Ivo Goldstein

BIZANTSKI IZVORI O OSMANSKOM

OSVAJANJU BOSNE 1463. GODINE
o tome kako su Osmanlije zauzele dio Bosn~ i kako je Bosansko
kraljevstvo nestalo 1463. godine svjedoe dva bizantska povjesniara:

Prvi je Laonik Halkokondil (ili Halkondil), roen oko 1424.,

umro oko 1490. Do 1460. godine ivio je na Peloponezu. Napisao
je deset knjiga "Prikaza iz povijesti" (~\:TTOOEi~ELc; iO'topt6>v) u kojima
obrauje razdoblje od 1298. do 1463. godine. U centru djela su
Turci Osmanlije - to je sasvim novo gledite u bizantskoj historiografiji. Stilom i jezikom Halkokondil podsjea na Tukidida i
Herodota, a u Herodota se ugledao i umeui u djelo mnogobrojne
ekskurse. U njima na zanimljiv nain pria, izmeu ostaloga, i o
Francuskoj, Engleskoj, Njemakoj. Njegovi interesi su, dakle, iroki,
ali su mu kronoloki podaci prilino oskudni. U svojim je opisima
koristio i osmanske izvore.'.
Drugi je Kritobul s Imbrosa, roen oko 1410. godine. Godine
1456. postao je po sultanovu nalogu namjesnik (arhont) na otoku
Imbrosu (danas turski otok Imroz blizu ulaza u tjesnac Dardanele)",

l K. Krumbacher, Geschichte der byzantinischen Litteratur (527-1453),

Mimchen 1897, 302.; W. Buchwald, A. Hohlweg, O. Prinz, Renik grkih i
latinskih pisaca antike i srednjeg veka, Beograd 1984,478-479; Tekst u Laonicus
Chalcocondylas, Historiarum de origine ac rebus gestis Turcorum, Bonnae 1853.
2 U glavnim crtama Krumbacher, Geschichte, n. dj., 309-310.; Iscrpno, J.
Radoni, Kritovul, vizantijski istorik 15. veka, Glas Srpske kraljevske akademije

230

Zbornik radova o fra Anelu ZVIZDOVIU (1498.-1998.)

Od Mleana je 1466. godine pobjegao u Carigrad, sada ve pod

osmanskom vlau. U svojem djelu Povijesti (Toropfrn) opisuje
razdoblje od 1451. do 1467. godine. Kritobul prepriava, oigledno
na temelju usmenih izvora, djela sultana Mehmeda II, kome je
njegova povijest i posveena. Na poetku knjige, u uvodnom
panegiriku, odnosno uvodnoj poslanici sultanu Mehmedu, kae "ako
sultan smatra da sve opisano odgovara istini, on e, sretan radi toga,
nastaviti opisivati sultanovu dalju vladavinu i djela koja bude sultan
izvrio ... ako se pak sultan ovo djelo ne dopadne, on, Kritobul, u
najveoj e poniznosti niice pred sultanom, ostaviti boljim od njega
da piu historiju... "3 Kao uzor u jeziku i stilu slui mu Tukidid i
imitiranje tog pisca ide ak tako daleko da se povremeno gubi
pouzdanost Kritobulova vlastita teksta." Umro je, po jednima,
vjerojatno kao monah na Svetoj Gori (Atosu),' po drugima, u drugoj
polovini ezdesetih preselio je u Carigrad i otada o njemu nema
podataka."
I Halkokondil i Kritobul opisuju pohode Mehmeda II. na Bosnu
i propast bosanske drave. No, o tim dogaajima tekstovi koje su
napisali nikako ne mogu biti prvorazredni izvori. Kao prvo, oni piu
na velikoj udaljenosti od mjesta zbivanja. I sam Kritobul priznaje da
nije bio oevidac dogaaja, nego da se samo raspitivao kod onih
"koji znaju"." Drugo, ni po koliini informacija, ni po njihovoj
pouzdanosti, ne mogu se usporeivati s drugim, suvremenim
izvorima. Njihove obavijesti o sjevernim dijelovima Balkana (o
nedugo ranije propalo] srpskoj despotovini, potom i o Bosni)
sumarne su i u njihovim znanjima ima dosta praznina."

138, II. razred 73, Beograd 1930, 61-83. Grki tekst ostao mi je nedostupan
(objavljenje u Parizu u Fragmenta Historicorum Graecorum, vol. V), stoga citiram
po Radoniu, zatim Lj. Tha1l6czy, Povijest (banovine, grada i varoi) Jajca
1450-1527, Zagreb 1916, obadvojica donose izvatke iz djela prevedene na
hrvatski (odnosno srpski); maarski prijevod Kritob losz: II. Mehemet lete, ed.
Karoly Szab , Budapest 1875; engleski prijevod History of Mehmed the
Conqueror by Kritovoulos, ed. C. T. Riggs, Princeton 1954.
3 Radoni, n. dj., 65; History of Mehmed, 3-4.
4 Renik grkih i latinskih pisaca, n. dj., 267-268.
5 Renik grkih i latinskih pisaca, n. dj., 268.
6 Radoni, n. dj., 64.
7 Kritobul, Uvodna poslanica; History of Mehmed, 4.
8 Radoni, n. dj., 81.

Ivo GOLDSTEIN: Bizantski izvori o osmanskom osvajanju Bosne 1463. 231

Navest u samo dva primjera: kada govori o Ugrima, Kritobul ih

spominje i pod imenom Pajoni. Radi se o tradiciji meu bizantskim
piscima da Ugre nazivaju Peoncima. No, Kritobulu se vjerojatno ini
da je ime Pajoni samo varijanta imena Panonci kojeg redovito
upotrebljava. On, uostalom, na jednom mjestu tvrdi da su Pajoni
zapravo one koji stariji izvori nazivaju "Dalmatinci, a noviji izvori
Bostrima'", da bi samo reenicu kasnije kraljem Pajona nedvojbeno
nazivao hrvatsko-ugarskog kralja. Bilo kako bilo, Kritobul
poistovjeuje Bostre, odnosno, Bosance, s Dalmatincima.'? Nije to
nita novo u djelima bizantskih historiara - i Ivan Kinam u 12.
stoljeu naziva hrvatsko-ugarskog kralja "peonskim kraljem", a
Bosnu, poput antikih pisaca, "dalmatskom zemljom".11 Halkokondil
Bosance naziva Ilirima. 12
Drugi primjer pogreke ili nejasnoe u Kritobulovu tekstu je pria
o tome kako je Stjepan Tomaevi uhvaen i pogubljen u
neposrednoj blizini Jajca, kada je bjeao iz. njega. Kao to je
opepoznato, Stjepan Tomaevi je iz Bobovca stigao do Jajca,
potom iz Jajca dospio do Kljua, a tek ga je tamo beglerbeg
Mahmud-raa Anelovi uhvatio, potom predao sultanu koji ga je
i pogubio. 3 Halkokondil tu epizodu opisuje mnogo preciznije i tek
se u nekim detaljima njegovo pripovijedanje razlikuje od teksta
Konstantina Ostrovikoga.14 Kritobulova pria, - po miljenju
Radonia, po mnogo emu slii priama turskih historiara Nerija,
Idrizija i Seadedina, to znai da su crpili iz istog izvora, moda iz
osmanske povijesti Urug-beja." Stoga se ini izvjesnim kako su
Halkokondil i Kritobul koristili razliite izvore za svoju pripovijest
o bosanskim dogaajima. No, nisam smatrao da je osnovni cilj ovog

KritobullV, 95; Tha1l6czy, 269; History of Mehmed, 187.

Kritobul, Uvodna poslanica sultanu Mehmedu; History of Mehmed, 5.
11 Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije (u daljnjem tekstu VIZJ) IV,
Beograd 1971, 51; Ioannis Cinnami Epitome, ree. A. Meineke, Bonnae 1836,
131-2.
12 Halkokondil, knjiga X; Tha1l6czy, n. dj. 264; Laonicus Chalcocondylas,
Historiarum, 530, 532, 535, 542.
13 Opirno, S. irkovi, Istorija srednjovekovne bosanske drave, Beograd
1964,327 i d.
14 Halkokondil, X knjiga; Thall6czy, 266-7; Laonicus Chalcocondylas,
Historiarum, n. dj., 535-538.
15 Radoni, n. dj., 80.
9

10

232

Zbornik radova o fra Anelu ZVIZDOVIU (1498.-1998.)

rada ustanovljavanje preciznosti ili potpunosti Kritobulova odnosno

Halkokondilova teksta. Time ~u se vrlo uspjeno bavili i Tha1l6czy,
i Radoni, i Cirkovi i drugi. Cinilo mi se da je mnogo zanimljivije
ustanoviti kakvi su im kriteriji historiografskog opredjeljivanja. Ne
ini mi se, stoga, da je potrebno do u detalje analizirati preciznost
vijesti ova dva bizantska historiara. Njihova je zanimljivost u
neemu drugome - u vrlo specifinom odnosu prema tim dogaa
jima, o stavovima koje obojica iznose. Njihovi historiografski kriteriji, odnosno, kriteriji po kojima biraju, s jedne strane, sebi simpati
ne, a s druge, sebi nesimpatine osobe ili strane, na prvi su pogled
neobini. Dakle, sredinja tema bit e mi svjetonazor ove dvojice
bizantskih historiara i njihovi razlozi da piu onako kako su pisali.
I to e biti svojevrsna ilustracija dramatinih bosanskih zbivanja
ezdesetih godina 15. stoljea.
Interes obojice povjesniara za bosanske dogaaje rezultat je
osmanskog osvajanja, a ne zasebnog interesa za bosansku povijest u
cjelini. Bizantinci, pa onda i bizantski historiari tijekom stoljea
doivljavali su Bosnu kao zemlju na rubu svojih interesa."
Bizant je vladao bosanskohercegovakim prostorima do doseobe
Slavena, Hrvata i Srba poetkom 7. stoljea, a onda opet tek u drugoj polovini 12. stoljea. Tada je, u vrijeme cara Emanuela Komnena, Carstvo kontroliralo ili itavu Bosnu ili barem njezine dijelove
Bosne, zaposjevi ih nakon 1165. godine, u onom istom pohodu
kojim je pripojena i Dalmacija. Emanuel Komnen bio je jedini
bizantski car koji je u svojoj titulaturi imao i pridjev "bosanski"
(~oaEV't'LK6<;).17 Bizantski se historiari stoljeima kontinuirano
zanimaju za istonojadransku obalu, ali gotovo nimalo za unutranjost, odnosno za kontinentalna podruja zapadno od Drine. UlI.
i 12. stoljeu, interesi bizantskih historiara dopiru do Drine, Save
i Dunava, do granice bizantske drave, odnosno do kuda seu
16 O tome, I. Goldstein, Bizantska vlast u Dalmaciji od 1165. do 1180. godine,
Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 30, Zagreb 1997,9-28; Vidi i irkovi, n. dj.,
na raznim mj.; VIZJ I-IV, VI, na raznim mj.
17 irkovi, n. dj., 352; G. Ostrogorski, Avtokrator i samodrac, Glas Srpske
kraljevske akademije 84, Beograd 1935, 95-187, pretisnuto u G. Ostrogorski,
Sabrana dela 4 (Vizantija i Sloveni);J. Ferluga, La Dalmazia fra Bisanzio, Venezia
e l'Ungheria ai tempi di Manuele Comneno, Studi Veneziani 12, 1970, 63-83,
pretisnuto u J. Ferluga, Byzantium on the Balkans. Studies on the Byzantine
administration and the Southern Slavs from VIIth to the XIIth centuries,
Amsterdam 1976, 193-213, op. cit. 198.

Ivo GOLDSTEIN: Bizantski izvori o osmanskom osvajanju Bosne 1463. 233

bizantski dravni interesi. U kasnijim stoljeima, kako se Carstvo

smanjuje, i interesi se suavaju.
No, ni Halkokondil ni Kritobul nisu vie bizantski historiari u
pravom smislu rijei. Kada oni piu, osmanski je sultan ve stolovao
u Carigradu. Bizantsko Carstvo je nestalo, onakvo kakvo je postojalo 1200 godina. Meutim, 1453. godine ne predstavlja posvemanju propast bizantske civilizacije, mnogo toga se gasilo u sljedeim
desetljeima, mnogo toga se pretoilo u islamsku kulturu i
civilizaciju na tlu Osmanskog Carstva i u samu osmansku dravu.
Ta transformacija kao tema istraivanja jo ni izdaleka nije
iscrpljena, jer je povezanost dviju drava i civilizacija vrlo velika,
iako to na prvi pogled nije tako oigledno. Osmanlije su vrlo
zahvalno batinili i na svoj nain koristili tisuljetne bizantske
tradicije. Da spomenem samo dva banalna primjera: prva turska
drava koju su jo krajem 11. stoljea osnovali Turci Selduci dobila
je ime Sultanat Rum - dakle, Rimski sultanat, jer je i Bizantsko
Carstvo sebe nazivalo rimskim. I novo ime za Konstantinopol Carigrad, koje su mu nadjenuli Osmanlije - Istanbul, zapravo je
grkoga podrijetla - dolazi od rijei Eic; tT)V ponv, dakle, "u grad".
Stoga i dva bizantska historiara ve poinju, bez obzira to su
Bizantinci i krani, to piu grkim jezikom, razmiljati u skladu s
osnovnom injenicom - da ive u novom carstvu ..
Naprimjer, pitanje koje se samo po sebi namee - da li Halkokondil i Kritobul u svojim tekstovima razvijaju tezu o nestanku jo
jedne kranske drave, tek desetljee nakon pada Carigrada i koju
godinu nakon pada Atene i Smedereva. Ne, uope ne! Kranstvo
ni jednog ni drugog pisca vie ne zanima, niti teki trenuci za
krane izazivaju u ova dva bizantska pisca bilo kakvo saaljenje.
Masovna pljaka i odvoenje u roblje koje su poinili sultan i
njegovi vojnici za vrijeme prodora u Bosnu po miljenju ove dvojice
pisaca posve je normalna stvar. Kritobul, opisujui osmansku
opsadu Beograda 1456. godine, tekim srcem priznaje da su
Osmanlije pretrpjeli poraz pod gradom; ipak navodi kako je ak i
sam sultan Mehmed II bio ranjen". Kritobulova pristranost, odnosno, zagovaranje ili pomaganje Osmanlijama iskazivalo se i u
praktinim djelima: dodvoravao se sultanu koji ga je 1456. godine
imenovao za namjesnika na Imbrosu. Ubrzo potom, 1457. godine,
pokuala je papinska flota, zauzevi nedaleke otoke Lemnos iTasos,

18

Radoni,

n. dj., 76; Kritobul II, 106; History of Mehmed, 115.

234

Zbornik radova o fra Anelu ZVIZDOVIU {1498.-1998.)

zauzeti i Imbros, ali ih je Kritobul, po vlastitim rijeim, uspio bogatim poklonima odvratiti od nakane." Mogue je da se bojao kako
bi kranska vlast bila preslaba da ouva otok pod svojom vlau, pa
da bi se Osmanlije brzo mogle vratiti i onda osvetiti. No, to je bila
tek Kritobulova pretpostavka, ili njegov izgovor pred itaocima zato je, kao kranin, odbio krane i sauvao osmansku vlast na
otoku.
Kada u svome djelu opisuje bitke, Kritobul ne spominje Krista ili
nekog sveca koji bi valjda trebao uvati kranske vojnike. Bilo bi to
u njegovu tekstu jedno ope mjesto koje se oekuje da stavi jedan
kranski pisac. Tako, kada govori o Bosni, tvrdi da su Osmanlije
dva puta, prvo "uz moni i strahoviti poklik Allah", potom "uz
snani poklik Allah" krenuli na zidine grada Jajca 20. U tipinoj
Tukididovoj maniri, Halkokondil prenosi navodni govor osmanskog
vojskovoe beglerbega Mahmud-pae svojim ljudima pod gradom
Kljuem. Poinje s "turski muevi" te obeaje da e sultan bopato
nagraditi onoga koji prvi prijee na drugu stranu rijeke Sane.'
I Kritobul i Halkokondil gaje ak suosjeanje za probleme osmanske vojske. Tako Kritobul kae kako u borbama oko Jajca "popada
mnogo odlinih junaka, osobito izmeu oklopnika i redova carske
garde, koji se nisu tedili i kojima se slavohlepnost dizala".22 S druge
strane, Bosanci su prikazani blijedo, za njihove probleme nema
interesa, ak i u tako dramatinim trenucima, kada oni dolaze moliti
Osmanlije za milost, a znaju da to nee moi izmoliti. Uostalom, i
sam Halkokondil tvrdi da su graani Kljua u trenutku kada su se
predali podijeljeni na tri skupine: ljudi iz prve ubijeni su odmah, oni
iz druge su poput roblja podijelJeni izmeu oficira, a oni iz tree su
odvedeni sultanu kao poklon.'
I Kritobul i Halkokondil, poput osmanskih izvora, posve opravdavaju osmansko osvajanje Bosne. Sultan je legitimno zauzeo zemlju, jer su ga bosanski kralj i njegovi suradnici stalno izigravali, ne
elei, kako kae Kritobul, "nikako sklopiti ugovora s carem ... niti
Kritobul II, 128-130. History of Mehmed, 120-12l.
20 Kritobul V, 21, 25; Thallczy, 272; History of Mehmed, 200-201.
21 Halkokondil, X; Thall6czy, 266-7. Laonicus Chalcocondylas, Historiarum,
538.
22 Kritobul V, 27; Thall6czy, 273; History of Mehmed, 20l.
23 Halkokondil, X; Thall6czy, 267-8; Laonicus Chalcocondylas, Historiarum,
539.
19

Ivo GOLDSTEIN: Bizantski izvori o osmanskom osvajanju Bosne 1463. 235

mu plaati danak ili biti o njemu ovisni'v" Gotovo istim rijeima

pie i Halkokondil, pa onda njegova pria poprima karakteristike
legende u kojoj je opet sultan posve upravu. 25 Po njima dvojici,
sultan je na Bosance bio ljut, jer nisu htjeli platiti danak, ali to je bila
pravedna ljutnja. Ako je uope potrebno opredjeljivati se o
dogaajima od koji je proteklo vie od pola tisuljea, onda treba
rei da se radilo o istoj ucjeni.
Bosanski je "vladar" (radi se o Stjepanu Tomaeviu) prikazan kao
kukavica, jer on iz Jajca pokuava pobjei nou, ali su ga "taborske
strae prepoznale, dadu se za njim u potjeru, pa stigavi i zarobivi
ga odvedu pred caraoo.'126 Stjepanov bijeg Kritobul je iskoristio da ga
oznai kao kukavicu, pa na taj nain otklanja bilo kakvu moralnu
dilemu o tome da li ga je sultan smio ili nije smio ubiti. Cini se kako
smatra da se radi o pravednoj kazni za bjegunca. Kada Kritobul
opisuje neuspjelu ekspediciju Matijaa Korvina na Drinu 1464.
godine, gotovo s radou opisuje njezinu propast. 27
Nasugrot tome, sultan je junak: on se borio u redovima svojih
vojnika. 8 On je i brian, jer, kada je vidio "da njegovi vitezovi
redom padaju oo. dade vojsci trubiti na uzmak i povue se van dohvata strelica"." Kako bi sultanov moralni lik bio to svjetliji, pada u
oi kako je Kritobul preutio (ili moda nije znao?) da je osmanski
vojskovoa Mahmud paa uhvatio Stjepana T omaevia u Kljuu,
te da mu je dao rije kako mu nee nita na ao uiniti, a da tu rije
sultan nije htio potovati."
Carske kronike jedna su od znaajnih vrsta u bizantskoj historiografiji tijekom stoljea. U njima car je uvijek u sreditu pozornosti,
on o svemu odluuje, za sve dobro je zasluan i njegovi su postupci
uvijek opravdani. Radi se o svojevrsnoj panegirikoj vrsti. I Kritobul
i Halkokondil piu na taj nain, ali u sreditu njihove pozornosti
vie nije bizantski car, ve osmanski sultan.

Kritobul IV, 96; Tha1l6czy, 273; History of Mehmed, 187.

25 Halkokondil, X; Tha1l6czy, 264-5; Laonicus Chalcocondylas, Historiarum,
532-3.
26 Kritobul IV, 103; Thal16czy, 270; History of Mehmed, 188-189.
27 Kritobul V, 30-38; Thall6czy, 273-275; History of Mehmed, 202-204.
28 Kritobul V, 27; Thall6czy, 273; History of Mehmed, 20t.
29 Kritobul V, 28; Thall6czy, 273; History of Mehmed, 202.
30 Kritobul IV, 101; Thall6czy, 273-275; History of Mehmed, 188.
24

236

Zbornik radova o fra Anelu ZVIZDOVIU (1498.-1998.)

Tijekom itave bizantske povijesti ivio je meu carskim

podanicima osjeaj OOUAE111, dakle, naelo podvrgavanja i lojalnosti
caru." Pokornost prema caru sada su bizantski podanici samo zamijenili pokornou prema novom, osmanskom sultanu. Ni za
Kritobula ni za Halkokondila nema revolucionarne promjene, jer
sultana zovu ~llOLAEUC;, dakle, daju mu titulu koju su stoljeima
njihovi preci ljubomorno uvali samo za bizantskog cara. Fascinaciju
Bizantom njih su dvojica zamijenili fascinacijom prema sultanu.
Koliko su Halkokondil, odnosno, Kritobul, posjedovali OiKE1WCJLC;,
dakle, osjeaj zajednitva s drugim stanovnicima novouspostavljenog
Osmanskog Carstva, ostaje nejasno. U uvodnom dijelu svoga djela
Kritobul objanjava da se muio da ugodi sultanu, a istovremeno se
boji da se ne ogrijei o svoje sunarodnjake. Da li su to lane dileme
kranina koji se vrlo dobro pozicionirao unovouspostavljenoj
osmanskoj hijerarhiji? Kako god bilo, iskreno ili neiskreno, Kritobul
moli itaoce da ne pomisle kako on ne suosjea s kranima u
njihovoj nesrei.P Tvrdi da je "Bizantsko Carstvo bilo iznimno
velika i znaajna drava, najstarija koju mi znamo..." te da je
"razorena nakon borbe koja nije dugo trajala"." Potom nastavlja: "u
svijetu sve nestalno i da sila i vlast nisu uvijek na jednom mjestu, ve
da se sele sad ovamo sad onamo. Stoga nije udno da su vlast i srea
napustila Romeje... Ako su neki dravnici, kao loi ljudi, grijeili u
upravljanju, ne moe se zbog toga cijeli narod kriviti ..." Potom se
usporeuje s rimsko-idovskim historiarem Josipom Flavijem kojeg
naziva ljubiteijem istine. Naime, Josip Flavije "je u svojoj knjizi (op.
I. G. - Zidovski rat) isticao sreu i vrline Rimljana, ibajui, pri
tome, nevaljalce u svojem roenom narodu. Tako emo i mi
postupiti, imajui uvijek pred oima ono to se prilii i istinu... "34
ini se da je u negativistikom opredjeljivanju prema Bosancima
presuivala injenica da su oni katolici ili barem veim dijelom

.ll A. Guillou, L'Italia bizantina, douleia e oikeiosis, Bulletin dell'Istituto storico

italiano per il medio evo, 78, 1967, 1-20; Idem, Rgionalisme et independance
dans l'empire byzantin au VIle siecle, L'exemple de l'exarchat et de la Pentapole
d'Italie, Rome 1969, 101; Vidi i I. Goldstein, Bizant na Jadranu, Zagreb 1992, na
raznim mj.; Isti, O naravi bizantske prisutnosti na istonojadranskoj obali, Radovi
Zavoda za hrvatsku povijest 24, Zagreb 1991,5-13.
.12 Kritobul I, 9; History of Mehmed, 11.
.1.1

Kritobul, I, 3; History of Mehmed, 9.

.14

Kritobul, I, 9-15; History of Mehmed, 11-12; vidi i Radoni, n. dj., 67.

Ivo GOLDSTEIN: Bizantski. izvori o osmanskom osvajanju Bosne 1463. 237

katolici." Bilo je to doba kada su odnosi izmeu zapadne i istone

crkve bili na najnioj razini. Iako je na Feraro-firentinskom koncilu
1439. godine prihvaena crkvena unija, Bizantinci su je i razvrgnuli
1452. godine, u dramatinoj situaciji pred sam pad Carigrada. Bio
je to trenutak kada se jo bezuspjeno pregovaralo o pomoi
zapadnog svijeta, prvenstveno Talijana, opkoljenom gradu. I Halkokondilova i Kritobulova opa stajalita svjedoe vjerojatno o opem
raspoloenju. Cinjenica da bosanski kralj i njegovi ljudi trae pomo
od pape i katolikog svijeta dodatno je mogla osnaiti indiferentnost
dvojice bizantskih povjesniara, ali u njihovu tekstu o tome nema
direktne potvrde. No, ta indiferentnost prema kranskoj patnji
veim dijelom proizlazi iz suoavanja s gorkom realnou - sa
spoznajom da Bizanta vie nema, da su krani potlaeni i da valja
sluiti novom gospodaru - osmanskom sultanu i pisati o dogaajima
na nain da on ne moe prigovoriti.

35 U ovom se tekstu ne moemo baviti tim problemom. O njemu postoji

iznimno opsena literatura koja se citira u drugim prilozima u ovom zborniku.
Valja ipak spomenuti da Halkokondil tvrdi, svjedoei o vjerskim prilikama, da je
regija kojom vlada Sandalj Hrani Kosaa nastanjena "kudugerima" - vidi,
irkovi, n. dj., 309, 381, Halkokondil, V. knjiga; Laonicus Chalcocondylas,
Historiarum, 249.

toI oo ./L:/(
!

ZBORNIK RADOVA
sa Znanstvenoga skupa u povodu 500. obljetnice smrti

FRA ANELA ZVIZDOVIA

1~
1)~3tt~lJ

Sarajevo - Fojnica, 2000.