The clod and the pebble (William Blake)

"Love seeketh not itself to please,

Nor for itself hath any care,
But for another gives its ease,
And builds a heaven in hell's despair."
So sung a little Clod of Clay,
Trodden with the cattle's feet,
But a Pebble of the brook
Warbled out these metres meet:
"Love seeketh only Self to please,
To bind another to its delight,
Joys in another's loss of ease,
And builds a hell in heaven's despite."

Zemlja i kamen (preveo Luko Paljetak)

"LJubav se ništa ne brine za se,

Niti je more takvi jadi,
Kao dar drugim radosno da se,
Unatoč Paklu Nebo gradi."
To reče gruda zemlje koju
Smrvilo stado svu u prah je,
Kamen u potok skriven svoju
Odvratio joj u taj mah je.
"Ljubav tek samu sebe znade,
Strastveno druge hvata tog radi
I svima redom spokoj krade;
Unatoč Nebu Pako gradi."

Zemlja i oblutak (prevela ja)

"Ljubav ne traži zadovoljenje

niti za sebe ima mara,
Već drugome donosi smirenje
i raj u očaju pakla stvara."
Tako je pjevao busen zemlje
izgažen nogama stoke,
Dok je iz potoka oblutak
cvrkutao neke drukčije sroke:
"Ljubav je sebična sama po sebi
i veže te u svom sjaju.
Veseli se gubitku spokoja
i gradi pakao za inat raju."
Hola!

Tvoj prijevod je objektivno razumljiviji, barem što se mene tiče, ipak si ti već odavno
profesionalac&majstor engleskog. :) Paljetak je prebacio težište na pjesnički izričaj&rimu, no
time je izgubio na jasnoći; mislim da je to uvriježena boljka prevođenja, pogotovo kada se
radi o poeziji.
No, pošto si original prevela sama sebi, u skladu s nutarnjim poimanjem; za tebe je sasvim
sigurno najbolji, jer je djelo tvog Genija koji uvijek nepogriješivo pogađa što je
"najbolje&ispravno" za "tebe".
Djelo je nemoguće primjereno prevesti ukoliko Genij autora ne progovori kroz Genij
prevodioca, buđenjem unutrašnjeg razumijevanja "što je pjesnik htio reći"; no, ono neće biti
pobuđeno ukoliko nedostaje iskustva&obrazovanja iz tematike&jezika kojim se autor bavi.
Npr., ako prevodioc nema iskustva u ljubavi; koliko god bio vrsan poznavatelj jezika na
kojem autor piše, nikada neće uspijeti iznjedriti kvalitetan prijevod, izuzev u slučaju da Genij
autora direktno "struji" kroz Genij prevodioca.

Pjesma je izvrsna, prikazuje svu raskoš Blakeovog Genija, kao i iznimnu razvijenost njegove
duše, jer je uočio razliku između ljubavi utemeljene na "ja"&"ne-ja", razliku između
ljudske&božje ljubavi; no, svaka ljubav u sebi sadrži sjeme božje ljubavi; jer su sve ljubavi
samo raznolike fluktuacije&preslike te jedne ljubavi koja je jedna, stoga je ljubav jedan od
puteva koji vodi prema božjem kraljevstvu, sveopćem jedinstvu, harmoničnoj melodiji sfera.
Umjetnost je najčišći oblik izražavanja duha kroz kreativnost stvaranja, manifestacije duha u
materiji; znanost joj je ravnopravna, samo što je suprotnog predznaka, na drugom tasu vage.

Ljubav uništava ego, čineći čovjeka boljim čovjekom sadeći u njemu klicu božanskog; no s
druge strane, ego uništava ljubav; potičući čovjeka da uništava ono što najviše voli i do čega
mu je najviše stalo; jer je putem ljubavi vezan za svog SAČ-a, i putem Njega za Boga; ego
reagira poput škorpiona okruženog vatrom i ubija sam "sebe", ali to "sebe" nije "on" koji i
treba biti "ubijen"; već "ranjavanje" duše, onemogućavajući duši "spasenje" i božju hranu
"manu". Ego se plaši da će izgubiti "sebe", svoje "ja", dominaciju&prevlast; ali upravo to
gubljenje "ja" aktivira buđenje "istinskog ja". Voljom se borimo protiv ega u sebi i drugima,
Ljubavlju se čvrsto vezujemo za Anđela. Svemir je beskonačan kao što je i ljubav
beskonačna, stoga ona u naš život može ući kroz onoliko vrata koliko si ih sebi dopustimo
otvoriti, i nikada se jedna vrata ne zatvore a da se pri tom druga ne otvore. Uništavanje je i
drugi naziv za promjenu, smrt, koja je sastavni dio putovanja života; ona nas pročišćava,
riješava otpada i vodi od grubog prema finom; od materijalnog prema duhovnom; no također
djeluje i u suprotonom smjeru; utjelovljujući duh u materiji, obnavljajući život.

Kada se alkemija ljubavi pokrene, ona istovremeno jača i Istinsko Jastvo&ego; stoga ako
voljom ne učvrstimo srce povodeći se jedino za Njegovim vodstvom utemeljenim u Geniju
koji "sija odozgo"; tada postoji opasnost da "ugrizemo ruku koja nas hrani" ili da završimo u
"ropstvu ljubavi koja to više nije" - hraneći se na vratima kroz koja nam više ne stiže "mana"
već "prokletstvo".
Ufff, ma vidi ti mene; što mi bi?! :)
Ova pjesma me potakla da ti pišem o nečemu o čemu ti ionako već sve znaš; ovo više sliči na
jednu stranicu mog dnevnika nego na prepisku; očito je da mi je bila neophodna jedna kratka
rekapitulacija - "pisanje samom sebi". :)
E baš si mi pomogla s ovim mailom; Blake je izvrstan pjesnik!!

Pozdrav&živila! :)