POVIJEST ZAVARIVANJA

Veina postupaka zavarivanja otkriven je u ovom vijeku. Samo neki postupci kao to su
zavarivanje (spajanje) kovanjem, zavarivanje lijevanjem i lemljenje bili su poznati ve u
starom vijeku. Zavarivanje metala je vezano za njegovo dobivanje.
Prvo koritenje samorodnog bakra zapoelo je prije 10000 godina, ali koritenje metala
nije bilo ire mogue dok ovjek nije nauio izdvajati metale iz ruda taljenjem.
Prije 7000 godina, oko 5000 godina prije Krista (p.K.) u Perziji i Afganistanu je zapoelo
izdvajanje metala bakra iz ruda - kamena, taljenjem u vatri.
Oko 3800 g. p. K. otkrivena je na srednjem istoku bronca, a kasnije je prenesena vjetina
njena dobivanja u Kinu, ime je potpomognut procvat kineske civilizacije, posebno za
dinastije ang oko 1500 g.p.K. Bronca je mnogo tvra od bakra, pa je bila i korisnija za
upotrebu. Talite bakra i bronce je znatno nie od talita eljeza, to olakava njihovo
dobivanje.
Zavarivanje se razvijalo kao sastavni dio vjetina kovaa, zlatara i ljevaa pri izradi orua
za rad, oruja, posuda, nakita i graevina (ograde, vrata, mostovi, okovi, reetke na
prozorima,...).
Ljevako zavarivanje se razvilo usporedo s vjetinom lijevanja. Krasne tankostijene
lijevane vaze iz bronce imaju na sebi i "zavarenih" dijelova. Kasnijim lijevanjem su se
spajali razni drai, oslonci i figure na ve ranije odliveno osnovno tijelo vaze ili nekog
drugog predmeta [ 1] .
Lemljenje je spajanje taljenjem legure s niim talitem od materijala predmeta koji se
spajaju. Kroz povijest se lemljenje kao tehnika spajanja primjenjivalo na nakitima i
figurama.
eljezo se takoer prvo poelo koristiti samorodno. Izprva se nalo na povrini zemlje od
meteorita (meteorit je meteor koji stigne do zemlje), pa su ga Sumerani zvali "nebeski
metal". Prvi tragovi izdvajanja eljeza iz ruda datiraju oko 2500 g. p.K., a do ire
primjene dolazi kasnije. eljezno doba odnosno eljezni predmeti se poinju nalaziti oko
1500 g.p.K., a prvi zapisi (Herodot) o kovakom zavarivanju eljeza u staroj Grkoj
govore da je zavarivanje koriteno u VI st. p.K., za izradu postolja posuda. Dobivanje
elika poinje oko 1000 g.p.K. u Indiji.
Kovako zavarivanje. Najbolji maevi iz elika u srednjem vijeku bili su raeni iz
niskougljinog elika, a na njihove rubove su kovaki zavarivane (udarcima ekia u
toplom stanju) otrice (trake) od visokougljinog elika (1.0-2.1%C), koje su uz odreenu
toplinsku obradu davale tvrde, vrste i otre bridove. Maevi, vrhovi strijela i koplja,
bodei i drugo oruje kod kojih su primjenjivali kovako zavarivanje bili su poznati u
Grkoj, Franakoj dravi, Kini, Japanu, Indoneziji, te u Siriji. Poznata je tehnika spajanja
traka iz razliitih vrsta eljeznih materijala kovanjem kao "damasciranje" (od Damask-

Sirija) [ 2] , a u cilju postizanja posebnih dobrih svojstava za maeve i puke. I za

dananji stadij razvoja tehnike ova tehnologija izrade dijelova iz kompozitnih materijala
kovakim zavarivanjem je interesantna.
Kod kovakog zavarivanja se krajevi dva dijela koje elimo zavariti - spojiti zagriju u
kovakoj vatri do bijelog usijanja i ako je potrebno pospu odreenim prahom (pijeskom)
za ienje". ekianjem spoja istiskuju se s dodirnih povrina rastaljeni oksidi ili
troska, te se sueljavaju iste metalne povrine kada poinju djelovati meuatomske sile
dvaju dijelova i dolazi do vrstog zavarenog spoja.
Razvoj dananjih postupaka zavarivanja [ 3, 4, 5 i 6]]
*1802. Petrov istrauje elektrni luk za opu namjenu; jo ne za zavarivanje.
*1856. Joule prvi primjenjuje sueono elektrootporno zavarivanje ica.
*1882. N.N. Bernardos (Rusija) prvi koristi elektrini luk izmeu ugljene elektrode i metala kao izvor
energije za zavarivanje uz dodavanje ice u metalnu kupku. Kao izvor istosmjerne struje koristio je bateriju
galvanskih lanaka (akumulatora). Do tada se elektrini luk izmu dvije ugljene elektrode koristio za
osvjetljenje.
*1888. N.S. Slavjanov (Rusija) je predloio postupak elektrolunog zavarivanja metalnom elektrodom.
Elektrini luk je uspostavio izmeu metalne elektrode i metalnih predmeta, koji su spajani.
*1894. Sottrand zavaruje prvi puta plinskim plamenom O2+H2. Kasnije se razvija plinsko zavarivanje
kisik-acetilenskim (O2+C2H2) plamenom, koje se od 1916. uspjeno i iroko primjenjuje u industriji.
*1895. Poinje se koristiti aluminotermijsko zavarivanje za zavarivanje tranica i za popravak odljevaka.
*1907. Oscar Kjelberg (vedska) prvi patentira i primjenjuje obloenu elektrodu. Obloena se elekroda
proizvodila uranjanjem gole ice u otopinu minerala, a od 1936. g. obloga se nanosi ekstrudiranjem.
Bazine elektrode su se poele proizvoditi 1940. g.
*1925. Otkrie postupka zavarivanja u zatitnoj atmosferi vodika "arcatom".
*1930. Poela je primjena automatskog zavarivanja pod prakom - EP u brodogradnji SAD.
*1936. Poela je primjena zavarivanja u zatitnoj atmosferi He -TIG postupak .

Pred, a posebno poslije drugog svjetskog rata, poinje razvoj i primjena zavarivanja u
zatitnim plinovima TIG (arc-atom s vodikom, te argonarc s argonom ili helijem kao
zatitnim plinom). MIG zavarivanje se poinje primjenjivati 1948. kao Sigma postupak
(Shielded Intert Gas Metal Arc), a 1953. u bivem SSSR se prvi puta primjenjuje MAG
postupak s CO2 zatitnim aktivnim plinom. Hladno zavarivanje pod pritiskom se
primjenjuje od 1948.g.
Iza 1950. godine se razvijaju mnogi novi postupci kao to su: zavarivanje pod troskom
(1951.), trenjem (1956.), snopom elektrona (1957.), ultrazvukom (1960), laserom (1960.),
plazmom u SAD (1961.) i drugi.

Prvo zavarivanje i toplinsko rezanje u svemiru izveli su 16. 10. 1969. u sovjetskom
svemirskom brodu "Sojuz 6". Zavarivanje se izvodi i pod vodom (primjenjuju se razliite
tehnike).
Razvoj zavarivanja u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se prije II. svjetskog rata primjenjivalo plinsko zavarivanje, runo

elektroluno zavarivanje s golim, s jezgrom i dijelom obloenim elektrodama. U to
vrijeme su se odgovorne konstrukcije izvodile uglavnom u zakovanoj izvedbi. To su bile
posude pod tlakom, kotlovski bubnjevi, veliki cilindrini rezervoari, nosive eline
konstrukcije, mostovi, vagoni i drugi proizvodi. Buai rupa za zakovice, zakivai i
podbijai, koji su radili u velikoj buci od zakivanja i podbijanja bila su tada vana
zanimanja, koja su danas isezla zajedno sa zakovanim konstrukcijama.
Znaajniji razvoj zavarivanja u Hrvatskoj postignut je uoi II. svjetskog rata kada je
realizirano nekoliko veih objekata u zavarenoj izvedbi. Meu njima je i veliki zavareni
cestovni most preko rijeke Save, u produetku Savske ceste u Zagrebu. To je jedan od
prvih veih uspjeno zavarenih mostova u svijetu. Izradilo ga je i montiralo poduzee
"?uro akovi", Slavonski Brod. (tada "Prva jugoslavenska tvornica strojeva mostova i
vagona"). Na tom mostu su se zavarivali limovi debljine do 95 mm, vrstoe 440 MPa,
uz predgrijavanje i kontrolu industrijskom radiografijom (Rntgen).
U periodu 1950 - 1960. brzo se naputaju zakovane konstrukcije, a pored REL postupka
postupno se uvode ostali postupci zavarivanja koji se i danas koriste (poluautomatski i
automatski postupci).
Sloenost rada u podruju zavarivanja i dalji razvoj. Zavarivanje je interdisciplinarna
tehnologija. Za razumjevanje i koritenje ove tehnologije nuna su znanja sa podruja:

Znanosti o materijalima i metalurgije (metalurgija zavarivanja),

termodinamike (temperaturna polja pri zavarivanju),
elektrotehnike (izvori struje, elektrini luk, spajanje razliitih senzori U, I, zvuk,
svjetlost,),
kemije (metalurki i drugi procesi koji se odvijaju pri zavarivanju),
informatike (ekspertni sustavi, razliiti prorauni,
baze podataka, ) i dr.

Opseg zavarivanja samo na jednom objektu moe biti velik. Na primjeru jednog broda
tankera nosivosti 82 000 t izgraenog u naem brodogradilitu zavaruje se 261.6 km
kutnih spojeva i 11.6 km sueonih spojeva. Na postrojenjima velikih termoelektrana ili na
nuklearnim elektranama, rafinerijama nafte ima po 10000 do 100000 zavarenih spojeva
cijevi pod tlakom. Dovoljno je da samo jedan zavar otkae (lom, pukotina, poroznost,
proputanje...), pa da doe do skupog zastoja ili u nepovoljnijem sluaju do
katastrofalnog oteenja s tekim posljedicama za ljude, imovinu i bioloku okolinu.
Primjer je lom primarnog cjevovoda nuklearne elektrane na mjestu zavarenog spoja.

Budui da zavareni spoj moe biti najslabije mjesto u konstrukciji, on je najvaniji za

istraivanje. "Lanac je toliko jak koliko je jaka najslabija karika lanca".

Termini i definicije
ZAVARIVANJE JE SPAJANJE DVAJU ILI VIE, ISTORODNIH ILI
RAZNORODNIH MATERIJALA, TALJENJEM ILI PRITISKOM, SA ILI BEZ
DODAVANJA DODATNOG MATERIJALA, NA NAIN DA SE DOBIJE
HOMOGEN ZAVARENI SPOJ.
Zavariva je osposobljen i provjeren radnik za odreeni opseg zavarivakih radova:
postupak, materijali (OM,DM), poloaj zavarivanja, geometrijske oblike radnog
predmeta, (uvjete zavarivanja, npr. arktik, svemir, ...).
Zavareni spoj je cjelina ostvarena zavarivanjem, koja obuhvaa dodirne dijelove
zavarenih komada, a karakterizirana je meusobnim poloajem zavarenih dijelova i
oblikom njihovih zavarenih krajeva.
Zavarljivost je sposobnost materijala, da se pri odreenim povoljnim uvjetima
zavarivanja ostvari kontinuirani zavareni spoj, koji e svojstvima udovoljiti predvienim
uvjetima i vijeku eksploatacije.
Navarivanje je nanoenje dodatnog materijala na odreenu povrinu u cilju dobivanja
sloja eljenih dimenzija i svojstava.
Zona taljenja - ZT (zavar, navar, av) je dio povrine poprenog presjeka zavarenog
spoja koji je bio rastaljen. Sastoji se najee od mjeavine OM i DM, ali ponekad samo
od DM (lemljenje) ili samo od OM (zavarivanje bez DM).
Zona utjecaja topline - ZUT (prelazna zona) je onaj dio OM (uz ZT) koji se nije
rastalio, ali ija su se mikrostruktura i svojstva izmjenili pod utjecajem topline
zavarivanja (lemljenja ili toplinskog rezanja).
Predgrijavanje. Zagrijavanje neposredno prije zavarivanja u zoni OM gdje e se
zavarivati, lemiti ili toplinski rezati. Potrebno je propisati minimalno potrebnu
temperaturu predgrijavanja To s tolerancijama (To min, To max). Temperatura predgrijavanja
se najee mora odravati sve do zavretka zavarivanja.
Metalna kupka (kupka) je volumen rastaljenog metala u trenutku zavarivanja.
Prolaz je depozit (rastaljeni metal) ostvaren u jednom prolazu elektrodom kod runog
zavarivanja ili automatom kod automatskog zavarivanja.

Sloj se sastoji od vie paralelnih prolaza.

Osnovni materijal - OM je materijal koji se zavaruje, lemi ili ree.
Dodatni materijal - DM je materijal koji se dodaje u zoni taljenja pri zavarivanju,
lemljenju ili nabrizgavanju.
Automatsko zavarivanje se ostvaruje opremom kod koje se operacija zavarivanja
provodi bez runog podeavanja komandama operatora (zavarivaa).
Poluautomatsko zavarivanje se ostvaruje opremom kod koje se automatski upravlja
dodavanjem DM, a brzinom zavarivanja se upravlja runo.
Kratice
DM - dodatni materijal
EP - elektroluno zavarivanje pod prakom
EPT - elektrozavarivanje pod troskom
IIW - International Institute of Welding
KBR - Kontrola bez razaranja
MIG/MAG - elektroluno zavarivanje u zatiti inertnog/aktivnog plina (Metal Inert
Gas/Metal Active Gas) taljivom metalnom ektrodom
MIZ - Meunarodni institut za zavarivanje = IWW
OM - osnovni materijal
REL - runo elektroluno zavarivanje
TIG - elektroluno zavarivanje netaljivom (volfram) elektrodom u zatiti inertnog plina
(Tungsten Inert Gas)
ZT - zona taljenja
ZUT - zona utjecaja topline
HRVATSKI
Zavarivanje

ENGLESKI
Welding

NJEMAKI
Schweissen, das

Schweissung, die
Zavariva

Welder

Schweisser, der

Zavarljivost

Weldability

Schweissbarkeit, die

Zavareni spoj

Welded joint Weld

Schweissverbindung, die
Schweissnaht, der

Zona utjecaja topline ZUT

Heat Affected Zone-HAZ

Wrmebeinflusste Zone- WEZ, die

Zona taljenja

Fusion Zone, Weld Metal-WM

Schweissgut, der

Osnovni materijal OM

Base metal BM

Grundwerkstoff, der

Dodatni materijal - DM

Filler Metal-FM

Zusatzwerkstoff, der

Navarivanje

Cladding, Build -up

Auftragschweissen, das

Predgrijavanje

Preheating

Vorwrmen, das

Zona utjecaja topline - ZUT

ZUT teorijski obuhvaa podruje OM, u kojem se OM nije talio za zavarivanja, ali
u kojem je dolo do promjene mikrostrukture, mehanikih, korozijskih ili drugih
svojstava zbog unoenja topline zavarivanjem, lemljenjem ili termikim rezanjem.
Izrazite promjene strukture kod dovoljno sporog hlaenja za nelegirani elik su
iznad A1 (723 oC) pa se meme na makro izbrusku lako uoiti ZUT (temperature
izme|u Ac1 i talita). Ova zona e dati drugaiji refleks svjetlosti u odnosu na
osnovni materijal, jer je u toj zoni dolo do promjene veliine zrna, usmjerenja
zrna i strukture.
Za one poboljane elike, koji se kale i poputaju pri relativno niskim
temperaturama, napr. na 300 oC, bilo kakovo grijanje iznad 300 oC e uzrokovati
bitne promjene svojstava OM (dobit e se nia vrstoa), pa e ZUT obuhvatiti
zonu zagrijavanu na temperature 300 do 1500 oC. irina ZUT ovisi o toplinskom
inputu i iznosi najee 2 - 8 mm.
Za Al - legure, koje se toplinski obrauju na 120 oC, ZUT e obuhvatiti podruje,
koje je bilo zagrijavano na temperature 120 oC do talita.

Zone zavara za elik s 0,2 % C

elik s 0,2 % C zavaren taljenjem sastoji se os ZT i ZUT-a. ZUT teorijski obuhvaa
podruje OM, u kojem se OM nije talio za zavarivanja, ali u kojem je dolo do promjene
mikrostrukture, mehanikih, korozijskih ili drugih svojstava zbog unoenja topline
zavarivanjem, lemljenjem ili termikim rezanjem.
Izrazite promjene strukture kod dovoljno sporog hlaenja za nelegirani elik su iznad A1
(723 oC) pa emo na makro izbrusku lako uoiti ZUT (temperature izmeu Ac1 i talita).
Ova zona e dati drugaiji refleks svjetlosti u odnosu na osnovni materijal, jer je u toj
zoni dolo do promjene veliine zrna, usmjerenja zrna i strukture.
Za one poboljane elike, koji se kale i poputaju pri relativno niskim temperaturama,
napr. na 300 oC, bilo kakovo grijanje iznad 300 oC e uzrokovati bitne promjene
svojstava OM (dobit e se nia vrstou), pa e ZUT obuhvatiti zonu zagrijavanu na
temperature 300 do 1500 oC. irina ZUT ovisi o toplinskom inputu i iznosi najee 2 - 8
mm.
Za Al - legure, koje se toplinski obrauju na 120 oC, ZUT e obuhvatiti podruje, koje je
bilo zagrijavano na temperature 120 oC do talita.

Utjecaj unosa topline na strukturu zavarenog spoja za ugljini elik s 0.2 % C

Zone unutar ZUT zavarenog spoja nelegiranog niskougljinog feritno-perlitnog elika s
0.2 % C

Zona taljenja obuhvaa toke zavarenog spoja, koje su bile iznad likvidus linije, tj. koje
su pri zavarivanju bile potpuno rastaljene. Za ohlaivanja dolazi do kristalizacije, koja e
dati strukturu razliitu od strukture osnovnog materijala. Pojava klica i rast kristala ovisit
e o pothlaivanju rastaljenog metala. Obino kristali rastu okomito na rubove spoja, a
sukobljavaju se u sredini, stvarajui zonu segregacija neistoa s niim talitem, koja
moe uzrokovati vrue pukotine ili biti slabo mjesto pri optereenju.
Djelomino rastaljena zona (izmeu solidusa i likvidusa). Bogata je legirnim elementima
i neistoama, jer imaju niu toku taljenja, a sadri i plinove. Lokalno povien sadraj
neistoa kod brzog hlaenja nakon zavarivanja ne moe se difuzijom izjednaiti sa
okolinom, pa ostaje mrea otvrdnutih segregiranih neistoa (submikroskopskih
dimenzija).
Pri ovako visokim temperaturama dolazi i do taljenja ostalih nemetalnih faza (sulfidi,
fosfidi, oksidi), ime metalna veza slabi i omoguuje pojavu vruih pukotina.
Zona pregrijanja se nalazi ispod solidus toke i dosta iznad Ac3 (1100-1150 oC). Dolazi do
porasta - pogrubljenja zrna austenita, koja pri brzom hlaenju prelaze u
Widmannstaettenovu strukturu, koja je neto tvra i krhkija nego to je poeljno. U
sluaju da se pojavi Widmannstaettenova struktura u eliku, tada moemo ponovo postii
fino zrno i ilavu feritno-perlitnu strukturu normalizacijom, tj. zagrijavanjem neto iznad
Ac3 i relativno sporim hlaenjem. Na taj nain usitnjavamo zrna pri zagrijavanju, pri
prelasku granica transformacija (Ac1 i Ac3) i ponovo pri hlaenju (Ar3 i Ar1).
Zona normalizacije se nalazi neto iznad Ac3. Struktura je finozrnata, normalizirana i
obino posjeduje bolja svojstva od osnovnog materijala. Ovdje je zagrijavanjem dolo do
pune transformacije ferita i perlita u austenit, a za hlaenja dolazi ponovno do
transformacije u perlit i ferit stvaranjem klica i njihovim rastom u vrlo finu feritnoperlitnu strukturu.
Ako je elik zakaljiv, tada u ovoj zoni kao i u ostalim zonama zagrijanim iznad Ac3 moe
doi do zakaljivanja, a u krajnjem sluaju do 100% strukture martenzita, to ovisi o brzini
hlaenja i sastavu elika. Izbjegavanje zakaljivanja se moe postii podgrijavanjem ili
unoenjem vee koliine topline zavarivanjem (veim inputom). Kod vieslojnog
zavarivanja svaki naredni sloj odari-normalizira, bar djelomino sloj ispod, to povoljno
djeluje na nosivost spoja. Zavari u jednom prolazu imaju relativno grubu kristalnu
strukturu.
Zona djelomine prekristalizacije
U podrujima gdje je maksimalna temperatura bila izmeu Ac1 i Ac3 (preko 723 oC i
preko 875 oC za elik s 0,2% C) dolazi do strukturnih promjena. Originalna strukturu
osnovnog materijala je feritno-perlitna. Feritna zrna su oznaena s F, a perlitna s P.

Kada se metal zagrijava iznad Ac3, perlitna zrna se pretvaraju u austenitna, sa istim
sadrajem ugljika, kako je to prikazano na doljnjoj slici b, gdje je austenit oznaen
slovom A.
Daljnjim povienjem temperature ometamo stanje ravnotee izmeu ferita i austenita.
Austenitna zrna rastu na raun feritnih, a sadraj ugljika u austenitu se smanjuje.
Isprekidana linija na doljnjoj slici b prikazuje nain na koji austenitna zrna rastu na raun
feritnih. U ovoj zoni gdje maksimalna temperatura nije dosegla temperaturu A3, samo dio
ferita se transformira. Nastala zrna austenita su vea nego poetna perlitna zrna.

Za vrijeme ohlaivanja ponovo se ometa ravnotea izmeu ferita i austenita. Kao rezultat
toga dolazi do stvaranja klica ferita unutar austenita, ponajvie na granicama zrna, ali
takoer i unutar austenitnih zrna (slika c). Kako se nastavlja sa hlaenjem, ove klice
nastavljaju rastom, pa ostali austenit postaje zbog toga obogaen ugljikom. Kada
temperatura padne na Ar1 temperaturu, preostali austenit se pretvara u perlit pojavom
klica perlita i daljim porastom zrna perlita.

Struktura zone djelomine prekristalizacije: a i b - pri zagrijavanju c i d - pri sporom

hlaenju
Kao rezultat kompletnog temperaturnog ciklusa zagrijavanja i dovoljno sporog hlaenja
originalna feritna zrna su se smanjila, a originalna perlitna zrna su zamijenjena novim
kolonijama, koje su vee, a sastoje se od malih feritnih i perlitnih zrna, (slika d). Ovakova
heterogena struktura sastavljena od jako sitnih i relativno krupnih zrna nema dobra
mehanika svojstva. Kod veih brzina hlaenja u ovoj zoni se mogu javiti vrlo tvrda
mjesta vrlo visoke tvrdoe (napr. 847 HV), kako je objanjeno na sljedeoj slici koja
prikazuje strukturne promjene koje se dogaaju u ovom dijelu prelazne zone, ako se ona
brzo hladi. Razmatran je obini ugljini elik s niskim sadrajem ugljika, x% C.
Struktura zone djelomine prekristalizacije pri brzom hlaenju. Nastala austenitna zrna s
koncentracijom y oko 0,7 %C, ako se brzo hlade, pretvorit e se u martenzit, iako je
sadraj C vrlo nizak, oko 0.15 %.
Pri sobnoj temperaturi, prije zavarivanja prisutna je uglavnom feritna struktura s malo
perlita. Kada se zagrijava na Ac1 perlit se transformira u austenit istog sadraja ugljika,
kakav ima perlit (0,8%).
Tamo gdje je maksimalna temperatura neto iznad Ac1 temperature, samo mali dio ferita
se transformira i sadraj ugljika u austenitu biva visok. Sadraj ugljika (y) austenita moe
se oitavati direktno iz ravnotenog dijagrama za razliite maksimalne temperature.
Na prethodnoj slici prikazan je nastali austenit, koji ima tendenciju da se iri uzdu
granica zrna ferita. Austenit s velikim sadrajem ugljika ima niu kritinu brzinu hlaenja
od austenita s niim sadrajem ugljika, koji se nalazi u zoni gdje je dolo do potpune
transformacije austenita. Ako se brzo hladi, tada austenit izmeu feritnih zrna moe biti

pretvoren u martenzit, a moe se nai i rasprostranjen uzdu granica zrna kao mrea
visokougljinog martenzita izmeu feritnih zrna.
Ovaj martenzit, zbog visokog sadraja ugljika, bit e veoma tvrd i krhak, a stoga e i
struktura u cijelosti biti krhka, ak i onda ako je ukupni sadraj ugljika u eliku veoma
nizak.
Podruja ispod A1- obuhvaaju zonu rekristalizacije i zonu plavog loma. Osnovna
feritno-perlitna struktura se ovdje ne mijenja, no dolazi do pojava izluivanja nekih faza
ili poputanja kod poboljanih ili zakaljenih elika. Takoer je mogua koagulacija nekih
faza ukljuujui i perlit.
Ako je podruje zavarenog spoja bilo prethodno hladno deformirano, moe doi u ovoj
zoni do rekristalizacije s pojavom grubog zrna.
Ispod 400 oC moe doi do starenja, ako je prethodno bilo hladnih deformacija, a i pri
samom zavarivanju dolazi do plastinih deformacija, pa starenje moe uzrokovati
krhkost. Kod elika sklonih starenju, u zoni 200 - 400 oC doi e do znatnog pada udarne
ilavosti.

Zone zavarenog spoja na metalima, koji ne mijenjaju kristalnu reetku

Kod metala kod kojih postoji samo jedna stabilna faza u krutom stanju, doi e samo do
poveanja zrna u ZUT, ukoliko materijal nije bio hladno deformiran prije zavarivanja.
Ovo je shematski prikazano na slici a. Ovakav sluaj javlja se u zavarima istih metala,
kao napr. kod aluminija i bakra, te kod feritnih elika (16-30%Cr). Kod hladno
deformiranih metala, napr.valjanih limova, do rekristalizacije dolazi tamo gdje je
temperatura dosegla neto iznad temperature rekristalizacije za odreeni metal i stupanj
deformacije.
Tamo gdje temeperatura upravo dosegne temperaturu rekristalizacije, stvaraju se mala
zrna, ali se veliina zrna poveava na mjestima gdje su temperature vie. Shematski je
rekristalizacija prikazana na slici b za sluaj metala samo s jednom stabilnom fazom u
krutom stanju.
Slika c prikazuje zavar istog eljeza koje je bilo hladno deformirano. Kako isto eljezo
ima dvije stabilne faze u krutom stanju, eljezo iznad 910 oC i eljezo ispod ove
temperature, to e zone transformacije biti blie zavaru uz postojanje i zone
rekristalizacije. U tom dijelu prelazne zone, gdje maksimalna temperatura prelazi 910 oC,
rekristalizirana zrna pretvaraju se u eljezo pri zagrijavanju, a pri hlaenju eljezo se
ponovo pretvara u eljezo. Gdje maksimalna temperatura upravo prelazi 910 oC,
stvorena zrna nakon dvostruke transformacije su vrlo fina, ali neposredno uz liniju
taljenja dolazi do porasta zrna javljaju se poveana zrna, koja se transformiraju u
relativno velika zrna pri hlaenju. U ZT se stvaraju za skruivanja stubasta zrna, a

ova se dalje pretvaraju u zrna pri hlaenju, to uzrokuje sitniju strukturu. Meutim,
obino e zrna imati relativno veliku dimenziju i neto izdueni oblik kao i originalna
zrna.
Gdje god dolazi do zavarivanja na metalu koji je bio hladno deformiran, tvrdoa i zatezna
vrstoa rekristalizirane zone osnovnog materijala se smanjuju kao rezultat neutralizacije
otvrdnjavanja koje je nastalo hladnom deformacijom.

Treba napomenuti, da se poviena vrstoa kod nekih legura, koja se postie nekim
postupkom izluivanja faza, obino smanjuje u ZUT. esto se hladno valjani limovi, ili
limovi koji su bili ovrivani starenjem, izabiru zbog poveane vrstoe, no moramo biti
svjesni, da u ZUT vrstoa obino nee biti bolja od vrstoe metala u odarenom stanju.
Zone zavarenog spoja iz poboljanog elika (slika d)
Sa slike d uoavaju se tri bitne zone:
1. zona grubog zrna,
2. zona sitnog (finog) zrna i

3. zona poputanja.
Zona grubog zrna
Zbog visokih temperatura koje dosee materijal uz granicu taljenja dolazi do poveanja
zrna austenita. Takoer, u ovoj zoni dolazi do rastvaranja - otapanja u krutom nekih
elemenata ako su prisutni kao napr. Ti, V i Nb, da bi se ponovo izluili pri hlaenju.
Zbog ovih pojava u ovoj zoni moe doi do nepovoljnog smanjenja udarne ilavosti. Ako
je bio koriten nizak toplinski input, u ovoj zoni e se javiti nakon hlaenja zavara
martenzit i donji bainit. Vii toplinski input e rezultirati u grubljoj strukturi bainita i
ferita uz smanjenje udarne ilavosti.
Zona finog zrna
Osnovni materijal, koji je strukture poputenog martenzita, u ovoj se zoni transformira u
strukturu ferita i perlita koja je metalurki slina normaliziranoj strukturi, s dobrom
udarnom ilavosti.
Zona izmeu A1 i A3 se sastoji od sorbita i troostita (trostita).
Zona poputanja
Ova zona moe biti meka - nie vrstoe i granice razvlaenja od OM ako koristimo
velike toplinske inpute. Ova zona ima dobru udarnu ilavost.
U kojem e iznosu doi do pada vrstoe i granice razvlaenja u ZUT poboljanog elika
ovisi o toplinskom inputu pri zavarivanju. Ako je toplinski input prenizak, tada e
vrstoa i granica razvlaenja biti via, a ilavost u ZUT nia u odnosu na OM.

Zahtjevi koje mora zadovoljiti izvor energije za zavarivanje taljenjem. Izvor mora:
1. Djelovati lokalno na odreenu povrinu ili volumen radnog komada, koji se zavaruje.
2. Snaga izvora P[ W] mora biti dovoljna da lokalno zagrije odreenu zonu do
zahtijevane temperature, te da kompenzira toplinske gubitke odvoenja topline u okolni
hladni materijal i gubitke konvekcijom i radijacijom u okolinu.

3. Gustoa toka energije na povrinu zavarivanog predmeta q2

mora prekoraiti
odreenu vrijednost ovisno o obliku, dimenzijama i fizikalnim svojstvima predmeta, koji
se zavaruje, da bi dolo do taljenja odnosno zavarivanja.

Prema obliku energije koja se koristi za zavarivanje izvore energije moe se

podijeliti na:
1. elektrine,
2. kemijske,
3. mehanike,
4. difuzijske i
5. optike.
Sam oblik koritene energije nije bitan za dovoenje materijala u stanje za zavarivanje,
ve gustoa toka energije. Kod zavarivanja dolazi do pretvorbe energije iz jednog oblika
u drugi.
Prema gustoi toka energije na mjestu zavarivanja, izvore moe se podijeliti na izvore s:

1. Visokom gustoom, koji tale i isparavaju materijal (vie od 102 do 104

2. Normalnom gustoom, koji tale materijal (10-1 do 102

zavareni spoj taljenjem.

) odnosno ostvaruju

3. Niskom gustoom, koji dovode materijal u zagrijano stanje kada je difuzija olakana,
ali ne tale materijal

(ispod 10-1

).

Vrste koncentriranih izvora energije - obzirom na fizikalni karakter izvora:

1. Mlaz vruih plinova: plinski plamen i mlaz plazme. Izmjena energije s povrinom
zagrijavanog tijela vri se uglavnom konvekcijom.
2. Elektrini luk izmeu vanjske elektrode (taljive ili netaljive) i zagrijavanog podruja
(kruga grijanja) na povrini zagrijavanog tijela. Energija se prenosi na predmet direktno
udarom elektrona (pretvorbom kinetike energije u toplinsku), konvekcijom i radijacijom
topline iz elektrinog luka, te prijenosom topline kapljicama materijala.
3. Tok nabijenih estica ubrzanih u elektrinom polju: mlaz elektrona ili iona u vakuumu.
Energija se generira udarom estica u tijelo.
4. Tokovi zraenja - optiki izvori: sunano zraenje, laser (snop zraenja optikog
kvantnog generatora), zraenje tijela visoke temperature i drugi.

5. Elektrina struja na kontaktnim povrinama uzrokuje zagrijavanje tih povrina kod

elektrootpornog zagrijavanja, a ista pojava se javlja i pri prolazu inducirane struje visoke
frekvencije kod VF zavarivanja, te prolaskom struje kroz rastaljenu trosku kod EPT
zavarivanja. U svim ovim sluajevima stvara se Jouleova toplina ili na kontaktnim
povrinama zbog poveanog elektrinog otpora ili prolazom struje kroz odreen
volumen, koji ima elektrini otpor.
Q=

R=

, ; R ovisi o temperaturi pa se moe pisati:

Rt = Ro (1+ T), ; otpor pri temperaturi T

temperaturni koeficijent elektrinog otpora, oC-1

l duina vodia, mm
A presjek vodia, mm2

Bilanca snage/energije kod elektrolunog zavarivanja

Efektivna energija za elektroluno zavarivanje (Eef):

Iskoritenje energije za taljenje. Dimenzije zone taljenja

Glavni zadatak izvora energije je taljenje metala za vrijeme zavarivanja. Koliina metala,
koja se tali pri zavarivanju ovisi o obliku i dimenzijama spoja, vrsti metala, o broju
prolaza (slojeva) i o postupku zavarivanja. Poeljno je ponekad da se zavaruje s manjim
toplinskim inputom, to je lake ostvarivo ako su gustoe toplinskog toka vee.
Koliina topline potrebna da se jedinica mase 1g zagrije od To do Tt, rastali i da se talina
zagrije do neke temperature T1:
QG = c . (Tt - To) + qt + ct (T1 - Tt), J/g
gdje su:
c - specifina toplina krutog metala za interval To do Tt , J/g C

ct - specifina toplina taline za interval Tt do T1, J/g C

qt - latentna toplina taljenja, J/g
To - poetna temperatura metala, oC
Tt - temperatura talita, oC; Za elik ~ 1500 oC
T1 - temperatura taline, T1 > Tt, oC; Za elik ~ 1800 oC
Koliina topline potrebna za zagrijavanje do talita, taljenje i povienje temperature taline
na T1 za masu metala poprenog presjeka AZT = ADM + AOM koji se istali u 1 s:

Q1= QG . AZT . v . ,
gdje su:

- gustoa,

v - brzina zavarivanja,
Q1 = Ptaljenja, W
Ako se stavi Q1 u odnos prema efektivnoj snazi izvora:

Eef = . U . I ,
dobit e se stupanj korisnog djelovanja energije za taljenje

Stupanj korisnog djelovanja energije za taljenje t ovisit e o postupku zavarivanja,

materijalu kojeg zavarujemo, debljini materijala i obliku spoja. to je vea toplinska
vodljivost materijala, to e biti nii t, jer e se bre odvoditi toplina od mjesta
zavarivanja u okolni hladniji materijal.
Utjecaj toplinske vodljivosti je izraeniji za izvor s malim gustoama toplinskog toka.
Kada se napr. zavaruje plinskim plamenom aluminij, t = 2 %, a 98 % su gubici topline.
Oblik i dimenzija ZT u jednom prolazu

Na oblik i dimenzije poprenog prejesjeka rastaljene kupke odnosno gusjenice utjeu:

1. Toplinski input:

Eef =

.,

2. Koncentriranost izvora energije izraena koeficjentom "k" [ mm-2] i gustoa toka q2 max
[ W/mm2] , koje opisuje izraz normalne Gaussove razdiobe toka energije:
q2 = q2 max . exp (- k . r2); q2 max =

.Pef , W/mm2

3. Temperatura predgrijavanja odnosno izmeu prolaza To.

4. Fizikalno - toplinske karakteristike materijala , c,

5. Karakter postupka
zavarivanja i poloaj
zavarivanja.
Smanjivanjem brzine
zavarivanja obino raste
penetracija "p".
Ako je brzina premala tada
e velika metalna kupka
ispod
izvora energije spreavati
dalju penetraciju elektrinog
luka.
Poloaj zavarivanja i smjer
napr. odozgor-dole i
nagnutost predmeta utjeu na
oblik i penetraciju zavara
odnosno ZT.

irina gusjenice (irina ZT) b

Dimenzije zone taljenja - ZT.

Iz izraza za irinu ZT mogu se uoiti utjecaji na dimenzije ZT za elik:

za trodimenzionalno voenje topline.

rZT = rZT (U, I, v, , c, , To); b = 2 . rZT3 dim.

yZT =

za dvodimenzionalno voenje topline

yZT = yZT (U, I, v, , c, , , To); b = 2 . yZT2 dim

Duina izvlaenja jedne elektrode li

= Eef =

gdje su :
t - vrijeme taljenja jedne elektrode, s

li, - duina izvlaenja jedne elektrode, mm pri emu se unosi Eef=

li =

.;

li =

li = li
Obino se za praktinu primjenu treba primjenjivati koriteni toplinski input na temelju
mjerenja nekih veliina, koje se mogu u praksi mjeriti, a to su:

AZT, mm2 - povrina presjeka zone taljenja; AZT

b, mm - irina prolaza; b

li, mm - duina izvlaenja jednog prolaza; li

zavarivanja.

, jednom elektrodom kod runog REL

Veliine b i li se mogu kontrolirati za svaki prolaz u proizvodnji, AZT pri analizi makro
izbrusaka, napr. kod atesta postupka ili analiza otkaza.
Povrina presjeka zone taljenja AZT
Iz izraza za t moe se izraunati:

AZT =

; QV = . QG,

AZT =
QV ..... Koliina topline potrebna da se 1 mm3 metala zagrije od temperature okoline do
talita, da se rastali i da temperatura taline dosegne T1.

AZT =

. Eef

AZT = const . Eef = Kt . Eef

Za neki postupak zavarivanja i t se ne mijenjaju bitno pri promjenama napona, struje i
brzine zavarivanja, pa je priblino popreni presjek jednog prolaza proporcionalan
toplinskom inputu.
Primjer. Elektrolunim zavarivanjem polaemo gusjenicu /prolaz/ na elik uz sljedee
uvjete:
U = 20 V = 0,9 = luka
I = 200 A t = 0,3

v=5

AZT =

AZT =

QV = 10

= 21.6 mm2 ili

. Eef = 0.03 . Eef= 0.03 . 720 = 21.6 mm2 ; Kt = 0.03 = const.

IZVORI STRUJE ZA ZAVARIVANJE

Izvori struje za zavarivanje su takovi elektrini ureaji koji daju na mjestu zavarivanja
elektrinu struju sa karakteristikama pogodnim za zavarivanje.
Kada su prikljueni na elektrinu mreu (trofaznu ili monofaznu) kae se da su u
praznom hodu (ureaj je pod naponom, spreman za rad, ali se jo nije uspostavio
elektrini luk). Napon praznog hoda mora biti dovoljan da se uspostavi elektrini luk, ali
ne smije biti previsok da bi ugrozio ovjekov ivot (u nekim nepovoljnim sluajevima).
Obino je napon praznog hoda kod runih ureaja oko 40 do 60 volti, a kod automatskih
ne iznad 100 V (110 V).
Ureaji za zavarivanje:
1.
2.
3.
4.
5.

Transformatori
Ispravljai
Rotacijski pretvarai
Agregati
Inverteri
Shema sistema za zavarivanje

1. Transformatori
Transformatori za zavarivanje su najproireniji, najvie upotrebljavani izvori struje za
zavarivanje koji izmjeninu elektrinu struju transformiraju u takoer izmjeninu struju
sa karakteristikama pogodnim za zavarivanje.

Rad transformatora se zasniva na principu elektromagnetske indukcije. Kada kroz primar

transformatora prolazi elektrina struja, formira se magnetsko polje (smjer silnica
magnetskog polja se odreuje po pravilu desne ruke). Kada se vodi (u ovom sluaju
sekundar transformatora) nae u promjenljivom magnetskom polju, tada se na njegovima
krajevima detektira razlika potencijala, tj. napon.
Ako se koriste kod REL zavarivanja, njihova je statika karakteristika strma. Koeficijent
iskoritenja takvog transformatora je =0,95 0,99. Statika karakteristika
transformatora se moe mijenjati u odreenom podruju.

Naini promjene statike karakteristike transformatora: - pomina ili zakretna kotva,

- transformator sa prigunicom

2. Ispravljai
Ispravljai su takovi izvori struje za zavarivanje koji daju istosmjernu struju za
zavarivanje sa karakteristikama pogodnim za zavarivanje. Uobiajeno se napajaju
trofaznom izmjeninom strujom. Nakon transformacije struje pomou transformatora za
zavarivanje, slijedi ispravljanje struje (poluvodike diode, tiristori, tranzistori, )

Princip ispravljanja izmjenine struje u istosmjernu pomou poluvodike diode.

Poluvodii ( Silicij, Arsen, Selen, ... )

N - poluvodi

Z - zaporni spoj
P - poluvodi

Sve te diode idu iza transformatora koji je tipian transformatoru za zavarivanje, ali ne i
jednak. Danas se za ispravljanje izmjenine u istosmjernu struju koristi moderna
tiristorska i tranzistorska tehnika, dok se ispravljanje struje pomou poluvodikih dioda
rjee susree na starijim izvorima struje u pogonima.
Ovisno o namjeni (koji postupak zavarivanja), statika karakteristika izvora struje moe
biti strma ili poloena. Napr. Za poluautomatsko zavarivanje MAG poloena, za EP (do
promjera ice za zavarivanje 3 mm) poloena, za EP (preko 3 mm promjer ice)
strma,
Izvedba ispravljaa za zavarivanje: Transformator + ispravljaki dio
Prednost ispravljaa nad transformatorima:
- daju stabilniji elektrini luk (nema promjena kretanja elektrinog luka 50 puta u
sekundi)
Nedostaci u odnosu na transformatore:
- skuplji su od obinog transformatora,

osjetljivi su na pad napona,

imaju manji stupanj iskoritenja,
Rotacijski pretvarai
Rotacioni pretvarai su takvi izvori struje za zavarivanje koji struju iz
elektrine mree posredstvom elektromotora i generatora pretvaraju u
struju vrlo dobrih karakteristika pogodnih za zavarivanje. Namjenjeni su
za rad u terenskim uvjetima i na mjestima sa nestabilnom elektrinom
mreom (velike i este oscilacije napona). Iako je to vrlo rijetko u praksi,
iza generatora moe slijediti ispravljaki dio, pa se na mjestu zavarivanja
moe imati pored izmjenine i istosmjerna struja.

Prednost pretvaraa pred ispravljaima ja da lako transformiraju elektrinu

struju napona 380 V na 50 V. Nedostatak je to su buni u radu i imaju
nii stupanj korisnog djelovanja. Cijena im je via u odnosu na
transformatore i ispravljae.
1. Agregati za zavarivanje
Agregati za zavarivanje neovisni su o elektrinoj mrei, tj. pogodni su za
montau. Pogone se od strane disel ili benzinskog motora, a on pokree
generator koji daje struju karakteristika pogodnih za zavarivanje. Cijena
im je znaajno via u odnosu na transformatore i ispravljae.
2. Invertori za zavarivanje
Invertori daju istomjernu ili visokofrekventnu pulsirajuu struju. Pojavili su se na tritu
u relativno novije vrijeme i sve se vie koriste u praksi zbog niza prednosti u odnosu na
ostale izvore struje za zavarivanje. Pored toga to daju stabilnu karakteristiku elektrine
struje za zavarivanje, prednosti im je izuzetno mala teina u odnosu na ostale izvore
struje za zavarivanje. Ova uteda u teini postignuta je smanjenjem dimenzija
transformatora, koji je za frekvenciju mree od 50 Hz masivan da se onemogui
pretjerano zagrijavanje u radu. Inverter se sastoji od ispravljaa koji daje istosmjernu
struju napona gradske mree, zatim tiristorskog dijela koji sjecka istosmjernu struju i
daje impulse fekvencije ak do 50 kHz. Ovi visokofekventni impulsni napona gradske
mree se zatim transformiraju na napon potreban u zavarivanju. Zbog visoke frekvencije
ne dolazi do zagrijavanja transformatora (skin - efekt). U sljedeem je koraku mogue
te impulse stopiti da daju istosmjernu struju.

Intermitencija stroja za zavarivanje:

Vrijeme ciklusa (tc) = vrijeme rada (tr) + vrijeme hlaenja (th) = 10 min
Napr. izvor struje ima intermitenciju = 30 % kod jakosti struje 200 A. To znai da je
mogue normalno vrijeme rada kod te struje tr = 10 min. = 0,3 10 = 3 min., a
potrebno vrijeme hlaenja th = 10 3 = 7 min.
Isti taj izvor struje moe napr. imati intermitenciju = 100 % kod jakosti struje 120 A. To
bi znailo da izvor struje moe raditi neprestano kod te vrijednosti jakosti struje, a da se
nee pregrijati u radu (nee se ukljuiti sigurnosna sklopka).
Podaci vezani uz intermitenciju stroja nalaze se na svakom izvoru struje za zavarivanje.
Kod zavarivanja se koristi i termin intermitencija pogona za zavarivanje. Ona se odnosi
na udio stvarnog gorenja elektrinog luka tijekom radnog dana. Kod REL zavarivanja se
smatra dobrom intermitencijom pogona vrijednost intermitencije od 30 %. Samo kod
dobro organiziranih pogona moe dostii vrijednost ak do 50 %. Jasno je da pri
zavarivanju postoje razliita pripremno zavrna i pomona vremena (izmjena elektrode,
ienje ljake, okretanje komada i dr.). Ova se vrijednost koristi za proraun trokova
zavarivanja i norme zavarivakih radova.

Magnetsko puhanje elektrinog luka izraeno je kod zavarivanja istosmjernom (DC)

strujom, a uzrikuje skretanje elektrinog luka (moe biti tako jako da izazove gaenje
elektrinog luka nakon nekoliko skretanja otklanjanja elektrinog luka). Ako i ne doe
do gaenja elektrinog luka, magnetsko puhanje elektrinog luka svakako smeta pri
zavarivanju. Elektrini luk je nemiran (nestabilan), as je dui as je krai, dovoljno ne
tali osnovni materijal, uzrokuje nepravilna gibanja kapljice na vrhu elektrode, te
neeljena rasprskavanja kapljice. Na sljedeim je slikama prikazano nekoliko
karakteristinih sluajeva magnetskog puhanja elektrinog luka pri zavarivanju.

Vee puhanje luka na poetku i na kraju ploe, a normalan luk u sredini ploe
Skretanje luka pri zavarivanju. Nedovoljno protaljivanje i jedne stranice lijeba ili
naljepljivanje.
Mjere za spreavanje magnetskog puhanja elektrinog luka:
1. Naginjanje elektrode u smjeru magnetskog puhanja elektrinog luka pri REL
zavarivanju (izvodi zavariva). Na taj se nain elektrini luk moe dovesti u
vertikalni poloaj. Ovo i nije ba pouzdana metoda. Ukoliko ne postoji mogunost
koritenja izmjenine struje, a puhanje je znaajno, postoji mogunost
prikljuivanja druge mase.

Otklon elektrode u smjeru puhanja luka. Elektrini luk se dovodi u vertikalni poloaj.
2. Pravilnim postavljanjem prikljuaka elektrine struje

Iskoritenje efekta puhanja elektrinog luka. Lake izvoenje kutnog zavara.

3. Postavljanjem vie masa

4. Upotrebom pominog kontakta (mase) na osnovnom materijalu

5. Dodatno magnetsko polje za upravljanje elektrinim lukom