Crkveno graditeljstvo

RANOKRANSKE I PREDROMANIKE CRKVE TROGIRA I IOVA

Uvod
Trogir su na malom i niskom otoiu izmeu iova i kopna osnovali Grci dorskog plemena iz Sirakuze, prvi kolonizatori Jadranskog mora, njegovih otoka i zatienih uvala. Najprije su na Visu 390. pr. Kr. utemeljili sredite nove postojbine, a potom postupno i susjedno kopno. Dri se da su ve u 3. st. pr. Kr. na mjestu nepoznatoga ilirskog naselja osnovali koloniju Tragurion (mjesto gdje pasu koze) koja je, ponajprije zbog svog poloaja u strateki vanom tjesnacu, vrlo brzo postala utvrena trgovaka kolonija sa skladitima i radionicama za popravak i gradnju brodova. Nakon pobjede nad Pompejom Cezar je kaznio Issu (Vis) ukidanjem samostalnosti i oduzimanjem kopnenih posjeda. Stoga ve Plinije Stariji (23.-79.) spominje Trogir kao rimski grad Tragurium, u sastavu solinskog konventa. Rimski miljokazi i itinerari spominju Trogir kao veu luku i itnicu. Zahvaljujui dobrim vezama sa susjednom Salonom, Trogir se razvio u poljoprivredno, zanatsko i EARLY-CHRISTIAN AND PRE-ROMANESQUE CHURCHES IN TROGIR AND ON IOVO ISLAND
The town of Trogir was founded on a small low-lying island situated right next to the mainland, and it is this favourable location that saved it from destruction during numerous ethnical migrations in the course of which many other coastal towns often suffered great damage and harm. In this town, churches were built in restrained urban surroundings above remains of earlier paganistic sanctuaries, and were in many cases subsequently renovated. This development pattern can be seen at the cathedral church of St. John the Baptist and at many other sacral buildings. A very thorough description is given of the St. Mary's church on Plokata, whose final six-leaved appearance was determined based on an old drawing. The nearby church of St. Barbara, considered by many as one of our most beautiful early-Romanesque sacral buildings, is also described in great detail. Churches situated on the nearby island of iovo are also depicted. Here the number of such churches is much smaller, principally because the island had been for quite some time a sanctuary to hermits and lepers. Nevertheless, some well preserved early Romanesque churches dating back from Byzantine Empire times, i.e. from the 6th and 7th centuries, still adorn this interesting island.

trgovako sredite. Osim ostataka ladanjskih vila, gospodarskih zgrada i nadgrobnih stela u oblinjem polju, u Trogiru nisu sauvani znaajniji rimski spomenici jer je kasnija srednjovjekovna opina, prisiljena da se dalje razvija na skuenom prostoru, vrlo brzo zbrisala grku i rimsku podlogu. Nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva u 5. st. Trogir je najprije bio

u vlasti kasnijeg rimskog cara Julija Nepota, potom germanskog kralja Odoakra i Istonih Gota, Nakon toga je skupa s ostalim dalmatinskim gradovima u vlasti Bizanta, najprije u sklopu Ravenskog egzarhata, a od 751. Dalmatinske teme. Zahvaljujui svom povoljnom otokom poloaju tijekom je prodora Slavena i Avara izbjegao traginu sudbinu Salone. Ali zbog razvijene trgovine s Hrva-

Trogir na crteu iz 18. st.

GRAEVINAR 60 (2008) 3

255

Crkveno graditeljstvo tima na oblinjem kopnu, novi su se stanovnici vrlo brzo naselili unutar gradskih zidina. Ve od 9. st. grad plaa tribut hrvatskim vladarima, ali zadrava autonomiju pod suverenitetom Bizanta. Od 11. st. Trogir postaje biskupija i dobiva sve atribute ondanjih europskih gradova. Poetkom 12. st. krae vrijeme priznaje vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva, a zabiljeeno je da su ga 1123. temeljito razorili i opljakali Saraceni. Nakon ponovne krae bizantske vladavine 1180. opet je pod vlau hrvatsko-ugarskih kraljeva koji su mu potvrdili autonomna gradska prava. Tijekom 13. st. doivio je snaan gospodarski razvoj i graditeljsku obnovu. O snazi Trogira svjedoi i podatak da je u njemu 1242. utoite naao hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. u bijegu pred Tatarima Za vladavine Andrije III., posljednjeg kralja iz dinastije Arpadovia, potpao je pod vlast knezova Bribirskih koji su njime gospodarili do 1322. kada Trogir priznaje mletaku vlast. Potom je od 1322. do 1358. pod vlau hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Velikog, a za rata Venecije i Gonove (1378.-1381.) bio je genoveko pomorsko uporite. Krae je vrije bio u vlasti bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromania i Stjepana Dabie, a potom ponovno u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Nakon sramotne Ladislavove prodaje Dalmacije 1409. Mletakoj Republici, Trogir nije prihvatio novu vlast pa je zaposjednut tek 1420. nakon viednevnog bombardiranja. Od tog vremena Trogir slijedi politiku sudbinu Dalmacije i Hrvatske do dananjih dana. Trogir kao rijetko koji hrvatski grad ima temeljito opisanu svoju najraniju povijest. Ivan Lui (1604.-1679.), poznat i kao Luci ili Lucius, otac hrvatske povijesne znanosti, tiskao je 1673. povijest Trogira do mletake okupacije (Povijesna svjedoanstva o Trogiru koji se sada zove Tra). Istodobno je o istoj temi pisao i Pa256 vao Andreis [1], a njegovo je djelo posebno znaajno i kao kronika zbivanja kojima je bio suvremenik [2]. Prije otkria tragova bazilike na tom su mjestu pronaena dva ranokranska natpisa, a don Frane Buli joj je uao u trag zahvaljujui injenici da se na Veliki etvrtak tu zaustavljala procesija iako nije bilo nikakvih tragova posveenosti. Sondanim je istraivanjima 1903. otkriven dio vee polukrune apside s ostatcima klupe za sveenstvo i podnog mozaika. Neto su sjevernije uoeni sarkofazi i zidovi jedne druge graevine, takoer s mozaikom. Zapadno od apside pronaeni su i ostatci jednog stupa to nagovjeuje moguu trobrodnu graevinu. ini se da je crkva u vie navrata bila obnavljana i da je bila u uporabi sve do 17. st. te da je bila razorena zbog straha da ju ne bi zauzeli Turci i iz nje napadali gradske zidine. ini se da je oltar Sv. Barbare iz te crkve preseljen u crkvu Sv. Martina pokraj glavnoga gradskog trga koja je potom i nazvana po toj svetici. Danas na terenu nema nikakvih tragova opisane crkve, a teko bi se utvrdio i njezin toan poloaj [1], [3].

Ranokranske sruene trogirske crkve Crkva u predjelu Travarica

Najstarija poznata trogirska crkva nije se nalazila unutar gradskih zidina nego sjeverno od gradskih vrata, uz cestu prema Katelima, na predjelu nazvanom Travarica, ali i Oljak. Rije je o grobljanskoj starokranskoj crkvi jer su Rimljani, kao i u oblinjoj Saloni, zabranjivali ukapanja u naseljima. ini se da je bila posveena Sv. Barbari, ranokranskoj muenici podrijetlom iz Nikomedije u Maloj Aziji i stradaloj u Dioklecijanovim progonima krana 306. te jednoj od 14 pomonica u nevoljama te zatitnici protiv groma i vatre koju tuju rudari, ponegdje graevinari i artiljerci. Toj je svetici crkva vjerojatno posveena tek u 9. st. za franake vlasti, ijem krugu pripada, jer se vjeruje da je crkva graena u 5. st.

Smjetaj ranokranskih i predromanikih crkava na planu Trogira (1. Travarica pretpostavljeni poloaj, 2. crkva na mjestu katedrale, 3. crkva na mjestu crkve Sv. Ivana Krstitelja, 4. ostatci crkve Sv. Marije, 5. crkva Sv. Marina i poslije Sv. Barbare, 6. crkva Sv. Dujma, sada Sv. Nikole, 7. ranokranska crkva Sv. Stjepana, 7.a pretpostavljeni poloaj predromanike crkve Sv. Stjepana, 8. crkva Sv. Petra)

GRAEVINAR 60 (2008) 3

Crkveno graditeljstvo

Crkva ispod katedrale

Katedrala Sv. Lovre, koju je naroda prozvali i katedralom Sv. Ivana, prema gradskom patronu, biskupu i benediktincu bl. Ivanu Orsiniju (oko 1034.-1111.), suvremeniku kraljeva Zvonimira i Kolomana, smjetena je na glavnom gradskom trgu. ini se da je podignuta na temeljima starije bazilike unitene u saracenskoj provali. Inae iskapanja u gradu svjedoe da je gotovo svakoj trogirskoj crkvi prethodila neka starija crkva iz ranokranskog razdoblja. Uostalom u blizini zvonika sadanje katedrale

pronaen je rtvenik posveen glavnoj grkoj boici Heri, pa je, kako se ini, pogansko svetite prethodilo kranskoj crkvi. O tome svjedoi i posveta Sv. Lovri, rimskom arhiakonu stradalom u progonima 258. koji je prije uhienja crkveno blago razdijelio siromasima. Tom su svecu u Dalmaciji posveene mnoge ranokranske crkve, poput Lovreine na Brau i Sv. Lovre u Stobreu. O postojanju starije crkve svjedoi i to da su unutranjost i prostor ispred u ranome srednjem vijeku sluili za pokapanje, pa se i danas uski prostor izmeu zapadnog proelja katedrale

i palae Cipiko naziva cimatorij. O staroj se crkvi vrlo malo zna, spominje se primjerice u oporuci trogirskog graanina Kvirina iz 503., ali taj je dokument Lui odbacio kao krivotvorinu. Navodi je i Konstantin VII. Porfirogenet, a Daniele Farlati 1751. u djelu Illyricum Sacrum tvrdi da je crkva izgraena u 4. st. U nedavnim su nezavrenim istranim radovima ispod apside zateeni stariji dijelovi, a u davnim su konzervatorskim zahvatima bili ispod katedrale pronaeni ostatci manje graevine iako to nikad nije objavljeno. Pretpostavlja se da je na trgu juno od katedrale bila i krstionica, ispred ruevina crkve Sv. Marije od Plokate. ini se da je to bila slobodnostojea graevina i da je uklonjena poto je Andrija Alei (1425. - oko 1505.), graditelj rodom iz Lezha pokraj Draa, 1467. nadogradio krstionicu uz sjeverni zid katedrale. Nova se katedrala, najpoznatija graevina Trogira i jedan od najznaajnijih spomenika graditeljske batine u Dalmaciji, gradila vie od etiri stoljea, a radovi su zapoeli poetkom 13. st., o emu svjedoi natpis iz 1213. na junim vratima. Katedrala je bila junim i zapadnim proeljem okrenuta trgu nad kojim dominira zvonik (visok 47 m). Trebala su se graditi dva zvonika, ali je izgraen samo onaj na jugozapadnoj strani. Istona se strana crkve s apsidom nalazila dvadesetak metara od gradskih zidina i morske obale. Sjeverni je dio katedrale bio oslonjen na gusto gradsko tkivo pa je za sve dogradnje (krstionica, kapela Sv. Jeronima, kapela Bl. Ivana i sakristija) trebalo ruiti gradske kue [1], [2], [3].

Starija crkva ispod crkve Sv. Ivana Krstitelja

Crkva Sv. Ivana Krstitelja u blizini je glavnoga gradskog trga i uz svoj su je samostan gradili benediktinci u 13. st. To je jednobrodna crkva koju je, sudei prema skulpturi jaganjca na portalu i kiparskim znakovima na 257

Dio katedrale Sv. Lovre u Trogiru ispod koje su ostatci starije crkve

GRAEVINAR 60 (2008) 3

Crkveno graditeljstvo zidovima, gradio majstor Radovan, autor monumentalnoga portala katedrale. Danas je u crkvi i samostanu ureena pinakoteka s vrijednom umjetnikom zbirkom. Prema rekonstrukciji unutranji je raspon apside 6,4 m, to je neto manje nego na cemeterijalnoj bazilici na lokalitetu Travarica (7,8 m). Temeljna je stopa starokranske Kako su poznate samo dimenzije apside i nain graenja vrlo je teko tipoloki odrediti i apsidu i samu crkvu. Razruen je i spoj zida i apside pa je nejasno zavrava li apsida potkoviasto ili s pilastrom na mjestu trijumfalnog luka. Sauvan je premali dio zida da bi se moglo zakljuiti radi li se o trobrodnoj crkvi, na to ipak upuuju dimenzije apside. Zapadno je proelje ranoromanike crkve dopiralo do proelja romanike crkve, a to je utvreno i sondiranjem [4]. Srednjovjekovna je crkva pripadala mukom benediktinskom samostanu koji se esto spominje u dokumentima povezanim s imanjima i pripadajuim sakralnim graevinama koje su nedvojbeni ili pretpostavljeni ranokranski poloaji (Fumija, Arkanel, Bijai, edno). Stoga se moe pretpostaviti da je matina crkva utemeljena u doba prvoga benediktinskog vala tijekom 6. ili 7. st. A i ime je crkve vrlo logino jer se nalazila u neposrednoj blizini krstionice pa je stoga posveena Sv. Ivanu Krstitelju [3]. To meutim proturjei Vanji Kovai, voditeljici zatitnih arheolokih istraivanja, koja pretpostavlja da je prijanja crkva ispod Sv. Ivana Krstitelja bila posveena Sv. Mariji, kako se zove i oblinja esterolisna (esterolatina esterokonhna) crkva. To tumai injenicom da je Petar Lui (otac povjesniara Ivana, pjesnik i skuplja knjievnih djela i povijesnih dokumenata) spominjao u 8. st. gradnju nove crkve Sv. Marije iz temelja jer je prijanja propala, a sondiranje je dokazalo da ipak lei na helenistikim zidovima. Crkve posveene Blaenoj Djevici Mariji osnaene su koncilom u Efezu (431.), a bilo je uobiajeno da se grade dvojne crkve, od kojih je marijanska imala kongregacijsku namjenu, a druga se vezivala uz kult nekog muenika. Dri da je druga crkva, paralelna s crkvom na mjestu dananjega Sv. Ivana Krstitelja, zapravo dananja katedrala posveena Sv. Lovri. Stoga su GRAEVINAR 60 (2008) 3

Sadanja crkva Sv. Ivana Krstitelja

No tijekom zatitnih arheolokih iskapanje provedenim oko benediktinske crkve poetkom 1987. i krajem 1989. s istone su i june strane pronaeni ostatci apside ranokranske crkve. Polukruni je zid apside sauvan u tjemenom dijelu u duljini od priblino 4 m, a s june strane spoj s apsidom i manji dio ravnog zida (0,5 m). Zidovi su znatno oteeni temeljima ranoromanike crkve koja je izgraena unutar starije crkve i mnogim kasnosrednjovjekovnim zidanim grobovima.

apside gotovo metar ispod postojeega plonika, a vanjski je zid, sauvan do visine od 70 cm, gladak i bez tragova kontrafora ili bilo kakve ralambe. Za razliku od ve spominjane bazilike nije pronaen subselij (klupa za kor), no moda je uniten prokopanom gotikom grobnicom.

Tlocrt crkve Sv. Ivana Krstitelja s tragovima starije crkve

258

Crkveno graditeljstvo obje crkve trebale nastati u 5. ili 6. st. [4]. Zanimljivo jest da su obje crkve, katedrala Sv. Lovre i crkva Sv. Ivana Krstitelja, dakle njihove ranokranske prethodnice i sadanje crkve, smjetene u istonom dijelu grada, gotovo uz same gradske zidine. Obje su takoer iz temelja obnovljene u 13. st., jedna kao katedralna, a druga kao samostanska. To bi znailo da su obje temeljito stradale u napadu Saracena. Valja jo dodati da se juno od crkve i samostana Sv. Ivana do poetka 20. st. nalazio biskupijski sklop koji je zbog dotrajalosti sruen i na tom je mjestu podignuta zgrada suda. Biskupija nije dakle bila vezana uz katedralu, ve se prostirala uz gradske bedeme izmeu benediktinskoga samostana i iovskog mosta s kulom na obali. To samo znai da bi odnose katedrale, benediktinskog samostana i biskupije, posebno od 11. st. otkad je Trogir biskupsko sjedite, trebalo dodatno prouavati i razjanjavati. Marija od Poljane (S. Maria de Platea), a koju jo zovu Sv. Marija od Plokate, Sv. Marija na trgu, Sv. Marija Rotonda ili jednostavno Sv. Marija. To je jedna od osam poznatih esteroapsidnih dalmatinskih crkava i trea po ouvanosti, iza crkve Sv. Trojice u Splitu i Sv. Marije u Zadru, iako je 1833. temeljito sruena, a nedavno djelomino i u temeljima rekonstruirana. Crkva se inae prvi put spominje 1263. u zapisima pisarnice trogirske opine. Ti se zapisi odnose na zemlju, ali su esto dokumenti u njoj, ispred nje ili pokraj nje sastavljani. Prvi opis crkve potjeu iz 17 st., a napisao ga je Ivan Lui koji istie veliku starost i naziva je Madona della Piazza. Spominje i njezin portik (predvorje) na zapadnoj strani koji je 1477. preureen u zavjetnu crkvu Sv. Sebastijana, za spas od kuge, s gradskim satom. Naime taj je kranski muenik (stradao 305.) inae zapovjednik Dioklecijanove tjelesne strae, uz Sv. Fabijana i zatitnik od kuge. O crkvi pie i Andreis [1] koji spominje veliku starost, okrugli oblik i etiri oltara, a poslije se u jednoj biskupskoj vizitaciji iz 1756. uz starost i okrugli oblik navode samo dva oltara. Najvaniji je opis iz 1833. prije njezina ruenja prenio 1939. Urban Krizomali, sveenik i vjerski pisac, gdje se izriito tvrdi da srednja kupola stri nad manjim kupolama [5]. Najstariji je crte sauvan u katastarskom planu Trogira iz 1830. gdje se u upnom vrtu na jugoistonom uglu trga uz crkvu Sv. Sebastijana nazire graevina esterolisnog tlocrta. Iskapanja su u vrtu upne zgrade u Trogiru zapoela 1957., a s najnunijim konzervatorskim zahvatima nastavljena 1959. Radove je u sklopu doktorskog rada vodio Tomislav Marasovi. Podruje je istraivanja bilo omeeno vrtnim zidom s istone i sjeverne strane i to je zapravo bio zid nedovrene kue zapoete sredinom 19. st. Vei je dio bio preRekonstrukcija tlocrta crkve Sv. Marije

kriven raznovrsnim raslinjem, a samo je juni dio bio poploen. Nakon uklanjanja vegetacije raena su sondana istraivanja i potom se prilo sustavnom iskapanju. Iskopano je cijelo podruje esteroapsidne crkve, a potom i meusobni spoj Sv. Marije i Sv. Sebastijana jer je zid nove crkve presjekao vei dio zapadne apside. Istraivanja su 1959. nastavljena iz crkve Sv. Sebastijana, ali i uklanjanjem plonika, skidanjem istonoga zida i utvrivanjem sjeverozapadne apside. Potvreno je da je crkva Sv. Marije tlocrtno imala oblik esterolista s najveim vanjskim promjerom 11 m. Oko okrugle osnove pravilno su bile nanizane polukrune apside. Unutranji je promjer krune osnove iznosio 6 m, a prosjeni unutranji promjer apsida 2,6 m. Debljina je zidova bila jednolina (0,7 m), osim na spojevima apsida (0,6 m). Ulaz je bio na zapadnoj strani, a prezbiterij na istonoj. Crkva je graena rustinom tehnikom priklesanih lomljenaca, poloenih u nepravilnim slojevima u obilati sloj vapnenog morta. U unutranjosti su zapaene tri podne razine, najnia u zapadnoj apsidi, u svetitu poviena za 15 cm i trea, najvia pred pragom zazidanih vrata crkve Sv. Sebastijana. Na sredini je pronaen sarkofag koji je bio ispod poda izvorne crkve, a pokrovnica mu je bila sastavni dio plonika. Otvore osim na zapadu nije bilo mogue 259

Predromanike trogirske crkve Ostatci crkve Sv. Marije

Juni je dio glavnoga trogirskog trga zapravo neprekinuti niz crkava. Tu su ostatci crkve Sv. Marije, mala zavjetna crkvica Sv. Sebastijana sa zvonikom (podignuta iznad trijema crkve Sv. Marije) i iza gradske loe crkva Sv. Barbare, negdanja crkva Sv. Martina. Najzanimljivija je svakako najistonija koja se nalazi nedaleko opisane crkve Sv. Ivana Krstitelja Sv.

Pronaeni tragovi crkve Sv. Marije nakon iskapanja

GRAEVINAR 60 (2008) 3

Crkveno graditeljstvo utvrditi, a za svod se prema ostatcima u zapadnoj apsidi ustanovilo da poinje nad vijencem i da se prua oko cijele apside. Za oblik i dimenzije tambura, po analogiji s crkvom Sv. Trojice u Splitu, utvreno je da poinje nad vijencima apsida i da kupola zavrava unjastim krovom. Vrijeme je njezina nastanka odreeno vrlo iroko od 8. do 11. st. [5]. apsida i tambura plitkim niama, kao i dva dekorativna vijenca pod krovovima polukrunih konha [6]. Time je konano rijeen izgled crkve, ali je otvorena jo ea rasprava o vremenu njezine izgradnje, posebno zbog ve spominjane stare notice koju su navodili Petar Lui i Ivan Lui, ali i Farlati, gdje se kao vrijeJedan od razloga za odreivanje nastanka tih crkava bio je i nain graenja. Meutim to se pokazalo nepouzdanim kriterijem jer su slino graene i crkve iz starokranskog razdoblja. Sve u svemu rasprava o nastanku i svrsi naih centralnih crkava ipak jo nije zakljuena [3].

Crkva Sv. Martina (Sv. Barbare)

Iz glavne se gradske ulice, neposredno uz gradsku lou, ulazi u najstariju sauvanu trogirsku crkvicu, pomalo izgubljenu u presvoenoj ulici, a nju svrstavaju meu nae najljepe predromanike i ranoromanike crkve. To je minijaturna trobrodna bazilika (12 x 7 m) razdijeljena kolonadama. U sredini, kako se ini, iznad traveja pred oltarom nalazila se izvorna kupolna konstrukcija zvonika, o emu svjedoi pokrovom prekriven otvor u svodu. Nekad je bila ukraena ranosrednjovjekovnim freskama koje su sauvane u neznatnim tragovima i presvoena krinim svodom koji je tada bio vrlo rijedak u zapadnim crkvama.

Pronaeni crte crkve Sv. Marije Charlesa Loiusa Clerisseaua

Rezultati istraivanja objavljeni su 1963., a sluaj je htio da je te iste godine ameriki povjesniar umjetnosti prof. Thomas McCormick, tragajui za crteima francuskog grafiara i arhitekta Charlesa Loiusa Clerisseaua (1721.-1820.), u Ermitau u Sankt Peterburgu pronaao crte trga u Trogiru iz 1757., to ga je autor izradio kao lan istraivake ekspedicije britanskog arhitekta Roberta Adama koja je te godine prouavala i snimala Dioklecijanovu palau u Splitu. Kako je na crteu bila jedna centralna graevina, obratio se za pomo Tomislavu Marasoviu. Crte je omoguio kompletiranje spoznaja o crkvi Sv. Marije. Potvreno je da je to bila graevina istoga esterolisnog tlocrta, sa est konha (latica) radijalno rasporeenih oko krune osnove. Apside su bile presvoene polukupolastim svodom, a sredinji je kruni prostor s kupolom nad tamburom bio neto vii od pretpostavljenog. Zahvaljujui crteu utvrena je i ralanjenost vanjskih zidova 260

me gradnje ili obnove iz temelja spominje 8. st. Sada je vrijeme gradnje pomaknuto na 10. ili 11. st. jer je zakljueno kako se takve sloene graevine nisu mogle graditi u 8. st. A spomenuta se tvrdnja, ako je uope autentina, moda odnosi na prijanju gradnju koja je poslije pretvorena u esteroapsidalnu. Mnogo se raspravljalo i o pronaenom sarkofagu i o tome je li bio u izgraenoj crkvi ili je donesen poslije [6]. No to je potaknulo raspravu o vremenu nastanka i svrsi svih naih centralnih graevina, od jedne do est apsida koje su uglavnom grupirane na irem zadarskom podruju te na Krku i u Splitu i okolici. Ponovno je osnaen davni zakljuak da im je osnovni uzor bila zadarska krstionica, tovie mnoge crkve imaju i iste dimenzije. I ovdje je zakljuak bio da su se takve crkve gradile samo u 11. st., s izuzetkom najvee, Sv. Donata u Zadru koja je navodno graena poetkom 9. st. [8].

Presjek i tlocrt predromanike crkve Sv. Martina

O crkvici se mnogo pisalo, ali su je brojni autori razliito datirali, u rasponu od 9. do 11. st. Prvi je o postojanju zvonika, koji je vjerojatno bio nalik onome na crkvici Gospe od Zvonika u Splitu, pisao Cvito FiskoGRAEVINAR 60 (2008) 3

Crkveno graditeljstvo eli znati obnovitelj djela Petar se zove (a) njegova ena Dobrica i u ast tolikih oeva ovdje su prvi posveeni". Drugi je na nadvratniku glavnoga crkvenog ulaza i njegov je prijevod: "Uime Gospodnje ja Majo (ego Maius) skupa s roakom mojim Petrom odluili smo za spas due nae ovaj hram izgraditi." Na temelju tih natpisa i na temelju zapaanja unutranjih graditeljskih proporcija i ostataka, Radoslav Buani [10] zakljuuje da je sadanja crkva Sv. Martina odnosno Sv. Barbare ranoromanika graevina iz druge polovice 11. st., a da je jedna od pregradnja ili izgradnja u predromanikom stilu izvedena priblino 1000. godine. Ranoromanika crkva u cijelosti slii crkvi iz vremena gradnje iako nisu sauvani zvonik (njegovo postojanje potvruje podnoje nad drugim travejom) i oltarna pregrada. Ipak istraivanjima je otkrivena slojevitost izgradnje koja u sebi krije elemente prijanjih viekratnih pregradnja. Predromaniki je Sv. Martin obnovljen u duhu novoga stila koji je skupa s hrvatskim vladarima kroio u dalmatinske gradove u ezdesetim godinama 11. st. To se posebno vidi po impostima (leajevima) lukova na unutranjem zidu proelja. Upravo usporeivanjem imposta moe se zakljuiti da je srednji brod bio neto ui, a lukovi arkada malo nii. Pregradnjom se dakle nije mijenjao samo bavasti svod u krini, ve je temeljito preoblikovan i cijeli srednji

Unutranjost crkve Sv. Barbare

vi [9] na temelju rukopisa Chiesa di Tra (Trogirske crkve) nepoznatog autora iz Garanin-Fanfognine knjinice i slubenog izvjea pohoda trogirskog biskupa Didaka Monole koji je 1756. izradio tajnik Marko Perojevi. Perojevi ujedno spominje i oltar Sv. Barbare meu junim stupovima, prenesen iz crkve s lokaliteta Travarica, po kojemu se crkva umjesto Sv. Martin naziva Sv. Barbara. O crkvi je pisao i Tomislav Marasovi u ve spominjanom radu [6] i svrstao ju u graevinu koja ujedinjuje dva osnovna tipa crkava longitudinalnu baziliku i centralno orijentiranu crkvu s kupolom. Ne vjeruje u postojanje sredinjeg zvonika ve dri da je to bila kupola, a crkvu svrGRAEVINAR 60 (2008) 3

stava u sredinu 9. st., a moda i prije, na poetak karolinkog razdoblja. Dodaje da rustinosti pridonose kapiteli stupova preuzeti iz antikih graevina, ali dodaje kako su rezultat jedne obnove iz 17. st., a ne vrlo rairene prakse u to doba u naim krajevima.

Crte nadvratnika Sv. Barbare (Sv. Martina)

U crkvi su pronaena dva vrlo stara natpisa. Jedan je kamena greda iz oltarne pregrade, uzidana u stubu pred oltarom, s latinskim tekstom koji u prijevodu glasi: "Tko god ve

brod pa je unutranjost crkve potpuno promijenjena. Ni Buaniu nisu jasni razlozi tolikih zahvata, ali pretpostavlja da su potaknuti boljim bazilikalnim svjetlom u unutranjosti jer 261

Crkveno graditeljstvo prijanji sredinji brod vjerojatno nije bio nadvien ve pokriven dvostrenim krovom, kako je to sluaj sa zadarskom crkvom Sv. Lovre ili crkvom Sv. Eufemije u Splitu. Teze o ranoromanikoj temeljitoj obnovi potkrijepljene su rasporedima unutranjih nia to se ne slau s arkadama te lezenama i pojasnicama srednjeg broda koje pripadaju razliitim konstrukcijskim i oblikovnim rjeenjima. Ivana akona, poraeni Svetoslav doekao duda Petra Orseola, priznao mu upravu nad dalmatinskim gradovima i predao mu svog sina kao taoca. Na temelju te analize vrijeme bi gradnje predromanike crkve bilo smjeteno tono u 1000. godinu ili koju godinu prije ili poslije [10]. Bez obzira na vrlo argumentirane dokaze o temeljitoj pregradnji crkve u 11. st., prilino je nategnuto, iako i vrlo matovito, tumaenje natpisa nad nadvratnikom, to inae nije rijetkost meu naim teoretiarima. Za Buania je natpis na nadvratniku stariji od onoga koji je pronaen u sruenoj oltarnoj pregradi. Taj svjedoi o prijanjoj pregradnji i spominje neku Dobricu, to se esto uzima kao dokaz za rano hrvatsko naseljavanje Trogira. Ipak natpis na nadvratniku, ako je toan, ne govori o obnovi ve o gradnji, a ranoromaniku obnovu ne moe spominjati natpis s pregrade koja je u toj obnovi sruena. Ne treba takoer zanemariti ni mogunost da je Petar koji se spominje u oba napisa ista osoba. Moda su i krino-kupolni svod i polukrune zidne nie ranobizantskog podrijetla, na to moe upuivati i naslovnik Sv. Martin, ali samo ako se radi o Sv. Martinu I., papi i mueniku (oko 590.-654.) koji se slavi i u Zapadnoj i u Istonoj crkvi (spomendan 13. travnja), a ne o Sv. Martinu biskupu (316.-397.) koji se slavi samo na Zapadu i poznat je po svojoj dobroti i pokrtavanju galskih plemena (spomendan 11. studenoga). O ranokranskom naslijeu ipak najvie svjedoe spoliji, kapiteli, reetkasta prozorska tranzena te nekoliko ulomaka s urezanim latinskim kriem ugraenim u oltar i zidove [3]. rana, Dobro, Vltae, Mire i Bogoboja. To je vrlo znaajan podatak ako se zna da je taj benediktinski samostan, ba kao i samostan Sv. Petra, bio namijenjen redovnicama plemkinjama, a samostan Sv. Mihovila puankama. Dananji benediktinski samostan opisuje Andreis [1] kao prastaru crkvu Sv. Duje, premda se zapravo radi o dvije graevine, s tim da se ostatci crkve Sv. Dujma naziru u blizini, s unutranje strane gradskih vrata. Crkva je Sv. Nikole iz baroknog doba, a zbog skuenosti prostora nema proelje i glavni je ulaz na sjevernom zidu prema ulici. Spominjanje crkve Sv. Duje vezano je uz predaju prema kojoj je Sv. Dujam prenio sjeme kranstva iz Salone u Trogir, pa je pritom podigao mnoge samostane i crkve. Dakako da je to pojednostavnjen i preinaen odraz stvarne povijesne situacije o nesumnjivo ranom irenju kranstva iz Salone u Trogir i njegovu okolicu. Ipak na ranokransko naslijee toga poloaja moe upuivati sarkofag ukraen motivima reljefnog kria iz 6. st., iako se ne zna odakle je donesen u dvorite samostana. O tome moe svjedoiti i ulomak reljefno izvedenoga kria iz 6. ili 7. st. uzidan u jednoj oblinjoj kui. Uz ve istaknut kontinuitet trogirskih sakralnih sadraja i Sv. Duje bi mogao pripadati tom antikom naslijeu, posebno to se lokalni sveci poinju tovati upravo od 6. st. U samostanu Sv. Nikole smjetena je zbirka umjetnina, od kojih je najvrjedniji Kairos, mramorni reljef grkog boanstva sretnog trenutka, polikromni reljefni poliptih iz 15. st. iz kole Blaa Jurja Trogiranina, gotika skulptura Bogorodice i slikano raspelo iz 14. st. [2], [3]. Najneobinija je crkva Sv. Stjepana za ije se postojanje zna samo iz povijesnih izvora, posebno u ve spominjanom rukopisu nepoznatog autora o trogirskim crkvama iz 18. st. GRAEVINAR 60 (2008) 3

Presjek i tlocrt ranoromanike crkve Sv. Martina

Posebno su temeljito analizirani natpis i oblikovanje nadvratnika ulaznih vrata. Zakljueno je da je gradnju poduzeo prior Maius sa svojim roakom Petrom. Navedeno je da se moda radi o Madiju, pripadniku zadarske patricijske obitelji Madijevca, prioru i prokonzulu koji je vladao bizantskom Dalmacijom od 986. do 1000. godine. Tu je neobino isticanje ne odvie bliske rodbinske veze (cognatu meos Petrus) pa se tvrdi da je to bila neka iznimno znaajna osoba. Mogao je to biti Kreimir III., kojemu je navodno crkveno ime takoer bilo Petar, djed Petra Kreimira IV., koji je sjeo na prijestolje 1000. nakon trogodinje borbe sa svojim bratom Svetoslavom. Upravo je u Trogiru te godine, prema kronici 262

Ostale predromanike crkve

Samostan Sv. Nikole (nekad Sv. Dujma) nalazi se uz june i jedine sauvane gradske zidine, iako se za utemeljenja nalazio izvan njih. U ispravi o osnivanju iz 1064. nalaze se samo hrvatska narodna imena Dob-

Crkveno graditeljstvo ini se da se na glavnom trgu, na mjestu kasnije vijenice, nalazila prvotna ranokranska crkva Sv. Stjepana, barem tako tvrdi Marasovi [6] pozivajui se na Mihu Baradu i njegove notarske trogirske spise. To znai i da je ta crkva bila sruena u esto spominjanom saracenskom pljakanju Trogira u 12. st. Koliko je bila vana svjedoi i injenica da je odmah potom nanovo izgraena na prostoru izmeu trga i junih gradskih vrata. Cvito Fiskovi ak navodi toan poloaj, u blizini crkve Sv. Barbare, ali ga u tome ne slijede ostali autori [6], [9]. Temeljito je sruena 1769., a oltarna je slika Kamenovanje prvomuenika Stjepana prenesena u sakristiju katedrale u kojoj se i danas nalazi. Po tom podatku znamo da je i prvotna starokranska crkva Sv. Stjepana na glavnom gradskom trgu bila posveena prvom kranskom mueniku, a ne Sv. Stjepanu ugarskom kralju (oko 920.-1038.) iako su Trogirani bili u dobrim odnosnima s hrvatskougarskim kraljevima, posebno Kolomanom i Belom IV. [9]. Prema opisu nepoznatog autora crkva je imala etiri stupa u unutranjosti koji su pridravali sredinju konstrukciju kupole ili zvonika. Sudei prema rasporedu osnovnih konstruktivnih elemenata, pripadala je kombiniranom tipu uzdunih bazilika s kupolom, poput crkve Sv. Lovre u Zadru ili, ako se radi o inaici s transeptom, bila je poput crkve Sv. Mikule u Splitu [6]. Srednjovjekovni dokumenti svjedoe da je enski benediktinski samostan Sv. Petra posveen i izgraen u 13. st. Meutim predaja tvrdi da je stariji od mukog samostana Sv. Ivana za koji je ranokransko podrijetlo vrlo vjerojatno. Ne treba zanemariti ni podatak Ivana Luia o ostatcima vrlo starog zida u dvoritu samostana. Moda bi i crkva samostana Sv. Mihovila na zapadnom rubu grada, od koje je nakon bombardiranja u II. svjetskom ratu preostao samo zvonik, GRAEVINAR 60 (2008) 3 mogla biti svrstana u ranoromanike crkve. To se odnosi i na Gospu od Karmela na sjevernom rubu grada, u ijoj je blizini pronaeno mnogo ranokranskih i predromanikih tragova. blia crkva Gospe kraj mora koja pripada posebnoj rairenoj grupi dalmatinskoga predromanikog graditeljstva. To je jednobrodna graevina s ralanjenom unutranjou i vanjtinom i bez kupole kakvu obino imaju crkve junije od Splita i Braa. Mala je crkvica pravokutnog tlocrta i ima pravokutnu apsidu, presvoena je bavastim svodom i pridravaju je dva para pojasnica koje ralanjuju unutranje zidne plohe. Ralanjenost je meutim najuoljivija na vanjskim zidovima, gdje se na bo-

Ranokranske i predromanike crkve na iovu Crkva Gospe kraj mora

iovo se u antiko vrijeme nazivalo Boas ili Buas i to je otok gdje su se protjerivali heretici i tamo povlaili u osamu. Stoga je mogue da mnogi

Poloaj ranokranskih i predromanikih crkava na iovu (1. crkva Gospe kraj mora, 2. Sv. Andrije, 3. Sv. Fumija, 4. Sv. Teodor, 5. Sv. Mavar u ednom, 6. pretpostavljeni poloaj crkve Sv. Petra)

samostanski poloaji na tom otoku obnavljaju tradiciju kasnoantikoga pustinjakog redovnitva. O ukorijenjenosti te tradicije svjedoi i odredba trogirskog statuta koja zabranjuje naseljavanje iova svima osim gubavcima, pustinjacima i ostalim redovnicima. Najvei se otok trogirskog arhipelaga, iji je jedan dio danas sastavni dio grada Trogira (a krajnji istoni grada Splita), poinje naseljavati u 15. i 16. st. prognanicima pred Turcima.

nim zidovima nalazi po est plitkih nia, a na zaeljnom zidu apside tri plitke kruno presvoene nie. Sve te nie imaju iskljuivo dekorativnu namjenu. Graena je najvjerojatnije u 11. st., a uz nju se nekada nalazila nastamba pustinjaka. Crkva je dananji izgled dobila u 13. st. kada je nadograena u spomen velike pobjede Trogirana nad Splianima. Nadograena je tako da je stara crkva postala apsidom nove crkve. Dimenzije su staroga dijela crkve 8 x 2,8 m, a novoga 4,9 x 6 m. U crkvi su bili vrijedni poliptisi koji se uglavnom uvaju u pinakoteci crkve Sv. Ivana Krstitelja. Valja rei da je prema tradiciji u toj rkvi prvu misu slavio Petar Berislavi (1475.1520.), vesprinski biskup i hrvatski ban te jedan od najslavnijih hrvatskih boraca protiv Turaka [1], [3], [6], [11]. 263

Tlocrt najstarijeg dijela crkve Gospe kraj mora

Ipak na otoku ima ranokranskih i predromanikih crkava. Gradu je naj-

Crkveno graditeljstvo i sedamdesetih godina prolog stoljea divlja gradnja gotovo potpuno sakrila crkvu. Vjeruje se da tragovi prvotne crkve potjeu iz 6. i 7. st. kada se na naoj obali irilo tovanje Sv. Andrije, posebice za vladavine bizantskog cara Justinijana I. Velikog. ini se da je na tom mjestu, koje je bilo utvreno i u prapovijesti, krajem 6. ili poetkom 7. st. podignuta bizantska utvrda i promatranica. U njezinu je sklopu bila i crkvica Sv. Andrije koja je proirena u doba romanike, a u 14. st. obnovljena je i utvrda radi promatranja pristupa Trogiru s morske jugozapadne strane. S vremenom su crkvu preuzeli redovnici pustinjaci, a potom je uz crkvu smjeten minijaturni enski benediktinski samostan, vjerojatno podreen benediktinskom samostanu Sv. Nikole (Sv. Dujma) u Trogiru. Gaenjem redovnikog ivota o crkvi se neko vrijeme brinula ribarska bratovtina. Crkva Sv. Andrije kao cjelina s najstarijim je i produenim dijelom duga 13 m. Novi je dio irok 5, a stari 4,1 m i dug 8,25 m. Dijelovi su meusobno razliiti i po debljini zidova, stariji ima 63 ili 65 cm, a novi 53 cm. Stari je dio podijeljen parom lezena, a samo je dio prostora nad svetitem nadsvoen, dok je apsida presvoena kalotom. Na zapadnom su romanikom dijelu vrata koja moda potjeu od prijanje crkve i dva para prozora sa zvonikom na preslicu. Na sjevernom su zidu starijega dijela crkve naknadno otvorena vrata, a u apsidi je uski prostor s kamenom reetkom koji je pronaen u istraivanjima provedenim 1995., ba kao i plutej ugraen u postojei oltar. I tranzena i plutej, kao i zidanje priklesanim kamenom u horizontalnim redovima s mjestiminim izravnavanjem tankim ploastim slojevima, znaajka su ranobizantskih crkava, posebno u kastrumima tijekom 6. i 7. st.. Takva je primjerice crkva Sv. Damjana u Barbatu na Rabu, ali i crkva Sv. Eufemije na otoiu Fumiji u blizini iova [1], [3], [11], [12]. GRAEVINAR 60 (2008) 3

Sadanji izgled crkve Gospe pokraj mora

Crkva Sv. Andrije

Crkva Sv. Andrije u starijoj se literaturi spominje kao boravite benediktinski, a stoji na poloaju od iznimne strateke vanosti, na zaravni

malog breuljka Balan na zapadnom dijelu otoka koji nadvisuje dvije zatiene uvale. U davno je doba tu bila i utvrda, a i sam naziv upuuje na utvrenje. Naime toponimi sa sufiksom an predslavenskog su podrijetla i esti u blizini Trogira i Splita, a naziv Balan blizak je imenu naselja Bale u Istri (castrum Vallis) ili mjestu Bol na Brau iji je naziv povezan s latinskim vallum (jarak, anac). Uzvienje je vrlo pogodno za razvoj fortifikacije, ali je krajem ezdesetih

Tlocrt najstarijeg i pridodanog dijela crkve Sv. Andrije

Crkva Sv. Andrije na Balanu (starija slika)

264

Crkveno graditeljstvo

Crkva Sv. Eufemije na Fumiji

Fumija je otoi poloen uz jugozapadnu obalu iova nedaleko od Trogira i stoga smo tamonju crkvu svrstali u prikaz iovskih crkava. Naziv

ku da osobno pregleda nedovreni crte u Institutu za povijest umjetnosti Zagrebakog sveuilita. Mi smo tek nakon duge potrage, budui da se na otok nismo uspjeli prebaciti, pronali jednu malu sliku iz fototeke Konzervatorskog zavoda u Splitu, a objavio ju je don Ivan Ostoji [13]. Na slici se vidi da je crkva gotovo u cijelosti sauvana iako nema krova. Potom smo na temelju satelitske snimke na internetu pokuali reproducirati i njezin tlocrt.

Stara slika ostataka crkve Sv. Eufemije na Fumiji

Ostale crkve na iovu

Crkva Sv. Teodora (Tudora), koji je, kao to znamo, bio zatitnik bizants-

potjee od gotovo u cijelosti sauvane crkvice Sv. Eufemije koja se sastoji od pravokutne lae (5,16 x 4,1 m) i polukrune apside. Uz zapadni su zid pridodane dvije manje prostorije, od koji je jedna cisterna, tako da je ukupna duljina graevine 12,2 m. Crkva je posveena Sv. Eufemiji (289.-304.), kranskoj muenici iz Kalcedona pokraj Carigrada, koja je umrla od ozljeda u areni iako je lavovi nisu rastrgali. Svetica je inae zatitnica grada Rovinja, a njezino ime na grkom znai ublaena rije ili blagorijek. Prema povijesnim izvorima trogirski su benediktinci na Fumiji imali posjed s crkvom i gospodarskim zdanjem. Ruevine su dugo smatrane srednjovjekovnima, ali su tek nedavno prepoznate kao ostatci ranokranskog samostana. Pretpostavke o samostanu temelje se na predaji i dokumentima, a ranokranski je sklop posvjedoen ulomcima skulpture tijekom istraivanja prije vie desetaka godina. Uostalom ranokranskom krugu pripada i naslovnik crkve. S obzirom na slinost s oblinjom crkvom Sv. Andrije na iovu, vjerojatno je bila u sklopu bizantskog kastruma. Dosadanja istraivanja na Fumiji nisu ni dovrena ni objavljena, a u literaturi su tek uzgredno spominjana. Branka Migoti [3] imala je priliGRAEVINAR 60 (2008) 3

ke vojske, nalazi se na groblju uz more u mjestu Okrug Gornji. Iako bi titular upuivao na ranije razdoblje, rije je ipak o romanikoj grobljanskoj crkvi s etvrtastom apsidom u ijim su bonim oltarima pronaena dva ulomka mramornih pluteja. Toni Buri je na temelju kvalitetne izvedbe i materijala te motiva koji nagovjeuju romaniku to pripisao inventaru trogirske katedrale. Postoji meutim mogunost da ipak pripadaju prijanjoj fazi Sv. Teodora, a na to upuuje vjerojatno ranokranska tranzena od prekrienih traka ugraena u prozor grobljanske kapele [3]. Tijekom 1998. i 1999. obavljena su zatitna arheoloka istraivanja na

Crkva Sv. Teodora u Okrugu Gornjem

Tlocrt crkve Sv. Mavra s okoliem

265

Crkveno graditeljstvo crkvi Sv. Mavra u mjestu edno na otoku iovu. Iskapanjima su utvreni slojevi iz rimskog razdoblja iz 1. st. s dobro ouvanom cisternom te keramikom, novcem i ulomcima nadgrobnih spomenika. Pronaeni su i ostatci keramike, novca i temelja gospodarskih zgrada iz kasnijeg razdoblja. Potom je nastao prekid kontinuiteta ivota i u 12. ili 13. st. na ostatcima je prijanjega zdanja podignuta romanika crkva Sv. Mavra. Oko nje se postupno razvilo najstarije groblje sela edno koje se izgradnjom dominikanskog samostana Sv. Kria preselilo na obalu. Poslije je i u naselju edno izgraena nova upna crkva. Na kraju su oko crkve ivjeli pustinjaci koji su temeljito obnovili staru cisternu za vodu i uz crkvu podigli manji zgradu za boravak, a crkva je znatno produljena i obnovljena u doba baroka. Sada se koristi samo 15. sijenja na blagdan Sv. Mavra, uenika Sv. Benedikta, utemeljitelja i poglavara opatije u Glanfeuilu u Francuskoj [14]. Jedna je uvala na istonom dijelu iova nazvana Supetar, a ime je dobila po istoimenoj crkvi za koju se zna iz dokumenata jer je pred njom 1243. zakljuen mir izmeu Trogirana i Spliana, a jedan je od svjedoka bio Toma Arhiakon. Mletaki meanji stup jo se i sada nalazi pred crkvom u Slatinama, a taj je dio iova i danas u sastavu grada Splita. Crkvu u istoimenoj uvali uope nije lako pronai, u to smo se i osobno uvjerili. Lovre Kati uspio je prije pedesetak godina, na poloaju nadomak morske obale, pronai ostatak kamenog pilastra s pleterom te naslutio tragove crkvice, sline crkvicama koje su se u Hrvatskoj gradile tijekom 11. st. Pronaao je jo neke kamene ostatke uz upnu crkvu u Slatinama. U dokumentima je otkrio da je jo 1603. crkva bila posve poruena, samo s kamenim oltarom i bez krova i da se nalazi od "pustinje Zaea Blaene Djevice Marije jed266 nu milju" [15]. Ta je druga crkva danas znana kao Gospa od Prizidnice (po istoimenoj udotvornoj slici), a izgraena je na strmim junim obalama iova, ispod peina u kojima su svojedobno boravili pustinjaci. Pustinjaci su ivjeli i uz franjevaki samostan i crkvu Sv. Marije od Drida, koja je ime takoer dobila po udotvornoj slici prenesenoj s brda Drid iznad mjesta Marina na kopnu. U blizini je crkve Sv. Marije podzemna spilja Bilosoja (duga 47 m i visoka do 7 m) u kojoj je kameni oltar posveen evaneoskima enama Mariji iz Betanije i Sv. Mariji Magdaleni. Na tom su oltaru, kako se vjeruje, svetu misu slavili brojni pustinjaci [1], [13]. ohuhvazizi ovim prikazom. Okrenut emo se crkvama Dalmatinske zagore koje smo idui obalom i otocima pomalo zanemarili. Stoga e te crkve biti sadraj naih sljedeih nastavaka. Pripremili: Kreimir Regan, Branko Nadilo IZVORI
[1] [2] Andreis, P.: Povijest grada Trogira I, akavski sabor, Split, 1977. Delalle, I.; Slade-ilovi, M.; Geji, S.: Trogir mala turistika monografija, Studio Hrg, Zagreb, 1999. Migoti, B.: Ranokranska topografija na podruju izmeu Krke i Cetine, JAZU, Zagreb, 1990. Kovai, V.. Prilozi za ranokransku topografiju Trogira, Diadora, glasilo Arheolokog muzeja u Zadru (1992.) 14., str. 291-310 Marasovi, T.: Iskapanje ranosrednjovjekovne crkve sv. Marije u Trogiru, Starohrvatska prosvjeta III. (1963.), 8.-9., str. 83-103 Marasovi, T.: Znaaj ranosrednjovjekovnog graditeljstva u Trogiru, Mogunosti (1980.), 10.-11., str. 1001-1008 Rapani, .: Sancta Maria de Platea u Trogiru, Starohrvatska prosvjeta III. (1998.), 25., str. 43.-62 Vei, P.: O centralnim graevinama Zadra i Dalmacije u ranom srednjem vijeku, Diadora, glasilo Arheolokog muzeja u Zadru, (1991.) 13., str. 323-368 Fiskovi, C.: Dvije preromanike crkve u Trogiru, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (1962.), 14., str. 40-51

[3]

[4]

Zakljuak
Prikazane su sve ranokranske, predromanike i ranoromanike crkve Trogira i iova. Poseban je problem bio s crkvama u gradu Trogiru jer obino sakralni spomenici na skuenom prostoru imaju dugotrajnu prolost, ponekad i kao poganska svetita. Stoga je valjalo obraditi gotovo sve crkve jer su vjerojatno nastale na ostatcima negdanjih. Razvoj kranstva u Trogiru svjedoi da je iz oblinje biskupske mitropolije Salone kranstvo vrlo brzo stiglo u taj manji trgovaki gradi, kojega je poslije poloaj na otoku spasio od sudbine gradova na kopnu. injenica jest da crkve koje su se gradile u predromanikom i ranoromanikom razdoblju po stilu ili imenima svojih donatora bjelodano svjedoe o ranom naseljavanju Trogira hrvatskim stanovnitvom. Odluili smo prikazati i crkve s otoka iova, ponajprije i stoga to je dio tog otoka u sastavu grada Trogira. Ali i tu smo primijenili naelo da barem spomenemo svaku crkvu koja ima bilo kakve naznake o predromanikom podrijetlu. Starih crkava u okolici Trogira jo ima, ali drimo da ih nije bilo nuno
[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10] Buani, R.: Predromanika pregradnja crkve Sv. Martina u Trogiru, Petriciolijev zbornik I., Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (1995.), 35., str. 241-251 [11] Vidovi, M.: Splitsko-makarska nadbiskupija upe i ustanove, Splitsko-makarska nadbiskupija, Split, 2004. [12] Babi, I.: Crkva sv. Andrije na iovu, Petriciolijev zbornik I., Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (1995.), 35., str. 203-223 [13] Ostoji, I.: Benediktinci u Hrvatskoj o ostalim naim krajevima, sv. II., Split, 1964. [14] Buri, T.: Sv. Mavar edno, Starohrvatska prosvjeta III. (2000.), 27., str. 9-14 [15] Kati, L.: Starohrvatska crkvica sv. Petra na iovu, Starohrvatska prosvjeta III. (1954.), 3., str. 193-184

GRAEVINAR 60 (2008) 3