Arheologija antičke

Grčke
 www.sajt.com.hr

1. Kronologija

Pojednostavljen prikaz periodizacije antičke grčke civilizacije

PERIODIZACIJA GRČKE UMJETNOSTI

Protogeometrijski period 1000-900 BC

1. GEOMETRIJSKI Ranogeometrijski period 900-850 BC

PERIOD
(1000-700 BC) Srednjegeometrijski period 850-750 BC

Kasnogeometrijski period 750-700 BC

Rani arhajski period 700-590(580) BC

2. ARHAIKA
Srednji arhajski period 590(580)-530 BC
(700-480 BC)
Kasni arhajski period 530-480 BC

Rana klasika - Strogi stil 480-450 BC

Klasika na vrhuncu 450-420 BC

3. KLASIČNO DOBA
(480-320 BC)
Bogata klasika 420-380 BC

Kasna klasika - zrela 380-320 BC

Rani helenizam 320-250 BC

4.HELENIZAM
(323-31 BC) Srednji helenizam 250-150 BC

Kasni helenizam 150-31 BC

2
 www.sajt.com.hr

Geometrijski period

-nadovezuje se na submikensko razdoblje (1150 - 1050.g.pr.Kr)

-s pozicije arheologije to bi se moglo nazvati starije željezno doba (kronološki)
-povijesno to je helenski srednji vijek (mračno doba - 1100. - 700.g.pr.Kr) - najslabije
istraženo razdoblje
-keramika od 6. st. ima prepoznatljive organske linije ukrasa i likove koji podsjećaju na
istočnjačku umjetnost. Zato tu keramiku nazivamo - orijentalni stil

Arhajski period

-pripada željeznom dobu ali se ne zove tako

-arhaios - odnosno stara ili drevna civilizacija u odnosu na klasični period
-700.g.pr.Kr. - 480.g.pr.Kr (500. u nekim područjima)
-u arhajskom razdoblju pojavljuje se značajnija arhitekture, glavni oblik grčke
arhitekture je hram koji se razvija iz mikenskog megarona
-pojava kurosa i kora

Klasika

-“najbolja”, “prvorazredna”
-izraz se koristio i u vojsci za prve redove
-5. i 4. st. pr. Kr.
-povijesno gledano obuhvaća period kada je Grčka bila mozaik nezavisnih država
slobodnih od straha od strane dominacije nakon Perzijskih ratova.

Helenizam

-naziv - njemački autor 19. st. - prema nazivu za helenizirane Židove (koji su prihvatili
grčke običaje) - helenistoi
-nastupa sa ~ Aleksandrom V. (Makedonskim)
-sa njim Grčka civilizacija ulazi u rimsku civilizaciju
146 g. pr. Kr. - Grčka postaje rimska provincija

3
 www.sajt.com.hr

2. Geometrijski period
4 faze:
-protogeometrijski period
-rani geometrijski period
-srednji geometrijski period
-kasni period
1050 - 900g.pr.Kr.
900 - 850g.pr.Kr.
850 - 750g.pr.Kr.
750 - 700g.pr.Kr.

-Seoba Dorana i njihovo osvajanje Peloponeza, prilikom kojeg je uništena mikenska

civilizacija, u tradiciji je poznata pod nazivom „povratak Heraklovica“, buduci da su
svojim pretkom proglasili ahejskog mitskog junaka Herakla. Ti događaji korespondiraju s
početkom željeznog doba. ~1150.gpr.Kr. su uglavnom svi mikenski spomenici uništeni.
-Taj period između 1150. g. pr. Kr. i 1050. g. pr. Kr. se naziva submikenski period, i to je
tranzicija iz mikenske u grčku civilizaciju.
-Ovaj period se najbolje može pratiti na području Atike (pod tim nazivom
podrazumijevamo šire područje grada Atene).
-Geometrijski period je karakterističan po posudama koje su po svojoj formi i podjeli na
veći broj traka (horizontalnim frizovima) slične mikenskima, ali na njima nestaje
figuralna dekoracija (životinjske, ljudske figure, mitološka bića, i sl.) već se zadržava
geometrijska dekoracija najjednostavnijeg karaktera - koncentrične kružnice ili
polukružnice - koje zauzimaju jedan, eventualno dva friza posude, dok je ostatak
neukrašen.
-Prva stoljeca razvoja grčke civilizacije (od kraja 11.st do sredine 8.st.pr.Kr.) iz povijesne
perspektive se nazivaju „mračno doba Grčke“ ili „helenski srednji vijek“. Do kraja
8.st.pr.Kr. nema podataka literarne naravi jer nema pisma, pa time ni pismenih ni
epigrafskih izvora.
-Krajem 8.st.pr.Kr Grci preuzimaju pismo od Feničana, prilagođavaju ga svom jeziku i
nastaje grčki alfabet. Prema arheološkim spomenicima najranija pojava ovog pisma seže
negdje u 730/720.g.pr.Kr.
-Prema Jamesu Whitley-u najvažniji kronološki reperi za geometrijski period su bili
osnivanje Megara Hyblaea-e i Syracuse (grčke kolonije na Siciliji). Za datume njihova
osnivanja znamo preko grčkih pisaca Tukidida i Euzebija.
-U koloniji Pithekoussai na otočicu Ischia kod Napulja su pronađeni fragmenti grčke
geometrijske keramike i također skarabej s imenom faraona Bocchoria.
-Ustaljena podjela geometrijskog perioda se odnosi na Atenu i njenu najbližu okolicu
-Atena - istraživanja počinju skoro odmah nakon osamostaljenja Grčke, postaje glavni
grad, a jedna od prvih zadaca je bila očistiti atensku akropolu od ostataka iz bizantskog i
otomanskog vremena itd., počinju se sastavljati neke građevine kod kojih je to bilo
moguce, npr. Hram Atene, Nike Polias itd., najkasnije do 9.st Atena je glavni umjetnički
centar u Grčkoj

4
 www.sajt.com.hr

2.1. Protogeometrijski period (1050 - 900.g.pr.Kr)

-Najstariji period se naziva protogeometrijski (onaj koji prethodi pravom geometrijskom

periodu)
-~1000g.pr.Kr. dolazi do promijena u ritusu pokapanja. Ritus inhumacije koji su
mikenjani koristili je zamjenjen sa ritusom incineracije (spaljivanje) i odlaganja ostataka
u urne. Najljepši primjeri se nalaze na atenskim grobljima Kerameikos i Dipilon.
Naravno, to nije generalna pojava, npr. u Ateni se djeca se inhumiraju, dok se samo
odrasli spaljuju i njihovi ostaci se stavljaju u urne. U Korintu i Argosu, u kasnijim
razdobljima prevladava inhumacija, dok se na Kreti podjednako koristi i inhumacija i
incineracija.
-Groblja na području Atike su najbolje istražena, pa zato imamo najviše podataka. Svi
drugi centri rade pod utjecajem Atene u vecoj ili manjoj mjeri.
-Urne se obično polažu u manje jame iskopane u četvrtastim rovovima i slažu se jadna do
druge, jama se poklopi pločom ili nečim drugim, oko urne mogu biti grobni prilozi,
keramičko posuđe, a onda se taj grob zatrpava humkom da se obilježi ili se označava
velikim keramičkim posudama koje funkcioniraju kao nadgrobni spomenici.
-Kad grobne posude zamijene nadgrobne statue, završava geometrijski i počinje
orijentalizirajuci period.
-Za sahranjivanje ostataka starijih žena koristile su se posude sa drškom na trbuhu, dok su
za sahranjivanje muškaraca bile posude sa drškom na vratu.
-Najviše nalaza iz ovog perioda imamo u vidu
keramike.
-Jedino što je zajedničko keramici svih doba sa
mikenskom je podjela na frizove, a karakteristična je
po geometrijskoj dekoraciji. U ovom još uvijek ranom
periodu Grčke civilizacije, geometrijska dekoracija je
ograničena na mali dio posude

2.2. Rani geometrijski period

-U prvoj polovici 9.st. javlja se meandar (naziv je dobio po rijeci Meandar u Maloj Aziji
koja teče krivudavo). To je tipičan ukras za ovo razdoblje. Počinje se javljati i
kompleksnija geometrijska dekoracija koja ispunjava cijelu posudu (horor vacui - strah
od praznog prostora).
-Osim meandra počinju se javljati i cik cak linije, trokutici, koncentrični krugovi, svastike
itd. One frizove koji nisu tako ukrašeni premazuje se firnisom tako da je samo mali dio
posude ostavljen u originalnoj boji.
-U Ateni i Argolidi se javlja rani geometrijski stil. U Ateni traje od oko 900.pr.Kr. do
oko 860.pr.Kr, dok u Argolidi i Korintu traje malo duže što znači da Atena prednjači u
inovacijama

5
 www.sajt.com.hr

2.3. Srednji geometrijski period

-traje od oko 850.g.pr.Kr do oko 750.g.pr.Kr; najranije završava u Ateni, a nešto kasnije
u Korintu i nekim drugim centrima
-Zoniranje posuda sve više uzima maha, trake su sve gušće i pliće, pa posude počinju
nalikovati košarama (bar što se Atene tiče). Međutim, najkarakterističnije je to da se
pojavljuje prvi puta nakon dugo vremena figuralna dekoracija. Najprije su to životinjske
figure.
-Dipilonska amfora (~770.g.pr.Kr.) je visoka 165 cm i podsjeca na košaru.
Životinjski friz se nalazi na vratu posude, dok prizor između drški prikazuje
prothezis - scenu izlaganja tijela sa ženskim figurama koje nariču za
pokojnikom s rukama na glavi.To je najvažniji friz, pojava ljudske figure je
još uvijek kontroverzna - neki kažu da je to znak povratka mikenske tradicije,
neki da je to utjecaj orijenta. Dipilonska amfora je služila kao nadgrobni
spomenik.
-“Dipilonske vaze” - opceniti naziv za specifičnu keramiku sa nekropole
pokraj Dipilonskih vrata
-Praktički se u grčkoj geometrijskoj umjetnosti kasnog srednjeg geometrijskog
perioda i kasnog geometrijskog perioda javljaju tri scene sa ljudskim figurama
- scena izlaganja pokojnika, scena sa pogrebnom procesijom koja korača
prema mjestu ukopa i scena trke kola u čast pokojnika.
-Ovakvi nadgrobni krateri su bili rezervirani za najviše pozicionirane članove društva,
pripadnike ratničke aristokracije...
-Što više odmičemo prema kraju geometrijskoga perioda to sve veću površinu posuda
zauzima figuralna dekoracija.
-Atenski geometrijski krater je još jedan krater koji je služio kao nadgrobni spomenik.
Potječe iz druge polovice 8.st.pr.Kr. Ovdje vidimo scenu pogrebne procesije, kola vuku
tijelo pokojnika i tu je sama procesija sa osobama koje tuguju i trka kola u čast
pokojnika.
-Po prvi put se u grčkoj umjetnosti javljaju i motivi koji nemaju veze sa svijetom mrtvih,
nego se javljaju narativne scene koje su preuzete iz grčke oralne, odnosno već pismene,
književnosti (krajem srednjeg i početkom kasnog geometrijskog perioda se počinju epovi
zapisivati).

2.4. Kasni geometrijski period

-dijeli se na I i II
-U ovo vrijeme je grčko kopno bili siromašno i započelo se kolonizacijom (masovna je
započeta 80-ih godina 8. st. pr. Kr., krajem srednjeg geometrijskog perioda).
-Počinju se javljati teme mitološkog ili literarnog karaktera. Na fragmentu jednog
geometrijskog kotla iz 8.st.pr.Kr. gdje jedan friz zauzima prikaz broda i ratnika kojim se
dijelom bore na suhome, a dijelom na brodu. Ovaj prikaz bi se mogao povezati sa
utjecajem Homerove Ilijade.

6
 www.sajt.com.hr

-Još uvijek je to samo siluetno slikarstvo koje koristi najjednostavniju paletu boja, kasnije
se počinju prikazivati i detalji.
-Onog trenutka kada figuralna dekoracija gotovo u potpunosti izbaci geometrijsku tada
praktički završava geometrijski period. To se događa krajem 8. st. pr. Kr. kada započinje
najstariji dio arhajskog perioda, odnosno, orijentalizirajući period grčke umjetnosti.

-8.st.pr.Kr. kronološki pripada razdoblju geometrijskog perioda

-Po prvi put raspolažemo povijesnim podacima jer je ovo vrijeme pojave grčkog
alfabeta. To je najstarije pismo u kontinuiranoj uporabi, uz neke promjene se koristi i
danas. Nastaje krajem 9. i početkom 8.st.pr.Kr.
-Grčkom alfabetu su prethodili linear B i ciparsko slogovno pismo koje se koristilo na
Cipru od 11. do 4.st.pr.Kr. Michael Ventris je dešifrirao linear B preko ciparskog
slogovnog pisma koje je pisano i grčkim i starociparskim i pomocu dvojezičnih natpisa je
i dešifrirano.
-Linear B su koristili mikenjani koji su govorili grčkim jezikom, a razvilo se iz lineara A
koje nije pisano grčkim jezikom
-Linear C je pisan starim ciparskim pismom, koristili ga i Grci i Ciprani dok nije u 4. st
zamjenjen grčkim alfabetom
-Grčki alfabet je nastao iz feničkog alfabeta koji je bio jedan od najstarijih fonetskih
pisama (za svaki glas 1 znak) i korišten je u dvije varijante - halkidskoj i jonskoj
-Odmah po nastanku alfabeta zapisani su Ilijada i Odiseja (što se očituje i po motivima na
keramici) i počinju se javljati predmeti sa natpisima
-Pitekusaj (Pithekoussai) je jedna od najstarijih grčkih kolonija (eubejci je osnovali) u
kojoj je pronađeno stotinjak grobova i neki od najstarijih primjera posuda sa urezanim ili
pisanim natpisima. Nalazi se na otoku Ishiji kod Napulja
-Nestorov pehar iz Pitekusaja (740/720.g. pr. Kr) je jedan od prvih primjera pisanim
spomenika. Natpis pisan sa desna na lijevo glasi:“ja sam Nestorov pehar, tko iz mene pije
bit ce obdaren plamenom Afrodite”. Ovaj pehar je zapravo posuda tipa kotyla.
-u početku su Grci pisali sa desne na lijevu stranu, a poznavali su i tzv. bustofedon, sa
lijeve na desno pa sa desne na lijevu...

Nestorov pehar

7
 www.sajt.com.hr

2.5. Sitna figuralna plastika

-U geometrijskom periodu nije dokazana prisutnost monumentalne skulpture, što ne znači

da je nije bilo. Dakle, skulpture su postojale, ali rađene od drva (ksoana kipovi). Znamo
iz pisanih izvora da je u Erehteionu stajala drevna drvena statua u Ateninoj celi.
-Figurica kentaura koja je pronađena na nekropoli Lefkandi na otoku Eubeji (na istočnoj
strani grčkoga kopna), mitološko biće, od terakote, oslikana geometrijskom dekoracijom
sličnoj onoj sa geometrijskog posuđa. Datira se u 10. st. pr. Kr. i pronađena je u grobnici.
-Zatim jedna zavjetna figurica konja, jako podsjeća na atenske dipilonske vaze, ovaj konj
je identično modeliran kao oni sa Dipilonskih vaza. Uskog srednjeg dijela, širokog
prednjeg dijela sa grivom, stoji na rešetkastoj podlozi. Datira se u 8. st. pr. Kr.
-Jedna grupa - borba ratnika ili heroja i kentaura iz sredine 7. st. pr. Kr. iz prijelaza iz
srednjeg u kasni geometrijski period. Nezgrapno prikazana, dodiruju se rukama.
-Osim primitivne modelacije, vrlo je često ukrašena tehnikom urezivanja, pečatiranja.
-Pored brončane plastike, ima primjera figurica od bjelokosti (poznatih 4 do 5), najviše sa
dipilonske Akropole. Ponovna prisutnost ovih figurica je značila obnova trgovinskih veza
(koje su pukle krajem mikenskog perioda), jer je najbliža destinacija za uvoz bila Sirija

8
 www.sajt.com.hr

2.6. Graditeljstvo

-Geometrijski period je razdoblje osnivanja nekih od kasnije dobro poznatih grčkih

svetišta kao što su: Artemidin hram u Efezu, Zeusov u Olimpiji, Apolonov u Termu,
Herin na Samosu...
-Iz protogeometrijskog razdoblja imamo sljedece građevine:
-Heroon u Lefkandiju iz 10.st.pr.Kr koji podsjeca na mikenski megaron. Imamo malo
predvorje, imamo jedno predsoblje, zatim glavnu odaju i ovdje se pridodaju dvije
prostorije i imamo apsidalni završetak građevine. Ova je građevina bila dvobrodna, bila
podijeljena redom drvenih debala. Gotovo smo sigurni da je imala krov na dvije vode.
Ovo je gotovo peripteralna građevina (najčešći tip građevine u grčko, pojednostavljeno
rečeno, hram koji je okružen kolonadom stupova) duga 40-ak metara. Ovo je grobnica, a
ne hram, ali grobnica nastala po uzoru na hramsku arhitekturu. Ovdje su ukopani ratnik-
poglavar i njegova žena (i njegov konj). (Naziv Heroon dolazi od riječi „heroj“ - grobnica
je bila posvecena ratniku-poglavaru koji je bio heroj). Tu je pronađen kentaur kojeg smo
maloprije spominjali. Problem je prethode li ovi grobovi građevini, prethodi li građevima
grobovima ili su nastali zajedno.

-iz srednje geometrijskog perioda imamo sljedece građevine:

-Thermum ili Thermon, vrlo važan lokalitet u Etoliji, srednjoj Grčkoj, zato što je su na
jednom mjestu dokumentirane tri građevne faze, od kojih su dvije iz geometrijskog
perioda. Geometrijskom periodu pripada hram iz 9. st. pr. Kr. iz srednjeg geometrijskog
perioda kod kojega se uočava sličnost sa građevinom iz Lefkandije. Vidimo pronaos
(nema pravog predsoblja), glavna odaja i apsidalni završetak. Nema dokaza o stupovlju
sa strane. Svetište je posvećeno Apolonu. 2. faza je iz razvijenog geometrijskog razdoblja
a 3. faza je Apolonov hram iz arhajskog razdoblja.
U 8. st. pr. Kr. uz tu građevinu nastaje mlađe svetište koji je u unutrašnjosti pravokutna
građevina. Sredinom 7. st. pr. Kr. se to svetište obnavlja i gradi se Apolonov hram u
Termumu u Etoliji koji je imao drvene stupove. Sigurno znamo da je hram imao zidove
od cigle, drvene stupove i oslikane terakotne metope od kojih je nekoliko izvrsno
sačuvano. Vidimo transformaciju iz ranog geometrijskog perioda, megaroidnog tlocrta do
klasičnog grčkog dorskog periptera.

9
 www.sajt.com.hr

-Evo još jedno svetište geometrijskog perioda:

-Herino svetište na otoku Samosu ili prvi Heraion - koje je sagrađeno negdje 800. g. pr.
Kr. Jednostavna građevina dugačka 100 grčkih stopa, široka 6,5m, pa se još naziva
hecatopendom. Dvobrodna građevina podijeljena redom drvenih stupova, sa tri drvena
stupa na pročelju. Na dnu te građevine je bilo postolje sa drvenim kultnim kipom -
ksoanom. Zidovi su bili od kamena, grubih cigli, drveni stupovi sugeriraju da je
građevina imala dvoslivni krov i da je vjerojatno bila slična građevini u Lefkandiji. Po
lokalnoj legendi, Hera je rođena upravo na Samosu (po nekima na Argosu) ispod jednog
stabla konopljike („stablo nevinosti“).

-Heraion u Olimpiji je izgrađen cca. 600g.pr.Kr. i to je najstariji takav hram. Pauzanije

u 1.st.n.e. spominje da u stražnjoj prostoriji ovog hrama još uvijek stoji jedan stup od
hrastovine. Inače su u svim grčkim hramovima stupovi izvorno bili drveni ali kako su s
vremenom propadali, mijenjali su se kamenim. (arhajski period!!!!)

-Heraion kod Argosa je bio posvecen argijskoj Heri (Hera Argeia)

-Malo Apolonovo svetište u Eretriji koje se datira u 8. st. pr. Kr. Mali prostilni hram sa
dva stupa na pročelju, sa jednom malom strehom i vjerojatno otvorom iznad za
osvjetljavanje. Imao je drveni kostur, slamnati krov i zidove od opeke.

-U ruševinama dvaju svetišta, Herinom u Argosu i Herina u

Perahori kod Korinta su pronađeni mali terakotni modeli
samih svetišta. Ovi terakotni modeli hramova pokazuju da su
hramovi u početku izgledali poput velikih kuca u kojima su
mogli živjeti poglavari. Teorija je da su te kuce ishodište
grčkog hrama, ne negirajuci i povezanost s megaronom.
Osim rezidencijalne imale su i ceremonijalnu ulogu, a onda
polako prelaze u hramove.

10
 www.sajt.com.hr

3. Arhajski period
-Arhajski period je dobio naziv prema grčkoj riječi arhaios, što bi značilo, star ili drevan,
što u doslovnom prijevodu znači razdoblje stare ili drevne grčke umjetnosti. Kod naziva
"stara umjetnost" se misli da to razdoblje koje prethodi onoj najboljoj, klasičnoj grčkoj
umjetnosti.
-Arhajska grčka umjetnost se dijeli na tri razdoblja: stariji, srednji i mlađi arhajski period.
-Ne postoji potpuno suglasje kod znanstvenika za koje se točno razdoblje može koristiti
naziv arhajski period - postoje dvije grupe znanstvenika - oni koji smatraju da se za
početak arhajskog perioda može uzeti razdoblje od oko 750.g.pr.Kr, ali vecina smatra da
je početak negdje oko 700.g.pr.Kr. pri čemu se za najstariju fazu arhajskog perioda
mogao koristiti naziv orijentalizirajuci period.

-Stariji arhajski period se podudara sa razdobljem grčke kulture i umjetnosti koji je još
definiran nazivom orijentalni ili orijentalizirajući stil grčke umjetnosti koji se okvirno
datira u 7. st. pr. Kr. (od oko 700. do oko 590. g. pr. Kr.).
-Orijentalizirajuci jer se u tom trenutku Grčka ponovno okrece Istoku, ponovno su
uspostavljene trgovačke veze koje su prekinute pred kraj mikenske civilizacije.
-Pojava ovog stila se prati preko dvaju elemenata - preko pojave divljih zvijeri (lavova,
fantastičnih bića kao što su sfinge, grifoni, meduze, itd.) i biljne dekoracije (palmete,
lotosi, itd.). Pojava tih dviju kategorija dekoracije označava početak arhajske umjetnosti i
orijentalizirajućeg stila.
-Osim što su oslikavali orijentalne motive, obrise i detalje su i urezivali (rovašenje,
incizija). Te tehnike su preuzeli sa importirane feničke robe, sa brončanih feničkih
posuda čiji su frizovi bili urezani; najstariji primjerci nemaju tehnike urezivanja.

3.1. Crnofiguralno slikarstvo

-Od sve grčke keramike iz ovog starijeg arhajskog perioda najvažnija je korintska te
atenska (atička) keramika. Sve grčke pokrajine su imale radionice takve robe, no,
korintske i atenske radionice su imale najveću važnost i najveći utjecaj na druge
radionice.
-Protoaticka skupina vaza - pretece velike tradicije oslikavanja vaza koja ce se uskoro
razviti u Atici, pokrajini oko grada Atene; druga porodica orijentalnih posuda poznata je
pod imenom protokorintskih vaza i naznačuje kasniju lončarsku proizvodnju u Korintu
(živahni životinjski motivi i dokaz su tijesnih veza sa Bliskim istokom) npr.
protokorintska bočica za mirise u obliku sove.
-Atena i Korint su imali keramičarske četvrti.
-Luksuzno crnofiguralno posuđe je korišteno u posebnim prigodama, npr. banket ili
simpozij koji se održavao u aristokratskim kucama, a sudjelovali su samo muškarci koji
su tu jeli, pili, sudjelovali u društvenim igrama, npr. Kotabos - popije se vino iz posude, a
sa zadnjih nekoliko kapi se gađa neki predmet ili osoba u prostoriji.

11
 www.sajt.com.hr

3.2. Protokorintsko i korintsko crnofiguralno slikarstvo

-Korintska keramika s kraja 8. i 7. st. pr. Kr. (730. - 630.g.pr.Kr) se naziva protokorintski
stil na kojem se dešavaju revolucionarne promjene u odnosu na geometrijski period.
-Nakon tog prvog, početnog razdoblja upotrebe oslikavanja posuda isključivo primjerima
siluetnog slikarstva, bilo animalnim, bilo vegetabilnim motivima, od početka 7. st. pr. Kr.
korintski slikari uvode novu tehniku ukrašavanja i oslikavanja. Počeli su šilom urezivati
detalje kao što su obrisi figura, dijelove ili detalje odjeće, ratničke opreme, detalje glave
itd. Tu su tehniku preuzeli sa importirane , najvecim dijelom feničke luksuzne robe.
-Uz upotrebu osnovne tamne crne boje, oni uvode u upotrebu crvenu i ljubičastu.
-Tipovi posuda na kojima se javlja su pretežito posude malih dimenzija kao što su
aribalosi, alabastroni (posudice za držanje parfema, pomasti, miomirisnih ulja), skifosi,
mali pehari, pikside, te kozmetičke cilindrične kutije. Od većih posuda su češće oinohore,
krčazi ili pokali. Pretežno su to posude manjih dimenzija, ne više od 7-8 cm.
-Jedna od možda najpoznatijih, i najljepših, primjeraka protokorintskog
slikarstva je čuvena Chigi vaza, koja se naziva po zbirci u kojoj se
svojevremeno nalazila (nađena u etrurskoj grobnici), a datira u sredinu 7. st.
pr. Kr. Tu su do maksimuma upotrijebljena crvena i bijela boja, a manje
ljubičasta. To je veća posuda podijeljena u tri glavna friza figuralnog
karaktera. Posuda je rekonstruirana jer je bila sačuvana samo u
fragmentima. Na vrhu je prikaz dviju vojski koje se sukobljavaju. U sredini
je prikaz lova gdje vidimo ratnike sa kopljima koji napadaju jednog lava. Sa
strane je figura grifona. Na dnu je još jedna scena lova gdje psi progone
svoju lovinu, jednoga zeca, i jednog lovca koji čuči u zasjedi iza jednoga drva. Sada su
prikazani svi detalji ratničke opreme. Ovakvi su prikazi bili dragocjeni za poznavanje
grčkog naoružanja tog vremena.
-U protokorintskom slikarstvu nema narativnog stila, najčešce su to samo prikazi
orijentalnih motiva, divljih životinja itd....
-Pri kraju 7. st. pr. Kr. protokorintski stil još ima prevlast na tržištu, no, zbog masovne
produkcije gubi na kvaliteti. Ovo je otprilike vrijeme kada atenski majstori prihvaćaju
tehniku urezivanja i neke elemente protokorintskog slikarstva, u prvom redu frizove sa
životinjama i nadnaravnim, mitološkim bićima. Tada slijedi razvoj atenskog slikarstva i
onda konačna prevlast atenskog crnofiguralnog slikarstva koja će se dogoditi u 6. st. pr.
Kr.
-Protokorintski stil završava negdje krajem 7. st. pr. Kr. iako se nastavlja u 6. st. pr. Kr.,
no, sada se naziva korintski stil.
-Jedan primjer protokorintskog stila - posuda koja je pronađena u etruščanskom
Cerveteriu, a potpisana je od strane grčkoga slikara Eurytiosa. Datira se oko 600. g. pr.
Kr. To je jedan tipični korintski figuralni krater, uz friz sa konjanicima imamo iznad
prikaz gozbe, Eurytios i Heraklo na simpoziju, koji je ipak više bio karakterističan za
etruščansku umjetnost, pogotovo za zidno slikarstvo, iako nije stran ni Grcima. Na ovoj
posudi vidimo nešto što će pred kraj 7. st. pr. Kr. postati vrlo popularno - ispisivanje
natpisa.
-Jedan od najljepših prikaza grčkih banketa je onaj pronađen u jednoj grobnici kod
Pestuma u Italiji koja se datira oko 480/470.g.pr.Kr. (rana klasika) - jednostavna grobnica

12
 www.sajt.com.hr

od vapnenačkih ploča koje su oslikane, zove se Grobnica skakača u vodu zbog jednog
karakterističnog prikaza na ploči poklopnici, na bočnim stranama su prikazi simpozija.

3.3. Protoatičko i atičko slikarstvo

-Protoatičko i atičko slikarstvo vremenski ide paralelno sa protokorintskim stilom. Od

oko 720. g. pr. Kr. do oko 630. g. pr. Kr.
-Atenski keramičari su preferirali velike posude kao što su amfore, hidrije, krateri, slično
onima koje smo vidjeli u geometrijskom razdoblju, i oni su ostali vjerni tradicionalnom
siluetnom slikarstvu bez upotrebe šila i urezivanja.
-Sir John Beazley - najviše istraživao grčku keramografiju u 20.st i smatra se jednim od
najvecih klasičnih arheologa 20.st, bavio se samo grčkim slikanim vazama, rekonstruirao
je polovicu produkcije atičkih radionica.
-Počet cemo sa slikarom koji nosi pseudonim slikar Polifema (Polyphemos
Painter). Ovaj slikar ime dobiva po amfori koja prikazuje scenu na vratu posude
gdje Odisej i njegovi drugovi osljepljuju kopljem Polifema. Odisej koji stoji
ispred Polifema je dat kao jedna obrisna figura, a njegovi drugovi kao tamne
siluete. Donji dio posude ispunjaju stilizirani vegetabilni ornamenti. Na detalju
vidimo da se Polifem napio, u ruci drži jedan skifos, i taj propust koristi Odisej.
Ponovno vidimo rozetice, svastike i druge ornamente iz geometrijskog perioda.
Amfora je datirana u 675.g.pr.Kr.
-Kraj protoatičkog slikarstva, odnosno, početak atičkog (atenskog) crnofiguralnog
slikarstva, označava upravo ova amfora, koja je pronađena na Dipilonu i pripisana
slikaru Nesosa (Nesa) koji je svoj pseudonim dobio prema karakterističnoj sceni na
vratu amfore u kojoj Heraklo ubija kentaura Nesa. Postoje natpisi lijevo od figure
Herakla i desno od figure Nesosa koji točno kazuju njihova imena: Erakles i Netos.
Ovom slikaru Nesosa je pripisan veći broj posuda, no, ova se smatra najvažnijom.
-Pravi atenski (atički), ne više protoatički, crnofiguralni stil se može pratiti od kraja 7. st.
pr. Kr. sve do oko 630. g. pr. Kr.
-Kronološki istom razdoblju pripada i slikar koji se naziva slikar Gorgone
koji je oslikao jednu veliku posudu tipa dinosa. Posuda se danas čuva u
muzeju Louvre. Vidimo detalj gdje Gorgone progone Perzeja što je ubio
njihovu sestru Meduzu. Ovdje se već započelo sa tehnikom urezivanja,
imamo dvostruke urezane linije i na detaljima Gorgone. Također kao i kod
slikara Nesosa imamo motive vijenaca sa palmetama i lotosima iako je slikar
Gorgone je za koje desetljeće mlađi od slikara Nesosa.
-Svaka posuda je gotovo bila unikat, ali postojale su i one koje su se proizvodile pomoci
kamenih i glinenih kalupa što znači da su se serijski proizvodile.
-Došli smo do prvog atenskoga majstora kojem nam je poznato njegovo pravo ime, slikar
Sophilos. Njegova se djelatnost datira negdje uz sam početak 6. st. pr. Kr. oko 580. g.
pr .Kr. Pripisuje mu se nekih dvadesetak posuda, ali je njegov potpis pronađen na tri. Na
jednoj posudi tipa dinos koju potpisuje slikar Sophilos osim upotrebe korintskih
životinjskih frizova i nadnaravnih bića, vidimo i mitološke scene. Na glavnom frizu je
prikazana scena vjenčanja Peleja i Tetide, Ahilovih roditelja. Ahil je najveći grčki junak,
i vjenčanje njegovih roditelja je bila vrlo važna mitološka tema. Ovdje je prikazan

13
 www.sajt.com.hr

mladoženja Pelej ispred svoje kuće kako dočekuje uzvanike, redom grčke bogove. Kraj
njega je ispisano i njegovo ime, pa i svih tih božanstava, npr. Dioniz... Pomoću boje se
radi distinkcija između muških i ženskih figura. Slikar je očito bio svjestan svoje veličine,
i taj njegov potpis je zapravo garantirao kvalitetu. Natpisima se imenuju figure, scene i
građevine. Zato su ovakve posude, prave biblije grčke mitologije.
-Najvažniju atensku crnofiguralnu vazu je oslikao atenski slikar Kleitias koji je, u paru
sa keramičarom Ergotimos-om, potpisao 5-6 posuda. Na
posudi se dva puta javljaju imena ovih dvaju majstora. Ova
Francois vazu, koju je pronašao talijanski arheolog Allesandro
Francois, po kojemu je dobila ime, je pronađena na
etruščanskom nalazištu Vulci u srednjoj Italiji na području
današnje Toskane. Danas se čuva u arheološkom muzeju u
Firenci. Posuda je visoka oko 67 cm i podijeljena u sedam
frizova. Na vratu kratera je prikazana scena lova na kalidonskog
vepra, motiv iz Arkadije u čijem lovu sudjeluju neki od
najvećih grčkih junaka kao što su Tezej, Meleagar, itd. Ispod
njega se odvija trka dvokolica u Patroklovu čast, koji je bio
Ahilov prijatelj. U borbi su zamijenili oklope i ovaj je poginuo umjesto njega. Glavni
friz, jedini koji ide cijelom posudom prikazuje istu scenu koju smo vidjeli kod Sofila,
vjenčanje Peleja i Tetive, prikazan vrlo slično. Na pročelju jedne zgrade Pelej dočekuje
uzvanike. Ispod toga je friz iz trojanskog kruga sa Ahilom koji progoni Trojane. Još jedan
friz sa sfingama, grifonima i životinjskim figurama te friz sa borbom pigmejaca i
ždralova. Na drugoj strani Francois vaze se nalazi iskrcavanje Tezeja i atenskih djevojaka
i mladića nakon povratka sa Krete gdje je ubio minotaura. Zatim borba Kentaura i Lapita
na Peritojevu vjenčanju. Friz sa prikazom povratka Hefesta, kojega je Hera bacila sa
Olimpa na koji se on vraća na muli. Upotrijebljena boja je crna, mjestimice crvena i
ljubičasta. Pošto sama posuda nije velika a podjeljena je u 7 frizova, oni su poprilično
minijaturni. Vaza se datira u 570.g. pr. Kr.
-Lydos, jedan kontroverzni majstor, čija se signatura pojavljuje na dva fragmenta s
pripisanim velikim brojem posuda. Njegova se djelatnost datira negdje u sredinu 6. st. pr.
Kr, oko 550. g. pr. Kr. Uglavnom je oslikavao veće posude na način da gotovo cijelu
površinu trbuha posude ispunja samo jedan friz sa vrlo velikim figurama koje su
poredane po principu izokefalije (sve su iste visine). Na jednom njegovom krateru je
prikazana scena koju smo vidjeli maloprije na Francois vazi, povratak Hefesta na Olimp.
Okružen je Menadama, Satirima, Silenima, dok on jaše na
magarcu.
-Nakon njega slijedi najveći atenski majstor crnofiguralnog
slikarstva, Exekias čija se djelatnost stavlja u razdoblje od 540-
530g. pr. Kr.. Majstor od kojega ostao možda najveći broj posuda s
njegovim potpisom. Postoji ogromna skupina posuda oslikanih od
strane nepoznatih majstora koja se zajednički zove „grupa E“ po
Exekiji jer su oslikane u njegovom stilu. Grupa E se datira otprilike
u 550-530g.pr.Kr. Od samih Exekiasovih posuda jedna od
najpoznatijih je amfora koja se danas čuva u Vatikanu. Prikazani
su Ahil i Ajaks kako kockaju pod Trojom.

14
 www.sajt.com.hr

Exekias je majstor koji nije imao premca u svoje doba, a njegovo se vrijeme smatra
vrhuncem razvoja atenskog crnofiguralnog slikarstva. Prvi je u unutrašnjosti posuda
počeo postavljati cijele kompozicije. Jedan od takvih najpoznatijih primjera je ovaj kiliks,
kalež na visokoj nozi sa širokim tijelom i dvije karakteristične ručice, a datira se u
otprilike 540.g.pr. Kr. U njegovoj je unutrašnjosti prikazan jedan
brod na kojemu je Dioniz. Vidimo bijelo jedro a iz jarbola izbija
vitica vinove loze, dok sa strane plivaju dupini. Ta scena je vezana
uz mit kada je jednom prigodom Dioniz prerušen u smrtnika
putovao brodom, mornari su ga pokušali oteti i iskoristiti za
svoje seksualno zadovoljstvo. No, Dioniz je bio milostiv prema
njima te ih je pretvorio u dupine, ali poštedio je kapetana, koji ga je
jedini bio prepoznao i pokušao zaustaviti mornare.
Amfora koja mu je pripisana sa prikazom Ahila koji ubija amazonsku kraljicu
Pentezijelu. I još jedna koja mu je pripisana i slične je forme i koncepcije slikovnog polja
kao ona iz Vatikana. Kad su tu i stilske karakteristike onda nije preteško jednu ovakvu
posudu pripisati Egzekiji. Prikazuje Ahila koji oštri bodež spremajuci se za
samoubojstvo.
-Jedan od rijetkih umjetnika koji se možda kvalitetom može staviti rame uz rame sa
Egzekijom je Amasis. To je ime koje nalazimo na nekih 8-9 posuda. Njegova se
djelatnost stavlja oko 550. ili 540. g. pr. Kr. Slikar Amasis je zapravo dobio ime (tj
pseudonim) po keramičaru Amasisu s kojim je radio. Uveo je scene iz svakodnevnog
života npr. Menade i Dioniz - npr. jedan mali aribalos, posudica za ulje, koju osim žena
koriste atlete. Odatle je ovaj prikaz hrvača u središnjem frizu, dole je prikaz lavova koji
napadaju jednog bika, a gore je prikaz Dioniza sa kantarosom i Satira odnosno Menada.
-Nikosthenes je imao golemu produkciju, preko 120 posuda koje je potpisao. Pripada
samom kraju crnofiguralnog slikarstva.
-Majstor kojim završava crnofiguralni i počinje crvenofiguralni stil poznat nam je pod
pseudonimom slikar Andokides. Taj majstor se
ne potpisuje, jedino što znamo je da se pojavljuje u
radionici atenskog keramičara Andokida. Velik
dio posuda izrađenih u Andokidovoj radionici
pripada famoznom bilingvalnom slikarstvu. Riječ
je o takvim primjercima posuda koje su, s jedne
strane oslikane crnofiguralnim, a s druge crveno
figuralnim stilom, dakle posude na kojima se
kombiniraju dvije tehnike. Taj novi
crvenofiguralni stil najvjerovatnije je otkriven u toj radionici. I to vjerojatno od tog
slikara kojeg nazivamo slikar Andokidesa. Crnofiguralni stil je sa svojom tehnikom
urezivanja u jednom trenutku postao ograničenje slikarima poput Egzekija i Amazisa.
Nije bilo lako prikazati sve rafinirane detalje odjeće, nabore, draperije, igru tijela i
draperije koja ga pokriva, ta tehnika slikanja kistom i urezivanja šilom nije dopuštala.
Rješenje je bilo slijedeće - obrnuti tehniku. Osnova sada postaje crna, a figure postaju
crvene, u boji pozadine, u boji terakote. Ostaje otvoreno pitanje je li slikar Andokida
oslikavao isključivo ove strane oslikane crvenofiguralnim slikarstvom ili i one rađene u
crnofiguralnoj tehnici. Danas se pomišlja da je on autor cjelokupnog slikarstva, dok se
nekoć mislilo da je on majstor crvenofiguralne strane, a netko drugi autor druge

15
 www.sajt.com.hr

Postupak dobivanja boje i oslikavanja keramike

-Na koji su se način dobivale te dvije nijanse u crnofiguralnom slikarstvu? Trebalo je
znati gdje ćete tražiti glinu koja će sadržavati puno željeznog oksida, u kojoj će bit malo
vapnenca. Tu je glinu onda trebalo fino mijesiti. Posude su se, pogotovo one veće,
izrađivale iz više komada, za to je trebalo umijeća na lončarskom kolu. Na kraju je
trebalo znati dobiti firnis. Smatra se da su engleski i njemački kemičari uspjeli
odgonetnuti tajnu firnisa. Oni su otkrili da je to bila jedna smjesa koja se dobivala
miješanjem najfinije gline sa kišnicom koja bi se ostavila da isparava dok se ne bi dobila
želatinasta smjesa u koju bi se dodavali organski sastojci da bi se dobila druga boja.
Nakon što bi posuda bila izrađena ona bi se oslikavala i pekla u najmanje tri faze. Prvi
puta sa otvorenim dimnjakom, pri tome bi oni dijelovi posude koji nisu bili premazani
crnim firnisom pod temperaturom od nekih 850° gdje bi pod utjecajem oksidacije osnova
dobila crvenkastu boju, kao i figure, no nešto tamniju. Zatim bi se zatvorio dimnjak u
drugoj fazi, te bi zbog željeznog oksida firnis poprimio tamniju boju. Tada bi u trećoj fazi
s ponovnim prodiranjem kisika osnova postajala crvenkasta, ali bi figure gustog namaza
crne boje ostale crne. Rješenje je bilo da se osnova posude premaže firnisom koji će
poprimiti crnu, a figure ostave u boji gline. Tada se detalji odjeće, draperije, detalji glave
izvade isključivo debljim ili tanjim potezima kista, čime se dobiva reljefnost i izražava
kontrast. To je ta novina koju donosi nova crvenofiguralna tehnika. Gotovo je sigurno da
je otkrivena u radionici majstora Andokida, vjerojatno od famoznog slikara Andokida.
-Crnofiguralni stil će još, u nekim radionicama, trajati sve do početka 5. st. pr. Kr., tj. sve
do početka klasičnog doba.

3.4. Skulptura arhajskog perioda

-Orijentalni utjecaji na području grčke skulpture mogu se pratiti od negdje oko sredine 7.
st. pr. Kr., oko 650. g. pr. Kr. Oni se manifestiraju najprije kroz pojavu motiva
orijentalnog podrijetla, u kamenoj plastici, bilo na nadgrobnim spomenicima, bilo na
arhitektonskoj skulpturi. Manifestiraju se i u materijalu od kojega je izrađena grčka
skulptura toga vremena.
-Kultne skulpture geometrijskog perioda su bile izrađene od drva, to su ksoana statue. Do
prijelaza sa drvene na kamenu kultnu skulpturu dolazi negdje sredinom 7. st. pr. Kr.
-Zanimljivo je da najraniji primjerci grčke monumentalne skulpture u kamenu, bilo da je
riječ o vapnencu, bilo da je riječ o mramoru, potječu sa grčkih otoka, sa Kiklada i Krete.
To je slučaj prvenstveno zbog blizine Istoka.
-kora - naziv za mladu, neudanu djevojku, bila smrtnica ili božica; neki znanstvanici
smatraju da su te djevojke vezane uz Artemidin kult, drugi smatraju da su to djevojke
podrijetlom iz Korije.
-kuros - nagi mladic, imaju mnogo vecu popularnst nego kore usprkos nagom
prikazivanju, tada očito vrijedi ideal mladog muškarca pa se zato tako prikazuje, neki
smatraju da je to ideal vladajuce aristokracije koja je tako htjela izraziti svoju
prvprazrednost.
-dedalskim stilom se može imenovati kompletna skulptura starijeg arhajskog razdoblja
(od 660 - 590/80.g.pr.Kr), osim izrazito cilindrične forme, polosa, izraženi elementi su i
duguljasta, trokutasto oblikovana glava, nisko čelo, tipično orijentalna frizura. To je

16
 www.sajt.com.hr

najraniji stil u grčkoj monumentalnoj skulpturi. Dedal je bio grčki kipar koji je živio na
Kreti i izrađivo prve takve skulpture.
-I za kurose i za kore vrijedi da prije sredine 7. st. nema govora o njihovoj pojavi. 8.st i
prvu polovicu 7.st obilježavaju uglavnom sitne brončane statuete koje su velikim dijelom
pronađene u grčkim svetištima.
-Jedan od primjera te sitne brončane plastike je kuros iz oko 650.g.pr.Kr., visine 20-ak
cm koji je pronađen u Apolonovu svetištu u Delfima.
-Najstariji kurosi u kamenom mramoru se datiraju negdje oko sredine 7. st. pr. Kr., a
najraniji je kip sa otoka Delos. Kip sa Delosa se datira u 660/50.g.pr.Kr, pronađen u
svetištu Artemide i Apolona i najvjerojatnije prikazuje božicu Artemidu. Visok je 1,75m i
taj je kip posvetio kipar Nikandra sa otoka Naxosa. (u skripti pise kuros??)
-Kuros pronađen na rtu Sounion, krajnjoj jugoistočnoj točki Atike, datira se negdje oko
610. g. pr. Kr. u kraj 7. st. pr. Kr., a visok je 3,05 m. On je nadnaravne visine što ukazuje
da je lako moguće da je riječ o nekoj kultnoj ili zavjetnoj statui koja prikazuje božanstvo
(rt Surion je bio posvećen Posejdonu).
-Kurose iz starijeg arhajskog perioda prepoznajemo po relativno lošoj fizionomiji,
muskulaturi, velikim bademastim očima, dugoj orijentalnoj frizuri, izradi
abdomena, lošoj izradi inkarnata itd. Ti najraniji primjerci nemaju do kraja
definiran arhajski osmijeh.
-Dva čuvena kurosa sa samog kraja starijeg arhajskog perioda, to su dva brata,
Kleobis i Biton, potječu iz Delfa. Njihove frizure podsjećaju na egipatske,
baze na kojima te statue stoje, i ovdje je već naznačen taj arhajski osmijeh.
Visoki su 2,16 i 2,18 m.
-Moskoforos ili Nosač teleta - mlađi muškarac koji na leđima nosi tele, žrtvenu životinju.
Potječe sa atenske Akropole, a datira se negdje oko 570. g. pr. Kr. Odjeven je u tanku
prozirnu odjeću, vjerojatno neku ritualnu haljinu. Ova statua je stradala tijekom perzijske
okupacije Atene 480. g. pr. Kr. Ima šupljine u očima, jer su tu bili umeci od staklene
paste. Arhajski osmijeh je prisutan. Zbog radnje ruke mu ruke nisu u klasičnom položaju,
ali položaj nogu odaje klasičan obrazac kurosa. Visok je 1,65 m.
-Kuros iz sredine 6. st. pr. Kr. sa otoka Melosa, visine 2,14 m.
-Kurose iz srednjeg arhajskog perioda je jedino moguće razlikovati po
realističnijoj izradi, odnosno, smanjivanju visine, vjernijoj reprodukciji
fizionomije, boljem poliranje statue, no arhajski osmijeh i gotovo
identična frizura su još uvijek prisutni.
-Kuros koji je služio kao nadgrobna statua, podignuta mladiću Kroisosu,
ratniku koji je umro junačkom smrcu u prvim redovima bitke. Statua je
pronađena u Anavysossu, malom mjestu u Atici. On se datira u drugu
polovicu 6. st. pr. Kr (~530.g.pr.Kr), već u početak kasnog arhajskog
perioda. Visok je 1,94 m.
-Statua mladica Aristodikosa je specifična po kratkoj
frizuri. Nema više dugačkih uvojaka već se kosa skraćuje ili se uvojci
spletu oko glave, što je nova moda kasno arhajskog perioda. Položaj ruku
simetričan, lagano odmaknut od tijela. Još uvijek je lijeva noga iskoračena.
No izrada torza, prepona, koljena je realističnija u istom statuarnom

17
 www.sajt.com.hr

obrascu. Sa stražnje strane se vide tragovi enkaustičke boje [enkaustička tehnika -

premazivanje statua voskom miješanim sa bojom]. Datiran je u 500/510.g.pr.Kr.
-Jedan od rijetkih brončanih kurosa, i to gotovo sigurno Apolona, potječe iz Pireja.
Datira se u sam početak kasnog arhajskog perioda. Ima podignute ruke jer je izrađen u
tehnici izgubljenog voska koja pridonosi oslobađanju od krutih arhajskih kanona,
omogucava prikazivanje figura u različitim pozama bez opasnosti od pucanja.
-Važnost ovih svih skulptura je i u tome što su ovo sve originali. Skulpturu grčkog
klasičnog razdoblja vrlo rijetko pratimo preko originala, već preko helenističkih ili
rimskih kopija. Originali su bili toliko cijenjeni i vrijedni, da su u najvećem broju
slučajeva završili u Rimu, a na njihova mjesta bi dolazile replike. To nije bila stvar sa
kultnim statuama, poput Atene Partenos i sl., jer bi to dovelo do pobune. U
međuvremenu, originali su nestali, a najveća djela Fidije, Mirona, Polikleta, mi
poznajemo upravo preko kopija. Zato su ove skulpture važne, jer su originali, a rimski ili
helenistički vladari njih nisu toliko cijenili.
-Glava jednoga kurosa, zavjetnog dara, sa atenske Akropole, zapravo jednog konjaničkog
kipa - Rampin konjanik. Najvrjedniji je primjerak jednog konjaničkog kurosa, koja je
bila uništena u vrijeme perzijskih ratova. Inače, čuven po jednoj artificijelnoj izradi brade
i frizure koja je izvedena do najmanjih detalja. Vide se tragovi bojanja šarenica i
bjeloočnica. Datira se u sredinu 6.st.
-Jedna statua koja se naziva Kritijin dječak, jer se vjeruje da je njezin autor
jedan od najvažnijih atenskih majstora s kraja 6. i početka 5 st. pr. Kr. po
imenu Kritija. Statua je stala na atenskoj Akropoli i ona se stavlja u sam kraj
produkcije kurosa odnosno pred početak klasične umjetnosti. Zamišljena je
frontalno, no visina bokova i visina koljena nam govori da ona više nije s obje
noge čvrsto na zemlji nego je prikazana u laganom kontrapostu. Težinu tijela
baca na lijevu nogu dok je desna noga neznatno izbačena u koljenu. Izrada
inkarnata i torza je apsolutno realistična. Frizura je kratka sa tragovima boje.
Šupljine u očima upućuju na prisutnost očiju od staklene paste.

Kore

-Sa Krete potječu i najraniji primjeri monumentalne skulpture, ne samo skulpturama od

mramora nego vrlo često i skulpturama rađenim spirelato tehnikom. To je tehnika kod
koje je jezgra bila rađena od drva, a oplata je bila od bronce.
-Jedan od poznatiji takvih nalaza je sa svetišta u Drerosu na otoku Kreti gdje su
pronađena četiri kipića od kojih je najviši kip bio Apolonov 80 cm, a ova ostala tri ženska
kipa su prikazivala figure iz njegova okružja, vjerojatno njegovu majku Leto, sestru
Artemidu i još neku žensku figuru. One imaju tu cilindričnu formu, poveznica su između
izgubljenih drvenih ksoana kipova i najranijih mramornih skulptura u gotovo istoj formi.
Položaj ruku je simetričan i priljubljen uz tijelo, one su odjevene u duge haljine, ispod
vrata su im vezani ogrtači koji su bačeni na leđa i na glavi imaju visoke kape, isti oni
polosi koje smo viđali na geometrijskim statuama, što znači da je riječ o božicama. Riječ
je o lokalnim izrađevinama koje se datiraju negdje oko 650. g. pr. Kr.
-Osim te spirelato tehnike, najveći broj ženskih monumentalnih statua je izrađen u
mramoru kojega je na grčkim otocima bilo više nego dovoljno i ovdje vidimo
vjerojatno najstariju.

18
 www.sajt.com.hr

-To je statua božice Artemide pronađenu na otoku Delosu na čijem je podnožju sačuvan
zavjetni natpis koji govori da je jedan Nikandra, grk sa otoka Naksosa dao izraditi tu
statuu. Uočavamo trokutastu formu glave, taj pojas, koji odvaja torzo od
donjeg dijela, dugu haljinu i priljubljene ruke, kao kod primjeraka u
spirelato tehnici.
-Božica iz Auxerrea, gradića u Francuskoj, po kojem je i dobila naziv.
Ova božica iz Auxerrea je visoka 65 cm. To je ispod polovice prirodne
visine. Smatra se da je ona druga po starosti, izrađena negdje oko 630. g.
pr. Kr. Opet za Dedalski stil karakteristično duguljasto lice, nisko čelo,
velika usta, velike bademaste oči, pojas, dugačka, potpuno ravna haljina,
stopala čvrsto na zemlji, priljubljena, golema. Geometrijska dekoracija
urezana u kamenu, na haljini. Simetrični položaj ruke je razbijen gestom
polaganja desne ruke na grudi. Čuva se u Louvru.
-Jedna od poznatijih peplos kora iz Atene koja se datira u srednji arhajski period u ruci
drži šipak, plod koji je seplurkalni simbol, simbol koji se često pojavljuje u rukama
božanstava ili se pojavljuje kao terakotna plastika u ulozi grobnog priloga. Ovo je prikaz
starije žene visine 1,92m, datira se u 580/570g.pr.Kr.
-Jedna od najstarijih jonskih peplos kora potječe iz jonske oblasti u Grčkoj iz ruševina
Herina hrama na Samosu. Cilindrične je forme s kružnom plintom*, rađena u
nadnaravnoj visini, a po natpisu znamo da je posvetio jedan Keramis božici Heri.
-Kurosi i kore na atenskoj akropoli često stoje na stupovima, u povišenim položajima; oni
na Samosu stoje najčešce na okruglim bazama.
-Peplos kora pronađena na području Atike zajedno sa nadgrobnim natpisom koji točno
govori ime mlade djevojke, natpis koji objašnjava termin kora kao termin za mladu,
neudatu djevojku, ima ostatke bojanja, na glavi krunu od lotosa.
-Jedna peplos kora, ima jako puno ostataka boje, crvena kosa i bojene šarenice te zelena
boja za haljinu. Imala je rupice na ušnim repicama gdje su stajale prave naušnice i kanal
oko vrata gdje je stajala raskošna ogrlica, koje su odnijeli Perzijanci. Rađena je u visini
od 120 cm

-Peplos - duga, teška haljina od vune, pada potpuno ravno ili u teškim naborima.
-Hiton - lagana, prozračna haljina od lana; ono što kasnije Rimljani nazivaju tunika.
-Himation - vuneni ogrtač, prebačen preko jednog, obično desnog ramena, i onda se
provlači ispod pazuha lijeve ruke i ide preko hitona.

19
 www.sajt.com.hr

-Peplos kore se pojavljuju ranije, već negdje u drugoj polovici 7. st. pr. Kr. dok se oko
570. ili 560. pojavljuju prve hiton kore.
-Hiton kora, visine 2,25m, sa atenske Akropole se pripisuje atenskom majstoru Antenoru.
On je uz Kritiju i Nesjota jedan od najvažnijih umjetnika sa kraja 6. i početka 5. st. pr.
Kr. On je potomak, najvjerojatnije unuk grčkog slikara Nearhosa. Kora se stavlja u
525.g.pr.Kr.

-Jedna od osoba koja je dala najveci doprinos na području izučavanja grčke skulpture
arhajskog perioda je znanstvenica Gisele Richter. Pokušala je rekonstruirati evoluciju
arhajske skulpture, polazi od toga da oni kurosi i kore kod kojih je naturalistička crta
slabije izražena pripadaju starijem razdoblju, a oni sa sve prirodnijim prikazivanjem tijela
posljednjim desetljecima arhajskog perioda.

20
 www.sajt.com.hr

3.5. Arhitektonska skulptura

-Razvoj grčke arhitektonske skulpture se može podijeliti u tri osnovne faze:

1. faza - kada je arhitektonska skulptura bila izrađivana od terakote - najstariji grčki
hramovi bili su građeni na kamenim temeljima sa drvenom konstrukcijom i krovištem
prekrivenim slamom koji i nije mogao imati dekoraciju u nekom drugom, težem
materijalu nego od terakote, rađenu u niskom reljefu, bojanu.
-Tijekom 7.st. grčke kolonije na Siciliji poduzimaju prve velike graditeljske pothvate,
uglavnom građenje dorskih hramova u čijim su ruševinama, npr. u hramu C u Selinuntu
nađeni primjerci skulpture od terakote. Metope, napravljene također od bojane terakote,
prikazuju Heraklova junačka djela, jedna prikazuje Perzeja koji ubija Meduzu.
2. faza - zamjena terakotne skulpture kamenom, ali ne odmah od mramora nego od
običnog kamena, vapnenca. Iako je skulptura sad od vapnenca i ona se oslikava kao i ona
od terakote.
-Kao primjer možemo uzeti Artemidin hram na otoku Krfu.
3. faza - arhitektonska skulptura počinje se izrađivati od mramora i potpuno se oslobađa
od pozadine.

Dorski hram

-Rekonstrukcija zapadnog zabata Artemidinog hrama na otoku Krfu koji je nastao

negdje početkom 6. st. pr. Kr. Iznimno su sačuvane ploče od kojih je sastavljen zabat ali
hram je loše sačuvan. U središtu se zabata nalazila Gorgona dijelom u klečecem položaju,
dijelom u trku, dvije divlje mačke, sa figurama ratnika (Giganti i Trojanci) u kutovima
zabata. Nema puno sačuvanih zabata iz starijeg arhajskog perioda, ovo je jedan od
najsačuvanijih primjera. Hram ima 8 stupova, oktastilni peripteros je.
-Rekonstrukcija zabata starog Ateninog hrama na atenskoj Akropoli sa lavovima u
središtu, no ostali dijelovi nisu sačuvani pa se ne zna što je bilo u kutovima zabata, vide
se tragovi boje. (590/80.g.pr.Kr - ali koji, stari ili obnovljeni?)
-Rekonstrukcija zabata obnovljenog Ateninog svetišta sa sličnim prikazom lavova u
središtu i figurama Herakla u borbi sa Tritonima (bića zmijolikog repa i ljudskim torzom
u obliku tri bradate figure).
-Zabat Apolonova hrama u Delfima kojega su sagradili Alkmeonidi, koji je sagrađen
oko 520. g. pr. Kr. da bi zamijenio starije zdanje, no sam je zamijenjen u kasno klasično
doba. Kvadriga, Apolon, kore, kurosi i u kutovima su lavovi koji napadaju bika i jelena.
Na drugom zabatu opet Kvadriga sa Apolonom i prikazi borbe.
-Jedan od najvažnijih primjeraka arhitektonske skulpture kasno arhajskog perioda je
hram Atene Afaje na otoku Aegini. Ovdje možemo pratiti kako se od početka arhajskog
perioda slijedi aksijalna koncepcija. Ovo je najstariji hram kod kojeg je zabatna skulptura
izrađena u tehnici punog volumena - nije reljef, nego slobodno stojeci kipovi postavljeni
u duboku trokutnu nišu zabata, svaki od njih ima vlastitu bazu, bili su bojani. Na oba
zabata glavni lik u osi je sama Atena Afaja. Sa strana su grčki i trojanski ratnici u borbi -
prikazana je scena iz trojanskog rata. Afajin hram je izgrađen drukčijom tehnologijom od
onih u 7.st i ranom 6.st. - pomocu koloturnika i graditeljskog krana što je bila brža, lakša
i jeftinija izgradnja. Najvažniji lik je u najvišem dijelu trokutnog zabatnog polja, dok se

21
 www.sajt.com.hr

oko njega simetrično šire drugi motivi. U ovom slučaju su to prikazi Trojanaca i Grka u
borbi. Ukupno se nalazi deset figura sa jedne i druge strane Atene. Jedna se datira malo
ranije, a druga malo kasnije. Ovo je jedini grčki hram kod kojega je jedan zabat rađen u
jednom, a drugi u drugom stilu. Istočni, glavni zabat, je mlađi izrađen iza 490. g. pr. Kr. i
on je rađen u rano klasičnom stilu. Zapadni, sporedni zabat, je nešto stariji i rađen u
kasno arhajskom stilu. Sve figure na zapadnom zabatu imaju arhajski osmijeh iako su
prikazani u snažnoj i dramatičnoj borbi, a na istočnom je izraz lica primjereniji.
Modelacija fizionomije je izraženija.

Jonski hram/građevina

-Sifnijska riznica je jedna relativno mala građevina tipa hram u Antama. Nije imala
jonske stupove nego 2 karijatide. Grad-država Sifnos je podigao riznicu u Delfima i
posvetio bogu Apolonu, zaštitniku tamošnjeg proročišta. Ona je jedna od najstarijih
jonskih građevina na grčkom kopnu, datira se u kasnoarhajski period (525/20.g.pr.Kr).
Jedan od elemenata dekoracije te građevine je neprekinuti jonski friz. To je najljepši i
najuspjeliji prikaz te vrste u grčkoj arhajskoj umjetnosti kod kojega je postignuta možda
najbolja uravnoteženost između svjetla i sjene. Iako je taj primjer dvodimenzionalan, u
tipičnom arhajskom stilu, pokret ruku i nogu ne prati pokret glave i sl. S obzirom da
građevina ima četiri strane, i on se dijeli na četiri scene. Najznačajnije su na sjevernoj i
istočnoj strani. Na istočnoj strani su prikazani grčki bogovi koji gledaju borbu Grka i
Trojanaca. Na sjevernom frizu je prikazana scena gigantomahije (borbe grčkih bogova sa
Gigantima, sinovima majke zemlje, Gee) - gotovo sigurno su ovaj friz radila dva majstora
jer su pronađeni grafiti. Uz neke od figura su ispisana imena, a friz je bio bojan. Friz je s
gornje strane bio uokviren tipičnom jonskom dekoracijom - traka koju ispunjavaju motivi
astragala i kimationa.
-Metopa jednoga dorskoga hrama (peripter) sagrađenog doslovce na ruševinama
mikenske palače u gradu Mikeni iz kraj 7. st. pr. Kr. Na njima se očituju iste
karakteristike kao na božici i Auxerea, Artemidi sa Delosa itd.

istočni friz Sifnijske riznice

-Konjanički friz iz Prinije na Kreti - rađen u ranoarhajskom stilu, datira se oko

650.g.pr.Kr. Kronološki je usporediv sa najranijim kurosima i korama.

22
 www.sajt.com.hr

3.6. Graditeljstvo

Dorski stil

-Kao prvi arhitektonski stil javlja se dorski stil. Nema nikakve sumnje da je on postojao u
eri drvenog graditeljstva, ali budući da nemamo tih građevina, stupove, trabeaciju i
ostalo, mi možemo samo nagađati.
-Dorski stil je dobio nosi takav naziv jer se najprije javlja u onim oblastima Grčke koje su
nastanjivali Dorani. Na Peloponezu, na Siciliji i južnoj Italiji.

-Dorski red se javlja na samom početku ere kamenog graditeljstva, vjerojatno već krajem
7. st. pr. Kr. 630. ili 620. g. pr. Kr.
-Glavne odlike dorskog stila su slijedeće: hram se gradi na jednoj platformi od tri
stepenice, stereobatu (prve dvije) i stilobatu (posljednja stepenica). Stupovi nemaju bazu,
oni mogu biti monolitni, a mogu biti iz više dijelova tambura. Imaju između 14 i 20
kanelira koje bi se izrađivale nakon što bi se tamburi poslagali jedan na drugi i zato su
fino uslojene. Dorski stup završava dorskim kapitelom, a njega karakteriziraju dva
elementa, ehinus (jastučasti završetak) i abakus (kvadratni pločasti završetak na koji
naliježe arhitrav, odnosno, greda. Zatim slijedi entablatura ili epistil koji se sastoji od
arhitrava (grede), dorskog friza i zabata ili timpanona. Dorski arhitrav uglavnom nema
profilacije. Dorski friz karakteriziraju triglifi i metope, s tim da tu imamo još niz drugih
elemenata kao što su regule, mutule itd. I zatim dolazi zabat sa svojom kornižom
(simom), sa bočnim i glavnim akroterima (koji je tu na najvišem mjestu) i zabatnom
skulpturom. Kod najranijih dorskih hramova, skulptura je izrađena od terakote jer su
drevni drveni hramovi imali drveno krovište, pa je kraće strane trebalo zaštititi
terakotnom plastikom da ona ne bi nastralada od atmosferilija. Kada se prešlo na kameno
graditeljstvo, jedno vrijeme je ta terakotna zabatna skulptura ostala u upotrebi. Zatim je
ona prešla na vapnenačku.
-Što se tiče tlocrta, dorski hram se najčešće javlja u tri tlocrtne varijante, to su hram u
antama, prostilni hram te peripterni hram. Najčešći su dorski peripterni hramovi, okruženi
kolonadom stupova.

23
 www.sajt.com.hr

-Tlocrti dvaju hramova u gradu Paestumu (grčkoj koloniji Poseidoniji) u južnoj Italiji.
Tamo je praktički rođena arheologija, tu su započela iskapanja već u drugoj polovici 18.
st. Za nas su važna dva hrama, prvi i drugi Heraion (Herin hram). Prvi se još naziva i
bazilikom koji je posvećen Heri, i drugi koji se još naziva i Posejdonov/Neptunov hram
(~460g.pr.Kr). Tlocrt prvog Herinog hrama prikazuje eksperimentalnu fazu u dorskom
stilu. Na kraćim stranama ima 9, a na dužim 18 stupova, ima pronaos sa tri stupa u
antama, dvobrodnu celu, opistodom praktički bez stupova. To je niska i zdepasta
građevina građena oko 560. g. pr. Kr. Stoljeće mlađi drugi hram nastao je u klasično
doba. To je heksastilni peripter sa 6 na kraćim i 14 stupova na dužim stranama. Pronaos
sa dva stupa u antama, opistodom sa dva stupa u antama, trobrodna cela. Klasični hram je
elegantniji, sa manjim kapitelima, tanjim stupovima i nešto nižim zabatnim trokutom.
Spadaju u krug odlično sačuvanih dorskih hramova.

Posejdonov (Neptunov) hram

-hram C iz Selinunta,kojeg smo spominjali. Hram je sačuvan u jako lošem stanju.

Imamo ostatke stupova, tambura od kojih su sastavljeni. Hram se datira u rano 6. st. pr.
Kr. oko 580. ili 570. g. pr. Kr. Ovi stupovi iskazuju drugačije karakteristike od onih koje
smo vidjeli kod Afajinog hrama. Ovdje se oni dosta naglo sužavaju prema vrhu,
primjetno je zadebljanje u sredini stupa. Ehinus i abakus su masivni i nadilaze promjer
samog stupa.
-Na otoku Samosu je oko 800. g. pr. Kr. sagrađen jedan od najstarijih poznatih grčkih
hramova, čuveni Herin hram u Samosu (još nazivan hekatopedon, jer je dugačak 100
stopa). Kamenog ziđa, drvene nosive krovišne konstrukcije sa redom drvenih stupova, tri
stupa u antama. U drugoj fazi je ta građevina dobila kolonadu drvenih stupova i to je
postao peripteros.
Nas zanima građevina koja se sagrađena oko 650. g. pr. Kr. koja je u startu sagrađena kao
heksastilni peripteros, sa 6 stupova na kraćim stranama. Hram je imao pronaos i jednu
dugačku celu sa kontraforima prislonjenim uz lateralne zidove. Ovo je, uz onaj prvi
Heraion, jedan od nama najstarijih poznatih dorskih hramova.
(1.-800.g 2.-650.g. 3.-570/60.g. 4.-530/20.g.pr.Kr)
-Atenska riznica iz Delfa dorskog tipa koja je nastala pod utjecajem jonskih građevina.
Stupovi su vrlo elegantni, kapiteli su mali, zabat je nizak. Prva grčka građevina u cijelosti
izrađena od mramora u čast pobjede na maratonskom polju. To je hram u antama (ante su
zidni istaci) i stupovi su položeni između tih zidova koji formiraju pronaos. Datira se u
~500.g.pr.Kr.
-Hram Atena Afaine na otoku Egini kod Atene. Na tom se mjestu nalazi stari hram koji
je stradao u požaru (~510.g.pr.Kr) te je zamijenjen novim na prijelazu sa 6. na 5.st.pr.Kr.
Tlocrt dorskoga hrama, heksastilni peripter, ima vanjsku kolonadu stupova koja okružuje
hram sa sve četiri strane, 6 stupova na kraćim, 12 na dužim stranama i klasični tlocrt
unutrašnjosti - pronaos sa dva stupa u antama, opistodom ili riznica, trobrodna cela sa dva

24
 www.sajt.com.hr

reda dvokatnih dorskih stupova. (Prvi hram u grčkoj arhitekturi koji ima dvokatne dorske
stupove). Hram je bio sagrađen od vapnenca koji je bio presvučen finim slojem štukature
i zatim su bili okrečeni u žarku bijelu boju. Metope uopće nisu pronađene, ni kamene ni
terakotne, pa su pretpostavili da su bile izrađene od oslikanog drva.

-Najstariji dorski hram pored drugog Herinog hrama na Samosu je Apolonov hram u
Thermonu u Etoliji, datira se u posljednju četvrtinu 7. st. pr. Kr. Hram za kojega sasvim
sigurno znamo da je bio građen od cigle, kamena, i da je imao drvenu kolonadu stupova.
On ima 5 stupova na kraćim, a 15 na dužim stranama. Ima opistodom sa dva stupa u osi,
ne u antama, i izduženu celu koja je bila podijeljena u dva dijela. U njegovim ruševinama
je pronađeno nekoliko terakotnih metopa, na kojima su oslikane ravne drvene površine.
-Još jedan koji je datiran u slično vrijeme je i Herin hram u Olimpiji. Podignut je oko
600.g.pr.Kr., u srednjearhajskom periodu. Sačuvano je nekoliko stupova i temelji.
Izvorno je imao drvene stupove i to nalazimo u Pauzanijevom putopisu (Perigezes del
Helades, “Vodič po Heladi”), koji je pohodio Olimpiju i kaže da se u opistodomu
Herinog hrama još uvijek nalaze dva stupa od hrastovine. Stupovi vanjske kolonade
pokazuje različite proporcije, što ukazuje na to da su zamijenjeni. Dorski heksastilni
peripter sa 6 stupova na kracoj i 16 na duljoj strani.
-Najčešći tip dorskog hrama tijekom arhajskog perioda je tlocrt periptera, hrama koji je
okružen kolonadom stupova. Unutrašnjost je najčešće koncipirana od predvorja, pronaosa
koji ima tlocrt sa dva stupa u antama, cele i opistodoma sa dva stupa u antama. Cela
može biti jednobrodna sa kontraforima, dvobrodna, trobrodna sa običnim stupovima ili
dvokatnim stupovima. I ovaj će se obrazac slijediti sve do kraja 5. st. pr. Kr.

Jonski stil

-Glavna razlika između jonskog i dorskog stupa je u tome što jonski stup ima bazu. Ta
baza može, a ne mora imati plintu, četvrtastu osnovu, ali uključuje više profilacija koje se
nazivaju torusi (poluobličasti profil koji izlazi izvan njega) i trohili (kanal u obliku slova
u). Zatim je stup mnogo vitkiji i ima do 40 kanelira što doprinosi eleganciji. Stup
završava jonskim kapitelom sa volutama. Nadgrađe kod dorskog hrama je masivnije i
više u odnosu na nadgrađe jonskog hrama, i zato je jonski lepršaviji i prozračniji. Gornji
dio je sličan kao kod dorskog, s time što je kod jonskog hrama arhitrav stepenasto
profiliran, friz neprekinut (nepodijeljen na triglife i metope), pa govorimo o jonskom
frizu, a zabatna polja su bila nešto malo niža. Prvo su u zabat stavlja skulpture od
terakote, a zatim od bjelokosti. U kasnijoj fazi od kamena i mramora.

25
 www.sajt.com.hr

-Jonski stil se javlja oko 570. najranije i to u oblastima Grčke odnosno srednjem dijelu
zapadne obale Male Azije kojeg su nastanjivali Jonjani.
-Najstariji jonski hramovi se pojavljuju na zapadnoj obali Male Azije, u dijelovima Grčke
koja se zove istočna Jonija - gradovi u kojima su na vlasti tirani, možda je gradnja velikih
svetišta bila motivirana političkim razlozima

-Za primjer jonskog hrama možemo uzeti Erehteion, iako je to hram iz klasičnog
razdoblja. Iznimno zanimljiva građevina, bogato ukrašena, ne samo s jonskim
himationom, i jonskim volutama, već ima i traku sa akantima, palmetama, karakteristični
stepenasti arhitrav. Datira se u 421-405.g.pr.Kr, graditelj je vjerovatno Mneziklo.
-Prvi među jonskim hramovima je bio treći Herin hram na otoku Samosu koji je
sagrađen oko 570. ili 560. g. pr. Kr. Zbog terena na kojem se nalazio, ubrzo je počeo
tonuti i morao je biti demoliran, na čijem je mjestu nastao četvrti Herin hram.
Treći i četvrti Herin hram su imale duboki pronaos i ogromnu trobrodnu celu, tako da se
ovoj trostrukoj kolonadi stupova pridruživalo još nekoliko redova po dva stupa te se na
taj način na pročelju formirala duboka šuma stupova kroz koju se ulazilo u celu. Ovdje je
očito posrijedi utjecaj orijentalnog graditeljstva, s jedne strane egipatskih hramova, ali i
nekih dijelova perzijskih prijestolnica. Po svojim dimenzijama je veća građevina od
dorskih peripterosa, čak po površini odgovara jednom nogometnom igralištu, 52,5 x 100
m (93x50 - zadaca). Stupovi su bili visoki preko 18 m s nadgrađem. Svi su u lošem stanju
i prava rekonstrukcija je otežana. Treći hram je na pročelju imao 8, na začelju 9, a na
dužim stranama 21 stup. Kod četvrtog obnovljenog je broj porastao na 24. Građen je u
tlocrtu dipterosa.
-Pod utjecajem trećeg Herinog hrama je oko 550.g.gpr.Kr. nastao čuveni Artemizion u
Efezu, a smatra se jednim od sedam svjetskih čuda. Njega je podigao čuveni Lidijski
kralj Krez koji je prema predaji bio najbogatiji vladar svoga vremena. On je dimenzijama
nadmašivao treći Herin hram, 55 x 115 m.Sagrađen je na mjestu jednog starijeg svetišta
čije su ostatke otkrili austrijski arheolozi 80-ih godina prošlog stoljeća. Bio je građen od
lokalnog vapnenca, no zidovi su bili obloženi mramornim pločama, a svi kapiteli su bili
građeni od mramora. Imao je 3 reda stupova na pročelju, 2 na ostalim. To je zaista bilo
zdanje s kojim se niti jedan grčki hram toga vremena mogao mjeriti. Podigli su ga
arhitekti Gersifron, Metagen i Teodorus sa Samosa. Hram je stradao oko 350. g. pr. Kr., a
zapalio ga je jedan stanovnik Hefeza (Herostrat), a kad su ga pitali zašto, kazao je da bi
njegovo ime ostalo zabilježeno u povijesti.

26
 www.sajt.com.hr

Stupovi su bili visoki gotovo 19 m, sa brojem koji je odgovarao trećem Herinom hramu,
8, 9 i 21. Tamburi su bili ukrašeni u dubokom reljefu klasičnog arhajskog stila. Zabatna
skulptura je bila rađena od bjelokosti i koja je vjerojatno prikazivala božicu Artemidu.
Imamo jedan novac iz vremena cara Klaudija, prva polovica 1. st., prikazan je

Artemizion koji se obnavljao i tu je prikazano pročelje. Iako se ovdje vidi 6 stupova, ali
se vide otvoreni prozori. Ispred se nalazio kip Artemide Efeške koja je poznata po
velikom broju dojki koje vise po njenom tijelu.

-Sifnijska riznica u Delfima, jedna od rijetkih jonskih građevina u matičnoj Grčkoj,

sagrađena početkom kasnog arhajskog perioda. Riznice su mali hramovi tipa hrama u
antama ili prostilni hram. Ovo je hram u antama, no takav jonski hram kod kojega su
jonski stupovi zamijenjeni figurama dviju hiton kora (karijatida), bogata dekoracija oko
vrata, vrhom zidova, oko anta i friz čije smo elemente vidjeli ranije (borba Grka i
Trojanaca, gigantomahija, sjedeći bogovi).
-Masilijska riznica u Delfima, grada Masilije. Stupovi ovdje nemaju tipične jonske
kapitele nego dva reda snažnih mesnatih listova izvijenih prema vani. Građevina ima
bazu i druge jonske elemente - kimatione, lezbičke kimatione, bogatu dekoraciju na dnu i
vrhu zida. Datira se u kraj 7.st.

3.7. Nadgrobna plastika

-Generalna karakteristika ukopa kasnogeometrijskog perioda prije svega u Ateni, na

nekropoli Keramik je da se pokojnici kremiraju, a da se djeca uglavnom
inhumiraju. Uz starije osobe su se ostavljali malo bogatiji prilozi. Iznad
grobova su se nalazili manji humci, a na vrhu humka, najčešce do pola
ukopana, se nalazi veca keramička posuda u funkciji nadgrobnog spomenika
(krater ili amfora). Daljnjim razvojem se javljaju spomenici koji imaju oblik
pilastra na kojima se najprije frontalno počinju prikazivati figure pokojnika.
-Stela iz samog kraja 7. st. pr. Kr. (ranoarhajski period), nađena u Tanagri u
pokrajini Beociji. Vrlo je jednostavne izrade, krajnje primitivne forme
jednoga pilastra sa prikazom dvoje pokojnika, Dermisa i Kitilosa visine oko
1.50 - 2m. Ovdje, kao da se vide preslikani rano arhajski kurosi Kleonida i
Bitona.

27
 www.sajt.com.hr

-Nadgrobna stela iz sredine 6. st. pr. Kr. (~540.g.pr.Kr.) iz Atene

podignuta jednom mladiću Megaklu i njegovoj sestri Filo koji su
pripadali poznatoj obitelji Ahmeonida. Jedna raskošna nadgrobna stela
koja kao svoje krunište ima figuru sfinge. Ispod postolja na kojem leži
se nalazi palmeta sa stiliziranim volutama, a oba ta dijela krune jednu
visoku tanku nadgrobnu ploču gdje se u niskom reljefu nalaze portreti u
profilu prikazi brata i sestre. Ovo nije klasična monumentalna slobodno
stojeća skulptura. Ovo je nadgrobna reljefna skulptura. Sfinge su
preživjeli ostaci orijentalnog stila koje smo vidjeli na vazama, i oni se
pojavljuju i u skulpturi. Oni su čuvari groba, i simboliziraju zaštitnike
groba, a gube se u kasno arhajskom razdoblju. Pored ovakvih
nadgrobnih stela koje su rijetko ovako dobro sačuvane, obično nalazimo
njihove baze. Ukupna visina stele je oko 4m.
-Vrh ovakvih nadgrobnih stela kasno arhajskog perioda krune, umjesto
sfingi, palmete sa volutama, koje postaju završni element. A na tijelu ovih ploča se
zadržavaju prikazi pokojnika u profilu. Najčešće su to prikazi djece, mladića, muškaraca i
žena srednje ili starije dobi. To su generalizirani portreti, a ne
realistični
-Ovdje je sačuvan nadgrobni ostatak stele jednoga ratnika (hoplita)
Aristiona. Sačuvan je dio sa imenom majstora koji je tu stelu izradio -
Aristoklo.
-početkom 5.st., na prijelazu u ranoklasični period, sfinga nestaje sa
spomenika, visina spomenika se smanjuje, završavaju palmetama,
figure su isključivo u profilu.

28
 www.sajt.com.hr

3.8. Crvenofiguralni stil

-U posljednjim desetljećima 6. st. pr. Kr., 530 ili 515. g. pr. Kr. u Atenskim radionicama
dolazi do otkrića novog slikarskog stila kod kojega figure ostaju u crvenkastoj osnovi a
pozadina crna. Ovaj stil je, za razliku od crnofiguralnog koji koristi i tehniku urezivanja,
pravi slikarski stil. Crvenofiguralni stil u početku koristi tehniku urezivanja, no kroz
desetljeće-dva ga potpuno izbacuje i kao takav ostaje u upotrebi sve do helenizma.
Vrijeme njegove uporabe ide od 520-ih godina do oko 300-e g. pr. Kr.
Do tog otkrića, rekli smo, je došlo u Andokidesovoj radionici.
-Crvenofiguralni stil se može podijeliti u nekoliko faza. Najstariji period
crvenofiguralnog slikarstva se naziva strogi crvenofiguralni stil. Strogi stil nije povezan
sa strogim stilom u ranoj klasičnoj skulpturi, jer taj naziv zamjenjuje naziv rani
crvenofiguralni stil, odnosno razdoblje od oko 520. do 480. g. pr. Kr., odnosno, kasno
arhajski period. Druga faza u razvoju crvenofiguralnog slikarstva je u periodu od oko
480. do 450. g. pr. Kr., što je zapravo vremenski rano klasični stil. Zatim je treća faza
visoki stil (visoka klasika) od 450. do 420. g. pr. Kr. Četvrti je bogati stil i onda kasni
(zreli) crvenofiguralni stil koji je više obrtnički.
-Što se tiče tipova posuda, gotovo da nema razlike u odnosu na crnofiguralni stil. To su
posude velikih dimenzija, amfore, hidrije, krateri, vrčevi tipa velikea, oinohoe, međutim
to su i posude manjih dimenzija, kupe, pehari, kiliksi

3.8.1. Strogi i rani crvenofiguralni stil

-Prvi period razvoja crvenofiguralnog slikarstva je ujedno vrhunac crvenofiguralnog

slikarstva. Time se ne misli na kvalitetu prikazivanja, realizam i sl. već se jednostavno,
gledajući kvalitetu u usporedbi na razdoblje u kojemu se nalazi to, zapravo dovodi u kraj
6. st. pr. Kr. odnosno oko 520. ili 510. g. pr. Kr.
-Vrlo važno ime je slikar Andokidesa, kome je to zapravo pseudonim. To je vrlo česta
pojava kod crvenofiguralnog slikarstva, jer se veća važnost pridaje keramičaru i njegovoj
radionici, nego slikaru. Nije isključeno ni to da su neke posude oslikane od samog
keramičara, no o tome nemamo dokaza. On je došao do revolucionarnog rješenja, i jedan
je od prvih bilingvalnih slikara. S jedne strane posude crta crne, a s druge crvene figure.
Njegovo slikarstvo odlikuju fine linije, fini potezi kista. Ključne posude koje je on radio,
a ovdje se spominju, su tri amfore. Na jednoj je prikazan Ahil, na drugoj Apolon i
Heraklo u sva i, a na trećoj je Heraklo koji lovi Kerbera.
-Epiktet, rob ili oslobođenik, radi za veći broj majstora i različite radionice. Čini se da je
neko vrijeme i sam imao svoju radionicu. Njegova djelatnost gotovo pokriva cijelo strogo
razdoblje. Poznat je po tome što je favorizirao motive efeba, mladih atleta.
-Skit, još jedan majstor, koji je uz Psijaksa predstavnik bilingvalnog slikarstva.
-Eutimid, Eufronije i Fintijat su tri slikara koja se potpisuju. Trojica
najvećih crvenofiguralnih slikara s kraja 6. st. pr. Kr.
-Eutimid (Euthymides) je bio u sjeni velikog Eufronija koji se smatra
najvećim crvenofiguralnim majstorom, te je on čak napisao na jednoj
amfori iz Municha: Čak ni Eufronije nije nešto ovakvo izradio. Slikar

29
 www.sajt.com.hr

Eutimides je poznat po svojim velikim posudama,čije velike figure zauzimaju gotovo

cijelu posudu. Svoje scene često stavlja u kontekst iz svakodnevnog života, pune
pritajene dramatičnosti. (510.g.pr.Kr.)
-Slikar Eufronije, najveći predstavnik, čije ime predstavlja problem, jer se potpisuje kao
keramičar češće nego kao slikar. Tako da se ne zna je li on sve svoje vaze oslikao ili
samo neke. Njegove posude pokazuju velike stilske razlike, tako da se pretpostavlja da su
njegove posude oslikavali i drugi slikari. Često primjenjuje piramidalne kompozicije i
vidi se utjecaj skulpturalne i arhitektonske plastike
Njegove dvije najpoznatije posude su krateri, jedan koji
prikazuje borbu Herakla i Anteja. Razlike među njima dvojicom
vidimo i po frizuri koju je karakterizirao, Antej ima tipičnu
barbarsku frizuru i sl. On djeluje u posljednjem desetljeću 6. st.
pr. Kr., na prijelazu u početak 5. st. pr. Kr.
-Krajem 5. st se javlja Onesim, isključivo slikar. Oslikavao je i neke Eufronijeve posude.
-Početak 5. st. pr. Kr. su obilježili majstori (samo dio njih znamo po imenima). Jedan od
takvih slikara je Berlinski slikar (pseudonim su dobili prema zbirci u kojoj se nalazi
posuda, prema imenu keramičara ili prema atletama čija su imena na posudama). Zatim
slikar Briga (pseudonim), koji je zapravo dobio ime po keramičaru. Moguce je da je bio
Onesimov učenik. Atribuirano mu je do 8 posuda (200 - 250 posuda)??? . Jedan je od
prvih slikara koji počinje sjenčiti.
-Jedan od najvažnijih iz ovog razdoblja je slikar Niobida (Niobidi
su jedna obitelj, čija je majka Nioba uvrijedila Artemidu kazavši da
je njihova majka Leto nerotkinja, dok je ova rodila oko šesnaestero
djece), čiju je obitelj naslikao na krateru, gdje Artemida strelicama
gađa tu familiju te tjera vukove na njenu djecu. Na njegovim
posudama se odražava utjecaj monumentalnog slikarstva.
-Jedan od najvažnijih posuda potpisanih od strane Andokidesa u bilingvalnoj tehnici.
Jedna strana je oslikana dionizijskom tematikom. Dioniz je u sredini, satir je iza njega, a
ispred njega je menada. Scena je stavljena u okvir na kojem stoje figure.
-Za razliku od crnofiguralnog, gdje se figure crtaju crnim gustim firmisom uz
kombinaciju crvenog, bijelog, ljubičastog i zlatnog firmisa, sada je pozadina ta na koju se
stavlja firmis, a figure su ostavljene u boji gline, osnove. Ta glina ima u sebi oksida, kod
pečenja se dobiva ta žarka crvena boja. Sada se kistom potežu detalji odjeće koji sada
daju jedan reljefni prikaz. Kod rijetkih prvih posuda se još neko vrijeme zadržava
urezivanje obrisa likova i detalja, ali to brzo nestaje. Ovdje su figure stilski rađene u
zrelom arhajskom stilu, prikazane u profilu, nema trodimenzionalnosti, dok su oči an
face.
-Izvanredan primjer Eufronijeva stvaralaštva je Sarpedonov krater, u
obliku velikog kaleža. On se potpisuje nekada kao slikar, a nekada kao
keramičar. Ima izvanredan osjećaj za kompoziciju, razmještaj figura po
posudi, izvanredan crtež. Dobro poznaje i primitivni oblik perspektive,
zato uspješno prikazuje dubinu. Vješto koristi zlatnožutu boju. Dok, kod
Fintijata (jako puno anatomskih pogrešaka) i Eutimida nije tako. Očito je
da nije dobro poznavao anatomiju ljudskog tijela. Ovdje vidimo i piramidalnu
kompoziciju, te se vidi utjecaj zabatnih grupa kasnog arhajskog doba.

30
 www.sajt.com.hr

-Primjer Eutimidova slikarstva, njegov krater sa

monumentalnim, visokim figurama na stražnjoj strani
njegovog najljepšeg uratka. Ove tri figure su komasti,
potpuno razodjeveni, u plesu. Dosta se često pojavljuju u
grčkom slikarstvu. Ono što možete primijetiti na
njegovim figurama to je taj nezgrapan pokret koji je
uvjetovan samom radnjom, no glava ne prati pokret tijela
i sl. No, sve u svemu, riječ je o uspješnom uklapanju te
monumentalne figure u polje trbuha jednog kratera.
-Nakon prve polovice 5. st. pr. Kr. se gasi potpuno praksa potpisivanja posuda oslikanih
crvenofiguralnim slikarstvom. Taj medij zapravo tada gubi na svojoj važnosti.
-Kronološki nakon Eufronija, Fintijada i Eutimida došao jedan majstor pod pseudonimom
. To je jedan od majstora koji je po svemu sudeći radio za Eufronija. Ovo je unutrašnjost
pehara koja prikazuje scenu kada Tezej silazi na dno mora da od božice Amfitrite primi
zlatni vijenac kao dokaz njegova božanskog podrijetla. Maksimalnu pažnju posvećuje
draperiji, detaljima, finim linijama, odlično uklapa kompoziciju u kadar posude.
-Paralelno s njime djeluje još nekoliko majstora čija nam imena nisu poznata. Jedan od
njih je slikar Kleofrada (pravo ime mu je Epiktet). Njegova glavna karakteristika figure
postavljene na jednu vrstu trake, na podestima kao kipovi. Koristi zlatnožuti firmis.
Atribuirano mu je 100-tinjak crvenofiguralnih i 20-ak crnofiguralnih posuda.
-Berlinski slikar, suvremenik slikara Panaitija i Kleofrada, možda učenik Eutimidov,
jedan je od onih majstora koji radi graciozne likove izdvojeno na crnoj pozadini posude
na bazama sa ornamentikom (lik Atene). Atribuirano mu je oko 200 posuda, a ime je
dobio po jednoj iz Berlina. Djelovao je oko 490.g.pr.Kr.
-Sosija, slikar čiji potpis imamo samo na jednoj vazi koja se čuva u
Berlinu, u čijoj je unutrašnjosti prikazana scena Ahila koji liječi rane
Patroklu. To je dosta neuobičajena scena za grčko slikarstvo, kao da
je preuzeta iz monumentalne umjetnosti. Sve se uspješnije prikazuje
psihološka karakterizacija likova.
-Sa slijedećim majstorom prelazimo polako u drugu četvrtinu 5. st.
pr. Kr. A to je majstor Duris od kojega nam je ostalo najviše posuda, što potpisanih
(~40), što pripisanih. Brojka seže do gotovo 200 posuda. Nije bio naročito dobar slikar i
crtač, no usprkos tomu djela krasi dekorativnost kompozicije i sl. Vidimo jedan njegov
kiliks sa prikazom atleta koji gimnasticiraju s dosta nespretnosti i loših poteza. Najveći
broj posuda je malih dimenzija.
Još jedan kiliks gdje vidimo oslikanu unutrašnjost posude. Ovo su prikazi iz
svakodnevnog života. Atlete koje rade vježbe, pripremaju se za treninge, mažu se uljima,
skidaju prašinu sa sebe i sl. Na njegovim posudama vidimo i scene iz učionica (učitelj
svira frulu).
-Taj strogi, kasno arhajski stil bi mogli završiti sa Makronom. On je zanimljiv po tome
što je najviše surađivao sa keramičarom pod imenom Hieron. Za njega je radilo više
majstora, no ovaj mu je bio najveći suradnik. Scene iz dionizijske tematike, ne pretjerane
slikarske vrijednosti, no dekorativna rješenja.

31
 www.sajt.com.hr

3.8.2. Klasični crvenofiguralni stil

-U klasičnom crvenofiguralnom periodu ne ćemo više nailaziti na imena već dobivaju

pseudonime koji su izvedeni iz scena na peharima ili drugim motivima. U ovom se
periodu vidi snažan utjecaj monumentalnog slikarstva, što se do sada samo naslućivalo.
-Znamo da su između 480. i 450. g. pr. Kr. djelovala dva velika slikara, Mikon iz Atene i
Polignot s Tasosa (najveće ime zidnog slikarstva čija se imena u brojnim djelima
nalaze). Iz pisanih djela saznajemo da je Polignot prvi grčki umjetnik koji je prikazujući
masovne kompozicije počeo prikazivati figure u više planova na način da skraćuje figure
u drugom i trećem planu, na licima izražavao psihološku karakterizaciju (ethos), a svaku
figuru je stavljao u drugačiji položaj. Postoji misao da je njegovo slikarstvo utjecalo na
razvoj skulpture i keramičkog slikarstva zbog prikazivanja ethosa. Njegove murale
nemamo sačuvane, no utjecaj njegova slikarstva je više nego vidljiv. Osim onih pod
njegovim utjecajem, imamo i neke koji nastavljaju tradiciju slikanja malih kupa i pehara
čiji su predstavnici Makron, Duris i sl.
-Predstavnici monumentalnog slikarstva su slikar Fistoksena, unutrašnjost njegova
kiliksa, bijele osnove, što je u to doba revolucionarno. Prikazana je Afrodita na labudu.
-Drugi predstavnik je slikar Pentezileje koji je dobio
naziv po prikazu unutar ovog kiliksa gdje Ahil zabija mač
amazonskoj kraljici Pentezileji dok ga ova molećivo
gleda. Znamo da je ovdje vidljiv utjecaj monumentalnog
slikarstva najprije što iz pisanih izvora znamo da je
Polignotova tematika bila bitka na Maratonskom polju i
neke druge sa brojnim figurama u borbi. U prvom su
planu glavne figure, Ahil koji stoji, Pentezileja na
koljenima, a u drugom planu je ratnik koji traži svoju
žrtvu. Njegova djelatnost se datira od 470 -
460/50.g.pr.Kr.
-Drugi majstori od kojih je slikar Niobida najvažniji. Jedan krater iz Louvrea, po kojemu
je slikar dobio pseudonim. Vidimo Artemidu koja hvata strelicu na leđima, Apolona koji
odapinje i Niobide (djecu i kćeri) koji leže u različitim položajima dok preostali trče.
Podloga na kojoj figure stoje je naglašena.
-Istovremeno se javlja stil minijaturnog crvenofiguralnog slikarstva čiji su predstavnici
slikar Pana, slikar Ahila (440.g.pr.Kr) i neki drugi. Neki od njih su oslikavali i još
jednu vrstu keramičkog posuđa - lekite. To je mala cilindri na flašica za držanje ulja kod
kojih je karakteristično da su rađeni tako da je gornja i donja strana premazana crnim
firmisom, a ono između bijele boje, na kojoj bi se onda radile crvene figure. To je tzv.
slikarstvo bijelih lekita.

32
 www.sajt.com.hr

3.8.3. Bogati klasični crveno figuralni stil

-Sada smo na razdoblju bogate klasike i najznačajniji predstavnik toga

vremena nosi pseudonim Mejidiasov slikar. Na njegovim posudama i
njegovih suvremenika se očituju iluzionistički stilovi sa plastike tog
vremena. Ženske figure se prikazuju u prozračnim haljinama, gdje se vide
detalji njihova tijela. Sve se više pojavljuju teme iz svakodnevnog života,
bilo da je riječ o božanstvima, bilo da je riječ o ljudima. Njegova hidrija
ima dva friza, prvi prikazuje otmicu Leukipovih kćeri, a u drugome frizu motiv vrta
Hestaida. To je sam kraj 5. st. pr. Kr. i paralelno je sa Fidijinim učenicima, Agorakritom,
Algamenom itd.
-Osim ovoga slikara, Eretrija slikar, Fijales slikar itd.

3.8.4. Stil bijelih lekita

-Nećemo spominjati nijednog slikara iza 400. g. pr. Kr. pa do kraja

klasičnog perioda zato što je ta keramika dobila jedno, zaista,
drugorazredno značenje. Ne znači da nema izuzetnih primjera,
nego, to je razdoblje koje gubi onaj sjaj koji je imala u prvim
fazama.
-Lekit - flašica cilindričnog tijela i karakterističnog, izduženog
vrata. Središnji dio te posude je premazan bijelom bojom, vrh,
gornji i donji dio su premazani crnim firmisom. Sada se na tim
posudama slikaju finim potezima figure. Motivi su često iz
zagrobnog života jer su lekiti bile posude koje su se stavljale u
grobove pokojnika ili su krasili nadgrobne spomenike. U njima su
bila miomirisna ulja, parfemi i sl. To su redom prikazi pokojnika,
žena s darovima koje posjećuju grobove i sl.
-Primjer lekita kojemu autora ne znamo. Trostepenasta baza, stela,
pokojnik je prikazan kako sjedi uz svoj grob dok mu žena dolazi
ostaviti darove. Nerijetko su pokojnici prikazivani sa lirom, a s
njihove stane Hipnos i Tanatos (smrti i sna, krilati mladici).
-Isti bijeli lekit čijeg autora poznajemo pod pseudonimom slikar
Pozamke. na ovom lekitu vidimo gdje se nalaze lekiti uz grob na
stepenicama. Nerijetko figure ratnika i mladića su u stavu Polikletova Dorifora
(kopljonoše), obično ogrnuti. Same scene ne variraju previše. Krajem četvrtog stoljeća se
donio edikt o zabrani stavljanja lekita u grobove. Financijski je to osiromašivalo državu.
-Bijeli lekiti su crvenofiguralni stil, ali su crvene figure na bijeloj pozadini. Rađeni su u
razdoblju visoke klasike (od oko 450. do negdje 380. g. pr. Kr.), a neki majstori su (kao
slikar Ahila) koristili klasični i slikarstvo bijelih lekita.

33
 www.sajt.com.hr

3.9. Grčko - perzijski rat

-Prava je prijelomnica između arhajskog i klasičnog perioda jedan važan događaj, grčko-
perzijski rat. Grčko-perzijski radovi traju od oko 490. pa do 450. g. pr. Kr., ali se rat
poslije toga više ne odvija na tlu Grčke.
Prvi grčko-perzijski rat se svodi na bitku na Maratonskom polju 490. g. pr. Kr. Perzijanci
su došli s flotom i iskrcali se, dok su im se suprotstavili Atenjani. Drugi su im Grci
krenuli u pomoć, ali se bitka dogodila tako brzo da nisu stigli na vrijeme. Atenjani su,
naravno, pobijedili Perzijance koji su se okrenuli natrag prema Perziji. Ta jedna bitka
označava prvu fazu rata, a druga velika sudbonosna faza je 480. i 479. g. pr. Kr. kada car
Kserks sa cijelom svojom vojskom prelazi preko Helesponta, prolazi kroz Tesaliju, i onda
se u čuvenim Termopilima događa bitka u kojoj Spartanci prave odstupnicu grčkoj vojsci
i tamo pogiba spartanski kralj Leonida i svi njegovi vojnici. Perzijanci prolaze do Atene
koja se evakuira, neki Atenjani se pokušavaju spasiti na atenskoj Akropoli, međutim,
bivaju pobijeni. Perzijanci uništavaju i oštećuju hramove koji su se tu nalazili ili bili u
izgradnji. Uništavaju zavjetne statue kora i kurosa. Iste te godine je bila bitka kod
Salamine 480. g. pr. Kr., da bi slijedeće 479. g. pr. Kr. ujedinjena grčka vojska kod
Plateje, jednog grada u srednjoj Grčkoj, strahovito potukla perzijsku vojsku da se ona
više nikada nije vratila kući.
To su sudbonosni trenuci za Grke. Grci, koji do tada praktički nisu nikada bili ujedinjeni,
oni se pred tom vanjskom opasnošću ujedinjavaju. I na neki način, ti događaji
predstavljaju kraj arhajskog perioda i navješćuju jedno novo razdoblje procvata grčke
kulture koja se naziva klasično doba.

34
 www.sajt.com.hr

4. Klasični period
-Kronološki, rana klasika traje od 480. g. pr. Kr. do 450. g. pr. Kr. Visoka klasika traje od
oko 450. g. pr. Kr. do 420. g. pr. Kr. Potom slijedi treći stil klasične umjetnosti koji se
naziva bogata klasika i datira se od oko 420. g. pr. Kr. pa do 380. g. pr. Kr. To je
razdoblje kraja obnove atenske Akropole, vrijeme gradnje dvaju manjih zdanja na njoj,
Erehteiona i hrama Atene Nike Apteros. To je post-Fidijino razdoblje i vrijeme vrlo
zanimljivih stilističkih promjena u grčkoj umjetnosti. Potom imamo posljednji period koji
se naziva kasna ili zrela klasika koja se datira od negdje 380. g. pr. Kr. do 330. g. pr. Kr. i
dolaska Aleksandra Velikog. Ne možemo reći da klasična umjetnost tada prestaje, već se
ona malo produžava i možemo reći da traje do kraja 4. st. pr. Kr.

4.1. Skulptura

4.1.1. Skulptura rane klasike (ili strogi stil)

-Naziv strogi stil za ovo razdoblje dolazi zbog nove facijalne ekspresije koja se uvodi u
grčkoj plastici iza 480.g.pr.Kr. Povjesničari umjetnosti smatraju da je to odraz stvarne
ozbiljnosti trenutka u kojem se Grci nalaze (grčko-perzijski ratovi). Drugo objašnjenje je
da je to izraz onoga što ce Grci biti od tog trenutka, izraz novog vremena i ideala.
-Važnija karakteristika grčke klasične skulpture je da, za razliku od arhajske skulpture,
nju dobrim dijelom poznajemo preko rimskih kopija. Kurose koje smo vidili su originali.
Kritijin dječak je original. Međutim, velik broj narednih skulptura nisu originali, već
rimske kopije. Treba imati na umu da pod riječju kopija mi neznamo je li to direktna
kopija, neka verzija, adaptacija. Ne znamo koliko to vjerno prikazuje original.
-Jedan od razloga zbog kojeg nisu sačuvani originali klasičnog perioda je što je najveci
broj skulptura nastalih u doba klasike izrađen u tehnici izgubljenog voska - brončane
skulpture. Bronca je bila vrijedan materijal, kipovi su uništavani jer se bronca talila, a i
zato što su prikazivali likove koji su neprihvatljivi za kršcanstvo. Kopije su najčešce
rađene u mramoru.
-Kod rimskih kopija se može reci kada su nastale na temelju stila izrade očiju (gole
bjeloočnice - prije Hadrijanova vremena, šarenice na bjeloočnicama - nakon Hadrijanova
vremena), a onda opet i na temelju izgleda, npr. da li zalaze pod gornji kapak.
-Tehnika izgubljenog voska - majstor prvo izrađuje drveni kostur, zatim se kostur
oblaže terakotom, tj oblikuje se figura u glini, zatim bi se model presvlačio tanki slojem
voska, onda bi se opet presvlačio slojem gline, učvršcivao se metalnim dijelovima za
drvenu jezgru, zatim se model grijao uslijed čega se topi vosak koji se propušta u donjem
dijelu kipa, zatim se u šupljinu između dva terakotna sloja lijeva kipuca bronca i kad se
ohladi razbija se vanjski sloj terakote i dobiva se šuplji brončani kip. Majstor eventualno
naknadno dodaje neke djelove, npr. štit, koplje, kaciga, u istom ili nekom drugom
materijalu.
-U ranoj klasici tehnika izgubljenog voska gotovo u cjelosti dominira, u razdoblju visoke
klasike, osim tehnike izgubljenog voska popularna je i hrizelefantinska tehnika u kojoj je

35
 www.sajt.com.hr

najveci virtuoz bio Fidija. Tek u razdoblju kasne klasike mramor počinje sve više
dobivati na popularnosti - jedan od najvecih majstora u ovoj tehnici je Skopas.
-40-ih godina prošlog stoljeca postojala su dva glavna pristupa u proučavanju grčke
skulpture klasičnog perioda - neki smatraju da se grčka skulptura klasičnog perioda ne bi
smjela proučavati na temelju rimskih kopija, ali je taj pristu napušten.
-Fidija, Atenjanin koji je radio za cijelu Grčku. Nije bio samo kipar, bavio se i
arhitekturom i slikarstvom, prvih 20-ak godina svog rada posvetio je gotovo isključivo
slikarstvu. Djeluje krajem rane klasike između 460. i 430. g. pr. Kr. Radio je u svim
tehnikama a njegova najznačajnija djela nastaju u hrizelefantinskoj tehnici* (mramor,
drvo, bjelokost, plemeniti materijali, drago kamenje), ali najveci broj djela radi u tehnici
izgubljenog voska. On je zaslužan za brojne stvari, od novog lepršavijeg stila, što se
posebno vidi na ženskim skulpturama na zabatu Partenona, prozračnija draperija, i to je
uvod u bogati stil. Prvi razbija osovinsku koncepciju zabatnih polja. Njegova najpoznatija
djela su statue ženskih božanstava. On je tu bio nenadmašan. U suprotnosti sa Polikletom
koji je bio jednako nenadmašan kad je riječ o muškim figurama. Jedno od njegovih
najvažnijih djela je Atena Promahos ili Atena stražarica koja je bila postavljena na
atenskoj Akropoli u tehnici bronce, izrađena od plijena nakon bitke kod Plateje. To je kip
koji sa bazom ima visinu od 15m i navodno, kad bi sunce sijalo u njezin štit, to je toliko
sjalo da se vidjelo u svakom kutku Atike. Nažalost, taj kip nije sačuvan. Izgled te
sklupture možemo projicirati iz rimskih kopija. Akefalna Atena Promahos iz
Hadrijanovog doba koja se danas čuva u Madridu. Ovdje nedostaje podignuta desna ruka
oslonjena na koplje, štit u desnoj ruci i glava sa kacigom. Odjevena je bila u teški peplos i
kožni ogrtač koji je bio prebačen preko ramena. Ona i stilski i izradom spada u kraj rano
klasičnog perioda.
Postoje dvije teorije o Fidijinoj smrti - jedna kaže da je umro u Ateni, optužen i bačen u
tamnicu, druga teorija kaže da je svoje posljednje djelo - Zeusa Olimpijskog izradio u
Olimpiji, da je došao u sukob i bio ubijen.
-Jadan od najranijih primjera tehnike izgubljenog voska je skulptura boga Apolona iz
Pireja.
-Jedan od rijetkih izuzetaka, original brončane skulpture, pronađena kraj
brodoloma, kraj rta Artemizion u Grčkoj. Remek djelo rano klasičnog
perioda, izuzetna studija anatomije muškog tijela. Lijevom, ispruženom
rukom cilja metu, a desna je u punom zamahu. Nezna se što je držao u
ruci, pa bi mogao biti Zeus ili Posejdon. Prikazan je u nadprirodnoj
veličini (2,10 m)
-Kao prilog ovome ide jedan kipić iz Dodone, gdje je prikazan Zeus koji baca munju -
vrlo sličan ovoj statui.

-Jedan od najvećih grčkih kipara rano klasičnog perioda je bio Agelat iz Argosa čije je
najpoznatije djelo bilo Zeus koji baca muju. Kip nije poznat u rimskim kopijama. Za
njega Plinije kaže da je bio učitelj Fidiji, Polikletu i Mironu.

36
 www.sajt.com.hr

-Osnovna razlika skulptura kasnoarhajskog i ranoklasičnog razdoblja:

 veci naturalizam, tj. vjernija modelacija ljudskog tijela - grčki umjetnici su od sredine
6. do oko 470.g.pr.Kr. stekli veliko znanje o ljudskom tijelu
 impostacija (stav figure) - kurosi sa obje noge stoje čvrsto na zemlji, kod kipova rane
klasike se pojavljuje najraniji kontrapost koji se zrcali kroz liniju ramena i liniju koljena
- težina ne počiva na obje noge podjednako nego u vecoj mjeri na jednoj, ali nije
klasični kontrapost iz 5.st. (sa potpunim opterecenjem jedne noge), linija koljena i
ramena više nije ravna
 izdužuju se figure
 gubi se arhajski osmjeh
-Jedno od poznatijih djela rano klasičnog perioda su Tiranoubojice. To
je grupa koju je izvorno izradio atenski majstor Antenor koja je bila
postavljena na atenskoj Agori. Kada su Perzijanci osvojili Atenu,
odnijeli su je u Perziju. Atenjani su njezino odnošenje nadomjestili
kopijom koju su izradili Kritija i Nesiot. Ovo nije ni jedno ni drugo, već
rimska kopija druge verzije koja se čuva u Napulju. To je riječ o dvojici
Atenjana Harmodiju i Aristogitonu koji su izvršili atentat na posljednjeg
atenskog tiranina iz porodice Pizistratida. Nakon njegova ubojstva 504.
g. pr. Kr. je uspostavljena robovlasnička demokracija. Datira se 470. g.
pr. Kr. Aleksandar Veliki je vratio Antenorov original Atenjanima i jedno vrijeme on i
kopija stoje jedno pored drugoga.
-Jedan od najvažnijih kipova rane klasike (original) je Auriga iz
Delfa - auriga znači vozač, ovo je ostatak puno vece kompozicije
sa šesteropregom, vozačem i dvojicom sluga koji drže konje, ali
sačuvani su samo kip, dijelovi prednjih nogu jednog od konja i
dijelovi opreme. Auriga je prikazan u dugom hitonu, visoko
potpasan, sa obje noge čvrsto na zemlji jer stoji u kolima. Osim
gubitka arhajskog osmjeha i bolje modelacije tijela, pokret
skulpture je prirodan, glava prati pokret tijela. Izrađen je u bronci,
naručitelj je bio Polizal, tiranin grčkog grada Gele na Siciliji, u čast
pobjede njegovog vozača u utrci na Pitijskim igrama u Delfima
478.g.pr.Kr.
-Kipovi iz Riacea u Italiji - datiraju se oko 450.g.pr.Kr., na prijelazu iz
rane u visoku klasiku, dokaz su transporta umjetnina iz Grčke u Italiju,
prikaz 2 grčka heroja koji su vjerojatno činili dio vece cjeline, u lijevoj
ruci su držali štitove, potpuno nagi, možda je riječ o kipovima jedne
grupe koju je u Delfima izradio Fidija u čast pobjede kod Maratona, a
bilo je prikazano 13 kipova, u tehnici izgubljenog voska, pojedini
detalji izrađeni od olova.
-Mirona se inače smješta u razdoblje visoke klasike, međutim, jedan dio njegovih djela
je nastao na prijelazu iz rane u visoku klasiku. U izvorima se spominju mnoga njegova
djela, no malo je toga poznato iz rimskih kopija, a ništa iz originala.
U izvorima se spominje njegov Heraklo koji odmara. Kip koji se čuva u Bostonu, koji je
sasvim sigurno nastao prema jednom rano klasičnom originalu se datira oko
460/450.g.pr.Kr., prikazuje Herakla u trenutku pauze između junačkih dijela. Po nekim
značajkama na glavi, licu i tijelu, spuštenoj toljazi na koju se oslanja desnom rukom, koži

37
 www.sajt.com.hr

Nemejskog lava preko podlaktice lijeve ruke, možemo zaključiti da je rimska kopija toga
Herakla.
Najpoznatije Mironovo djelo je zasigurno Diskobolos. Jedna od najčešće kopiranih statua
u rimskoj umjetnosti - barem 60-ak rimskih kopija. Jedna od najboljih kopija, tzv.
Diskobolos Lanceloti koji se čuva u nacionalnom muzeju u Rimu. Prikaz tijela je u
trenutku najveceg fizičkog napora, glava prati pokret tijela, ali je za tu radnju malo
nedefinirana.
Uz Diskobolosa je jedno od važniji djela koje možemo
rekonstruirati grupa Atena i Marsija. Pauzanije kaže da je
stajala na atenskoj Akropoli, i to je jedna čudesna kompozicija
gdje je izražen kontrast između smirene Atene, sa njenim
klasičnim atributima i nagle, divlje Marsije. Pauzanije opisuje
kako je Atena bacila frulu, a satir Marsije je pokušava uzeti,
centar radnje je sama frula; Atena je shvatila da sviranje frule
izaziva ružne grimase na licu pa je odbacuje. Sumski satir
Marsija je pokušava dosegnuti, ali se boji Atenine reakcije, želi
frulu da bi izazvao Apolona u natjecanju u sviranju.
Za Mirona vrijedi da njegove likove često krasi više arhajska nego ranoklasična
ekspresija lika. Izvorna skulptura je bila visoka 1,80m izrađena u bronci.
-Velik je broj spomenika reljefnog kiparstva, npr. Umorna (Umiruca?) Atena sa atenke
akropole, prikazana oslonjena na koplje, zamišljena, u haljini sa potpuno vertikalnim
naborima
-Dijelovi reljefne oplate, vjerojatno jednog žrtvenika, nazvan Ludovisi tron, datiran oko
470/80.g.pr.Kr, vjerojatno izvorno iz Magne Graecie pronađen u Rimu. Najzanimljiviji
detalj je sa prikazom ženske figure i dvoje koje joj pomažu, možda je riječ o prikazu
rađanja Afrodite iz morske pjene.

38
 www.sajt.com.hr

4.1.2. Skulptura visoke klasike

-Visoka klasika je vrhunac grčke klasične civilizacije, stavlja se između 450-ih i 420-ih
godina, ali je ovako stroga kronološka periodizacija nemoguca jer su neka djela koja
prikazuju naznake visokolasičnog stila nastala vec 460-ih godina.
-Fidija je majstor od kojega nam je preko rimskih kopija sačuvano najviše djela. Bio je
najpoznatiji u prikazivanju ženskih božanstava, pogotovo Atene. Najveći broj njegovih
ženskih figura prikazuje Atenu. U usporedbi sa Polikletom od kojega nam je sačuvana
samo jedna ženska figura, od Fidije imamo 4 ili 5. Među rimskom plastikom carskog
perioda jako je puno skulptura koje se stilski dovode u vezu s njime, s njegovim krugom
učenika. Razdoblje njegovog djelovanja je 460 - 430.g.pr.Kr.
Dvije skulpture, jako važne, no slabe poveznice sa Fidijom, pronađene su u jednom
brodolomu uz obale Kalabrije uz mjesto Riace. (vidi str. 38)
Tiberski Apolon se pripisuje Fidijinoj školi, neki ga čak pripisuju Fidiji ali najvjerojatnije
ga je izradio neki njegov učenik.
Kasselski Apolon (čuva se u Švicarskoj u Kasselu), rimska mramorna kopija Fidijinog
Apolona koji odvraća skakavce. On je stajao na atenskoj Akropoli gdje je prema
vjerovanju Atenjana odagnao najezdu skakavaca. Pomalo ženskastih linija i odlika glave
po čemu je Fidijin stil prepoznatljiv. Datiran je 460.g.pr.Kr.
Takozvani Hermes Ludovisi, još jedna mramorna rimska kopija za koju se vjeruje da je
nastala prema brončanom originalu Fidije. Naziv je dobio prema zbirci u kojoj se nalazio.
Jedan simpatični gospodin, malo razodjeven, raščupan, pripit. Riječ je o atenskom
pjesniku Anakreontu. Još jedna rimska mramorna kopija prema brončanom originalu,
Fidija je većinu svojih djela radio u bronci. Kad bi se malo usredotočimo na ovu glavu,
vidimo da je gospodin zaista prikazan u pijanstvu. On recitira stihove, i uz pomoć pisanih
navoda, ova rimska verzija se dovodi u vezu sa Fidijinim originalom. Nalazi se u
Gliptoteci u Kopenhagenu.
Fidijine najčuvenije ženske statue su Atena Lemnija i Atena Partenos. Atenu Lemniju su
posvetili Atenjanima koji su kao kolonizatori otišli na otok Lemnos. Prikazana je kao
mlada djevojka sa šljemom u desnoj i kopljem u lijevoj ruci, u dugom peplosu, preko
desnog ramena je imala prebačenu egidu (kožni ogrtač). To je zgodan primjer
rekonstrukcije mramorne kopije prema torzu koji se čuva u Dresdenu i glavi koja se čuva
u Bologni iz dvije različite zbirke. Povezana je figura, torzo i glava, te je dobivena
rekonstrukcija Atene Lemnije. Uobičajeno se datira oko 450.g.pr.Kr.
Atena Partenos, ta čuvena krizolefantinska statua, visoka preko 12 m(nezna se jeli
to visina same statue ili je i postamenat u njoj), sa postamentom od 3 metra.
Stajala je u celi Partenona, od zlata, bjelokosti i drvenih ploča kao jezgre. Sama
figurica Nike u dlanu desne ruke je bila visoka 1,80 m. 1.150 kg zlata je
upotrebljeno za izradu peplosa, kaciga sa 2 grifona i sfingom, i cijelim nizom
prikaza. Na bazi u reljefu je bilo prikazano rođenje Pandore, a reljef je bio
izrađen i na rubovima sandale - scena kentauromanije. Fidija je bio optužen da
je pronevjerio određenu količinu zlata za izradu odjece ali je oslobođen jer je
dijelove od zlata aplicirao tako da se u svakom trenu mogu skinuti, navodno na
Periklov nagovor.

39
 www.sajt.com.hr

-Fidijino remek djelo je definitivno bio Zeus Olimpijski, hrizelefantinska statua visoka
oko 12 metara. Prikazivala je Zeusa na tronu, u celi Zeusova hrama u Olimpiji. Na novcu
iz vremena cara Hadrijana imamo njen prikaz i to je važno jer sama statua nije sačuvana.
Car Teodozije II. je 426. naredio uklanjanje te statue, prenošenje u
Konstantinopolis (gdje je vjerojatno i stradao u požaru) i rušenje
hrama. Zato je ovaj prikaz na novcu iz vremena cara Hadrijana od
ogromne važnosti. Novac je kovan 137. n. Kr., a statua je nastala oko
430. Za potrebu izrade ove skulpture, Fidija je u Olimpiji dao sagraditi
radionicu koja je bila jednaka celi hrama Zeusa Olimpijskog. Točno je
mogao vidjeti kako će ona stajati unutar hrama. Ta je skulptura bila
rađena od drvene jezgre, gornji dijelovi tijela, kao i Atena Partenos, od
bjelokosti, haljina od zlata, tron je bio građen od cedrovine i
bjelokosti. U lijevoj ruci je imao žezlo a u desnoj ruci položenoj na
naslonjač je opet bio kip Nike (visoka ~1.80m). Na ovim naslonjačima
su bile prikazane cijele serije prikaza u punoj plastici, u punom
volumenu. Na bazi je bila prikazana scena rađanja Afrodite iz morske pjene, na
naslonjaču smrt Niobine djece. Neki od tih prikaza su poznati kasnije iz rimskih
reprodukcija, ali samu rimsku kopiju nemamo.
50-ih godina prošlog stoljeca su arheolozi otkrili ostatke Fidijine radionice, a unutar nje
su pronađeni ostaci bjelokosti, ostaci kalupa i matrica preko kojih su izrađivani dijelovi
zlatnog lima od kojeg su rađene obuca i odjeca.
-Koliko god se govorilo da je Fidija imao vrhovni nadzor pri izgradnji Partenona,
činjenica je da je njegov skulpturalni program bio toliko obiman da on to nije mogao
izvesti sam. Smatra se da je Fidija izradio nacrte, ali je pitanje da li su ih realizirali ili i
njegovi učenici, ili samo učenici jer se na temelju nekih natpisa na Akropoli može gotovo
sigurno reci da su neki gotovi djelovi dekoracije počeli stizati tek oko 430-ih godinakada
bi Fidija trebao biti u Olimpiji ili je mrtav.

-Prelazimo na Polikleta. Za razliku od Fidije koji je Jonjanin, Poliklet je Doranin. Postoji

jako puno pisanih vijesti o Polikletu, o najvećem grčkom majstoru 5. st. pr. Kr. za kojega
neznamo odakle je bio. Stvar se svodi na dvije mogućnosti: da je bio rodom iz Argosa ili
iz Sikiona. On u fokus svog zanimanja ne postavlja nekog ljepuškastog boga kao što je
Apolon kao Fidija, ili ženska božanstva kao Atenu. On se usredotočio na prikazivanje
snažnog muškog tijela, tijela jednog atlete. Poliklet je važan i zbog činjenice da se on, ne
samo u praksi, nego i u teoriji počeo baviti problematikom prikazivanja proporcija
ljudskoga tijela.
On je, to znamo iz pisanih navoda, napisao jedno djelo koje se zvalo
Kanon (izgubljeno je) i prema pisanim navodima izradio jednu skulpturu
koja je bila oličenje kanona. To je skulptura Doriforosa ili Kopljonoše
koja je poznata iz većeg broja rimskih kopija, a najboljom se smatra ona
iz muzeja Nazionale Arheologico u Napulju koja je pronađena u
Palestriju u Pompeji, datira se oko 440.g.pr.Kr. Doriforos je atleta ili
mitološki lik prikazan kao atleta. On je bio prikazan sa kopljem
prebačenim preko lijevog ramena. Ova figura je oličenje kanona, vidimo
skijastičku pozu (tijelo prikazano u savršenom balansu dijelova tijela u
pokretu i mirovanju), snažni kontapost, uravnoteženost između dijelova tijela u

40
 www.sajt.com.hr

mirovanju i u pokretu, između kojih je uspostavljena izvrsna ravnoteža i simetrija.

Poliklet išao toliko daleko, da je on govorio da visina glave treba biti 1/7 ljudskog tijela,
da visina čela treba biti 1/16 ljudskog tijela, itd. Original je bio u bronci.
Poliklet je daleko najveći grčki majstor u tehnici lijevanja bronce. Kod rimske kopije
kopist ima problem otpadanja ruke. Zbog toga se pojavljuje veza između stegna i ruke na
velikom broju rimskih kopija. Glavama svojih junaka Poliklet ne pridaje toliko
pozornosti, jer ga ne zanima psihološka karakterizacija, nego problem proporcije, ritma,
simetrije.
Drugo čuveno Polikletovo djelo je Diadumeda. U najvećem dijelu su
praktički identične skulpture. Impostacija je identična, pogledajte ova
stojeća noga i sl. Jedina je razlika u pokretu gornjeg dijela torza zbog
prirode radnje. Ovdje jedan atleta vezuje pobjedničku traku, vrpcu ili
dijademu oko svoje glave prije nego će biti okrunjen pobjedničkim
vijencem. Odatle naziv Diadumenos - onaj koji svezuje dijadem oko
glave. Ovo je kopija sa otoka Delosa, jedna od najstarijih kopija. Ovo je
nešto mlađi rad iz oko 420. g. pr. Kr.
Onda imamo čuvenog Diskoforosa. Figura koja se ne spominje u
izvorima, a čuvana je u Louvru. Rađena je u bronci u visini od 21cm i smatra se da je
nastala prema uzoru iz monumentalne plastike. Naime, ovaj kip nije prepoznat u
monumentalnoj skulpturi jer nema toliko dobro sačuvanih primjera cijele figure. Istu
takvu figuricu čuva i arheološki muzej u Zagrebu. Dakle atleta koji je prikazan sa diskom
u lijevoj ruci, prije nego će zauzeti stav za izbacivanje diska. Ovo je primjer gdje nema
nikakvog traga u izvorima o njemu, ali stilistički - glava, frizura, impostacija - upućuje na
Polikleta.
-Građani Efeza su 440-ih godina organizirali jedan natječaj za izradu figure ranjene
Amazonke koju su htjeli staviti u svoj čuveni Artemizion (Artemidin hram u Efezu). Na
tom natječaju su sudjelovali najveći grčki majstori: Poliklet, Fidija, Krezil, Framon i neki
drugi. Najviše glasova je odnio Poliklet, Fidija drugu nagradu, Krezil treću, itd. Svi ti
tipovi amazonke koje su izradili veliki grčki majstori, u doba cara Hadrijana su bili
kopirani i činili su skulpturalnu dekoraciju njegove čuvene vile u Tivoriju.
Amazonka tipa Mateji, koja je nastala prema brončanom originalu Fidije, druga je
Sosiklet, koja je dobila naziv prema signaturi kopiste, prema Polikletu iz 440. i ovdje je
prikazana treća, Amazonka Schiara tipa koja je navodno Krezilova. Kada je riječ o prvoj
kopiji, onda tu postoji suglasje, to je sasvim sigurno Fidija. No, kod
druge dvije se mišljenja razilaze. Većina autora drži da je ova Sosiklet
tipa Polikletova, međutim, neki zbog ovog snažnog, sa stražnje strane
gledanog, snažnog tijela amazonke misle da bi u tom liku trebali tražiti
Polikletovu amazonku. I činjenica da je možda Poliklet prvi prikazao
ljudsko tijelo u osloncu na neki element arhitekture, pilastar,
prevagnulo u tome da je on odnio prvu nagradu.
Schiara Amazonka - prema proporcijama, i izgledu glave bliska je
Polikletovom stilu, možda je ovo Polikletov original ranjenje
amazonke, oslanja se na pilastar. Ovo je možda prvo oslanjanje figure
u grčkoj umjetnosti, često je korišteno u skulpturi kasne klasike.
-Glava Dorifora sa jedne brončane herme (bista na visokom postolju) koja je pronađena u
Herkulaneumu - gradu kod Napulja koji je zatrpan erupcijom vulkana Vezuva 79. god.

41
 www.sajt.com.hr

Ta glava nosi potpis atenskog kopiste Apolonija. Kad bismo je išli usporediti sa onom
glavom na kipu u muzeju u Napulju, onda bi vidjeli da nisu identične. Na tim statuama je
sačuvan samo odbljesak originala, jer su vrlo česti kopisti prilagođavali te statue
trenutnom ukusu i modi.
-Krezil je dobio treću nagradu u Efezu. On je majstor koji se dosta često spominje u
izvorima, ali nemamo baš njegovih djela sačuvanih u rimskim kopijama. Bio je Fidijin
učenik i suradnik, ali i samostalan majstor. Sigurno
njegovo djelo je herma sa glavom Perikla sa kacigom
na glavi koja je zabačena malo unatrag. Kopija se
danas čuva u Vatikanu. Navodno je Krezil prikazao
Perikla sa ovom kacigom zato što je imao jajastu
glavu, pa je njome ublažio jajasti oblik glave. Iz
izvora znamo da je on zaista portretirao Perikla, a
budući da ova herma nosi legendu sa Periklovim
imenom, pripisana je njemu. Vjeruje se da ovo ipak
nije bio portret u pravom smislu riječi, više idealizirani prikaz. Datirana je između 429. i
425.g.pr.Kr.

4.1.3. Skulptura bogate klasike

-To je razdoblje od 420. do 380. g. pr. Kr.
-Bogati stil je vrijeme djelovanja Fidijinih učenika - Alkamena, Agoragrita, Mironovih
učenika, nepoznatih majstora i sl.
-Alkamen i Agorakrit su dvojica od najvažnijih majstora iz doba bogatog stila. Sa
Fidijom su radili na Partenonu, zabatima, metopama, frizu sa panatemejskom procesijom,
i sl. Djeluju nakon Fidije, od 430-ih do kraja 5.st.pr.Kr.
Alkamen je dosta tradicionalan majstor, što se vidi na njegovim ženskim statuama koje
su odjevene u teške haljine sa okomitim naborima.
Jedno od najrazvikanijih Alkamenivih djela koje su uspoređivali i sa nekim
Fidijinim djelima je Afrodita u vrtovima, ali nije sa sigurnošcu prepoznata
neđu rimskim kopijama. Afrodita je navodno bila prikazana u trenutku dok
podiže veo, naslanja se na potporanj, tj. pilastar a preko njega je bačena
draperija. Ne zna se koliko je ova rimska mramorna statua odraz originala, ali
vjerojatno je nastala na tragu Alkamenovih djela.
Najpoznatije, možda i jedno od najvažnijih Alkamenovih dijela - to je
grupa Prokne i Itysa. Prokne je bila, prema mitologiji, kći spartanskog
kralja Tindareja, koja je imala problema sa mužem. Da bi napakostila
mužu i njegovim prijateljima, u bjesnilu je zaklala svoga sina Itysa i
iznijela ga na gozbu svome mužu. Nakon tog strašnog čina je pretvorena u
slavuja, i odatle cvrkutanje slavuja kojima ona izražava svoju čežnju za
sinom. Mramorna grupa koja je stala na atenskoj Akropoli. Figura prokne
je odjevena u tešku haljinu visokog potpona sa teškim naborima i
djelomično sačuvana figura sina Itysa.
(Hekate Epipyrgidia) - iz grčkih i rimskoh izvora doznajemo da je to Alkamenovo djelo,
jedno od poznatijih.

42
 www.sajt.com.hr

Herma sa Hermesom - bile su dvije, jedna od njih je stajala u Efezu, natpis pokazuje da je
to kopija Alkamenovog djela. Brada i kovrče iznad cela asociraju na skulpture rane
klasike
Skulptura Aresa Borghezea, jedna mramorna rimska kopija koja je po svoj
prilici nastala prema Alkamenovu originalu iz posljednje četvrtine 5. st. pr.
Kr. Nazvana je po zbirci u kojoj je nađena. Iz izvora znamo da je Alkamen
izradio Aresa.
-Alkamen radi na tragu Fidije, draperija njegovih figura tj. nabori su teški,
okomiti. U bogatoj klasici draperija je krajnje prozračna.
-Nije sigurno da je karijatide sa Erehtejona radila Alkamenova radionica, ali
kako je bio atenski majstor i Fidijin učenik, očekivalo bi se da je s Agorakritom
sudjelovao u gradnji Erehtejona. Erehtejon spada u bogatu klasiku - ima 2 cele, 3 trijema,
cele su na različitim visinama, dekoracija oko vrata.

-Agorakritovih djela je nešto manje.

Skulptura - Nemesis je božica pravde i osvete, kasnije su je štovali gladijatori. Pauzanije
opisuje Rhamnos, u arheološkim istraživanjima su nađeni fragmenti ovog kipa, bila je
prikazana sa parterom za žrtvu ljevanicu u desnoj ruci i sa jabukovom grančicom u
lijevoj, spuštenoj ruci. U grafičkoj rekonstrukciji Nemesis mogu pomoci rimske
mramorne skulpture. Stoji na bazi na kojoj je prikazana scena sa Helenom.

-U razdoblju bogate klasike ima majstora čija su se djela sačuvala o

kojima nema informacija u grčkim i rimskim izvorima, npr Pajonije
U izvorima se spominje Pajonije ali ne i njegova djela. Izradio je statuu
letece Nike koja je nađena u Olimpiji. Na njoj je stajao natpis koji govori
da je kip podignut u čast bitke kod otoka Sfakterije (Sphacteria) gdje su
Naupakčani i Mesenjani pobijedili Spartance. Pajonijev kip je možda
najbolji primjer zbog čega skulpturu posljednje četvrtine 5.st. i prve
četvrtine 4.st. treba gledati kao posebno stilsko razdoblje u odnosu na
visoku klasiku - prozračnost draperije.

-Balustrada hrama Atene Nike Apteros (mali jonski hram na JZ dijelu Akropole) za
razliku od hrama koji je izrađen u doba visoke klasike, je nastala u bogatoj klasici,
prikazuje procesiju božica pobjede koje se dolaze pokloniti Ateni koja je u sjedecem
položaju. Ne zna se tko je izgradio balustradu. Fragment ograde na kojem je prikazan
trenutak kada se jedna Nika saginje jer joj se otkopčala sandala, prikazana u prozračnoj
haljini, stilski je usporediva sa Pajonijevim djelom.
-Hera Borghese - draperija priljepljena uz tijelo, otkrivena prsa, haljina spada s ramena...
Ne zna se po kojem je grčkom originalu nastala, ali je sigurno iz 20-ih godina 5.st.pr.Kr

-Afrodita (tip Venera Genetrix) - pripisuje se Kalimahu. Rimska statua nastala prema
brončanom originalu, koju je izradio kopista Arkezilaj, koristila se za prikazivanje božice
Venere Genetrix, tj. Venere praroditeljice Julijevskog roda. Stajala je na Cezarovom
forumu u Rimu u hramu Venere Genetrix. S obzirom na draperiju, erotsku dimenziju, stil
izrade glave, nema sumnje da su ovakve rimske kopije rađene prema grčkom originalu.
*-Pojava korintskog stila je važna novina u bogatoj klasici.

43
 www.sajt.com.hr

4.1.4. Skulptura kasne klasike

-u 4.st. Grčka polako gubi svoju političku i ekonomsku važnost koju je imala u
5.st.pr.Kr., dolazi do slabljenja grčkih polisa, razdoblje građanskog rata koji započinje sa
Peloponeskim ratom.
-338.g. je u bitci kod Heroneje makedonska falanga, na čelu sa Filipom II. potukla Grke i
dio Grčke dolazi u saveznički položaj prema Makedoniji. Ovakva zbivanja se odražavaju
i u umjetnosti tog vremena.
-Nekadašnji ethos, prikazivanje snažnih emocija zamjenjuje prikazivanje tragičnih, tužnih
emocija, tj pathos (patetika) kao rezultat zbivanja u grčkom svijetu.
-Skulptura se pomalo humanizira, tj. približava se stvarnoj naravi čovjeka, tako da prikazi
božanstava više nemaju nadnaravi karakter nego su nalik ljudima, ne samo kroz
psihološki karakter nego i kroz scena kroz koje se prikazuju, pojavljuju se u
nesvakidašnjim situacijama, npr. Apolon koji ubija guštera, Hermes koji vezuje sandalu...
Umjetnici sada prikazuju ljudsko tijelo onako kako ga vide.
-Sada se izrađuju portreti pravih povijesnih osoba, ali tek nakon njihove smrti.
-Pojava skulpture u kamenu je u odnosu na prošla razdoblja brojnija, ali je upak u 4.st
najveci broj djela u tehnici izgubljenog voska.
-Glavna razlika grčke skulpture 4.st, od 360-ih g. pa do kraja 4.st je u bitno drugačijim
proporcijama u odnosu na 5.st. Kipovi se odlikuju bitno elegantnijim proporcijama,
manje naglašenoj muskulaturi, nema više prevelike mišicavosti kao kod Polikleta, nema
zatvorenih, četvrtastih figura. Iako su muške, figure često imaju gotovo ženske
proporcije, sužene su i glave su im smanjene.
-Za razliku od Polikletovog kanona gdje je glava bila 1/7 tijela, u 4.st glava je 1/8 tijela i
sada figure djeluju još monumentalnije.
-Atenska škola je nastala na temelju Fidijine i škola njegovih sljedbenika, npr. Kefisodot,
Praksitel, Leohar...
-O Kefisodotu starijem (Kefisodot mlađi je Praksitelov sin) nema
pisanih izvora, ali se može zaključiti da je bio Praksitelov otac. Njegova
djelatnost se može staviti između 380-ih i 350-ih g.pr.Kr. a jedino
njegovo sačuvano djelo je Irene s malim Plutom koje je bilo izrađeno u
tehnici izgubljenog voska. Kefisodot je bio jedan od majstora koji je
sudjelovao u izradi skulptura za novonastalu arkadsku akropolu
Megalopolis (Arkadija je središnja pokrajina na Peloponezu, bila je pod
dominacijom Spartanaca čiju su moc skršili Tebanci i odlučili osnovati
novi grad).
Kefisodot je sa Ksenofontom izradio golemu statuu sjedeceg Zeusa sa Artemidom i Tihe,
božicom srece kao personifikacijom samoga grada.
-Ksenofont je sa Parosa, autor je djela Tihe s malim Plutom.
-S obzirom na ratove u Grčkoj, umjetnici pokušavaju stvoriti sliku lažne vedrine,
optimizma pa izrađuju statue koje imaju lažnu simboliku - božica Tihe je personifikacija
srece, a Pluto simbolizira bogatstvo. Irene je božica mira.
-Postoji predaja da je Kefisodot stariji izradio djelo Hermes s malim Dionizom. Ovo se
ne može sigurno provjeriti, možda je ovo Praksitelovo djelo atributirano Kefisodotu (u
skripti piše čak da je Kefisodot napravio stariju verziju Hermesa s malim Dionizom).
Hermes s malim Dionizom je otkriven 1877.g. u Olimpiji u ruševinama Herinog hrama, a

44
 www.sajt.com.hr

Pauzanije opisuje da se tamo i nalazi ovaj kip koji je djelo Praksitela. Nije sigurno jeli
ovo original ili kopija jer je Praksitel radio u mramoru. Neki znanstvenici su zastupnici
teorije da je ovo kopija i to helenistička iz oko 11.st.pr.Kr.; postoji jedan helenistički
majstor koji se zove Praksitel - najvjerojatnije je ovo kopija originala onog prvog
Praksitela
-Praksitel je radio djela i u mramoru i u bronci. Iz izvora znamo da je preferirao ona
svoja djela koja je oslikao atenski slikar Nikija.
-Jedna od najvažnijih značajki Praksitelovih figura je zakrivljenost linije, naglašena je
linija obrnutog slova S. I kod njegovih djela vrijeli mala glava na elegantnom tijelu
-Umjetnici 4.st. sve više rade u kamenu pa je ponekad teško reci da li je u pitanju grčki
original u kamenu ili rimska kopija.
Baza kipa iz Mantineje je možda jedino preživjelo Praksitelovo djelo, vjerojatno se može
dovesti u vezu sa jednim Pauzanijevim opisom ali nema potpisa majstora. Sačuvani
reljefi na bazi upucuju na to da je rađen u duhu Praksitelovog stila. Od 4 sačuvane su tri
strane, na jednoj je Apolon, u sredini rob sa nožem i Marsija. Na drugoj strani imamo
prikaz 3 muze. Njihove glave se mogu dovesti u vezu sa Praksitelovim stilom, samo je
pitanje da li ih je izradio on sam ili je napravio nacrte koje je realizirao netko od njegovih
učenika.

-Ova baza pokazuje da su dvije skulpture nađene u Herkulaneju, tzv. Velika i Mala
Herkulanka, verzije Praksitelovih djela. Ove dvije figure, elegantne, malih glava, potpuno
pokrivene odjećom. Odjevene u duge hitone i ogrnute himatijonom po ukusu kasne
klasike i drapirane prema modi kasne klasike. Naime, stilski su ove glave na pragu
Afrodite Knidske i još nekih drugih Praksitelovih uradaka. Zato je mišljenje da su to
originali prema kojima su nastale rimske verzije, kopije.
Jedno od poznatijih Praksitelovih djela je Apolon Saurokton koji se sprema
ubiti guštericu. Na rimskoj kopiji iz Louvrea dvije grane služe kao
potporanj, zakrivljenost figure, prema Plinijevom opisu se u jednoj ruci
nalazi strijela (ponekad kod rimskih kopija može biti zamjenjena kamenom).
Druga dobro očuvana kopija Apolona Sauroktona se čuva u Vatikanskim
muzejima, razlike su uočljive ali je motiv isti.
Postoji još jedna brončana rimska verzija Apolona koja se čuva u Rimu i dio
skulpture koja se čuva u Muzeju fine umjetnisti u Clevelandu.
Praksitelova djelatnost se smješta između 360. i 330.g.pr.Kr.
-Afrodita Knidska je najpoznatije Praksitelovo djelo, obnažena,
zbog nje su mnogi hodočastili u Knid, poznata u velikom broju
rimskih kopija (50-ak). Ovaj kip je u to vrijeme izazivao sablazan,
trebao je biti načinjen za otočki polis Kos ali su ga odbili preuzeti
zbog toga što je gola, a su ga kupili građani Knida. Postoji priča da
je helenistički kralj Nikodem bio voljan izbrisati dug Knida ako mu
daju ovaj kip i iako im je dug bio ogroman, oni su to odbili. Ova

45
 www.sajt.com.hr

skulptura se nalazila na knidskom novcu, ima hidriju na koju odlaže

draperiju. Ima zakrivljenu liniju, najbolji primjer
dvodimenzionalnosti Praksitelove skulpture, datira se oko 340-ih
g.pr.Kr., najstarija potpuno razodjevena skulptura grčke božice u
grčkoj umjetnosti.
-Afrodita (Venera) iz Arlesa se dovodi u vezu sa Praksitelom, smatra se jednim od
njegovih ranijih radova, rimska kopija, ovakav ikonografski predložak postaje čest u
helenističkoj i rimskoj umjetnosti u prikazivanju nimfa. Praksitelova ljubavnica Frina mu
je pozirala za ovu skulpturu. Ona je za razliku od Knidske Afrodite napola obnažena
torza, pa odatle neka razmišljanja da je ovo raniji rad.
-Praksitel je izradio cijelu seriju satira koji su ljepuškasti, najpoznatiji su Satir koji
nalijeva vodu koji je izvorno bio dio fontane i tzv. Lijeni satir, jedan od rijetkih originla
iz tog doba.
-Dječak iz Maratonskog zaljeva - izvučen iz mora, rađen u tehnici izgubljenog voska,
visine 1.30m, nije sigurno da je autor sam Praksitel, možda su njegovi učenici.
-Praksitelov stil je snažno utjecao na rani helenizam što vidimo na primjeru
Aleksandrovog sarkofaga.
-Lizip je najveci grčki kipar 4.st. i najveci grčki majstor u bronci. Njegov kompletan
opus je bio u bronci i veliki broj njegovih sljedbenika je radio u toj tehnici. Bio je dvorski
kipar Aleksandra Makedonskog i jedini je imao pravo izrađivati njegove kipove u bronci.
Polikletov je nasljednik. Rodom je iz Sikiona.
Karakteristike Lizipovih djela su elegantne proporcije, male glave, ali usprkos tome
njegove figure djeluju veličanstveno. Kipovi ovladavaju prostorom oko sebe, njegovi
kipovi su klasičan primjer trodimenzionalne skulpture koji se javlja u 4.st. Lizipovi likovi
nikad nisu u istom položaju.
Jedan od njegovih najvažnijih radova i jedan od najvažnijih kipova 4.st
uopce je statua Apoksiomena (strugač). Apoksiomen, čuvan u Vatikanu, je
vjerojatno onaj za Plinije spominje da je krasio Agripine terme u Rimu,
Tiberije ga je dao prebaciti u svoju vilu, ali su se građani Rima pobunili pa
je bio vracen natrag. Prikazan je atleta nakon vježbanja (vježbali su goli,
prije toga bi se podmazali da se nebi ozljedili), prije kupanja su strugali
prljavštinu sa sebe, ispod ruke drži strigil (strugač). Ova skulptura se datira
oko 330/320.g.pr.Kr. - kraj kasne klasike.
Lizip je bio samouki majstor, u njegovim najranijim djelima se nazire
Polikletov stil, ali on nije školovan u nekoj radionici, daje sebi više
slobode...
Jedan od motiva koje je najčešce radio je Heraklo, poznato ih je najmanje 5-6.
Heraklo Farnes se danas čuva u Napulju, vjerojatno Lizipov Umorni Heraklo, stajao je u
Karakalinim termama, ovaj naziv je dobio po zbirci. Heraklo se odmara, oslanja se na
toljagu koja je pod pazuhom, toljaga je naslonjena na stijenu, preko nje je prebačena
draperija, desna ruka prebačena na leđa, mala bradata glava, datiran u 330/320.g.pr.Kr.
Ima natpis koji kaže da je ovu skulpturu izradio Atenjanin Glikon prema Lizipovu
originalu.
Skulptura Herakla koja se čuva u Gliptoteci u Kopenhagenu - razlika između ova dva je u
proporcijama, sigurno je nastala krajem 4.st., ali je još na tragu Polikletovih proporcija,
glava nije toliko mala niti je tijelo toliko tanko

46
 www.sajt.com.hr

Kopija Herakla Epitrapesiosa koji sjedi na stijeni, toljaga kraj nogu, drži pehar u desnoj
ruci; u prijevodu ovo znači „stolni Heraklo“, Lizip ga je izradio u srebru i navodno
poklonio Aleksandru Velikom i on ga nosi sa sobom na svoja osvajanja. Poziva na
sladostrasti stola, tj. neumjerenost u jelu i picu.
Hermes koji veže sandalu - rimska kopija. Vjerovatni izgled originala postoji
na novcu. Na jednom prikazu vezuje sandale sa obje ruke (novac), na drugom
se nalaktio (kip), na jednom gleda prema nozi (novac), na drugom naglo
okrece glavu u lijevo (kip).
Statua koja prikazuje Sokrata, maloga, ružnoga, zdepastoga, ćelavog, duge
šiljaste brade. Sokrat je započeo kao Fidijin učenik, sudjelovao je u radu na
Partenonu kao jedan od kipara. Kasnije se opredijelio za filozofiju. Prema
izvorima, njegovu portretnu statuu je izradio Lizip.

-Skulptura Aleksandra Makedonskog koja se čuva u Louvreu, vjeruje se da je replika

kipa rađenog u prirodnoj veličini, razodjeven, prikazan kao heroj, oslonjen na koplje, u
bronci
-Kip pronađen u Delfima, vjerojatno mramorna kopija brončanog originala koji je stajao
u Farsalu u Tesaliji kojeg je podigao tesalijski kralj. To je zapravo grupa koja je
prikazivala tog kralja, njegove pretke i neke od čuvenih atleta Farsala, više od desetak
figura.
-Kip pronađen u moru kod Amfikitere - ne može se povezati sa nijednim velikim
majstorom klasičnog doba, ne zna se točno koga prikazuje, s obzirom na položaj ruku
izgleda da je nešto držao, možda je to bila glava Meduze, a ako je onda bi to mogao biti
Perzej.
-Mauzolej u Halikarnasu - jedno od 7 svjetskih čuda, započeto oko 370-ih, dovršen
353.g.pr.Kr, ogromno zdanje, ne vrhu je imalo krov piramidalnog tipa, a na vrhu je stajao
četveropreg u kojem su stajali kipovi Mauzola i Artemizije (visoki 3m i 2.6m). Mauzol je
perzijski činovnik. Grčki arhitekt Pitej i grčki majstori Skopas, Leohar, Timotej i
Briaksid rade skulpturu koja krasi ovo zdanje. Istočnu stranu je radio Skopas jer je ona
glavna i jer je on najveci majstor u tehnici mramora, Leohar radi zapadnu stranu, južnu
Timotej, a sjevernu Briaksid. Mauzolej je prikazan široka tijela, s bradom, dugom
kovrčavom kosom. Artemizija nastavlja gradnju hrama, unajmljuje velike grčke majstore
za njegovu gradnju.
-Kip Serafisa (Oziris) - izradio Briaksid - vjerojatno su postojala dva majstora po imenu
Brijaksid, jednom se atribuira ovaj kip, a drugi je atenski majstor čiji je potpis nađen na
jednoj bazi sa atenske Akropole.
-Jedan od rijetkih originalnih djela, jednog drugog kasno klasičnog grčkog majstora
-Timoteja. On je radio na Askeplijevom hramu u Epidauru. Ovdje je riječ o jednoj
skulpturi božice Higije koja je stajala u okolišu toga hrama. Malo je čudnovato
impostirana. To nije ni sjedeći niti stojeći položaj. Nešto između. Figura je napola
razodjevena, na način da je lijeva polovica torza, sa tom lijevom dojkom potpuno
otkrivena, naglašena je erotska dimenzija. Ovo je original, ovo je statua pronađena u
okolici samoga svetišta. Timotej je bio autor modela za oba zabata Asklepijeva svetišta u
Epidauru.
Leda sa labudom koja je slična impostirana kao lik Higije. Opet nije ni u sjedećem ni u
stojećem položaju. Leda je bila jedna mitska žena jednoga kralja koju je obljubio Zeus,

47
 www.sajt.com.hr

tako da se pretvorio u labuda. Ona nesvjesna posljedica je prigrlila labuda, lijevom rukom
podiže odjeću sa sebe. Ovdje je desna polovica torza razodjevena i opet naglašena ta
erotska dimenzija, čeznutljiv pogled uperen u visinu. Autorstvo je sa dosta razloga
pripisano Timoteju kao i prethodna statua.
Dvije konjaničke ženske figure sa Asklepijeva hrama u Epidauru, koje se dovode u vezu
sa Timotejem. Lijevo su figure aura - personifikacije vjetra, povjetarca. Desno figure
Amazonki. Ove lijeve su u funkciji ugaonih akroterija tog istočnog zabata Asklepijeva
hrama, a konjaničke figure Amazonki vjerojatno sa zapadnog zabata. Ovo je prvi puta u
grčkoj umjetnosti da se prikazuje jedna takva figura koja je personifikacija vjetra i
povjetarca - vjerojatno Timotejeva osobna inovacija.

-Leohar je atenski majstor za generaciju mlađi od Praksitela, radi u svim tehnikama, ali
najviše u bronci, jako malo djela mu se može atribuirati.
Apolon Belvederski je do II. svjetskog rata bio atribuiran Praksitelu, zatim Leoharu.
Figura božice Artemide - prikazana kao lovkinja, čuva se u Versaillesu, pripisuje se
Leoharu
Leoharu se pripisuje i figura Sofokla, jer je on prema izvorima izradio njegovu portretnu
statuu, a kasna klasika je period kada se po prvi puta u grčkoj umjetnosti masovno
počinju izrađivati portreti i portretne statue živih ljudi. Ne bilo koga, nego velikih
filozofa, pjesnika, govornika. Prema izvorima je Leohar izgradio statuu Sofokla, a ti se
javni ljudi lako prepoznaju prema svojim portretima. Ovo je definitivno Sofoklo.

-Skulptura Zeusa sa Ganimedom - Ganimed je dječak, a Zeus se spušta u liku orla i grabi
ga, često kopirana skulptura u rimsko doba, postoje sumnje da je ovo Lizipovo djelo.
-Grupa koja je stajala u Olimpionu u Olimpiji u malom jonskom tolosu kojeg je dao
podici Aleksandar Veliki u čast svoje obitelji, tj. u njegovoj celi je na polukružnoj bazi
stajala peteročlana grupa, u hrizelefantinskoj tehnici, koja je prikazivala Aleksandra,
njegovu baku i djeda, oca i majku.
-Skopas - nije bio samo kipar nego i arhitekt, projicirao hram Atene Aleje u Tegeji koji
je najznačajniji hram 4.st.pr.Kr. u kopnenoj Grčkoj. Taj hram je kombinacija jonskog i
korintskog stila, prvi dorski peripter kod kojeg se pojavljuju u unutrašnjosti korintski
stupovi. Skopas je projicirao obje zabatne kompozicije ovog hrama, ali su ostali samo
fragmenti. Na prednjem zabatu je prikazan lov na kalidonskog vepra. Hram je uništen u
požaru 395.g.pr.Kr.
Odlike Skopasove umjetnosti su male glave, gotovo četvrtaste forme, duboko usađene
oči, glave uperene prema gore sa transcendentalnim izrazom. Skopas je najviše od svih
kasnoklasičnih majstora utjecao na umjetnost nadgrobnog reljefe. Djelovao je između
370. i 340.g.pr.Kr.
Sudjelovao je u izradi Mauzoleja u Halikarnasu, u obnovi Artemiziona u Efezu.
I u Hrvatskoj postoje figure koje se mogu smatrati rimskim kopijama pojedinih grčkih
originala, npr. kopija Skopasova Herakla koji je, danas poznat pod nazivom Heraklo
Lansdowne, a radi se o fragmentima ogromnog Heraklova kipa nađenog kod ??. Heraklo
Lansdowne je iz Hadrijanove vile u Tivoliju.
Menada je jedno od Skopasovih djela koje se često spominje u izvorima. Prikazuje ženu,
dionizijevu pratilju, koja se prema predaji prepušta različitim užicima. Ona je prikazana

48
 www.sajt.com.hr

odjevena, ali ono što drži odjeću na okupu je jedna vezica, sve drugo se razbacalo po
tijelu, prikazana je u transu, visoko podignute glave.
Skopas preferira motive u kojima može prikazati krajnosti ljudske psihe.

4.2. Arhitektura

4.2.1. Graditeljstvo rane klasike

-Hram Atene Afaje na otoku Egini je jedino grčko zdanje hramskoga tipa koje je građeno
na izmaku jedne i na početku druge ere. Ova građevina pokazuje osnovne značajke
arhitekture klasičnog doba, pri čemu mislim na njezin tlocrt. Taj je hram nastao na
ruševinama jednog starijeg, heksastilnog dorskog periptera, koje je stradalo u požaru.
Dakle, 6 na kraćim i 12 stupova na dužim stranama, klasičnog tlocrta pronaosa,
opistodoma i cele. To konkretno znači pronaos sa dva stupa u antama, opistodom ili
riznica na stražnjem dijelu sa dva stupa u antama i trobrodna cela podijeljena sa dva reda
dvokatnih stupova. Ono što ovu građevinu svrstava u subarhajski period je izgled zabatne
kompozicije na zapadnoj, sporednoj, strani. Na licima tih figura se očituje arhajski
osmijeh, prikazane su u nezgrapnom pokretu. Na mlađem, istočnom zabatu, koji ide u
490. ili 480. g. pr. Kr. stvari idu drugačije. Figure nemaju arhajski osmijeh, već stroži,
ozbiljniji izraz lica, naborana čela, lagano otvorena usta kao da se spremaju nešto
izgovoriti. Na taj način su grčki umjetnici ih po prvi puta pokušali na novi način
psihološki okarakterizirati, ne kroz arhajski osmijeh, već kroz jedan strogi izraz lica koji
dolikuje samoj radnji. Ako Atena stoji u sredini, a oko nje borba, ranjeni i priklani ratnici,
malo je taj arhajski osmijeh čudnovat. To je razlog zašto taj rano klasični period nosi
naziv strogi stil. Taj termin strogi stil se upotrebljava kada se govori o skulpturi rano
klasičnog perioda, bilo samostojećoj, bilo arhitektonskoj. I taj istočni zabat Afajinog
hrama na otoku Egini je zapravo jedan on najranijih navještaja te rano klasične
umjetnosti. Inače, sam hram je bio građen u vapnencu, presvučen slojem štukature,
nadgrađe mu je bilo bojano, a donji dio okrečen u bijelo. Metope nedostaju, vjerojatno
zbog toga što su bile od drveta. Skulpture su rađene u punom volumenu, i bile su bojane.
-Zeusov hram u Olimpiji. Razlika se očituje u veličini gabarita, i jednom stupu na dužoj
strani kojega Zeusov hram ima više. Najveći broj dorskih hramova u rano klasičnom i
visoko klasičnom periodu je građen upravo u tom omjeru. To je bio jedan obrazac koji se
smatrao vrhuncem u razvoju dorskoga stila i te se proporcije očituju u tome što je broj
stupova na dužim stranama iznosio dvostruko veći broj od stupova na kraćim stranama +
još jedan dodatni stup. Podignut je oko 470. g. pr. Kr. u svetištu u Olimpiji. Projektirao
ga je Libon, lokalni arhitekt. Ono je preuzelo funkciju glavnog svetišta u Olimpiji, i to
starog Herinog hrama kojega smo spominjali ranije. Hram je građen u tlocrtu dorskog
heksastilnog periptera, vrlo je sličan tlocrtu Afajinom hramu na Egini, drugom Heraionu
u Paestumu, a po broju stupova se nalazi između njih. Na kraćim stranama 6, a na dužim
13. Pronaos sa dva stupa u antama, opistodom sa dva stupa u antama, trobrodna cela sa
dva reda dvokatnih stupova. Bio je građen u lokalnom vapnencu, štukatiran, bio je
obojen. Figure u zabatnim poljima i metope su bile izrađene od mramora. Kao što je
Partenon najvažnije zdanje iz visoke klasike, tako je i Zeusov hram razdoblja rane

49
 www.sajt.com.hr

klasike. Cijelim svojim vanjskim plaštom, ovaj hram je imao dorski friz, ali metope nisu
bile izrađene u reljefu.
Dvanaest metopa koje su prikazivale Heraklova junačka djela su krasile dorski friz iznad
pronaosa i opistodoma. Iznad dva stupa pronaosa i iznad dva stupa opistodoma. Po šest sa
svake strane. Ovo zdanje je poznato po tome što je iza 432. g. pr. Kr. u njegovoj celi
postavljen čudesni Fidijin kip sjedećega Zeusa Olimpijskog koji je u helenističko doba
dobio titulu jednoga od sedam svjetskih čuda. Kip koji je izrađen u visini od 12 m - ako
ga zamislimo uspravnoga, on bi probio krov toga zdanja. Ovim je djelom Fidija nadmašio
samoga sebe, odnosno, kip Atene Partenos.

Na istočnom zabatu je bila prikazana scena pred trku kvadrigama između dvojice junaka
Enomaja i Pelopa. U sredini je bio prikazan Zeus. Na drugom zabatu je bila prikazana
borba Kentaura i Lapita a u sredini je bio prikazan lik Apolona. Autori ove zabatne
plastike i metopa nisu poznati. Pauzanija, grčki pisac, koji u prvoj polovici 2. st. n. Kr.
pohodi Olimpiju, spominje i ovaj hram, spominje brončane rešetke na početku pronaosa
kroz koji se ulazilo u samo zdanje, dvojicu majstora koji su izradili zabate. Njihova
imena su Paionije i Alkamen Stariji. Prema onome što danas povjesničari umjetnosti
znaju, čini se da nije moguće to autorstvo pripisati njima jer su to majstori čija djelatnost
pada u kraj 5. st. pr. Kr. Po svoj prilici je do Pauzanija došla kriva informacija koju je on
kasnije nehotice prenio. Prava istina je da mi ne znamo tko su autori. U relativno
recentnoj literaturi su navedena imena ove dvojice autora, kao da je to neporeciva
činjenica - no nije tako. Po svoj prilici su majstori došli iz Atene, glava Apolona se
poklapa sa stilom jedne glave sa Atenske Akropole (glava plavog Efeba), pa je vjerojatno
riječ o nepoznatim atenskim majstorima. Ta dva zabata su važna zato što su te figure
prikazane u strogom stilu. Na licima je izražen Ethos, unutrašnja snaga koja se
manifestira kroz naborana čela, lagano otvorena usta, u ozbiljnom i strožem izrazu lica.
Jasno je, tu ne treba puno objašnjenja, da se vidi da su Zeus i Apolon glavni likovi koji
odlučuju ishod.
-Hram E u gradu Selimusu na Siciliji. To je bila bogata grčka kolonija u zapadnom dijelu
Sicilije. Za ovaj se hram vjeruje da je bio posvećen božici Heri, pa se naziva i Heraion.
Dosta dobro sačuvan, iako je to jedan od primjera građevine koja je kompletno
obnovljena od strane arheologa. Jasno se vide dijelovi koji su originalni, a koji su
rekonstruirani. Ovaj je hram bio sačuvan samo u svom stereobatu i stilobatu te podignut
od svojih elemenata. Jedan je od najvažnijih dorskih rano klasičnih hramova sa prostora
Sicilije. Datira se u prvu polovicu 5. st. pr .Kr.
-Možda mnogo važniji primjer je u južnotalijanskoj pokrajini Lukaniji, gradu koji se
izvorno nazivao Posejdonija (Paestum). Hram koji je u literaturu ušao kao Neptunov ili
Posejdonov hram. Sasvim je sigurno da je bio posvećen božici Heri. S obzirom na prvi

50
 www.sajt.com.hr

Herin hram koji je podignut tijekom srednjeg arhajskog perioda, čudnovato zdanje s 9
stupova na kraćim stranama i 18 na dužim sa dvobrodnom celom itd, koji se naziva prvi
Heraion, ovaj se naziva drugi Heraion. On je manje više građen paralelno sa Partenonom
iako je započet nešto malo ranije, isto tako završen, ali recimo da se druga faza gradnje
poklapala. Na njemu se manifestiraju utjecaji sa Partenona, odnosno, iskustva sa matične
Grčke. Hram je dosta dobro sačuvan i spada u red najbolje sačuvanih dorskih hramova.
Nešto je duži od Afajinog hrama. On na kraćim stranama ima 6 stupova, sve su to
heksastilni peripteri, međutim, na dužim ima 14. Ono što povezuje ovo zdanje sa

Afajinim hramom, Zeusovim i Partenonom su dvokatni stupovi. Unutrašnjost cele je bila

riješena na isti način osim po omjeru je ta građevina izgrađena po utjecajima iskustava iz
matične Grčke. Vrijeme gradnje se stavlja oko 460. ili 450. g. pr. Kr. U razini ovih
gornjih, manjih stupova se nalazila lođa/galerija odakle se mogla gledati cela. Drugi
Herin hram u Paestumu je klasični dorski heksastilni peripter sa 6 x 14 stupova, sa dva
stupa u pronaosu, dva u opistodomu, u antama, trobrodna cela, dva reda dvokatnih
stupova, kao što je slučaj kod Afajinog hrama na Olimpu.
-Hram Olimpijskog Zeusa u Akragasu (Agrigentum) - Zdanje sa Sicilije, vrlo zanimljivo,
gotovo revolucionarnog tlocrta. Građeno je u dorskom stilu. Započet je početkom 5. st.
pr. Kr., vjeruje se da se počeo graditi iza 480. g. pr. Kr. Smatra se da je sagrađen u čast
pobjede sicilskih Grka nad Kartažanima kod mjesta Himee, jer, Sicilija je bila podijeljena
između Kartažana i Grka. Bitka je bila 480. g. pr. Kr. i tada su Grci izvojevali važnu
pobjedu, te se smatra da je toj pobjedi u čast, sagrađeno ovo zdanje. Međutim, zbog
svojih ogromnih razmjera, nikad nije dovršeno, što sasvim sigurno znamo iz opisa
sicilskog Grka Diodora, koji svjedoči da 406. g. pr. Kr. to zdanje još nije bilo dovršeno.
Tada su po prvi puta Kartažani osvojili grad, a
drugi puta su ga zauzeli u jeku rata sa Rimljanima
oko cijelog otoka Sicilije. Tada je zdanje razoreno
oko 250. g. pr. Kr. Iako dorskoga reda, nije imao
klasičan tlocrt dorskoga hrama - pronaos, celu,
opistodom - već se građevina sastojala iz jednoga
prostora, od goleme dvorane. Činjenica da je hram
bio dugačak preko 110 m. U toj golemoj dvorani
su se nalazila dva golema zida u koja su bili
inkorporirani četvrtasti pilastri. Hram nije imao
klasičnu kolonadu stupova, nego su golemi dorski
polustupovi bili inkorporirani u vanjski zidni plašt,
tako da ovo nije primjer jednoga dorskoga
periptera, nego pseudoperiptera. Ovakav tip tlocrta

51
 www.sajt.com.hr

jednog grčkog hrama nazivamo pseudoperipteros. Vrlo je zanimljiv izgled zidnog plašta.
On je bio riješen tako da su između tih dorskih stupova, otprilike na pola visine, na
postoljima bile postavljene goleme (preko 7 m visoke) skulpture Atlasa, sa rukama
podignutim ispod glave u položaju kao da drže težinu tog golemog arhitrava, koji je bio
riješen od velikog broja kamenih blokova. No, ipak, težinu građevine drže polustupovi.
Jedan od tih golemih Atlasa je sastavljen od svojih izvornih dijelova i polegnut u okolici
samog zdanja, tako da se turisti mogu uvjeriti u veličinu tih figura. On dimenzijama
nadmašuje i Partenon, a nikada nije bio dovršen.

4.2.2. Graditeljstvo visoke klasike

-Visoka klasika se poklapa sa razdobljem obnove atenske Akropole koja se poklapa sa

periodom Periklove vladavine. Periklo je najvažniji atenski državnik, tvorac ideje o Ateni
kao mjestu okupljanja svih Grka i samim time umjetničkoj metropoli svih Grka. Periklo
je bio dobar Fidijin prijatelj, i stoga nije čudno da je najveći dio aktivnosti koje su se
odvijale na Akropoli bilo pod Fidijinoj supervizijom.
Akropola nije prezasićena građevinama. Ovdje je primijenjen slobodni koncept
arhitekture i te su građevine slobodno postavljene u prostoru, neovisno jedna od druge,
iako je njihov položaj uvjetovan ranijim građevinama. Činjenica da je na mjestu
Erehteiona bila bitka Posejdona i Atene je uvjetovala poziciju toga hrama, Partenonu je
uvjetovao pred-Partenon, hramu Atene Nike Apteros jedna starija građevina, a Atenin
hram je građen u dvije faze, kao Templo Inantis oko 560., a onda mu je pridodana
kolonada stupova pa je pretvoren u peripter.
-Na mjestu današnjeg Partenona, oko 480. g. pr. Kr. je započeta gradnja dorskog hrama
koje je po mnogočemu bilo prethodnik današnjeg Partenona, gotovo identičnog tlocrta.
Za taj se hram koristi naziv pred-Partenon ili prvi Partenon. To je zdanje koje su
Perzijanci nakon osvajanja Atene oštetili, tad još nije bilo dovršeno. Perzijanci nisu mogli
uništiti hram, no kore u njegovoj okolici su uništene, dijelovi hrama, itd. Nakon slijedeće
godine i povratka Atenjana u svoj grad, počelo se sređivanjem grada, nije bilo sredstava
kojima bi se pristupilo obnovi tih zdanja ili gradnji novih. Takve mogućnosti su se
pokazale tek onda kada je, navodno, zbog opasnosti po riznicu, Periklo odlučio
samoinicijativno prebaciti riznicu atensko-delfskog saveza, sa otoka Delosa u Atenu.
Mnogi su polisi odlučili, unutar saveza, umjesto vojskom, platiti za pomoć u ratu protiv
Perzijanaca. Vremenom se skupila pozamašna suma i Periklo to prebacuje. Sa tim
novcem se počela obnavljati atenska Akropola, i graditi novi hramovi širom Atike.
Atenjani su mislili da na to imaju pravo jer su oni dali najveći dio u ratu protiv
Perzijanaca.
Da se zadržimo na tom pred-Partenonu. On je sagrađen na mjestu jednog još starijeg
hrama, građen u tlocrtu amfiprostilnog dorskog periptera. Imao je 6 stupova na kraćim
stranama. Amfiprostilni jer je osim vanjske kolonade, na pročelju i na začelju imao još
jedan red stupova u pronaosu, odnosno opistodomu. Nije imao klasično predvorje i
klasičnu riznicu nego dva skraćena portika iz kojih se onda ulazilo u trobrodnu celu
(sasvim sigurno sa dva reda dvokatnih stupova) i u dvoranu djevica, ili, djevičansku
riznicu sa četiri stupa postavljena u obliku kvadrata.

52
 www.sajt.com.hr

Novi, mlađi, Partenon u osnovi ima potpuno identičan tlocrt. Prilikom njegove gradnje,
elementi starog zdanja nisu uništeni, nego su mnogi od tih elemenata iskorišteni za novi
Partenon. Zbog njegovog postojanja je ta platforma neuobičajeno visoka za jedan grčki
hram. Njegov tlocrt je identičan, ali su dimenzije građevine mnogo veće, kao i broj
stupova. Novi Partenon je također amfiprostilan peripter, samo ne sa 6 stupova na kraćim
i 4 stupa u pronaosu i opistodomu, nego sa 8 stupova na kraćim i 6 stupova u pronaosu i
opistodomu. Četiri stupa u riznici i dvokatni dorski stupovi, postavljeni u obliku grčkog
slova PI. Odmah prilikom početka gradnje je bilo jasno da se u celu toga hrama želi
postaviti jedan ogroman Atenin kip. Samim time se povećavaju gabariti cijele građevine.

Važno je naglasiti da Partenon, iako matematički precizan, sadržava brojne optičke

korekcije radi vizualne harmonije. Stupovi vanjske kolonade su lagano nagnuti prema
unutra, a ne okomiti. Vijenac nije potpuno postavljen u ravnini već je lagano nagnut
prema vani. Kreptidoma na kojoj leži zdanje nije potpuno ravna. Mjerenja su pokazala da
je središnji dio platforme najviši, a da krajevi padaju. Ne slučajno, već namjerno. Sve je
to radi tih optičkih korekcija, da bi se stekao dojam maksimalne harmonije proporcija.
Hram se gradio od 447. do 432. g. pr. Kr., a to su pouzdani podaci, što je malen slučaj
kod grčkih građevina. Hram je bio sagrađen do 438. g. pr. Kr. no radovi na skulpturi traju
do 432. g. pr. Kr. Za izgradnju u cijelosti je bilo potrebno 15 godina. Hram je sagrađen od
penteličkog mramora u cijelosti - od prvog do zadnjeg kamena - čak i crijep.
Pretpostavlja se da su na rubovima akroterija stajale skulpture krilatih božica Nika,
božica pobjede. Posljednja istraživanja su pokazala da su u pronaosu, sa strana vrata, u
vrhu zida stajala dva prozora za dodatno osiguravanje svjetlosti u predvorju. Strop je bio
kasetiran. Ovo je jedini dorski hram koji ima sve vanjske metope izrađene u visokom
reljefu. Njih 92 na četiri strane građevine. Prikazane su četiri teme, amazonomahija
(borba Grka i Amazonki), kentauromahija (borba Lapita i Kentaura), gigantomahija
(borba grčkih bogova sa Gigantima sinovima majke Zemlje, odnosno Gee) i iliupersis
(osvajanje Troje).
Dva zabata su bila u punoj plastici. Na istočnome je bilo rođenje Atene iz Zeusove glave,
a na zapadnome borba Atene i Posejdona oko zaštitništva grada Atene. Unutrašnji red od
6 dorskih stupova je u odnosu na ovaj vanjski od 8 postavljen na višu niveletu, odnosno,
na dvije dodatne stepenice. Taj red dorskih stupova, odnosno, zidovi ante i cele koji se
nastavljaju, nose jonski friz. Možda ćete negdje pročitati da je Partenon prvi primjer
kombinacije dorskoga i jonskoga reda. Izvjesno je da ima i starijih (npr. Cererin hram u

53
 www.sajt.com.hr

Paestumu). No, Partenon je najvažniji primjer iz same Grčke. Dorski hram mora imati
dorski friz iznad arhitrava, no unutrašnji dio građevine iznad pronaosa, pa vrhom zida
cele i iznad opistodoma, pa ponovno vrhom, iznad cele, ide jonski friz. Sam taj friz je
dugačak gotovo 160 m. Međuprostor između vanjske perijastaze stupova i ovoga se
rješava kasetiranim stropom. Lako je bilo vidjeti ove metope i dorski friz gledajući izvana
građevinu. Međutim, jonski nije bilo lako vidjeti, dobro nakriviti glavu da biste vidjeli što
se gore nalazi. Jonski dijelovi hrama, koje je kasnije napomenuo, su friz, lezbički
kimation i, vrlo važno, četiri stupa u stražnjoj prostoriji, djevičanskoj riznici. Arhitekti su
i na to mislili, pa su taj friz lagano nagnuli za nekoliko stupnjeva prema vani. To je jedno
vrhunsko zdanje nastalo u suradnji Iktina, Kalikrata i Fidije.
-Nakon dovršetka Partenona u svom arhitektonskom dijelu, započet je rad na
monumentalnom ulazu na plato Akropole - Propilejima. To je tip građevine koji je
široko rasprostranjen na grčkom teritoriju još od mikenskih vremena (primjerice Tirint). I
današnji Propileji su imali svoga prethodnika, stare Propileje, koji su stajali na ulazu na
plato Akropole. Oni su građeni paralelno sa Partenonom, negdje u doba Atenskog
državnika Temistokla - 480-ih godina prije Krista - koji su teško oštećeni jer su bili
utvrđeni (zbog naleta Perzijanaca). Smisao Propileja je u tome da zakloni pogled na plato
Akropole i da prikaže da se iz pepela starih Propileja izdignulo jedno još veće zdanje.
Novi Propileji su izgledom slijedili stare, u svom središnjem dijelu su dobili izgled
pročelja jednoga dorskoga heksastilnog hrama. Središnji par stupova je ipak malo
razmaknut zbog prolaza, a vanjskom pročelju
odgovara unutarnje pročelje. Visinska razlika je
svladana stepenicama, a dva reda po tri jonska
stupa je nosilo kasetirani stop. Izvorno su trebali
imati dva krila, portika, kroz kojih bi se ulazilo
u dvije prostorije - jedna bi bila pinakoteka,
galerija slika, a druga gliptoteka, u kojoj bi se
prezentirale skulpture, biste i sl. Međutim, zbog
peloponeskog rata, taj dio nije nikada realiziran.
U njima su bile kline ležaljke, budući da je to bila jedna dvorana za gozbe.
Propileji nisu imali zabatne skulpture i metope. To je bila samo javna građevina. No kada
bi se došlo na plato, onda bi posjetitelji ostali zapanjeni. Kroz Propileje su prolazile
famozne Panatenejske povorke sa svim Atenjanima i Atenjankama. Kao i kod Partenona,
Propileji su izgrađeni od penteličkog mramora. Nakon što je sagrađen Partenon, već
slijedeće, 437. g. pr. Kr. (dakle, Partenon još nije imao skulpture), pod vodstvom
arhitekta Mnezikla, gradnja Propileja traje do 432. g. pr. Kr.
-Slijedeći hram na atenskoj Akropoli je hram Atene Nike Apteros, sagrađen na mjestu
jednog starijeg zdanja. On je bio potpuno rastavljen na sastavne dijelove od strane
Turaka, u jeku kandijskog rata, i od njega su sagradili bastion. Nakon ostamostaljenja
grčke, grčki arheolozi su anastilozom* vratili izvorne dijelove. Dobili smo jedan mali
amfriprostilni, tetrastilni jonski hram koji je ujedno najbolje "sačuvani" hram. Mi znamo
izgled prijašnjih građevina, i moguće ih je rekonstruirati, ali one nisu sačuvane kao takve.
Ovdje imamo građevinu koja je, osim krova, gotovo u cijelosti sačuvana. Hram Atene
Nike Apteros je bio posvećen božici Ateni, beskrilnoj donositeljici pobjede. Tu je
zapravo riječ o sinkretističkom kultu Atene i božice pobjede, Nike. To je varijanta jednog
starijeg egipatskog božanstva Nit, pobjede, koja je preuzeta od strane Grka. Ovdje je

54
 www.sajt.com.hr

poistovjećena sa Atenom, zamišljena je bez krila (odatle Apteros), zato da bi pobjeda

ostala među Atenjanima (da ne "odleprša"). Puno je tu ideologije, veze između politike i
graditeljskih ostvarenja. Ovo je jedan od primjera hramova kod kojih su stupovi
monolitni.
Građevina je imala zabat ispunjen mramornim
skulpturama, što baš i nije obilježje jonskog stila, i
vidljivo je da je nastala pod utjecajem dorskog stila
(Partenona i Propileja). Iznad jonskih stupova sa
karakterističnim kapitelom s volutama se nalazi friz
koji je raščlanjen u tri trake - nije riječ o ravnome polju
- i prikazivao je borbu Grka sa Perzijancima kod
Plateje, 479. godine, i loše je sačuvan. Također je
građevina od penteličkog mramora. Zašto ovu
građevinu nazivamo tetrastilni amfiprostilos - ima red
stupova i na pročelju i na začelju. Kroz red na pročelju
se između dvaju malih pilastara ulazi u celu - i tu je kraj hrama. A stražnji red je neznatno
odmaknut od zatvorenog zida. Tu su stupovi stavljeni radi dekorativnog elementa.
Arhitekt ovog zdanja je Kalikrat (koji je sagradio vrlo sličan hram, osim što ima
pronaos). Gradnja je trajala od 431. do 425. g. pr. Kr. (dugačka gradnja se objašnjava
time što je to bila sredina Peloponeskog rata). Krajem 5. st. pr. Kr. okolo ove građevine je
izrađena balustrada (ograda) sa stražnjih i bočnih strana, koja je ukrašena čudesnim
reljefom/frizom koji je prikazivao procesiju Nika ka božici Ateni koja je prikazana na
prijestolju. Nažalost, Turci su raščerupali tu balustradu i danas imamo samo male
fragmente.
-Idemo na Erehteion, posljednje zdanje, s kojim je, kada govorimo o klasičnom periodu,
završena obnova atenske Akropole. Erehteion je jedna građevina koja nema nikakvog
pandana. Sagrađen je na mjestu, gdje se prema predaji odvijala bitka između Posejdona i
Atene, oko toga koga će Atenjani staviti za svoga zaštitnika. Prema predaji je Atena
udarila kopljem o tlo i tu je izrasla maslina, a od Posejdonova trozuba izvor slane vode.
Atenjani su izabrali maslinu. I unatoč otežavajućim okolnostima, teško pristupačnom
terenu i različitoj niveleti, tu se sagradio hram. Kažu da je tu bio grob Kekropa, drevnog
atenskog kralja. Arhitekt ovoga hrama je
Filoklo. I ovaj hram, osim friza koji je
građen od paarskoga, izgrađen je od
penteličkog mramora. Gradnja je trajala od
421. do 406. g. pr. Kr. Pisani zapisi nam
govore da je na ovome zdanju radilo 130
majstora koji su bili plaćeni jednu drahmu
dnevno (srebrnjak), a građen je s prekidima
zbog Peloponeskog rata. Za Erehteion
možemo reći da je piktoresknog, baroknog tlocrta, koji ima tri ulazna trijema, dvije osi.
Sa sjeverne strane jonski stupovi raščlanjuju sjevernu fasadu i između njih su otvoreni
prozori koji su izvorno bili zatvoreni brončanim rešetkama. Inače su prozori kao elementi
vrlo rijetko dokumentirani na grčkim građevinama. Lijevo i desno imamo istočnu fasadu
koja je tetrastilna, na nižoj niveleti. Vidimo i zapadnu sa karijatidama koja je na višoj
niveleti. Iz ovog tetrastilnog portika se ulazilo direktno, a kroz trijem s karijatidama se

55
 www.sajt.com.hr

spuštalo stubištem u odaje koje su postavljene u osi tih dvaju trijemova. Južna prostilna
fasada je sa 6 vitkih jonskih stupova, iz koje se ulazilo u Ateninu celu.
Hram je bio posvećen većem broju božanstava, no nismo sigurni sto posto kome su sve
bile posvećene određene odaje. Ono što je sigurno je da se kroz prostilni trijem ulazilo u
Atenino svetište, da su u stražnjem dijelu bile odaje posvećene Erehteju i Hefestu, a
možda i još nekim božanstvima. Trijem sa karijatidama - figure kora u funkciji nosača
stupova, ekvivalent figurama Atlasa. Ovdje su one jedan element koji je preuzet iz
arhajskog perioda. Osim ovih karijatida i onih iz Sifnijske riznice, nemamo baš neke
druge primjere. One su rađene u bogatom stilu. Partenon, Propileji, hram Atene Nike
Apteros, kronološki pripadaju visokoj klasici. Ova građevina pripada stilu bogate klasike.
Sada vidite kako se ovaj hram svrstava tu, kroz tu strašnu bogatu dekoraciju. Jonski
stupovi ukrašeni trakama sa palmetama, jonskim kimationom, ehinusom koji je izveden
jonskim kimationom, bogata dekoracija vrhom zida, na antama u obliku jonskog i
lezbičkog kimationa, trake sa astragalom itd. Na nekim drugim građevinama se taj bogati
stil manifestira u kombinaciji dorskoga i jonskoga, te pojavi novog stila u grčkom
graditeljstvu - korintskog stila.
-Hram Atene i Hefesta, još se naziva i Hefastaion (Hephaisteion) ili Tezeion (Theseion).
Diže se na zapadnom dijelu atenske Agore, gradskog trga. Zbog metopa, na kojima su
prikazana Tezejeva junačka djela, ima i taj drugi naziv. Budući da je bio sagrađen u ulici
u kojoj su stanovali kovači, čiji je zaštitnik Hefest, a u Ateni, čija je zaštitnica božica
Atena, odatle njegovo pravo ime. U celi su se nalazile njihove
statue, koje je izradio Fidijin učenik Alkamen (jedan od
najvažnijih majstora bogate klasike). Hram je građen u tlocrtu
dorskog periptera, sa 6 stupova na kraćim i 13 na dužim.
Trobrodna je cela, dorski friz, metope su djelomično sačuvane,
a zabat nije. Kako autori tvrde, ovo je najbolje sačuvani dorski
hram. Ovaj se hram započeo graditi prije Partenona, 440 g. pr.
Kr., građen od penteličkog mramora, i po tome bi bio prvi
hram koji bi bio građen od mramora. Na njemu su primijenjena
ista matematička načela kao i kod Partenona (nakrivljenja,
platforme, i sl.), samo u manjem postotku. Ovdje se nalaze dva
stupa u pronaosu, u antama. Ovdje vidimo mjesto na kojemu se
nalazio jonski friz. Išao je iznad pronaosa i prebacivao se na
vanjsku perijastazu stupova, isto tako s druge strane, iza opistodoma i na vanjsku
perijastazu stupova. Ovaj hram je jedan u skupini zdanja koja su gotovo identičnog
tlocrta (heksastilni dorski peripteri) kao i Posejdonov hram na rtu Sunion, Aresov u
Aharmi kod Atene i Nemezin u Ramosu kod Atene. Stoga se pomišlja da su svi djelo
istoga arhitekte. Građeni su između 450. i 430. g. pr. Kr.

4.2.3. Graditeljstvo bogatog stila

Sad smo na graditeljstvu bogatog stila od 420. do 380. pr. Kr. Glavno obilježje grčkog
graditeljstva bogate klasike je pojava četvrtog stila u grčkom graditeljstvu - korintski
stil. Redoslijedom pojavljivanja, on je četvrti nakon dorskog, eolskog i jonskog. Eolski je

56
 www.sajt.com.hr

rođak jonskoga iz kojega se on razvio. Korintski stil se zasniva na postojanju korintskog

kapitela. Sve drugo korintski stil posuđuje iz dorskoga ili jonskoga stila. Ako je suditi
prema Vitruviju, rimskom arhitekti i piscu, otkriće kipara Kalimaha, koji je šetajući

grobljem Korinta, uočio košaru kroz koju je izrastao akantus i pod tim utjecajem je
izradio prvi prototip korintskog kapitela. On se sastoji od košarastog donjeg dijela -
kalatosa - i akantusa koji je konkavno zakrivljen i ima rozetice. Na uglovima se izvijaju
vitice. To otkriće je pomoglo da se riješe pitanja neadekvatnosti jonskih stupova
(posebice kod malih građevina).

-Prva građevina na kojoj se pojavljuje korintski kapitel je Apolonov hram u Basama u

Figali. Iktin je bio glavni arhitekt, jedan od trojca koji je radio na Partenonu. Započet je
429. g. pr. Kr., no završen je oko 405. g. pr. Kr. Na velikoj je nadmorskoj visini. Tlocrt je
jedinstven. Ovo je dorski peripter sa 6 na kraćim i 15 stupova na dužim stranama.
Pronaos i opistodom su sa dva stupa u antama. Unutar cele se prislonjeni uz lateralne
zidove nalaze dva niza od po 5 jonskih polustupova, a negdje u stražnjem dijelu cele
između zadnja dva jonska polustupa se nalazio jedan jedini stup sa korintskim kapitelom.
Iznad jonskih polustupova i kapitela je tekao jonski friz koji je prikazivao scene
amazonomahije i kentauromahije u bogatom stilu. Evo vidimo izgled toga prethodnika
korintskog stila sa relativno niskim akantovim listovima u samo jednom redu i dosta
velikim viticama. Evo jedan od bolje sačuvanih fragmenata sa amazonomahijom. Najveći
dio tog friza se nalazi u British Museumu u Londonu. Hram je imao kasetirani strop, što
je rijetkost za hramove u vangradskim područjima.
-I evo još jedna građevina koja ide u razdoblje stila bogate klasike čije je pročelje danas
rekonstruirano u British museumu. Nije se nalazila u grčkoj, već u gradu Ksantosu, u
pokrajini Litiji na zapadnoj obali Male Azije. Riječ je o jednoj jonskoj građevini koja po
svojoj funkciji nije bila hram, već grobnica (Nereid Monument). Mogli bismo reći da je
to zagrobni hram (hereon). Taj pokojnik je bio lokalni Litijski vladar koji je sahranjen sa
svojom ženom i vjerojatno sa svojom rodbinom. Na pročelju je imao 4 jonska stupa, a na
stranama 6 stupova. Jednostavna cela sa ležajevima na kojima su bili položeni sami
pokojnici. Taj mali grobni jonski hram je postavljen na neuobičajeno visoko podnožje -
ako gledamo sa grčkog stajališta, a ne maloazijskog. Mali gabariti su nadoknađeni
bogatim repertoarom arhitektonske plastike. Čak dva friza na tom postolju, gornji i donji,

57
 www.sajt.com.hr

friz na arhitravu, friz iznad cele i zabatna kompozicija. Teme

su dijelom preuzete iz grčke umjetnosti, a dijelom
istočnjačkog karaktera. Gornji friz postolja je prikazivao
scene borbe ratnika, a donji friz prikazuje osvajanje nekoga
grada (osvajanje Troje). Friz na arhitravu prikazuje scenu
groblja i predaju darova koje nema veze sa grčkom
umjetnošću. Na frizu iznad cele je prikazana pogrebna
svečanost i čin žrtvovanja, a na glavnom zabatu je bio
prikazan dinast na prijestolju kraj koga je žena i njegovi
dostojanstvenici. Između vitkih i široko postavljenih stupova
su stajale figure Nereida - jedni od najljepših primjera
klasične jonske umjetnosti u razdoblju bogatog stila. Figure
su personifikacije morskih božanstava koji su prikazani u
dramatičnom dinamičkom pokretu, raskošnoj draperiji,
rađeni u bogatom iluzionističkom stilu. Građevina se datira iza 420. g. pr. Kr.

4.2.4. Graditeljstvo kasne klasike

-Razdoblje kasne klasike je vrijeme kada se nakon dugo vremena javlja zamah u gradnji
teateara širom Grčke i izvan nje. Jedno od najpoznatijih kazališta je Teatar u Epidauru,
glavnom svetištu boga Asklepija, kapaciteta za oko 14.000 gledatelja, u kojem se i dan
danas gledaju predstave. Sagradio ga je Poliklet mlađi, iza 390. g. pr. Kr. Orkestra je
odmaknuta u odnosu na gledalište, a kasnije, u helenističko doba će ona dobiti približno
oblik polukruga i maksimalno približiti gledalištu. Grčki teatri su građeni na prirodnim
padinama, a rimski su rađeni umjetno. Te su scenske zgrade imale bogato raščlanjene
arhitektonske kulise, fasade, itd.

-Čuveni mauzolej u Halikarnasu. Građevina iz Ksantosa je prethodnik čuvenom

mauzoleju. Halikarnas je grad na obali Male Azije, međutim, bio je u perzijskim rukama.
70-ih godina 4. st. pr. Kr. gradom je upravljao jedan lokalni vladar po imenu Mauzol koji
je prije svoje smrti započeo sa izgradnjom veličanstvene grobnice. Njenu je gradnju
povjerio grčkim majstorima. Pitej je jedan od najznačajnijih arhitekata kasnog klasičnog
doba, koji je vodio obnovu čudesnog Artemidinog hrama i projektirao je jedan od
najvažnijih hramova toga vremena, hram Atene Polias u gradu Prijamu. Sve tri građevine

58
 www.sajt.com.hr

su građene u jonskom stilu, na obali Male Azije, pa se govori da je to bio prikaz jonske
renesanse gdje je do sada dominirao dorski stil. Mauzolej je bio nadgrobni spomenik,
veličanstvenih razmjera. Mnoge pojedinosti nisu poznate, jer je sama građevina loše
sačuvana, osim temelja. Rekonstrukcija se bazira na izvješćima pisaca, nekim drugim
zapisima i ostacima dekoracije. Po svemu sudeći, to je bila građevina čije su stranice
mjerile 66 x 77 m. Bila je, pretpostavlja se, visoka oko 50 m. Vrh visokog postolja je
krunio friz, na kraćim stranama je bilo 9, a na dužim 11 jonskih stupova, zagrobna cela.
Onda jedan čudnovato riješen krov, ne dvoslivni sa trokutastim zabatom i timpanonima,
nego piramidalna konstrukcija na čijem je vrhu bila kvadriga sa likovima Mauzola i
njegove žene. Ovaj spomenik je po imenu vlasnika postao eponim za sve slične
spomenike te vrste - mauzoleje - mjesta štovanja lika i djela pokojnjeg vlastodršca.
Plinije Stariji, čuveni enciklopedista, spominje podatak da su na mauzoleju u Halikarnasu
radila četvorica najvećih grčkih majstora. Istočnu stranu je radio Skopas, zapadnu
Leohar, južnu Timotej a sjevernu Brijaksid. Svako je bio zadužen za izradu jednog dijela
friza i za skulpture koje su gradile interkolumne. Neki od tih dijelova friza su pronađeni
na mjestu i tu se uočavaju stilske karakteristike. Mnogi dijelovi su u British Museumu.
Kvadriga kruni cijelu građevinu. Građevina se gradila dugo, znamo da je započela oko
370-ih g. pr. Kr., a znamo da u vrijeme prolaska Aleksandra Velikog nije još bio
sagrađen. Gradnju je nastavila Mauzolova žena Artemizija, no nakon njene smrti njihovi
rođaci. Ovo je jedno od sedam svjetskih čuda.
-Grad Prijena za kasno klasično doba ima vrijednost Mileta za rano klasično doba. To je
grad u Joniji na koji je apliciran Hipodamski plan pravilne gradske planimetrije usprkos
činjenici da se on nije nalazio na takvom prostoru gdje bi se to jednostavno apliciralo.
Grad je smješten na strmom terasastom prostoru, i trebamo promatrati izohipse. Razlika
između gornjih i donjih dijelova grada je preko 150 m. Glavne komunikacije u smjeru
istok-zapad su zaista protočne, no smjer sjever jug je niz stubišta i odmorišta. U središtu
su glavni sadržaji, gradom dominira Akropola. Grad i Akropola su bili spojeni sistemom
fortifikacija. Hram Atene Polias, Pitejevo djelo se tu nalazi i on je od veće važnosti.
Hram Atene Polias koji je jedan od najboljih primjera jonske renesanse, ali i uopće
peripteralnog tlocrta kasno klasičnog doba. Jedan mali hram sa 6 na kraćim i 11 na dužim
stranama sa dva stupa u pronaosu, jednostavnom
malom celom i naznačenim portikom u stražnjem
dijelu. Oltar se nalazi između građevine i propileji
koji su vodili do samoga zdanja. Ovdje je riječ o
jonskom peripterosu koji je građen od vapnenca.
Stupovi imaju plintu, nekoliko torusa (poluoble
profilacije) i trohila (kanalići), ima bazu, relativno
klasični izgled kapitela sa ehinusom. Entablatura
je vrlo zanimljiva, praktički nema friza. Imamo
trotraki arhitrav, jonski kimation, zupce i bogato
raščlanjeni korniž sa simom u koju su uključene
lavlje protome. Jedna mala građevina, dimenzija 17 m x 35 m dužine. To je dvostruko
manji hram od Partenona, omjer je točno proračunat - 2:1.
-Asklepijev hram u Epidauru. Ne tolos, nego hram. On je dosta sličan, skraćen, 6 x 11
stupova, nema opistodoma, ali je imao relativno kvalitetnu karakteristiku zabatne plastike

59
 www.sajt.com.hr

koju su radili čuveni majstori tog vremena, konkretno - Timotej. Dijelom on, ili drugi
majstori.
Od građevina kasne klasike bi još možda trebali izdvojiti jedan hram - hram Atene Aleje
u gradu Tegeji. Tegea je grad u srcu Peloponeza, malog značaja, no ovaj hram je rijedak
primjer klasične hramske arhitekture 4. st. pr. Kr. građen po uzoru na hramove nastale u
razdoblju visoke klasike. Arhitekt ove građevine je Skopas, koji je poznatiji kao kipar i
klesar, međutim, projektirao je i ovu građevinu i izradio modele kompletne arhitektonske
plastike. Za razliku od dorskih periptera 4. st. pr. Kr., on je primjer kombinacije svih triju
redova u grčkoj umjetnosti. Hram je po tlocrtu sličan Apolonovu hramu u Basama u
Figaliji. U pronaosu su 2 stupa u antama, u opistodomu su 2 stupa u antama, ova vanjska
kolonada ima 6x14 stupova koja je dorska. Unutar cele se nalazilo 7 korintskih
polustupova uza svaki od lateralnih zidova i plus toga je Skopas upotrijebio jonske
elemente kao što su jonski kimation na vrhu zida cele, odnosno lezbički kimation na dnu
zida cele. Ovo je jedan od onih primjera upotrebe korintskog stila na jednom klasičnom
dorskom peripteru. Na jednoj zabatu je bio prikaz hvatanja Kalidonijskog vepra (što smo
vidjeli na Francois vazi), a na drugome je bila prikazana borba Ahila i Telefa u Kaičkoj
ravnici.
-Telesterion u Eleuzini, gradu održavanja čuvenih Eleuzinskih misterija. Projektirao ju je
Iktin, no dovršena je nakon njegove smrti, početkom 4. st. pr. Kr. Ovaj tip građevine se
dovodi u vezu s Perzijom, gdje su ovakve dvorane sa nizovima stupova, potvrđene i u
Perzepolisu i drugim gradovima. U ovom slučaju je ova hipostilna dvorana sa 6 nizova
od 7 stupova, uokolo kojeg je raspoređeno gledalište koje je moglo primiti oko 4 i 5
tisuća gledatelja. Naprijed se nalazi portik na ulazu u samu građevinu.

60
 www.sajt.com.hr

5. Helenizam

-Helenistički period je posljednji period grčke civilizacije, te prijelaz u rimsku

civilizaciju. Naziv je došao od grčkog izraza Helenistovi kojim su Grci nazivali
helenizirane Židove koji su prihvatili grčku kulturu i grčki način života. Naziv
helenistički period je prvi upotrijebio jedan njemački povjesničar Karl Gustav Drojzen u
knjizi objavljenoj početkom 19. st. i od tada se taj naziv uvriježio i ostao do danas.
-Na neki način rodoutemeljitelj helenističkog poretka je Aleksandar Makedonski. Njegov
otac Filip II. se zanosio idejom rata protiv Perzijskog carstva. Kako je nesretno ubijen od
jednog svog vojnika, naslijedio ga je Aleksandar te je njemu pripala mogućnost
ujedinjenom grčko-makedonskom vojskom krene na pohod protiv Perzije. Taj je pohod
trajao oko četiri godine, od 334. do 331. g. pr. Kr. On se pretvorio u dugotrajan rat kojeg
je Aleksandar vodio na Istoku do granica Indije. Na povratku se, sa svojom iscrpljenom
vojskom, vratio u Babilon, gdje je 323. g. pr. Kr. Aleksandar, sa 31 godinom umro vrlo
mlad od jedne vrste malarije. Njegovom smrću to golemo carstvo kojim je vladao niti
desetak kasnije se raspalo. Postojale su neke ideje da ga sin naslijedi na prijestolju,
međutim, sve se pretvorilo u dugotrajni iscrpljujući rat između njegovih generala. Na
koncu se golemo carstvo razišlo i transformiralo u nekoliko helenističkih državica.
Smrt Aleksandra Velikog 323. g. pr. Kr. se službeno uzima za početak helenističkog
razdoblja. Oko te je godine nastao prijelaz s jednog i početak drugog perioda. Na
prijelazu sa 4. na 3. st. dolazi do kraja klasične i početka helenističke ere.
-Karl Gustav Drojzen je helenizam podijelio u 3 razdoblja. Podijelio ga je u razdoblje
Aleksandra Velikog, od 334. do. 323. g. pr. Kr., odnosno, smrti Aleksandra Velikoga.
Zatim, razdoblje Diadoha (Aleksandrovih generala) od 323. do 280. g. pr. Kr. kada je
završio građanski rat. Posljednje razdoblje, doba Epikona, traje od 280. do 31. g. pr. Kr.
kada dolazi do kraja helenističkog svijeta. To je jedna politička podjela koja, gledajući
politička zbivanja, ima smisla.
-Kad je riječ o umjetnosti onda se helenističko razdoblje dijeli na 3 razdoblja: rani,
srednji i kasni helenizam. Rani helenizam započinje oko 300. g. pr. Kr. i traje do oko 250.
g. pr. Kr. Zatim slijedi srednji helenizam koji traje od ok 250. do oko 150. g. pr. Kr. Na
kraju, kasni helenizam od oko 150. do oko 30. g. pr. Kr.
-31. g. pr. Kr. se uzima za kraj helenističkog svijeta zato što je tada posljednja
helenistička država, Ptolomejski Egipat, došla pod rimsku vlast. U bitci kod Akcija uz
obale Grčke gdje je flota Oktavijana, kasnije cara Augusta, porazila flotu Marka Antonija
i Kleopatre koji su pobjegli u Egipat i izvršili samoubojstvo. August je krenuo za njima i
njegovim ulaskom u Egipat on prestaje postojati kao posljednja samostalna helenistička
država te postaje rimska provincija. Primjerice, 146. g. rimska vojska je razorila Korint,
središte otpora protiv rimske vlasti, i od te godine je Grčka postala rimska provincija
Ahaja. 133. g. pr. Kr. je Pergamsko kraljevstvo, jedno od najmoćnijih helenističkih
državica, slobodnom voljom došlo pod Rim tako što je posljednji pergamski vladar Atal
III. odlučio oporučno ostaviti cijelo kraljevstvo rimskom narodu i Senatu. Rimljani su
oporučno došli u posjed jednog malog, ali spomenicima vrlo bogatog, kraljevstva u Maloj
Aziji. I more je sličnih takvih primjera.

61
 www.sajt.com.hr

-Ovo su politička zbivanja koja su važna da bi uočili jedan moment, a to je da je rani

helenizam od oko 320. di oko 250. g. pr. Kr. dosta naslonjen na kasno klasično doba, dok
je razdoblje srednjeg ili visokog helenizma razdoblje procvata. Kasni helenizam se može
promatrati i kao rimska umjetnost, jer je najveći dio helenističkog svijeta tada bio u
granicama rimskog imperija. Primjera radi, ako je neki spomenik nastao u Ateni, sad
zaista govorim napamet, 120. g. pr. Kr., a Atena je u provinciji Ahaji koja je dio rimskog
carstva - onda je to spomenik rimske umjetnosti. Dakle, on je helenistički spomenik po
svojim stilskim karakteristikama, ali, vremenski gledano, to je spomenik rimske
umjetnosti. Kasni helenizam je naziv za posljednju fazu grčke umjetnosti, iz perspektive
grčke umjetnosti, a iz perspektive rimske umjetnosti to je kasno republikanski period.
-Treća važna stvar je prostor na kojem se razvija helenistička umjetnost i što iz toga
proizlazi. Za razliku od grčke umjetnosti koja se razvijala u matičnoj Grčkoj, u grčkim
kolonijama, na zapadnoj obali Male Azije, u Magni Graeciji, u Kirenaici, na sjevernim
obalama Afrike itd; helenistička kultura se razvija na mnogo većem području, barem na
deseterostruko većem području. Razlozi tomu su upravo osvajanja Aleksandra
Makedonskog. Činjenica da je on u četiri godine slomio jedno veliko Perzijsko Carstvo,
da se oženio jednom perzijskom princezom (sigurno bi se stvari bolje odvijale da nije
umro od malarijske groznice), pa su njegova osvajanja utrla put širenju helenističke
kulture daleko na Istok. Međutim tu sad valja bit oprezan, jer ne možemo samo tako
kazati da je područje na kojem se razvija helenistička umjetnost Grčka, Makedonija,
Mala Azija, Sirija, Egipat i prostor današnjeg Iraka, to naprosto ne bi bilo točno. Jezgra
helenističke kulture i umjetnosti su Grčka i Makedonija, koja je sama helenizirana mnogo
stoljeća prije, najveći dio Male Azije, iako ne središnji dio Anatolije, zatim Ptolomejski
Egipat i Sirija te prostor nekadašnje Magne Graecie. Utjecaja helenističke umjetnosti u
ovim prvim stoljećima, u 3. st. pr. Kr. nije bio pošteđen ni Apeninski poluotok.
Etruščanska umjetnost ima svoju helenističku fazu, jako se manifestiraju i uočavaju
utjecaji helenističke umjetnosti. No, to je ipak etruščanska umjetnost. Rimska umjetnost
se helenizira negdje krajem 3., a posebno u 2. st. pr. Kr. Tako bismo te granice mogli
proširiti kada je riječ o kasnom helenizmu na malo veći dio Apeninskog poluotoka.
Prostor na kojem se razvijala helenistička umjetnost je mnogo veći od prostora na kojem
se razvijala grčka umjetnost. Ovo ističem zbog broja umjetničkih djela i spomenika jer
broj svih medija umjetnosti je enorman.
-Glavni centri helenističke umjetnosti su Atena, Korint i neki drugi grčki gradovi na
zapadnoj obali Male Azije, Pergam, novo kulturno žarište grčkog svijeta, Antiohija na
Orantu te vrlo važan grad kojeg je osnovao Aleksandar Veliki 332. godine - Aleksandrija.
Naime, tijekom svog osvajanja, Aleksandar je osnovao
mnoštvo gradova, jedno sedamdesetak njih, međutim, ova
Aleksandrija na ušću rijeke Nila je svakako najvažnija.
Podignuta je na mjestu jednog starijeg egipatskog naselja,
zadatak urbanističkog rješenja tog novog grada je bio
povjeren vojnom inženjeru Dinokratu. Aleksandrija će uz
Antiohiju i Pergam postati jedan od najvažnijih kulturnih
odnosno umjetničkih prijestolnica helenističkog svijeta, i
posljednja doći pod rimsku vlast.
Nedavno su francuski arheolozi, roneći u Aleksandriji i
oko nje, iznijeli na svjetlo dana izvanredne spomenike.

62
 www.sajt.com.hr

Otkrili su poznati svjetionik na otoku Pharosu, koji je postao uzor sličnim takvim
kasnijim građevinama, ostatke ptolemeidske palače, itd.
Najvažnije što proizlazi iz svega toga je ta enormna produkcija umjetničkih dijela s
velikim rasponom stilova, pogotovo na području skulpture.
-Ne možemo govoriti o oštrom rezu između klasične i helenističke epohe, ni u
sadržajnom, ni u kronološkom smislu. Dokaz tome su mnogi spomenici, tako da u
povijesti umjetnosti postoje kategorije i nazivi koji to definiraju, a glase: Lizipovo
naslijeđe, Praksitelovo naslijeđe, Pauzijino naslijeđe, Skopasovo naslijeđe, itd. Tu je riječ
o spomenicima rano helenističkog perioda na kojima se jasno manifestiraju utjecaji i
uzori tih kasno klasičnih majstora. Pogotovo dvaju najvećih a to su Sikijonski majstor
Lizip i Atenski majstor Praksitel. O nekim elementima tog Lizipovog i Praksitelovog
naslijeđa nam govore i pisani izvori. Rimski pisac i enciklopedist Plinije, pa i Pauzanije,
spominju brojne umjetnike koji su bili epigoni (jedina zadaća im je bila da rade po
predlošcima svojih velikih učitelja i prethodnika).
-Skulptura Tihe iz Antiohije je interesantna zato što sama skulptura
predstavlja Tihe, božicu sreće. To je personifikacija samoga grada,
budućeg blagostanja. Ona je sačuvana u rimskim kopijama, ne u
originalu. Vrijednost kopija, odnosno originala, je u tome što znamo
sasvim pouzdano da je tu kopiju sagradio Lizipov učenik Eutikid.
Utjecaj velikog majstora se jasno vidi. Skulptura Tihe je Lizipovskih
proporcija, male glave, plemenitih, dostojanstvenih crta. Ona sjedi na
jednoj stijeni, podignutom nogom stoji na leđima jednog mladog
riječnog boga koji personificira rijeku. Ona u podignutoj desnoj ruci
drži palminu granu, a na glavi ima krunu u obliku gradskih zidina. Skulptura, iako je
zapravo Lizipovskih karakteristika, ona je postala "arhe" tip, odnosno obrazac po kojemu
su u različitim varijantama izrađivane personifikacije različitih gradova.
-Skulptura Temis iz Ramusa (Rhamnous) je nastala od ruke jednoga helenističkog
majstora Kairestratosa. Ona je nastala po uzoru na statuu božice Nemese, božice osvete,
čuvenu Agoraklitovu statuu koja je stajala u svetištu te božice u istom tom gradu
Ramusu. To je statua odjevena u dugi hiton sa ahimationom slično posloženim. Ove dvije
skulpture su primjeri naslijeđa velikih majstora, odnosno predložaka preuzetih iz grčke
klasične umjetnosti.
-Lizip, majstor koji je jako dugo živio, a prema onome što nam svjedoče pisani izvori,
jedan je od onih grčkih majstora koji je doživio neuobičajeno duboku starost. Postoji
legenda da je on od svakog svog djela odvajao jedan zlatni novčić sa strane te da je nakon
njegove smrti pronađeno u radionici jedna takva škrinjica sa 1500 zlatnika. To bi značilo
da je za života napravio 1500 djela. Naravno, od tih 1500 djela mi u rimskim kopijama
imamo jedva dvadeset. Međutim, početak njegove djelatnosti spada u 360. g. pr. Kr., a
sasvim sigurno znamo da posljednja njegova djela nastaju 308. i
309. g. pr. Kr., što je čak iza Aleksandrove smrti. Kronološki
gledano, njegova posljednja djela nastaju na početku helenističkog
perioda.
-Čuveni brončani krater iz Dervenija, iz antičke Makedonije, na
čijim su vanjskim stjenkama izrađeni prikazi Dioniza, Menada i
Satira. Tu se nalazi natpis koji spominje ime majstora iz Larise koji
ga je izradio. Ova posuda nije bila izvorno namijenjena za svrhu

63
 www.sajt.com.hr

urne. Ono što bi mi sada mogli dubljom analizom ustvrditi je to da su figure, pogotovo
Dioniza koji je ovdje u prvom planu, ali i figure Menada i sl. rađene u tipičnom
lizipovskom likovnom jeziku.
-Aleksandrov sarkofag je pronađen u Sidonu, gradu koji se danas nalazi u Libanonu, na
nekropoli toga grada. Naziv Aleksandrov nosi zato što je na ovim dužim stranama
njegova sanduka prikazan Aleksandar u scenama bitke. Prilično naivan prvi zaključak bi
bio da je u njemu sahranjen i sam Aleksandar, međutim, to nije slučaj, jer se u izvora
sasvim navodi na kakav način i u kakvoj grobnici je on bio sahranjen. Sama činjenica da
je ovdje prikazan Aleksandar uz trojstvo samoga sarkofaga pokazuju da se on stavlja u
sam kraj 4. ili u sam početak 3. st. pr. Kr. Autor ili grupa autora koji su ga izradili, po
svoj prilici su pripadali atenskoj školi. Tu je riječ o Praksitelovim epigonima, o

Praksitelovim učenicima (čak su njegovi sinovi bili njegovi epigoni). Danas se

Aleksandrov sarkofag nalazi u arheološkom muzeju u Istambulu. To je izduženi četvrtasti
sanduk sa krovom na dvije vode. Bogato je ukrašen, kraće i duže stranice nose 4 reljefna
prikaza, prikaz borbe i scene lova kombinirane na kraćim i dužim stranama. S gornje
strane je slikovno polje uokvireno jonskim, s donje sa lezbičkim kimatijonom. Gore ima
trake sa meandrom, dolje bogato isprepletenim trakama. Na koncu gore imamo krov na
dvije vode sa naznačenim rubnim antifiksima. Mramorni sarkofag je bio i oslikan tako da
se izvanredno uočavaju ostaci boje. Aleksandar, na svom konju, prikazan u sceni borbe
između grčko-makedonskih i perzijskih ratnika, sa bogatim ostatcima oslikavanja. Na toj
figuri Aleksandra se jasno uočavaju elementi praksitelovskog jezika - frizura,
fizionomija, i sl, je dosta slično onima sa Praksitelovih statua satira koji nalijeva vodu ili
lijenog satira, itd.
-Tanagra statuetice su statuetice koje su naziv dobile po gradu Tanagri u Peociji, po
jednom malom gradiću na čijoj su nekropoli pronađene. To
su figurice od terakote rađene pomoću kalupa za nekakvu
kućnu upotrebu. Ono zbog čega su zanimljive je da one
podsjećaju, proporcijama, malenim glavama, gracioznim
figurama i sl. na figure muza. Podsjećaju na onu bazu iz
Mantineja. To je jedini Praksitelov original koji spominje
Pauzanija. Na jednoj strani te baze je prikazana scena
takmičenja Apolona i Marsije, a na drugoj strani tri Zeusove
kćeri muze odjevene u duge hitone uz bogato nabrane
draperije, s malim glavama, itd. Ove statuetice podsjećaju na te muze, odnosno na one
statue iz Herkulanuma - veliku i malu Herkulanku - koje su nastale prema Praksitelovim

64
 www.sajt.com.hr

originalima nastalim u krugu njegovih učenika. Vidi se da su rađene u proporcijama

ideala kasne klasike i da to nema veze sa grčkom skulpturom 5. st. pr. Kr. Te Tanagra
statuetice se jasno naslanjaju na umjetnost druge polovice 4. st. pr. Kr. One uglavnom
prikazuju ženske figure, i to mlade žene, djevojke u raznim situacijama. Nerijetko su te
Tanagra statuetice primjeri i žanr stila - prikazi ženskih figura u različitim svakodnevnim
životnim situacijama.
-Kada je riječ o slikarstvu ima isto velik broj primjera. Veliki slikari druge polovice 4. st.
pr. Kr. su bili Apel, Pauzija i neki drugi. Vjeruje se da Pauzijini cvjetni motivi,
aranžmani, krilati dječačići, eroti sa vijencima, sa prepletima lišća, cvijeća, itd. imaju svoj
odjek na Taremskim, odnosno, Gnatja vazama.
-Najvažnija helenistička umjetnička djela, odnosno, građevine nastaju u razdoblju
srednjeg i visokog helenizma kada su građanski sukobi pojedinih helenističkih državica
završili. To je period jednog dugotrajnog mira prije rimskog prodora na te prostore.
Umjetnička djela nastaju u različitim umjetničkim centrima.
-Najbolje sačuvana i najpoznatija umjetnička djela, pronađena su u okviru grada
Pergama. To je jedan zanimljiv gradić, primjer kako je iz ničega nastala jedna od
najljepših prijestolnica helenističkog svijeta. Jedan niskopozicionirani časnik
Aleksandrovih Diadoha, Antigona, dobio je zadatak čuvanja riznice sa ogromnom
količinom novca. Njegov gospodar (zapovjednik) je izgubio život i taj je neugledni
gospodin ostao sa ogromnim bogatstvom oko sebe. On je utemeljitelj Atalidske dinastije.
Tu dinastiju čini 5 vladara: Atal I, Eumen I, Eumen II, Atal II, Atal III. Oni su zaslužni za
izrastanje Pergama u prijestolnicu helenističkog svijeta. On prerasta u novu Atenu.
Atalidi su imali jedan dugotrajni politički cilj, prikazati svoj grad nasljednikom slavne
Atene - one Periklove iz 5.st. pr. Kr. Ta je stvar maksimalno potencirana kada su Atalidi
izvojevali pobjedu protiv Gala oko 230. g. pr. Kr. Gali su provalili iz sjeverne Europe u
sjevernu Grčku, prešli u Malu Aziju, itd. Atalidi su ih uspjeli sa svojom vojskom (jedva)
poraziti i pobijediti. U čast te pobjede je nastao jedan od najvažnijih umjetničkih
spomenika Pergama i uopće helenističkog razdoblja - Grupa umirućih Gala.
-Umirući Gali su grupna kompozicija koja je
izvorno bila postavljena na visokoj kružnoj bazi.
Sastojala se od 6 figura, 4 figure u polu-ležećem
položaju, figure Gala koji sebi zariva mač u
prsa, i figura njegove žene koju on pridržava
lijevom rukom (nju je prethodno smaknuo da ne
bi pala u zarobljeništvo). Riječ je o grupnoj
piramidalnoj kompoziciji. Centralna grupa Gala
sa njegovom ženom je poznata kao Ludovizi
grupa, a ove ostale figure ranjenih umirućih
Gala se čuvaju u različitim muzejima u Italiji.
Imamo jednog ranjenog Gala u Napulju, jednog
u Vatikanu, jednog u Kapitolijskom muzeju.
Usprkos toj činjenici, ta se skupina može rekonstruirati. Ona je stajala na pergamskoj
Akropoli u jednom velikom otvorenom dvorištu u okolici hrama Atene Polias - glavnom
svetištu Akropoli. Ova grupa je prethodnik cijelog tipa helenističke skulpture koji se
naziva helenističke barokne grupe i mitovičke grupe. Riječ je o strukturama koje sadrže

65
 www.sajt.com.hr

veći broj figura, sve prikazane u jednom baroknom stilu - snažnih torza u dinamičnom
pokretu s temama patnja, smrt, stradanje junaka.
-Umirući Gali su rodonačelnik, najstariji prikazi takve vrste skulpture, jer su vrlo brzo po
uzoru na nju nastale slične skulpture. Takve grupe su recimo Baskvino grupa, grupa od
koje danas raspolažemo likom snažnog Menelaja sa kacigom na glavi, koji lijevom
rukom pridržava mrtvo tijelo Patrokla. Pomišlja se da je ta dvofiguralna kompozicija
izvorno mogla biti okružena figurama ranjenih i umirućih junaka.
-Zatim imamo Ahila i Pentezileju, vrlo slična kompozicija, Ahil koji rukama drži mrtvu
amazonsku kraljicu Pentezileju.
-Imamo cijeli niz drugih grupa, od kojih je vama najpoznatija jedna - Laokontova
grupa. Ona tematski, sadržajno i formativno pripada helenističkoj baroknoj grupi. Priča
vam je vjerojatno poznata - prikazuje trojanskog svećenika Laokonta i njegova dva sina,
na koje je Apolon poslao zmije, jer su uočili da je uvlačenje Trojanskog konja u Troju
varka...
Grupa koja se danas čuva u Vatikanu, jedna jedina, zanimljiva utoliko što je Plinije
spominje i kaže da ju je vidio u palači cara Tita, to može biti 79. ili 81.g. pr. Kr. Plinije
kaže i da su autori te grupe, trojica rodskih majstora: Agesandar, Atenodor, Poliodor -
grčka imena. Sretan nalaz iz 50-ih godina prošlog stoljeća iz okolice Napulja je pokazao
da Plinije nije izmislio imena. Dokazano je i to da su to imena kopista.
-U okolici Napulja je bila jedna spilja, Sperlonga, u kojoj su pronađeni bogati ostaci
jednog skulpturalnog programa koji je ukrašavao tu spilju. On je uključivao čak četiri
neohelenističke grupe (nastale u rimsko doba, na samom kraju kasnog republikanskog,
odnosno početka ranog carskog perioda). U jednoj grupi je bio prikazan Diomer, zatim
ostaci Paskvido grupe, Menelaja i Patrokla, ostaci grupe koja prikazuje osljepljivanje
Polifema, i tzv. Scila grupe (zapravo pramac jednog broda s kojeg ta morska neman,
Scila, povlači mornare i proždire ih). Sperlonga je zanimljiva zato što je uz nju pronađen
natpis na grčkom jeziku koji su postavila trojica majstora na kojem se jasno čitaju imena
- Agesandoros, Atenodoros i Poliodoros. Sada se zna da su oni kopisti i da je Laokontova
grupa kopija nastala po originalu iz 200. g. pr. Kr.
-Mi ne raspolažemo originalom niti jedne od tih
helenističkih grupa, a njihov odraz u reljefu je čuvani
Pergamski oltar, odnosno reljef s scenama
gigantomahije na čuvenom Zeusovom oltaru u Pergamu.
Pergamski oltar je jedan od najvažnijih pergamskih
spomenika, i uopće jedan od najvažnijih helenističkih
spomenika. To je remek djelo helenističke umjetnosti
koje ima istu vrijednost, barem teži tome, kao Partenon za
klasičnu umjetnost. Danas se pročelje tog oltara nalazi
rekonstruiran u berlinskim muzejima jer su uglavnom
njemački arheolozi istraživali područje pergamske
Akropole.
To je jonska građevina podignuta na jednom visokom stepenastom postolju. Gradnja je
započela u vrijeme vladara Eumena II., a nastavljena u vrijeme Atala II. Na tom
spomeniku su radile čak 2 generacije velikih majstora. Najvažniji sadržaj Pergamskog
oltara je friz sa gigantomahijom koji sa sve četiri strane, osim sa prednje gdje se nalazi
monumentalno stubište, opasuje građevinu. Praktički, iznad tog stepenastog postolja

66
 www.sajt.com.hr

ispod zone sa jonskim stupovima se nalazi friz, ne iznad stupova nego ispod frizova. Taj
friz prikazuje borbu grčkih bogova sa Gigantima, ne na način kao što je to bilo u grčkoj
umjetnosti klasičnog ili arhajskog doba, gdje su giganti bili prikazani kao ratnici, već su
ovdje prikazani dijelom u antropomorfnom, a dijelom u teriomorfnom obličju. Imaju
ljudski torzo, ali zmijolike repove i druge čudovišne elemente. Taj je friz uključivao i
natpise sa imenima prikazanih bogova i imenima majstora.

Postoji mogućnost da je projekt samog Zeusovog oltara u Pergamu izradio jedan rodski
arhitekt po imenu Menekrat, međutim, nismo do kraja sigurni u tu mogućnost.
Na platformi od nekoliko stepenica, koju krasi friz sa gigantomahijom, stajali su jonski
stupovi koji su sa četiri strane zatvarali jedno veliko otvoreno dvorište. Unutar toga
dvorišta je stajao žrtvenik na otvorenome, a jonska kolonada je nosila jedan unutrašnji
friz u visini entabature. Taj friz je prikazivao mit o rođenju Heraklovog sina Telefa jer su
se pergamski vladari željeli pokazati kao da su oni tobožnji potomci Heraklova sina
Telefa koji se borio u trojanskom ratu na strani Troje. Te figure bogova i Giganata na tom
frizu sa gigantomahijom su zapravo izrađene u istom bogatom baroknom stilu, bogatih
baroknih torza kao što je slučaj sa većinom helenističkih baroknih grupa.
-Paralelno sa tim baroknim stilom, na kojega je očito veliki utjecaj imao Skopas,
pogotovo u kasnom helenističkom periodu, javljaju se drugi stilovi poput rokoko stila,
sladunjavih stilova. Tako da su u umjetnosti kasnog helenizma vrlo česti prikazi grupa,
grupnih skulptura, ali takvi koji uključuju likove Afrodite i Satira u nekakvim šaljivim
pozama, Satir koji se udvara Afroditi, ili Nimfi ili poziva na ples i sl.
-Ono čemu teži helenistička skulptura je prikazivanje svih slojeva društva, što nikada
prije nije bio slučaj u grčkoj umjetnosti. U grčkoj umjetnosti klasičnog ili arhajskog doba
nije se prikazivala žena na tržnici ili tako nešto, već heroine, božice, ali ne i žene u
svakodnevnim životnim situacijama. Rijetki su bili prikazi djece, a sada imamo i prikaze
malih negroida, primjere malih dječačića koji se tuku, dječaka koji vadi trn iz noge,
čuveni spinario, dječaka koji se hrvaju, zatim dječaka džokeja na konjima, itd.. Sve su to
primjeri žanr stila. Možda najupečatljiviji su primjeri figura starijih žena i starijih
muškaraca na tržnici, odnosno starog ribara prikazanog sa svojom lovinom, gdje je on
realistički prikazan sa svojom mlohavom kožom, kompletno naznačenim dijelovima
degradacije tijela uzrokovanog starošću tijela, propadanjem kože i sl.
-Jedan od važnih vrsta helenističke skulpture je portretna statuarna plastika. Ona se
pojavljuje već u kasno klasično doba kada nastaju statue mnogih grčkih kulturnih
radnika, filozofa, književnika i drugih. Taj se običaj nastavlja u helenističkom razdoblju.
Pored grčkih dramaturga, filozofa i pjesnika, u helenističkom se razdoblju vrlo rijetko

67
 www.sajt.com.hr

izrađuju i statue sa portretnim karakteristikama helenističkih vladara. Tu je opet

Aleksandar Veliki utro put toj vrsti skulpture. Za njegova života su nastale mnoge statue
sa njegovim portretima koje su poznate danas, u rimskim i kasno helenističkim kopijama.
Autor jednih takvih portretnih statua, znamo iz samih izvora, bio je Lizip. Aleksandar se
vrlo lako prepoznaje, jer ima jednu karakterističnu anastoli frizuru. Ona ima
karakterističan razdjeljak po sredini glave sa dugim pramenovima koji su bačeni sa strane
itd. Budući da je umro mlad, u tridesetprvoj godini, svi ga portreti prikazuju mladoga,
golobradog, ljepuškastog lica, iako nekada zatvorenije kubične strukture lica, a nekad
malo izduženijeg, i sl.
Taj portretni realizam se nastavlja u kasnijim desetljećima. Istovremeno, sa pojavom tih
realističnih portreta pojedinih helenističkih vladara, od kojih su neki tako realistični da se
ni autor, a ni komitent, nije prezao od prikazivanja najružnijih detalja. Paralelno sa time
se javlja i vrsta carske odnosno vladarske statuarne skulpture, gdje su portreti vladara
očito idealizirani, uljepšanih crta lica, želeći se prikazati što sličnije samom Aleksandru.
To su dva paralelna pravca u helenističkoj skulpturi unutar statuarne plastike.
-U Herkulanumu je pronađena cijela serija portreta helenističkih vladara, od kojih su neki
idealiziranih crta lica, a drugi su realističnih. Naravno, u doba helenizma se nastavlja sa
izradom kultnih statua sa prikazivanjem božanstava, međutim, iz ovoga što sam vam do
sada ispričao, očito je da to više nije najvažniji sadržaj unutar skulpture. Sada postoji
cijeli raspon stilova, cijeli raspon motiva, od žanr motiva do motiva mitološkog
karaktera, itd.
-Kada je riječ o božanstvima, onda je primjetno da najveću pažnju imaju Dioniz,
Afrodita, Apolon - mlada ljepuškasta božanstva. Veliku popularnost među ženskim
božanstvima ima Afrodita. Tu su ključnu ulogu odigrali skulpturalni tipovi iz kasne
klasike, pogotovo Praksitelova poluodjevena Afrodita iz Arla i potpuno razodjevena
Afrodita iz Knida. Tako da iz tih statua se razvija cijelo jedno stablo ikonografskih tipova
i shema sve do rimskog vremena.
-Afrodita sa otoka Melosa, poluodjeveni ikonografski tip. To je stojeći tip Afrodite po
uzoru na jednu čuvenu sliku kasno klasičnog doba koju je izradio jedan od najvećih
grčkih slikara uopće, Apel. On je za otok Kos, za tamošnje svetište posvećeno Asklebiju,
izradio čuvenu sliku Afrodite Anadiomene. Apel slika za svetište na Kosu sliku Afrodite
Anadiomene koja se rađa iz morske pjene i cijedi uvojke kose. Mi po prilici možemo znat
kako je ta slika izgledala iako ona nije sačuvana. Na temelju tog motiva se u helenističkoj
umjetnosti razvija sličan statuarni motiv, no, sada po uzoru na tu sliku nastaje statuarni
tip Afrodite, koja, iako ruke nedostaju vidi se da su ruke bile podignute da ona cijedi
uvojke kose.
-Afrodita knidska, prikazana u trenutku ulaska u kupatilo, skida odjeću sa sebe, ostavlja
je na hidrini, itd. Helenistička umjetnost dalje razrađuje taj motiv, i jedan bitinijski
majstor Dajdal stvara motiv klečeće Afrodite u kupatilu. Knidska je u stojećem stavu, a
on je spušta, prebacuje u klečeći stav sa slično položenim rukama kao i kod Praksitelove
Afrodite. Mnoštvo je tih ikonografskih tipova. Jedan tip je klečeća Afrodita, drugi tip je
stojeća Afrodita. Taj stojeći tip se može podijeliti u tip Afrodite Anadiomene, u tip
Afrodite Pudike ili stidljive Afrodite, i treći tip je Afrodite iz Trojade koja ima sasvim
specifičan položaj ruku.
-Jedan od najčuvenijih tipova helenističkog perioda jest Kolos sa otoka Rodosa, jedan
od sedam svjetskih čuda. Kolos sa Rodosa je ogroman brončani tip koji je zatvarao ulaz u

68
 www.sajt.com.hr

Rodsku luku, izrađen u bronci, prikazivao je boga Heliosa – boga Sunca, visine 31 metar.
Predaja kaže da je dvadesetak godina na stvaranju toga djela radio rodski majstor Hars.
Nažalost kip nije dugo stajao na svome mjestu jer je uskoro, još u helenističkom periodu,
stradao kod jednog snažnog potresa, pao je u more i tu stajao sve dok Rodos u 10. ili 11.
st. nije došao pod arapsku vlast. Tada ju je kupio jedan židovski trgovac i prodao
Arapima na istok. Čudesno jedno djelo, sama činjenica da je od bronce, visine 31 m, da
su ispod njegovih nogu na krakovima lukobrana prolazili brodovi i ulazili u luku. To
naprosto fascinira.
-Jedan drugi spomenik na području graditeljstva, to je svjetionik na otoku Farosu ispred
Aleksandrije koji je doživio sličnu sudbinu mnogo kasnije. O njemu se nešto zna na
temelju pisanih izvora, na temelju svjedočanstva jednog andaluzijskog Maora iz 11. st.
Podignut početkom 3. st. pr. Kr. od strane jednog arhitekta koji se zvao Sostrat iz Knida.
Svjetionik je bio visok 440 stopa (132 m), sagrađen u tri dijela. Donji dio je bio
kvadratnog tlocrta 30x30m. Središnji je bio oktogonalan, a gornji cilindričan. Na vrhu
svjetionika je gorila vatra čime je osiguravao prolaz brodovima, davao upute
moreplovcima za ulazak u tu, inače, jako nezgodnu aleksandrijsku luku. Njegove su
ostatke pronašli prije 5 ili 6 godina.
-Rano helenistički period je razdoblje intenzivne urbanizacije. Aleksandar Veliki je
tijekom svojih prvih godina osvajanja Perzijskog carstva, pa i kasnije, osnovao 70 novih
naselja, taj podatak svjedoči o živoj urbanističkoj aktivnosti. Npr. Aleksandrija koja je
ključan i najvažniji primjer. Ona će vrlo brzo prerasti u prijestolnicu ptolomejskog
Egipta, jer je njime vladala dinastija Ptolomeida čiji je osnivač je Aleksandrov general
Ptolomej. Posljednji potomak te loze, zapravo je Kleopatra. Uz Aleksandriju bi se tu još
mogao svrstati i grad Prijena, spomenut je vec u kontekstu kasne klasike, no tada je
nastao Pitejin projekt, lokalnog jonskog arhitekta rodom iz Prijene, ali je izgradnja trajala
duboko u helenistički period. Na Prijeni se mogu vidjeti odlike jednog helenističkog
grada - konkretno, središnji gradski trg, agora - kojeg okružuju građevine javnoga
karaktera, prije svega široki portici (koji mogu biti prizemne građevine, građevine na kat,
inkorporiranim prodavaonicama ili bez njih).
-Jedan helenistički grad, bila to Prijena, Milet ili Atena, nije se mogao zamisliti u 3. ili 2.
st. pr. Kr. ako nije imao središnji dio - agoru - središnji trg, barem sa tri ili čak četiri
strane okruženu porticima. Kada kažem portik, onda koristim rimski naziv portikus.
Grčka riječ za tu građevinu je stoa. Danas imamo jednu građevinu te vrste koja je u
cijelosti rekonstruirana, to je Stoa Atala II u Ateni. Atal II - pergamski vladar koji vlada
u razdoblju od 150. do 140. g. pr. Kr. i koji je toliko bogat te iz političkih i ideoloških
razloga financira gradnju jedne takve građevine u Ateni. Ona je rekonstruirana nakon
istraživanja američkih arheologa na atenskoj Akropoli 1930-ih godina. Taj je zahvat bio
dosta kontroverzan, i danas se izbjegava takav pristup, odnosno, anastiloza ili potpuno
nova izgradnja jednog antičkog spomenika.

69
 www.sajt.com.hr

To danas nije primjerena metoda, vi možete vratiti ili eventualno ponovno izgraditi neke
dijelove građevine za koje imate sasvim sigurne, čvrste elemente. Ovdje je mnogo toga
rekonstruirano, a da takvi elementi ne postoje. No, građevina izgleda impresivno. Ona je
dugačka, duž jedne svoje strane ima 21 dućan, a sa ove druge strane se tom redu dućana
pridodaje i dvostruka kolonada. Isti takav tlocrt je i na katu. To je građevina koja ima
prizemlje i kat. U prizemlju su vanjski stupovi dorski, unutrašnji jonski, a na katu su
vanjski jonski, a unutrašnji su egipatski. Građevina ima krov na dvije vode i stubišta na
svojim krajevima. Koliko je god ta njena rekonstrukcija bila neopravdana, kada danas
prolazite njome, vi vidite kako su te građevine bile jednostavne arhitekture, a krajnje
funkcionalne s izuzetno dekorativnim karakterom. Šetnice su bile natkrivene. Dućani u
okviru tih stoa imaju funkciju kakvu kasnije u rimskom graditeljstvu imaju taberne u
okviru rimskih foruma. Tu je rimsko graditeljstvo posegnulo iz prakse helenističkog
graditeljstva i to je ta nit koja ih veže.
-To nije jedini spomenik koji su Atalidi poklonili Ateni. Na padinama južno od Atene
poklonili gradu jednu grupnu kompoziciju čiji točan broj ne možemo niti naslutiti.
Sastojala se iz četiri odvojene grupe figura. Jedna grupa je prikazivala borbu Grka i
Amazonki. Jedna je prikazivala borbu bogova sa Gigantima, jedna bitku na Maratonu, a
četvrta bitku pergamske vojske sa Galima u Maloj Azije. Oni veličaju svoje kraljevstvo,
svoje političke uspjehe, kroz kulturu i umjetničke spomenike - u srcu jedne Atene. Time
su pergamski kraljevi htjeli kazati - ono što je bila Atena u 5. st. pr. Kr., njene zasluge u
borbi protiv Perzijanaca, njezina veličanstvena pobjeda na Maratonskom polju - to smo
danas mi. Mi smo spasili grčki svijet od Gale u Maloj Aziji. U čast toga nastaju umirući
Gali na pergamskoj Akropoli, to su takozvani Veliki Gali, a ova višefiguralna grupa u
podnožju atenske Akropole su takozvani Mali Gali, jer su figure bile građene u visini
jednog lakta, što znamo iz izvora. Toliko mnoštvo figura bi bilo financijski i umjetnički
zahtjevno, dok su Umirući Gali rađeni u prirodnoj veličini.
-Za helenističko su razdoblje karakteristični hramovi manjih dimenzija i manjih gabarita.
To je opća karakteristika helenističkog graditeljstva. Tu se ono nastavlja na kasno
klasično doba, bez hramova velikih dimenzija, redovno manjim zdanjima, koja nerijetko
gube ovu zadnju prostoriju, riznicu. Jedan od takvih hramova s početka 4. st. i jedan od
najstarijih takvih primjera je Asklepijev hram u Epidauru. Koliko god da se hramovi
reduciraju po dužini, po visini (u gabaritima), svetišta postaju veća. Gradi se po nekoliko
malih hramova jedan pored drugog. Oni se okružuju trjemovima. Ako teren to zahtijeva
visinske se razlike rješavaju stubištima, propilejima i sl. Na taj način, usprkos malim
gabaritima samih hramova, dobivamo kompleksna i izuzetno monumentalna, prostrana
svetišta.
-Dva svetišta kao tipičan primjer su Atenino svetište u gradu Lindosu na Rodosu i
Askeplijevo svetište na otoku Kosu.
Bitne karakteristike - hramovima se prilazi preko monumentalnih veličanstvenih stubišta,
nerijetko kroz Propileje. Ulazi se kroz drugo dvorište, pa druge propileje, pa u hram.
Hram je opasan sa tri strane trjemovima koji prostorima nadoknađuju gubitak prostora
unutar samog hrama. Na njima se odlažu darovi zajednica, gradova ili pojedinaca. Ako
ste se došli pokloniti Asklepiju na otoku Kosu i moliti se za oko, onda ćete nešto
pokloniti i to će biti stavljeno na trijem. Ako ozdravite, vi ćete se vjerojatno doći
ponovno zahvaliti, pa ćete možda još nešto donijeti. Na taj način su ova svetišta postajala
pravi muzeji na otvorenom (preteče prvih muzeja). Ljudi su nerijetko dolazili, i mi u

70
 www.sajt.com.hr

izvorima imamo sačuvan jedan tekst koji opisuje dolazak dviju žena u Asklepijevo
svetište na otoku Kosu. One pričaju "A vidi onog tamo dječačića koji davi gusku, vidi
onu krasnu sliku". One uživaju u umjetničkim djelima. Ispada kao da su došle, ne iz
nekih vjerskih pobuda, već diviti se sadržaju hrama.
-Npr. drugi Artemidin hram u Efezu, ogromni jonski dipteros čija je obnova zašla
duboko u helenistički period. Apolonov hram u Didimi kod Mileta, sličnog tlocrta,
samo što je umjesto cele imao jedno duboko ukopano dvorište, obnovljen u
helenističkom razdoblju.
-Jedan svakako interesantan primjer je čuveni Olimpeion u Ateni, hram Zeusa
Olimpijskog. Riječ je o hramu koji je započet u doba Tizistratida, obitelji koja je vladala
Atenom prije uspostavljanja robovlasničke demokracije, prije 504. g. pr. Kr. Kako je
njihov posljednji pripadnik Hipija bio ubijen u atentatu kojega su izvršili Aristogiton i
Harmonije, gradnja je prekinuta. On je započet je u kasno arhajsko doba, a 170-ih g. pr.
Kr. sirijski kralj Antioh III, takmičeći se sa Atalidima, nastavlja izgradnju toga zdanja.
Kako se rimljani ubrzo obračunavaju s njime i skidaju ga s prijestolja, tako gradnja
ponovno staje, da bi nekih 130-ih g. n. Kr. gradnju nastavio i završio car Hadrijan. Tako
da je njegova gradnja započeta krajem 6. st. pr. Kr., a završena u doba cara Hadrijana,
time je prošlo 700 godina od početka do završetka. On je ogroman hram u tlocrtu
dipterosa, ali u korintskom stilu. Korintski stil ranog helenizma ravnopravno participira
sa jonskim i dorskim, da bi u kasnom stilu postao najpopularniji.

71