sila biti prvi i posljednji argument. U preostalim
ljetnim mjesecima oni koji su se sluili tim argumentom - Slobodan Miloevi, Franjo Tuman i vjeito
prilagodljivi lord Owen - iznijet e niz sirovijih, neprikrivenih planova za podjelu Bosne i Hercegovine
na tri drave. Nije vie bilo toliko vano hoe li zajednika bosanska konfederalna drava biti
pokrivena bar smokvinim listom ili nee. Po svakoj verziji tog plana predvieno je stvaranje nekakvog
muslimanskog Bantustana nesposobnog za ivot, rjeenje koje najodluniji od Muslimana protjeranih sa
svojih ognjita nee nikad prihvatiti. Za takvu projekciju, s dugoronom nestabilnou koju e komadanje
Bosne izazvati u cijeloj toj regiji, lord Owen je rekao da nije idealno rjeenje. Da budemo taniji, nije
to nikakvo rjeenje.
Kad se osvrnemo na povijest ovoga rata, vidimo da pravi uzroci unitenja Bosne lee izvan nje same
i da su dvojaki: prvo, politika strategija srpskog vodstva, a zatim neshvatanje i kobno uplitanje
dravnika sa Zapada. Pa ipak, svaki posmatra koji je pratio gotovo nezamisliva zvjerstva poinjena u
ovom ratu (zvjerstva poinjena ponajprije i u najveoj mjeri na Muslimanima i Hrvatima, a poslije i na
Srbima), gdjekad se ipak pita ne krije li se nekakva duboka psihoza u stanovnitvu Bosne i Hercegovine
kao cjeline koja je napokon izbila na povrinu. Ne moe se zanijekati da ima nekih jezovitih obiaja, kao
to je masakriranje leeva, ije se poznavanje prenosilo s koljena na koljeno u nekoj vrsti tradicije iz
ranijih ratova, i narodnih sjeanja - koja seu u najmanju ruku do pria o krvolonim martolozima iz 16.
stoljea. Bilo je svakako i staraca koji su jo pamtili takve grozote iz Drugog svjetskog rata. Ali misliti
da je ovaj rat u Bosni i Hercegovini neka vrsta spontanog nastavka meunacionalnih krvavih sukoba iz
Drugog svjetskog rata znailo bi itati scenarij koji su priredili Karadi i Miloevi.
Zvjerstva u Bosni i Hercegovini 1992. godine nisu poinili starci, pa ak ni oni mlai Bosanci koji
ne mogu oprostiti ono to se dogodilo u Drugom svjetskom ratu. Primjer su dali mladi gradski gangsteri iz
Srbije, sa skupocjenim tamnim naoalama, pripadnici paravojnih jedinica koje su ustrojili Arkan i drugi.

I premda su pojedinci koji su to radili moda nalazili nekakav patoloki uitak u tim zvjerstvima, zapravo
su oni samo provodili u djelo racionalnu strategiju svojih politikih voa - pomno smiljenu metodu da
protjeraju pripadnike dvaju naroda i podbune pripadnike svoga, treeg naroda. Poto sam petnaestak
godina esto putovao po Bosni, i boravio u muslimanskim, hrvatskim i srpskim selima, ne mogu
povjerovati u tvrdnju da su u toj zemlji neprestano tinjale nacionalne mrnje. Ali gledajui program
Televizije Beograd 1991. i 1992. godine, shvatio sam zato su obini bosanski Srbi povjerovali da su
ugroeni od ustakih hordi, fundamentalistikog dihada ili ega god bilo. Ba kao to je nezavisni
beogradski novinar Milo Vasi rekao amerikoj publici: bilo je to isto kao kad bi Ku Klux Klan preuzeo
svu televizijsku mreu u Americi: Zamislite Sjedinjene Drave u kojima bi se svaka, pa i najmanja TV
stanica drala navlas iste ureivake linije koju bi diktirao David Duke. I vi biste onda za pet godina
814

imali rat. Ipak, moda je najbolji komentar taktike Miloevia i Karadia, i onoga to su oni postigli
u Bosni i Hercegovini - vie od 150.0000 mrtvih, vie od 2 miliona ljudi protjeranih sa svojih ognjita,
popaljena i razorena sela i gradovi, i nekoliko stotina damija i crkava namjerno dignutih u zrak - dao
jedan drugi povjesniar govorei o tome kako je jedna druga zemlja ogrezla u krvi:
Kao i protagonisti u romanu Dostojevskoga Bjesovi, boljevici su morali prolijevati krv da bi
vezali svoje kolebljive pristae sponom kolektivne krivnje. to je nedunije rtve boljevika partija
imala na savjesti, to su vie obini boljevici morali pojmiti da nema uzmaka, da nema kolebanja, da
nema kompromisa, da su neraskidivo vezani za svoje voe, i da mogu samo stupati s njima do konane
pobjede, bez obzira na cijenu...

815

Epilog:
kratki pregled dogaanja, 1993-1995.
Nakon to su Srbi odbili Vance-Owenov plan, meunarodna zajednica je odustala od nastojanja da
saini bilo kakav plan za eventualno rjeenje u Bosni koje bi odrazilo bilo integritet drave Bosne i
Hercegovine, bilo njenu prijeratnu raspodjelu stanovnitva. Umjesto toga, Bosna bi bila podijeljena na tri
dijela i bila bi stvorena konfederacija mini-republika, ije bi granice do izvjesne mjere odraavale i
ozakonile vojna osvajanja postignuta tokom prethodne dvije godine. Ovaj plan, koji su sainili lord Owen
i bivi norveki ministar vanjskih poslova, Thorvald Stoltenberg, Srbima bi dao 53 posto teritorije,
Muslimanima 30 posto, a Hrvatima 17 posto. Razne verzije tih prijedloga razmatrane su tokom augusta i
septembra 1993. godine i u enevi i na britanskom ratnom brodu Invincible na Jadranu. Bosanska vlada
nije se s Hrvatima sloila oko pitanja pristupa moru za svoju mini-republiku potpuno zatvorenu sa svih
strana, dok su Srbi iznosili jedan nemogui zahtjev za drugim u pogledu podjele Sarajeva. inilo se da
niko ne bi bio zadovoljan ovim planom. Naravno, srpsko vodstvo je moglo biti sretnije od ostalih, poto
je dobilo 53 posto zemlje za manje od 25 posto svoga stanovnitva. (Ukupan broj Srba prije rata iznosio
je 31 posto stanovnitva Bosne; ali od njih je nekoliko stotina hiljada pobjeglo s teritorije koju su
kontrolirale Karadieve snage a blizu 200 000 ih je nastavilo ivjeti u dijelu zemlje pod kontrolom
bosanske vlade.)
Meutim, injenica da su Vance-Owen-Stoltenberg u svom planu prihvatali osnovni princip
nagraivanja agresije, uz injenicu da se inilo da su meunarodni pregovarai spremni pruiti sve vie
ustupaka i izmjena kako bi udovoljili zahtjevima Srba, osigurala je da ni srpsko vodstvo njihove
prijedloge nije smatralo konanim rjeenjem. Tokom novembra i decembra 1993. godine ministri
vanjskih poslova Francuske i Njemake, Alain Juppe i Klaus Kinkel, pokuali su pregovarati o daljnjim
revizijama Owen-Stoltenbergovih prijedloga. Ovaj put je sugerirano da Muslimanima treba omoguiti
33,3 posto zemlje a Hrvatima 17,5 posto. Srbima je ponueno da odustanu od svojih zahtjeva o podjeli
Sarajeva, ali samo ako zauzvrat dobiju istone enklave Srebrenica, epa i Gorade. Lord Owen je
pozdravio te prijedloge kao progresivan korak rijeima: Ne iznenauje da taj dio zemlje nije tamo gdje
bi to Muslimani eljeli, ali to je i dalje mapa koja im nudi 33,3 posto. Bosanska vlada prirodno nije bila
sklona da prihvati takve planove.
Kako su anse za pravedno i trajno diplomatsko rjeenje na ovaj nain bile umanjivane, tako su i
anse za praktini opstanak drave Bosne i Hercegovine takoer slabile. Borbe izmeu hrvatskih i
muslimanskih snaga u centralnoj Bosni i Hercegovini nastavile su se i tokom cijele 1993. godine. Sukob
je bio posebno intenzivan u Mostaru (gdje je u novembru u svijetu poznati Stari most uniten u
besmislenom inu vandalizma hrvatske artiljerije); zapadnim medijima stizali su izvjetaji o
Muslimanima koji su u uasnim uvjetima bili zatoeni u logorima u regiji Herceg-Bosne; tu su bile i
epizode uasnog etnikog ienja, koje su obje strane provodile u nekim dijelovima centralne Bosne.
inilo se da je politika Vlade Hrvatske bila da se oduzme jedan dio teritorije Bosne i kasnije pripoji
Hrvatskoj. Bila je to politika koja je bila evidentno u sukobu s dugoronim interesima same Hrvatske,
poto bi ona, uspostavom principa vojne aneksije, opravdala upravo ono to su Srbi uradili s 30 posto
njene vlastite teritorije. Takoer je to bilo u suprotnosti s drugim aspektima hrvatske politike, kao to je
velikoduna podrka koju je hrvatska drava jo uvijek pruala stotinama hiljada izbjeglica, od kojih su
mnogi bili Muslimani, na hrvatskom tlu, a bilo je suprotno sa eljama Katolike crkve u Bosni, kako su to
jasno iskazali i nadbiskup u Sarajevu i vodstvo bosanskohercegovakih franjevaca. U isto vrijeme,
odvijao se jo jedan sukob izmeu nesrpskih snaga, u sjeveroistonoj Bosni. Bihaki dep, podruje od

otprilike 2 000 km2 s veinskim muslimanskim stanovnitvom, koji se protezao od Bihaa na jugu do
Velike Kladue na sjeveru, postao je politiko uporite dviju razliitih snaga. Jedna je Peti korpus Armije
Republike Bosne i Hercegovine koji je tu postepeno jaao. Druga su bili brojni sljedbenici Fikreta
Abdia, lokalnog politiara ije je preduzee Agrokomerc imalo sjedite u sjevernom dijelu regiona.
Dugo vremena Abdi je sklapao poslove i s hrvatskim isporuiocima robe i sa Srbima iz okoline kako bi
se omoguio uvoz hrane i drugog materijala na njegovu teritoriju - aktivnost koja je ne samo poveala
njegovu popularnost meu sljedbenicima, ve je (tako se govorilo) gospodinu Abdiu donijela veliku
zaradu. ini se da mu je to iskustvo pruilo osjeaj da moe sa Srbima na zadovoljavajui nain
pregovarati i oko krupnih politikih pitanja. Dana 27. septembra 1993. Abdi proglaava Autonomnu
pokrajinu Zapadnu Bosnu. Ubrzo potom, izbijaju sporadine borbe izmeu njegovih sljedbenika i snaga
lojalnih Vladi u Sarajevu. Podruje od vanog stratekog znaaja (kontrolirane su vitalne cestovne i
eljeznike veze izmeu glavnih podruja koja su drali Srbi u Bosni i Hrvatskoj) sada je bilo
destabilizirano iznutra: ustvari, Srbi su dobili muslimanske snage za saveznike s kojima su prijetili Petom
korpusu Armije RBiH. Sudbina Bosne bila je na najnioj taki u zimu 1993. na 1994. Zapadne vlade
poele su nagovjetavati kako prave planove da povuku snage UNPROFOR-a, ne kao dio nove politike za
Bosnu ve kao priznanje da su sve njihove politike bile promaaj. Meutim, u februaru 1994. godine
dolazi do dvije vane promjene: prva je bila nova pozitivna politika vlada zemalja lanica NATO-a, kao
reakcija na minobacaki napad na Sarajevo 5. februara u kojem je ubijeno 68 civila. Djelujui na
inicijativu Amerike i Francuske, NATO je proglasio zonu iskljuenja za teko naoruanje oko Sarajeva i
upozorio srpske komandante da e, ako ne povuku svoje trupe, biti napadnuti iz zraka. General Mladi je
popustio pred tim zahtjevom i teko granatiranje Sarajeva je prestalo (mada je nastavljena snajperska
vatra i povremena krenja zone iskljuenja). Drugi vaan dogaaj u tom periodu bilo je okonanje
hrvatsko-muslimanskog rata u centralnoj Bosni. Kljunu ulogu je tu odigralo Hrvatsko narodno vijee,
koje je predvodio Ivo Komi, lan Predsjednitva i predsjednik novoformirane Hrvatske seljake
stranke. Na sastanku odranom 6. februara u Sarajevu, Vijee se izjasnilo u prilog ouvanja teritorijalnog
integriteta Bosne, ali s decentraliziranim sistemom administrativnih kantona. Nakon te inicijative, tokom
cijelog februara vode se razgovori izmeu ministara
Vlade BiH i Vlade Hrvatske. Uz pomo vlade SAD-a, sainjen je sporazum o formiranju
muslimansko (odnosno bonjako) - hrvatske federacije, koji e biti potpisan u Washingtonu 1. marta
1994. godine. Nastavak razgovora, kojim su rjeavani detalji i uspostavljani novi odnosi izmeu same
Federacije i Republike Hrvatske, odvijao se tokom cijelog marta. Na dan 18. marta, Sporazum o
donoenju novog Ustava potpisali su Alija Izetbegovi i Franjo Tuman u Washingtonu; 29. i 30. marta
novi Ustav je ratificiran u Parlamentu BiH. Osnovni princip nove Federacije bio je sistem kantona koji
obuhvataju sva podruja Bosne i Hercegovine u kojima su prije rata Muslimani ili Hrvati bili u veini.
Vlada Federacije imala bi iskljuivu nadlenost za voenje vanjskih poslova, odbrambene politike,
dravljanstva, ekonomske i komercijalne politike, finansija, energetske politike i meukantonalne
policije, dok bi kantoni bili odgovorni za sva druga podruja politike, bilo iskljuivo, ili kroz zajedniku
jurisdikciju s Vladom Federacije. Formiran je i Parlament FBiH s Predstavnikim domom sa 140
lanova, i Domom naroda s 30 muslimanskih i 30 hrvatskih lanova. Bitan dio Ustava ticao se zatite
ljudskih prava: davao je velike ovlasti trojici ombudsmena, jednom Muslimanu, jednom Hrvatu i jednom
iz reda Ostalih, te Sudu za ljudska prava, koji su takoer inila trojica sudija.
Bitno postignue ovog sporazuma bilo je kraj rata izmeu Muslimana i Hrvata. Sada je postalo
mogue da dvije vojske surauju vojno protiv vojske bosanskih Srba, te da se pobolja dostava
naoruanja Armiji RBiH. Bilo je to sutinsko pitanje, poto je sada bilo jasnije nego ikad da e budunost

Bosne biti spaena samo vojnim nastojanjima samog bosanskog naroda. (Tokom marta 1994. godine,
Ujedinjene nacije nisu pokazale spremnost ak ni da provedu vlastiti mandat u pogledu zatite takozvanih
sigurnih zona.) Srpski napad na goradansku enklavu, uz pomo tenkova Uikog korpusa (koji su preli u
Bosnu iz Srbije), Ujedinjene nacije su osmatrale, ali jedino to je predstavnik Ujedinjenih nacija, Yasushi
Akashi, dozvolio bilo je reagovanje po tako strogim pravilima - avionima NATO-a je bilo dozvoljeno da
napadnu samo one pojedinane tenkove ili topove koje su vizuelno identificirali kao odgovorne za
bombardiranje da su Srbi uspjeli oboriti jedan britanski avion, koji je nekoliko puta morao kruiti ne bi li
nekako identificirao metu. Kasnije e se komandant UNPROFOR-a u Bosni, general Michael Rose aliti
kako se branitelji Gorada nisu dovoljno estoko borili, to je bio udan komentar od nekoga ko je i
podravao i provodio embargo naoruanja protiv Armije RBiH iji je krajnji cilj bio sprijeiti ih da se
uope bore. (Nekoliko mjeseci kasnije, u daljnjem nastojanju da diskreditira branioce Gorada, general
Rose je tvrdio kako najvei dio tete na zgradama u Goradu nije izazvan neprestanim bombardiranjem
srpske artiljerije jo od 1992, ve snaga Vlade RBiH, za koje je tvrdio da su istjerale 12 500 srpskih
stanovnika iz Gorada i zapalili im kue. Poto je u cijelom administrativnom okrugu Gorada, na
podruju od 383 km2, ivjelo samo 9 844 Srba i poto je polovina njih ivjela u selima van samoga
grada, ini se razumnim zakljuiti da je ovdje general Rose djelovao, koliko god nehotice, manje-vie
kao prenosilac srpske propagande.) Mada je sporazum o uspostavi Federacije uveao sposobnost Armije
RBiH da se suprotstavi Srbima, otvorio je i neka tea pitanja koja se tiu ustavne budunosti same
drave.
Odnosi izmeu Republike (koja obuhvata cijelu prvobitnu teritoriju Bosne i Hercegovine) i
Federacije, koja obuhvata tek podruja s prijeratnom muslimanskom i hrvatskom veinom, nisu bili
potpuno jasni. Ustav Federacije je otvorio mogunost za Ostale, odnosno za Srbe, da se pridrue
federalnoj strukturi u kasnijoj fazi; ali ovo je ostalo, za sada, isto teoretska mogunost. U meuvremenu,
sporazum o Federaciji su neki kritiari doivljavali kao retrogradni korak, u onoj mjeri u kojoj je
uspostavio etniku podjelu teritorije. Dodatna potencijalna prepreka kasnijem ponovnom ujedinjenju
Bosne uspostavljena je sporazumom o formiranju konfederacije izmeu Federacije i Republike Hrvatske,
koji bi, govorilo se, vremenom mogao dovesti do njihove monetarne unije. Teko je bilo predvidjeti kako
bi se budui srpski kantoni u Bosni ikada mogli pridruiti takvom rjeenju; ako, meutim, srpska podruja
zatrae paralelnu konfederaciju izmeu njih samih i Srbije (kako je sugerirano na meunarodnim
pregovorima kasnije te godine), to bi kasnije dovelo do podjele Bosne na dva dijela.
Daljnji korak ka takvoj podjeli teritorije Bosne i Hercegovine uinjen je u maju 1994, kada je
Kontakt grupa, koju su inile Britanija, Francuska, Njemaka, Rusija i Amerika, predloila novi mirovni
plan. Ovaj prijedlog, mada je teoretski ouvao integritet Republike Bosne i Hercegovine, temeljio se na
teritorijalnoj podjeli zemlje na dva priblino jednaka dijela, s 51 posto teritorije koji bi iao Federaciji i
49 posto Srbima. Do kraja 1994, Kontakt grupa e nastaviti vriti pritisak da se prihvati ovaj plan, koji su
poeli opisivati kao konani i nepromjenjiv. Plan je, meutim, odbilo srpsko vodstvo na Palama, koje je
potom, 19. i 20. augusta, organiziralo referendum kako bi potvrdilo svoju odluku (za razliku od
Karadia, predsjednik Srbije Slobodan Miloevi drao je da plan Kontakt grupe nudi Srbima sve to
im je trebalo). Da bi iskazao nezadovoljstvo i postigao ublaavanje sankcija Zapada, on je najavio da e
prekinuti isporuku zaliha iz Srbije na bosanski teritorij pod kontrolom Srba. (Do izvjesnog smanjenja
isporuka je i dolo, mada su amerike obavjetajne slube kasnije izvijestile da je blokada bila daleko od
apsolutne.) Bosanska vlada, s druge strane, nevoljko je prihvatila plan Kontakt grupe u augustu,
podrazumijevajui da bi mogla uslijediti snanija zapadna akcija protiv Srba, ukoliko ni oni to ne
prihvate. Vodstvo bosanske vlade se uplailo kad je shvatilo, tokom sljedeih mjeseci, da diplomate

Kontakt grupe poinju umjesto toga govoriti o verziji plana B svojih prijedloga po kojem bi se dijelu
Bosne pod kontrolom Srba dozvolilo sklapanje zasebnog konfederalnog aranmana sa Srbijom.
Tokom druge polovine 1994. ponovo postaje oigledno da e stvarni napredak biti postignut samo na
ratitu, a ne za pregovarakim stolom. Tokom augusta, jaka ofanziva Petog korpusa Armije RBiH uspjela
je poraziti snage Fikreta Abdia i istjerati ih iz bihakog depa na podruje Republike Srpske Krajine,
koja je bila pod srpskom kontrolom. Ovo je bio udarac srpskom vojnom vodstvu koje je time izgubilo
saveznika u bihakom kraju. U septembru, general Mladi pokree ofanzivu na bihaki dep, koristei ne
samo snage bosanskih Srba, ve i hrvatske Srbe. Mada su Ujedinjene nacije, u maju 1993. godine grad
Biha proglasile sigurnom zonom, sada se inilo da Mladi namjerava osvojiti i taj grad, s njegovim
vanim cestovnim i eljeznikim vezama. Srbi su nametnuli estoku blokadu bihakog depa, s ciljem
izgladnjivanja civilnog stanovnitva sve do predaje (izmeu maja i novembra, 131 konvoj vraen je sa
srpskih barikada), mada su Ujedinjene nacije imale mandat osigurati isporuku humanitarne pomoi - ako
treba i silom.
Upravo u toj situaciji, Peti korpus pokree akciju oslobaanja bihakog depa tokom posljednje
sedmice oktobra 1994. Sprva su zauzeli veliki dio teritorije, ime se bihaki dep prema istoku proirio
za nekoliko stotina kvadratnih kilometara. U isto vrijeme, u srednjoj Bosni, nova zajednika ofanziva
Sedmog korpusa Armije RBiH i hrvatskih snaga HVO-a protiv Srba dovela je 4. novembra do zauzimanja
Kupresa. inilo se da srpske snage imaju logistike probleme; nisu im stizale isporuke goriva za brzu
preraspodjelu vlastitih trupa. Oni, meutim, do kraja novembra poduzimaju sve jae protunapade na
bihaki dep, ne koristei samo vlastite snage i jo uvijek goleme zalihe tekog naoruanja, ve i
takozvane dobrovoljce iz Srbije, iznova opremljene snage Fikreta Abdia i oko deset hiljada dobro
naoruanih hrvatskih Srba iz okupiranih podruja Hrvatske (podruja koja su, teoretski, za Ujedinjene
nacije bile u procesu demilitarizacije). Kad su srpski avioni iz Hrvatske pokrenuli akcije
bombardiranja Cazina i Bihaa, avioni NATO-a napadaju zranu vojnu bazu iz koje su ti avioni polijetali,
i donekle nanose tetu na pisti. Inae, Ujedinjene nacije nisu preduzimale nikakve mjere kako bi ispunile
svoj mandat, koji je od njih zahtijevao (prema Rezoluciji 836 Vijea sigurnosti) da odvrate napade
protiv sigurnih zona. Dok je srpska artiljerija bombardirala sigurnu zonu Bihaa, general Rose je
obznanio da se tu nita ne da uiniti. Meutim, zahvaljujui nastojanjima Petog korpusa Armije RBiH
Biha nije pao.
Ovi dogaaji govore i o snazi i o slabosti Vlade RBiH. U pogledu ljudstva i morala, ona je sada bila
u preimustvu nad srpskom vojskom; da su imali punu podrku hrvatskog tekog naoruanja, mogli su
postii znaajnu prednost u odnosu na Srbe, kao to je to pokazalo zauzimanje Kupresa. Ali, ukupna
superiornost Srba u tenkovima i artiljeriji jo uvijek je bila velika. Zapadni dravnici, poput lorda
Owena, voljeli su izjavljivati da je Armija RBiH dobivala mnogo naoruanja, to je koristio kao glavni
razlog za tvrdnju da sama ideja embarga ne funkcionira; istina je, ipak, da je embargo bio veoma
uinkovit na kljunom planu tekog naoruanja. (Procjena, hrvatskog generala Karla Gorineka u oktobru
1994. bila je da Armija RBiH ima 45 tenkova, dok ih je Mladieva vojska imala 400.) U septembru,
predsjednik Izetbegovi objavljuje u Ujedinjenim nacijama da ne trai neposredno ukidanje embarga na
oruje: bojao se da bi iznenadna promjena politike na tom planu dovela do toga da snage Ujedinjenih
nacija napuste istone enklave i da Srbi tamo pokrenu novu teku ofanzivu. Meutim, bilo je jasno da
ukidanje embarga ostaje dugoroni cilj Vlade RBiH - nadali su se da bi tom cilju mogla postojano teiti i
zapadna politika, dok se na terenu deava postepeno poveanje zaliha naoruanja za Armiju RBiH. U
novembru, kao rezultat zakona usvojenog u Kongresu Sjedinjenih Amerikih Drava, vlada Sjedinjenih
Drava se obavezala da e prestati preduzimati mjere embarga protiv Vlade RBiH. Poetkom januara

1995, senator Robert Dole predlae novi zakon u Kongresu, koji bi, da je bio usvojen, nalagao vladi
SAD-a da unilateralno ukine embargo.
Ali tada, krajem decembra, iznenadna mirovna inicijativa biveg amerikog predsjednika Jimmyja
Cartera dovodi do sporazuma izmeu bosanske vlade i Srba o prekidu vatre koji je trebao trajati etiri
mjeseca. Ovaj prekid vatre e ubrzo biti prekinut u podruju Bihaa, koje su srpske snage nastavile
granatirati, mada su drugdje u Bosni openito borbe jenjale. (Izvjetaji Ujedinjenih nacija o nivou krenja
prekida vatre u Sarajevu bili su, meutim, varljivo optimistini. U februaru, zvaninici UN-a priznaju da
pogibije od snajpera nisu registrirali kao krenje prekida vatre, osim ako nisu imali dokaz da je snajper
pripadao jednoj strani, a rtva drugoj.) Ali, bilo je veoma oito da su obje strane prihvatile prekid vatre
samo zato to im je trebalo vremena da ojaaju svoje snage za proljetne napade. Tokom aprila i maja
1995. godine borbe su intenzivirane u mnogim dijelovima Bosne: hrvatske snage su odbile snaan napad
na svoj dio teritorije sjeverno od koridora koji su drali Srbi u sjeveroistonoj Bosni, snage bosanske
vlade su postigle veliki napredak kod Travnika (gdje su poetkom aprila zauzele komandnu poziciju na
vrhu Vlaia) i u planinama juno od Sarajeva, dok su srpski napadi na bihaki dep pojaani. Sredinom
maja, Sarajevo je bilo rtva najteeg artiljerijskog bombardiranja od poetka rata. Posmatrai UN-a
izbrojali su da je 16. maja preko 800 artiljerijskih granata i raketa pogodilo grad u roku od est sati, ali
su Ujedinjene nacije odbile zahtjev komandanata NATO-a da im se dozvoli da pokrenu zrane udare
protiv srpskih artiljerijskih pozicija.
Najznaajniji vojni dogaaj tokom ovih sedmica, meutim, desio se na drugoj strani sjeverne granice
Bosne. 1. i 2. maja 1995, u paljivo isplaniranoj i dobro izvedenoj vojnoj operaciji, hrvatske vojne
jedinice zauzimaju kljune pozicije u podruju koje su drali Srbi u zapadnoj Slavoniji brzo svladavi
lokalne srpske snage od kojih je veina smjesta pobjegla. Do 6. maja, cijelo to podruje bilo je u
potpunosti pod kontrolom Vlade Hrvatske. Veina srpskih stanovnika povukla se u Bosnu, oito po
uputama svojih lokalnih voa. Srpska odmazda ukljuila je raketiranje Zagreba, spaljivanje katolike
crkve u Banjoj Luci (u kojoj su izgorjeli jedan sveenik i opatica) i progon nekoliko hiljada preostalih
Hrvata i Muslimana iz podruja Banje Luke. Znaaj ponovnog zauzimanja zapadne Slavonije bio je
trostruk: pokazalo je novu snagu i taktika umijea Hrvatske vojske, otkrilo je skrivene slabosti (iznad
svega na planu morala) srpskih snaga, i pokazalo da ni srpska ni crnogorska vojska, a ak ni vojska
bosanskih Srba nije bila spremna priskoiti u pomo hrvatskim Srbima. (Zaplijenjeni dokumenti u
zapadnoj Slavoniji zaista pokazuju da su tamo srpske snage dobivale iz Beograda platu i pomo tehniara
za komunikacije i drugih vojnih specijalista koji su slani iz Srbije; toliko je u tom trenutku Miloevi bio
spreman uiniti za njih.)
Tokom posljednje sedmice maja 1995, iznenada je izbila kriza koja e imati vaan efekat na prirodu
UN-ove misije u Bosni. Na dan 25. maja, NATO je konano dobio dozvolu Ujedinjenih nacija da zranim
napadima odgovori na srpsko granatiranje Sarajeva. NATO-ovi avioni 25. maja unitavaju dva bunkera s
municijom u brdima blizu Pala, te sutradan jo est. Prvi odgovor srpskih voa bio je ispaljivanje rakete
na centar sigurne zone u Tuzli koja je na mjestu ubila 71 osobu; sljedei korak je bio zarobljavanje UNovih vojnika i vojnih posmatraa u mnogim dijelovima Bosne. Ukupni broj osoblja UN-a koji su uzeti za
taoce bio je preko 360. Slino uzimanje talaca su vrili Srbi i ranije, tako da ovaj potez za komandante
UN-a nije trebao biti iznenaenje. Ali ono to je ovu epizodu uinilo dramatinijom od prethodnih, bilo
je emitiranje snimaka na TV stanici bosanskih Srba u kojima se vide posmatrai Ujedinjenih nacija
zavezani za vrata bunkera punih municije i drugih potencijalnih ciljeva, uz dodatne prijetnje da e taoci
biti ubijeni ako napadi ne prestanu.
Mogue je da je ova talaka kriza imala mnogo vei efekat na zapadne politiare nego to su to

srpske voe namjeravale. Kada su emitirali snimke na svojoj lokalnoj televiziji, glavni cilj je moda bio
tek da se impresionira domae stanovnitvo i podigne njihov nizak moral. Svojim prijetnjama i
ultimatumima upuenim snagama Ujedinjenih nacija, reim na Palama vjerovatno nije pokuavao
promijeniti prirodu svog odnosa s UN-om, ve samo pojaati svoju politiku irenja kontrole nad
operacijama UN-a. U jednom pogledu, ta politika je imala efekta: zrani udari NATO-a su prestali i nije
se inilo vjerovatnim da e biti obnovljeni (ak i nakon to je posljednja grupa talaca osloboena 13.
juna). Sedam dana nakon toga dola je nova potvrda nespremnosti UN-a da provede vlastiti mandat, kada
je komandant Ujedinjenih nacija general Bernard Janvier odbio da da saglasnost za NATO-ove zrane
udare na vojni aerodrom u Banjoj Luci s kojeg su avioni bosanskih Srba krili zonu zabrane letova.
Zvaninici UN-a su objasnili, s nevienom iskrenou, da njihov mandat koritenja svih potrebnih mjera
u zranom prostoru Bosne i Hercegovine kako bi nametnuli zonu zabrane letova znai da se meta udara,
a ne avioni koji imaju mandat NATO-a, trebala u datom trenutku nai u zranom prostoru. Meutim, sa
stanovita Pala, manje dobrodoao razvoj dogaaja bila je odluka Britanije i Francuske donesena
poetkom juna da u Bosnu poalju nove snage za brzu reakciju, koje e initi priblino 10 000 ljudi
(jedna britanska brigada i jedna multinacionalna brigada pod francuskom komandom). Elementi ovih
snaga, nakon brojnih odlaganja - tokom kojih je termin brzo izbrisan iz naziva - kasnije e biti poslani u
Bosnu da bi, krajem jula, bili kljuna artiljerijska jedinica na cesti na planini Igman kod Sarajeva.
Srpska opsada bosanske prijestolnice, koja je ukljuila onemoguavanje da bilo kakva hrana ili
medicinska pomo stignu zrakom, nastavljena je i tokom tih mjeseci. Sredinom juna, u velikoj ofanzivi
Armije RBiH, usmjerenoj na podruje sjeverno od grada, ine se pokuaji da se probiju srpske linije:
Srbi su, kao odmazdu, zapoeli granatiranje civilnih podruja, ukljuujui i glavnu bolnicu. Armija RBiH
je osvojila neto nove teritorije, ukljuujui visoku kotu koja kontrolira vane rute dostave za Srbe
sjeveroistono i juno od Sarajeva. Ali, glavne srpske pozicije oko grada i dalje su bile previe dobro
ukopane da bi bilo koja vojska - a kamoli vojska koja je jo uvijek bila slabo opremljena na kljunom
polju tekog naoruanja mogla ukloniti. Opsada je ostala na snazi.
Nakon ove neuspjene operacije, Vlada RBiH je doivjela jo jedan teak udarac poetkom jula,
kada su srpske snage, koje su okruivale enklavu Srebrenice, krenule da zauzmu grad. Razloga za ovaj
napad, i za slian napad na enklavu epa, kasnije tog mjeseca, bilo je vjerovatno nekoliko. Vodstvo na
Palama je, bez sumnje, eljelo oslabiti moral bosanske vlade i natjerati ih na to bre diplomatsko
prihvatanje poraza; vjerovatno je eljelo osloboditi i nekoliko hiljada svojih vojnika, koji su okruivali
ove enklave kako bi njima mogli dopuniti svoje oslabljene snage na drugim mjestima. Njihova kalkulacija
o namjerama UN-a mora da je takoer igrala vanu ulogu. S jedne strane, predstojei dolazak snaga za
reakciju (koje su trebale pruati podrku svim snagama UN-a, ukljuujui i one u enklavama) bio je
razlog za pokret ka Srebrenici i epi, prije nego to se te snage stvarno rasporede. S druge strane, kljuni
element u odluci srpskog vodstva mora da je bio izvjetaj koji je Boutros Boutros-Ghali, generalni
sekretar Ujedinjenih nacija, podnio Vijeu sigurnosti 31. maja, u kojem je preporuio povlaenje s
pozicija kao to su istone enklave koje ne mogu biti na pravi nain odbranjene. To javno izraavanje
nedostatka volje da se zatite sigurne zone koje je dolo nakon niza prethodnih UN-ovih iskazivanja
nespremnosti da provede svoj mandat - moda je bio podjednako odluujui faktor.
Na dan 9. jula, srpski tenkovi uli su u sigurnu zonu Srebrenice (podruje, unutar enklave, koje je u
neposrednoj okolini grada), zauzele nekoliko UN-ovih predstraa s holandskim vojnicima, i uzele njih
trideset i dvojicu za taoce. Prema nekoliko kasnijih izvjetaja, holandski komandant u Srebrenici smjesta
je zatraio zrane udare NATO-a; taj zahtjev je prenesen u Zagreb, gdje su ga vii zvaninici UN-a
razmatrali nekoliko dana. Na dan 11. jula, NATO-ovi avioni konano dobijaju ovlatenje da krenu u

akciju, ali im je, nakon to su pogodili dva srpska tenka, nareeno da prekinu napad poto su Srbi
zaprijetili da e ubiti trideset i dva holandska vojnika koje su drali kao taoce. Prvobitna politika
razmjetanja malih jedinica UN-ovih snaga u tim enklavama zasnivala se na ideji da bi one, mada same
ne bi bile u stanju odbraniti sigurne zone na terenu, djelovale kao potezna mina za koritenje zranih
snaga. Sada je postalo jasno da je realnost bila upravo suprotna: umjesto da budu potezna mina za
napade na srpsku vojsku, vojnici tih jedinica koriteni su kao ljudski tit.
Pad Srebrenice, 11. jula 1995. godine, bio je najcrnji moment u povijesti UN-ove misije u Bosni.
UN-ov izvjestilac za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki nazvao je srpsku akciju vrlo ozbiljnim
krenjem ljudskih prava u mjeri tako velikoj da se moe opisati samo kao barbarska: napadi na civilno
stanovnitvo, ubijanja i silovanja. (Mazowiecki se povukao s te pozicije u znak protesta ubrzo nakon to
je podnio ovaj izvjetaj.) Dok su holandski plavi ljemovi to nijemo posmatrali, Srbi su razdvojili sve
muke stanovnike grada (od maloljetnika do ezdesetogodinjaka) i odveli ih. ene, djeca, stari i bolesni
su protjerani iz tog kraja: vie od 13 000 njih potom e se okupiti u improviziranom izbjeglikom kampu
na tuzlanskom aerodromu. Mnogi mukarci nikada vie nisu vieni. U roku od dvije nedjelje, stizali su
izvjetaji iz izvora na oblinjoj srpskoj teritoriji da je na hiljade njih ubijeno u Bratuncu. Zrani snimci,
koje e kasnije objaviti Sjedinjene Drave, otkrit e etiri masovne grobnice iskopane blizu Srebrenice;
procjenjuje se da se u njima kriju najvjerovatnije 2 700 a mogue ak i 4 000 posmrtnih ostataka
mukaraca i djeaka.
Sigurnu zonu epa, u meuvremenu, koju je titio 71 ukrajinski vojnik, srpske su snage napale 14.
jula i ona je pala jedanaest dana kasnije. U isto vrijeme, estoki napad na bihaki dep ukazivao je na to
da je srpska strategija sada bila to bre zauzimanje svih najranjivijih sigurnih zona. Na dan 22. jula,
predsjednici Bosne i Hrvatske sastaju se u Splitu i potpisuju novi sporazum o vojnoj suradnji. Poto bi
pad bihake enklave uveliko ojaao poziciju pobunjenih srpskih snaga u Republici Srpskoj Krajini,
predsjednik Tuman je jasno imao interes da tu pomogne bosanskim snagama. Uz podrku Hrvatske
vojske, bosanske i hrvatske snage brzo su krenule sjeverno od Livna do bosanske strane bosanskohrvatske granice, zauzevi Bosansko Grahovo, te time presjekle vanu rutu za dostavu zaliha uporitu
srpskih pobunjenika u Kninu. Predsjednik Tuman je sada imao priliku da ostvari jedan od svojih
najvanijih stratekih ciljeva: ponovno osvajanje cijele regije Krajine. Dobro isplanirana ofanziva
Hrvatske vojske, koja je poela 4. augusta, postigla je taj cilj izuzetno brzo. Knin je zauzet 5. augusta a za
72 sata hrvatske snage su imale gotovo potpunu kontrolu nad cijelim teritorijem. ak i prije dolaska
hrvatskih vojnika, lokalno srpsko stanovnitvo je dobilo uputu od svojih politikih i vojnih voa da se
povue u Bosnu. Najmanje 150 000 ljudi krenulo je u sjevernu Bosnu pod kontrolom Srba, a neki od njih
nastavili su bijeg sve do same Srbije. Mada je ovaj egzodus teoretski znaio novu injekciju u ljudstvu i
naoruanju na teritoriji bosanskih Srba, malo je tih hrvatskih Srba pokazalo bilo kakvu istinsku elju da
ratuje za ciljeve bosanskih Srba. Pad Republike Srpske Krajine imao je negativan efekat na srpski moral
u Bosni, a doveo je do uzajamnog optuivanja i sporenja (koje e kasnije biti zakrpljeno, mada oito
preko volje) izmeu Radovana Karadia i Ratka Mladia.
Ove dramatine promjene ohrabrile su zapadne vlade da pomisle da bi diplomatska inicijativa sada
mogla postii stvarni napredak. Prvi put od poetka rata, amerika vlada je preuzela glavnu ulogu u
koordinaciji zapadne politike. Predsjednik Clinton je elio da se bosanski sukob okona, ne samo zato to
je prva faza predsjednike izborne kampanje poinjala kasnije te godine, ve i stoga to je, na njegovu
sramotu, Kongres upravo bio izglasao velikom veinom glasova zakon o ukidanju embarga na naoruanje
bosanskoj vladi, koji je predloio senator Robert Dole. (Striktno govorei, ovaj zakon nije traio
ukidanje embarga - to bi podrazumijevalo da je do tog momenta embargo vaio - ve priznavanje da

embargo nikada nije bio zakonski primjenjiv u Bosni, poto je prema meunarodnom pravu bio u
suprotnosti s pravom Bosne na samoodbranu.) Mada je Clinton mogao uloiti veto na taj zakon, glasaka
matematika mu je govorila da bi njegov veto bio nadglasan ako bi se Kongres ponovo pozabavio tim
pitanjem. Samo su dva mogua razvoja dogaaja mogla taj poraz odloiti: promjena vojne situacije u
Bosni, ili znaajan napredak na diplomatskom polju.
Kasnije e se pokuati ostvariti obje te promjene. Vojna promjena je bila spektakularna. Nakon
srpskog minobacakog napada na sarajevsku pijacu, 28. augusta, u kojem je ubijeno trideset i sedmero
ljudi a ranjeno osamdeset i osmero, UN i NATO upuuju ultimatum generalu Mladiu: mora ukloniti
artiljeriju iz zone iskljuenja oko Sarajeva (podruja u radijusu od 20 kilometara) ili se suoiti s
odmazdom. Kad je on to odbio, estoki avionski udari protiv srpskih vojnih objekata zapoeli su 30.
augusta. Komunikacijski centri, protuzrana odbrana i skladita naoruanja bili su glavne mete.
Sposobnost zapadnih vlada (Rusija je sada bila pretvorena u pasivnog posmatraa) da preduzmu akciju
pojaalo je nekoliko faktora. Glomazan i kompliciran sistem dvostrukog kljua izmeu UN-a i NATO-a
pri odluivanju preusmjeren je tako da je vea ovlast data komandantima NATO-a: snage za reakciju su
rasporedile svoju artiljeriju na planini Igman kod Sarajeva a posljednja grupa britanskih vojnika upravo
se povukla iz Gorada, ime su Srbi bili lieni najjednostavnijeg naina da se doepaju talaca.
NATO-ovi zrani udari trajali su gotovo kontinuirano (uz jedan kratak prekid) dvije sedmice.
Mladieva prvobitna taktika bila je izdrati napade u nadi da e odlunost Zapada oslabiti iznutra, ili da
e ruski protesti prevladati. Ali nakon vie od 3 000 udara NATO-a koji su eliminirali njegovu
protuzranu odbranu i unitili golemu koliinu srpske municije, bio je prisiljen ispuniti zahtjev te povui
najvei dio tekog naoruanja iz zone iskljuenja oko Sarajeva. Dok se ovo deavalo, sredinom
septembra, kombinirana operacija snaga vlada Hrvatske i Bosne postigla je dramatine uspjehe u
sjeverozapadnoj Bosni, zauzevi Donji Vakuf 13. septembra i Jajce dan kasnije; do 17. septembra,
kontrolirali su cestu koja povezuje Jajce s Bihaem i nadirali naprijed prema srpskom uporitu u Banjoj
Luci, napadajui prilikom napredovanja kljune gradove Sanski Most i Prijedor. Njihovi uspjesi nisu bili
direktno uzrokovani NATO-ovim zranim udarima koji u tom dijelu Bosne nisu ciljali gotovo nita do
protuzrane odbrane. Ali, naravno, snage bosanske i hrvatske vlade su indirektno imale od toga korist,
kako zbog pada srpskog morala, tako i zbog tete koju je pretrpio srpski komunikacioni sistem i logistika.
Do 19. septembra 1995, kada Hrvatska poputa pod pritiskom britanske i amerike vlade da zaustavi
svoju vojnu kampanju, Srbi su izgubili oko 15 posto ukupne teritorije zemlje.
Mogunost jasnog vojnog rjeenja rata - poraza srpskih snaga - bila je sada blia nego ikad. Ali to
nije bilo ono to je predviala diplomatska inicijativa koju su predvodili Amerikanci, koja se, umjesto
toga, posvetila reviziji ranijeg plana Kontakt grupe. I opet je predloena podjela zemlje u omjeru 51
posto za muslimansko-hrvatsku federaciju a 49 posto za Srbe, s mapom koja je ostala otvorena za
prilagodbe na temelju uzajamnog sporazuma. (Ameriki nagovjetaj da bosanska vlada treba da
razmijeni Gorade za teritoriju oko Sarajeva, meutim, bosanski ministri glatko odbacuju.) Na sastanku
u enevi, 8. septembra, ti su principi prihvaeni kao osnov za daljnje diskusije predstavnika Bosne,
Hrvatske i Srbije (koja je sada pregovarala u ime paljanskog reima, ponajvie zato to Karadi, kojeg
je Meunarodni sud za ratne zloine u Hagu ve odavno optuio za ratne zloine, nije mogao putovati van
srpske teritorije). Drugi principi dogovoreni u enevi, i na potonjem sastanku u New Yorku, odranom
26. septembra, ukljuivali su ouvanje i Federacije BiH i Republike Srpske uz modificirane verzije
njihovih postojeih ustava, i pravo svakog od ta dva entiteta da uspostavi paralelne specijalne veze sa
susjednim zemljama. U isto vrijeme, ovi su principi sadravali i formalno obavezivanje na ouvanje
Bosne i Hercegovine kao jedinstvene drave unutar njenih prijeratnih granica. Tenzije izmeu ove dvije

suprotstavljene tendencije - de facto podjele Bosne, s jedne strane, i njeno de jure ouvanje, s druge opstat e tokom svih pregovora koje e Amerikanci predvoditi tokom sljedea dva mjeseca, prvo kroz
tzv. leteu diplomaciju pomonika dravnog sekretara Richarda Holbrookea, a kasnije (nakon opeg
prekida vatre postignutog u Bosni sredinom oktobra) u tri sedmice dugom zasjedanju u amerikoj zranoj
bazi u Daytonu, drava Ohio.
Nakon neobino intenzivnih diskusija (posebno tokom zavrnih 48 sati, kada se inilo da je liavanje
sna bilo dio amerike pregovarake tehnike) u Daytonu je 21. novembra 1995. najavljen opi sporazum.
Ovaj sporazum, kasnije formuliran kao Ugovor, a potpisali su ga predsjednici Bosne, Hrvatske i Srbije u
Parizu 14. decembra, ukljuuje teritorijalno rjeenje (zadravanje podjele u omjeru 51:49 posto izmeu
Federacije BiH i Republike Srpske), novi ustav, razliite mehanizme zatite ljudskih prava, povratak
izbjeglica i obnovu privrede, te plan za rasporeivanje meunarodnih snaga od 60 000 vojnika pod
vodstvom NATO-a koji bi nadzirali prekid neprijateljstava.
U pogledu teritorijalnih pitanja, bosanska vlada je moda smatrala da su barem odbaeni najgori
prijedlozi. Nije bilo razmjene Gorada za teritoriju oko Sarajeva; Gorade bi ostalo dio Federacije, sa
specijalno zajamenom cestovnom vezom s ostatkom muslimansko-hrvatske teritorije. Samo Sarajevo ne
bi bilo podijeljeno; grad bi bio dio teritorije Federacije, a podruja koja su drali Srbi, kao to su
prigradske opine Ilida i Vogoa i gradski kvart Grbavica, ponovo bi se ujedinili sa Sarajevom (neki
od Srba u tim podrujima na to su protestirali, a njihovi protesti su podravani neobinom javnom
intervencijom francuskog oficira, komandanta snaga u Sarajevu generala Jean-Renea Bacheleta). Drugdje
u zemlji, teritorijalne prilagodbe podrazumijevale su povratak pod srpsku kontrolu Mrkonji-Grada i
znatnog podruja sela u okolini, koja su uz sam glavni put koji povezuje srednju Bosnu i Biha na
sjeverozapadu. Ali, najsporniji element ovih planova bio je tretman Posavine na sjeveroistoku - podruja
u kojem su Srbi prije rata bili u manjini - ali koje su srpske snage zauzele iz stratekih razloga kako bi
formirali koridor da povezuje njihove sjeverne i istone krajeve. Velike demonstracije raseljenih Hrvata
iz Posavine, koji su traili vraanje ove teritorije, odrani su u Sarajevu i Zagrebu. Srpski zahtjevi za
proirenjem koridora nisu u Daytonu ni prihvaeni, ni odbijeni; umjesto toga, dogovoreno je da ovo
pitanje bude preputeno obavezujuoj meunarodnoj arbitrai. Tokom tri sedmice pregovora u Daytonu,
meutim, koncentracija na pitanja teritorije i posebna panja koju su Srbi posveivali ouvanju strateki
odrivog koridora, ostavljali su snaan dojam da su pregovarai razmiljali u kategorijama potencijalno
zasebnih dravica, a ne o pukoj administrativnoj podjeli unutar jedne jedinstvene drave. Sline sumnje o
budunosti Bosne kao ujedinjene zemlje, otvorene su i ustavnim rjeenjem Dejtonskog sporazuma. Dva
entiteta, svaki s vlastitim parlamentom, vladom, policijskim snagama i vojskom, imala bi veinu funkcija
drave na svojoj teritoriji. Centralni ili zajedniki organi vlade za cijelu Bosnu, koje su inili Parlament,
Vijee ministara i trolano Predsjednitvo bavili bi se samo kratkim spiskom specifinih pitanja.
Ostavljajui po strani praktina pitanja kao to je kontrola zranog prometa, jedina vana pitanja s tog
spiska bila su monetarna politika, vanjska politika, vanjskotrgovinska politika, carine i imigracija. Sva
druga podruja politike ili prava, ukljuujui politike vezane za medije i obrazovanje (koje su bile
sutinski bitne za bilo kakvu dugoronu mogunost pomirenja i reintegracije) preputena su zasebnim
entitetima. A procedure zacrtane mehanizmom centralne vlasti bi olakale politiarima u jednom ili
drugom entitetu da sasvim blokiraju njeno funkcioniranje: moglo se tretirati da Gornji dom dravnog
Parlamenta nema kvorum ako delegati bilo koje od strana napuste sjednicu, a svaka odluka Predsjednitva
mogla je biti onemoguena ako bi je srpski predstavnik, uz podrku srpskog parlamenta, proglasio
tetnom po vitalni interes Republike Srpske.
Provoenje odredbi vezanih za ljudska prava u Dejtonskom sporazumu uveliko su ovisile o dobroj

volji vlasti dva entiteta. Komisija za ljudska prava je trebala biti uspostavljena ali bi njena jedina ovlast
bila provoenje istraga i objavljivanje izvjetaja. Dom za ljudska prava bi presuivao u sluajevima
krenja prava, ali je mogao tek pozvati vlasti dva entiteta da njegove presude provedu. Meunarodne
policijske snage bi imale isto savjetodavnu ulogu jer bi pomagale policijskim snagama dva entiteta da
poboljaju tehnike, dok same ne bi imale nikakvu ovlast da sprijee krenja ili hapse. A visoki
predstavnik zaduen za provoenje civilnih aspekata mirovnog sporazuma (mjesto na koje je kasnije
imenovan pregovara u ime EU, Carl Bildt) takoer ne bi imao stvarne ovlasti da provede odluke mimo
ovlatenja da daje savjete, prati i koordinira. Komisija za izbjeglice bi se bavila samo povratom imovine
ranijim vlasnicima ili donosila odluku o kompenzaciji umjesto imovine za one koji odlue da se ne vrate
u svoj prijeratni dom. Poto bi kompenzacija bila obraunata po jedinstvenoj skali bez (prema
dokumentima koji su izdati u Daytonu) uzimanja u obzir bilo kakve tete, inilo se izvjesnim da e mnoge
izbjeglice, ije su kue bile unitene, to shvatiti kao pozitivan poticaj da se ne vrate u svoj dom. Za one
koji su pokuavali da se vrate, najvaniji faktor bi bio povjerenje u lokalne policijske snage i lokalnu
vlast: tu je Dejtonski sporazum ponudio samo jednu stvarnu garanciju - osobama optuenim od
Meunarodnog suda za ratne zloine ne bi bilo dozvoljeno da zauzmu javnu dunost. Meutim, intenzivni
rad koji je obavio Tribunal, na osnovu ogranienog budeta do kraja 1995. godine rezultirao je optubom
protiv samo 52 pojedinca te nije izgledalo vjerovatno da bi ta mjera znatnije uticala na ukupni karakter
lokalne uprave u Republici Srpskoj (ili na teritoriji takozvane Herceg-Bosne). Do sredine decembra, kad
su prvi kontingenti amerikih snaga poeli pristizati, u Bosni su estoke borbe, inilo se, bile okonane.
Stvarni problemi, tokom one jedne godine u kojoj je predsjednik Clinton obeao da e tu zadrati svoje
vojnike, odnosili su se na sigurnost svakodnevnog ivota po perifernim ulicama istonobosanskih
gradova, a to su bili problemi s kojima se zapadne trupe s tenkovima i tekom artiljerijom nisu mogle
nositi.
Zamor od rata na svim stranama (pogotovo kod vojnika bosanskih Srba, koji su bili blizu suoavanju
s porazom) bio je jedan od faktora koji je mogao promovirati trajan mir. Izvjestan kontinuirani osjeaj
temeljnog povijesnog identiteta Bosne mogao je biti drugi faktor. Ali, naspram tih psiholokih faktora
stajale su politike i pravne realnosti Dejtonskog sporazuma, koje su bile snano usmjerene u pravcu de
facto podjele, to bi vremenom dovelo do odvajanja Republike Srpske - odvajanja koje bi, ako bi ga
Federacija osporila, ponovo dovelo do rata. To je bio udan ishod sukoba koji je bio blizu - s rapidnim
raspadom srpskih snaga u sjeverozapadnoj Bosni u septembru i oktobru 1995. godine - razrjeenja
direktnim vojnim sredstvima. Jo udnija je bila injenica da su Amerikanci bili ti koji su zaustavili taj
vojni proces i nametnuli kvazipodjelu, oni koji su prethodne tri godine proveli kritizirajui evropske
vlade to tee diplomatskim rjeenjima koja su se temeljila na vrlo slinim principima. Na koncu, inilo
se da je amerika politika podlegla lanoj analizi koja je toliko trovala evropsku politiku od samog
poetka rata - analizi koja je kao korijene sukoba vidjela drevne etnike mrnje te, stoga, bila sklonija
nekoj vrsti etnike podjele kao rjeenju. Uporni u svom nerazumijevanju prolosti Bosne, zapadni
dravnici - kako evropski, tako i ameriki - pomagali su da se Bosni zajami mnogo tea i neizvjesnija
budunost.

Pojmovnik
aga - izvorno znaenje: gospodar ili zapovjednik turske plaene vojske; uobiajeno znaenje u
Bosni: zemljoposjednik, vlastelin iju su zemlju obraivali kmetovi; nii plemi (nii u rangu od bega)
agaluk - uobiajeno znaenje u Bosni: posjed agin (na kojem su vladali tradicionalni feudalni zakoni
u odnosima izmeu vlastele i kmetova); posebno znaenje: dravni teritorij kojim upravlja aga
ahdnama - povelja kojom je sultan odobravao odreene povlastice
ajan - prvak, velika, ugledan ovjek; izabrani lokalni dunosnik ili poglavar
aspra - osmanlijska novana jedinica, novi koji je prvobitno sadravao tri grama srebra, ali je
poslije vie puta devalvirao (oko sredine 16. stoljea bilo je u njemu ve manje od dva grama srebra, a
od poetka 17. stoljea manje od jednog grama)
beg - vlastelin ili zemljoposjednik (vii u rangu od age)
beglerbeg - zapovjednik pokrajine, administrator velike oblasti; titula pae od tri tuga (v. tug); veliki
vezir ili namjesnik sultanov u Bosni
begluk - begova imovina, zemlja; administrativna jedinica kojom upravlja beg
bezistan - natkrivena trnica na kojoj se prodaje bez (tanko platneno tkanje proarano svilenim
nitima; platno uope) i druge vrste tekstila
bogumil - u srednjem vijeku dualistiki heretik u Bugarskoj
bosanica - pismo koje se koristilo u srednjovjekovnoj a i osmanlijskoj Bosni, izvedeno iz irilice
etnik - tradicionalni srpski naziv za gerilskog borca, primijenjen na vojne snage Drae Mihailovia
u Drugom svjetskom ratu; taj je naziv isto tako uobiajen za srpske paravojne jedinice u ratu u Hrvatskoj i
Bosni od 1992. godine do danas (posebno za srpske paravojne jedinice Vojislava eelja)
iftluk - privatni posjed uzet u zakup od spahije
defter - popis poreznih obaveznika u Osmanlijskom carstvu
devirma - danak u djeacima, skupljanje kranske muke djece koja su se preobraala na islam i
obuavala za janjiare i carske slubenike
djed - poglavar Crkve bosanske
dizja - glavarina koju su plaali nemuslimani
ejalet - provincija Osmanlijskog carstva (najvea upravna jedinica koja je po svojoj veliini
odgovarala jednoj ili vie suvremenih drava)
gost - stepen u hijerarhiji Crkve bosanske
Grenzer (grencer) - austrougarski graniar ili krajinik, stanovnik Vojne krajine u Hrvatskoj
gro (Groschen) - najmanja austrijska novana jedinica
hamam - tursko javno kupatilo
hara - porez ili namet koji su plaali nemuslimani (prvobitno porez na zemlju, ali se poslije stopio
s dizjom u neku vrstu glavarine)
has - veliki feudalni posjed u Osmanlijskom carstvu
hia - samostanska zgrada Crkve bosanske
hoda - islamski duhovnik, vjerouitelj, vjerski obrazovana osoba
janjiar - osmanlijski vojnik, prvobitno regrutiran kao sultanov rob preko institucije devirme, ali
od sredine 17. stoljea regrutirali su se za tu svrhu obini muslimani

kadija (kadi) - sudac i poglavar kadiluka

kadiluk - teritorijalna jedinica kojom upravlja kadija
kadizadeler - lanovi ultraortodoksne muslimanske sekte u 17. stoljeu
kajmakam - vojno-graanski naelnik grada ili oblasti
kanuni raya - tradicionalni osmanlijski zakonik koji je propisivao kako treba da se vlada raja
kapetan - prvobitno, u Bosni, vojni administrator u pograninoj zoni; poslije administrator
kapetanije, teritorijalne jedinice, koji je imao iroka ovlatenja i ija je funkcija bila nasljedna
kapetanija - teritorijalna jedinica pod upravom kapetana
Karavlah - (Crni Vlah) Rom rumunskog porijekla u Bosni
katar - u srednjem vijeku dualistiki heretik u Francuskoj, pataren; naziv se odnosio kadikad i na
bogumile
kaza - vidi kadiluk
kristian - u osmanlijskim dokumentima naziv koji se koristio za obinog pripadnika Crkve bosanske
krstjanin - pripadnik Crkve bosanske koji je obitavao u samostanu, hii
mahala - manja gradska etvrt
manihejac - pristaa maniheizma, pagansko-kranske sekte, koju je osnovao Perzijanac Manes
(Mani, Manichaeus) u 3. stoljeu; poslije se ta rije koristila i kao opi naziv za dualistike heretike u
kranstvu
martoloz - naziv kojim su Osmanlije nazivali krane (Vlahe ili Srbe) koji su sluili kao vojnici u
pograninim gradovima i bavili se pljakom
MBO - Muslimanska bosanska organizacija, osniva Adil Zulfikarpai
medresa - muslimanska srednja vjerska kola
mekteb - muslimanska osnovna kola
Morlak - ime kojim su (esto u pogrdnom smislu) nazivali stanovnike Dalmatinske zagore,
podjednako pripadnike katolike i pravoslavne vjere
muselim - visoki osmanlijski slubenik
paa - poasna titula koja se dodjeljivala visokim vojnim i civilnim dostojanstvenicima u
Osmanlijskom carstvu
paaluk - teritorij kojim upravlja paa
pataren - naziv kojim su se sluili Dubrovani i Talijani govorei o pripadnicima Crkve bosanske (u
Italiji su ga primjenjivali i na talijanske katare)
potur - obini islamizirani slavenski seljak u Bosni (vjerovatno potie od turske rijei potur koja
znai vrstu nabranih hlaa kakve su nosili seljaci)
raja - prvobitno, neosmanlijski pokoreni narod (muslimani i krani); od 19. stoljea obino se taj
naziv odnosio samo na nemuslimanske podanike
reisul-ulema - poglavar muslimanske vjerske zajednice
sandak - prvobitno vojni okrug, a zatim upravno-teritorijalna jedinica u Osmanlijskom carstvu
sandak-beg - naziv za upravnika ili vladara sandaka, podoblasti unutar vilajeta, tj. jedne od
provincija Osmanlijskog carstva
SDA - Stranka demokratske akcije, osnovana u Sarajevu u maju 1990; prva nacionalna stranka

Bonjaka nakon 1945; jedan od osnivaa i elnik Alija Izetbegovi

SDS - Srpska demokratska stranka, osnovana najprije u Kninu, a zatim i u Bosni u julu 1990; jedan
od elnika Radovan Karadi, pod nadzorom Slobodana Miloevia u Beogradu
spahija - posjednik timara, spahiluka koji je duan kao konjanik da ide na vojnu; veleposjednik,
vlastelin
starac - stepen u hijerarhiji Crkve bosanske
strojnik - stepen u hijerarhiji Crkve bosanske
erijat - zakon, islamski propisi i zakoni utemeljeni na Kuranu, muslimanski vjerski propisi
tekija - dervihana; nastamba gdje borave dervii i obavljaju vjerske obrede
timar - feudalno dobro, posjed, spahiluk
timariot - vlasnik timara
tug - konjski rep na stijegu pae kao znak dostojanstva, posebno u ratu
ulema - teolozi, bogoslovi i pravnici
vakuf - muslimanska fondacija koja slui za ope dobro i dobrobit, u vjerske i humanitarne svrhe
vezir - najvia titula u hijerarhiji u Osmanlijskom carstvu; upravnik vilajeta
vilajet - provincija Osmanlijskog carstva (ovaj je naziv slubeno zamijenio prijanji ejalet 1864.
godine)
Vlah - potomak romaniziranih stanovnika Balkana prije dolaska Slavena; Osmanlije su nazivali
Vlasima sve krane
vojnuk - kranski (srpski ili vlaki) vojnik i pljaka

Notes
[1]
Najbolji suvremeni pregled arheoloke, povijesne i filoloke grae nalazi se u knjizi Wilkes, Illyrians. Vidi takoe Stipevi, Iliri; Russu,
Illirii; i Stadtmuller, Forschungen zur albanischen Frungeschichte.

[2]
Wilkes, Illyrians, str. 244; Stipevi, Illyrians (Iliri), str. 137.

[3]
Vidi Wilkes, Illyrians, str. 205-213.

[4]
Vidi Wilkes, Dalmatia, str. 266-280; Klai, Geschichte Bosniens (Povijest Bosne), str. 48-49; Jireek, Die Handelsstrassen; Miller,
Essays on the Latin Orient, str. 462.

[5]
Markoti, Archaeology, str. 45-46.

[6]
Alfoldy, Bevlkerung der Provinz Dalmatien, str. 184-188.

[7]
Dio Cassius, navedeno u Wilkes, Illyrians, str. 260.

[8]
Stipevi, Illyrians, str. 80.

[9]
Durham, Some Tribal Origins, str. 102. Vidi takoer Truhelka, Die Tatowirung.

[10]
Vidi Stipevi, Illyrians, str. 241, o teoriji o polifonoj muzici koju je postavio sarajevski etnomuzikolog Cvjetko Rihtman. Klasini izvori
govore samo da su Iliri voljeli muziku.

[11]
Povijest upotrebe naziva Iliri za June Slavene vrlo je duga, see ak do humanistikih pisaca 15. stoljea: vidi Hadijahi, Die
Anfange der nationalen Entwicklung, str. 171-172.

[12]
Stadtmiiller, Geschichte Siidosteuropas, str. 21.

[13]
O Libellus Gothorum vidi uvod Ferde iia i u njegovom prijevodu Ljetopisa popa Dukljanina, i Jireek, Istorija Srba, sv. 1, str.
166-167. Tekst Ljetopisa tampan je u Schwandner, Scriptores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 476-509; vidi str. 476-477. o seobi
Gota.

[14]
Orbini, Il Regno degli Slavi, str. 97. O Orbiniju vidi Radoji, Srpska istorija Mavra Orbinija, str. 5-11; o gotskoj teoriji u njegovu
djelu i u djelima drugih dubrovakih pisaca vidi Zlatar, Our Kingdom Come, str. 365-371. Bit e da je Orbinijeva teorija djelovala pomalo
ishitreno, ak i u ono doba; ali ona se mora posmatrati u kontekstu drugih teorija iz tog razdoblja koje su pripisivale posebnu snagu i
znaaj germansko-skandinavskim rasama. Nizozemski naunik Grotius tvrdio je da su domorodake rase Sjeverne Amerike bile
skandinavskog porijekla, a flamanski teoretiar Goropius Becanus tvrdio je da se prvobitno u rajskom vrtu govorio njemaki jezik.

[15]
Redi, Muslimansko autonomatvo, str. 72. (U memorandumu se isto tako tvrdilo, kao pride, da su 90 posto Bosanaca plavokosi.)
Neto je slino za Hrvate tvrdio Ante Paveli 1941. godine, Dedijer i dr., History of Yugoslavia (Istorija Jugoslavije), str. 577.

[16]
Kovaevi, Istorija Crne Gore, str. 282-288.

[17]
Markoti, Archaeology, str. 49. Malo avarsko kraljevstvo odralo se u Panoniji (u junoj Maarskoj) dok ga nije napokon unitio
Karlo Veliki u devedesetim godinama 8. stoljea.

[18]
Aneli, Periodi u kulturnoj historiji, str. 200.

[19]
Malingoudis, Slavoi ste mesaionike Ellada, str. 39.

[20]
U Konstantinovoj knjizi postoje zapravo dvije razliite verzije tih dogaaja. Vidi raspravu o tome u Fine, Early Medieval Balkans, str.
49-59.

[21]
Rostovtseff, Iranians and Greeks, str. 135-146.

[22]
Kaulfuss, Die Slawen, str. 6-9.

[23]
Gimbutas, Slavs, str. 60.

[24]
Fine, Early Medieval Balkans, str. 56.

[25]
Obolensky, Byzantine Commonwealth, str. 136; Guldescu, Political History, str. 86.

[26]
Gimbutas, Slavs, str. 140-141. O zadrugama vidi Sicard, La Zadruga sudslave,i Byrnes, ur., Communal Families in the Balkans.

[27]
Gimbutas, Slavs, str. 165-168; Markoti, Archaeology, str. 52..

[28]
Dvornik, Byzantine Missions to the Slavs, str. 9-20.

[29]
orovi, Historija Bosne, str. 133-134.

[30]
Hadijahi, Sinkretistiki elementi, str. 304-305. (gorski vrhunci), 309-313. (imena boanstava).

[31]
Aneli, Periodi u kulturnoj historiji, str. 202-203.

[32]
Fine, Early Medieval Balkans, str. 159, 262-265, Byzantine Commonwealth, str. 159-160.

[33]
Constantine Porphyrogenitus, De administrando imperio, str. 160 (kai eis to chorion Bosona to Katera kai to Desnek).
Pretpostavlja se da je Desnek dananji Desnik (iako je Jireek drao da je to dananji Teanj na rijeci Usori), a Katera je vjerovatno
dananje selo Kotor ili Kotorac, pokraj Sarajeva: vidi jireek, Die Handelsstrassen, str. 29-30; Skari, Sarajevo i njegova okolina,
str. 32; orovi, Historija Bosne, str. 112.

[34]
Fine, Early Medieval Balkans, str. 201, 278-280; Obolensky, Byzantine Commonwealth, str. 287-288.

[35]
Fine, Early Medieval Balkans, str. 288.

[36]
Cinnamus (Kinam), Epitome, str. 104. (knj. 3, pog. 7).

[37]
Aneli, Periodi u kulturnoj historiji, str. 204-205.

[38]
irkovi, Die bosnische Kirche, str. 547-548.

[39]
orovi, Historija Bosne, str. 113; D. Mandi, Etnika povijest Bosne, str. 33.

[40]
Truhelka, Das mittelalterliche Staatswesen, str. 72; Fine, Late Medieval Balkans, str. 18-21.

[41]
Orbini spominje jedan neuspjeli pokuaj za vladavine Stjepana Kotromania: Regno degli Slavi, str. 354-355.

[42]
Essays on the Latin Orient, str. 468; uzreicu Za Kulina bana zabiljeio je i Orbini 1601. godine: Regno de gli Slavi, str. 351.

[43]
Miller, Essays on the Latin Orient, str. 468; Coquelle, Histoire du Montenegro, str. 82.

[44]
Vidi pismo Vulcanusa (Vukana) od Zete Inocentu Ili, septembar 1199, u Fermendin, ur Acta Bosnae, str. 5.

[45]
Fine, Late Medieval Balkans, str. 18, 43-47; za detaljnu analizu skupa na Bilinom polju vidi Fine, Bosnian Church, str. 126-134. Sam
in odreknua tampan je u Migne, ur., Patrologia latina, sv. 215, stup. 153-155.

[46]
Fermendin, ur Ada Bosnae, str. 8-11.

[47]
Fine, Late Medieval Balkans, str. 144-145. Profesor Fine je to identificirao kao grad Vrhbosna (dananje Sarajevo), ali se taj spomen
zasigurno odnosi na oblast Vrhbosnu jer grad jo nije postojao. U jednom izvjetaju iz 1244. godine kae se da je sredite upe Vrhbosne
bilo u gradu Brdo, gdje su stolovali ban i katoliki biskup (vjerovatno je to dananje selo Ban-Brdo): vidi Jireek, Die Handelsstrassen,
str. 31.

[48]
Fine, Late Medieval Balkans, str. 146.

[49]
Fine, Was the Bosnian Banate Subjected to Hungary?

[50]
50 Miller, Essays on the Latin Orient, str. 473; Fine, Late Medieval Balkans, str. 148.

[51]
O razdoblju ubia vidi Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens, str. 46-48.

[52]
Fine, Late Medieval Balkans, str. 275-279.

[53]
D. Mandi, Franjevaka Bosna, str. 17, 39.

[54]
Fermendin, ur., Acta Bosnae, str. 28.

[55]
Fine, Late Medieval Balkans, str. 281.

[56]
Ibid., str. 281-282.

[57]
Ibid., str. 368-370;

[58]
Ibid., str. 384-386; Klai, Geschichte Bosniens, str. 201-203; irkovi, Istorija bosanske drave, str. 135-140.

[59]
Fine, Late Medieval Balkans, str. 394-398; Coquelle, Historie du Montenegro, str. 113-118.

[60]
Fine, Late Medieval Balkans, str. 408-411; Emmert, The Battle of Kosovo. Jezgrovit pregled kosovske tradicije u usmenoj narodnoj
poeziji (srpskoj, hrvatskoj, bosanskoj i albanskoj) vidi u Lord, The Battle of Kosovo.

[61]
Le Bouvier, Le Uvre de la description, str. 22.

[62]
Fine, Late Medieval Balkans, str. 453-469; Fine, Bosnian Church, str. 210-241.

[63]
O tradicionalnom stajalitu vidi Skari, Sarajevo i njegova okolina, str. 35-36 (gdje se takoer tvrdi da su Vrhbosna i Hodidjed najprije
ustupljeniOsmanlijama prema sporazumu 1428. godine, a da su ih onda Osmanlije izgubile i iznova osvojile 1435). O revidiranom
stajalitu vidi abanovi, "Pitanje turske vlasti. abanovi opisuje razvoj ovoga podruja u Bosanskom krajitu.

[64]
Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens, str. 146-159; Fine, Late Medieval Balkans, str. 577-578.

[65]
Fermendin, ur., Acta Bosnae, str. 211.

[66]
Fine, Bosnian Church, str. 332-333. Raniji povjesniari (npr. Miller, Essays on the Latin Orient, str. 485) pogreno su protumaili ovaj
podatak navodei broj od 40 000 izbjeglica umjesto 40.

[67]
Fine, Late Medieval Balkans, str. 583-584 (papi); Fermendin, ur., Acta Bosnae, str. 252 (Mlecima).

[68]
Lachmann, ur., Memoiren eines janitscharen, str. 139-140. Kraljeva udovica, kraljica Katarina, uspjela je pobjei u Rim, gdje je i
umrla 1478. godine, a grobnica joj se jo moe vidjeti u crkvi Santa Maria in Aracoeli na Kapitolu; vidi Thalloczy, Studien zur
Geschichte Bosniens, str. 110-120; i J. Turinovi, ur., Povijesno-teoloki simpozij.

[69]
Jireek dri da su oni stigli u 13. stoljeu (Die Handelsstrassen, str. 43). Saski rudari svakako su doli u Srbiju do druge polovice 13.
stoljea: vidi Takacs, Sachsische Bergleute im mittelalterlichen Serbien, str. 34. Ali u najiscrpnijoj suvremenoj studiji o rudarstvu u
srednjovjekovnoj Bosni navedena su kao najranija dokumentirana svjedoanstva tek iz 1312. godine (o rudniku u Trenjici) i 1319. godine
(u Lipniku); Dini, Za istoriju rudarstva, str. 46.

[70]
Dini, Za istoriju rudarstva, str. 7-8.

[71]
O svim prethodnim pojedinostima vidi Jireek, Die Handelsstrassen, str. 41-49; Fine, Late Medieval Balkans, str. 282-284.

[72]
Benac i ovi, Kulturna istorija Bosne, str. 411.

[73]
Rije kmet potekla je iz latinskoga comitatus, to znai posjedi (eventualno samostanski) na kojima su kmetovi prvobitno radili. U Srbiji
se razvilo drukije znaenje: poglavar sela.

[74]
Verlinden, Patarins reduits en esclavage.

[75]
O svim tim klasama i rangovima vidi Truhelka, Das mittelalterliche Staatswesen, str. 90-105.

[76]
Znaenje tog vijea istiu irkovi (Istorija srednjovjekovne drave, str. 224-225) i Aneli (Barones Regi i dravno vijee"), a
osporava ga Fine (Late Medieval Balkans, str. 453-454).

[77]
Truhelka, Das mittelalterliche Staatswesen, str. 110. Truhelka isto tako biljei prisutnost istrionesa na dvoru Tvrtka II 1440. godine,
i pita se to li ta rije znai: zasigurno je tu rije o histriones ili kazalinim glumcima.

[78]
Aneli, Periodi u kulturnoj historiji, str. 209. Priroda bosanice bila je predmet sloene naune debate; vidi Truhelkinu klasinu
studiju Die Bosanica i nedavnu Lehfeldtovu raspravu Das serebokroatische Aljamiado-Schrifttum, str. 43-45. Tandari podastire
neke dokaze da se u ranom srednjem vijeku u Bosni koristila i glagoljica (rana alternativa irilice na zapadu Balkana), Glagoljska
pismenost, str. 43; ali svjedoanstva koja on navodi o njenoj upotrebi u Bosni u 15. stoljeu potiu iz podruja koja su tada pripadala
Hrvatskoj-Ugarskoj.

[79]
Benac i ovi, Kulturna istorija Bosne, str. 422-431.

[80]
orovi, Historija Bosne, str. 9.

[81]
Dobar noviji pregled argumenata pojedinih povjesniara nalazi se u knjizi Daja, Die bosnische Kirche, str. 1-68; dobar raniji
historiografski izvjetaj predstavlja idak, Problem bosanske crkve u historiografiji. Bogata bibliografija moe se nai kod
Fine,
Bosnian Church, str. 393-434, koja se moe jo nadopuniti drugim naslovima u napomenama kod Oki, Les Kristians de Bosnie.

[82]
Raki, Bogumili i patareni.

[83]
Klasini opi prikazi bogumila mogu se nai kod Runciman, Medieval Manichee, str. 63-93, i Obolensky, Bogomils. O bogumilstvu u Srbiji
vidi Solovjev, Svedoanstva pravoslavnih izvora Klasinu studiju o bogumilstvu u Bugarskoj predstavlja Angelov, Bogumilstvoto; ali
Bosnu obrauje (str. 420-428) povrno i nekritino. O manihejskim vjerovanjima vidi Licu, Manichaeism. Mani je bio Perzijanac iz
treeg stoljea ija su dualistika uenja bila kombinacija zoroasterizma, grko-jevrejskog gnosticizma i kranstva.

[84]
O katarima vidi Borst, Katharer, i Duvernoy, Le Catharisme. Ratarstvo nije bilo samo oblik bogumilstva prenesen u Zapadnu Evropu:
izrastalo je iz snanih lokalnih tradicija kvazignostike hereze (vidi Puech, Catharisme et Bogumilisme).

[85]
ini se da je prvi autor koji je povezao Crkvu bosansku s bogumilima bio Chaumette-des-Fosses, u djelu objavljenom 1816. godine (ami,
Les Voyageurs franfais, str. 131). O prvim katolikim autorima vidi Matasovi, Tri humanista o patarenima, i Fine, Bosnian Church,
str. 63-73.

[86]
Petranovi, Bogumili, crkva bosanska i krstjani.

[87]
Tu je teoriju podrao Gluac 1924. godine (Srednjovekovna crkva), ali ju je napao idak 1937. godine (Problem bosanske crkve u
historiografiji).

[88]
Vidi bibliografiju u ovoj knjizi; potpuniji popis Solovjevljevih brojnih publikacija vidi kod Fine, Bosnian Church, str. 428-429.

[89]
Glavni zastupnici ove teorije bili su otac Leo Petrovi (Krani bosanske crkve) i, premda sa sve veim priznavanjem heretikih
tendencija u njegovim kasnijim djelima, Jaroslav idak (Studije o crkvi bosanskoj).

[90]
Vidi moje izlaganje o islamizaciji Bosne u 5. poglavlju.

[91]
Jezgrovit pregled statistikih i geografskih podataka vidi kod M. Wenzel, Bosnian Tombstones, str. 102-115. Dr. Wenzel je dala i
detaljnu geografsku analizu razliitih obraenih motiva: Ukrasni motivi. O rasporedu steaka na perifernim podrujima vidi napomenu
kod Fine, Bosnian church, str. 104, u fusnoti br. 42.

[92]
Vidi Von Asboth, Bosnien und die Herzegovina, str. 94-118; Solovjev, Le Symbolisme i Bogumilentum und Bugomilengraber.

[93]

 Daja, Die bosnische Kirche, str. 25-26.

[94]
M. Wenzel, Bosnian Tombstones, str. 103.

[95]
Bosnien und die Herzegowina, str. 101. Soloyjev priznaje da se kri pojavljuje na najmanje 85 steaka: Simbolika srednjovekovnih
spomenika, str. 17.

[96]
O paganskim crteima vidi M. Wenzel, Medieval Mystery Cult; o heraldikom identitetu Vlaha vidi dalje u 6. poglavlju.) Solovjevljevu je
teoriju nadalje kritizirao S. Radoji, Reljefi bosanskih steaka, Fine rezimira irok raspon prigovora u Bosnian Church, str. 88-93.

[97]
Fine, Bosnian Church, str. 48-62.

[98]
Izvor je bio srpski rukopis iz 15. stoljea koji je citirao jedan Rus 1859. godine. Ruski naunik nije nikad objavio originalni tekst, koji je
potom netragom nestao; ni jedan drugi sauvani rukopis istog djela ne navodi na tom mjestu rije bogumil (ibid., str. 44).

[99]
Ibid., str. 212-213.

[100]
Matasovi, Tri humanista o patarenima. Moda je u nekim sluajevima posrijedi i svjesna igra rijei pa umjesto monachi stoji
manichei: vidi Dragojlovi, Krstjani i jeretika crkva, str. 154. Naziv manihejski zadrao se, iako u sasvim opem znaenju, u
bizantskim djelima; u jednom pregledu Justinijanovih zakona iz 14. stoljea koristi se praktiki kao sinonim rijei heretiki" (Lieu,
Manichaeism, str. 177). Pojavljuje se i u deklaraciji s Bilinog polja (1203), kao naziv za heretike, kojima bosanski redovnici, kako su
obeali, nee pruiti utoite.

[101]
Fine navodi jedan oit primjer kako se ta rije primjenjivala na Bosance (Bosnian Church, str. 248), ali je pogreno protumaio latinski
tekst. Sporna reenica ne znai: Sami Bosanci zovu sveenike Kraljevine Bosne patareni, nego: Sami Bosanci zovu religiosi (tj.
redovnike, monahe) Kralje-

[102]
O historijatu tog naziva vidi Thouzellier, Heresie et heretiques, str. 204-221. Lambert kae da se taj naziv upotrebljava u antiheretikoj
papinskoj buli iz 1184. godine kao tehniki izraz za talijanske heretike koji se najee odnosi na katare (Medieval Heresy, prvo izd.,
str. 84); u spomenutoj je buli rije o katarima, valdenzima i humilijatima, a svih je njih bilo na talijanskom tlu, pa vjerovatno nije bilo
tehnikog teolokog poistovjeivanja patarena s dualistikim doktrinama koje su bile karakteristine za katare.

[103]
Thouzellier, Heresie et heretiques, str. 216: to je zapravo saetak nadbiskupova pisma iz jednog drugog papinog pisma.

[104]
O povjesniarskom sporu o ovoj prii vidi Fine, Aristodios and Rastudije.

[105]
idak, Studije o crkvi bosanskoj, str. 177-209; Fine, Bosnian Church, str. 118-121; Lambert, Medieval Heresy, drugo izd., str. 128131. Dragojlovi je tvrdio da je ecclesia sclavoniae Crkva bosanska, a da se ecclesia dalmatiae odnosi na Srbiju (Krstjani i
jeretika crkva, str. 124-127); ali navedeni dokazi djeluju suvie zbrkano da bi mogli poduprijeti takav precizan meuodnos.

[106]
O tom tekstu vidi Migne, ur., Patrologia latina, sv. 215.

[107]
Daja, Die bosnische Kirche, str. 55.

[108]
Fine, Bosnian Church, str. 64; Matasovi, Tri humanista o patarenima, str 237,240.

[109]
Mileti, I Krstjani di Bosnia, str 50-66, 117-121. Dragojlovi takoer biljei da se u poetku slavenskog redovnitva naziv gast (= gost)
katkad koristi za igumana ili opata (Krstjani i jeretika crkva, str. 157). Fine daje nekoliko korisnih komentara o redovnikom karakteru
deklaracije (Bosnian Church, str 126-134), ali je glavni nedostatak njegove knjige taj to nije znao za djelo Maje Mileti kad ju je pisao.

[110]
Maja Mileti podastire dokaze u I Krstjani di Bosnia, str. 52-53; biljei kako se christianus koristio u tom smislu i u nekim ranim
slavenskim izvorima u Kijevu i Pragu (str. 65-66). Vidi takoer Dragojlovi, Krstjani i jeretika crkva, str. 150-151.

[111]
Mileti, I Krstjani di Bosnia, str. 102; Fine dodaje (Bosnian Church, str. 155) da se taj naziv koristio kao titula starijeg opata u
Hrvatskoj u li. stoljeu.

[112]
Kniewald, Hierarchie und Kultus, str. 588-589.

[113]
Vidi Mileti, I Krstjani di Bosnia, str. 112. zbog originalnog teksta i prijevoda (bolje od prijevoda kod Fine, Bosnian Church, str. 262).

[114]
Evanelje po Mateju 8, 11 (Zato vam velim da e mnogi doi s istoka i zapada te sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u
kraljevstvu nebeskom); Evanelje po Luki 16,19-31 (pria o krtom bogatau i siromanom Lazaru). ini mi se da Fineova tvrdnja da
taj natpis sam po sebi dokazuje prihvatanje Starog zavjeta (Bosnian Church, str. 262) nije ba tako uvjerljiva.

[115]
Fine, Bosnian Church, str. 256-260.

[116]
Ibid., str. 176-177.

[117]
U vezi s katarskom teorijom vidi Loos, Dualist Heresy, str. 298-302.

[118]
Vidi Jireek, Die Romanen in den Stadten Dalmatiens, dio prvi, str. 50-57.

[119]
Kniewald, Flierarchic und Kultur, str. 600. Crkva je bila zabranila otvaranje bilo kakvih novih dvojnih samostana 787. godine (Mileti, I
Krstjani di Bosnia, str. 56), ali moda se smatralo da je ta zabrana mrtvo slovo na papiru zato to su ve postojei dvojni samostani i
dalje djelovali.

[120]
Lambert, Medieval Heresy, prvo izd., str. 377-378.

[121]
Daja, Die bosnische Kirche", str. 35. Glagoljska se liturgija ouvala u mnogim dijelovima Dalmacije i Hrvatske sve do protureformacije:
vidi Zimmermann, Reformation bei den Kroaten, str. 5, 20.

[122]
Daja, Fineova interpretacija, str. 58-59.

[123]
Fine, Bosnian Church, str. 137-150.

[124]
to se tie ta dva teksta vidi Solovjev, La Messe cathare; vanu ispravku njegovog tumaenja jedne reenice vidi u Wakefield i Evans,
Heresies, str. 781. U rukopisu se spominje doba djeda Ratka, pa zasigurno potie iz same Crkve bosanske. Vjerovatno je nastao
sredinom 15. stoljea, ali je tekst prepisan iz ranijeg izvora.

[125]
Dragojlovi, Krstjani i jeretika crkva, str. 208-213.

[126]
Lambert, Medieval Heresy, drugo izd., str. 109 (o katarima); Orbini, Regno de gli Slavi, str. 354 (o Crkvi bosanskoj).

[127]
Dragojlovi, Krstjani i jeretika crkva, str. 173-174.

[128]
O svim ovim takama (i o drugima) raspravlja se kod Fine, Bosnian Church, str. 357-361, osim u podacima izvuenim iz oporuke gosta
Radina (o tome vidi Lambert, Medieval Heresy, prvo izd., str. 374-380) i podacima izvaenim iz osmanlijskih deftera (vidi Oku;, Les
Kristians de Bosnie, str. 125). O drugim razlikama vidi Dragojlovi, Krstjani i jeretika crkva, str. 165-172,199-201.

[129]
Fine, Bosnian Church, str. 264-275.

[130]
Lambert, Medieval Heresy, prvo izd., str. 375-376; kralj Matija bio je Matthias Corvinus iz Ugarske.

[131]
Lasi, De vita et operibus S. Iacobi, str. 438. To je najzloudnije od etiri uda koja je sv. Jakov uinio u Bosni.

[132]
Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora, str. 156-163.

[133]
Fermedin, ur., Acta Bosnae, str. 38,248.

[134]
Loos, Les Derniers Cathares.

[135]
Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora, str. 168-169.

[136]
Vidi Fineove komentare: Bosnian Church, str. 56-58.

[137]
Ibid., str. 58, 308-309; i vidi Matasovi, Tri humanista o patarenima. Tvrdnja Nicolasa Lopeza Martineza da je Torquemada zasigurno
imao detaljne informacije o Bosni vrlo je neuvjerljiva (Torquemada, Symbolum pro informatione manichaeorum, Introduccion, str.
20-23).

[138]
Dragojlovi, Krstjani i jeretika crkva, str. 109-111.

[139]
Fermendin, ur., Acta Bosnae, str. 225.

[140]
Fine, Bosnian Church, str. 334.

[141]
Oki, Les Kristians de Bosnie, str. 129-130.

[142]
Ibid., str. 115. Neki od ovih kristianlar navedeni su u popisima sa svojim sinovima (str. 131), a znamo da su i bosanski redovnici i bogumilski
izabrani morali biti neoenjeni.

[143]
Draganovi, Izvjee apostolskog vizitatora, str. 44. Meutim, Masarechi je ukljuio u svoj izvjetaj i grau koju je napabirio o
patarenima iz ranije pisanih izvora (Fine, Bosnian Church, str. 65-68); nije jasno koje je od svojih komentara dao iz prve ruke a koje su
tadanje informacije.

[144]
Lachmann, ur., Memoiren eines Janitscharen, str. 140.

[145]
O jednom dramatinom izvjetaju o ekspediciji koja je dopremila hranu u Jajce 1525. godine vidi G. Wenzel, ur., Marino Sanuto
vilagkronikajanak tudositasai, sv. 3 (= 25), str. 332-342.

[146]
irkovi, Herceg Stefan Vuki-Kosaa, str. 260-267.

[147]
abanovi, Bosanski paaluk, str. 44-47; Fine, Late Medieval Balkans, str. 585-589.

[148]
Jezgrovit ali podroban prikaz osmanlijske ekspanzije vidi kod Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 1, str. 55-94. O stvaranju Vojne
krajine vidi Rothenberg, Austrian Military Border, str. 17-39.

[149]
Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 1, str. 184-187; Rothenberg, Austrian Military Border, str. 52-61; i vidi ovdje 6. poglavlje.

[150]
O potpunijem prikazu vojnog poretka vidi Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 1, str. 122-131. O poretku u Bosni vidi abanovi,
Vojno ureenje Bosne, posebno str. 216-219 o pomonim snagama.

[151]
Najbolji prikaz tog poretka nalazi se u knjizi Papoulia, Ursprung und Wesen der Knabenlese.

[152]
Kunt, Transformation of Zimmi into Askeri, str. 62.

[153]
Pelletier navodi popis velikih vezira i napominje da je izmeu 1488. i 1858.godine bilo u Bosni 65 namjesnika rodom iz Bosne: Sarajevo, str.
75.

[154]
Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 58; Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 1, str. 114.

[155]
Rycaut, Present State of the Ottoman Empire, str. 197. Posljednji put je devirma provedena u Srbiji 1638. godine (Tomasevich, Peasants,
Politics, and Economic Change, str. 27). Moda je bilo i pokuaja da se devirma obnovi: Sieur de la Croix, sekretar francuske ambasade
u Istanbulu, zabiljeio je 1684. godine da se devirma tada provodila svakih deset godina (Memoires, str. 201-202).

[156]
Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 56.

[157]
Lehfeldt, Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum, str. 48; Hottinger, Historia orientalis, str. 463.

[158]
Shaw, Ottoman View of the Balkans, str. 69-70.

[159]
O pojedinostima vidi Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 37-38; Rycaut, Present State of the Ottoman Empire,
str. 172-173.

[160]
O timarskom sistemu vidi Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 28-33; Sugar, Southeastern Europe under Ottoman
Rule, str. 98-99, 212.

[161]
Fine, Late Medieval Balkans, str. 583.

[162]
Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 24.

[163]
Kunt, Transformation of Zimmi into Askeri.

[164]
Kadiluk je mogao biti podijeljen na dvije ili vie nahija, kojima su na elu bili zamjenici sudaca; u Bosni su granice nahija esto odgovarale
starim granicama upa. Vidi Kreevljakovi, Kapetanije u Bosni, str. 9-10.

[165]
Osim Poekog sandaka (u Slavoniji) i Zvornikog, koji su bili u Budimskom ejaletu od 1541. do 1580: ibid., str. 10.

[166]
O pojedinostima vidi ibid., str. 9-10, i urev, Bosna, str. 1263.

[167]
Maurani, Sudslaven im Dienste des Islams, str. 21-27; Huki, ur Islam i muslimani u Bosni, str. 20-21.

[168]
Bali, Das unbekannte Bosnien, str. 84-89.

[169]
Filipovi, Napomene o islamizaciji; Daja, Die bosnische Kirche, str. 71-73. O drugim podacima, iz dokumenata i s nadgrobnih
spomenika, koji pokazuju da je u Sarajevu bilo muslimana prije 1463. godine, vidi Hadijahi, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 66.

[170]
Oki, Les Kristians de Bosnie, str. 118-119.

[171]
Daja, Die bosnische Kirche, str. 74.

[172]
Fine, Bosnian Church, str. 384. Brojevi koje navodi D. Mandi (Etnika povijest Bosne, str. 154) nisu tani. Ukupan broj stanovnika
izraunat na temelju deftera u dvadesetim godinama 16. stoljea u sandacima Bosne, Zvornika i Hercegovine iznosi 211 595 krana i
133 295 muslimana (Hadijahi, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 165).

[173]
Hadijahi, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 78. D. Mandi takoer biljei da je na poetku 16. stoljea islamizacija bre napredovala u
Konjicu i Foi: Etnika povijest Bosne, str. 161.

[174]
D. Mandi, Etnika povijest Bosne, str. 153-158.

[175]
Handi, Tuzla i njena okolina, str. 118-122. Vidi i osvrt na to kod Daja, Die bosnische Kirche, str. 80-88.

[176]
D. Mandi, Etnika povijest Bosne, str. 211. Taj se sveenik zvao Athanasio Georgiceo, a suvremeni povjesniari piu njegovo prezime
na razliite naine, kao Grgievi (to je zasigurno netano), Georgijevi i Jurjevi. U tim izvjetajima iz 17. stoljea Bosna znai
itavu istoimenu franjevaku provinciju koja je otprilike odgovarala tadanjem Bosanskom ejaletu, mnogo veem podruju od Bosanskog
sandaka.

[177]
De Turchi saranno tre parti, et a pena de Catholici una, Sehismatici saranno per la meta di Chatolici, de quali saranno cento cinquanta
[sic] milla anime in circa (Draganovi, Izvjee apostolskog vizitatora, str. 43). U saetku na poetku tog izvjetaja (str. 10), koji je
sastavio neko drugi, ova je reenica pogreno protumaena da znai 150 000 pravoslavaca i 300 000 katolika (i prema tome 900 000
muslimana); ovih su se podataka drali gotovo svi kasniji autori.

[178]
Turkua potie od turskih rijei trk uakli, to e rei sin Turinov.

[179]
Kulii, Razmatranja o porijeklu Muslimana, str. 145-147; Hadijahi, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 128-141; Fine, Bosnian Church,
str. 382; Daja, Konfessionalitt und Nationalitt, str. 57. Osnovu sveukupnog prouavanja ovog predmeta ini istraivanje u
istanbulskim arhivima Omera Ltfija Barkana, koji nije pronaao nikakva svjedoanstva o naseljavanju skupina Turaka ili Azijaca u
Bosni; vidi njegovo djelo Les deportations comme methode de peuplement.

[180]
Daja, Die bosnische Kirche, str. 84.

[181]
Smailovi, Muslimanska imena, str. 50-54; Blau navodi popis muslimanskih prezimena i napominje da neka od njih takoer potiu od imena
mjesta: Reisen in Bosnien, str. 62-63.

[182]
Vidi Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 45-46.

[183]
O odobrenju, ahdnami ili dekretu o zatienom statusu vidi Batini, Djelovanje franjevaca u Bosni, sv. 1, str. 132.

[184]
G. Wenzel, ur., Marino Sanuto vildgkronikajanak tudositasai, sv. 1 (= 14), str. 155.

[185]
Daja, Konfessionalitt und Nationalitt, str. 159-164; Fermendin, ur., Acta Bosnae, str. 477-478.

[186]
Fermendin, ur., Acta Bosnae, str. 341.

[187]
Daja, Die bosnische Kirche, str. 93.

[188]
Bali, Das unbekannte Bosnien, str. 92-94.

[189]
Fine, Bosnian Church, str. 384-385.

[190]
Daja, Die bosnische Kirche", str. 91.

[191]
Wheler, Journey into Greece, str. 441.

[192]
Fine, Bosnian Church, str. 13.

[193]
Bordeaux, La Bosnie populaire, str. 52. Detaljniju studiju o upotrebi hamajlija i zatitnih natpisa meu muslimanima u Bosni vidi kod Kriss
i Kriss-Heinrich, Volksglaube, sv. 2, str. 99-103. Evans donosi reprodukcije nekih tipinih hamajlija i napominje (1876) da je prodaja
zatitnih natpisa redovit izvor prihoda franjevaca: Through Bosnia, str. 289, 292. O drugim narodnim obiajima i vjerovanjima vidi
Durham, Some Tribal Origins, str. 248-274, i Lilek, Vjerske starine.

[194]
Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 31. Hadijahi (Sinkretistiki elementi, str. 316-322) navodi razliite naine na koje su
muslimani koristili kranske svetkovine, i napominje da mnogi od njih vuku porijeklo iz pretkranskog doba.

[195]
Hadijahi, Sinkretistiki elementi, str. 326-327 (slika Blaene Djevice u Olovu); Gibbons, London to Sarajevo, str. 181 (o katolikoj
Crkvi svetog Ante u Sarajevu: U nju odlaze da se mole i pravoslavci i jevreji i muslimani); Chaumette-des-Fosses, Voyage en Bosnie,
str. 74-75 (o misama za ozdravljenje, a napominje i da muslimani imaju neku vrstu sklonosti katolikim obredima).

[196]
Fermendin, ur., Acta Bosnae, str. 525-526.

[197]
F. W. Hasluck, Christianity and Islam, sv. 1, str. 77 (o derviima), 69 (o citiranju). Hasluck biljei i zapise o katolicima, pravoslavcima i
muslimanima kako se obraaju slici Blaene Djevice zbog ozdravljenja 1621. godine (str. 66).

[198]
Meu njima su i istaknuti naunici Safvet-beg Baagi i iro Truhelka; vidi Haijahi, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 91-92.

[199]
Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 1, str. 114 (pie tu rije potor).

[200]
O svim tim osmanlijskim izvorima vidi Hadijahi, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 87-90.

[201]
Akademia e shkeneave, Fjalor i Gjuhes se sotme Shquipe, Sliku albanskog potura vidi kod Durham, Durham Collection of Garments,
str. 35.

[202]
D. Mandi, Etnika povijest Bosne, str. 207-208, 225.

[203]
Ibid., str. 211. Oganj je ovdje, naravno, kazna za otpadnitvo od islama, a ne postupak s kranima kao takvima.

[204]
O drugim osmanlijskim primjerima vidi F. W. Hasluck, Christianity and Islam, sv. 2, str. 469-474; Dawkins, Crypto-Christians of
Turkey; Amantos, Scheseis Ellenon kai Tourkon, str. 193-196.

[205]
Rycaut, Present State of the Ottoman Empire, str. 129-131 (druga knjiga, 12. poglavlje).

[206]
Solovjev, Le Temoignage de Paul Rycaut.

[207]
Rycaut, Present State of the Ottoman Empire, str. 149. O bektaijama vidi F. W. Hasluck, Christianity and Islam, sv. 2, i Bire, Bektashi
Order.

[208]
Godine 1676. George Wheler upoznao se s Poljakom muslimanske vjere koji je radio kao dragoman ili tuma i koji mu je rekao da je on bio
jedan od glavnih Rycautovih informatora: Journey into Greece, str. 202.

[209]
Hadijahi, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 90-91.

[210]
Stanojevi, Jedan pomen o kristjanima: u ovom izvjetaju iz 1692. godine, koji se esto citira u suvremenim studijama o Bosni, ne
spominju se poturi, i zapravo potiu iz Dalmacije.

[211]
Juki, Zemljopis i poviestnica Bosne, str. 143. citira Andri u Developement of Spiritual Life in Bosnia (Razvoj duhovnog ivota u Bosni"),
str. 20.

[212]
ubrilovi, Poreklo muslimanskog plemstva.

[213]
Skari, Sarajevo i njegova okolina, str. 42.

[214]
B. Zlatar, O nekim muslimanskim feudalnim porodicama

[215]
Skari, Sarajevo i njegova okolina, str. 76.

[216]
Braudel, Mediterranean, sv. 1, str. 420-421, 595.

[217]
Kuripei, Itinerarium der Botschaftsreise, str. 44.

[218]
O opoj ulozi devirme u procesu islamizacije vidi Papoulia, Ursprung und Wesen der Knabenlese, str. 98-108.

[219]
O tekstu kanuna vidi Andri, Development of Spiritual Life in Bosnia, str. 23-24; objvljuje ga i Roskiewicz i napominje da se
mnoge od njegovih odredaba nisu primjenjivale znatno prije njegova ukidanja 1839. godine: Studien iiber Bosnien, str. 251252.

[220]
D. Mandi, Etnika povijest Bosne, str. 246-247. O tome kako su kranske snage otimale muslimansku djecu u 16. i 17. stoljeu vidi Klen,
Pokrtavanje Turske djece.

[221]
Handi, O gradskom stanovnitvu u Bosni, str. 252-253.

[222]
Hrabak, Izvoz plemenitih metala iz Bosne.

[223]
Skari, Sarajevo i njegova okolina, str. 36-38; Paali i Mievi, ur., Sarajevo-, B. Zlatar, Une ville typiquement levantine.

[224]
Pelletier, Sarajevo, str. 76.

[225]
Skari, Sarajevo i njegova okolina, str. 51.

[226]
Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 51.

[227]
B. Zlatar, Une ville typiquement levantine, str. 96.

[228]
Fine, Bosnian Church, str. 172.

[229]
Ibid., str. 305-307; Daja, Konfessionalitt und Nationalitt, str. 158; D. Mandi, Etnika povijest Bosne, str. 456-467.

[230]
Daja, Konfessionalitt und Nationalitt, str. 125-126.

[231]
Fine, Bosnian Church, str. 379.

[232]
O jednom izvjetaju iz 1455. vidi Fermedin, ur, Acta Bosnae, str. 224-226.

[233]
Fine, Bosnian Church, str. 379-380; Daja, Konfessionalitt und Nationalitt, str. 126-127.

[234]
Daja, Konfessionalitt und Nationalitt, str. 126-127; Skari, Sarajevo i njegova okolina, str. 56. Meutim, prvi pouzdani dokaz o
postojanju jedne pravoslavne crkve u Sarajevu potie iz 1616. godine: Skari, Srpski pravoslavni narod i crkva u Sarajevu, str. 10.

[235]
O podacima o provjeravanju vidi D. Mandi, Etnika povijest Bosne, str. 467-494. Bilo je i prelazaka pravoslavaca na katoliku vjeru.

[236]
Daja, Die bosnische Kirche, str. 75-82.

[237]
Vasi, Etnika kretanja, str. 233-239; o izvjetaju o izbijanju kuge velikih razmjera 1584. godine, kad je ta poast navodno pokosila 200
000 ljudi u Bosni i Hercegovini i u Srbiji, vidi Fermendin, ur., Acta Bosnae, str. 338.

[238]
Kuripei, Itinerarium der Botschaftsreise, str. 34-35. Kuripei je nailazio na Srbe i u drugom dijelu svoga putovanja, izmeu Sarajeva i
Kosova; o njima jednostavno govori kao Srbima (str. 43).

[239]
Roskiewicz, Studien iiber Bosnien, str. 77.

[240]
Vasi, Etnika kretanja, str. 238; abanovi, Vojno ureenje Bosne, str. 218-219.

[241]
Kuripei, Itinerarium der Botschaftsreise, str. 43. Nakon poraza Osmanlija pod Siskom 1593. godine mnogi su Vlasi preli na austrijsku
stranu (Gui, Wer sind die Morlaken?, str. 461).

[242]
Vidi Rothenberg, Austrian Military Border, a koristan saetak nalazi se u njegovoj knjizi Military Border in Croatia, str. 6-11.

[243]
Postoji golema literatura o Vlasima, ali uglavnom ne zadovoljava. Opirnu bibliografiju vidi kod Nasturel, ur., Bibliografie macedo-romana.
Najbolji opi uvodi jo su uvijek Weigand, Aromunen, i Wace i Thompson, Nomads of the Balkans. Najbolja je suvremena studija
Winnifrith, Vlachs; a vrijedna je i studija Nandri?, Aromni.

[244]
Gyoni, La Transhumance des Vlaques.

[245]
Bartusis, Late Byzantine Army, str. 216,256; Nasturel, Les Valaques balcaniques, str. 110.

[246]
D. Radojii, Bulgaralbanitoblahos.

[247]
Moram priznati da nisam imao prilike proitati potpuno izlaganje teorije oca Mandia, Postanak Vlaha, to je objavljeno u Buenos Airesu;
oslonio sam se na saetak njegova teksta u djelu Etnika i vjerska povijest Bosne, str. 383-386.

[248]
Postoji znatna tehnika literatura o vezama izmeu rumunskog i albanskog jezika. Vidi posebno Bari, Lingvistike studije; dobre

suvremene saetke vidi kod Du Nay, Early History of Rumanian, i lllyes, Ethnic Continuity, str. 191-290.

[249]
Vidi Haarmann, Der lateinische Lehnwortschatz. Graa pokazuje da je varijanta kasnolatinskog jezika iz kojeg se razvio rumunski bila
tijesno povezana s albanskim jezikom, iako neke albanske posuenice potiu i iz ranijeg latinskog.

[250]
Meu najistaknutije nezavisne (tj. nebalkanske) naunike spadaju Jireek, Weigand i Stadtmiiller. Koristan pregled (u kojem se, naravno,
zbog Albanaca naglaava albansko geografsko porijeklo) vidi kod Qabej, Problem of Place of Formation. Neki su rumunski autori
pokuali preokrenuti situaciju u svoju korist tvrdnjom da su Albanci doli iz Rumunije. Najdovitljiviji rumunski kompromis djelo je
Marienescua, koji je tvrdio da su ilirske jezine karakteristike najprije bili preuzeli rimski legionari u Makedoniji, koji su se potom
premjestili na sjever od Dunava (Ilirii, macedo-romanii si albanesii, str. 153-154).

[251]
Jireek, Die Romanen in den Stadten Dalmatiens, prvi dio, str. 35-40; Gui, Wer sind die Morlaken?; Dragomir, Vlahii fi Morlacii, str.
15-52. Vidi takoer Valentini, Llelemento vlah nella zona scutarina, o mletakim zapisima o Vlasima nie u primorju, na jugu Crne
Gore i na sjeveru Albanije.

[252]
Dragomir, Vlahii din nordul peninsulei balcanice, str. 49-52 i geografska karta 1.

[253]
I. Popovi, Valacho-serbica, str. 372-373 (ispravio sam Popovievo pisanje rijei tirdziu); Huld, Basic Albanian Etymologies, str. 57. U
dananjem rumunskom tirziu znai kasno a zara - surutka ili kiselo mlijeko. O Albancima kao pastirima u Dalmaciji i u skupinama
Vlaha albanskog porijekla u Hercegovini i Srbiji vidi Gui, Wer sind die Morlaken?, str. 456; Jireek, Die Romanen in den Stadten
Dalmatiens, prvi dio, str. 41-43; M. Filipovi, Struktura i organizacija katuna, str. 50-58.

[254]
Njihovi su potomci moda preivjeli kao islamizirani sezonski nomadi i pastiri, tradicionalno poznati pod nazivom balije, u zabaenijim
krajevima Bosne: vidi Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 82-83; Kulii, Razmatranja o porijeklu Muslimana", str. 153. Pokazalo
se da je jedna porodica balija koju je prouavao Weigand vjerovatno turkmenskog porijekla (Rumanen und Aromunen in Bosnien, str.
191-197); ali je oito da veinom potiu s Balkana.

[255]
Gui, Wer sind die Morlakenn? str. 457. Vidi npr. tubu iz 1403. godine u Fermendin, ur., Acta Bosnae, str. 85.

[256]
Novakovi (Selo, str. 33) takoer poistovjeuje Crnogunjce sa Sarakaanima, ime ime moda potie od turske rijei Karakafan, to znai
crni odstupnik; ali Sarakaani, koji oito ve poodavno govore grki, predstavljaju jo jedan misterij.

[257]
Povjesniar iz 17. stoljea Ivan Lui (Ioannes Lucius) iz Trogira kae da se ovaj naziv koristio kao suprotan izrazu Bili-Vlahi, to jest
Albi Latini (De Regno Dalmatiae, u Von Schwandner, ur., Scriptores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 459); ali nisam vidio nijednu
reenicu o bijelim Vlasima navedenu iz nekog ranijeg izvora. Jireek misli da su Dubrovani i Dalmatinci pravili tu razliku kako bi se
razlikovali (jer i njih su gdjekad nazivali Vlasima zbog njihova latiniziranog jezika) od Vlaha iz unutranjosti, a Gui misli da su oni
razlikovali svoje lokalne Vlahe (koji su nosili bijelu odjeu) od vala pridolica. Ni jedna ni druga teorija nisu uvjerljive jer nema razloga
zato bi Dubrovani i drugi Dalmatinci govorili grki. Lui je bar bio svjestan ovog problema; on je pretpostavljao da su naziv
Mavrovlachos donijeli Mleani iz Grke.

[258]
Rije Morovlah koristi se u dubrovakim dokumentima za lokalne Vlahe u 13. stoljeu (Jireek, Die Romanen in den Stadten
Dalmatiens, prvi dio, str. 35), a puka je etimologija uticala na izgovor te rijei oito potkraj 12. stoljea, kad je i pop Dukljanin pisao
Morovlachi (premda je znao da ta rije znai nigri Latini"): Von Schwandner, ur., Scriptores rerum hungaricarum, sv. 3, str. 478. Oba
ova podatka kose se s Guievom tvrdnjom u Wer sind die Morlaken? str. 459-460.

[259]

Fortis, Travels into Dalmatia (Put po Dalmaciji), str. 53, 85. Mnoga od Fortisovih zapaanja (ali ne i ova) osporio je u kasnijem i
vrednijem djelu autor koji je mnogo bolje poznavao lokalne prilike: Lovrich, Osservazioni.

[260]
Bali, Das unbekannte Bosnien, str. 175; Wilson, Life of Vuk Karadi, str. 192-194. Wilsonov vlastiti prijevod nalazi se na str. 361-363.

[261]
Beldiceanu, Les Valaques de Bosnie.

[262]
Beldiceanu, Sur les valaques des Balkans slaves, str. 97; Beldiceanu i Beldiceanu-Steinherr, Quatre actes de Mehmed II, str. 118; vidi
takoer Hadibegi, Dizja ili hara, prvi dio, str. 68. Meutim, potkraj 18. stoljea potomci Vlaha u Bosanskoj krajini plaali su hara:
Lovrich, Osservazioni, str. 83.

[263]
Beldiceanu, Sur les valaques des balkans slaves, str. 94; Hadijahi, Porijeklo bosanskih Muslimana, str. 137. U fusnoti usporedi s
Kuripeievim zapaanjem u fusnoti broj 238.

[264]
Daja, Die "bosnische Kirche", str. 75.

[265]
Beldiceanu, Sur les valaques des balkans slaves, str. 91. Trifunovski dri da su se nastanili u jednom selu u 15. stoljeu: Geografske
karakteristike katuna, str. 36-37.

[266]
Lovrich, Osservazioni, str. 174, 179.

[267]
Ovo je tumaenje prvi iznio povjesniar iz 19. stoljea Stojan Novakovi; vidi njegovo Selo, str. 29-30. I ruski povjesniar E. P. Naumov
tvrdi da su se Vlasi u velikoj mjeri poslavenili ve u 13. stoljeu: Balkanskye vlakhi. Srpske autore koji priznaju da su Vlasi imali
drukiji etniki identitet nije sama ova injenica pokolebala; tako je jedan suvremeni srpski historiar napisao i ove udne rijei: ak su i
Vlasi i njihovi obiaji bili toliko ugroeni da su se pridruili Srbima da bi preivjeli, a u tom procesu su pomogli da se sauva i odri srpski
etniki, vjerski i kulturni identitet (Pavlovich, Serbians, str. 78).

[268]
Beldiceanu, Les valaques de Bosnie, str. 123, u fusnoti.

[269]
M. Filipovi, Struktura i organizacija katuna, str. 52 (o imenima); Jireek, Die Romanen in den Stadten Dalmatiens, prvi dio, str. 40 (o
otoku); Niger, Geograpahiae commentariorum libre, str. 103 ( o iskvarenom latinskom); Nandri, Aromani, str. 38 (o brojanju).

[270]
Jireek, Die Romanen in den Stadten Dalmatiens, prvi dio, str. 41.

[271]
D. Mandi, Etnika povijest Bosne, str. 516.

[272]
D. Mandi navodi taj popis stanovnitva kao dokaz da se neprekidno govorilo vlaki (Etnika povijest Bosne, str. 516); Filipescu, Coloniile
romane din Bosnia.

[273]
Weigand, Rumanen und Aromunen in Bosnien. O Karavlasima vidi dio o Romima u 9. poglavlju ove knjige.

[274]
D. Mandi, sa udesnom nazovipreciznou, navodi postotak od 50 do 52 posto (Etnika povijest Bosne, str. 518).

[275]
Daja, Konfessionalitt und Nationalitt, str. 83.

[276]
Kunt, Sultans Servants, str. 82.

[277]
Clissold, ur Short History, str. 49.

[278]
Fermendin, ur., Acta Bosnae, str. 479, 501.

[279]
Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 1, str. 212.

[280]
A. Popovi, L'lslam balquanique, str. 259.

[281]
Daja, Konfessionalitt und Nationalitt, str. 81; meutim, Pelidija tvrdi da je ukupan broj muslimanskih izbjeglica iz zemalja koje su
ponovo osvojili Habsburgovci, od kojih se izbjeglice nisu svi nastanili u Bosni, 130.000 (Bosanski ejalet, str. 50).

[282]
urev, Bosna, str. 1267.

[283]
Mraz, Prinz Eugen, str. 40.

[284]
D. Mandi, Etnika povijest Bosne, str. 514.

[285]
Ipak, neki su se katolici zaista vratili, poto su osmanlijske vlasti 1699. godine proglasile amnestiju: Pelidija, Bosanski ejalet, str. 51.

[286]
Daja, Konfessionalitt und Nationalitt, str. 98.

[287]
Ta je mletako-bosanska granica bila na kraju utvrena u razdoblju izmeu 1721. i 1733. godine: vidi Clissold, ur., Short History, str. 45, 50.
Shaw pogreno tvrdi da je prema tom ugovoru uspostavljena granica na rijeci Savi (History of the Ottoman Empire, sv. 1, str. 232).

[288]
A. Popovi, LIslam balkanique, str. 259.

[289]
Daja, Konfessionalitt und Nationalitt, str. 96. Daja takoer biljei nemire prije rata, 1710. i 1711. godine.

[290]
Handi, Bosanski namjesnik, str. 144-145.

[291]

Ibid., str. 152-163.

[292]
urev, Bosna, str. 1267.

[293]
Handi, Bosanski namjesnik, str. 164-180.

[294]
Hadijahi, Die Kampfe der Ajane, str. 130.

[295]
Sueska, Osmanli imparatorlugunda Bosna", str. 441.

[296]
Hadijahi, Die privilegierten Stadte, str. 156.

[297]
Daja, Konfessionalitdt und Nationality, str. 98.

[298]
B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 1, str. 90.

[299]
Rothenberg, Military Border in Croatia, str. 72-73.

[300]
Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 1, str. 259.

[301]
ami, Les Voyageurs franais, str. 146-149.

[302]
Desbocufs, Souvenirs, str. 132-133.

[303]
Pavlowitch, Society in Serbia, str. 144-145; A. Popovi napominje da su se takvi postupci nastavili s jo veom estinom poslije 1815.
godine (LIslam balkanique, str. 262).

[304]
Kreevljakovi, Kapetanije, str. 13, 22.

[305]
Ibid., str. 52-64.

[306]
Bosna bi se mogla nazvati i paaluk, ali je to bio opi termin koji je obuhvaao sve teritorije kojima je mogao vladati paa. Naprimjer,
Bosna, kao ejalet, bila je neto vie od Beogradskog paaluka, koji je bio samo sandak. O povlasticama pae od tri tuga vidi kod
DOhsson, Tableau de lEmpire othoman, sv. 7, str. 285.

[307]
ami, Les Voyageurs franais, str. 186-187; Kreevljakovi, Kapetanije, str. 17.

[308]

308 ami, Les Voyageurs franais, str. 188.

[309]
Hadijahi, Die privilegierten Stadte, str. 132-134. Cehove (esnafe) vodili su muslimani, ali su im lanovi bili i krani i jevreji.
Nemuslimani su mogli imati u esnafima svoje sekcije. Vidi Kreevljakovi, Esnafi i obrti, str. 49; Skari, Sarajevo i njegova okolina, str.
134.

[310]
Chaumette-des-Fosses, Voyage en Bosnie, str. 114.

[311]
Hadijahi, Die privilegierten Stadte, str. 137.

[312]
Ibid., str. 156-157.

[313]
O bosanskim ajanima vidi ibid.; Sueska, Bedeutung des Begriffes A'yan"; Hadijahi, Die Kampfe der Ajane; o prvobitnom karakteru
tog poloaja vidi kod Bowen, Ayan; a o tome kako se drugdje koristio vidi Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 238.

[314]
Tomasevich analizira posebnu upotrebu ovih naziva u Bosni; Peasants, Politics, and Economic Change, str. 99-100. Sugar daje razliit i
openitiji prikaz: Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 214-218.

[315]
Prelazak na iftluke u cijelom carstvu golema je tema iji mnogi aspekti ostaju nerazjanjeni. Koristan pregled svih tih pitanja vidi kod
McGowan, Economic Life in Ottoman Europe, str. 57-79. Mutafchieva opisuje dva tradicionalna oblika u kojima su se iftluci prvobitno
dodjeljivali (muslimanima i gazijama ili ratnim herojima); spominje i poseban oblik iftluka stvorenog od starih feudalnih posjeda u
Bosni (Km vrosa za iftlitsite, str. 36-42).

[316]
Hottinger spominje da ih je bilo u Adrianopolu (Edirnu) u pedesetim godinama 17. stoljea: Historici orientalis, str. 463.

[317]
McGowan, Food Supply and Taxation.

[318]
ami, Les Voyageurs franais, str. 248.

[319]
McGowan, Economic Life in Ottoman Europe, str. 83-86.

[320]
Daja, Konfessionalitt und Nationalitt, str. 105-106, 151, 168. Biskup Maravi u svom izvjetaju o Bosni iz 1655. godine navodi da je
katolika tada ukupno bilo 63.206: Fermendin, ur., Acta Bosnae, str. 476.

[321]
Skari, Popis bosanskih spahija.

[322]
B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 1, str. 90.

[323]
Broj muslimanskih odraslih mukaraca zabiljeen u Bosanskom ejaletu zbog dizje: 12 500 godine 1799. (s Hercegovinom i Zvornikom), 63
440 godine 1740. (bez Hercegovine, sa Zvornikom), 98.329 godine 1788. (s Hercegovinom i jo jednim neidentificiranim sandakom) i

103 883 godine 1815. (s Hercegovinom i s jo jednim neidentificiranim sandakom): McGowan, Economic Life in Ottoman Europe, str.
90. Prvi broj ini se nevjerovatno nizak; moda to samo znai da se bosanska uprava jo nije bila oporavila od rata pa nije uspjela
prikupiti sve podatke. Osim toga, tada se prvi put nisu brojile porodice nego svi odrasli mukarci.

[324]
Prema procjeni Muhameda Hadijahia, navedeno u Daja, Konfessionalitt und Nationalitt, str. 82.

[325]
Weigand, Rumanen und Aromunen, str. 178.

[326]
Skari, Srpski pravoslavni narod, str. 10.

[327]
D. Mandi, Etnika povijest Bosne, str. 514; Hadijahi, Die privilegierten Stadte, str. 136.

[328]
Hadijahi, Die privilegierten Stadte, str. 135.

[329]
elebi, Putopis, str. 106, 116. elebijine brojeve smatra preuvelianim jedan suvremeni naunik, koji ih je usporedio s mnogo manjim brojem
iz popisa 1841. godine (Nagata, Materials on Bosnian Notables, str. 2). Ali biskup Maravi u svom izvjetaju iz 1655. godine navodi ak
neto malo vei broj nego elebija; 20 000 muslimanskih porodica i 100 kranskih (Fermendin, ur Acta Bosnae, stra. 476). (Valja
napomenuti da Maravi kae kako u tih 100 kuanstava ivi 600 dua, to znai da je multiplikator vei nego onaj kojim su se obino
sluili suvremeni povjesniari.) Sarajevo je oito imalo manji broj stanovnika u 18. stoljeu nego u 17, a moda se taj broj na poetku 19.
stoljea jo vie smanjio.

[330]
Quiclet, Voyages, str. 68-70, 79. Peter Masarechi pohvalio je 1624. godine kvalitetu bosanskih konja: Draganovi, Izvjee Petra
Masarechija str. 42.

[331]
Pelletier, Sarajevo, str. 69.

[332]
Chaumette-des-Fosses, Voyage en Bosnie, str. 33; Hadijahi, Die rivilegierten Stadte, str. 135.

[333]
Austrijanci su glupo udarili carinu na uvoz robe svojih trgovaca a da nisu udarili odgovarajuu carinu osmanlijskim podanicima koji su uvozili
istu takvu robu: vidi McGowan, EconomicLife in Ottoman Europe, str. 23-24.

[334]
Meunarodni sajam u Leipzigu snano je privlaio trgovce iz Bosne i drugih dijelova Balkana za sve to vrijeme: vidi Paskaleva, Osmanli
balkan cyaletlerinin ticaretleri, str. 47-49.

[335]
O kopanju eljezne rude vidi Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 16. U Fourcadeovu izvjetaju iz 1813. godine spominje se ipak izvoz
jedne vrste rude u Francusku: auripigmenta (uti arsenov blistavac), hemikalija koja se nalazi u prirodnom stanju i koja slui u proizvodnji
pigmenata (Vacalopoulos, Tendences du commerce de la Bosnie, str. 95).

[336]
DOhsson, Tableau gneral de VEmpire othoman, sv. 7, str. 296.

[337]
Porter, Observations on the Turks, sv. 1, str. 133.

[338]
Ibid., sv. 2, str. 47, 56. Anton Hangi, koji je u devedesetim godinama 19. stoljea napisao studiju o ivotu u Bosni, pie vrlo slino o potenju
i o tome kako niko ne krade u Sarajevu, gdje je boravio godinu dana a da nikad nije zakljuao svoja vrata (Die Moslims in Bosnien, str.
7). Britanski putnik H. E. Thomson isto je tako napisao 1897. godine: U svoj Bosni moete se pouzdati u rije muhamedanaca kad je
rije o prodaji i kupovini (Outgoing Turk, str. 162).

[339]
Muji, Prilog prouavanju uivanja alkoholnih pia.

[340]
ami, Les Voyageurs franais, str. 243.

[341]
Pelletier, Sarajevo, str. 118.

[342]
Andri, Development of Spiritual Life in Bosnia, str. 62-63.

[343]
Daja, Konfessionalitt und Nationalitt, str. 149; ami, Les Voyageurs franais, str. 243.

[344]
Draganovi, Izvjee Petra Masarechija, str. 46; D. Mandi, Etnika povijest Bosne, str. 375.

[345]
Fermendin, ur., Acta Bosnae, str. 526.

[346]
Ibid., str. 479.

[347]
Chaumette-des-Fosses, Voyage en Bosnie, str. 70-74.

[348]
Pisma od pakla fra Lovre Sitovia; sama je pjesma u desetercu, kao i narodne pjesme, pa ih je trebala nadomjestiti. Andri kae da se
razlikuje od prave narodne poezije samo po tome to su stihovi esto nepravilni i lieni svake ljepote: Razvoj duhovnog ivota u Bosni,
str. 50. O drugim katolikim publikacijama vidi ibid., str. 47-51.

[349]
Ibid., str. 50; Hadijahi, Od tradicije do identiteta, str. 32.

[350]
Fermendin, ur., Acta Bosnae, str. 503-504. O kasnijim pokuajima preobraanja katolika vidi kod Daja, Konfessionalitt und
Nationalitt, str. 208-209.

[351]
Chaumette-des-Fosses, Voyage en Bosnie, str. 75.

[352]
ami, Les Voyageurs franais, str. 112.

[353]
Chaumette-des-Fosses, Voyage en Bosnie, str. 75.

[354]
Andri, Development of Spiritual Life in Bosnia, str. 38.

[355]
Gazi, "Les Collections manuscrits. Sudei po izvjetajima iz Sarajeva, srpska je artiljerija unitila cjelokupnu zbirku u Orijentalnom
institutu.

[356]
Vidi Lehfeldt, Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum, str. 45-52.

[357]
Vrijedan saetak vidi kod Bali, Das unbekannte Bosnien, str. 271-281. Najnovija studija koju nisam uspio prouiti jest Hukovi,
Alhamiado knjievnost i njeni stvaraoci.

[358]
Vidi Bali, Das unbekannte Bosnien, str. 165-190.

[359]
Lehfeldt, Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum, str. 50; O Baeskijinu ljetopisu vidi Gazi, Les Collections manuscrits".

[360]
Hadijahi, Od tradicije do identiteta, str. 7. O mnogobrojnim primjerima kako su autori nazivali svoj jezik bosanskim vidi ibid., str. 24-31.

[361]
Orbini, Regno de gli Slavi, str. 377.

[362]
Wilson, Life and Times of Karadi, str. 389.

[363]
Daljnje pojedinosti o svim tim piscima vidi kod Bali, Das unbekannte Bosnien, str. 221-264.

[364]
Vidi ibid., str. 300-316; o detaljima dvaju neobino lijepih bosanskih Kurana Ibrahima ehovia i Huseina Bonjaka iz 18. stoljea vidi kod
Gazi, Les Collections manuscrits.

[365]
Vrijedna opa studija o dervikim redovima u Osmanlijskom carstvu jest djelo Mirmirogloua, Oi Dervissai. Korisna se graa moe nai kod
Rycaut, Present State of the Ottoman Empire, str. 135-151; F. W. Hasluck, Christianity and Islam; Birge, Bektashi Order, i Trimingham,
Sufi Orders in Islam.

[366]
Handi, O ulozi dervia.

[367]
Pelletier, Sarajevo, str. 82-89. Potpuni opis tih tekija moe se nai kod Sikiri, Derviskolostorok es szent irok; ali Sikiri grijei kad tvrdi
da je Skender-paina tekija najstarija (str. 577-578).

[368]
elebi, Putopis, str. 110.

[369]
Vidi opis kod Algar, Notes on the Naqshbandi Tariqat, str. 73-77.

[370]
Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 103; vidi i F. W. Hasluck, Christianity and Islam, sv. 2, str. 551.

[371]
Bali, Das unbekannte Bosnien, str. 104-105; Hadijahi, Udio Hamzevija atentatu; Huki, ur., Islam i muslimani u Bosni, str. 91-98.

[372]
elebi, Putopis, str. 116.

[373]
Vidi naprimjer Chaumette-des-Fosses, Voyage en Bosnie, str. 55-63. Kao i mnogi drugi posmatrai, Chaumette-des-Fosses zabiljeio je da
praktiki nije bilo mnogoenstva.

[374]
Hadijahi, Od tradicije do identiteta, str. 19.

[375]
Quiclet, Les Voyages, str. 72-73.

[376]
Chaumette-des-Fosses, Voyage en Bosnie, str. 49-50.

[377]
Pertusier, La Bosnie, str. 91.

[378]
Goldstein, ur., Jews in Yougoslavia (Jevreji na tlu Jugoslavije), str. 27-28.

[379]
Ibid., str. 75-76.

[380]
Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 2. Freidenreich kae da ovi sudski zapisnici spominju deset do petnaest jevrejskih porodica {Jews of
Yugoslavia, str. 12); ali Levy samo nagaa koliko je u to doba bila velika jevrejska zajednica.

[381]
Shaw, Jews of the Ottoman Empire, str. 53.

[382]
Pelletier je 1934. godine zabiljeio da tekstil u Sarajevu najvie prodaju Jevreji: Sarajevo, str. 48-49. Skari tvrdi da su sarajevski Jevreji
doli prvobitno iz Skopja: Sarajevo i njegova okolina, str. 60.

[383]
Shaw, Jews of the Ottoman Empire, str. 53.

[384]
Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 6-10.

[385]
Goldstein, ur., Jews in Yugoslavia, str. 72; Freidenreich, Jews od Yugoslavia, str. 12, 27. Cortijo je izgorio u poaru 1879, godine i nikad
nije obnovljen. Potpuni opis jevrejske etvrti u Sarajevu i mapu s ulicama vidi kod Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 85-111.

[386]
Levy, Die Sepahrdim in Bosnien, str. 111; sinagoga je izgorjela 1794. godine, ali je ponovo izgraena.

[387]
Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 13.

[388]
elebi, Putopis, str. 105-106.

[389]
Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 53-55, 66; Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 14-15; Goldstein, ur., Jews in Yugoslavia, str. 65.

[390]
Scholem. Sabbatai evi, str. 560.

[391]
O Hayyonu vidi kod Levy, Die sephardim in Sarajevo, str. 15-17; Scholem, Sabbatai evi, str. 901-902; Scholem, Major Trends in Jewish
Mysticism, str. 321-324; o Ashkenaziju vidi kod Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 13.

[392]
Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 88.

[393]
Ibid., str. 19-20. Glavnu sefardsku sinagogu, zajedno sa starom knjinicom i arhivom u njoj, opljakale su njemake jedinice neposredno
nakon ulaska u Sarajevo 15. aprila 1941. (Levntal, ur., Zloini faistikih okupatora, str. 64).

[394]
Show, Jews of the Ottoman Empire, str. 53.

[395]
Ibid., str. 53. Shaw tvrdi da je Pardo stigao u Sarajevo 1752; Freidenreich 1765; a Levy 1768. Svi se slau da se odselio u Palestinu 1781.
godine.

[396]
Vidi opis i reprodukciju u boji cijelog rukopisa kod Roth, ur., Sarajevo Haggadah.

[397]
Vacalopoulos, Tendances caracteristiques du commerce de la Bosnie, str. 99. Pertusier takoer navodi ukupan broj od 2 000 Jevreja u
cijeloj Bosni (La Bosnie, str. 78). Chaumette-des-Fosss navodi da ih je bilo 1.200 (Voyage en Bosnie, str. 30)

[398]
Pertusier, koji je posjetio Travnik 1812. godine, kae da su stanovnici toga grada bili sami muslimani, osim dvije-tri jevrejske porodice (La
Bosnie, str. 297); Chaumette-des-Fosses, koji je boravio u Travniku najvei dio od sedam mjeseci 1808. godine, kae da je bilo i 1.000
pravoslavaca, 500 katolika, 300 Roma i 60 Jevreja. William Miller napisao je 1898. godine da je Travnik jedan od najistijih
muhamedanskih gradova u zemlji (Travels and Politics, str. 155).

[399]
Thoemmel, Geshichtliche Beschreibung, str. 130.

[400]
Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 62-63.

[401]
Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 15-16.

[402]
Baernreither, Bosnische Eindrcke, str. 26.

[403]
Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 213.

[404]
Curtis, Turk and his Lost Provinces, str. 276.

[405]
Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 19-22.

[406]
Shaw, Jews Of the Ottoman Empire, str. 35; Levntal, ur Zloini faistikih okupatora, str. 70-71.

[407]
O svim drugim pojedinostima vidi Muji, Poloaj cigana, str. 140-144, i Soulis, Gypsies in the Byzantine Empire. Fraser (Gypsies, str.
57) napominje da je izraz cingarije u jednom srbijanskom proglasu vjerovatno znaio samo postolari.

[408]
Fraser, Gypsies, str. 83.

[409]
Muji, Poloaj cigana, str. 146-147.

[410]
Vukanovi, Le Firman relatif aux tsiganes"

[411]
Weigand, Rumanen und Aromunen, str. 174. Baiei potie od maarske rijei beas, to znai kopati.

[412]
Kuripei, Itinerarium, str. 31; on kae da su se takvi radnici mogli nai i u mnogim drugim dijelovima Bosne (str. 44). Uobiajena metoda
nije bilo ispiranje zlata iz pijeska nego povlaenje runa po koritu potoka.

[413]
M. Hasluck, Firman regarding Gypsies, str. 2.

[414]
Fraser, Gypsies, str. 132-134.

[415]
Sugar, Southeastern Europe under Ottoman Rule, str. 77, 86, 103.

[416]
Hasluck, Firman regarding Gypsies, str. 10-11.

[417]
Fermendin, ur Acta Bosnae, str. 476.

[418]
Muji, Poloaj cigana, str. 149.

[419]
Chaumette-des-Fosses, Voyage en Bosnie, str. 30; Pertusier, La Bosnie, str. 78.

[420]

Thoemmel, Geschichtliche Beschreibung, str. 76-77 (za 1865. godinu); Maurer, Bine Reise durch Bosnien, str. 373, u fusnoti (potkraj
ezdesetih godina 19. stoljea); Muji, Poloaj cigana, str. 170 (za 1870. godinu).

[421]
Muji, Poloaj cigana, str. 157; Chaumette-des-Fosses, Voyage en Bosnie, str. 38. Roskiewicz biljei da je u ezdesetim godinama 19.
stoljea bilo otprilike 1 000 Roma u Sarajevu (Studien ber Bosnien, str. 179-180).

[422]
Nadam se da je prikaz koji sam ovdje saeo u ova dva pasusa tana analiza prilino proturjenih podataka. Najvie sam koristi imao od
Gilliat-Smith, The Dialect of the Gypsies of Serbo-Croatia; od komentara kod Gliick, Zur physischen Anthropologie der Zigeuner in
Bosnien, str. 405; i od anonimnog teksta u Bosnische Post iz 1895. godine to je preveden kod Filipescu, Coloniile romane din
Bosnia, str. 205. Sam Filipescu odbacuje autorovu tvrdnju i razvija svoju isto rumunsku teoriju na str. 199-293. Weigand pobija
Filipescua u Rumanen und Aromunen; Lockwood kratko raspravlja o Bijelim Ciganima i ergaima u European Muslims, str. 30-31.

[423]
Fraser, Gypsies, str. 231.

[424]
Thomson, Outgoing Turk, str. 170-171.

[425]
Fraser, Gypsies, str. 58-59.

[426]
Uhlik, Serbo-Bosnian Folk-Tales, no. 8, str. 92-93.

[427]
Uhlik, Serbo-Bosnian Folk-Tales, no. 9, str. 116-117. Veina istrijebljenih Roma bili su iz Hrvatske, gdje su gotovo svi bili pravoslavne
vjere.

[428]
ami, Les Voyageurs franais, str. 193-194, 201.

[429]
Boue, La Turquie dEurope, sv. 4, str. 374; urev, Bosna, str. 1268.

[430]
O tim dogaajima vidi kod Lewis, Emergence of Turkey, str. 78-83; Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 2, str. 19-24.

[431]
Boue, La Turquie dEurope, sv. 4, str. 375-377.

[432]
Rothenberg, Military Border in Croatia, str. 130.

[433]
Boue, La Turquie d'Europe, sv. 4, str. 378-383.

[434]
Ibid., sv. 4, str. 384.

[435]
Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 103.

[436]

Chopin i Urbicini, Provinces danubiennes, str. 242.

[437]
Kreevljakovi, Kapetanije u Bosni, str. 68-69; ljivo, Omer-Paa Latas, str. 10; urev, Bosna, str. 1268.

[438]
O tanzimatu vidi Lewis, Emergence of Turkey, str. 106-128; Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 2, str. 58-133.

[439]
Muir Mackenzie i Irby, Travels in the Slavonic Provinces, sv. 1, str. 13.

[440]
Boue, La Turquie dEurope, sv. 3, str. 53.

[441]
ii, ur., Bosna za vezirovanja Omer-pae, str. 27.

[442]
Boue, La Turquie dEurope, sv. 4, str. 119.

[443]
ljivo, Omer-paa Latas, str. 13-14.

[444]
Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 104; detaljniji prikaz pokuaja Tahir-pae oko poreznih reformi vidi kod
ljivo, Omer-paa Latas, str. 18-24.

[445]
ljivo, Omer-paa Latas, str. 50-51.

[446]
abanovi, Bosanski paaluk, str. 96.

[447]
ii, ur., Bosna za vezirovanja Omer-pae, str. 111.

[448]
Ibid., str. 235, 347, 357.

[449]
Ibid., str. 302-303.

[450]
Gavranovi, Bosna 1853-1870, str. 42.

[451]
Lewis, Emergence of Turkey, str. 116.

[452]
Gavranovi, Bosna 1853-1870, stranice ovim redom: 43, 38-39, 84-85.

[453]
ii, ur., Bosna za vezirovanja Omer-pae, str. 358; Andri, Razvoj duhovnog ivota u Bosni, str. 64-65; Thoemmel,
Geschichtliche Beschreibung, str. 114-116; Gavranovi, Bosna 1853-1870, str. 44.

[454]
Thoemmel, Geschichtliche Beschreibung, str. 99, 102.

[455]
Maurer, Eine Reise durch Bosnien, str. 364-365; usp. sline komentare Atanaskovieve iz 1853. godine: Gavranovi, Bosna 1853-1870, str.
44.

[456]
Iz izvjetaja Atanaskovieva nasljednika Jovanovia iz 1862. godine: Gavranovi, Bosna 1853-1870, str. 280.

[457]
Vidi Andri, Razvoj duhovnog ivota u Bosni, str. 53-54 (o Jukiu); Imamovi, O historiji bonjakog pokuaja, str. 41 (o Petranoviu - i o
njegovu katolikom pandanu Klementu Boiu, prevoditelju u pruskom konzulatu); Koetschet, Osman Pascha, str. 33-34 (o Pelagiu).
Pelagievoj arolikoj kasnijoj karijeri, u kojoj je bilo i agitiranja meu bosanskim emigrantima u Beogradu i Bukuretu, vidi upriAmrein, Die Opposition in Bosnien, str. 61-64.

[458]
Rothenberg, Military Border in Croatia, str. 166.

[459]
Prijevod ovog teksta vidi kod Grmek i dr., ur., Le Nettoyage ethnique (Etniko ienje), str. 42-53.

[460]
Ibid., str. 64-80, posebno str. 75, 78. O drugim Graaninovim prijedlozima za propagandne akcije u Bosni vidi Slijepevi, Pitanje Bosne, str.
21-22.

[461]
Vidi Banac, National Question, str. 85-89.

[462]
Shaw brka ovu vojnu ekspediciju Omer-painu s njegovim namjesnitvom u Bosni od 1850. do 1852. godine: History of the Ottoman
Empire, sv. 2, str. 149.

[463]
Koetschet, Osman Pascha, str. 1-5,11-12.

[464]
Ibid., str. 7. Koetschet usput napominje da se ukupna finansijska uprava vilajeta sastojala od upravnika, nadzornika i petnaestorice
inovnika. O pokrajinskom zakonu i reformama vidi Shaw, History of the Ottoman Empire; sv. 2, str. 88-91.

[465]
B. Jelavich i C. Jelavich, Establishment of the Balkan National States, str. 143.

[466]
O drugim pojedinostima reforme iz 1859. godine vidi Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 105-106.

[467]
Koetschet, Osman Pascha, str. 6.

[468]
Ibid., str. 24-25. O ovoj vrsti piknika poznatom kao teferi, na koji su jo u tridesetim godinama 20. stoljea odlazili katolici svake nedjelje,
vidi kod Pelletier, Sarajevo, str. 143.

[469]

Koetschet, Osman Pascha, str. 46-49. Nita nije pronaeno, ali mnogo dokaza o ruskom zanimanju (i uplitanju) za situaciju u Bosni u tom
razdoblju moe se nai kod Pisarev i Ekmei, Osvoboditeljnaja borba narodov Bosni i Rossija.

[470]
Slijepevi, Pitanje Bosne, str. 25.

[471]
Koetschet, Osman Pascha, str. 55.

[472]
Maier, Deutsche Siedlungen, str. 9; Anderson, Miss Irby, str. 60-67; Pelletier, Sarajevo, str. 138.

[473]
Pelletier, Sarajevo, str. 119.

[474]
Arthur Evans, iako poznat po svojim izrazito protumuslimanskim stavovima, napisao je o toj katedrali, kad ju je vidio 1875. godine, da je
razmetljiva graevina i nadodao: Krani nisu bili zadovoljni odobrenjem da sagrade crkvu na najistaknutijem poloaju u jednoj od
glavnih gradskih ulica, nego su morali poto-poto podii pretencioznu gromadu koja e baciti u zasjenak najveu od dvije stotine i neto
damija... Teko je bilo moda i oekivati da e neuki muslimanski fanatici ravnoduno gledati ovo najnovije oitovanje kranske
poniznosti. (Through Bosnia, str. 247).

[475]
Koetschet, Osman Pascha, str. 55.

[476]
Ibid., str. 76.

[477]
M. Mandi, Povijest okupacije, str. 8.

[478]
Evans, Through Bosnia, str. 337-338; Koetschet, Aus Bosniens letzer Tiirkenzeit, str. 6-8. Buna je poznata pod nazivom Nevesinjski
ustanak, iako se najprije pobunilo selo Gabela 3. jula, a Nevesinje tek nakon sedmice dana (MacKenzie, Serbs and Pan-Slavism, str. 30,
u fusnoti).

[479]
O osmanlijsko-crnogorskim sukobima iz 1857-1858, 1860-1861. i 1874. godine vidi Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 2, str. 150, i
M. Mandi, Povijest okupacije, str. 8.

[480]
M. Mandi, Povijest okupacije, str. 9.

[481]
ubrilovi, Bosanski ustanak, str. 61-67. Evans je napomenuo da je ustanak u Hercegovini uglavnom agrarni rat (Through Bosnia, str.
334); Peter Sugar napominje: Gotovo je sigurno da je agrarno pitanje izazvalo bunu. (Industrialization of Bosnia, str. 22).

[482]
Koetschet, Aus Bosnien letzter Trkenzeit, str. 12, 23; Evans, kad je na poetku augusta preao u Bosnu, uo je kako su se mnogi Hrvati
i Slovenci iz Zagreba, Maribora i Ljubljane zaputili onamo (Through Bosnia, str. 87).

[483]
Mandi, Povijest okupacije, str. 22 (100.000); Evans, Illyrian Letters, str. 4. (250.000); u slubenom austrijskom izvjetaju stoji da ih je
bilo najmanje 100 000 samo na austrijskom tlu (Abtheilung fur Kriegsgeschichtc, Die Occupation Bosniens, str. 36). Gustav Thoemmel
je procijenio da ih je do maja 1878. bilo 150 000 na austrijskom teritoriju, 70 000 u Crnoj Gori i 10 000 u Srbiji (Kapidi, Hercegovaki

ustanak, str. 29, u fusnoti).

[484]
Iz pisma koje je u maju 1877. napisao jedan bosanski izbjeglica u Slavoniji i koje citiraju Muir Mackenzie i Irby, Travelws in the Slavonic
Provinces, sv. 1, str. 36.

[485]
Evans, Through Bosnia, str. 337.

[486]
Abtheilung fur Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, str. 41.

[487]
Evans, Illyrian Letters, str. 55.

[488]
Koetschet, Aus Bosniens letzter Ttirkenzeit, str. 78-79.

[489]
Ibid., str. 86-88; M. Mandi, Povijest okupacije, str. 28-30.

[490]
Koetschet, Aus Bosniens letzter Trkenzeit, str. 90, 96, 102; M. Mandi, Povijest okupacije, str. 30-31.

[491]
U vezi s brojem vojnika vidi Abtheilung fr Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, dodatak, Beilag8 (82.113 ljudi i 1.313 konja);
nadzornik Sterneck objavio je neka svoja otkria 1877. godine (Geografische Verhaltnisse).

[492]
Koetschet, Aus Bosniens letzter Trkenzeit, str. 102-109; Abtheilung fr Kriegsgeschichte, Die Occupation Bosniens, str. 450 (citat); M.
Mandi, Povijest okupacije, str. 64-71, 97-99.

[493]
Seton Watson, Role of Bosnia, str. 19.

[494]
Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 20. Ugarski ministar Burian poslije se prisjeao: Kad je Andrassy na Berlinskom kongresu prihvatio
mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine, javno mnijenje praktiki sveukupne monarhije bilo je protiv njega. (Austria in Dissolution,
str. 291).

[495]
Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 2; Shaw, History of the Ottoman Empire, sv. 2, str. 192.

[496]
Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 3.

[497]
Koristan saetak vidi kod Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 8, 26-32; o erijatskim sudovima vidi takoer A. Popovi, L' Islam
balkanique, str. 276-277.

[498]
Abtheilung fr Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 9-11.

[499]
Kapidi, Hercegovaki ustanak, str. 34-35.

[500]
Abtheilung fur Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 42-48.

[501]
Abtheilung fur Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 102; Kapidi, Hercegovaki ustanak, str. 110.

[502]
Abtheilung fr Kriegsgeschichte, Der Aufstand in Hercegovina, str. 139.

[503]
Donia, Islam under the Double Eagle, str. 72-76.

[504]
Schmid, Bosnien, str. 249-250. Schmid, koji je bio predstavnik Statistikog ureda u Sarajevu, hvali se kako je muslimanskih iseljenika iz
Bosne bilo manje nego iz drugih bivih osmanlijskih zemalja, naprimjer Bugarske. Ako je to istina, nije teko ni objasniti zato je tako bilo:
bosanski muslimani zasigurno su mnogo manje eljeli da se isele u Tursku zato to nisu govorili turski.

[505]
Hadijahi, Uz prilog Bogievia, str. 191 (insistira na broju 300.000); Bali, Das unbekamte Bosnien, str. 51 (o otkriima geografa
Sulejmana Smlatia).

[506]
Bogievi, Emigracije muslimana; A. Popovi, L Islam balkanique, str. 272. Ova je procjena od 8 000 iseljenika svakako preniska.
Ferdinand Schmid, koji nipoto nije elio precjenjivati broj iseljenika, drao je da ih se otprilike 8.000 iselilo izmeu proglaenja zakona o
sluenju vojske u novembru 1882. i uvoenja odobrenja za iseljavanje u oktobru 1883. godine (Bosnien, str. 249).

[507]
Kapidi, Pokret za iseljavanje.

[508]
Durham, Twenty Years, str. 163.

[509]
Donia, Islam under the Eagle, str. 25-27; Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 108-109.

[510]
Miller, Travels and Politics, str. 7.

[511]
Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 43-50. Topal Osman-paa bio je prethodno izgradio kratku eljezniku prugu od Banje Luke do
granice, ali do 1878. godine pruga je bila zarasla u korov a Bosna je jo bila bez voza (Miller, Travel and Politics, str. 108).

[512]
Schmid, Bosnien, str. 579, 586.

[513]
Durham, Twenty Years, str. 160. Opis strahovito zaputenih cesta u posljednjem desetljeu osmanlijske vladavine vidi kod Sterneck,
Geografische Verhdltnisse, str. 21-22.

[514]
Sugar, Industrialization of Bosnia, str. 102-113, 129-143, 167.

[515]
Ibid., str. 182-185; upri-Amrein biljei da je 1912. godine 10 posto bosanskih radnika bilo ulanjeno u sindikate, a u samom Sarajevu 43

posto (Die Opposition in Bosnien, str. 153-157).

[516]
Vidi naprimjer Dedijer, Road to Sarajevo, (Sarajevo 1914.), str. 202, gdje on taj trajk naziva velikim drutvenim potresom".

[517]
Miller, Travels and Politics, str. 101-103.

[518]
Thomson, Outgoing Turk, str. 110. Taj je obiaj naputen zbog veeg broja ozbiljnih ozljeda dokeja.

[519]
Durham, Twenty Years, str. 154.

[520]
Maier, Die deutschen Siedlungen; Schmid, Bosnien, str. 246-248.

[521]
Schmid, Bosnien, str. 245. Broj vojnika u oba sluaja iznosio je na razmei stoljea otprilike 7 000 (Curtis, Turk and this Lost Provinces, str.
281).

[522]
Miller, Travels and Politics, str, 97; o pojedinostima kolstva vidi ibid., str. 98; A. Popovi, L 'Islam balkanique, str. 280-283; i Schmid,
Bosnien, str. 695-740.

[523]
O svim drugim pojedinostima vidi kod Pelletier, Sarajevo, str. 137-140.

[524]
Miller, Travels and Politics, str. 91.

[525]
Curtis, Turk and his Lost Provinces, str. 275.

[526]
Donia, Islam under the Eagle, str. 27-29, 55-59,63-67,93-94.

[527]
Ibid., str. 189.

[528]
Ibid., str. 22-24; A. Popovi, L 'Islam balkanique, str. 275.

[529]
Donia, Islam under the Eagle, str. 120-124.

[530]
Ibid., str. 124-166. Najdetaljniji prikaz dao je Hauptmann u Borba muslimana za autonomiju.

[531]
Imamovi, O historiji bonjakog pokuaja, str. 35-36.

[532]
532 Donia, Islam under the Eagle, str. 52-54; Banac, National Question, str. 361; Imamovi, O historiji bonjakog pokuaja, str. 41.

[533]
Thomson, Outgoing Turk, str. 180-181.

[534]
Baernreither, Bosnische Eindrucke, str. 25.

[535]
Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 12; Durham, Twenty Years, str. 164.

[536]
B. Jelavich, History of the Balkans, str. Ill; Dedijer, Road to Sarajevo, str. 180.

[537]
Schmitt, Annexation of Bosnia, str. 71.

[538]
O pojedinostima ugovora vidi ibid., str. 119; o knjizi ibid., str. 144-229.

[539]
Donia, Islam under the Eagle, str. 169-175.

[540]
Podaci preuzeti iz Naval Intelligence Division, Jugoslavia, sv. 2, str. 57. Stanovnitvo je 1910. godine (ukupno 1.897.962) bilo 43,5 posto
pravoslavno, 32,4 posto muslimansko, 22,8 posto katoliko i 0,6 posto jevrejsko.

[541]
Banac, National Question, str. 366. Gajret je postao prosrpski 1909. godine (A. Popovi, L 'Islam balkanicjue, str. 285).

[542]
upri-Amrein, Die Opposition in Bosnien, str. 66-67, 75-76, 102.

[543]
Donia, Islam under the Eagle, str. 177. Ivo Banac iznosi slino miljenje i zakljuuje da je velika veina obinih muslimana zazirala od
svakog procesa nacionalnog izjanjavanja (National Question, str. 366).

[544]
upri-Amrein, Die Opposition in Bosnien, str. 392. Andri se rodio u katolikoj porodici u Travniku. Zauzeo je izrazito projugoslavenski
stav koji je ustvari bio prosrpski. Jedan je njegov prijatelj dobro rekao za njega da je on katolik... Srbin iz Bosne (Hawkesworth, Ivo
Andri, str. 18). Veliina i kompleksnost onoga to je Andri poslije ostvario kao romanopisac - zapravo jedan od najveih evropskih
romanopisaca 20. stoljea - takvi su da se on ne moe tijesno povezati ni s jednom od etnikih ili vjerskih zajednica u Bosni.

[545]
Veina se naunika danas slae da je Veselin Maslea pogreno predstavio Mladu Bosnu kao u biti srpsko nacionalistiko drutvo (Mlada
Bosna, npr. str. 116).

[546]
Dedijer, Road to Sarajevo, str. 341.

[547]
Ibid., str. 236-245.

[548]
Ibid., str. 262-265.

[549]
Ibid., str. 277.

[550]
Carnegie Endowment, Report on the Balkan Wars, str. 148-158.

[551]
Dedijer, Road to Sarajevo, str. 278; Donia, Islam under the Eagle, str. 180.

[552]
Dedijer, Road to Sarajevo, str. 206-207.

[553]
Ibid., str. 319-321.

[554]
Purivatra, Nacionalni i politiki razvitak, str. 134.

[555]
Dedijer, Road to Sarajevo, str. 328.

[556]
Ibid., 289-294, 388-390.

[557]
Ibid., str. 418-419.

[558]
Dobar saetak novijih historijskih pogleda vidi kod Stone, Europe Transformed, str. 326-339.

[559]
Skari i dr., Bosna pod austro-ugarskom upravom, str. 160-161.

[560]
Ibid., str. 157-158.

[561]
Hawkesworth, Ivo Andri, str. 15-17.

[562]
Skari i dr., Bosna pod austro-ugarskom upravom, str. 157-158; Kapidi, Austro-ugarska politika, str. 17.

[563]
O muslimanskim dobrovoljcima vidi kod Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 125.

[564]
Kapidi, Austro-ugarska politika, str. 9, u fusnoti.

[565]
Najbolji prikaz svih tih sporova dao je Banac, National Question, str. 115-125.

[566]
Kapidi, Austrougarska politika, str. 24-26, 35.

[567]
Krizman, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, str. 255.

[568]
Purivatra, Nacionalni i politiki razvitak, str. 134

[569]
Krizman, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, str. 246-248.

[570]
Ibid., str. 255-257.

[571]
Ibid., str. 316-317.

[572]
Ibid., str. 317-320.

[573]
Novinar Charles Rivet ponovo je objavio taj intervju u svojoj knjizi Chez les slaves liberes: i vidi Purivatra, Nacionalni i politiki razvitak, str.
150-151. Bilo je i nekih glasova potkraj 1918. godine da muslimani iz sjeverozapadne Bosne pljakaju srpska sela u susjednoj Hrvatskoj
(Banac, National Question, str. 130).

[574]
Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 225.

[575]
Banac, National Question, str. 367, u fusnoti.

[576]
A. Popovi, L 'Islam balkanique, str. 329.

[577]
O Gajretu vidi ibid., str. 285; Balagija, Les Musulmans yougoslaves, str. 126-127. O prosrpskoj struji u Jugoslavenskoj muslimanskoj
organizaciji vidi kod Purivatra, Nacionalni i politiki razvitak, str. 165.

[578]
Protieve su rijei zabiljeene u memoarima kipara Ivana Metrovia: Kad naa vojska pree preko Drine, dat e Osmanlijama rok od 24
ili 48 sati da se vrate u krilo vjere svojih prea. Svaki onaj koji to odbije bit e masakriran, onako kako smo nekad radili u Srbiji. (Grmek
i dr, ur, Le Nettoyage ethnique, str. 126).

[579]
Rivet, Chez les slaves liberes, str. 154-161,177.

[580]
Purivatra, Nacionalni i politiki razvitak, str. 181; o pojedinostima kako se glasalo u samoj Bosni i Hercegovini, i o krajnjoj slabosti ostalih
muslimanskih stranaka, vidi Banac, National Question, str. 370-371.

[581]
Tomasevich, Peasants, Politics, and Economic Change, str. 347-355.

[582]
S8! Banac, National Question, str. 370.

[583]
Koristan saetak Vidovdanskog ustava i geografsku kartu svih oblasti vidi kod Naval Intelligence Division, Jugoslavia, sv. 2, str. 322-328.

[584]
Maek, Struggle for Freedom (Memoari), str. 94.

[585]
Benac, National Question, str. 374-375.

[586]
Evans, Through Bosnia, str. 191.

[587]
A. Popovi, L Islam balkanique, str. 279, 283; Yelavitch, Les Musulmans de Bosnie, str. 128.

[588]
Bali, Das unbekannte Bosnien, str. 342.

[589]
Lewis, Emergence of Modem Turkey, str. 101. Fes je zamijenio turban.

[590]
Bali, Das unbekannte Bosnien, str. 342-345.

[591]
Curtis, Turk and his Lost Provinces, str. 287. Arthur Evans bio je isto tako iznenaen sasvim muhamedanskom vanjtinom krana,
enama koje nose feredu i mukarcima s perinom: Through Bosnia, str. 133.

[592]
Gibbons, London to Sarajevo, str. 180.

[593]
Hornby, Balkan Sketches, str. 153.

[594]
Dragnich, First Yugoslavia, str. 30,48-49.

[595]
Dedijer i dr., History od Yugoslavia, str. 543-544, u fusnoti.

[596]
B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 2, str. 200-201.

[597]
Dragnich, First Yugoslavia, str. 94; Clissold, ur., Short History of Yugoslavia, str. 183-184.

[598]
A. Popovi, L 'Islam balkanique, str. 318-319.

[599]
Ibid., str. 323; orevi, Yugoslav Phenomenon, str. 319.

[600]
Statute della comunita musulmana.

[601]
Stojadinovi, Ni rat ni pakt, str. 344-346.

[602]
Hoptner, Yugoslavia in Crisis, str. 128-129.

[603]
Maek, Struggle for Freedom, str. 188.

[604]
Ibid., str. 190-192; Clissold, ur., Short History of Yugoslavia, str. 198-200.

[605]
Dragnich, First Yugoslavia, str. 116, 127.

[606]
Hoptner, Yugoslavia in Crisis, str. 198-199.

[607]
Saetak tih zbivanja u kojem se istie kontinuitet dravne politike poslije pua vidi kod B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 2, str. 235237.

[608]
Srpski povjesniar Bogoljub Koovi izraunao je da je u Jugoslaviji bilo ukupno 1.014.000 ratnih rtava (rtve u Jugoslaviji, str. 124).
Hrvatski naunik Vladimir erjavi doao je, nezavisno od njega, do slinog broja: 1.014.000 (Bali, Das unbekannte Bosnien, str. 7).

[609]
Hory i Broszat, Der kroatische Ustascha-Staat, str. 89,91.

[610]
Levntal, ur., Zloini faistikih okupatora, str. 64.

[611]
Roth, ur., Sarajevo Haggadah, str. 8.

[612]
Levntal, ur Zloini faistikih okupatora, str. 15, 61-70.

[613]
B. Jelavich, History of the Balkans, sv. 2, str. 263.

[614]
Hory i Broszat, Der kroatische Ustascha-Staat, str. 99, 102. Grmek i dr. tvrde da su nakon njemake invazije prve rtve bili Hrvati i
muslimani, a da su pokolji Srba tek nakon toga uslijedili (Le Nettoyage ethnique, str. 187, u fusnosti). Budui da oni ne navode datume
pogibije tih prvih rtava, o tome je teko suditi, ali je bjelodano jasno da je ubijanje i/ili protjerivanje Srba bio glavni ustaki cilj, a ne
sluajna reakcija na neka ubistva.

[615]
Dedijer i dr., History of Yugoslavia, str. 591-592; Dedijer i Mileti, Genocid nad Muslimanima, str. 6-8. U prikazu Dedijera i Miletia ti
pokolji koje su izvrili lokalni Srbi pripisani su, neuvjerljivo, etnicima.

[616]
Dedijer i dr., History of Yugoslavia, str. 596.

[617]
Najbolji prikazi Mihailovieve organizacije mogu se nai kod Roberts, Tito, Mihailovi and the Allies; Tomasevich, Chetniks (etnici);
Milazzo, Chetnik Movement; i Karchmar, Draa Mihailovi.

[618]
O tim uputama vidi kod Roberts, Tito, Mihailovi and the Allies, str. 26, i Deroc, British Special Operations, str. 210.

[619]
Pavlowitch, Tito, str. 26.

[620]
Ibid., str. 34; ilas, Wartime, str. 4.

[621]
Vidi geografsku kartu kod Tomasevich, Chetniks, str. 169 (ukljuujui i teritorije koje je trebalo oduzeti Maarskoj, Rumuniji i Bugarskoj).

[622]
Ovaj je tekst prenesen u knjizi Dedijer i Mileti, Genocid nad Muslimanima, str. 8-16 (sa skiciranom geografskom kartom na str. 15), i
preveden na francuski u knjizi Grmek i dr., Le Nettoyage ethnique, str. 191-197.

[623]
Dedijer i Mileti, Genocid nad Muslimanima, str. 33-34.

[624]
O tom dokumentu vidi ibid., str. 25-30 (gdje je predstavljen kao origina-lan). Fotoreprodukcije dviju stranica vidi kod Dravna komisija,
Doku-menti, sv. 1, str. 11-12. Tomasevich prihvata taj dokument kao original (Chetniks, str. 170); ali je Lucien Karchmar iznio detaljne i
uvjerljive razloge u prilog miljenju da je posrijedi falsifikat, djelo dvojice komandanata koji su eljeli pribaviti sebi nepobitnija ovlatenja
za svoje akcije (Draa Mihailovi, str. 397,428-430).

[625]
Zbornik, sv. 1, knjiga 2, str. 377; datiranje ovog dokumenta nije pouzdano, a ne treba iskljuiti ni mogunost da je krivotvoren ili pogreno
atribuiran.

[626]
Martin, Web of Disinformation, str. 51.

[627]
Karchmar, Draa Mihailovi, str. 575.

[628]
Deroc, British Special Operations, str. 226; Pavlowitch, Tito, str. 17-22.

[629]
Hpken, Die Kommunisten und die Muslime, str. 187.

[630]
Ibid., str. 188-189.

[631]
Irwin, Islamic Revival, str. 439.

[632]
Purivatra, Nacionalni i politiki razvitak, str. 52-55; Hpken, Die Kommunisten und die Muslime, str. 189.

[633]
Hpken, Die Kommunisten und die Muslime, str. 192-194.

[634]
Vidi pisma Alberta Seatona (19. maja 1972) i Normana Stonea (28. maja 1993) u Times Literary Supplement.

[635]
Lees, Rape of Serbia, str. 84-85.

[636]
Roberts, Tito, Mihailovi and the Allies, str. 100.

[637]
Tomasevich, Chetniks, str. 233-234.

[638]
Httl, Secret Front, str. 171. Httl (poznat i pod imenom Walter Hagen) bio je njemaki stariji obavjetajni oficir za Jugoslaviju. On je
zabiljeio i uhvaenu poruku, u kojoj Staljin daje instrukcije Titu da surauje s Nijemcima u sluaju saveznikog iskrcavanja. Ti su
partizansko-njemaki pregovori bili zatakani dok se nije u pedesetim godinama pojavio Httlov prikaz; poslije je o njima pisao Roberts
(Tito, Mihailovi and the Allies, str. 108-109), a na kraju je i jedan od sudionika u njima, ilas (Wartime, str. 231-237), priznao da su
voeni.

[639]
Neubacher, Sonderauftrag Sdost, str. 179-180.

[640]
Milazzo, Chetnik Movement, str. 252-253, 349.

[641]
Tomasevich, Chetniks, str. 252-253, 349. O ozbiljnim napetostima izmeu talijanske i njemake politike prema etnicima u to vrijeme vidi
Milazzo, Chetnik Movement, str. 127.

[642]
Deakin, Embattled Mountain, str. 1-60.

[643]
Treba razlikovati direktnu kolaboraciju od paralelnih akcija. U deifriranim njemakim depeama nije sve do ljeta 1943. bilo nikakvih
dokaza o kolaboraciji etnika s Nijemcima. Prvi znaci takve kolaboracije javili su se tek u oktobru i novembru (Hinsley i dr., British
Intelligence, sv. 3, dio 1, str. 146, 154-155). U Deakinovu glavnom izvjetaju u augustu 1943, koji je uticao na politiku Saveznika, reeno
je da su etnici suraivali s Nijemcima tijesno, neprekidno i sve vie u posljednje dvije godine (ibid., str. 150). Sumnjivo je da li su
takozvani bosanski etnici s kojima se Deakin vidio u augustu 1943. imali bilo kakve veze s Mihailovievim snagama (Roberts, Tito,
Mihailovi and the Allies, str. 120).

[644]
Zulfikarpai, Bosanski Muslimani, str. 14.

[645]
Bali, Das unbekannte Bosnien, str. 345; o kulturnim drutvima vidi kod Zulfikarpai, Bosanski Muslimani, str. 14.

[646]
Hpken, Die Kommunisten und die Muslime, str. 190.

[647]
Redi, Muslimansko autonomatvo, str. 14.

[648]
Ibid., str. 15.

[649]
Hpken, Die Kommunisten und die Muslime, str. 190; Zulfikarpai, Bosanski Muslimani, str. 21-22; Redi, Muslimansko autonomatvo,
str. 16, 30.

[650]
Purivatra, Nacionalni i politiki razvitak, str. 112-114; Redi, Muslimansko autonomatvo, str. 52.

[651]
Hpken, Die Kommunisten und die Muslime, str. 191; A. Popovi, L Islam balkanique, str. 342.

[652]
Redi, Muslimansko autonomatvo, str. 59.

[653]
Dedijer i Mileti, Genocid nad Muslimanima, str. XXVI-XXVIII, 383.

[654]
Redi, Muslimansko autonomatvo, str. 55.

[655]
Ibid., str. 60-61; Avakumovi, Mihailovi prema nemakim dokumentima, str. 71-72. Brojana je procjena bazirana na Mihailovievoj
tvrdnji da su 74 posto njegovih ljudi pravoslavci a 84 Srbi (str. 71-72). Vjerovatno je tu uraunao i neke Srbe katolike, ali je moda
bilo i pravoslavaca koji nisu bili Srbi.

[656]
Avakumovi, Mihailovi prema nemakim dokumentima, str. 71, u fusnoti, Redi napominje da je ono muslimansko selo to ga je
oslobodio Popovac branila jaka jedinica muslimanskih dobrovoljaca (Muslimansko autonomatvo, str. 105-106).

[657]
Redi, Muslimansko autonomatvo, str. 68.

[658]
Ibid., str. 131, 160.

[659]
Ibid., str. 71-74.

[660]
Sundhaussen, Zur Geschichte der Waffen-SS in Kroatien, str. 191-193.

[661]
Redi, Muslimansko autonomatvo, str. 87, 119-120, 155. U itavoj je diviziji bilo osam muslimanskih oficira (str. 189, u fusnoti).

[662]
Ibid., str. 89; Sundhaussen, Zur Geschichte der Waffen-SS in Kroatien, str. 193.

[663]
Redi, Muslimansko autonomatvo, str. 136; Erignac, La Revolte des Croates.

[664]
Redi, Muslimansko autonomatvo, str. 140, 147, 177-178.

[665]
Ibid., str. 138-139; Purivatra, Nacionalni i politiki razvitak, str. 114.

[666]
Redi, Muslimansko autonomatvo, str. 166-167, 183.

[667]
Ibid., str. 190-206; Sundhaussen, Zur Geschichte der Waffen-SS in Kroatien, str. 193.

[668]
Bali, Das unbekannte Bosnien, str. 7.

[669]
Dedijer i Mileti, Genocid nad Muslimanima, str. XXX-XXXI; Zulfikarpai, Bosanski Muslimani, str. 19-20.

[670]
Karapandzich, Bloodiest Yugoslav Spring, str. 20.

[671]
Citirano u knjizi Beloff, Tito's Flawed Legacy, str. 131.

[672]
orevi, Yugoslav Phenomenon, str. 329.

[673]
Rusinow, Yugoslav Experiment, str. 38. O omladinskim radnim brigadama na gradnji eljeznike pruge vidi kod Thompson, Paper House,
str. 118-120.

[674]
Lucidan i saet prikaz Titova staljinizma vidi kod Pavlowitch, Tito, str. 50-61.

[675]
Lapenna, Suverenitet i federalizam, str. 17-18.

[676]
Taj je proces temeljito prikazan u knjizi Kotunica i avoki, Party Pluralism or Monism.

[677]
Rusinow, Yugoslav Experiment, str. 35-36.

[678]
Chadwick, Christian Church in the Cold War, str. 37.

[679]
Poulton, Balkans, str. 43.

[680]
O svim ovim promjenama vidi kod Bali, Der bosnisch-herzegowinische Islam, str. 120,128-134; A. Popovi, L 'Islam balkanique, str.
347-353.

[681]
McFarlane, Yugoslavia, str. 79.

[682]

Taj je pokret zapoeo na konferenciji u Bandungu u Indoneziji 1955. godine pod kineskim pokroviteljstvom; Tito je stao na elo pokreta
1960. godine, a njegova naela proglasio slubenom jugoslavenskom politikom 1961. godine. Veini je neutralnih posmatraa bila jasna
prava priroda tog pokreta jo prije nego to je Fidel Castro postao njegov predsjednik 1979. godine. Vidi Pavlowitch, Tito, str. 61-65;
Milivojevi, Descent into Chaos, str. 20-21; Ivanovi, Reforma vanjske politike.

[683]
Irwin, Islamic Revival, str. 441-442; A. Popovi, L 'Islam balkanique, str. 353-354.

[684]
Bali, Der bosnisch-herzegowinische Islam, str. 125.

[685]
Hpken, Die Kommunisten und die Muslime, str. 194.

[686]
Ibid., str. 195; posluio sam se detaljnim pregledom podataka za 1948. godinu u knjizi Purivatra, Nacionalni i politiki razvitak, str. 32-33.
Hpken navodi ukupan broj Srba i Hrvata muslimanske vjere (170.000), to je netano; moda je posrijedi tamparska pogreka za
ukupni broj takvih muslimana u cijeloj Jugoslaviji (190.000).

[687]
Hpken, Die Kommunisten und die Muslime, str. 199-201. S. Ramet smatra da je presudan bio pad Rankoviev: Nationalism and
Federalism, str. 178-179. O dominaciji Srba u Bosni i Hercegovini u razdoblju izmeu 1945. i 1965. godine vidi pod Peroche, Histoire de
la Croatie, str. 367.

[688]
Hpken, Die Kommunisten und die Muslime, str. 196-197; Irwin, Islamic Revival, str. 444.

[689]
Bali, Der bosnisch-herzegowinische Islam, str. 124.

[690]
Hpken, Die Kommunisten und die Muslime, str. 198-200; Irwin, Islamic Revival, str. 144.

[691]
Hpken, Die Kommunisten und die Muslime, str. 200.

[692]
O dugotrajnom sporu s Makedonijom oko tog pitanja vidi kod S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 182-184.

[693]
Hadijahi, Od tradicije do identiteta, str. 67-68.

[694]
O tome vidi kod A. Popovi, Islamische Bewegungen, str. 281, i Irwin, Islamic Revival, str. 445-446.

[695]
Izetbegovi se poeo pripremati za pisanje 1966. i 1967. godine a dovrio je svoje djelo u prvoj polovici 1970. godine (Zulfikarpai, ur
Sarajevski proces, str. 239).

[696]
P. Ramet, Die Muslime Bosniens, str. 111; A. Popovi, L 'Islam balkanique, str. 351; informacija dobivena od Maje Topolovca.

[697]
Rusinow, Yugoslav Experiment, str. 100.

[698]
Ibid., str. 99-100,119; S: Ramet, Nationalism and Federalism, str. 138-144.

[699]
Svi ovi statistiki podaci (uglavnom crpljeni iz popisa stanovnitva 1971. godine) mogu se nai kod Breznik, ur., Population of Yugoslavia.
Vojvodina je bila podruje s najveim istim prilivom stanovnitva: nije se eljelo samo nadomjestiti vie od 300 000 pripadnika njemake
manjine koji su pobijeni ili protjerani, nego i osigurati apsolutnu veinu Srba.

[700]
S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 144.

[701]
Ibid., str. 98-115.

[702]
Ibid., str. 124.

[703]
Ibid., str. 105, 125.

[704]
Vidi Maga, Destruction od Yugoslavia, str. 37, 47, u fusnoti. Lana je tvrdnja da je u razdoblju od 1968. do 1978. vie od 100 000 Srba
napustilo Kosovo (Beloff, Tito's Flawed Legacy). Prema popisima stanovnitva na Kosovu je 1961. godine bilo 227 016 Srba, 1971.
godine 228 261, a 1981. godine 209 497 (Islami, Fshati i Kosoves, str. 176).

[705]
Tomasevich, The Serbian Question, str. 39.

[706]
Tomasevich, The Serbian Question, str. 39.

[707]
Maga, Destruction of Yugoslavia, str. 50.

[708]
Grmek i dr., ur Le Nettoyage ethnique, str. 236-269; citati na str. 256, 265.

[709]
A. Popovi, L 'Islam balkanique, str. 355; Irwin, Islamic Revival, str. 448-451.

[710]
Zulfikarpai, Sarajevski proces, posebno str. 240-241; Poulton, Balkans, str. 42-43.

[711]
Najbolji je prikaz ove afere, kojim sam se i ja ovdje posluio, u knjizi Lydall, Yugoslavia in Criss, str. 168-171 (citat sa str. 171); vidi takoer
McFarlane, Yugoslavia, str. 171-172, i Maga, Destruction of Yugoslavia, str. 111-112.

[712]
Lydall, Yugoslavia in Crisis, str. 85-86.

[713]
Ibid., str. 91-92, 220-222; Milivojevi, Descent into Chaos, str. 11-12.

[714]

Lydall, Yugoslavia in Crisis, str. 217.

[715]
Milivojevi, Descent into Chaos, str. 10; S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 226-234; Thompson, Paper House, str. 163-165;
Maga, Destruction of Yugoslavia, str. 197-213, 227-234.

[716]
Slubeni su javni mediji naveli apsurdan podatak da je bilo prisutno 2 miliona ljudi. Ja sam bio na tom skupu i procijenio sam da je bilo
negdje izmeu 300 i 500 hiljada osoba.

[717]
Glenny, Fall of Yugoslavia, str. 35.

[718]
Maga, Destruction of Yugoslavia, str. 241. Branka Maga istie da su Raanovu porodicu pobile u ratu ustae.

[719]
S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 244.

[720]
Ibid., str. 240-242; Maga, Destruction of Yugoslavia, str. 224-226; Gow, Legitimacy and the Military, str. 78-94.

[721]
O svim tim dogaajima vidi kod Poulton, Balkans, str. 24-27; Maga, Destruction of Yugoslavia, str. 293-313; Glenny, Fall of
Yugoslavia, str. 13-19.

[722]
Irwin, Fate of Islam in the Balkans, str. 392.

[723]
S. Ramet, Nationalsm and Federalism, str. 233, 243.

[724]
Thompson, Paper House, str. 99.

[725]
Izetbegovi, Islamska deklaracija, str. 37.

[726]
Ibid., str. 22.

[727]
Ibid., str. 37-38.

[728]
Ibid., str. 21-24, 30.

[729]
Lucidnu analizu jednog od vodeih naunika vidi kod Esposito, Islam and Politics, str. 269-301.

[730]
Izetbegovi, Islamska deklaracija, str. 37-42.

[731]

Ibid., str. 7.

[732]
Ibid., str. 31.

[733]
Izetbegovi, Islam izmeu Istoka i Zapada, str. 107-109, 132, 251-264.

[734]
Hussein, Communist Yugoslavias Fear of Islam, str. 34.

[735]
Poulton, Balkans, str. 43.

[736]
Sorabji, Bosnia's Muslims, str. 5-6.

[737]
Poulton, Balkans, str. 44.

[738]
Ibid., str. 37-38.

[739]
Maga, Destruction of Yugoslavia, str. 276, 283-293 (citat sa str. 293). Branka Maga neobino lucidno prikazuje te dogaaje.

[740]
S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 259.

[741]
Mazower, War in Bosnia, str. 4.

[742]
Frei, Bully of the Balkans, str. 12.

[743]
Almond, Blundering in the Balkans, str. 4, 21. Nakon proglaenja nezavisnosti, jedan je opunomoenik Evropske zajednice izjavio da EZ
nee uspostaviti nikakve kontakte na visokom nivou s te dvije republike. Mark Almond istie da je Evropskoj zajednici tada bilo neto
vie na kocki od pukih naela: upravo je bila odobrila saveznoj vladi u Beogradu kredite u visini od 730 miliona ekija (str. 20-21).

[744]
Najbolji saetak i analiza ovih dogaaja vidi kod Gow, One Year of War, str. 1-7.

[745]
Moore, Question of all Questions, str. 38.

[746]
Mazower, War in Bosnia, str. 5-6.

[747]
Sirc, National Question, str. 88-89.

[748]
Prema izvjetaju Duka Dodera, European, 7. januara 1993.

[749]
Grmek i dr., Le Nettoyage ethnique, str. 304-305.

[750]
S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 260.

[751]
Gow, One Year of War, str. 7-8.

[752]
Ibid., str. 8; S. Ramet, Nationalism and Federalism, str. 261.

[753]
Malcolm, Waiting for a War, str. 15-16.

[754]
Maga, Destruction of Yugoslavia, str. XV.

[755]
Malcolm, Waiting for a War, str. 16. Preuzeo sam citat iz Markovieva govora objavljenog u Borbi i Politici.

[756]
Vidi naprimjer izvjetaj Rogera Boyesa objavljen 8. novembra 1991. u Timesu o slovenskim i hrvatskim prigovorima Carringtonovu planu.
Boyes je ovako na kraju zakljuio: U samim temeljima plana ima pukotina.

[757]
Gow, One year of War, str. 8. Tvrdilo se (lano) da je bosanski ministar unutarnjih poslova Alija Delimustafi radio u to vrijeme za
saveznu vojnu kontraobavjetajnu slubu.

[758]
Mazower, War in Bosnia, str. 7; Maga, Destruction of Yugoslavia, str. XVIII.

[759]
Najpotpuniji prikaz tog incidenta vidi kod Rojo, Holocausto en los Balcanes, str. 145-146.

[760]
Mina informativni bilten, 4. novembra 1991.

[761]
Hayden, Partition of Bosnia, str. 2-4.

[762]
Intervjuirao sam ga ja 11. oktobra 1991.

[763]
Prema izvjetaju Judy Dempsey, Financial Times, 8. jula 1992.

[764]
Gow, One Year of War, str. 8-9.

[765]
Hayden, Partition of Bosnia, str. 4-6.

[766]

Prema izvjetaju Michaela Montgomeryja, Daily Telegraph, 29. februara 1992.

[767]
Prema izvjetaju Johna Palmera, Guardian, 10. marta 1992.

[768]
Hayden, Partition of Bosnia, str. 7.

[769]
Prema izvjetaju Michaela Montgomeryja, Daily Telegraph, 7. aprila 1992.

[770]
Prema izvjetajima Yigala Chazana, Guardian, 27. marta 1992, te Tima Judaha i Desse Trevisan, Times, 4. aprila 1992.

[771]
Prema izvjetaju stalnog dopisnika, Daily Telegraph, 30. marta 1992.

[772]
Helsinki Watch, War Crimes in Bosnia, str. 149. Ekipa Helsinki Watcha koja je susrela te revolverae poslije je nala lokalnog zapovjednika
UNPROFOR-a u hotelu Bosna. On im je rekao da ne zna da je grad odsjeen od svijeta barikadama na cestama, ali da to ionako nema
nikakve veze s njim.

[773]
Prema izvjetaju Tima Judaha i Desse Trevisan, Times, 4. aprila 1992.

[774]
Prema izvjetaju Anne McElvoy, Times, 20. aprila 1992.

[775]
Vidi analizu dogaaja kod Mazower, War in Bosnia, str. 10-11.

[776]
Ibid., str. 13.

[777]
Navedeno u knjizi Glenny, Fall of Yugoslavia, str. 166.

[778]
Prema izvjetaju Philipa Sherwella, Daily Telegraph, 16. aprila 1992.

[779]
Gow, One Year of War, str. 8.

[780]
Vidi na primjer izvjetaje Iana Traynora, Guardian, 17. aprila 1992, i Anne McElvoy, Times, 20. aprila 1992.

[781]
Prema izvjetaju Philipa Sherwella, Daily Telegraph, 16. aprila 1992.

[782]
Mazower, War in Bosnia, str. 15.

[783]
Vidi moj citat ovoga izvjetaja u Spectatoru, 2. maja 1992.

[784]
O svim pojedinostima o vojnim snagama vidi Gow, One Year of War, str. 8-9; o ugovoru od 16. juna vidi knjigu koju prireuju Daniel
Bethlehem i Marc Weller, The Yugoslav Crisis in International Law (Cambridge 1993. ili 1994).

[785]
O svim pojedinostima vidi Helsinki Watch, War Crimes in Bosnia, str. 43-45, i apirografiranu izjavu Why the Croatian Community of
HerzegBosna was founded, koju je dao Vlado Pogari, savjetnik Mate Bobana za vanjske poslove, u junu ili julu 1993.

[786]
Helsinki Watch, War Crimes in Bosnia, str. 150-153.

[787]
Vidi moj izvjetaj u Spectatoru, 2. maja 1992.

[788]
Helsinki Watch, War Crimes in Bosnia, str. 159.

[789]
US Congressional Record, 30. septembru 1992.

[790]
Gow, One Year of War, str. 2-3.

[791]
Kako se rat razvijao, dakako da je bilo sve vie sluajeva da su i Muslimani i Hrvati razarali srpske kue, ali je i dalje ostao velik nerazmjer,
i u strategiji i u taktici.

[792]
Helsinki Watch, War Crimes in Bosnia, str. 168-169; ISHR (British Section), Human Rights and Serbia (apirografirani izvjetaj, 1992).

[793]
Ured za informacije bosanske vlade, List of Concentration Camps and Prisons at the Territory of the Republic of Bosnia and
Hercegovina (apirografirano).

[794]
Helsinki Watch, War Crimes in Bosnia, str. 50-55. Tad se ve naziv etnici openito koristio za sve srpske paravojne jedinice.

[795]
Vidi izvjetaje Tadeusza Mazovieckog Medecins sans frontieres i Amnesty International sakupljene u Bouchet, ur., Le Uvre noir. O
detaljnom i potresnom svjedoanstvu jedne ene koja je bila zatoena u logoru za silovanje u Foi vidi izvjetaj Victorije Clark, Observer,
21. februara 1993. Neki komentatori osporavaju autentinost podataka o organiziranom silovanju. Bosanska je vlada prikupila pojedinosti
o 13.000 silovanih ena; misija EZ procijenila je u januaru 1993. da je bilo otprilike 20.000 takvih sluajeva (ibid., str. 460). Jasno je
svakako da je silovanje u mnogim mjestima bilo sastavni dio ope politike srpskih vojnih snaga prema civilnom stanovnitvu, te da nisu
bili posrijedi samo pojedinani akti nediscipliniranih vojnika.

[796]
Tekst Douglasa Hurda, Mail on Sunday, 9. augusta 1992.

[797]
U izvjetaju Thomasa OBriena amerikoj humanitarnoj agenciji AID u januaru 1993. tvrdi se da je... srpskim vojnim zapovjednicima
predano 23 posto od ukupne koliine humanitarne pomoi UN (Sharp, Bankrupt in the Balkans, str. 14).

[798]
Zona zabranjenih letova dogovorena je u naelu u augustu 1992, a Ujedinjene nacije proglasile su je tek u oktobru; mjere provoenja te
odluke obavljene su napokon u aprilu 1993, ali se ta zabrana i dalje rutinski krila.

[799]
Sharp, Bankrupt in the Balkans, str. 16-17; Hayden, Partition of Bosnia, str. 9-10.

[800]
Meunarodna konferencija o bivoj Jugoslaviji, Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina (apirografirano), lan I i II.

[801]
Prema izvjetaju objavljenom u East European Reporteru, sv. 5, br. 6 (novembar-decembar 1992), str. 64.

[802]
Prema izvjetaju Roberta Foxa, Daily Telegraph, 2. marta 1993.

[803]
Moore, Endgame in Bosnia, str. 20.

[804]
Prema izvjetaju Michaela Binyona, Times, 20. maja 1993.

[805]
Prema izvjetaju Tima Judaha, Times, 7. januar 1993.

[806]
Prema izvjetaju Joel Brand, Times, 11. maja 1993.

[807]
Prema izvjetaju Robina Gedyea, Daily Telegraph, 18. februara 1993: G. Hurd je izjavio da je on jasno kazao kako treba uspostaviti
ravnoteu izmeu njemakog gledita da je opskrba Muslimana orujem jedini poteni nain da im se dopusti da se brane, i opasnosti da
se ratni sukobi pojaaju. G. Hurd nije objasnio kako se zahtjev da se Njemaka pokori drugom od ova dva proturjena miljenja moe
nazvati uspostavljanjem ravnotee meu njima.

[808]
Nadam se da mi se moe oprostiti to ovdje navodim svoje rijei iz lanka koji sam napisao za Daily Telegraph (2. aprila 1993). Ministar
vanjskih poslova odgovorio mi je pismom objavljenim 5. marta u Daily Telegraphu, u kojem je skovao izraz ravnopravno polje ubijanja
da bi oznaio posljedice ukidanja embarga na uvoz oruja. Izraz polje ubijanja izmiljen je zapravo da definira situaciju slinu onoj koja
je ve nastala na mnogim podrujima Bosne zahvaljujui politici koju je podravao g. Hurd.

[809]
Prema izvjetaju Tima Judaha, Times, 3. maja 1993.

[810]
Ovaj je argument istaknuo u razgovoru sa mnom Kemal Kurspahi, urednik Osloboenja.

[811]
Prema izvjetaju Michaela Montgomeryja, Daily Telegraph, 8. maja 1993.

[812]
Priopenje Odjela za informacije Foreign Officea.

[813]
Priopenje Ureda za informacije bosanske vlade.

[814]
Prema izvjetaju iz New Yorkera, 15. marta 1993.

[815]
Richard Pipes, prema citatu u knjizi Lieven, Nicholas II, str. 246.