SAKRAMENTALNI SIMBOLIZAM U KOMENTARU BOANSKE LITURGIJE NIKOLE CABASILASA Ivica ii, Split

UDK: 246.6 2-05 Cabasilas, N. Pregledni znanstveni rad Primljeno 3/2007.

Saetak Ovaj se prinos bavi temom sakramentalnog simbolizma u djelu Komentar boanske liturgije Nikole Cabasilasa. Artikulira se u nekoliko dijelova. Prvi je dio, uz uvodno donoenje kraih biografskih podataka o Cabasilasu, posveen razmatranju njegove teologije sakramenta. U tom okviru emo se zaustaviti na knjievnoj vrsti Komentara, na kontinuitetu njegove teologije s patristikom teologijom, te uoiti bitne postavke njegove teoloke metode. U drugome dijelu bit e rijei o sakramentalnom simbolizmu u Komentaru u ijem svjetlu e biti razmatrane primjene Cabasilasove simbolike hermeneutike na sakramentalni obred. U zakljunom izlaganju sintetizirat emo ishode prethodno provedenih analiza i uoiti bitne trenutke njegove simbolike hermeneutike sakramenta. Kljune rijei: Komentar boanske liturgije, Nikola Cabasilas, simbol, sakrament, zeon.

UVOD
Mistagoki Komentar boanske liturgije Nikole Cabasilasa jedno je od djela iz teoloke tradicije koja u novije vrijeme izazivaju pozornost mnogih prouavatelja srednjovjekovne teologije.1 Razlozi su mnogostruki. Oni dijelom poivaju na probuenom interesu za teologiju pre-modernih, ali i jamano na interesu za simboliku
1

Navedimo samo neke, najznaajnije studije o Cabasilasovu Komentaru i njegovoj teologiji: R. Bornert, Les commentaires byzantins de la Divine Liturgie du VIIe au XVe sicle, (Archives de lOrient Chrtien 9), Institut Franais dtudes Byzantines, Paris, 1966; C. Giraudo, La mistica sacramentale di Nicola Cabasilas, u: (ed. C. Giraudo) Liturgia e spiritualit nellOriente cristiano. In dialogo con Miguel Arranz, San Paolo, Cinisello Balsamo, 1997., str. 55-82; S. Spiteris, Cabasilas: teologo e mistico bizantino. Nicolas Cabasilas Chamaetos e la sua sintesi teologica, Lipa, Roma, 1996.

659

Ivica ii, Sakramentalni simbolizam u Komentaru boanske liturgije...

hermeneutiku sakramenta prisutnu u patristici i nakon nje. Potonja je bila predmetom zanimanja teologa minulog stoljea, poglavito pod antropoloko-transcendentalnim vidom. Identitet simbola kao da je postao odluujuim u pitanju identiteta sakramenta. Rahnerova sakramentalna teologija, kojoj je prethodila Caselova liturgijska teologija, dali su dovoljno snaan poticaj u bistrenju simbolike naravi sakramenta, njegove ukorijenjenosti u Objavu i konano u ljudsko iskustvo. Antropologija sakramenta pokazala se sastavnim i neotuivim dijelom teologije sakramenta, budui da on svoju istinu pronalazi u komplementarnom prianjanju unutar jedinstvenog ina kojim Bog spaava ovjeka, a ovjek odgovara vjerom. Novi zahtjev da se teoloka hermeneutika sakramenta odredi povratkom samoj stvari sakramenta, motiviralo je produbljenje diskursa o antropolokom ukorjenjenju i simbolikoj naravi sakramentalnih ina. Meutim, ovi su pomaci, osim otvaranja k drugim humanistikim znanostima, uzrokovali i otvaranje teologije prema bogatstvima teolokog miljenja tradicije. Cabasilasova teologija moda je jedan od onih priloga u povijesti teologije koji su znaajno odredili miljenje sakramenta u redu simbola i obreda, te na svojevrstan nain zacrtali simboliku hermeneutiku sakramenta zadravajui vrstu vezu s teologijom otaca. Odatle vue svoju aktualnost u suvremenoj teolokoj misli, koja spram vlastite tradicije ponovno zauzima pozitivan stav, nadilazei novovjekovni mentalitet opiranja miljenju starih i integrirajui duhovne i teoloke vrijednosti koje je tradicija namrijela. Ovaj se prinos primarno bavi temom sakramentalnog simbolizma u najpoznatijem djelu Nikole Cabasilasa: Komentar boanske liturgije sv. Ivana Krizostoma. Kroz nekoliko dijelova pokuat emo razmotriti njegovu teologiju, uoiti sve one bitne postavke njegove teoloke metode primijenjene u ovom djelu i analizirati Cabasilasovu hermeneutiku sakramentalnog simbolizma na ijoj se osnovi temelje i konkretne primjene tumaenja sakramentalnog obreda. Zakljune retke posveujemo sintezi ishoda prethodno provedenih analiza i zakljunom vrjednovanju Cabasilasove teoloke hermeneutike sakramenta. 1. NIKOLA CABASILAS: KOMENTAR BOANSKE LITURGIJE Nikola Kabasilas (Niklaos Kabsilas Hamaets) najvjerojatnije je roen u Solunu izmeu 1320. i 1323. Potjee iz aristokratske obitelji u kojoj je primio prvu poduku od Nile Cabasilasa ( 1363.), a zatim u Konstantinopolu (1323.-1340.), gdje je prouavao filozofiju,
660

Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 4, 659-673

retoriku, matematiku i pravo, te Pismo i teologiju otaca. ivio je u vremenu drutvenih, politikih i religioznih previranja obiljeenih dubokim krizama, ali humanistikim buenjem u knjievnosti, umjetnosti i religiji. Uivao je golem ugled u Solunu, kao njegov upravitelj. Nakon smrti Andronika III. Paleologa, Nikola je aktivno podupirao Ivana VI., koji je 1347. godine zakljuio graanski rat. Za njegove vladavine Nikola je obnaao vane politike dunosti, a nakon to je Ivan VI. ustupio tron Ivanu V., sinu Andronika III. Paleologa, i povukao se na brdo Atos, ini se da je i sam Nikola postao monah. U tom razdoblju nastaju njegova dva najpoznatija djela: Komentar boanske liturgije sv. Ivana Krizostoma i ivot u Kristu. Nije mogue sa sigurnou utvrditi godinu i mjesto njegove smrti. Umro je najvjerojatnije nakon 1391. godine, na gori Atosu ili u samom Konstantinopolu.2 Nikola Cabasilas je teolog hesikazma, asketsko-mistinog usmjerenja zapoetog sa imunom Novim Teologom, koje se razvilo na kranskom istoku u XIV. stoljeu, u kojem prvotnu ulogu igra kontemplacija. Vrjednujui i psihosomatske elemente u mistinom iskustvu, teolozi tog usmjerenja su se osobito bavili pneumatologijom, u uskoj vezi s razradbom posebnih tehnika meditacije. Grgur Palamas je u XIV. stoljeu uokvirio hesikazam u teoloku sintezu koja je naglaavala dionitvo na boanskom ivotu preko iskustva taborskog svjetla u vlastitom tijelu, hramu Duha. Na Cabasilasa je osobiti utjecaj imao njegov suvremenik, spomenuti Grgur Palamas (oko 1296.-1359.), zaetnik hesikazma, iji je promicatelj bio i sam Nikola. To se odraava u mnotvu elemenata koje Nikola preuzima i primjenjuje na kontemplaciju sakramentalnog bogosluja. 1.1. Knjievna vrsta i mistagoko obiljeje Komentara Komentar boanske liturgije3 Nikole Cabasilasa osobiti je knjievni oblik, koji moe biti nazvan mistagokim komentarom, budui da se odlikuje elementima mistagokog naina izlaganja
2

Usp. J. Goullard, Cabasilas (Nicolas), u: Dictionnaire dhistoire et de gographie ecclsiastique 11, Letouzey, Paris, 1939., str. 14-21. PG 150, str. 367-492; N. Cabasilas, Explication de la Divine Liturgie, trad. et notes de S. Salaville, 2e. ed. Munie du text grec, revue et augmente par R. Bornert, J. Gouillard, P. Prichon (SC 4bis), Paris, 1967. Tr. It. Commento alla divina liturgia, intr. Di A. Nocilli, tr. E note di M. Da Vitti e S. Manuzio, Edizioni Messaggero, Padova, 1984; D. Sartore, Mistagogia ieri e oggi: alcune pubblicazioni recenti, u: Ecclesia Orans 11 (1994), str. 181-199.

661

Ivica ii, Sakramentalni simbolizam u Komentaru boanske liturgije...

obredne simbolike. Prema miljenju R. Bornerta, Cabasilasov Komentar, nakon Mistagogije sv. Maksima, vrhunac je bizantinske mistagogije.4 On je nedvojbeno vezan uz monaki ambijent i uz monaku teologiju krsnog i monakog poziva, koju je Nikola Cabasilas osobno ivio, tj. uz inicijacijski oblik prianjanja ivotu u Kristu. No, ini se da je posljednji adresat Cabasilasova spisa ipak obini kranin. Kada je pak rije o knjievnoj vrsti Komentaru valja naglasiti da se Cabasilasovo djelo bitno razlikuje od dekadentnih, alegorijskih komentara sakramenata prisutnih u srednjem vijeku i kasnije na Zapadu.5 Njegov Komentar je radije izlaganje simbola, nipoto njihova racionalizacija ili svoenje na neki drugi, nametnuti smisao. Simboliki govor obreda oituje svoj smisao po dionitvu na njemu. On je, kao to emo vidjeti, omeen cjelovitim uvidom, koji ne pogaa samo racionalni vid znaenja nego se ozbiljuje putem cjelovitog prianjanja sakramentalnim simbolima. Mistagoki komentari, kakav je Cabasilasov Komentar boanske liturgije, jamano nisu sustavni dogmatski traktati. Svrha im je duhovno produbljenje liturgijskog iskustva sakramenta i kao takvi smjetaju se u okvir teoloko-pastoralnih spisa, koji su naravno u mnogim elementima ovisni o kulturalnom mentalitetu i kontekstu u kojima su nastali. Oni na stanovit nain pripremaju vlastitu sakramentalnu teologiju liturgije. Opreno mnogim drugim interpretacijama liturgijskog simbolizma, tvrdi R. Taft, Cabasilasova interpretacija nije ekstrinsena strukturi i znaenju obreda, niti kontemplacija obreda moe zamijeniti sakramentalno sudjelovanje, nego je Komentar samo njegov preludij.6 Reeno mistagoko obiljeje Komentara zasluuje jo jedno pojanjenje. Radi se o poimanju same mistagogije, jer on uvelike odreuje narav i sadraj ovoga djela. Cabasilasov spis je, naime, usko vezan uz patristiko naslijee i patristiki stil izlaganja u kojem prevladavaju elementi biblijske egzegeze i tipologije. Kao i drugi komentatori, i Cabasilas razvija svoja tumaenja polazei od hermeneutike postavke smisla Pisma i njega primjenjuje na liturgiju. Iako on ne spada u patristiko razdoblje, nego je jedan

4 5

Usp. R. Bornert, Les commentaires, str. 215. Usp. S. Marsili, La liturgia. Momento storico della salvezza, u: B. Neunheuser S. Marsili M. Auge R. Civil, Anamnesis. 1. La liturgia momento nella storia della salvezza, Marietti, Genova, 1979., str. 63. R. F. Taft, A partire dalla liturgia. Perch la liturgia che fa la Chiesa, Lipa, Roma, 2004., str. 103.

662

Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 4, 659-673

od rijetkih predstavnika onoga teolokoga smjera koji je ouvao vrste spone s patristikim naslijeem, Cabasilas vue korijene svoje metode iz antiohijske kole biblijske hermeneutike, koja je u dobroj mjeri odredila i njegovu simboliku hermeneutiku sakramentalnog bogosluja.7 To je osobito uoljivo u isticanju motiva kontemplacije (theoria), koja unosi u povijest (historia), tj. u one forme i geste rasporedbe spasenja koji se sakramentalno uprisutnjuju u samoj liturgiji. Mistagoko obiljeje Komentara crpi sva bitna usmjerenja iz ovoga naina biblijske hermeneutike. Obredni simbolizam kranskog bogosluja, naime, ukorijenjen je u biblijsku tradiciju ne samo u antropolokom i kulturalnom smislu, nego se prepoznaje kao sastavni dio one povijesne rasporedbe spasenja u kojoj ljudi svih vremena uzimaju udjela. U njegovoj jezgri interpretacija nije tek sporedni faktor. Interpretacija je strukturalno vezana uz Pismo i Objavu. Patristika teologija je tom vidu hermeneutike pridavala veliko znaenje. No, ono nije ostalo ogranieno egzegezom Pisma. Mistagogija je za liturgiju postala ono to je egzegeza za Pismo. Stoga ne udi zato su komentatori liturgije koristili drevnu tradiciju biblijske egzegeze i nju primjenjivali na liturgiju. Oni se, naravno, i razlikuju, ali ostaju u jedinstvu. Mistagogija stavlja naglasak na tumaenje obreda i simbola u odnosu prema dogaajima spasenja opisanim i navijetenim u Pismima.8 U tom pogledu dade se uoiti paralelizam, koji obiljeava i Cabasilasov pristup: opisati i protumaiti obrede podrazumijeva opisati i protumaiti Pismo. Mistagogija je tako snano proeta biblijskom tipologijom primijenjenom na liturgiju da se moe smatrati stanovitom biblijsko-liturgijskom teologijom. U okviru takvoga motrenja liturgije vano je naglasiti da alegorije, simboli i druge tipologije kojima se oci obilno koriste, nemaju nakanu izraziti isto pojmovne odnose sa spasenjskim dogaajima, nego upravo ontoloke odnose, koji se ozbiljuju u zbiljnosti sakramentalnog bogosluja. Moemo rei da u jezgri patristikog promiljanja objave i liturgije, pisma i sakramenta, dogaaja spasenja i sakramentalnog dogaaja, stoje stvarni odnosi koji meu njima

Usp. R. Bornert, Les commentaires, str. 215; M. Simonetti, Lettera e/o allegoria. Un contributo alla storia dellesegesi patristica (Studia Ephemeridis Augustinianum, 23), Roma, 1985. Usp. E. Mazza, La mistagogia. Le catechesi liturgiche della fine del quarto secolo e il loro metodo, (Bibliotheca Ephemerides Liturgicae Subsidia 46), CLV Edizioni Liturgiche, Roma, 1996., str. 16-17.

663

Ivica ii, Sakramentalni simbolizam u Komentaru boanske liturgije...

vladaju. Prema miljenju E. Mazze, Cabasilasov Komentar u cjelini slijedi tu logiku. Njegova mistagogija se ne moe smatrati kateheza ili duhovna teologija, nego se treba smatrati kao prava i vlastita liturgijska teologija.9 1.2. Teoloki temelji Komentara U prethodnim redcima naznaili smo mistagoko obiljeje Cabasilasova Komentara istiui elemente biblijske egzegeze i tipologije koji ga proimlju. Cabasilasova mistagogija poiva na teolokom modelu usvojenom ve u doba otaca. Teoloka zamisao Komentara, meutim, podrazumijeva teologiju povijesti i teologiju simbola na ijim okosnicama Cabasilas gradi hermeneutiku sakramentalnog simbolizma. U tom smjeru, on polazi od tumaenja samih sakramentalnih obreda prema spasenjskom dogaaju objave, te u njegovu svjetlu iitava sve pojedinane simbole. Za Cabasilasa liturgija predstavlja ponazoenje rasporedbe spasenja, koje svoj vrhunac dosee u Kristu. Cjelokupna mistagogija pie Cabasilas je kao jedna jedinstvena slika (eikn) istoga tijela koje je djelo Spasitelja; ona nam ponazouje razliite udove tog tijela, od poetka do kraja, prema njihovom redu i prema njihovoj harmoniji.10 Kontemplacija povijesti, meutim, ima jasno usmjerenje. Ona priprema vjernika na prihvaanje boanskog dara. Ve je taj in razmatranja otajstava u sebi otajstven. Prianjajui k zbiljnosti Otajstva u kontemplaciji Bojega djela u povijesti, vjernik sudjeluje na njegovu sakramentalnom darivanju. To pak znai da se povijesna ekonomija spasenja ne iscrpljuje u svojem prolom dogaanju. Ona je, prema Cabasilasu, otvorena da u sebe uvede sve ljude.11 Kontemplacija otajstava ujedinjuje misli i priprema duh.12 No, kontemplacija je i in tijela. Liturgijski simbolizam odnosi se prvotno na vizualno iskustvo. Preko njega Kristova ekonomija prispijeva k nama. To je gledanje u vjeri neodvojivo od motrenja sakramentalnih ina na kojima vjernici sudjeluju ne kako bi na izvanjski nain vidjeli, nego kako bi gledajui bili preobraeni u ono to motre.13 Preobraaj gledanja simbola u zbiljnost simbolikog oitovanja
9 10 11 12 13

Isto, str. 15. N. Cabasilas, SC 4bis, str. 62. Isto, str. 66. Isto, str. 68. Isto, str. 68.

664

Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 4, 659-673

otajstva i dionitva na njemu ostaje za Cabasilasa vaan motiv, koji se provlai kroz sva druga tumaenja sakramentalnih simbola. Druga je okosnica na kojoj poiva njegovo tumaenje boanske liturgije odnos izmeu obreda i dogaaja spasenja. Posveenje darova, koje je sama rtva, navjetava smrt Gospodnju, njegovo uskrsnue i uzaae, jer preobraava (metabllei) darove u pravo Gospodnje tijelo, protagonista svih otajstava: raspeto, uskrslo i uzneseno na nebo.14 Oni obredi koji prethode posveti darova, simboliziraju dogaaje koji su prethodili Kristovoj smrti, tj. njegovo utjelovljenje, njegov pojavak i njegovu objavu. Obredi koji slijede euharistijsku pretvorbu, podsjeaju na obeanje o slanju Duha Svetoga apostolima.15 Meutim, vrhunac simbolikog ponazoenja je sakramentalna anamneza. Cabasilas jasno razlikuje sredinju sakramentalnu simboliku od drugih obrednih dijelova. Pretvorba ostvaruje teandriko zajednitvo, dok drugi dijelovi imaju ulogu uvoenja u tu sakramentalnu jezgru. Boanska liturgija u cjelini poiva na povijesti spasenja i u sebi sabire te zrcali spasenjsku rasporedbu. To je poglavito razvidno u njegovu tumaenju malog ulaza i trisagiona. Ovi obredi jamano imaju razliite semantike razine, koje se, meutim, odnose jedna spram druge komplementirajui se u jedinstvenom smislu. Mali ulaz u liturgiji sv. Ivana Krizostoma i pokazivanje evanelja simboliziraju tako oitovanje Spasitelja.16 Oni ponazouju zemaljsku rasporedbu vjeno aktualnoga kristolokog dogaaja. Na taj nain Cabasilas predoava dijakroniku dimenziju sakramentalnog simbolizma. Sinkroniki vid izranja u obrednim formama koje harmonino izriu cjelokupnu spasenjsku ekonomiju, kao to je to sluaj u trinitarnom himnu trisagion. U njemu izlazi na vidjelo vjera Crkve u trinitarnu ekonomiju koja dosee svoj vrhunac u Pashalnom Otajstvu Isusa Krista. Kako tumai Cabasilas, tim himnom slavimo Trojstvo koje je objavljeno u dolasku Spasitelja, a u liturgiji je ponazoeno u simbolizmu pokazivanja i noenja evanelja. Slino kao i u trenutku kada Crkva pjeva aneoski hvalospjev svet, svet, svet..., ona ulazi u kozmiku simfoniju s nebeskom Crkvom. Taj je hvalospjev prisutan i u Starom (Iz 6,3) i u Novom zavjetu (Otk 4,8), a i sam usklik sveti jaki, sveti besmrtni vezuje se uz Davida (Ps 42, 343,2). U tom pogledu, tumai Cabasilas, Crkva, koja je zajednica onih koji ispovijedaju otajstvo Trojstva i vjeruju u njega,
14 15 16

Isto, str. 60. Usp. Isto. Isto, str. 146.

665

Ivica ii, Sakramentalni simbolizam u Komentaru boanske liturgije...

ujedinila je ova dva hvalospjeva pokazujui tako, s jedne strane, sklad Staroga s Novim zavjetom, te s druge strane, da su aneli i ljudi postali, u snazi dvostrukog Kristovog oitovanja (nebeskog i zemaljskog) jedna jedincata Crkva i jedan jedinstveni zbor.17 Mali ulazak je na svojstven nain ulazak u teandriko zajednitvo, a njegov simbolizam ima barem etiri dimenzije: prefiguracija Staroga zavjeta, ponazoenje rasporedbe spasenja u Kristu, aktualnost Bojeg ina i ina Crkve i, u konanici, nagovjetaj eshatoloke punine.18 2. MISTAGOGIJA SIMBOLA I SLAVLJE OTAJSTAVA Sva simbolika logika boanske liturgije, protumaena u duhu hesikastike duhovnosti, moe biti izraena pojmom preobrazbe (metabol) ili pretvorbe. Ve u poetnim redcima svojega spisa Cabasilas naglaava: u slavlju svetih otajstava bitni in je pretvorba (metabol) boanskoga tijela i krvi; cilj je posveenje (hagiasthenai) vjernika, koji preko ovih otajstava primaju otputenje njihovih grijeha, batinu neba i svega onoga to ono sa sobom nosi.19 Pretvorba darova, meutim, smjera k preobrazbi vjernika na nain da sami vjernici, sudjelujui na slavlju otajstava samom Bojom inicijativom, bivaju s njime prineseni. Jezgra simbolikosakramentalnog dogaaja tako je usredinjena u dvostrukoj preobrazbi.20 Aludirajui na dvostruki red preobrazbe, koji podrazumijeva i dvostruku rasporedbu povijesno-spasenjski dogaaj i spasenje po sakramentalnome slavlju Cabasilas gleda na liturgiju pod vidom otajstava. Uporaba mnoine (mystria) otajstva nije sluajna. Bizantinska tradicija, naime, gleda na sakramentalno ponazoenje spasenjskog dogaaja i pod dijakronikim vidom, ne gubei pritom njegovo jedinstvo. U terminu mysterion nazire se zacijelo vienje liturgije kao djela Bojega u povijesti, analogno zapadnjakom opus Dei, kojim je srednjovjekovna teologija izricala dvosmjernost bogoslunog ina. Otajstva boanske liturgije izraavaju se u simbolima po kojima se otvara pristup dogaaju i po kojima

17 18 19 20

Isto, str. 148. Usp. R. Bornert, Les commentaires..., str. 243. N. Cabasilas, SC 4bis, str. 56. Usp. H.-J. Schulz, The Byzantine Liturgy. Symbolic Structure and Faith Expression, Pueblo Publishing Company, New York, 1986., str. 124.

666

Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 4, 659-673

vjernici uzimaju udjela na njemu. Otuda slavlje otajstva zahtijeva mistagoko izlaganje simbola, jer sakramentalna simbolika nije tek izvanjski ornament ponazoenja Otajstva, nego njegova forma. Sudjelujui na toj formi, vjernici uzimaju udjela na povijesti spasenja ili na Kristovoj ekonomiji, kako Cabasilas voli nazivati rasporedbu spasenja. Ona se ponazouje u cjelini boanske liturgije. No, prispijeva k svojem vrhuncu u trenutku pretvorbe. Za Cabasilasa sakramentalni obredi koincidiraju s prostorom i vremenom slavlja. Osobito nakon prevladavanja ikonoklastike krize na kranskom istoku, taj je vid snano istaknut. Jedinstvo izmeu prostora i slavlja aktualizira osobito kontemplaciju, koja je neodvojiva od motrenja sakramentalnih ina i osobito ikona koje se u njih upisuju. Kristova ekonomija ponazoena u sakramentalnom obredu ne stoji iza simbolikih formi, nego se kroz njih oituje vjerniku. Liturgijski prostor, ikone, glazba i geste, rijei i mirisi iniciraju u slavljena Otajstva.21 Zato Cabasilas istie rasporedbu sakramentalnog zbivanja u redu povijesne rasporedbe spasenja i kae: kao i u vrijeme njegova prvog ostvarenja, kada je djelo spasenja uzdiglo svijet, tako i danas kada biva stalno razmatrana, poboanstvenjuje duh onoga koji ga promatra.22 Unato primatu vizualnog u liturgijskom iskustvu Otajstva, Cabasilas istie ontoloko jedinstvo rijei i gesta kojima boanska stvarnost ne biva tek predoena i predstavljena, nego i ponazoena na nain da vjernici u njoj prebivaju. Liturgija, naime, nije samo jedan obred, niti samo kontemplacija, nego stvarni ulazak u spasenjska otajstva preko posveenih i primljenih darova.23 Ta je stvarnost boanskoga ponazoenja ujedno vidljiva i nevidljiva. Njezina rasporedba unosi u sebe svu materijalnost liturgijskog simbolizma i s njome svu tjelesnost vjernika. Ako je Otajstvo izvanjtenje objave u vremenu sakramentalnoga ponazoenja, onda je ono bitno vezano uz cjelovito posredovanje simbola. Simbol je tu i uinak i forma kristolokog posredovanja. Nesvodiv na pojmovno znaenje, simbol je istom nesvodiv na razinu ekstrinsenog osjetnog elementa. Sakramentalno posredovanje proima cjelinu simbolikoga na nain da je ono sastavni dio ponazoenja otajstva, koje nipoto ne moe biti svedeno na puko duhovno znaenje. Cabasilasov simboliki realizam smjera

21

22 23

Usp. L. James, Senses and Sensibility in Byzantium, u: Art Hystory 27 (2004) 4, str. 552-537. N. Cabasilas, Ibid, str. 64. Usp. R. F. Taft, A partire dalla liturgia, str. 103.

667

Ivica ii, Sakramentalni simbolizam u Komentaru boanske liturgije...

pokazati kako se cjelokupno posredovanje simbolikoga temelji na izvornom posredovanju koje se dogodilo u Utjelovljenoj Rijei.24 Sasvim opreno progresivnoj spiritualizaciji liturgijskog simbolizma, Cabasilas istie njegovu realnost i tjelesnost. Jer je upravo stvarnost simbola ona preko koje vjernik dolazi u doticaj s Otajstvom, simbolikom posredovanju odgovara posredovanje tijela u obredu. Zaivjeti u Kristu znai prihvatiti otajstveno posredovanje simbola. Ono nipoto nije automatsko ni magino, jer simboli znae i izraavaju dogaaj (semanetai) i ono to izvruju jest mudrost (sofa).25 Mudrost je jedinstvo i jednoglasje sa slavljenim otajstvima u kojima vjernik itavim svojim biem uzima udjela. Jer Bog spaavajui svijet uzima tijelo i od svojega djela ini sinergijski dar, i vjernik svojim tijelom sudjeluje na sakramentalnom uzbiljenju Boje inicijative. Utjelovljenje je prva i temeljna gesta boanske liturgije, jer ona obznanjuje i neprestano priziva istinu da je spasenje dolo po tijelu i da je Kristova ekonomija proeta posredovanjem tijela i simbola. U tom smislu, Tertulijanova ideja - caro salutis cardo - koja je i kod drugih otaca snano prisutna, prispijeva i u Cabasilasovoj teologiji liturgije antropolokoj tematizaciji vjernika-liturga. 2.1. Narav simbolikog posredovanja Simboliko posredovanje ne dogaa se izvan dimenzije vremena i povijesti. Izmeu sadanjosti boanske liturgije i prolosti rasporedbe djela spasenja u Kristu, postoji identitet i diferencija. Jedinstvo izmeu liturgijskog i kristolokog dogaaja omogueno je djelovanjem Duha, koji otvara pristup Kristovoj ekonomiji.26 Ona se, na svoj nain, artikulira u bogoslunom inu u liku rijei i geste. Unato diferenciji, njihovo jedinstvo ostaje nepodijeljeno. Prema Cabasilasovu vienju, rijei i geste liturgije smjetaju se unutar jedinstvene simbolike ina. No, oni se mogu i razlikovati prema temeljnom sakramentalnom simbolizmu i mistagokom ili reprezentativnom simbolizmu. Cabasilas to razlikovanje uvodi kako bi naglasio, bez odvajanja, sredinji trenutak anamnetskog ponazoenja i razlikovao ga od vizualne kontemplacije Kristove ekonomije putem drugih sakramentalnih obreda. Potonji imaju

24 25 26

Usp. N. Cabasilas, str. 56. Usp. Isto, str. 150-152. Usp. Isto, str.152.

668

Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 4, 659-673

ulogu priprave i daljnjeg ponazoenja pretvorbe. Kako bi to slikovito dokazao, Cabasilas koristi parabolu sijaa. Onaj tko sije, iziao je ne da bi obraivao zemlju, nego da bi sijao, to znai da je zemlja prije uzorana i pripremljena.27 Na slian nain boanska liturgija u sebi obuhvaa pripremu preko gesta i rijei koje disponiraju na primanje preobraavajuega dara. Oni su istodobno naini posredovanja i objave Kristovih otajstava. Primjenjujui biblijsku hermeneutiku na liturgijski govor, Cabasilas govori o dvjema razinama liturgijskih rijei i gesta: doslovni smisao i simboliki smisao.28 Simboliki smisao, do kojega Cabasilas dolazi putem otake biblijske hermeneutike, sastoji se u injenici da kroz ove formule i ove obrede vidimo (horomen) Kristovo ponazoenje (ton Hristn typomenon), djela koja je on izvrio i patnje koje je podnio za nas. U stvarnosti, u psalmima i u itanjima, kao i u svim drugim inima koje vri sveenik za vrijeme slavlja, prisutna je cjelokupna rasporedba otkupiteljskoga djela, koja tu biva oznaena (semanetai).29 Doslovni i simboliki smisao isprepleu se u jedinstvenoj intenciji ponazoenja kristoloke rasporedbe. Da bi dokazao ovu simboliku mogunost liturgijskih elemenata, Cabasilas upuuje na slikovit primjer koji jasno odraava mentalitet pre-modernih drutava. Ruho, tumai Cabasilas, osim svoje praktine funkcije oblaenja i pokrivanja tijela (...) oznaava slubu, stanje i dostojanstvo onoga koji ga nosi.30 Tako Cabasilas utemeljuje dvostruki smisao liturgijskog simbolikog sustava, koji ima i praktinu i simboliku razinu. Postoje i drugi obredi, istie Cabasilas, koji nemaju praktinu korist i koji bivaju izvreni samo po njihovim simbolikim motivima (semasas),31 kao to su primjerice urezivanje znakova kria na kruh u obredu prothesis s jasnim simbolikim odnosom spram Kristove muke ili kao to je obred zeon prije priesti kao pneumatoloki simbol. Meu njima, meutim, vazda treba razlikovati vlastiti sakramentalni simbolizam, koji nam otvara vrata teandrikom zajednitvu, s vrhuncem u sakramentalnoj anamnezi (pretvorba) od mistagokog simbolizma kojima vjernici bivaju preobraeni u motrenju dogaaja spasenja.

27 28 29 30 31

Isto, Isto, Isto, Isto, Isto,

str. str. str. str. str.

58. 62. 61. 62. 64.

669

Ivica ii, Sakramentalni simbolizam u Komentaru boanske liturgije...

2.2. Mistagogija simbola obred zeon U svojem mistagokom komentaru Cabasilas, osim razradbe povijesno-spasenjskoga i simboliko-reprezentativnoga vida liturgijskog dogaaja, smjera k uoblienju zasebnog naina simbolike hermeneutike obreda. To je poglavito razvidno u njegovom tumaenju obreda zeon.32 Opisujui taj obred, koji se u bizantinskoj liturgiji zbiva prije priesti, a sastoji se u ulijevanju tople vode u kale, Cabasilas podcrtava pneumatoloko i eklezioloko znaenje ovoga simbolizma. Zeon u prvom redu simbolizira silazak Duha, nakon to je pretvorba dovrena i rtva prinesena.33 Jer se on smjeta u liturgiju prema povijesnospasenjskom arhetipu dogaaju Pedesetnice, koji je uslijedio nakon Kristove muke, smrti i uskrsnua razumljivo je zato je zeon simbol pneumatoloko-eklezijalne zbiljnosti. Ono po emu je zeon osobito zanimljiv u Cabasilasovoj mistagokoj hermeneutici, jest njegova simbolika. U snazi svoje simbolinosti, obred zeon objavljuje pnemautoloko-eklezijalnu stvarnost silaska Duha i sabiranja Kristove Crkve. Njegova simbolika materija postaje transparentna forma dogaanja nevidljivoga. Cabasilas, posebno istiui simboliku narav vode ujedinjene s vatrom, tumai uzbiljenje tog kompleksa opozicija koji prebiva u simbolu obreda zeon. Voda, naime, ima razliite semantike razine koje u meuodnosu zrcale sloenost znaenja. Ova voda pie Cabasilas nije samo voda, nego ona sudjeluje na prirodi vatre, jer je topla, simbolizira (semanei) Duha Svetoga, koji je ponegdje oslikan zajedno sa slikom vode i koji je siao nad apostole u liku plamena.34 Na koji nain voda ulivena u kale moe biti simbol silaska Duha Svetoga na Crkvu? Cabasilas to objanjava u svjetlu Pavlove ekleziologije tijela Kristova (Kor 12). Budui da je Crkva njegovo tijelo, a vjernici njegovi udovi, Krist je sakramentalno prisutan, bilo u posveenim darovima bilo u cjelini svojega eklezijalnoga tijela. Tako sveta otajstva simboliziraju Crkvu, ne kao znakovi, nego kao to srce predstavlja udove (...) ili, prema Gospodinovoj prispodobi, kao to trs predstavlja lozu.35

32

33 34 35

O spomenutom obredu u bizantinskoj liturgiji usp. R. F. Taft, A history of Liturgy of St. John Chrysostom. The precommunion rites, (Orientalia Christiana Analecta 261), Pontificio Istituto Orientale, Roma, 2004., str. 441-502. N. Cabasilas, Ibid, str. 228. Isto. Isto, str. 230.

670

Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 4, 659-673

Kao to je po Kristovu posredovanju Crkva primila Duha Svetoga, tako prihvaa danas dar Duha nakon to su darovi prihvaeni na nebeskom oltaru.36 I kao to su razmijenjeni darovi izmeu Boga i Crkve prihvaeni u Duhu, tako se crkveno zajednitvo proima tim istim Duhom i sazdaje u teandrikom zajednitvu liturgije. Odatle slijedi da se zajednitvo izmeu Krista i Crkve ustanovljava i ozbiljuje u simbolu euharistijskog zajednitva. Sudjelujui na pretvorbi darova, Crkva sama uzima udjela u toj istoj preobrazbi, oblikujui se kao Kristovo tijelo. Kristova ekonomija nastavlja se zbivati po Crkvi, njegovu Tijelu, jer euharistijski simbol u sebe sabire i povijesnu rasporedbu Otajstva i protagoniste sadanjeg sakramentalnog trenutka njegova oitovanja. U konanici, itav realizam sakramentalnih simbola oituje kristoloki dogaaj i cjelokupni sakramentalni model, to ga predlae Cabasilas, nema drugu svrhu doli one da bude otajstvena doksologija. Svaki sveti obred nam se otvara s doksologijom (...). Odnos s Bogom je in zahvaljivanja (euharista), doksologija (doksologa), ispovijest (eksomolgesis) i molitva (ateris). Prvi od svih ovih vidova je doksologija, koju zahvaljujui prinose vjernici. Oni kada mole ne stavljaju na prvo mjesto svoje interese, nego one Gospodinove. Upravo je to doksologija.37

ZAKLJUAK
Cabasilasov Komentar, uz njegov jo poznatiji spis ivot u Kristu, djelo je koje se smatra klasikom istone sakramentalne teologije. U ovom kratkom prikazu bitnih tematika koje se odnose na sakramentalni simbolizam, pokuali smo uoiti elemente njegove teologije i simbolike hermeneutike. Osobito je razvidno patristiko naslijee, s kojim Cabasilas ostaje u vrstom kontaktu, unato tome to se nalazio izvan ozraja patristikog doba, a zahvaljujui kojemu razvija vlastitu simboliku interpretaciju sakramentalnih ina. Ovaj spis, nastao oko godine 1350., na jedinstven nain uva batinu patristikog miljenja simbola i obreda, tovie, produbljuje neke vidove interpretativne naravi mistagokoga izlaganja, pokazujui kako je didaktika obreda nedovoljan pristup shvaanju otajstvenog dogaanja kranskog

36 37

Isto, str. 228. Isto, str. 102.

671

Ivica ii, Sakramentalni simbolizam u Komentaru boanske liturgije...

bogosluja. Cabasilas, kao i u djelu ivot u Kristu gdje izlae smisao sakramenata inicijacije, smjera na mistiku kao posljednji trenutak u koji konvergira liturgija. Simboli su, prema tome, figure mistine percepcije otajstvenog posredovanja, koji se, u perspektivi snano prisutne antiohijske tradicije u Cabasilasovoj misli, upisuju u povijest. Oni tvore dramatino ponazoenje kristolokoga dogaaja i s njime ine cjelinu. Iako se moe uiniti da Cabasilas preferira alegoriki nain iitavanja liturgijskog simbolizma, u svojoj mistagogiji on zapravo zastupa simboliki realizam sakramenta, pokazujui mnotvenost njegovih znaenja i ukorijenjenost simbola u duhovno-tjelesno jedinstvo vjernikog subjekta. To je vidljivo iz nekoliko primjera koje smo donijeli. Simboliko se tijelo sakramenta, osim u zrenju evidencije kristolokoga dogaaja, artikulira u tjelesnom iskustvu simbola. Motrenje boanske liturgije poprima, u tom pogledu, prvotnu ulogu. U biti, sakramentalna mistika nikada se ne odvaja od tijela i njegova izvornog zora (myein motrenje). To pak upuuje na Cabasilasovo vienje liturgijskog dogaaja koji je aktualizacija povijesti spasenja i na njegovom obzoru aktualizacija vjernika po sudjelovanju na Otajstvu putem aktualizacija izvornih simbolikih opaaja. Za razliku od zapadnjake dekadentne racionalizacije sakramentalnog simbola i njegova svoenja na razinu pukog uinkovitog znaka (signum efficax) koji posreduje milosti, kod Cabasilasa pronalazimo znakoviti pomak k simbolikoj hermeneutici, koja otkriva razliite semantike dimenzije i razine simbola i iitava ih u okviru njihova izvornoga mjesta obreda. Jedinstvo i funkcija rijei i gesta, simbolikih elemenata i ina intencionirani su unijeti vjernike u dogaaj spasenja, ali i stvarno uzbiljiti dogaaj koji se u svojem sakramentalnom darivanju izvanjtuje. Jer je upravo izvorna intencija Kristove ekonomije da obuhvati sve ljude svih vremena, boanska liturgija je primarni simbol njegova otajstvenog posredovanja u povijesti. Njezina logika, meutim, nosi sa sobom svu materijalnost simbola i svu tjelesnost vjernika, opirui se dualizmu spiritualizma i idolatriji magijskog materijalizma. U konanici, mistagogija ne smjera racionalizirati simbol, nego dovesti do iskustva njegove istine dara. Ako boanska liturgija otvara vrata teandrikom zajednitvu, bogoljudska razmjena ini jezgru dogaaja vjere. U znaku tog izruenja euharistijskih darova sama Crkva i pojedini vjernik prepoznaju se u zbiljnosti svoje darovanosti u Kristu. U konanici, samo je uzajamnost dara razlog sakramentalne doksologije.
672

Crkva u svijetu, 42 (2007), br. 4, 659-673

SACRAMENTAL SYMBOLISM IN THE COMMENTARY OF NICOLA CABASILAS DIVINE LITURGY Summary The topic of this contribution is the sacramental symbolism in the work Commentary of Divine Liturgy by Nicola Cabasilas. It is articulated in several parts. The first part, with some brief, introductory, biographic data on Cabasilas, is dedicated to the analysis of his theology of the sacrament. In that context we stop to search the literary kind of the Commentary, the continuity of his theology with patristic theology, and we observe the essential theses of his theological method. The second part deals with the sacramental symbolism in the Commentary in the light of which we analyse the application of Cabasilas hermeneutics to the sacramental rite. In conclusion we synthesise the results of previously conducted analyses and observe the essential moments of his symbolic hermeneutics of the sacrament. Key words: Commentary of Divine Liturgy, Nicola Cabasilas, symbol, sacrament, zeon.

673