1

Velika knjiga bajki

(udesne bajke)
Prepriala Jane Carruth
S engleskoga preveo
Josip Tabak

Naslov izvornika:
The Giant All Colour Book of Fairy Tales

Sadraj
Uvod
Lijepa i Neman (po Beaumontu)
Matovilka (po Grimmu)
Carev slavuj (po Andersenu)
Palica (po Andersenu)
Junaina Jack (iz britanske predaje)
Vila (po Perraultu)
Snjena kraljica (po Andersenu)
Dick Whittington i njegova maka (iz britanske predaje)
Uspavana ljepotica (po Perraultu)
Ribar i njegova ena (po Grimmu)
Hrabri mali kroja (po Grimmu)
Zlatokosa i tri medvjeda (po Southeyju)
Guarica (po Grimmu)
Tri brata od zanata (po Grimmu)
Aladin i arobna svjetiljka (iz Tisuu i jedne noi)
Snjeguljica i Ruica (po Grimmu)
Postojani kositreni vojnik (Andersen)
Carevo novo ruho (Andersen)
Bijela maka (iz britanske predaje)
Tri elje (po Perraultu)
Zlatna ptica (po Grimmu)
Petero iz grakove mahune (po Andersenu)
Divlji labudovi (po Andersenu)
Kraljevna na zrnu graka (po Andersenu)
Tri praia (iz britanske predaje)
Snjeguljica i sedam patuljaka (po Grimmu)
Pastirica i dimnjaar (po Andersenu)
Zlatna guska (po Grimmu)
Crvene cipele (po Andersenu)
Pali (by Perrault)
Jorinda i Jorindel (po Grimmu)
Crvenkapica (po Perraultu)
Cvilidreta (po Grimmu)
Ukleti kraljevi (po Grimmu)
Vuk i sedmero jaradi (po Grimmu)
3

Alibaba i etrdeset razbojnika (iz Tisuu i jedne noi)

Cipelar i patuljci (po Grimmu)
Magarea koa (po Perraultu)
Cvijee male Ide (po Andersenu)
Patuljak i student (po Andersenu)
Jack i grahova stabljika (iz britanske predaje)
Mala sirena (po Andersenu)
Pepeljuga (po Perraultu)

Uvod
Jedno od zadovoljstava onog koji ima ovu VELIKU KNJIGU
BAJKI u tome je to u njoj moe nai gotovo svaku bajku koje se
sjeti.
Vjerujui, kao to ja vjerujem, da e bajke uvijek biti
najomiljenije prie na svijetu, zadovoljstvo mi je to mogu u jednu
veliku knjigu sabrati ovu zbirku bajki majstora pripovjedaa kao to
su Andersen, braa Grimm i Charles Perrault.
Mnogi meu nama, jo dugo poto su odrasli, sjeaju se bajki
iz rana djetinjstva, pa sam i ja tako uzela da nonovo kazujem one to
ih najvie volim. Kako je ovo trebala biti velika knjiga bajki, to sam
obuhvatila sve najpoznatije, aki i druge koje nisu tako poznate ali su
uzbudljive itatelju.
Kako bi li sumoran bio na svijet bez takvih pria! Hans
Christian Andersen, otac prave bajke, upravo je tako mislio.
Vjerovao je da ne pie samo za djecu nego i za odrasle, i jednom je
rekao kako moe sjediti u svojoj skromnoj kuhinji koje e njegova
mata u tren oka pretvoriti u sjajne dvore.
Lijepe slike to ih je naslikala nekolicina nadarenih umjetnika
pomau da uivamo u aru ovih pria, pa ako i sami osjetite kako
vas letei koveg nosi kroz no, ili kako objedujete s bjelom
makom koja je lijepa zaarana kraljevna, nemojte se iznenaditi!
Sve je mogue kad itate pravu bajku!
J.C.

Lijepa i Neman
(po Beaumontu)
Bio vam jednom trgovac to je imao tri krasne keri. Trgovac
im davao svega i svaega to se novcem moe kupiti ta bio je on
pravi bogatun.
Najmlaa njegova ki zvala se Lijepa. Bila je tako ljupka i
plemenita da ju je svatko volio. Ocu bijae ona najmilije dijete.
Jednog dana trgovac uo da su mu propali svi brodovi na moru
i da je postao puki siromah. Prodao je svoju raskonu kuu i koiju
da bi mogao isplatiti dugove, a poto je to uinio, poveo je svoje tri
keri na selo, da ondje ive.
Treba da nauimo biti siromani, moramo ivjeti kao seljaci
ree im s tugom u glasu.
Starina trgovac i njegove tri keri nisu vie nosili finu i
skupocjenu odjeu. Lijepa je izgledala lijepo i bila zadovoljna i u
svojoj siromanoj i zakrpljenoj haljini, dok su njezine sestre bile
nezadovoljne i neprestano jadale. Nisu mogle zaboraviti da su neko
nosile raskone ogrtae od svile i kadife i imale koije u kojima su
se vozile naokolo.
Nae su ruke bile bijele i mekane mrgodile se one pa
kako da se od nas oekuje da radimo kao seljanke?
Lijepa se nije tuila, i samo se alostila to joj je otac sumoran i
neveseo.
Moramo mu pomoi ree ona sestrama. Moramo
nauiti da kuhamo i ijemo, i radimo na poljima.
im bi zora prosivjela, Lijepa bi ustajala i prihvaala se posla.
Mela je i prala kuerak sve dok nije sinuo sjajan kao dukat.
Ureivala je postelje i kuhala doruak, i kad bi to dovrila, uzimala
bi koaru punu rublja te silazila dolje na potok, na bistru vodu, i
prala, ba onako kako je vidjela seljanke da peru.
Dolje, na potoku to je uborio, Lijepa je prijateljevala s
pticama i malim janjetom to je ilo za njom kamo god bi krenula.
Ponekad su i njezine dvije sestre ile s njome, ali joj nisu pomagale
u poslu. Samo su stajale, s rukama na bokovima, zurile u nju i rugale
se.
Eno ide Lijepa govorile one eno je s grubim rukama i

raupanom kosom!
A Lijepa bila tako ljubazna i plemenita da nije sestrama nita
uzvraala. Ona je i dalje marno radila i nadala se da e se i one
jednom prihvatiti posla.

Jednog dana glasnik donese vijest da je trgovac imao sree i da

mu je spaeno neto njegove imovine.
Valja mi na put ree starac trima kerima. Sutra
moram u luku gdje mi je jedan brod usidren. Kakve darove da vam
donesem?
Nove haljine, cipele i rukavice! pohlepno viknue dvije
starije.
A Lijepa zaeljela samo jednu crvenu ruu.
Trgovac uzjaha konja i krenu.
Nadamo se da e se sjetiti darova za nas uzviknue
Lijepine dvije sestre, koje bijahu tako pohlepne i tate da su mislile
samo na sebe. Kako si luda, Lijepa, kakvu li si glupost zaeljela.
Jednu jedinu crvenu ruu!
Ali izjalovie se trgoveve nade. Kad je doao u luku nadajui
se da e ondje nai jedan od svojih brodova, rekoe mu da ne moe
uzeti svoju robu s broda dok najprije ne ode na sud. Pravni se
postupak otegao nekoliko dana i trgovac se na kraju obreo
siromaniji nego ikad.
Tuna srca krenuo kui. to da rekne kerima? Kako da im
kae da, eto, nema darova za njih?
Samo e me Lijepa razumjeti, pomisli trgovac jaui natrag.
7

Kad je minuo dan, tamni se oblaci sakupili na nebu, vjetar jezivo

hujao u granama, a ozgo usuo snijeg to je upravo zasljepljivao oi.
Ubrzo trgovac razabra da je zalutao u velikoj gustoj umi.
Iznemogao od gladi i gotovo smrznut, starac ve bijae izgubio
nadu da e se izvui iz te puste ume, kadli najednom vidje u daljini
kako se svjetlost s nekog prozora probija kroz drvee.
Poto je umornog konja potjerao naprijed, trgovac naposljetku
vidje da se pribliuje nekakvu veliku dvoru. Zacijelo ga je sagradio
kakav knez da mu bude samotno utoite, ree starac u sebi.
Valjda e mi se smilovati i dati mi noite.
Ali prije nego to je potraio noite sebi, trgovac se ogleda
naokolo ima li kakva staja ili sklonite za njegova konja. Nae u
dvoritu staju, u kojoj, na njegovo iznenaenje bijae svega to treba
njegovu konju.
Dobro si me noas sluio ree trgovac te konju pokri lea
pokrovcem. Ovdje ti je nagrada, jer u staji ima dovoljno hrane za
dvanaest konja.
Rekavi to, izie iz staje i krene u dvorac.
Toliko je trgovac bio umoran da se nije ni upitao zato su vrata
na dvorcu irom otvorena i zato u njemu nema ni ive due.
Klimatao je dugim prolazima i hodnicima dok nije nabasao na
prostranu spavaonicu, opremljenu da ne moe bolje. Umoran klonu
na postelju i odmah utonu u san.
Kad je jutro objutrilo, trgovac krenu dvorcem da nae
gospodara. Traio je uzdu i poprijeko, a potom ode na dvorite.
Nikoga ne vidje pa se starac zabrinu i zaplai.
Kad je ve naumio da digne ruke od daljeg traganja, ugleda
krasne crvene rue, i to ga sjeti Lijepe. Ipak e ona imati svoj dar,
pomisli njeno. I ubra jednu ruu, jednu jedinu sa grma.
Tek to je otrgao ruu, preda nj iskrsnu najstraniji stvor koji se
moe zamisliti. Drui, starac se baci na koljena preda nj.
Oh, jadni, nesretni ovjee! riknu Neman stranim glasom.
Uao si u moj dvorac, spavao u mojoj postelji i dobio sklonite za
svog konja. A sada krade u mome vrtu.
Oprosti mi proapta starac. Ova je rua namijenjena
Lijepoj, najmlaoj mojoj keri.
Ukrao si ono to najvie volim na svijetu povika Neman.
Zato e mi ivotom platiti. Spremi se da umre.
Nisam mislio nita zlo ree trgovac drhtavim glasom.
8

Molim te, pusti me da se vratim kui.

Uz jedan uvjet uzvrati Neman. Mora mi obeati da e
nakon tri mjeseca dovesti ovamo svoju najmlau ker. Obeaj pa
moe ii.
Jadni trgovac toliko se uplaio da je pristao. Najposlije,
pomisli tri su mjeseca poprilino vrijeme. Moda u dotle nai
put i nain da umaknem ovom obeanju.
Imaj na umu ree Neman obeanje je obeanje, i ne
smije se pogaziti. Slobodan si da se vrati kui, ali najprije idi u
sobu u kojoj si prenoio. Ondje e nai kovei pun zlata. Uzmi
ga. Zlatnici e te podsjeati obeanja da e ovamo dovesti svoju
ker Lijepu.
Trgovac nae zlato te krenu iz dvorca. Konj je udario pravim
putem kroza umu, te jo toga istog dana trgovac stie kui.
Neko vrijeme nije mogao govoriti, toliko ga je obuzeo oaj. A
kad su keri upitale za darove, on im pripovjedi sve to je bilo.
Tvoja me rua skupo stajala ree obraajui se Lijepoj. Uh,
to sam uinio! Uh, to sam uinio!
Lijepa je svakojako nastojala da utjei oca.
Tri mjeseca, pa to je mnogo vremena kaza ona. Ali se
otac nije utjeio.
Kako su mjeseci prolazili, starac uzeo govoriti kako e sam u
umu, da ponudi svoj ivot.
Star sam ree Lijepoj moj ivot malo vrijedi prema
tvome.
A Lijepa ni da uje o tome.
Ja u te, oe, pratiti obeavala ona. Zajedno emo
pred Neman.
Kad je naposljetku doao dan polaska, dvije starije keri
upinjale se da pokau tugu na licu, ak su oi natrle lukom ne bi li
pokazale kako plau. A kako su bile zavidne Lijepoj, bilo im je
drago to e se tako nje rijeiti.
Gotovo se umraalo kad su se najposlije otac i ki dohvatili
ume i doli do dvorca. Kao i prije, otac smjesti njihova dva konja u
staju na dvoritu, a potom uze ker za ruku te je uvede u dvorac.
Uli su u veliku blagovaonicu i tu ugledali stol prostrt za dvoje.
Tanjuri i pehari bili od samog zlata, a hrana prireena kraljevski.
Pa hajdemo, oe, jesti predloi Lijepa i sjede za stol. Ali
nesretni otac nije mogao uzeti ni zalogaja.
9

Kad su poveerali, odjednom se pred njima stvori Neman, a

Lijepa zadrhta ugledavi strano udovite.
Neman joj se obrati neobino mekim glasom.
Dola si ovamo zacijelo od slobodne volje? upita je
Neman. Kad je Lijepa kimnula glavom, Neman nastavi:
Onda budi pripravna da se ujutro oprosti s ocem.
Otac i ki provedoe no u razgovoru. Ujutro, u suzama, otac se
oprosti s Lijepom zauvijek.
Poto je ispratila oca, Lijepa je otrla oi te uzela bez cilja
prolaziti dvorcem. Iznenadila se kad je dola do jednih vrata na
kojima je stajalo ispisano njezino ime. Unutri je nala sve to joj
srce mogae poeljeti. Prostorija bijae vrlo lijepa, zidovi joj
prekriveni bijelim satenom, a na podu prostrt divan areni sag, tako
te Lijepa, unato tekom jadu, osjeti i srh radosti. A najvie joj se
svidjela polica puna knjiga. Kad je dohvatila jednu te je rasklopila,
ondje, ispisano zlatnim slovima, stajalo: Ti si gospodarica ovog
dvorca: moe traiti to ti srce eli.
Ostatak dana proao je bre nego to je Lijepa mogla i zamisliti,
a onda, kad je dolo vrijeme za veeru, Lijepa ue u blagovaonicu.
Tada se pred njom pojavi Neman drugi put, a Lijepa i nehote
zadrhta kad je vidje.
Mogu li ostati ovdje dok veera? upita Neman onim istim
mekim glasom.
Vi ste gospodar ovdje odgovori Lijepa.
Kad je Lijepa poela jesti, upita je Neman:
Reci mi, Lijepa, jesam li tako ruan.
Lijepa utjela. Ali kako ju je otac uvijek uio da treba govoriti
istinu, ona najposlije proapta:
Jesi, ali me ne plai toliko koliko sam mislila da e me
plaiti.
Poslije toga Neman je svake veeri dolazila u doba veere i
donosila joj darove. Bila je tako ljubazna i brina da je Lijepa ve
unaprijed oekivala veernji posjet.
Lijepa, bi li se udala za me?
Ne, ne, nikad! uzviknu Lijepa te se povue.
Ubrzo nakon toga Neman dade Lijepoj arobno ogledalo. U
njemu je mogla vidjeti svoga dragog oca kako lei u postelji.
Moram k njemu ree ona Nemani. Molim te pusti me
kui na neko vrijeme.
10

 Hou uzvrati Neman. Ali mi mora obeati da e se

vratiti ovamo poto mine osam dana. Ne vrati li se, umrijet u.
Obeavam ree Lijepa. Da, da, obeavam.
Onda uzmi ovaj prsten na to e joj Neman, i dade joj
zlatan prsten. Zatvori oi i samo nad njim izreci svoju elju.
Zaeli da bude kod kue.
Lijepa uini tako, i kad je otvorila oi, nae se na vratima
oeva kuerka. Kako li se radovala to se vratila doma. Ali njezine
sestre ispuni zavist kad su vidjele sav onaj kras na njoj.
Svakog dana Lijepa sjedila kraj oeve postelje i razgovarala s
ocem. Sestre joj zbog toga bile jo vie nenavidne.
On nju najvie voli ree jedna drugoj. A pomisli
samo, ivi u kraljevskom dvorcu!
Zadrimo je ovdje predloi druga tako da ne odri
obeanje. Tada e se Neman razljutiti te je kazniti. Moda e je i
dokrajiti.
Otac e nam umrijeti ako sad ode rekoe sestre Lijepoj
kad je minulo osam dana. Mora ostati.
Njihove himbene rijei sklonie Lijepu da ostane jo osam
dana. Jedne pak noi Lijepa usni da Neman umire. San je bio tako
iv, pa kad se ujutro probudila, ona dodirnu svoj arobni prsten i
zaelje da se opet nae u dvorcu gdje je Neman.

U vrtu naie na jadnu Neman pod nekim drvetom.

Jao, dola sam prekasno! uzviknu Lijepa kad vidje da
Neman lei opruena na travi.
11

I prignu se te je njeno poljubi.

Nemoj umrijeti proapta jer sada znam da te volim.
Tek to je Lijepa izrekla te rijei, Neman se prometnu u krasna
kraljevia.
Svojim njenim rijeima prekinula si aroliju radosno e
kraljevi. Zla vila zaarala me prije mnogo godina. aroliju je
mogla prekinuti samo djevojka koja bi me zavoljela ovakva kakav
bijah.
Uskoro, na oevu radost, a na teki jad i nenavist dviju sestara,
Lijepa i kraljevi vjenae se i poivjee u srei i zadovoljstvu.

12

Matovilka
(po Grimmu)
Bili jednom mu i ena to nisu imali djece, a ivjeli su u kui
koja se nalazila pokraj dvorca neke zle arobnice. Sa svoga najvieg
prozora mogla je ena gledati u arobniin vrt, uvijek pun lijepa
cvijea i svakojakih biljaka s neobinim imenima. Rasla ondje i
divna salata matovilka ena nije mogla pogleda odvratiti, tako
joj ona salata bijae zapela za oko.
Jednog dana ena oboljela i nije nita drugo htjela nego one
salate. Ali vrt bio ograen visokim zidom i nitko nije smio onamo, a
ponajmanje mu i ena ta, svatko je poznavao zlu vjetiinu ud.
Ne smijem onamo ree ena muu a tako bih rado one
salate. to ako me vjetica uhvati?
eni bivalo sve gore, pa naposljetku njezin mu, ovjek meka
srca, odlui da prisloni ljestve uza zid i da se spusti u vrt. Tako je i
uinio te ubrao neto salate, a potom je priredio bolesnoj eni.
Tek to je malko pojela, ena ree da joj je ve mnogo bolje, ali
da e umrijeti ako joj ne mogne donijeti jo te spasonosne biljke.
U nadi da e mu se posreiti i drugi put, mu pristade. Ali ga je
sada vjetica doekala.
Tako se ti usuuje krasti moje skupocjeno povre
povika vjetica. Proklet u vas oboje zbog toga!
ena mi oboljela branio se siromah, sav blijed od straha.
Umrijet e ako joj ne dam malko ove salate to raste u vaem
vrtu. Oprostite mi i pustite me da odem.
Ali ga je arobnica vrsto drala svojim pogledom te on stajao
kao da je ondje prikovan.
Dobro, ali uz jednu pogodbu ree ona. Kad ti ena
rodi prvo dijete, morate ga dati meni. Brinut u se o njemu kao da je
moje roeno.
ovjek u strahu zaelio to prije odande pa pristao, a vjetica
mu dopustila da ubere itav naramak one salate.
Ne zaboravi ree ona kad se on spremio da prijee preko
zida ne zaboravi prvoroene.
Poto mu je ena ozdravila, mu joj ree to ih eka, a ona
uzviknu:

13

 to bi stara vjetica s djetetom? Zaboravimo to i budimo

sretni jer nekako utim da emo imati dijete prije nego to godina
mine.
Kako rekla, tako je i bilo: prije nego to je godina izminula,
rodilo im se ljupko dijete, divna kerkica. Ali nuto jada: jo istog
dana pojavila se arobnica, zgrabila dijete i nestala.
Vjetica nazva malu Matovilka prema onoj biljci, a kad se
curica dohvatila dvanaeste godine, ona je zatvori u visoku kulu.
Ve u dvanaestoj Matovilka bila lijepa kao sunce a duga joj
kosa padala niz plea kao sama svila duga, dugaka. Jedino
ljudsko bie koje je vidjela bijae stara arobnica, koju je nazivala
Gospoom.
Kako na kuli ne bijae ni vrata ni stepenica, arobnica bi, kad
bi htjela Matovilki, povikala:
Matovilko, hajde kreni,
zlatnu kosu spusti meni.
Matovilka bi na to potrala prozoru i odande spustila svoju
dugu kosu. Lelujala se kosa kao konopac od zlata, a vjetica bi se
uhvatila za nju i penjala.
Nakon nekoliko godina dogodilo se da je kraljevi iz susjedne
kraljevine jahao u blizini kule, sa koje se vila pjesma, najljepa koju
je ikad uo. Radoznao zastade, a uto eto i arobnice.
Matovilko, hajde kreni,
zlatnu kosu spusti meni
vikala vjetica, a nato se dolje spusti zlatni konop od kose, i njime se
uspe vjetica do prozora na kuli te odmah zatim ieze unutra.
Mladi kraljevi, koji bijae stasit i divan momak, odlui da
ogleda sreu, te naredne noi, kad se umrailo, doe pod prozor na
kuli i zovnu:
Matovilko, hajde kreni,
zlatnu kosu spusti meni.
Tek to je to izrekao, ozgo se, s prozora na kuli, spusti konop

14

od kose, a kraljevi ga uhvati te se po njemu uspe. Ostao je

zadivljen djevojinom ljepotom, a i njoj se svidio lijepi kraljevi
prvi koga je ikad vidjela.
Ne mogu te ostaviti ovdje ree kraljevi.

Ali mora odgovori Matovilka jer na ovoj kuli nema

drugog ulaza ni izlaza osim moje kose.
Onda u dolaziti tebi svake veeri poto vjetica ode ree
kraljevi. Ve emo smisliti kakvu osnovu.
No, Matovilka je ve imala svoju namisao.
Donesi sa sobom povjesmo svile. I tako svaki put kada
doe ona e kraljeviu. Ja u od svile splesti konop, i kad
bude dovoljno dug, to e biti moje ljestve za bijeg. A onda e me
na svom konju odvesti odavde.
Sve je ilo kako treba. Kraljevi je svake veeri dolazio u
posjete te svaki put donosio povjesmo svile. A kad bi on otiao,
Matovilka bi prionula na posao i plela svileni konop.
Vjetica, koja je dolazila ranije, nije ni u to sumnjala, sve dok
jednog dana nije Matovilka izbrbljala:
Recite mi, Gospoo, zato moram dvaput toliko upinjati da
vas izvuem gore: vi ste oito mnogo tei nego moj kraljevi.
Na te rijei planu vjetiin bijes.
Zla djevojko! povika vjetica te uze kare i Matovilki
odreza dugu svilenu kosu. Zatim baci na nju kletvu tako da je
Matovilka odmah usnula. Kad se probudila, vidje da se nalazi usred
velike pustinje.
15

arobnica sjede te uze ekati kraljevia. Ali je najprije vezala

Matovilkinu dugu, zlatnu kosu za kvaku na prozoru.
Matovilko, hajde kreni,
zlatnu kosu spusti meni
zazva kraljevi kao i uvijek kad bi doao pod kulu. A vjetica nato
spusti dolje zlatnu kosu. Kraljevi se uspe i nae licem u lice sa
zlobnom i bijesnom arobnicom.
Tvoja je ptiica odletjela prosikta ona i nikad je vie
nee vidjeti.
Kraljevi se u oaju baci kroz prozor koji je stajao nekoliko
stopa nad zemljom. Pao je na kupinov trnjak, koji mu iskopa oi. Ne
mogavi se vratiti u svoju kraljevinu, nesretni je kraljevi nekoliko
godina tumarao naokolo. Jednog dana naie na pustinju, u kojoj je
Matovilka sebi nainila kolibu.
Vidjevi ga, ona potra k njemu te ga zagrli i zaplaka od
ljubavi i alosti. Njezine su suze kapale u njegove mrtve oi, te
kraljevi progleda.
Pomaui jedno drugome ili su pustinjom i napokon iz nje
izili. Kraljevi odvede djevojku na oeve dvore. Tu su se vjenali i
poivjeli mnogo godina u zadovoljstvu i srei.

16

Carev slavuj
(po Andersenu)
Ono vam davno ivio car u Kini, u dvorima to su slovili kao
najljepi na svem svijetu. Podovi bili od prozirca, vrata od eenog
zlata, ukrasi od najfinijeg porculana, a vrt se protezao nadaleko, tako
te bi trebalo tisuu dana i tisuu noi da ga obie. Izmeu
neobinog krasnog cvijea ljeskala se modra jezera na sunanom
sjaju. Za jezercima prostirala se uma u kojoj su ptice nesmetano
pjevale svoje pjesme.
Jedna od tih ptica bijae ponos Kineza: bio je to slavuj.
Dakako, bilo je i drugih slavuja na svijetu, ali je ovaj pjevao tako
krasno da nitko nije zaboravljao njegov pjev kad bi ga jednom uo.
Stranci, koji su dolazili u Kinu da posjete carske dvore, redom
govorahu kako su dvori neto divno, divni su i vrtovi oko dvora, ali
kad bi doli u umu i uli slavuja, nisu nalazili rijei da izraze svoje
divljenje i uitak nego su stajali zinuvi od uda.
Vrativi se iz Kine u svoju zemlju, bijahu blijedi i alosni i
samo uzdisahu, a kad bi ih prijatelji pitali to im je te su tako tuni,
oni odgovarali:
eznemo da opet ujemo slavuja iz ume kineskog cara.
Jedan je japanski pjesnik napisao pjesmu posveenu slavuju
zlatnoga grla, a pjesma mu otprilike kazivala: U Kini sam uo i
vidio mnoge divote. Ali je najljepa i najudesnija od svega slavujev
pjev u carskoj umi: to je divota nad svim divotama. Ta je pjesma
dola i caru do ruku, i poto ju je car proitao od poetka do kraja,
postao je tuan i alostan.
to? zaudi se car. Kakav slavuj? Pa ja za njega i ne
znam! Nisam ga nikad uo. A treba li da ja to istom iz knjiga
doznam?
I pozvoni tananim zlatnim zvoncem, divnim radom to bijae
optoen samim draguljima.
Odmah dotrae sluge sa svih strana, a dvoranke i dvorani
sastavie krug oko njega.
Nevjerni podanici! zagrmje car. Zavirite u svoja srca i
pogledajte jeste li bili iskreni i vjerni svome caru!
Sve dvoranke i svi dvorani, meu njima i dvorski upan, nikom

17

ponikli pred svojim gospodarem.

Izdajice! opet viknu car. Da ste mi bili vjerni, ve
biste mi rekli da se u carskoj umi nalazi slavuj s predivnim glasom
koji oarava sve one to ga uju. Sav svijet govori o njemu. Ako mi
do ponoi ne dovedete tog slavuja, bit ete zauvijek prognani s
carskih dvora.
Na te rijei svi nestadoe, i dvorski upan meu njima. On se
prvi snaao i otiao u dvorske staje, jer je meu konjima esto
provodio najugodnije trenutke.
I dok je on ondje sjedio s glavom meu dlanovima, tuan i
zamiljen, naie onuda djevojka to je sluila u carskoj kuhinji. Kad
ga ona vidje, zastade i upita:
Zato ste tako alosni, gospodine? Moda bih ja znala...
Dvorski upan podie glavu i, kad vidje tko je pred njime,
samo promrsi:
to god ti znala, nije mi od koristi. Idi i ne smetaj me.
Ali ja vam mogu pomoi opet e djevojka. Svatko na
dvorima zna to je car rekao. Dvorske gospoe nisu nikad ule o
slavuju, ali ja jesam. ak znam gdje mu je gnijezdo. Svake ga veeri
vidim kad se vraam kui i bolesnoj majci nosim ostatke od kuhinje.
Prolazim ispod njegova drveta i ujem kako divno pjeva.
uvi to, skoi dvorski upan na noge.
Ako je istina to to kae i moe me odvesti do toga
slavuja, dat u ti pristojniju slubu u carskim kuhinjama. Moda e
moi caru donositi njegovu veernju au tople okolade.
Kako ste dobri, plemeniti gospodine ree djevojka.
Istina je to sam kazala. Hodite sa mnom pa ete se o svemu uvjeriti.
Kad su proli kroz bronana vrata to vode u umu, pridruie
im se i drugi s carskih dvora. Poto su malo popoili, u daljini
zamukala krava, a dvorski upan rukom dade znak da svi utihnu.
Je li to glas slavujev? upita. A djevojka se nasmija: Ta
nije, to krava mue.
A je li to glas slavujev? upita dvorski upan kad je aba
zakreketala.
Ta nije opet e djevojka to aba krekee. Ali mislim
da emo uskoro uti slavuja.
Kad je vjetar utihnuo i na sve legla tiina, zau se iznenada
slavujev poj.
Gdje je? upinjao oi dvorski upan. Nigdje ga ne
18

vidim.
Eno ga! povika mala sudopera i pokaza na malu smeu
pticu na grani najveeg drveta u umi.
Ma je li mogue! u udu e dvorski upan. Ne bih
nikada pomislio da je takav.
Slavujiu rairi ruke djevojka svijetli na car rado bi
da mu pjeva.
Vrlo rado prihvati slavuj.
Pono samo to nije otkucala kad car ue u veliku carsku
dvoranu i sjede na prijestolje.
Drhtei, dvorski upan pokloni se pred njim i pokaza na zlatnu
pritku kraj visokog prozora.
Svijetli care proapta on umska ptica dola je da vam
pjeva.
Pjesma mi najbolje zvui vani, u zelenilu ree slavuj.
I previe je ovdje sjajno i svijetlo.
Dvorani nato ugasie svjetiljke i otvorie prozore, tako te svjei
umski zrak ispuni dvoranu. U dubokoj tiini to je nastala, dvorski
upan poe drhtati. Ako slavuj ne htjedne pjevati, svi emo biti
strano kanjeni, miljae on. Upro je oi u slavuja, a nato, na
njegovu veliku radost, mala ptica otvori kljun i poe pjevati.

19

Izvijao slavuj svoju pjesmu tako milozvuno da se kosnula

svaijeg srca, a najvie se milila samom caru, tako te su mu suze
radosnice kliznule niz obraze. Kad je slavuj zavrio, ustade car:
Nikad u svome carskom ivotu nisam toliko uivao ree
on slavuju. elim te zato nagraditi.
I naredi da njegovu zlatnu papuu daruju slavuju. Ali mala
smea ptica otkloni i ree kako su joj carske suze najvei dar.
Ostane li na mojim dvorima car e slavuju moe
traiti to ti srce eli.
I boravio slavuj na carskim dvorima, imao zlatnu krletku i
uivao slobodu da dvaput obdan i jednom obno izlazi u etnju. U
pratnju je dobio dvanaest slugu, koji su mu vezali svilenu vrpcu za
nogu i vrsto je drali.
Jednog dana japanski car, roak cara kineskoga, douo za
neobinog slavuja te odluio poslati dar svome carskom roaku.
Bijae to umjetni slavuj, od zlata i dijamanata, nalik na pravoga.
Kad bi umjetnu pticu navili, mogla je pjevati jedan od napjeva to ih
je pjevao pravi slavuj i micati repom koji se sav blistao od dragulja.
Umjetna ptica bila u kutiji kojoj je na poklopcu pisalo:
SLAVUJ, a unutri stajalo:
Ovo je najsavreniji slavuj na svijetu,
a dar je od cara japanskoga.
Ali taj dar nije bio ba po volji kineskom caru, nego ga je
tovie naljutio: vidio je car u njemu prezir na ivoga slavuja i ve je
mislio da objavi rat japanskom caru.
Ne treba da pomiljate na takvo to govorio mu dvorski
upan. Umjetni je slavuj nainjen od zlata i dragulja, pa je lijep i
skupocjen.
Ali car nije bio zadovoljan, i na kraju sazva dvorsko vijee koje
je vijealo itavih est sati. Vijee je zakljuilo: najbolje je poslati
pismo japanskom caru. I poslae ga, a u pismu stajalo:
Car, na gospodar, zahvaljuje vam na
divnom daru, ali eli da vam kae da je
ivi slavuj u Kini kudikamo vredniji od
umjetnog slavuja iz Japana.

20

Posljednje rijei bile su ispisane sitno i tanano, ali su se lako

itale kroz povealo.
Priredit emo takmienje izjavi car kineski poto je
pismo poslano. Onda emo odluiti koji od dva slavuja pjeva
umilnije.
Uveer kad je bilo takmienje dviju ptica slegli se u prijestolnu
dvoranu svi dvorani i sve dvoranke, a vani, u vrtovima, okupilo se
nekoliko tisua carevih vjernih podanika. Kad sve bijae spremno,
dvorski upan navije umjetnog slavuja. Tek to je ovaj poeo, pravi
se slavuj prikljui poju. Ali, na nesreu, nikako da se sloe, jer je
pravi slavuj pjevao na svoju, a umjetna ptica onako kako su
zahvaali zupci na valjku.
Pustite ih da pjevaju po redu zapovjedi car.
Prvi je pjevao umjetni slavuj, pjesma mu bila tako lijepa da su
sluaoci pljeskali rukama i glasno povlaivali, pogotovu kad je
zlatni slavuj priginjao svoju draguljima okienu glavu i micao
repom gore-dolje.
A sada neka pjeva ivi slavuj naredi car. Ali kad se
dvorski upan okrenuo za njim, mali ivi slavuj bijae nestao. Dok
su oduevljeno sluali umjetnu pticu, sluge zaboravile da paze na
pravu, i tako je ivi slavuj odletio kroz otvoren prozor.
Ta kakav je to nain grdili su ivog slavuja.
Uostalom, mala smea ptica runa je prema blistavoj, zlatnoj. A
pjev joj nije tako umilan. Da opet ujemo zlatnu pticu. Mogli bismo
je svu no sluati.
Trideset i tri puta otpjevao je umjetni slavuj jednu te istu
pjesmu, a ipak se nije umorio, i trideset i tri puta rekoe sluatelji da
je umjetna ptica kudikamo bolja. I dvorski je kapelnik a on je za
glazbu bio najpozvaniji izjavio da je poj umjetne ptice neto
najbolje to je ikad uo. Samo mala sudopera, koja je sada
uznapredovala u slubi u carskoj kuhinji, miljae drukije, ali nju
nije nitko htio ni da uje.
Car odredi da odsad umjetni slavuj stoji na svilenom jastuku
kraj njegova uzglavlja i da se prozove Carskim pjevaem uspavanki.
Poto je tako izminula godina dana, mala smea ptica bijae
sasvim zaboravljena. Bogati i siromani slali darove zlaanoj ptici, a
pjesnici pisali o njoj sve dok se jedne noi ne dogodi strahota.
Kao obino, car leao na svojoj velikoj postelji, zatvorenih
oiju, oekujui da uje slatku pjesmu umjetnog slavuja. Ali
21

umjesto poja kljocnu neto u ptici kvrc! neto odskoi i

zazvrlja zrrr! svi se kotaii odvrtjee i pjev prestade.
Car pozva dvorskog urara.
Uinit u to mogu ree dvorski urar. Ali upozoravam
da slavuja valja jako tedjeti, zupci se izlizali, a novi se ne mogu
umetnuti. Umjetnu pticu ne treba navijati vie od jednom u godini.
Kad se pronijela vijest da careva zlatna ptica ne moe pjevati
svakog dana, ljudi krili ruke od alosti. Dvorski upan preuzeo na
se da ide od grada do grada i od sela do sela da tjei narod dugim
govorima u kojima ih uvjeravae da je sve u redu. Mala ptica moe i
dalje pjevati.
Tako je potrajalo kakvih pet godina dok jednog dana kineski
car pade u postelju, teko bolestan. Tako se razbolio te narod poe
vjerovati da e car umrijeti, a mnogi dolazili na dvore i po cijelu no
stajali u vrtovima, oekujui iz sata u sat izvjea o tome kako je
caru. A jadni car nije pokazivao znaka da mu je bolje; kadikad je
leao tako mirno te oni oko njega miljahu da je ve mrtav.
Ali car nije umro, premda je znao da je smrt blizu. U svojim
snovima proivljavao je svoj proli ivot: sjeao se svih zlih djela
to ih je uinio, a tako i svih dobrih. Kad bi naili runi sni, jadni se
car preznojavao, i bilo mu je strano, i tada bi odjednom otvorio oi
i traio glazbu.
Pjesmu moga zlatnog slavuja aptao je onima oko sebe
to elim iznad svega. Ali je zlatni slavuj ve opjevao svoju za
tu godinu, i nitko se nije usuivao da ga nanovo navije.
Kad je opet bio sam, jadni car zapade u oaj, uplaen od smrti,
a bojei se ivota. A onda, odjednom, zauje kroz prozor slatki poj
za kojim je toliko eznuo. Bio je to pjev pravoga, ivog slavuja iz
ume: doao slavuj da ga svojom pjesmom tjei.
Poto je smea ptica dovrila svoj poj, Smrt koja je ekala cara,
zaelje da slavuj jo pjeva, i on nastavi. Pjevao je o ruama, o
jorgovanu i o zelenim umama. Nato Smrt zapade u enju za
svojim vrtom, za svojim tihim boravitem, pa se iulja kroz prozor i
nestade poput hladne bjeliaste magle, i zaboravi cara, koga je htjela
odnijeti sa sobom.
Odmah se car oporavio, ustao iz postelje, priao prozoru i
poljubio glavu ljupkog slavuja. Ti si mi ivot spasio ree car
kako da te nagradim?
Suze to sam ih u tvojim oima vidio kad sam ti prvi put
22

pjevao najvea su mi nagrada. Bit u kraj tebe i pjevat u ti svake

veeri dok sasvim ne ozdravi.
Car se nato vrati u postelju, a slavuj poe pripijevati. Prije nego
to je usnuo, car ree: Ako uvijek ostane uza me, sluge e sutra
uzeti umjetnu pticu i razbiti je u tisuu komadia.
To ne mogu, jer ne bih bio sretan na dvorima. Makne li me
od moje ume, svisnut u od tuge. No kad god zaeli da doem,
doi u i pjevat u ti. Moja pjesma pomoi e ti da vlada svojim
narodom tako da svi budu sretni i zadovoljni. Moja pjesma pomoi
e ti da bude najmudriji car na svijetu. Ali mi jedno obeaj.
Obeat u ti to god hoe prihvati car. Kai to eli.
Samo ovo uzvrati slavuj. Kad iz mojih pjesama naui
kako da pravedno i s ljubavlju vlada svojim golemim carstvom,
nemoj nikad nikome rei da to saznaje iz slavujeve pjesme.
Car je sklopio oi, a slavuj mu pjevao dok car nije u san
utonuo.
Izvan carske spavaonice, dvorski upan, dvorani i dvoranke
miljahu ve da je car mrtav. Ali ujutro, na svoje veliko udo,
vidjee kako car uspravno stoji kraj prozora, bodar, a kruna mu
vrsto stoji na glavi. I dok su zabezeknuti od iznenaenja gledali bez
rijei, car im se okrenu, mirnu oima i zaelje im: Dobro jutro!

23

Palica
(po Andersenu)

Bila jednom ena to je silno eljela da ima malo, majuno

dijete. Ne znajui gdje bi ga nala, ode staroj vjetici koja je bila
vrlo umjena i znala mnoge arolije.
Velika mi je i usrdna elja imati malo dijete ree ena
vjetici. Hoe li mi pomoi da doem do njega?
Nita lake od toga odgovori stara vjetica. Uzmi ovo
zrno jema i stavi ga u lonac za cvijee. A onda ekaj i gledaj, vidjet
e uda.
ena bijae tako zahvalna da je vjetici dala cio srebrnjak, a
im je stigla kui stavi ono zrno u lonac za cvijee.
Svakog je dana gledala je li togod niklo. Najposlije se pokazao
lijep pupoljak, nalik na tulipan. Kad se prignula da poljubi mladi
cvijet, popoljak se rastvori.
Pa to i jest tulipan uzviknu ena. Divan cvijet!
Kad je bolje zavirila u aku, vidje u njoj malo, majuno dijete
bijae to curica. Bila je tako majuna, jedva je dosezala koliko
enin palac, pa je dobila ime Palica. Za postelju joj ena dade jednu
polu orahove ljuske.
To e ti biti postelja.
24

Modri cvjetii ljubica bijahu joj dueci, a ruinom se laticom

pokrivala.
Jedne noi, dok je Palica spavala u svojoj krasnoj posteljici,
kroz razbijeno staklo na prozoru uskoi grdna aba krastaa.
Gle, krasne li enice za mog sina! u sebi e aba, pa
zgrabi orahovu ljusku s usnulom Palicom i iskoi u vrt.
Nakraj vrta protjecala rijeka, obala joj movarna i glibovita. U
movari ivjele abe krastae.
Gledaj, sine, to sam ti donijela ree krastaa.
Kva-kva-kva, kre-ke-ke zakreketa ablji sin. To bijae
sve to je znao rei kad je spazio ljupku djevojicu.
aba krastaa i sin odluie poloiti Palicu na lopoev list dok
sve ne pripreme za svadbu.
Jadna Palica! Vikala je kao da e joj srce pui, pogotovu kad
su abe odnijele njezinu posteljicu. Jadala je tako da su srebrne ribe
dolazile da je tjee.
Previe si njena za onoga glupog apca govorile one.
Mi emo te osloboditi.
Poele su gristi peteljku kojom se lopoev list drao stabljike,
te je najposlije pregrizoe, i tako struja ponese list sa sobom.
Palica se poela smijeiti jer je sunce uljepavalo sve naokolo
kuda je prolazila. Smijeila se kad je lijep aren leptir sletio kraj nje.
Ona brzo preko njega prebaci svoj pojas i tako ga veza pa je njezin
list plovio ugodnije i bre.
Ali nuto jada! Odnekle doletje velik hrut, koji je spazio
Palicu, pa je uas oko tananog struka obuhvati svojim nogama i s
njome odletje na drvo. Palica bijae odve uplaena a da bi shvatila
sve ono lijepo to joj je hrut govorio.
Mislim da si vrlo lijepa. Gotovo najljepi stvor to sam ga
ikad vidio. Bit e mi divna ena, sigurno... svi roaci treba da te
vide... kako e ti se diviti a meni zavidjeti... odmah u ih dozvati...
I u tome hrut odleti na oblinju granu i ubrzo se vrati sa
nekoliko ujaka i tetaka. Svi su buljili u Palicu.
Kako neobino stvorenjce najposlije e jedna izmeu
tetaka. Samo dvije noge a nijednog ticala!
Kako je samo tanka u pasu i kotunjava...
Hrut bijae toliko zbunjen tim opaskama da je naposljetku i on
poeo sumnjati je li dobro pogodio to s Palicom. Moda sam
pogrijeio, grdno pogrijeio, ree u sebi.
25

 ao mi je, ree Palici kad ju je spustio na veliku

tratinicu. Kad pravo promislim, nisi za me.
I to rekavi, odletje natrag na svoju granu.
Palica je sve ljeto provela u velikoj umi. Od vlakanaca trave
oplela je sebi posteljicu i objesila je pod velik lopuhov list: tako
bijae zatiena od kie i sunca. Dok su u umi trajali topli ljetni
dani, Palica bijae sretna. A onda dani postadoe krai, hladniji
vjetar puhao. Vidjela je kako ptice ostavljaju gnijezda i lete u toplije
krajeve, a lie uti i vene.
Najposlije i snijeg osuo, pahulje mu gotovo vee od nje. Jadna
Palica! Kako li je samo drhtala na hladnom vjetru. Odjea joj se
poderala, nema vie zaklona pod liem, uvelo je i opalo.
Umrijet u ovdje u umi, proapta Palica, umrijet u ako
ne smognem snage da odem odavde.
Na kraju ume bilo prazno polje, na polju samo suha strnjika.
Pod strnjikom poljska miica iskopala svoj miinjak. Tu se miica
ugodno i toplo smjestila. Imala je sobu punu ita, lijepu kuhinju i
spremnicu.
Jadno dijete ree poljska miica kad je izila da pogleda
dijelak bijelog svijeta pred svojom kuicom te ugledala bosonogu
Palicu. Ui k meni, kuhinja mi je udobna i topla, vidjet e.
Zahvalna, Palica poe za miicom.
Moe li mi dati koje jemeno zrno, ve je dugo kako nisam
nita jela.
Razumije se. Moe ostati kod mene preko cijele zime
ree joj poljska miica, koja bijae dobra srca. Ne treba nita da
mi plati za stan i hranu, nego samo da mi redi kuhinju i da mi
naveer pria prie iz svijeta.
Palica prihvati sklonite, i nekoliko dana bijae joj zaista
lijepo.
Uskoro e nam i gost doi ree miica Palici. To je
moj susjed, dolazi mi svakog tjedna u posjet, a vrlo je bogat. Ima
prostrane dvore, odjeven je u krasno barunasto crno krzno. Da ti se
udati za nj, imala bi to ti srce eli.
Taj bogati susjed bijae krt. Kad ga je Palica vidjela, odmah je
znala da se nee nikad udati za nj, iako je sav odjeven u sjajno crno
krzno.
Ubrzo je krt poeo da se hvali svojim bogatstvom i znanjem. A
kad mu je Palica govorila o suncu i lijepom cvijeu u umi, gost
26

nije pokazivao zanimanja. Jer istina bijae da on takvo to nikad nije

vidio ta sav je svoj vijek boravio pod zemljom.
Da ugodi miici, Palica je pjevala razne pjesmice, a krt
uivao. Poeo on govoriti o enidbi, iako nije spominjao dana ta
bio je on bistra glava, razbor ga krasio. Uostalom, istom se susreo s
Palicom.
Krt prorovao pod zemljom hodnik od svog doma do kuice u
kojoj je stanovala poljska miica s Palicom. Njih dvije dobie
doputenje da se do mile volje onuda etaju. Ujedno ih je krt
upozorio neka se ne uplae mrtve ptice to lei u hodniku otkad je
zima poela.
Sutradan poljska miica i Palica pooe hodnikom u posjet
krtu. Iako je krt bio vrlo kratkovidan, imao je dobar sluh, te je
mogao izii u susret posjetiocima. Doao je pred njih upravo na
mjestu gdje je leala uginula ptica. Krt je gurnu u stranu i ree:
Teko onom tko se rodi kao ptica! Bogu hvala to nijedno
moje mlado nee pticom biti! Ptica nita ne zna doli da cvrkue, a
kad zima pritisne, mora uginuti od gladi.
Krt je ozgo iskopao otvor na koji je ulazilo neto svjetla, tako
da je Palica mogla vidjeti pticu.
Imate sasvim pravo to to velite o ptici ree poljska
miica susjedu krtu. Evo, nama je ovdje lijepo i toplo, imamo
hrane, a ptice gore gladuju i smrzavaju se.
Palica nije nita na to rekla. Kad su se krt i miica okrenuli,
ona se nae nad pticu te je poljubi.
Jadna mala ptico! apnu ona. Moda si mi ti ljetos
onako pjevala.
Krt je zatrpao otvor te dopratio svoje dvije susjede do svoga
salona.
Kako je ovdje mrano i zaguljivo, pomisli Palica kad su
najposlije sjeli u krtovoj sobi. Tako je pomislila, ali nije nita rekla,
jer bijae ona uljudna. Na kraju kratkog posjeta krt je bio
zadovoljan, dok Palica nije svu no oka sklopila. Ustala je te je
uzela plesti veliki pokriva od slame to je leala razasuta svuda
naokolo. Kad bijae gotova, odvue pokriva onim hodnikom,
lastavici.
Ovo e te moda ugrijati proapta.
Kako se prignula lastavici, outje njezino srce gdje slabano
udara. Lastavica nije dakle uginula, nego samo zamrla.
27

 Neu te pustiti da ugine proapta joj Palica. Brinut

u se o tebi.
I dobro navue pokriva oko ukoenog malog tijela. Zatim
donese list kokornjave metvice i podmetnu ga lastavici pod glavu da
joj bude kao jastuk.
Ne mogu ostati kraj tebe ree ptici ali u sutra opet
doi, i tako svake veeri tijekom zime, sve dok se ne oporavi.
Palica nije o tome nita rekla miici, bojala se da joj ona ne
zabrani da posjeuje lastavicu. Jo je vie prionula da radi u kuhinji i
blagovaonici, prala je i istila, a naveer pripovijedala miici
najljepe prie da moe lijepo usnuti.
Te veeri, prije nego to je krenula niz hodnik, ulila je malo
vode u cvjetnu laticu, da se lastavica napije bude li edna.
Na veliku svoju radost zatekla je pticu otvorenih oiju. Poto se
ptica napila, protisnu slabanim glasom:
Hvala ti to si mi spasila ivot. Nikad ti to neu zaboraviti.
Kad mi se domalo vrati snaga, opet u letjeti pod toplim suncem.
Oh, vani je tako hladno uzdahnu Palica. Snijeg pada,
studen stee! Ostani u svojoj toploj postelji, ja u te njegovati.
A kad je vani granulo proljee i sunce zemlju ogrijalo, lastavica
kaza Palici zbogom. Palica otkopa otvor, lastavica uzvi krila, ali
nije uzletjela prije nego to je Palicu pozvala da krene s njom.
Ako mi sjedne na lea, povest u te u zelenu umu, na
slobodu.
Ali Palica odmahnu glavom i ree:
Poljska je miica bila vrlo dobra prema meni, ne mogu je
ostaviti samo tako; bilo bi to krajnje neuljudno.
Odletjela lastavica, a Palica ostala za njom gledajui, oiju
punih suza. Znala je sada Palica da je sva zemlja topla i da se
zaodjela novom odjeom. Vani poraslo zlatno ito, bijae kao da je
kuica poljskog mia zakopana pod zlatnom umom.
Svakog se dana u posjet navraao susjed krt dok naposljetku
nije zaprosio Palicu, na veliku radost poljske miice.
Udati se, to je najbolje to moe uiniti ree joj poljska
miica poto je krt otiao.
Najposlije Palica pristade, ali se nije nimalo radovala.
Ljetos ti valja spremu otkati, treba da ima vunena ruha i
prtenine, da ne razoara krta ree joj poljska miica.
Krt odredio da svadba bude na izmaku ljeta.
28

Svakog jutra, kad je sunce izlazilo, i svake veeri, kad je

zalazilo, Palica se iskradala na kuna vrata da vidi nebesku plavet i
zlatno sunce, jer je znala da ih vie nee vidjeti poto se uda. Kad je
dola jesen, Palica ruho otkala.
Za etiri tjedna bit e ti svadba kaza joj poljska miica.
Sve je spremno.
Kad je to ula, Palica ne mogae suzdrati suze.
Neu krta ree neu da zauvijek ostanem pokopana
pod zemljom.
Gle ti nje! uzviknu poljska miica. Ne budi
tvrdoglava, jer u te inae ugristi svojim otrim zubima. Kud bi
ljepeg od krta. Ni u kralja nema onakva crna barunasta krzna.
U svadbeni dan miica Palicu odjenula u najljepe ruho, a kad
je doao krt, ree da e ubrzo pod zemlju.
Moe posljednji put pogledati nebo i sunce, drvee i
cvijee ljubazno e joj on jer mi se ini da ih jako voli.
Rastuena do dna due, Palica istra van, pred vrata: vani, u
polju, ito poeto, dokle oko see sve sama suha strnjika. Palica
podigla ruke k nebu, a potom se sagnula da poljubi zaostao crven
cvijetak:
Pozdravi mi lastavicu ako je ikad vidi!
U taj as zaula je njean lepet krila bila to lastavica. im je
vidjela Palicu, sletje k njoj. Palica joj pripovjedi svoju nevolju,
kako joj se protiv volje valja udati za runog krta i kako vie nikad
nee vidjeti sunca, cvijea i zelenih polja.
Zima dolazi uzvrati joj lastavica kad je ula njezinu
pripovijest. Ja letim daleko odavde, u tople krajeve. Hoe li sa
mnom? Bit e onda daleko od krta i njegova podzemnog nastana.
Uspni mi se na lea i privei se svojim pojasom. Povest u te preko
gora, gdje sunce uvijek sja, gdje je uvijek ljeto i gdje uvijek cvate
cvijee. Ti si meni spasila ivot, sada u ja tebi.
S tobom u, s tobom u odgovori Palica. I uspe se
lastavici na lea te se veza svojim pojasom za najjaa pera.
Letjele su preko uma i jezera, iznad mora i visokih planina,
snijegom pokrivenih. Najposlije stigoe u zemlju gdje je po
obroncima raslo rumeno groe, zlatili se limuni i narane i gdje je
miris svakojaka cvijea ispunjavao zrak.
Lastavica je sletjela pokraj duboka plavog jezera. Na obali se
ljeskao dvorac od bijela mramora.
29

 Tamo pod strehom nalazi se moj dom ree lastavica

Palici. Ali ne mogu od tebe oekivati da bude sretna na takvu
mjestu. Ne, moje gnijezdo nije za te. Mora izabrati cvijet koji ti se
najvie svia, pa u te smjestiti na njegove latice.
Palica pljeskala rukama dok je gledala naokolo. Bilo je ondje
toliko lijepa cvijea. Naposljetku pokaza na velik lijep cvijet to je
irio miris oko sebe.
Draga lastavice uzviknu Palica stavi me na onaj
bijeli cvijet, znam da u ondje biti sretna.
A kad ju je lastavica spustila na cvijet, Palica vidje da se ondje
nalazi jo netko jedno bie sa zlatnom krunom na glavi. Taj stvor
nije bio nita vei od Palice, a imao je dva majuna zlatna krilca na
leima.
Oprosti proapta Palica zaista nisam znala da je ovo
tvoj cvijet.
Izabrala si moj dvorac ree majuni stvor. Da, ja sam
kralj svega cvijea ovdje.
Palica se nasmijei. Nikad u ivotu nije vidjela nikoga tko bi
joj se toliko svidio. Kralj cvijea uzvrati smijeak. Nikad u ivotu
nije vidio nita ljupkije od Palice.
30

 Kako se zove? upita on.

Palica odgovori ona.
Nosit e drugo ime ree on. Zvat e se Maja, a to
znai Kraljica cvijea. Hoe li primiti to ime i biti mojom
kraljicom?
to da kae Palica? Oi joj zasjale kad je pruila ruke Kralju
cvijea. Nestade svih sjeanja na abe, hruteve i krta, sve ieze
pred novom sreom.
Tako se vjenae Palica i Kralj cvijea, a lastavica i svi
kraljevi podanici dooe na svadbu, koja bijae tako divna da je
rijei ne mogu opisati.
Lastavica je kao svadbeni dar otpjevala svoju najljepu pjesmu,
a kralj svojoj mladoj dade par srebrnih krila, tako da moe
posjeivati svoje podanike kad god eli.
Palica je naposljetku nala sreu. Lastavica je pak
pripovijedala priu o Palici svakome tko je htio sluati njezin
cvrkut.

31

Junaina Jack
(iz britanske predaje)
Ono vam neko, dok je dobri kralj Arthur vladao Engleskom,
ivio zemljoposjednik u Cornwallu. Posjed mu bio velik, a
posjedniku sve polazilo za rukom ega god bi se prihvatio. Stoka mu
bila dobro uhranjena, a ljetina uvijek uspijevala.
Povrh svega toga, imao ovjek osobit blagoslov u sinu jedincu,
Jacku, jer u svem okrugu nije bilo valjanijeg i okretnijeg momka od
njega.
Jednog dana Jack i otac bili pozvani na dogovor u vijenicu. Tu
je Jack uo, iako ne prvi put, o stranim zlodjelima diva iz
Cornwallske gore.
Velim ree opinski tajnik , da e sav Cornwall biti
opustoen ako ne doskoimo tome divu. Osim toga, onome tko ubije
toga ljudodera i tamanitelja nae stoke, pripast e veliko blago to
ga div krije u peini.
Dopusti mi, oe ree Jack da ja pokuam sreu s tim
divom.
Sretno ti bilo odgovori otac. Ali pamet u glavu i dobro
se uvaj!
Samo ti to prepusti meni opet e Jack. Znao sam ja
izii nakraj i s veim nevoljama. A s tim divom lako emo.
Sutradan krenu Jack u Cornwallsku goru. Uze sa sobom pijuk i
lopatu, o vrat objesi pastirski rog. Bila je zima i rano se mraalo, ali
je on stigao ba kad se unoalo.
Kako je iao, uo je nekakav zviduk kao da vjetar hui. Zvuk
je dolazio iz peine negdje u pol gore. Po tome je momak znao da je
div tvrdo usnuo i da hre.
Jack se prihvati posla. Pijukom i lopatom iskopa duboku jamu
pred peinom pa je pokri pruem i slamom. A onda, tek to je
svanulo, puhnu otro u svoj rog.
Div provali iz peine, odgonei san s oiju. Kad je ugledao
momka, riknu kao da je riknulo deset lavova.
Ti drsko malo udovite! Zgnjeit u te kao kukca i za
doruak ispei.
Jack ni da se makne. Div navali naprijed, da ga zgrabi, ali uto

32

upade u duboku jamu iz koje ne bijae bijega.

Momak se nasmija i nagnu se nad zamku u koju se div ulovio.
Eto vidi kako mali, ako ima pameti, moe nadmudriti diva
ree Jack. I uze pijuk i baci ga dolje divu na glavu te ga ubi. Nato
ue u peinu, nae blago te ga odnese kui.
Kad se proirila vijest o pogibiji stranog diva, sav narod iz
gradova i sela to je dotad strepio za ivot, doe te se okupi oko
Jacka i zakljui da ga odsad zovu Junaina Jack. Dali su mu srebrni
ma i pojas na kojem njegovo ime bijae zlatom izvezeno.
Jack se vrati na imanje, ali ga nakon nekoliko mjeseci otac
posla na put u Wales da kupi stado ovaca. Putem je Jack morao
proi kroz gustu umu. Kako bijae umoran, lee on pod drvo i
zaspa.
Bilo je tako da je ta uma pripadala drugome divu koji je ivio
u zaaranu dvoru na drugoj strani. Div obilazio naokolo pa naiao na
Jacka.
Jackov pojas rekao je divu sve to je htio da zna, pa div pograbi
momka rukom te ga ponese sa sobom Kad su doli na zaarani dvor,
Jack otvori oi. Razabravi da je postao divov zarobljenik, jako se
uplai.
I treba da se boji zagrmje div. I nemoj traiti da ti se
smilujem, mali-junaino. Ipak u ti ostaviti na izbor hoe li da te
skuham ili ispeem.
Jack nije odgovorio, a div ga vre u jednu kulu i zakljua vrata
za sobom.
Preputen samome sebi, Jack je gledao kroz prozor. Ubrzo
vidje da div nekamo odlazi. Kako nije imao drugog posla, Jack je
stajao uz prozor dok ne vidje kako se div vraa s drugim nekim
divom.
Dobro je, ree momak u sebi, sad ili nikad! I pograbi
vrsti konop to je leao u kutu. Napravi na kraju konopa dvije
ome i sjede da eka da se divovi priblie.
Kad su divovi naili pod prozorom, Jack im jednome i drugome
namaknu omu oko vrata. Uhvaeni iznenada, divovi se koprcali i
meu sobom tukli, i tako su jedan drugome udarali glavom o glavu
da su bez svijesti pali na tlo.
Uluivi zgodu, Jack po konopu kliznu dolje te im svojim
srebrnim maem odsijee glave. Zatim se vrati u dvor i oslobodi sve
koji ondje bijahu zatvoreni.
33

Otklonivi da primi darove to su mu ih osloboeni nudili, Jack

nastavi put. Kad se smrklo, jo je bio daleko od najblieg trgovita.
Zato promisli gdje bi naao sklonite za tu no. Dolina kojom je
prolazio bila pusta, ali je momak ipak naiao na jednu kuu s
osvijetljenim prozorima.
Tek to je pokucao, vrata se naglo otvorie, a na njima se
pojavi dvoglav div. Kad je vidio to udovite, Jack se sav strese.
Samo naprijed ree grdoba, s kiselim osmijehom na oba
lica. Stranci su uvijek dobro doli.
Tako je rekao div, a u sebi je dobro znao to e s Jackom kad
ovaj ue.
Jack ue a div mu pokazu sobu gdje e prenoiti.
Nadam se da je postelja udobna i da nije prevelika ree
cerei se.
I sie niza stube, a Jack je mogao uti kako tekim koracima
ide po kuhinji i pjevui. Bila je to udna pjesma, a Jack je uhvatio
samo dvije rijei, iz kojih je razabrao da mu div kani smrskati glavu
toljagom.
Tako li to smjera, ree Jack u sebi. Bila pjesma prava ili
kriva, ja u noas spavati pod posteljom umjesto u njoj.
Stavio je u krevet drvenu kladu koja je u mraku mogla izgledati
kao neije tijelo, i zadovoljan to je sve uinio da se zatiti, Jack se
zavue pod postelju. Ba je htio zaklopiti oi kadli u prostoriju ue
div.
Div podie toljagu i paf! udari njome po kladi. Zlobno se
nacerivi, div ode, uvjeren da je dokrajio Jacka.
Kad je ujutro siao niza stube, div se strese vidjevi momka
iva i zdrava. No ubrzo se pribra te upita Jacka kako je spavao.
Vrlo dobro odgovori Jack bezbrino iako sam imao
osjeaj da je u sobi takor i da me jednom ili dvaput dodirnuo
repom.
Div problijedio uvi to, ali ne ree nita, nego stavi pred Jacka
golemu zdjelu hladne kae.
Da vidimo kako e s ovim nakraj protisnu div.
Dok je div bio zabavljen vlastitom kaom, Jack iskrenu svoju
zdjelu u veliku konu torbu to ju je nosio pod haljom. Kad je div
pogledao, ono Jackova zdjela prazna.
Bio je ovo ukusan zalogaj ree Jack. A sada da ti
pokaem jednu majstoriju.
34

I dohvati no sa stola pa kroz raspor na kaputu probode i

raspori skrivenu torbu tako te van potee hladna kaa.

Neobino, zaista na to e div. Ako ti to moe, mogu

onda i ja.
I on dohvati no te raspori trbuh i, dakako, ostade mrtav.
Jack nastavi put, kupi ovce i vrati se kui. Ali mu se sada
osladile pustolovine te on poduze da oslobodi Cornwall od svih
divova.
Jedan od najveih Jackovih potovalaca bijae arobnjak koji je
i sam neko bio zarobljenik dvoglavog diva. On dade Jacku tri dara
koji e mu pomoi da svlada svakog diva. Bijahu to: divan konj koji
juri kao vjetar, ma zaudne otrine i plat pod kojim e biti
nevidljiv.
Oboruan takvim divnim darovima, Jack imae osjeaj da ne
moe pogrijeiti. Uzjaha konja i krenu u potragu za divovima.
Nakon malo dana ujaha u golemu mranu umu i tu naie na
strahotna diva. Taj je div samo koji asak prije uhvatio dvoje
zaljubljenih: nosei ih objeene za kosu, iao je u svoju peinu.
Jack skoi s konja, ogrnu se nevidljivim platem te isuka svoj
arobni ma.
Div je bio toliko visok da mu Jack svojim maem nije mogao
dosei do srca pa mu stoga odsijee noge. Div pade na tlo, a Jack
mu onda odrubi glavu.
Taj div to ga je Jack ubio imao brata koji bijae isto onako
grozan i opak. Poto je malo pojahao, Jack naie na nj na okrajku
ume.
Jack opet skoi s konja, ogrnu se nevidljivim platem i krenu
35

prema divu. Ali je ovaj put samo bocnuo diva svojim maem. A div,
mislei da ga je ubola osa, dohvati svoju toljagu te uze njome
razmahivati na sve strane. Jack ustro poskakivao s jedne strane na
drugu, ubadajui diva u svakoj prilici, dok div nije izgubio
ravnoteu i pao, pa ga onda Jack uspio ubiti arobnim maem.
Zadovoljan poslom to ga je odvalio toga dana, Jack ostavi
umu i nastavi put dok ne stie do visoke sive kue u podnoju
goleme planine.
Pokuca na vrata, a iz kue mu odgovori pogrbljen starac.
Ja sam Junaina Jack kaza se momak. Naumio sam
oistiti ovu zemlju od divova.
Onda mi dobro doao prihvati starac jer na vrhu ove
planine ivi div, a jedino mu je drutvo opak arobnjak. Nedavno su
ugrabili ljupku ker naega vojvode i pretvorili je u ivotinju.
Jack nije dalje sluao: priveza on konja za dovratnik te odmah
krenu u planinu. Kad je ugledao divove dvore, ogrnu se arobnim
platem.
Na ulazu reala i dvore uvala dva leoparda, ali Jack proe
pokraj njih nevidljiv. Na dvorima nae diva i arobnjaka kako
veeraju. Iz podzemnih tamnica dopirali oajni krici zatvorenika.
Ne gubei vremena, Jack skoi na stol te isuka arobni ma.
Onako nevidljivu, nije mu bilo teko otpremiti sa svijeta diva i
njegova opakog druga. Zatim je oslobodio zatvorenike, od kojih
mnogi bijahu pretvoreni u ptice i ivotinje. Meu njima nae
vojvodinu ker, koja se sada, kao i drugi zatvorenici to bijahu
pretvoreni u ivotinje, vratila u ljudsko oblije, jer je arobnjakova
smrt skinula s njih sve arolije.
Taj div, Galligantus, bijae posljednji od divova u Cornwallu.
uvi to, Jack se vrati kui. Glas o njegovim junakim djelima
dopro je i do samog kralja Arthura. Te iste godine kralj pozva Jacka
na svoje dvore.
to bi elio kao nagradu za svoja velika djela? upita ga
kralj.
Htio bih da opet vidim ljupku vojvodinu ker odgovori
Jack.
To se lako uredilo. Momak i djevojka, koji su se ve zavoljeli,
ubrzo se vjenae. I sam kralj Arthur bijae im na svadbi. Jack je
dobio jo jednu nagradu: darovali su mu lijepu kuu u blizini
imanja, tako te je u njoj, sa svojom enom, proveo mnoge sretne
36

godine.

37

Vila
(po Perraultu)
Ono vam neko bila zloudna udovica to je imala dvije keri.
Mlada, po imenu Roza, bijae najljepa i najljubaznija djevojka u
svem onom kraju, toliko razliita od starije sestre, Grizele, kao to je
razliit dan od noi.
Da kaemo po istini, Grizela bijae prava slika i prilika svoje
mrzovoljne majke. Postupale njih dvije s Rozom kao sa slukinjom:
morala je prati podove, guliti krumpir i svaki dan ii pol milje na
zdenac, po vodu.
Roza primala svoju sudbinu bez suza i bez zlovolje, i u ljetne
dane pjevala hodei na bunar i nosei teki zemljani vr.
Jednog jutra kad je dola na vodu pojavi se starica seljanka sa
svenjem granja pod rukom i sa alom na ramenima: ona od Roze
zaiska vode da se napije. Roza joj prui vr.
Odmah, majice ree Roza samo dok zahitim svjee
vode, pa pijte koliko vam srce eli.
Starica zapravo bijae vila. ula je o blagoj naravi Rozinoj, pa
se htjela uvjeriti. Poto se napila vode, a Roza je upitala eli li jo,
vila prozbori:
Ti si, drago dijete, uljudna i plemenita. Odsad e ti, za
uzdarje, cvijee i dragulji izlaziti iz usta kad god progovori.
Tako ree i nestade.
Roza podie svoj krag i pouri se kui. Zbog susreta s vilom
stigla je kasnije nego obino, pa je zloudna mati doeka rijeima:
Lijenino jedna! Gdje si dosad bila? ekaj, pokazat u ja
tebi!
ao mi je ree Roza i zastade gledajui u udu kako joj
na tri rijei izletjee iz usta tri cvijeta i tri rubina.
I majka joj zastala pa gleda.
to ja to vidim? Cvijee i rubini izlaze ti iz usta. Zaarana
si!
Tada Roza uze kazivati o susretu sa staricom na zdencu. Kako
je govorila, tako joj dijamanti i rubini ispadahu iz usta, prekrivajui
stepenice i padajui po travi. Majka joj paljivo sluala i prvi put
nakon mnogih godina nije grdila ni pljusnula Rozu. Umjesto na nju,

38

vikala je sada na Grizelu.

to je to, majko? upita Grizela mrzovoljna. Ba sam
kosu eljala.
Pouri se dolje na zdenac ree joj majka. Uzmi ovaj
krag i napuni ga vodom. Kad starica sa alom na ramenima zatrai
da pije, odmah joj daj.
Ne znam zato bih mrzovoljno e Grizela.
Mora kad ti ja kaem na to e majka, jedva govorei
koliko se uzbudila. Dobit e dar. Rubini i dijamanti izlazit e ti
iz usta kad god ih otvori. A sada deder se pouri!
Ali Grizela nije htjela da je tko vidi kako nosi oblian krag.
Uzet u srebrni vr ree. I nemoj me tjerati ,moram
najprije kosu urediti da lijepo izgledam.
Kad je naposljetku Grizela bila gotova, uze srebrni vr te krenu
na zdenac. Sunce sjalo, ptice cvrkutale a nebo se nad Grizelom
divno modrilo, ali Grizela nije opaala ljepote oko sebe: njezino je
lice pokazivalo mrzovolju. Mrzila je hodati, a osim toga titale je
cipele jer bijahu preuske.
Kad je dola na studenac, bacila je srebrni vr u travu i gledala
oko sebe. Nigdje ne bijae nikakve starice sa alom, pa Grizela
postade jo mrzovoljnija. Uto se iz ume pojavi pristala ena u
bogatoj odjei, prava gospoa. Bila je to ona ista vila to je govorila
s Rozom, ali, dakako, Grizela to nije znala.
Hoe li mi dati da se napijem? upita gospoa. Veoma
sam edna.
A zato bih vam dala! grubo odvrati Grizela. Izgledate
dovoljno bogati da imate sluge. Pozovite jednoga, nemojte oekivati
da vas ja dvorim.
I okrenu vili lea.
Nisi ba uljudna ree gospoa. Zavrijedila si dar koji
sam ti spremila. Sa svakom rijei koju odsad izgovori izletjet e ti
iz usta zmije i abe krastae.
Tako ree i nestade.
Grizela slee ramenima, uze srebrni vr i krenu kui.
ekaj dok ja vidim tu svoju sestru, u sebi e ona. Poslala
me majka i ona uprazno!
Kad je bila blizu kue, majka potra pred nju.
Onda? upita je nestrpljivo. Jesi li je vidjela?
Nisam je vidjela poe Grizela i zastade, jer su joj iz usta
39

izletjele tri abe krastae i tri zmije.

Majka joj zinula od uda i prepasti a Grizela umae u kuu
isputajui zmije i krastae oko sebe.
Kad je udovica dola k sebi od prepasti, uze traiti Rozu da je
kazni, ali nje nigdje ne bijae. Znajui da e za sve baciti krivicu na
nju, otrala je u umu.
Kad se umraalo, Roza se nae u nepoznatom dijelu ume te
udari u pla. Kamo da ide? to li joj se sve moe dogoditi?
Njezin pla dospije do uiju kraljevia koji cio dan bijae u
lovu u tom dijelu ume. Kad je doao do Roze i vidio kako je lijepa,
odmah mu omilje.
Ne mogu te ostaviti ovdje, u umi ree kraljevi. Kai
mi tko si i gdje ivi.
Tek to je Roza poela govoriti, iz usta joj navrije drago
kamenje, pa je kraljevi zamoli da mu pripovjedi cijelu priu.
Dok je sluao, kraljevi se toliko zagledao u Rozu te ju je
pozvao na dvore da mu bude enom.
Tako se Roza i kraljevi vjenae u velikom sjaju, i dugo su
poivjeli u zadovoljstvu i srei. A Grizela, kad joj je stigao glas o
srei sestrinoj, postade jo zlobnija i pakosnija da ni majka nije vie
mogla izdrati s njom ili sa zmijama i krastaama to su
preplavile kuu. Otjerala ju je u umu, i tu je Grizela dalje ivjela
sama.

40

Snjena kraljica
(po Andersenu)
Bio jednom jedan zloduh kome je najvei uitak bio u tome da
pakosti ljudima i da ih ini nesretnima. Vladao je nad drubom
vraia opakih kao to bijae i sam. Jednog dana, da ih zabavi,
naini neobino ogledalo. Sve dobro i lijepo u tom se ogledalu
rasplinjavalo i gubilo, a sve to ne valja i to je runo isticalo se i jo
runije bivalo. Najljepi zeleni vidici u tom ogledalu postajahu
poput kuhana zelja, a najljepa rua bivala poput otrovnog korova.
Opaki zloduh silno se radovao tom ogledalu, pogotovu kad bi
se dobra i estita eljad u njemu odraavala kao udovita i nakaze.
Jednog dana njegove sluge, vraii, ponesoe ogledalo uvis,
prema nebu, da se narugaju anelima. Ali im ogledalo sklizne iz
ruku i razbije se na tisuu rbina.
To bijae upravo najgore to se moglo dogoditi, jer su djelii
stakla pali na zemlju. Siune estice zale ljudima u srce, i otad im
ono bijae kao komad leda. Opaki zloduh toliko je uivao da se
savijao od smijeha.
U velikom gradu, gdje je toliko kua i ljudi te ne moe svatko
imati svoj vrti, ivjelo dvoje djece djeak i djevojica. On se
zvao Kay, ona Gerda. Roditelji im bili siromani a djeca se voljela
kao dvoje brae, premda ne bijahu braa. Roditelji im stanovahu u
potkrovlju dviju kua suelice: krov jednog susjeda doticao se krova
drugoga. I jedni i drugi roditelji imali pred prozorom na krovu drven
sanduk za cvijee. U jednome i drugom sanduku rastao malen ruin
grm na kojem su rue bujno cvale.
Kad bi dola zima pa se Kay i Gerda ne mogahu vidjeti kroz
prozor zbog mraza to bi se uhvatio na staklima, djeca bi grijala
bakarne novie, stavljala vrui novi na smrznuto okno, a na to se
topio led i stvarala se okrugla rupica na staklu; iza rupice na jednom
i na drugom prozoru gledalo milo i blago oko: za jednim prozorom
stajao Kay, za drugim Gerda.
Jedne zimske veeri, ba kad se spremao u postelju, vidje Kay
kako snjene pahuljice padaju na sanduk za cvijee. Usule krupne
pahulje, a jedna meu njima poela rasti dok nije narasla i pretvorila
se u djevojku, uvijenu u najtanji bijeli veo, satkan od milijuna

41

snjenih zvjezdica. Kay je zovnu, ali nje nestade.

Za zimskih dana Kay i Gerda esto spominjali neobinu ledenu
djevojku, ali su je zaboravili kad je dolo proljee i kad su rue
procvjetale i lastavice opet polijetale zrakom.
Jednog dana, kad su se Kay i Gerda igrali kraj svojih sanduka
za cvijee, Kay odjednom povika:
Neto mi je zalo u oko. Neto me bocnulo u srce! to bi to
moglo biti, Gerda?
Gerda ga pogleda.
Ne znam ree ona ali e valjda proi.
Ni Kay ni ona nisu znali da je to bila sitna estica onog vrajeg
ogledala. Siuno zrno nalo je put u Kayeve oi i srce, koje je otad
postalo tvrdo i hladno kao komad leda.
Svijet je sada bio drukiji za Kaya. Gledao je poprijeko svoju
malu prijateljicu i govorio joj da je glupa i runa. Gledao je krasne
rue i govorio:
Gle to su rune! I crv ih izjeda!
I nogom udari drveni sanduk te iupa rue.
Kay, to to radi! uzviknu Gerda. Mislila sam da ti je
stalo do rua.
Ali je Kay samo odgurnu te ode u svoje potkrovlje. Od toga
dana sve dobro i lijepo inilo se Kayu runim, jer su estice
staklovine u njegovim oima i u njegovu srcu inile svoje.
Zadirkivao je baku, smijao se i rugao Gerdi i odbijao da se igra s
njom. Rugao se i svakom starijem.
Kad je opet dola zima, Gerda bijae nesretna jer je znala da
nita vie nee izmijeniti Kaya da bude onaj prijanji dragi djeak.
Igrat u se ovdje na trgu s drugim dekima ree joj Kay
jednog dana. Ti ne moe sa mnom. Uzet u svoje saonice.
Na velikom trgu Kay i njegovi mali drugovi zabavljali se
vezujui svoje male saonice za velike saone pa se tako vozili. Kad je
Kay opazio velike saone u koje bijae upregnut konj, bre-bolje
veza svoje za njih i tako se poveze.
Divota! uzviknu Kay kad je prilika to je upravljala
saonama potjerala konja uzagrepce. Lica joj ne mogae vidjeti od
debela bijela krzna s kukuljicom. Zaokrenuli se tako dva-tri puta
oko trga pa usmjerili glavnom ulicom i onda izvan grada. Jurile
saone, snijeg usuo u velikim pahuljama, meava vila. Kay vikao i
htio odvezati svoje saonice ali nije mogao, a upravlja ga nije uo.
42

Pahuljice se krunile u vee pahulje i sveudilj rasle dok ne bijahu

krupne kao ptice velike bijele ptice.
Stanite, stanite! vikao Kay, i naposljetku se saone
zaustavie.
Kay vidje da saonama upravlja visoka i lijepa ena. Bila je sva
od snijega, tanka i sjajna, sva bjelinom prelivena: bijae to Snjena
kraljica.
Prijei u moje saone, da se ne smrzne ree blagim
glasom i poljubi Kaya u elo. Uvuci se u moju bundu.
Kayu bijae kao da e se u led pretvoriti kad je osjetio otri,
ledeni poljubac ali samo naas, jer mu odmah odlanu, te vie i
nije utio studeni to je stezala svuda naokolo. Snjena kraljica
poljubi ga i drugi put, a on nato zaboravi sve prijatelje, roditelje i
baku, i malu Gerdu.
Saonice, moje saonice! prisjeti se Kay, a Snjena kraljica
kimnu:
Idu za nama ree ona.
Vozili se oni dalje, bijae kao da idu u samo srce meave.
Saone kao da su zrakom letjele, kao da ih vuku snjene pahulje,
prolazile su snjenom krajinom, dok je meava vila i vjetar huio.
Letjeli su iznad uma i jezera, i doli u visine gdje ne bijae oblaka i
gdje je nad svime sjao mjesec, velik i jasan.
Kay nije osjeao straha i brzo je usnuo, umotan u krzna
Snjene kraljice.
Cijelu zimu Gerda tugovala za Kayem. Neprestano je pitala
djeake to su se igrali na trgu pitala ih to se dogodilo. Ali joj
nitko nije znao rei to je zapravo bilo.
Vidjeli smo kako je privezao svoje saonice za velike saone
rekoe oni. Na saonama bio upravlja, a u njih upregnut bijel
konj. Saone su jurile, i moda je Kay ispao iz njih i pao u rijeku te se
utopio.
Gerda udarila u pla kad je to ula, i nitko je nije mogao
utjeiti. I onda, kad je granulo proljee a ona ila sama u umu, znala
je naglas rei:
Kay je mrtav, nikad ga vie neu vidjeti.
Nije tako govorile joj lastavice.
Baka dala Gerdi nove crvene cipelice mislei da e joj biti na
radost.
Obut u nove crvene cipelice to ih Kay jo nije vidio, pa u
43

poi na rijeku da pitam za njega.

Poljubila je baku, koja je jo spavala, obula crvene cipelice i
onda sama krenula na rijeku to protjee pokraj kole.
Je li istina upita ona rijeku da si mi uzela malog druga
Kaya, s kim sam se igrala? Dat u ti svoje crvene cipelice ako mi ga
vrati.
I priini joj se da valovi udnovato kimaju. Stoga izu crvene
cipelice i baci ih u rijeku. Ali ih mali valovi vratie na obalu.
Mora ih primiti povika Gerda, te ue u amac to bijae
u traku, pa odande opet baci cipele u vodu.
Od Gerdinih se pokreta amac, neprivezan, zaljuljao i krenuo
niz vodu, a ona nije stigla da izie.
Uplaila se mala Gerda te briznula u pla. amac plovio niz
rijeku a nakon nekog vremena pristao uz obalu na kojoj je stajala
udnovata kuica sa cvjetnjakom i vonjakom. Okna na prozorima
bila razliite boje crvena, plava i uta a na ulazu stajala dva
drvena vojnika koji drahu puku na pozdrav amcima to onudu
promiu. Gerda povika u pomo a nato iz kue izie starica to se u
hodu opirala o tap: na glavi joj slamni eir okien raznolikim
lijepim cvijeem.
Ubogo dijete! uzviknu starica. Kako si samo dospjela
na tu silnu rijeku i u tu se svijet otisnula!
I sie do vode, zakvai un tapom, privue ga alu te izvede
malu Gerdu.
Hodi i kazuj mi tko si i kako si ovamo stigla.
Nato joj Gerda pripovjedi to je i kako je bilo, a starica paljivo
sluala. Kad ju je Gerda upitala je li vidjela Kaya, starica odgovori
kako nije onuda proao, ali e moda jo naii. Ree neka se ne
alosti, ve neka ue i kua njezine trenje.
Lijepo emo se slagati, a ba sam odavna eljela takvu
djevojicu kao to si ti.
Kad bijahu unutra, starica uze Gerdi eljati kosu, a Gerda brzo
zaboravi sve o malom Kayu: samo je eljela da ostane s tom
ljubaznom staricom, jer je, kao to ve nasluujete, taj ealj imao
arobno svojstvo. Starica je zapravo bila usamljena stara arobnica
koja je odmah zavoljela Gerdu.
Toliko je eljela zadrati djevojicu kod sebe da je u vrtu
uklonila sve ruine grmove mahnuvi nad njima arobnim tapiem:
bojala se da rue ne podsjete Gerdu na malog Kaya i na proli ivot.
44

Jednog dana kad je Gerda ostala sama u kui, nae stariin

veliki eir i poe se njime igrati. Kad je brojila cvjetove na eiru,
vidje da je meu njima i jedna rua, pa odmah otra u cvjetnjak da
vidi jo vie rua, ali ne nae ni jedne jedine.
Toliko se razoarala da je udarila u pla. Njezine su suze
namoile tlo i pale na jedan od ruinih grmova to je leao zakopan
pod zemljom. im je vidjela ljupke rue, odmah se sjeti Kaya i zato
je krenula od kue.
to me ovdje toliko zadralo? upita rue. Moram nai
Kaya. Mislite li da je mrtav?
Nije odgovorie joj rue. Ba smo dole iz zemlje
mrtvih, a on nije ondje.
Gerda se nasmijei:
Hvala vam, drage rue ree. Ne smijem se vie
zadrati ovdje.
I otri na kraj vrta pa u veliku zelenu umu. Moda e joj ptice
rei jesu li vidjele Kaya.
Dok je urila umom, dizala je pogled gore u drvee te vidjela
gavrana kako ozgo radoznalo gleda dolje na nju.
Jesi li vidio mog druga Kaya? upita gavrana, a on graknu
u odgovor:
Jesam, jesam, vidio sam ga u saonama Snjene kraljice.
Vraki su se urili.
A kamo ga je vodila Snjena kraljica? upita Gerda, a
gavran joj odgovori: Oito su ili u Laponiju, gdje osim snijega i
leda nema nita drugo. Upitaj soba tamo prijeko pa e ti on kazati.
Istinu govori gavran potvrdi sob. Ondje je, u Laponiji,
uvijek snijeg i led. To je dobar kraj za nas.
Zna li gdje je to? upita Gerda.
Znam, kako ne bih znao! odgovori sob, a oi mu zasjae.
Roen sam ondje i s prijateljima se igrao na snjenim poljima.
Bi li htio pomoi ovoj djevojici? zagrakta gavran. Bi
li je htio odvesti onamo, ali da se pouri.
Skoi mi na lea ree sob maloj Gerdi. Moram uiniti
kako veli moj gospodar gavran. Tek to mu je sjela na lea, sob
zagrabi odande poput strijele. Trao je kroz veliku umu preko
lokava i barutina. Nita ga nije moglo zaustaviti u trku jurili su
tako dok ne stigoe u Laponiju.
Sob se zaustavi pred kolibom ispred koje je stara Laponka
45

prireivala riblju juhu.

Gerdi je bilo i preve hladno da bi i rije protisnula, ali zato sob
poe starici govoriti to se sve dogodilo Gerdi i kako sada trai
malog Kaya.
Jadno dijete ree Laponka valja ti prijei nekoliko
stotina milja prije nego to nae Snjenu kraljicu. Ona ivi u
ledenoj krajini to se zove Finmark. Imam ondje prijateljicu pa u
joj poslati poruku na ovom komadu suhog bakalara. Moda e ti ona
pomoi.
Kad je starica napisala svoju poruku, Gerda joj zahvali
smijekom. Nato sob i opet zagrabi. Dok su jurili kroza ume i
lugove, sjeverna je svjetlost bojila nebo divnim bojama, ali sob nije
usporavao trk dok naposljetku ne stigoe u hladni Finmark.
Znao je sob gdje e nai prijateljicu stare Laponke, pa je udario
ravno njezinoj kui, koja bijae pod zemljom.
Sob papkom pokuca na dimnjak, a Finkinja (koja bijae mlada
arobnica) pojavi se kao po aroliji.
Gerda joj dade suhi bakalar na kojem bijae napisana poruka.
Poto ju je proitala, Finkinja nestade. Sob ree Gerdi da je ena
stavila bakalar u lonac da se kuha, jer ona nije nikad nita putala da
propadne.
Vrlo si mudra i zna sve velike tajne svijeta ree joj sob
kad se opet pojavila. Znam da moe sputati sve vjetrove. Znam i
to da moe dati snagu dvanaestorice svakome tko popije tvoj
arobni napitak.
arobnica se samo smijeila i potvrivala glavom.
Ti bi da pomognem tvojoj maloj prijateljici ree da
naui tajnu kako nadmudriti Snjenu kraljicu. Mogu ti mnogo rei o
Kayu. Sretan je, ali to je zato to mu se u oko i u srce natrunila
estica staklovine. Te su estice uzrokom to se promijenio. On vie
ne raspoznaje to je dobro. Srce mu je hladno poput leda, i zato
Snjena kraljica ima toliku mo nad njim.
Moe li pomoi Gerdi da se prekine ta arolija?
zauzimao se sob. Kai joj kako da izvadi te estice staklovine iz
Kayeva oka i srca.
arobnica zakima glavom.
Djevojica ve ima mnogo moi ree ona. umske
ivotinje ve je sluaju. To je zato to joj je srce isto. Treba da je
odvede u vrt Snjene kraljice, dvori su joj dvije milje odavde.
46

Ostavi je ondje na vratima. Samo ona moe skinuti aroliju i

nadvladati mo Snjene kraljice.
Sob uini kako ga je arobnica naputila. Kad je Gerdu ostavio
ondje, sob zaplaka tako mu teko bijae pri pomisli da je ostavlja
samu samcatu. Gerda ga poljubi u oprotaj.
Kad je sob otiao, Gerda se uputi u dvore to se ondje uzdizahu
sa zidovima od samoga snijega. Znala je da e tu nai Kaya i zato
krenu ledenom stazom onamo.
Tek to je ula u dvore, opazi Kaya. Sjedio je sam u jednom
kutu i pokuavao da od ledenih slova sloi jednu rije. Ta rije
bijae vjenost, a Snjena mu je kraljica rekla: ako sloi tu rije
od svojih ledenih slova, dat e mu nov par klizaljki i osloboditi ga.
Gerda brzo potra k njemu i zagrli ga:
Kayu, dragi Kayu! povika ona. Napokon te naoh.
Ali se djeak nije ni micao ni govorio, a Gerda okrenu u pla
kad vidje kako su mu ledene oi. Njezine su tople suze potekle sve
jedna drugu sustiui, te su doprle Kayu do srca, i njegovo se ledeno
srce otopilo tako da se siuna staklovina isprala iz njega.
Djeak naposljetku podie glavu i pogleda u svoju nekadanju
malu drgu. Gerda zapjeva od sree. Bijae to pjesma koju mu je
prije pjevala na balkonu, pokraj njihova vrtia. Pjevala ju je tako
lijepo i sjetno da su i njemu suze navrle na oi. Kako je zaplakao,
tako mu estica staklovine izie iz oka, i on prepozna malu Gerdu.
Gerda! Gerda! proapta on. Gdje si tako dugo bila? A
gdje sam to ja bio i to sam radio? Uh, kako je hladno! I kakva je
ovo pusto?
Zagrlie se u smijehu i suzama u isti mah, a Kay vidje kako se
njegova ledena slova sama slau u rije vjenost.
Gle, Gerda proapta on. Sad sam slobodan. Snjena
kraljica nema vie moi nada mnom.
Uzevi se za ruku, izioe iz ledenih dvora. Odjednom granulo
proljee vani, snjenice probijale se kroza snijeg, i sunce zasjalo.
Pokraj zelenog grma naikana zelenim bobama stajao vjerni Gerdin
prijatelj sob, a pokraj njega jedan mladi.
Hajde, Kayu ree Gerda ova e nas dva prijatelja
odnijeti kui.
I oboje krenue iz zemlje vjene studeni: sobovi ih nosili preko
rijeka i planina, kroza ume i doline, dok jednog dana djeak i
djevojica ne ue znana zvona svoga grada. Gerda je znala da su
47

sada kod kue. Ubrzo su se penjali zavojitim stepenicama u svoje

potkrovlje: Kay jednima, a Gerda drugima, ali su se nali gore na
balkonu.
Gledaj, Kayu uzviknu Gerda na je mali cvjetnjak
ljepi nego ikada prije. Gledaj kako su ruini grmovi porasli.
No, Kay je imao oi samo za Gerdu, svoju vjernu malu drgu
koja ga je sretno dovela doma. I tako sjeahu njih dvoje kao neko, i
bijae ljeto, toplo, blago ljeto...

48

Dick Whittington i njegova maka

(iz britanske predaje)
Bio jednom djeak sirotan po imenu Dick Whittington. Bio je
tako siromaan da mu je odjea visila u krpama, ali je imao veselu
narav i volio se smijati. Kad nije imao drugog posla odlazio je na
seoski trg te sluao kako stariji razgovaraju. Kakve su divne prie
priali, a ponajvie o velikom gradu Londonu.
U Londonu su i same ulice poploane zlatom. Nema
Londonu ravna, nigdje takvih uda i divota... Najbolje da se o tome
sam uvjeri.
Dick, kako je porastao, samo je mislio na London, grad u
kojem su ulice poploane samim zlatom. Zamislite njegovo
uzbuenje kad mu je jednog dana neki dobroduni vozar rekao:
Idem teretnim kolima u London. Ti moe pjeaiti pokraj
konja, ako ti je s voljom. Ali zapamti: za sklonite, za hranu i za
pie mora se sam pobrinuti.
Tko sretniji od Dicka! Ono malo svoje imovine zavezao je u
zaveljaj od crvene pamune tkanine, natakao to na tap pa sa
tapom na ramenu put pod noge!
Otegao se put do Londona, ali Dick bijae toliko sretan da nije
mario kad su ga noge poele boljeti.
Brzo u se obogatiti govorio je vozaru kad god bi zastali
da stari konj malko poine.
Ili su te ili dok naposljetku vozar ne ree:
Eto, sad vie nije daleko.
Dick je bio toliko uzbuen kad su se dotakli Londona da je
poeo trati.
Jadni Dick! Sve njegovo uzbuenje bijae uzalud. Toliko se
umorio traei zlatne ulice da je sutradan klonuo od gladi te je
morao prosjaiti.
Molim vas, dobri ljudi, udijelite mi novi prosio Dick.
Tako sam gladan a nemam ni pol novia da kupim koru kruha.
Ali nikog ne bijae da se smiluje Dicku. Umoran od puta i
klonuo od gladi najposlije doe na vrata bogata trgovca koji se zvao
Fitzwarren. Dick je toliko oslabio da je pao na plonik pred
trgovevom kuom.

49

 Gubi se odavde izdere se na nj kuharica kad ga je nala

ondje. Ne trebamo pred vratima prosjake.
Ne ree Fitzwarren, koji je tuda naiao. Jadni je
momak slab, slabaan. Moramo ga uvesti i nahraniti. Onda neka
pomae u kuhinji.
Kuharica bila krupna ena kisela lica i zle udi. Nije htjela
Dicku dati jela, dok trgovac i njegova lijepa svjetlokosa ki Alice ne
dooe u kuhinju da vide je li sve u redu.
Treba da naete posla momku ree trgovac mrgodnoj
kuharici. Hou da ovdje bude sretan.
I ja tako hou javi se plemenita Alice. Jadni Dick!
Kako je to strano ne imati ni oca ni majke.
Kuharica ne ree nita. Stajala je nad Dickom kao da je njezin
zarobljenik.
Ve u ja njega pouiti kad mi doe u ake u kuhinji, mislila
ona.
Istog dana kuharica zaposli Dicka. Davala mu je sve najgore
prljave poslove da radi. Morao je mesti i prati podove, loiti vatru i
guliti krumpir. Svako malo vremena natjeravala ga je po kuhinji, s
drvenom varjaom u ruci.
Spavao je na tavanu punu praine i debele pauine, gdje su
svoje kolo vodili mievi i takori.

Jednog dana Dick naie pokraj skupine djece to su se igrala s

50

makom.
Hoe li mi posuditi maku za novi? upita djevojicu
koja je imala maku. To je sav novac to ga imam.
Hou odgovori djevojica. Daj mi novac, evo ti
maka. Sigurno ima mieva kod kue?
Na stotine ree Dick uzimajui maku u naruje.
Pohvatat e ih ona ree djevojica i prui ruku da uzme
novi.
I zaista ih je maka lovila. Nikakvo stoga udo to je Dick
zavolio maku. Nikad nije zaboravio da joj dade koji lijep zalogaj
od svog jela.
Jednog dana gospodar pozva Dicka i ree mu:
Otpravljam svoj brod u daleku zemlju, u trgovinu. Bi li htio
da uloi togod od svoje uteevine u ovaj pothvat? Vrlo je unosan.
Dick odmahnu glavom:
Nemam uteevine, gospodaru ree. Ali uzmite moju
maku. Velika je lovica.
I tako, kad je brod isplovio, isplovi njime i Dickova maka i
ubrzo oisti brod od takora.
Trgovac i njegova ki voljeli Dicka, ali kuharica nikako. Ona
mu je svakako ivot zagoravala. Naposljetku Dick nije mogao vie
izdrati. Odluio je otii.
London nije mjesto za me, ree u sebi kad je svoju jadnu
imovinu zavezao u crveni pamuni rubac. Odlazim jo noas.
Nije nikoga bilo da isprati Dicka kad je odlazio iz trgoveve
kue. Osjeao se usamljenim i alosnim dok je prolazio mranim
ulicama, ispred trgovina i visokih sivih kua, preko trgova i
naposljetku preko jednog mosta na rijeci Temzi.
Kad nije od umora mogao dalje, Dick sjede na miljokaz i,
drhtei od zimske studeni, sklopi oi.
Ba kad je tako poeo kunjati, iz daljine ou zvonjavu. Dick
skoi. Bijae kao da zvona zvone upravo za njega.
Vrati se Whittingtone, naelnie Londona, kao da kazivahu
zvona. Dick stisnu pesti i povika u tamu to ga je grlo nosilo:
Vraam se! Vraam se odmah!
I tako se Dick vrati. Kad je doao do trgoveve kue, tiho se
uvue pa uza stube na svoj tavan. Ujutro sie u kuhinju ne kazujui
ni rijei o sinonjoj pustolovini.
Dick je nastojao da se svakom svidi, da svakom ugodi, osobito
51

zloudnoj kuharici. Ponekad nou, na svom mranom pranom

tavanu, Dick alio to je dao maku, jer su sada u potkrovlju mii i
takori opet svoje kolo vodili. alio je to je vie nema i elio da je
ponovo vidi. No, zato je bilo malo vjerojatnosti, jer je trgovev brod
zahvatila oluja i natjerala ga na otok nastanjen neprijateljski
raspoloenim domorocima. Smatrali su brod izgubljenim. Dick nije
ni slutio da e upravo njegova maka biti sredstvo za izbavljanje
onih s broda. Dogodilo se to ovako:
Tamnoputi domoroci, maui kopljima, napali iskrcanu posadu.
Prije nego to su stigli uiniti kakvo zlo, kapetan im hrabro povika:
Vodite nas svome kralju, imamo bogate darove za njega.
Domorodaki ratnici posluae. Njihov kralj primi kapetana sa
stanovitom uljudnosti, govorei iskrivljenim engleskim jezikom koji
bijae lako razumjeti.
Ne vidimo razloga da vam pomognemo ree kralj. A
kako su mnogi moji podanici ljudoderi, bit ete dobro jelo.
Dok je kralj govorio, kapetan na svoje iznenaenje vidje kako
mii i takori slobodno vrljaju po bogatim zdjelama postavljenim
pred vladara.
Ne udim se uzvrati kapetan to ste ljudoderi, kad
ionako ostalu hranu deru mievi i takori to ih imate ovdje.
Govori istinu, bijele doeka kralj. Mievi su
posvuda. Oni su poast to mui moje ljude do ludila. Ali smo
nemoni, ne moemo nita.
Onda ja mogu preuze kapetan. Ako mi obeate da
emo moi slobodno isploviti.
Kralj, iznenaen, dade obeanje da e kapetanu pomoi da
isplovi ako ga on, kapetan, oslobodi mieva.
Prepustite to meni ree kapetan i zapovjedi jednome
izmeu svojih mornara da ispusti maku koju su na obalu donijeli u
koari. Zadovoljna to je slobodna, maka odmah prijee na posao, i
tako nakon dva dana vie ne bijae vidjeti mia ni takora.
U zahvalu, kralj povede kapetana u svoju veliku riznicu te ga
natovari zlatom i srebrom. Zatim neki njegovi ljudi pomogoe
mornarima da brod isplovi. Nakon tjedan dana kapetan i njegova
posada bijahu sigurni da su na dobrom putu za domovinu. Kad je
brod pristao, kapetan ode Dickovu gospodaru te mu sve pripovjedi.
Siroti momak treba da dobije svoju maku natrag ree
plemeniti kapetan i k tome dobar dio blaga, jer nam je njegova
52

maka donijela imutak i sreu.

Tako je Dick ostao u Londonu, bogat vie nego to je o tome i
sanjao. Upotrebljavao je svoje blago na dobrobit drugih. Oenio se
lijepom trgovevom keri i sretno poivio.
Kako su godine prolazile, sam engleski kralj, po imenu Henry,
srete Dicka, a ovaj ga je toliko oduevio da mu je kralj podijelio
naslov viteza: Sir Richard Whittington! I kao da to jo ne bijae
dovoljno, svi graani Londona zatraie da im Dick bude novim
naelnikom.
Kad su velika zvona zvonila u njegovu ast, Dick se u mislima
dohvaao vremena kad je malo trebalo pa da pobjegne iz Londona.
Kako je sudbini sad bio zahvalan to se onda vratio.
U povijesnim knjigama nema nita dalje o Dickovoj maki, ali
moete biti sigurni da je imala svaki dan ribe i svega drugog to
maka voli. Zaista, u povijesnim knjigama nema nita o Dicku iz
ove prie. Ali ima pouzdano neto o dobrom i slavnom ovjeku po
imenu Sir Richard Whittington, koji je jednog dana postao
naelnikom grada Londona.

53

Uspavana ljepotica
(po Perraultu)
Bili jednom kralj i kraljica to su ivjeli sretni i zadovoljni, a
samo im jedno kvarilo sreu: nisu imali djece. Zamislite njihovu
radost kad je kraljica naposljetku dobila krasnu malu kerkicu.
Imat emo divne krstitke uzviknu kraljica i pozvat
emo sve dobre vile da joj budu kume. Svaka e od njih dati djetetu
dragocjen dar koji e mu pomoi da naraste i da se prometne u
ljupku i draesnu enu.
Na dan krtenja sve vile dobile posebne stolice i pred svaku je
na prostrt stol stavljena zlatna kutija sa licom, viljukom i noem
od zlata ukraena dijamantima. Nikakvo udo to su kume bile
oduevljene. Tek to su sjele za stol, otvore se vrata dvorane i
pokae se runa stara vila, kojoj su zaboravili poslati poziv.
to? Mene su zaboravili! promrmlja, a oi joj zlobno
sijevnue.
Vile jedna za drugom prilazile kolijevci i darivale djevojicu.
Narast e i bit e najljepa kraljevna na svem svijetu
ree prva.
Bit e najpametnija kaza druga.
Nee ti biti ravne po umilnosti i dobroti zaelje joj trea.
Plesat e ljepe nego ijedna druga kraljevna ree etvrta.
Pjevat e kao slavuj dariva je peta.
Svirat e na svakom glazbalu veoma umjeno obdari je
esta.
Kako su vile prilazile kolijevci, najmlaa meu njima, videi
opaki pogled u stare vile, sakrila se za zastor tako da bude
posljednja sa svojim darom.
Kad je doao red na runu i zlobnu, kralj i kraljica sa strepnjom
oekivahu da uju to e ona rei.
Umrijet e kad se ubode vretenom zakrii ona.
Gosti umukli na te strane rijei.
Sad se javi dvanaesta, najmlaa.
Umirite se, kralju i kraljice, vaa ki nee umrijeti. Istina je,
ja ne mogu potpuno ponititi ono to je odredila moja prethodnica:
kraljevna e se ubosti u ruku vretenom, ali nee umrijeti nego e

54

samo usnuti dubokim snom koji e trajati stotinu godina. Probudit

e je jedan kraljevi.
Kralj i kraljica nisu se utjeili dok nisu proglasili zakon da se u
zemlji imaju unititi sva vretena.
Godine prolazile, a kraljevna se prometnula u krasnu i lijepu
djevojku, tako umilnu i dobru da ju je svatko volio.
Jednog dana kralj i kraljica otili s kraljevskih dvora u kuu na
ladanju, a mlada kraljevna ostala: slobodno je obilazila svuda kako
je htjela. Penjala se ona uza stube, zavirivala u svaku prostoriju, i
naposljetku se uspela do potkrovne sobice navrh jedne kule: tu je
neka dobra starica na vretenu preu prela. Ta ena nije nikad ula za
kraljevu zabranu da se prede na vretenu, a niti je znala da ju je to
posjetila sama kraljevna.
to to radite, dobra eno? upita kraljevna.
Evo predem, drago dijete odgovori starica.
Nikad prije nisam nikoga vidjela da prede preuze
kraljevna. Dajte mi da vidim bih li i ja umjela presti.
Ali tek to je uzela vreteno u ruke, ubode se u prst te pade na
pod.
Ustraena, starica poe zvati u pomo.
Upravo u taj as vratili se kralj i kraljica. Kako li nesretni
bijahu kad su vidjeli svoju ker na podu! Sjetio se kralj proroanstva
zle vile, znao je da tu nema nikakve pomoi.
Uredite najljepu sobu na dvorima! zapovijedi kralj.
Poloite je na zlatnu postelju jer joj tu valja prospavati stotinu
godina.
Poto su uradili sve to je trebalo, kralj posla po dobru vilu,
koja stie u kolima to su ih vukli ognjeni zmajevi.
Evo to u uiniti ree ona: uspavat u svakoga na
stotinu godina, tako da sve na dvorima bude onako kako se toga
sjea kraljevna.
Tako i uini. Sve to je vila dodirnula arobnim tapiem
ostade nepomino. Dostojanstvenici i straa, slubenici i kuhari,
skutonoe i svi drugi svi utonue u san onako kako se gdje tko
zatekao. Konji u stajama, psi u tenarama, ak i golubovi na krovu
sve je pozaspalo. Vatra na ognjitu utrnula, a meso na ranju
prestalo se okretati.
Samo su kralj i kraljica, poto su poljubili ker, otili toga dana
s dvora. Dok su tuni odlazili, oko dvora se dizala gusta ivica od
55

vrijesa i trnjaka.
Prolo stotinu godina. Zemljom upravljao drugi kralj. Jednog
dana sin toga kralja jahao naokolo i nenadano naiao na trnjak i
vrijes to okruivae dvore.
to li je za tim? upita jednog drvosjeu.
Pria kazuje da tu na dvorima lei ljepota-kraljevna
odgovori drvosjea.
Kraljevna! ponovi lijepi kraljevi, a oi mu se
zakrijesie. Ljepota-kraljevna. Probudit u je ja iz sna...
Mnogi su pokuali prije vas opomenu ga stari drvosjea
ali nitko nije uspio probiti put do dvora.
Mladi kraljevi isuka ma, i zaudo, trnjak se razdvoji pred
njim, te se on ubrzo nae na vratima dvora.
Kako je prolazio velikim dvoritem, vidio je pse kako spavaju
pokraj kostiju, kako make i golubovi izgledaju kao da su u stijeni
klesani, kako konji u stajama stoje zatvorenih oiju, ne miui se.

Zaudio se kad je uao u kuhinju. Tu je glavni kuhar usnuo

kuajui juhu iz varjae, tamo pak sudopera stajala kao kip, s
kabliem i s krpom za pranje. Zastao je naas prije nego to je
krenuo tihim hodnicima. Naposljetku je naao sobu u kojoj je leala
usnula kraljevna.
Oh, kako si lijepa! proapta kraljevi, te se prignu i
njeno je poljubi.
Na dodir njegovih usana kraljevna otvori oi i rairi ruke:
56

 Dugo te nema proapta ona.

Sve na dvorima oivjelo kad su se oni zagrlili. Psi zalajali,
make zamijaukale, golubovi zagukali, glavni kuhar okuao juhu, a
sudopera dovrila svoj posao.
Kakva li je srea zavladala na dvorima toga dana! Kraljevi se
oenio kraljevnom u dvorskoj kapeli i samo je on znao da je
njezin ogrta ve stotinu godina izvan mode. Ali nije rekao ni rijei,
da ne pokvari divni trenutak.

57

Ribar i njegova ena

(po Grimmu)
Dok je svijet jo bio prilino mlad a da bi na njemu bilo
arobno, ivio vam jedan ribar i njegova ena to su bili tako
siromani da im je svinjac sluio kao dom.
Nalazio se svinjac blizu mora, i svakog jutra odlazio ribar u
svome malom amcu u ribolov. Rijetko je kad togod uhvatio, ali je
jednog dana ulovio ribu to je zovu iverak.
Kad je htio ribu ubaciti u amac, na njegovo uenje riba mu
ree:
Nemoj me ubiti! Ja sam kraljevi, opako zaaran, i nitko ne
moe da s mene makne aroliju. Jedno je. pouzdano: neu ti ii u
tek, isprio me ili skuhao.
Taman posla da prim ili kuham ribu koja govori! Nije mi ni
na kraj pameti!
I to rekavi, otkvai ribu s udice i baci je natrag u vodu. Nije
uhvatio nita drugo toga dana i naposljetku se vrati kui.
Kad je eni pripovjedio o neobinom lovu, ona se razljuti:
Zaarani kraljevi, veli? planu ona. to ga onda nisi
traio da ti togod daruje? Sigurno ti je mogao ispuniti elju.
Nisam na to ni pomislio odgovori njezin poteni mu.
Kad sutradan pone loviti ree Sibila, jer tako se zvala
prvo neka ti bude da ga zovne i zatrai lijepu kuicu. Svaka bi
koliba bila bolja od ovog svinjca.
Slijedeeg jutra ribar odvesla na ono isto mjesto i nestrpljivim
glasom zovnu:
Ivere, il prine, to ve bio,
hod, nevolja me tjera:
jer to god ja reko ili htio,
moja ena drugo smjera.
More bilo mirno, tako te je ribar mogao stajati u amcu dok je
dozivao. A dozivani iverak odmah doe.
to je? upita iverak. to bi to htjela tvoja ena?
Ama veli da bi htjela lijepu kuicu odgovori ribar

58

smjernim glasom. Dodijao joj svinjac to ga sada imamo.

Ve je ima ree iverak te uroni u dubinu.
Kad je ribar doveslao kui, imao je to i vidjeti: nestalo svinjca,
a na njegovu mjestu stoji lijepa kuica s vrtom sprijeda i straga, s
trijemom od crvenih opeka i sa ipkastim zavjesama na prozorima.
A kad ue, vidje kako ena razmjeta jastuke u ivahnim
bojama.
I vrijeme je ree ona. Naposljetku imamo svoj krov
nad glavom.
Vrlo smo sretni potvrdi ribar. U zadovoljstvu i srei
moemo poivjeti ostatak ivota.
To emo jo vidjeti odbesjedi njegova ena te krenu u
iroku novu kuhinju i donese mu veeru.
Svakog jutra, po obiaju, odlazio ribar u ribarenje i, po obiaju,
ne bi nita ulovio ili bi pak ulovio malo. Ali nije mario, jer ga je pod
smiraj dana ekala udobna kuica. Njegova ena nije prigovarala,
tako te je ribar poeo uivati ivot.
Jedne noi, kad su ili na poinak, ena mu ree:
Ve mi je dojadila ova tijesna kuica. Zapravo bih htjela
velik dvorac od kamena. Sutra zovni iverka i zatrai neka nam dade
dvorac.
Sibila, Sibila prosvjedovao ribar ne mogu traiti opet.
Imamo sve to elimo.
Ali mu ena nije davala mira svu no, tako te ujutro ribar obea
da e zvati iverka. Odveslao je do onog mjesta gdje je prvi put vidio
ribu, te zovnu:
Ivere, il prine, to ve bio,
hodi, nevolja me tjera:
jer to god ja reko ili htio,
moja ena drugo smjera.
More bilo mirno kao i prije, ali se inilo sivim pod oblacima. Ribar
zadrhta kad je iver opet iskoio iz dubine.
to je? to to ona sada eli? upita iverak.
Molim za oprotenje ree ribar slabanim glasom ali bi
sada da ivi u velikim dvorima od kamena.
Ve ih ima uzvrati iverak te uroni u dubine.
Kad je ribar doveslao kui, imade to i vidjeti: umjesto kuice
59

ondje se izdizali veliki dvori od kamena. ena mu mahala s jednog

prozora na kuli.
Pouri se viknu ona da vidi to sam dobila. Divno je
ovdje unutri.
Ribar potra preko dvorita u zamak. Prva velika prostorija u
koju je uao bila sva u bogatim sagovima; stolovi i stolice bili od
vrsta mramora; na policama stajali pehari od zlata i srebra.
Imamo i koutnjak lijep kao i dvorac govorila ribareva
ena, uzbuena. I vonjak, po vrhu. Pljesni rukama, muu, i
pojavit e se sluge. Ima ih mnogo.
Napol u strahu, ribar pljesnu rukama, i odmah se na zapovijed
pojavi dvanaestak razliitih slugu.
ivei u takvu sjaju, ribar je gotovo promijenio svoje gledanje
na sve, navikao se da bude sluen i da jede srnetinu.
Vrlo smo sretni ree svojoj eni. Moemo ovdje
zadovoljni i sretni provesti ostatak ivota.
To emo jo vidjeti uzvrati njegova ena dok je izdavala
slugama zapovijedi. Vidjet emo, velim.
Mu je uplaeno pogleda, ali ona ne ree nita vie toga dana
nego kakva tri tjedna poslije.
Muu ree ona dodijao mi ovaj hladni sivi dvorac.
Htjela bih da budem kraljica i da ivim u kraljevskoj palai.
Oito si luda kad tako govori doeka njezin mu. Zato
bi htjela da bude kraljica? Zar ti ovo nije dovoljno?
Nije odgovori ona. to je ve na tome ako ti kaem da
ujutro potrai iverka. Naposljetku, spasio si mu ivot. Dat e ti to
god zatrai.
I zanovijetala mu toliko da je otrao dolje na al, samo da
pobjegne od nje. Veslao je opet dok nije doao na ono isto mjesto
gdje je prije triput vidio iverka. Zatim uze dozivati:
Ivere, il prine, to ve bio,
hodi, nevolja me tjera:
jer to god ja reko ili htio,
moja ena drugo smjera.
More vie nije bilo mirno, i mali se amac ljuljao kad je iverak
izronio iz dubine.
to je? to to sada eli? upita iverak.
60

 Ne znam kako da traim proapta jadni ribar drhtei.

Ali hoe da bude kraljica.
Eno je, ve je kraljica ree iverak te uroni opet u
uzbibano more.
Kad je ribar doveslao natrag, nije se vie pred njim uzdizao sivi
kameni dvorac s kulama: sad je ondje stajala krasna palaa od
bijelog mramora, opasana vrtovima neopisive ljepote.
Dok je prolazio vrtovima, lijepi se paunovi naokolo epirili, a
golubovi mu gukali nad glavom. Ne znajui to da misli, ue u
palau i proe dugim sjajnim hodnicima. Nae svoju enu u
kraljevskoj prijestolnoj dvorani, s krunom na glavi kruna joj
dvije stope visoka. Okruuju je dvorani i dvorske gospoe, a vojnici
u purpurnim i srebrnim odorama razmiu se i stoje u redovima pred
njim.
Evo, muu, ja sam kraljica ree ona.
Vidim doeka ribar.
Jedan tjedan ili neto manje, ribar i njegova ena sada
kraljica ivjeli kraljevski, jeli probrano meso i spavali na divnim
mekanim posteljama, i ribar poeo prihvaati da je njegova Sibila
kraljica i da je kao takvu moraju dvoriti i sluiti.
Vrlo smo sretni ree on jedne veeri dok je s njome etao
vrtovima. Moemo ovako, zadovoljni i sretni, proivjeti ostatak
ivota.
To emo jo vidjeti na to e Sibila jer sada bih ja da
budem carica.
Ti si sila s uma uzviknu ribar te umalo to natrake ne
pade u jedan izmeu studenaca. Sasvim si poludjela!
Ujutro e odmah odveslati onamo nastavi njegova ena
kao da nije nita ula i traiti to velim. Iverak ne moe odbiti.
Nakon besane noi koju je proveo raspravljajui sam sa sobom,
ribar u rano jutro sie na obalu. Uao je u amac i odveslao na ono
mjesto gdje je etiri puta vidio ribu. Zatim uze dozivati:
Ivere, il prine, to ve bio,
hodi, nevolja me tjera:
jer to god ja reko ili htio,
moja ena drugo smjera.
Ovaj put valovi na moru bijahu tako visoki te je prijetila opasnost da
61

prevrnu mali amac, a more bijae crno i estoko kad je iverak

krenuo prema njemu.
to je sada upita iverak. to sad hoe? Ribar se toliko
bojao da je jedva protiskivao rijei. Naposljetku promuca:
Hoe da bude carica.
To ve jeste ree iverak i nestade, proguta ga golem val.
Kad je ribar odveslao natrag, vidje da je bijela mramorna
palaa obloena zlatom i alabastrom i da na ulazu vojnici i straa
dre strau ukrtenih maeva.
Gotovo klonuo od straha, ribar proe kroz mnoge hodnike dok
nije doao do ene, koja je sjedila na zlatnom prijestolju. Plat joj
blistao od mnogih smaragda. Na glavi joj kruna via od prijanje, a u
ruci joj ezlo optoeno dijamantima.
Tako, sad si carica ree ribar a koljena mu klecala.
Jesam, sad sam carica doeka ona ali sam ve sita ove
zemaljske moi. Gledam u sunce, a ne mogu mu izmijeniti tok.
Gledam u mjesec, a ne mogu ga smanjiti. Muu, htjela bih da budem
svemogua. Onda bi se preda mnom klanjali sunce, mjesec i
zvijezde.
To je sasvim nemogue proapta mu, samrtniki blijed.
Budimo sretni i zadovoljni ovim to ve imamo.
Kao carica nareujem ti da govori s iverkom odsijee
njegova ena. Ne moe ti odbiti, jer si mu jednom vratio ivot.
Ribar se okrenu. Otiao je iz palae i siao na obalu. Odveslao
je na amcu do onog mjesta gdje je posljednji put vidio iverka. A
onda uze dozivati:
Ivere, il prine, to ve bio,
hodi, nevolja me tjera:
jer to god ja reko ili htio,
moja ena drugo smjera.
Oko njega more kipjelo, crno i bijesno; na tamnom nebu munje
oblake parale; vjetar zavijao kao opor gladnih vukova. Ribar bio
uplaen kao nikad prije u ivotu.
Ali, kao i prije, pojavio se iverak iz uskipjelog mora.
to je? to sada eli? upita iverak.
Ribar, koji je jedva mogao govoriti, promuca:
Htjela bi da se pred njom klanjaju sunce, mjesec i zvijezde.
62

Zastao je, nije mogao dalje.

Ona nije drugo nego ono to je bila ree iverak. Nai e
je u svinjcu.
Kad je ribar doveslao natrag, nestalo mramorne palae: umjesto
nje ondje stajao svinjac, a pokraj njega stajala ribareva ena.

63

Hrabri mali kroja

(po Grimmu)
Ono vam neko bio malen kroja to je iz dana u dan sjedio
kraj prozora i io. Obino je sjedio podvijenih nogu na svome
tronocu: kako je bio niska rasta, taj mu je poloaj najvie
odgovarao.
Jednoga sunanog popodneva malog krojaa mamilo da ostavi
posao i da kua malo pekmeza to ga je kupio od seljakinje. Ali, na
njegovu alost, tek to je dohvatio kruh i poeo da razmazuje slatki i
mirisni pekmez na kriku kruha, kadli se oko njega uzlijetao itav
roj muha.
Evo vam, proklete napasnice! uzvikao se kroja, bijesno
tjerajui muhe komadom sukna.
Na svoje zadovoljstvo, kad je pogledao dolje na pod, vidje da
je ubio ne manje nego sedam muha jednim udarcem. Zamisli, ree
u sebi, sedam njih jednim udarcem! Oduevljen, presta iti kaput
to ga je io te okrenu da sebi naini irok pojas. Kad ga je dovrio,
a prije nego to e se njime opasati, ui na nj slova to sastavljaju
rijei: SEDAM JEDNIM UDARCEM.
Svijet treba da zna o mom junakom djelu, kaza u sebi.
Neu ekati ni aska, nego u krenuti u svijet. I uze komad sira iz
kuhinjskog ormara da mu se nae na putu.
Kad je izbio na cestu izvan grada, zastade na asak da predahne
i da uzme malu smeu pticu to se bila zaplela u oblinjem trnjaku.
Ti e mi biti pratnja, ree i paljivo stavi pticu u dep.
Veselo zvidukajui, poe se penjati putem to je preko planina
vodio u svijet s one strane.
Ne vrhu prvog brijega iznenadi se kad je naiao na golemu
nezgrapnu priliku koja bijae dvadesetak puta vea od njega. Div,
jer to je oito bio div, gledao dolje niza stranu i opazio krojaia tek
kad ga je ovaj pozdravio.
Nisam mislio da u svoja putovanja dijeliti s nekim takvim
kao to si ti ree kroja mjerei diva pogledom odozgo dolje.
to veli na to?
Velim da si mali bezobraznik riknu div. Takvog
patuljka mogu noktom otkvrcnuti.

64

 Ma nemoj mi rei odvrnu krojai veselo. I otkopa

kaput te pokaza divu svoj pojas.
Sedam jednim udarcem, sricao div polako. Mislei da su to
bili ljudi to ih je kroja dokusurio, div pogleda dolje te odlui da se
prema njemu odnosi sa vie potovanja.
Dobro je ree div koji ba ne bijae brz na misli.
Predloit u ti neto. Mjerit emo snagu, pa da vidimo. Bude li
valjan, povest e te kui, svojoj brai.
U redu! doeka krojai.
Div dohvati poveliku stijenu te je uze stiskati akom dok iz nje
nije voda procurila.
Hajde sada ti pozva ga div.
Hou prihvati kroja, te i on toboe uze stiskati stijenu, a
zapravo je stiskao meki sir.
Vrlo dobro prihvati div kad je vidio kako se kaplje
cijede. A sad gledaj! nastavi div te dohvati stijenu i hitnu je
tako daleko i visoko da je izgledala kao oblutak kad je pala na
zemlju.
A sada ti za mnom to isto pozva ga div.
U redu doeka mali kroja. I okrenuvi se naas, izvadi
pticu iz depa i baci je uvis. A ptica, obradovavi se slobodi, vinu se
u visinu i brzo je nestade.
Svatko moe baciti kamen mirno e krojai. Ali kako
god uzme, kamen opet padne za zemlju. Moj je baen tako daleko i
visoko da i ne vidi gdje padne.
Vrlo dobro prihvati div ali da vidimo sada moe li
podii teak teret. To e zaista biti dokaz snage.
I prie golemu hrastu to ga je munja oborila.
Evo ree sad u podii stablo.
A ja u grane, jer one su kudikamo tee samosvjesno e
mali kroja.
Ali kad se div okrenuo da podigne stablo na golema ramena,
kroja skoi meu lie. Tako je div posrtao nosei cio teret i jo
krojaa po vrhu.
Kad div vie nije mogao izdrati, povika:
Ja u spustiti svoj kraj.
Spusti odgovori kroja te iskoi iz lia i granja prije
negoli je drvo tresnulo o zemlju. Ja bih mogao jo, ali ne mari.
Uostalom, ja sam ih ubio sedam jednim udarcem.
65

 Bit e bolje da poe sa mnom mojoj brai ree div kad

je doao da daha. Bit e im drago da se sretnu sa tako snanim
maliem.
I povede krojaa niz padinu pa onda u veliku spilju gdje su
dvojica divova sjedila za veerom.
Mali kroja veselo im se nasmijei, a kad su oni poveerali
svaki cijelu peenu ovcu prvi div pokaza mu postelju u kojoj e
noiti.
Kroja nae da je postelja velika i neudobna, pa kasnije, kad je
hrkanje trojice divova ispunilo peinu, on se izvue iz postelje te
otpuza pod stol, i tu provede no.
Rano ujutro, jo za mraka, divovi se probudie.
Rijeit emo se toga malia ree prvi div prije nego se
prihvatimo posla za ovaj dan.
I uze svoju toljagu te usmjeri moan udarac po postelji:
dokrajio bi krojaa da je ovaj ostao spavati ondje.
Glasno se smijui, divovi zadovoljni krenue u umu. A mali
kroja bijae daleko od smrti. I on bijae zadovoljan kad se probudio
te ubrzo nastavio put. Kad je prolazio kroza umu naie na trojicu
divova te ih pozdravi kao stare prijatelje. Uplaili se oni kad su
vidjeli krojaa iva i zdrava te nagnuli u bijeg.
Osokoljen, kroja uze put pod noge i tako je iao dok nije
naiao na oblinji grad. Proavi kroz gradska vrata, brzo se naao
na dvoritu kraljevske palae.
Umoran poslije duga hoda, a nemajui novca, kroja sjede uza
zid i zaspa.
Dok je spavao, neki kraljevski slubenici naioe na njega i
proitae rijei na njegovu pojasu: SEDAM JEDNIM UDARCEM.
Moramo to odmah javiti kralju rekoe meu sobom.
Treba nastojati da se tako hrabar ratnik bori na naoj strani.
Svakako ga elim vidjeti ree kralj kad su ga obavijestili.
S takvim ovjekom na naoj strani, nai e se neprijatelji bojati i
da ponu borbu.
Mali kroja obea kralju da e ga dobro sluiti, a kralj mu dade
lijepu kuu i kesu zlatnika. Ali kako je vrijeme odmicalo, vojnici
kraljevskih eta postadoe zavidni maliu.
Svi emo otii ree kralju njihov zapovjednik ako nas
ne oslobodi njega.
Ne mogu ostati bez sve svoje vojske zbog jednog stranca
66

kaza kralj. Ostavite to meni, ve u ja nai rjeenje.

I pozva krojaa.
Zbog tvojih velikih djela i zbog tvoga junatva poe kralj
kad je mali stajao pred njim odluio sam da ti dam najvaniji
zadatak. Ako uspije, dat u ti svoju ker za enu i jo polovicu
kraljevstva po vrhu.
Samo mi recite koja je to zadaa doeka mali kroja.
U umi su dva diva strahovite snage nastavi kralj. U
jednog je i drugog crvena kosa i brada. Ve godine i godine kradu
nam stoku i desetkuju vojsku, to jest, ako uope moemo vojsku
privoljeti da ide na njih. Oslobodi nas tih divova, pa e imati svoju
nagradu.
Vai! ree mali kroja i krenu jo istog dana.
Kad je doao do ruba ume, uplaenim vojnicima, koji su ga
pratili, naredi da ostanu gdje jesu.
Izvrit u to djelo sam ree i ode naprijed, u umu.
Nakon kakva dva sata hrabri mali ugleda crvenokose divove
kako spavaju pod drvetom. Njihovo hrkanje bijae kao da rie opor
lavova. Poto ih je gledao neko vrijeme, kroja se sae i tiho napuni
depove kamenjem. Kad je to uinio, oprezno se pope na drvo i
smjesti se na grani to je divovima visila nad glavom. Uzevi aku
kamenja, mali ih pusti da padnu jednom divu na glavu. Div se od
toga probudio i poeo da mrmlja protiv onoga to je jo spavao.
Zato me gnjavi riknu on. I uze drmati usnulog dok se
nije probudio.
Ne znam o emu govori pospano e tako probueni.
Pusti me na miru.
Obojica zatim opet legoe, a kroja nastavi to je naumio. Ovaj
put okrenu svoj pljusak kamenja na drugog diva, tako te je sada taj
drugi mrmljao. Kad su opet zadrijemali, mali kroja baci na obojicu
velik otar kamen, i ubrzo divovi uhvate jedan drugog za guu.
Tako su se tukli poteui velike stijene jedan na drugoga:
bijahu im to kao toljage u borbi. Siguran gore na svome drvetu, mali
kroja ekao dok obojica ne padoe na tlo, ne miui se: bijahu
mrtvi.
Kad je kralj uo vijest, nije ba bio zadovoljan, ali je svakako
bio zahvalan krojau to ga je oslobodio divova.
Ima jo jedna zadaa to bih htio da je izvri ree kralj.
to je to? upita mali kroja.
67

 U istoj umi gdje si ubio dvojicu divova nastavi kralj

ivi jednorog. Ta je zvijer ubila mnoge moje lovce, a nitko joj dosad
nije doskoio. Ako uspije, dobit e moju ker i jo polovicu
kraljevstva.
Dobro je veselo doeka kroja.
Kad se naao u umi, mali uze da slijedi tragove jednoroga.
Kad je doao u blizinu ivotinje, kroja se pobrinuo da bude ispred
kakva drveta, a onda poe izazivati.

Riknuvi, jednorog spusti svoj jedini rog te se zaleti da probode

krojaa. Ovaj nije drugo ni ekao nego to. Vjeto je skoio u stranu,
tako da je jednorog zabio svoj rog u drvo.
Za malog krojaa bilo je jednostavno da uhvati ivotinju tako
to joj je otpilio strani rog.
Kralj je jedva prikrio svoje iznenaenje kad se kroja pred njim
pojavio s jednorogom bez roga.
Uspio si gdje su drugi promaili ree kralj. Uini mi
jo jednu uslugu, i nagrada je tvoja.
Kroja je prikrio svoje razoaranje: Kakvu uslugu? upita
on.
U istoj umi ivi divlji vepar ree kralj. Ta je ivotinja
tako bijesna da gazi ene i djecu. Uhvati je ivu, i kraljevna je tvoja
68

bez daljnjeg odlaganja.

Kao i prije, kroja je otiao u umu sam. Kad ga je divlji vepar
opazio, zaletje se na nj zapjenjenih usta i iskeenih zuba deraa.
Spretni kroja uskoi u kapelu to bijae u blizini, a vepar za njim.
No, domiljati je kroja brzo skoio na prozor te iskoio van, a
vepar uletio u kapelu. Kroja, vani, bre-bolje za njim zatvori i
zakljua vrata. Bijesna ivotinja, teka i bespomona, nije mogla
kroz prozor van. Tako vepar bijae uhvaen.
Sada kralj nije vie mogao odlagati: sutradan se kroja i lijepa
kraljevna vjenae, i bijae veliko slavlje.
Sve je krojau ilo na ruku dok jedne noi, poto se dobro
najeo, kroja ne pone u snu buncati. Zakrpaj mi, mome, ovaj
kaput! mrmljao kroja, nemirno se bacakajui. Zakrpaj ga,
zakrpaj!
Kad je ula te i sline rijei, kraljevna se odmah dosjeti to
znae, te odjuri da kae ocu.
Pa on je najobiniji kroja zajeca ona.
Kralj je uze tjeiti kako je najbolje znao.
Ostavi noas vrata otvorena ree joj. im kroja
zaspi, navalit e moji vojnici te mu glavu odrubiti.
Ali je to uo jedan krojau odani dvoranin pa mu to prenio.
Ah, tako li je to... doeka mali kroja.
Te noi pretvarao se da spava. Tek to je naslutio vojnike vani,
povika:
to! Sedam sam ja njih jednim udarcem. I dva sam diva
ubio! I jednorogu sam doskoio! I divljeg vepra uhvatio! Pa da se
onda bojim tih jadnika vani?
Kad su uli te rijei, vojnici zapadoe u strah te podbrusie pete
i vie se nisu pokazivali. A kroja ubrzo zatim postade kralj. Kako
mu se nitko nije usudio protiviti, imao je dugu i mirnu vladavinu.

69

Zlatokosa i tri medvjeda

(po Southeyju)
Bila jednom tri medvjeda: tata medvjed, mama medvjedica i
njihov mali bebek medvjedi. ivjeli su u lijepoj kuici usred ume.
Bila je to uredna mala kua, s lijepim vrtom u kojem su rado sjedili
za sunanih dana.
Tata medvjed uzimao novine da vidi to ima novo u velikom
svijetu. Mama medvjedica uzimala svoje pletivo koje, ini se, nikad
da zavri. A bebek medo bio malen da bi ita drugo poinjao osim
igre: valjao se on po mekoj zelenoj travi te igrao velikom loptom.
Iz svega izlazi da su medvjedi bili zadovoljna i sretna obitelj:
tata medvjed samo zabrundavao kad bi mu novine pale u blato, a
mama medvjedica kad bi joj se pletivo oparalo. Bili su oni i uredna
obitelj: svako od njih imalo vlastitu zdjelu, stolicu i postelju. Tata
medvjed, kako bijae najvei, imao najveu zdjelu, najveu stolicu i
najveu postelju.
Sve mamine stvari bile srednje veliine, jer je i ona bila takva.
Nije teko pogoditi tko je imao sve najmanje: bebek medo, dakako.
medo imao najmanji tanjur, najmanju stolicu i najmanju postelju.
Ne bih htio uvijek biti mali znao bi zacikati medo.
Ali to god on rekao, otac i majka zvali ga mali, i uvijek je
imao najmanje ak i zdjelu s kaom. A medvjedi alio, jer je
tako volio kau.
Vele da medvjedi izmeu svega najvie vole med. Ali ova tri
medvjeda najvie voljela zobenu kau s vrhnjem.
Svakog jutra majka medvjedica izvukla bi veliki lonac i
napravila kau. Kad bi kaa bila gotova, ona bi je vadila eflom i
punila zdjele, koje bijahu uvijek dobro oprane i otrte poslije jela.
Rano jednog jutra sunce tako zasjalo da su medvjedi odmah
htjeli van. Ali je majka medvjedica ve skuhala kau i razdijelila je
u tri zdjele.
Kaa je prevrua ree mama ugodnim mekim glasom.
Mislim da se moemo proetati dok se ne ohladi.
A tata medvjed potvrdi jakim oporim glasom: Da, tako
emo uiniti.
Medo pak doda tankim glasiem: Hajdemo odmah.

70

I tako su krenuli u etnju umom.

Tek to su izili iz kue i malo odmakli, naie djevojica
krupnih modrih oiju i svijetle kose. Zvala se Zlatokosa.
Tko li ivi u toj lijepoj kuici? upita se djevojica im je
vidjela kuu. Otila je ravno na vrata i poela okretati ruku. Ljudi
ponajvie zakljuavaju vrata kad iziu. Sigurno su i ova
zakljuana.
Ali, na svoje iznenaenje, nae da se ruka okree i da se vrata
otvaraju. Svojim krupnim oima Zlatokosa zagleda unutra. asak je
oklijevala na kunom pragu. Bi li unutra ili ne bi? Najposlije odlui
te ue.
Kakve li uredne i lijepe sobe! u sebi e Zlatokosa ogledajui
se naokolo. A tu je i stol prostrt za doruak. Oh, kako sam gladna.
Toliko je ve vremena to nisam jela.
I skoi k stolu te uze najveu licu. Samo da kuam, pomisli.
Nije to bilo ba lijepo ponaanje, zar ne? Vi ne biste tako, zar
ne? Vi ne biste uli u neiju kuhinju i ne biste kuali kau.
A eto, Zlatokosa je upravo to uradila, i nije pomislila da je
nepristojna. Najprije je dohvatila jednu licu, zatim drugu, a oi joj
se irom otvorie kad je udahnula divni miris kae.
Kaa je u najveoj zdjeli bila prevrua, i djevojici se lice
malko iskrivi. Ona u srednjoj bijae takoer daleko od ohlaene, te
djevojica i opet iskrivi lice. Ali zato kaa u maloj zdjeli bijae ba
onakva kakva treba biti, i Zlatokosa se zadovoljna nasmijei.
Zagrabila je licom i poela jesti.
Kad je pojela svu kau, Zlatokosa pomisli kako bi sada bilo
lijepo sjesti. Najprije sjede na najveu stolicu, ali je ta bila prevelika
i pretvrda, i zato brzo sie.
Zatim prijee na srednju. Ova je svakako bolja! ree i sjede
na nju. Ali je premeka za me. Kako je ovo udno mjesto s
razliitim zdjelama i stolicama. Da kuam kakva je ova mala
stolica.
I ode onamo. Bila je to mala stolica malog meeta. Djevojica
sjede, ali nije pravo ni sjela kadli se najedanput ou straan kripav
zvuk. Zlatokosoj noge skoie uvis kad se pod njom poela stolica
lomiti.
Nita se tu ne moe, u sebi e Zlatokosa kad je ustala. Pa
gdje mogu nai mjestance na kojem bih se malko odmorila? Mislim
da mi valja pogledati gore.
71

Tako je krenula uza stube, u spavaonicu: tu, na svoju veliku

radost, vidje tri postelje: veliku, srednju i malu.
Pogledat u sve tri, ree u sebi. Tako i uini. Najprije okua
veliku, domainovu postelju.
Ali, ovako ili onako, postelja joj ne bijae ona prava. Jastuci i
sve drugo previsoko, a sama postelja prevelika. Zlatokosa se vrtjela i
prevrtala u njoj.
Zaista je previsoka ree naposljetku. Kakva li e biti
slijedea? Moram okuati.
Srednja postelja, dakako, bijae bolja. Nije bila tako visoka, ali
ni ta ne bijae ona prava. Zlatokosa se nije ni u njoj dugo zadrala,
jer joj se mala, na kraju, inila najpovoljnijom.
I tako djevojica lee u najmanju postelju, i drijem joj brzo
sklopi oi.
Dok je Zlatokosa spavala, medvjea se obitelj vrati kui. Sve
troje preklopio umor i glad, tako te su odmah sjeli za stol da jedu
svoju kau.
Netko je kuao moju kau ree tata medvjed oporim
glasom.
I moju je kau netko kuao pritae mama medvjedica
mekim glasom.
Netko je bio i na mojoj kai i svu je pojeo javi se
medvjedi sitnim glasom.
I pokaza praznu zdjelu da potvrdi svoje rijei. Mami
medvjedici se obraz nasumorio, a tako i tati medvjedu. Medo pak
bijae ljut ali i alostan, jer je, na kraju, njegova kaa nestala.
Pogledaj moju stolicu ree tata medvjed oporim glasom.
Netko je sjedio na njoj.
I na mojoj nadoveza mama mekim glasom.
Netko je sjedio i na mojoj stolici i svu je slomio nastavi
medo sitnim glasiem.
Poslije svega nije udo to su se medvjedi poeli pitati to e
nai gore kad se uspnu stubama.
Netko je leao u mojoj postelji povika medvjed oporim
glasom tek to su uli u spavaonicu.
I u mojoj nadoveza meka mekim glasom.
Doite vidjeti sitnim e glasom mee kad je na njega
doao red.
Dooe pogledati, a imali su to i vidjeti. Vi, dakako, znate tko
72

je ondje leao. Zlatokosa! Mee rairilo oi dok je gledalo u

postelju.
Netko spava u mojoj postelji, doite vidjeti oglasi se mee
tankim glasiem.
Sad su medvjedi sve znali. Znali su tko je pojeo kau, tko je
slomio stolicu, tko je razmetnuo njihove postelje.
Ali Zlatokosa nije znala da oni znaju sve, jer je spavala.
Tri medvjeda prijekim okom gledala dok su stajala kraj
postelje. Medvjedi su bili zaista dobroudni, ali su ipak osjeali,
sasvim pravo, da to gledaju nepristojnu djevojicu.
Tko zna to bi bilo da mala Zlatokosa nije otvorila oi. Ali ih je
otvorila. I da vidjeste straha! Uplaila se ona toliko da je gotovo
premrla.
to li je oekivala da e vidjeti? Zacijelo ne tri medvjeda.
Skoila je i potrala niza stube pa van iz kue. Trala je koliko su je
noge nosile. A oni? Moda su joj samo eljeli rei da e joj oprostiti.
Ali Zlatokosa nije ekala. ak nije stala da im mahne. Samo je
trala i trala sve do svoje kue. I nikad vie, nikad, nije ula u tu
umu.

73

Guarica
(po Grimmu)
Bila jednom obudovjela kraljica u godinama koja je imala
lijepu ker. Kad je ki odrasla, obeae je lijepom kraljeviu
susjedne kraljevine.
Prije nego to je otpremila ker na put, stara kraljica dade joj
konja zvao se Falada koji je znao govoriti, i rupi na kojem
su bile tri kaplje njezine kraljevske krvi.
uvaj uvijek ovaj rupi ree stara kraljica, koja je
voljela svoju ker jedinicu. uvaj ga, jer dok ga ima, nee ti biti
vee nesree.
Zatim joj dade lijepih darova u srebru i zlatu i kutiju
neprocjenjivo vrijednih dragulja.
Ovi su ti darovi miraz, drago dijete ree kraljica. A da
imadne drutva na putu, jedna od mojih slubenica pratit e te na
konju.
Majka i ki pozdravie se, te kraljevna odjaha na Faladi s
djevojkom koja je jahala na neuglednu jahaem konju.
Poto su preli nekoliko milja, kraljevna zatrai da djevojka
sjae i donese vode iz potoka.
Na njezino iznenaenje djevojka odmahnu glavom te odbi da
sjae.
Ako ste toliko edni ree ona sjaite pa sami
zagrabite. Ne vidim razloga zato bih vas ja sluila.
Plemenita kraljevna ne ree nita na te rune rijei, nego sjaha
te ode na potok. Kad se nagnula nad vodu, tri kaplje krvi na njezinu
bijelom rupiu apnue: Zlo je to. Da ti majka zna, srce bi joj
prepuklo.
Nastavile djevojke put, ali ne izmijenie meu sobom ni rijei,
sve dok kraljevna ponovno ne osjeti e. Kad su dole do vode,
kraljevna zaustavi konja te se obrati djevojci:
Molim te sii i zagrabi mi vode ovim zlatnim peharom.
Nisam vaa slukinja da vas sluim odvrati djevojka
nabusito. Ako ste edni, idite sami na rijeku.
Plemenita kraljevna sjaha te ode na rijeku. Kako se sagnula da
zahiti vode, tri kaplje krvi na njezinu bijelom rupiu proaptae:

74

Zlo je to. Da ti majka zna, srce bi joj prepuklo.

Kraljevna nita ne ree. Nego, kako se jo vie nagnula, bijeli
joj rupi ispade iz njedara, pade u vodu i vie ga ne bijae.
Vidjevi to se dogodilo, zla djevojka pobjedonosno se
nasmija.
Sad ste sasvim u mojoj vlasti uzviknu ona.
I prisili svoju kraljevsku gospodaricu da s njome izmijeni plat
i ruho. Zatim zla djevojka uzjaha njezina konja Faladu, a kraljevni
naredi da uzjaha smee kljuse.
Ubit u te ree potom ako mi sveano ne obea da
nijednom ljudskom biu nee odati ovo to se dogodilo u umi.
Ustraena, kraljevna sveano obea da e utjeti, i tako njih
dvije nastavie put. Sutradan stigoe pred kraljevsku palau.
Kraljevi je iziao pred njih, da pozdravi svoju buduu enu. Pokraj
njega stajao kralj, ljubazan postariji ovjek s dubokim plavim oima
kojima je malo to izmicalo.
Kad je lana kraljevna vidjela kako ih kralj gleda, ree bahato:
Ova prosjakinja nije vana. Naila sam na nju putem.
Sposobna je samo za male dunosti.
Ako je tako prihvati kralj onda moe pomoi naem
Konradu da uva guske. uvanje gusaka nije velik posao.
Kako su pripreme za svadbu odmicale, lana je kraljevna imala
samo jednu brigu. Znala je da Falada govori pa se bojala da bi konj
jednog dana mogao otkriti pravu priu.
Imam jednu molbu ona e kraljeviu. Htjela bih da
danas smaknu moga konja. Samo me zbacivao na putu, opasan je i
beskoristan.
Prava kraljevna krupne suze ronila kad je ula sudbinu svoga
konja.
Nemoj pokopati konjsku glavu ree ivoderu.
Umjesto toga, kad padne mrak, prikuj glavu nad gradskim vratima,
tako da je uvijek mogu vidjeti kad onuda prolazim u polje.
ivoder primi zlatnik koji mu dade prava kraljevna, i nou
prikova Faladinu glavu nad gradskim vratima. Ujutro je prava
kraljevna prolazila s guskama kroz gradska vrata, gonei svoje jato
pred sobom. Ah, Falada, kako sam nesretna! ree kraljevna
gledajui gore. A Faladina glava ozgo odgovori:
Oh, kraljevno, sudbe klete:
75

da ti majka znade sada,

presvisla bi s tekog jada.
Konrad, momi to uva guske, pogleda u udu u svoju drgu, ali
ona ne ree nita.
Tek to su doli u polje, prava kraljevna prosu svoju zlatnu
kosu, koja bijae lijepa i fina kao svila. Konrad nije mogao odvojiti
oiju od kose.
Daj mi jedan uvojak naposljetku e on.
Kad je kraljevna odbila, on bi sam iupao koju vlas da
djevojka nije zapjevala:
Blagi vjetre, doi, puhni.
momku eir sad otpuhni.
Na svoju nevolju Konrad osjeti kako mu se eir smaknuo s glave i
poletio uvis otpuhnuo ga vjetar do sredine polja. Lovio ga on i
trao, i dok se tako nagonio da uhvati eir to se poljem koturao,
kraljevna je stigla da splete kosu i da je uzdjene.
Neu vie da uvam guske s takvom kao to si ti naljutio
se Konrad.
Te veeri otiao kralju i sve mu rekao.
Ba neobino ree kralj. No, valja mi samome onamo
da vidim to je.
I naredi Konradu da ujutro ide na posao kao obino.
Kad su njih dvoje sutradan prolazili kroz gradska vrata, kralj je
ve bio ondje, sakriven. Vidio je kako guarica gleda uvis prema
konjskoj glavi i uo kako ona kazuje: Ah, Falada, kako sam
nesretna.
uo je kako joj konjska glava ozgo odgovara:
Oh, kraljevno, sudbe klete:
da ti majka znade sada,
presvisla bi s tekog jada.
U nekoj udaljenosti slijedio je Konrada i guaricu na livadu. Kad je
djevojka rasula kosu, vidio je kako je ta kosa zlatna i fina poput
svile. A kad je Konrad htio da iupa koju vlas, uo je kako djevojka
pjeva:
76

Blagi vjetre, doi, puhni,

momku eir sad otpuhni.
Nato je momak morao u trk da uhvati eir to se poljem koturao.
Te veeri kralj pozva guaricu te je upita:
Zato ini te neobinosti?
Oh, gospodaru uzviknu ona ne smijem vam rei, jer
sam sveano obeala da nijednom ljudskom stvoru neu govoriti o
tome.
Onda dri svoje obeanje ree kralj. Ali e ti srce
prepuknuti ako ne kae. Iskai svoj jad u ovu eljeznu pe.
I kraljevna se uvue u golemu pe, a mudri stari kralj stade
pokraj pene cijevi, tako da je jasno uo njezine rijei: Nitko na
ovom svijetu ne moe mi pomoi. Ja sam uistinu kraljevska ki,
kraljevna od roenja, a moram teko raditi, dok je izdajnika
slukinja uzela moj ogrta i moje ruho i zauzela moje mjesto. Ne
mogu prekriti danu rije, tako da zauvijek moram ostati
guaricom.
Ujutro kraljevna umjesto svojih dronjaka nae plat od sjajne
svilene tkanine i drugo ruho, sve na kraljevu zapovijed jer je kralj
sada znao svu istinu. S tim platem i draguljima to su sjali u
njezinoj kosi, kraljevna bijae jo ljepa lijepa kao sunce. Stari
kralj doe da je odvede u veliku dvoranu za gozbe. Bila je kraljevna
tako sjajna u svojoj ljepoti da je lana kraljevna nije prepoznala.
Sjedi pozva je kralj i smjesti je do svog sina.
A sada obrati se lanoj kraljevni koja je ondje sjedila i
smijeila se samouvjereno kai to bi uinila djevojci koja je
prevarila svoju gospodaricu i bila spremna oteti joj mua.
Pa, odrubila bih joj glavu.
Dobro si rekla prihvati kralj te naredi svojim vojnicima
da je zgrabe i vrgnu u tamnicu.
Zatim se obrati sinu:
Ova plemenita djevojka koja sjedi do tebe jest zarunica
koja ti je namijenjena.
Kraljevievo srce ispuni radost na te rijei, svega ivota nije
vidio takvu ljepojku kao to bijae prava kraljevna za koju je
vjerovao da je guarica.
Kraljevni nije bilo potrebe da govori: njezine sjajne oi kao da
mu govorahu sve to je htio znati.
77

 Vjenat emo se sutra ivo e on.

Tako i uinie i bijahu sretni do kraja ivota.

78

Tri brata od zanata

(po Grimmu)
Bio jednom otac to je imao tri sina i nikakva imutka osim kue
u kojoj su ivjeli. Pozva on njih i ree im.
Star sam, a nita nemam to bih vam ostavio osim ove kue.
elim da sva trojica odete u svijet i nauite zanat. Kad se vratite,
vidjet u koji je meu vama najbolje izuio: tome u ostaviti kuu.
Sinovi pristanu; svaki je htio da bude majstor u zanatu to ga je
odabrao. Najstariji odluio da bude kova, srednji brija a najmlai
maevalac. Zatim se dogovore o vremenu kada e se opet sastati kod
kue, pozdrave se s ocem te krenu.
Uspjela su sva trojica, svaki od njih naao vjeta majstora u
koga je mogao izuiti zanat. Najstariji sin postao jednim od
najboljih kovaa u zemlji. Potkivao on kraljevske konje i mislio:
Ne moe izgubiti, dobit e kuu. Srednji postao majstor u svom
umijeu te je brijao samo otmjenu gospodu. I on je, dakako, mislio:
Kua je moja! Najmlai se izvjetio u maevanju te je pobjeivao
u svakom dvoboju. Dobio je, dodue, poneki udarac, ali je stiskao
zube i mislio: Pretrpi, isplati se radi kue.
Kad je dolo dogovoreno vrijeme, braa se vrate i sastanu kod
kue, da ocu pokau to su nauili. Otac ih lijepo doeka.
Hajdemo na cestu ree najstariji brat ondje mi je
prilika.
Tek to su stali uz rub ceste, kadli naiu kola u koja bijahu
upregnuta dva ila vranca: propinju se vranci, tandaraju kola. Kova
potee za njima pa u trku skine jednome konju sve etiri potkove s
kopita te mu udari etiri nove.
Izvrsno uzviknu otac. Da vidimo sada drugoga.
Dok je to govorio skakao zec prema njima.
Ovaj mi dolazi kao naruen ree brija te uze praviti
sapunicu u plitici. Kad je zec naiao, on ga brzo nasapuna i obrija, a
ne zaboravi ni brke mu podrezati.
Nema ta, majstor si u svome zanatu ree otac. Ne
znam, zaista, komu pripada kua. Ali da vidimo i treega.
U taj as udarila kia.
Ne traite zaklona ree najmlai koji bijae majstor u

79

maevanju. Ja u vas zatititi od kie.

I trgne ma i pone njime vitlati nad glavom. Vitlao je tako
brzo da ih ni kap nije okvasila, premda je estoko kia ulila.
Eh, ovo je najbolje od svega presudi otac. Kua je
tvoja!
Ubrzo zatim otac umrije, ali tri brata, kako su se voljeli i
potivali, ostadoe zajedno u kui, i svaki se bavio svojim poslom.
Kako bijahu majstori u svome zanatu, lijepo su zaraivali te se
ubrzo obogatie. Dugo su ivjeli, a kad su prisukali svoj vijek,
zajedno ih sahranie: i u smrti ostadoe zajedno.

80

Aladin i arobna svjetiljka

(iz Tisuu i jedne noi)
Bio neko djeak po imenu Aladin. ivio je u dalekoj Kini.
Umjesto da valjano prione na posao po oevoj smrti, on je radije
provodio vrijeme igrajui se na ulici. Tu ga je naao neobini
stranac.
Taj stranac bijae zapravo afriki arobnjak velikih
sposobnosti, i premda Aladin to nije znao, ipak se prepao kad ga je
stranac potapao po ramenu.
Je li istina da si ti sin krojaa Mustafe? upitao ga stranac.
Istina je odgovori Aladin ali mi je otac umro, i nema,
osim mene, nikoga doma da se brine za moju majku. Sve mi se ini
da smo vrlo siromani.
Tvoj otac preuze stranac bio je moj brat. Uzmi ovo
zlato, odnesi ga majci, i reci joj da u je doi posjetiti.
Je li to opet koja od tvojih pria doeka majka kad joj
Aladin ree to se dogodilo. Ali se sutradan arobnjak pojavi u
njihovoj kui i donese sa sobom jo zlata i mnogo darova.
Ubrzo su Aladin i njegova majka smatrali stranca za svoga
prijatelja.
Kupio sam ti novu odjeu ree arobnjak Aladinu pa
u te odvesti na lijepo mjesto izvan grada.
I tako Aladin i arobnjak krenue zajedno. Putem arobnjak
obea Aladinu da e imati svoju vlastitu trgovinu i ni na emu nee
oskudijevati.
Ili su te ili dok naposljetku ne dooe u neobinu usamljenu
dolinu. Golemo granato drvee prijeilo im put, te se Aladin poe
bojati.
Strie! Kamo me vodi? proapta, ali ga arobnjak samo
pourivae.
Sada, djeae napokon e arobnjak ostani malko
ovdje, pokazat u ti neto od svoje magine moi. Ali najprije saberi
togod prua jer bih htio da naloim vatru.
Aladin uini kako mu arobnjak ree, i ubrzo se drvo poe
dimiti i pucketati. arobnjak baci nekakva jaka mirisa u plamen te
izgovori neke udne rijei.

81

Ba kad je Aladin namjerio da pobjegne, kraj njegovih se nogu

pojavi golema stijena.
Podigni je pomou bronanog prstena zapovjedi
arobnjak i ponovi ime oevo i djedovo.
Jadni Aladin! Kako li je elio da je daleko odatle. Ali nije
mogao nita drugo nego posluati. Kad je vidio duboku tamu pod
stijenom, kriknuo je od straha.
Valja ti dolje ree arobnjak. Uzmi ovaj prsten, uvat
e te od svakog zla. Uzmi dolje blaga koliko eli, a meni ozdo
donesi malu staru svjetiljku.
Aladin silazio i silazio dok naposljetku ne doe do divnih
vrtova gdje je o granama visilo voe od dragulja, crveno, zeleno i
srebrno, a u blizini bile prostrane dvorane, sve bogato ukraene.
Pa to je carsko blago ovdje! zadahtao Aladin dok je
depove punio voem od dragulja.
Kako li je stara i pranjava bila svjetiljka kad ju je naposljetku
naao. Sakrio ju je u nabore svoje svilene halje. Zatim se poeo
uspinjati.
Svjetiljku, daj svjetiljku! viknu arobnjak kad se Aladin
pojavio.
Pomozi mi najprije, pa u ti onda dati svjetiljku ree
Aladin.
Ne, najprije, svjetiljku! Daj mi svjetiljku! zarea
arobnjak.
A kako Aladin nije htio da poslua, arobnjak, bijesan, prevali
stijenu i zatvori izlaz iz podzemlja.
Prolazili dani, Aladin gotovo da presvisne od gladi. I tko zna
to bi bilo da djeak sluajno nije otro prsten to mu ga je dao
arobnjak. Tek to je to uinio, pred njim se stvori golem duh.
Tvoj sam rob, rob prstena! ree duh.
Rob prstena! ponovi Aladin u sumnji. Onda ti
zapovijedam da me iznese odavde.
U tren oka Aladin se naao vani. Bio je slobodan! Kliknuvi od
radosti, poe trati, i sve tako dok nije stigao u svoju ulicu.
Majko! Majko! povika kad ju je ugledao kako ga eka na
vratima. Otari suze, sin ti se vratio.
Kad je uao u kuu, Aladin isprazni depove i pokaza majci sve
divne sjajne dragulje u obliku voa. Na kraju izvue staru, pranjavu
svjetiljku.
82

 Nema u kui nita jela, sine ree njegova majka ujutro.

Ali u moda danas biti sretne ruke te prodati to sam otkala.
Pokuajmo prodati staru svjetiljku na to e Aladin.
Vrlo dobro prihvati njegova majka ali u je najprije
oistiti, da emo postii veu cijenu.
Ali gle! Tek to je prvi put protrljala svjetiljku da je oisti od
praine, pred njima se pojavi golem, golem div.
Ja sam rob svjetiljke ree duh na vama je da
zapovijedate.
Bijae taj duh tako golem da su se Aladin i njegova majka
osjeali kao da su patuljci dok su gledali gore u nj.
Donesi mi togod jela ree Aladin vrstim glasom.
Nikad Aladin nije vidio takve gozbe. Sam je pladanj imao
neizmjernu vrijednost. A na pladnju najbiranije voe, slasna jela od
rie, meso, riba...
Hajdemo, majko, jesti pozva Aladin kad je duh nestao.
Nemoj biti tako uplaena. Odsad nam je srea sigurna.
Ali se Aladinova majka nije utjeila.
Sine ree ona okani se te svjetiljke, jer je ona, moda,
djelo avolje.
Aladin se na to samo smijao, govorei:
Ne brini, majko. Tu je dovoljno hrane za tjedan i vie, a kad
se potroi, prodat u na trgu zlatne tanjure.
Kako rekao, tako uinio. Novcem to ga je dobio kupio je ne
samo obilje hrane nego je neto potroio i na sebe, i uvijek je
kupovao togod nove odjee u kojoj se pokazivao na trgu ili kad bi
se igrao s drugovima.
Tako je ivot tekao kakvih pet godina ili vie dok Aladin nije
odrastao toliko da je valjalo misliti na enidbu i na dom u kojem e
ivjeti sa enom.
Dogodilo se jednog dana da je Aladin uhvatio pogled careve
keri dok su je nosili ulicom u njezinoj nosiljci. Nikad prije nije
Aladin nikog pogledao tako ljupko. U sebi se zarekao da e mu ona
biti zarunicom.
Majko viknu Aladin kad je doao kui, vidio sam
jedinu djevojku na svijetu kojom se elim oeniti. Ona je careva ki.
Zar si poludio doeka majka. Ti da se oeni
carevnom?
ekaj pa e vidjeti na to e Aladin. Odjeni se u
83

najbolje ruho te otii na dvore sa neto ovoga arobnog voa. Kai

caru da je to dar od tvoga sina.
Drhtei o straha, majka poslua. Kad je straa na vratima
vidjela skupocjene darove, pusti je caru na dvore.
Moj sin alje vam malen dar ree Aladinova majka
kleknuvi i pokazavi kutiju s draguljima. Careve su oi poudno
gledale, jer takve ljepote jo nisu vidjele.
Tvoj gospodar prihvaa dar ree car, a Aladinova majka
uzvrati: Moj sin moli za doputenje da se oeni vaom keri...
Da caru nisu oi zapele za onim draguljima, zacijelo bi odmah
naredio da joj odrube glavu. On je oklijevao, a njegov mu ministar
apnu: Zatraite etrdeset zlatnih zdjela uvrh punih takvih
dragulja.
Kad se vratila kui, Aladinova majka ree:
Car je uzeo dragulje, a sada trai etrdeset zlatnih zdjela do
vrha punih dragulja. Pazi, sine, okani se nemogueg.
Nikad preuze Aladin te izvadi i protrlja svoju svjetiljku.
Dok bi dlanom o dlan, duga povorka robova, nosei zlatne
zdjele na glavi, krenu na careve dvore.
Tako bogat ovjek dostojan je moje keri izjavi car kad
je vidio ono silno blago. I naredi svome ministru da objavi
vjenanje.
I tako se Aladin i careva ki vjenae u velikom sjaju i raskou.
Bijae kao da se Aladinova srea zaokruila. Njegova
odabranica, carevna, bijae najljepa ena u svoj Kini; njegova
palaa koju je stekao po duhu iz svjetiljke bijae vea i ljepa ak i
od carskih dvora; imao je najljepe i najbre konje i itavu etu
robova kojima je zapovijedao.
S vremenom postao Aladin voljen i potovan u narodu zbog
svoje samilosti prema siromanima, i esto bijae pozivan da vijea
u dravnom vijeu.
Jednog dana dok je Aladin bio odsutan, naie pogrbljen star
prosjak s itavom vreom sjajnih novih svjetiljaka.
Samo ga ujte! uzviknu carevna, obraajui se svojim
dvorskim gospoama. Tu je starac koji je siao s uma, jer
uzvikuje: Nove svjetiljke za stare! Dat u mu ovu pranjavu staru
svjetiljku to je moj mu dri u svojoj sobi, i dobit u za nju novu
novcatu.
A taj starac to je prodavao svjetiljke bijae onaj lukavi
84

arobnjak, ali u drugom ruhu. Vijest o Aladinovu bogatstvu stigla je

i do njega u Afriku, pa je odmah krenuo u Kinu, nakan da se
domogne arobne svjetiljke.
Kad se jednom domogao svjetiljke, nije arobnjak dangubio
nego je odmah pozvao njezina duha.
Prenesi ovu palau i sve u njoj u Afriku naredi on.
A duh se duboko nakloni i u tren oka prenese palau sa
carevnom u Afriku.
Aladin je imao malo vremena za oajavanje kad se vratio i
razabrao to se dogodilo: carevi su ga vojnici odmah zarobili.
Bijedna varalico! bjesnio car kad je Aladin stajao pred
njim. to si uinio od moje keri?
Dajte mi etrdeset dana da naem svoju dragu enu i palau
ree Aladin. A onda me kaznite smru ako ve mora biti.
Tako je govorio dok ga car ne pusti da ode.
etiri je dana i etiri noi Aladin prolazio zemljom uzalud
traei kraljevnu. Kad je ve izgubio nadu, zalomi rukama u oaju, i
gle! pred njim se pojavi duh iz prstena.
Ah, prsten, prsten! uzdahnu Aladin. Zaboravio sam sasvim
na prsten, a sve sam ga vrijeme nosio!
to zapovijedate, gospodaru? upita duh.
Prijatelju ree Aladin vrati mi carevnu i palau.
To ne mogu doeka duh to moe samo rob iz
svjetiljke.
Onda me prenesi k njima viknu Aladin.
Tek to je to izrekao, kadli se nae kako gleda u vlastitu palau
na zlatnom pijesku, meu palmama. Kako je gledao, ugleda na
prozoru svoju dragu carevnu. Uas bijahu njih dvoje u zagrljaju.
Kad je dola do daha, carevna ree:
Sad znam kako sam bila luda kad sam dala tvoju staru
svjetiljku. arobnjak je uvijek nosi sa sobom.
Moramo nai naina kako da je se opet dokopamo. Kai mi
kako postupa s tobom?
Kao s robinjom odgovori ona u suzama. Ne bih, dragi
muu, smjela govoriti s tobom da je on ovdje. Ali se tek noas
vraa: ako te vidi, ubit e nas oboje.
Kao s robinjom, veli? zamiljeno e Aladin. Onda
noas, kad se vrati, pazi da dobro izvede svoje. Uzmi ovaj praak
za spavanje pa mu ga uspi u au prije nego to mu ulije vino.
85

Carevna pokaza Aladinu zgodno mjesto gdje e se sakriti u

palai, a uskoro zatim eto i arobnjaka.
Te noi arobnjak bijae u dobru raspoloenju. Godilo mu da s
carevnom postupa kao s robinjom. Ubrzo joj naredi da mu natoi
vina. Poto je ispio gutljaj-dva, arobnjak utonu u dubok san.
Vidjevi to, Aladin se iskrade iz svoga skrovita, isuka ma i
arobnjaku odrubi glavu. Zatim Aladin uze svjetiljku to ju je naao
u arobnjakovu ruhu, i dobro je protrlja.
Zapovijedajte, gospodaru ree duh koji se pojavio iz
svjetiljke.
Vrati nas u Kinu zapovjedi Aladin. Neka sve bude
kao to je prije bilo.
Tako se Aladin i carevna opet naoe u svojoj palai na starom
mjestu, i tu su ivjeli u miru i zadovoljstvu do kraja ivota.
A svjetiljka? Za Aladinova vremena stajala je u staklu na
jastuku od crvena baruna, a uvala je dvojica vojnika. Ali tko zna
to je s njome bilo poslije? Tko je sada dri? pitam se.

86

Snjeguljica i Ruica
(po Grimmu)
Bila jednom siromana udovica to je ivjela u kuici na osami.
Pred kuicom bujao vrt, a u vrtu rasla dva ruina grma: jedan nosio
bijele rue, a drugi crvene. Imala udovica dvoje djece, dvije krasne
djevojice; jedna bila poput cvjetova jednog grma, a druga nalik na
cvjetove drugoga, pa im je majka dala ime Snjeguljica i Ruica.
Dvije djevojke bile dobre koliko i lijepe, a voljele se meu
sobom toliko da se nikada nisu razdvajale. Marljivo su pomagale
majci koja je starjela i bivala sve slabija.
Ljeti su donosile iz ume pune koarice jagoda. Ali kad bi dola
zima i snijeg padao u velikim, mekim pahuljama, majka im nije
doputala da idu u umu.
Zatvorite vrata rekla bi im i prinesite stolice vatri.
I natakla bi naoari i glasno im itala dok bi one plele. Do nogu
im mirno spavalo janje, a nad glavom im, na preki, drijemala bijela
grlica.
Jedne takve veeri, kad je sve bilo toplo i mirno u kuici, ou
se kucanje na vratima.
Hajde, Snjeguljice ree majka pogledaj tko je.
Zacijelo kakav putnik trai noite.
Ali kad je Snjeguljica povukla zasun i otvorila, na vratima ne
bijae nikakav putnik nego velik debeo medvjed, koji je proturio
glavu naprijed i rekao:
Pustite me unutra da se malko ogrijem, jer sam napol mrtav
od studeni.
Dakako, pusti ga unutra, Snjeguljice kaza majka. I
jadnom medi treba topline.
Ali je medvjed i dalje stajao na vratima.
Hoete li biti ljubazni pa mi otresti snijeg s lea? zamoli
medvjed.
Nato obje djevojke uzee otresati mu snijeg s krzna. Medvjed,
zahvalan, ue te se prui na rogoini pred ognjitem.
Moe ostati, ovdje koliko eli ree majka dviju
djevojaka i navrati se kad god hoe da se ugrije.
U zoru medvjed ode, gazei dubok snijeg vani. Ali se uveer

87

vrati, a djevojke se toliko oslobodile da su se poele igrati s njime.

Tako se medvjed navraao svake veeri im bi se mrak uhvatio.
Kad je granulo proljee i ptice na granama poele pjevati,
medvjed ree djevojkama:
Sad moram otii od vas, i nee me biti do jeseni.
A kamo e? upita Snjeguljica.
Duboko u umu odgovori medvjed gdje lei sakriveno
moje blago. Zimi, kad je tlo smrznuto, moje je blago na sigurnu. A u
proljee, opak patuljak vreba na nj, hoe da ga ukrade.
Snjeguljici i Ruici bilo ao to medo odlazi, jer su se lijepo
sprijateljile s njime.
Hajte u umu i donesite suharaka ree im majka jednog
jutra. Sad je u umi lijepo kad je sve ozelenjelo, pa ete se malko
rastresti i zaboraviti medu.
Dok su djevojke ile stazom to ju je prekrivala mahovina,
odjednom pred sobom vidjee veliko stablo: lei ono na zemlji,
obaljeno, a sve se neto oko njega koprca i skakue, sad gore, sad
dolje.
To je patuljak apnu Snjeguljica, uhvativi sestru za
ruku. Gledaj, vrak brade zapeo mu u procijep te ondje ostao
uklijeten.
ini mi se da je strano ljut apnu Ruica. Skae s
jedne strane na drugu ba kao psi na uzici.
Mali, kad ih ugleda, poe vikati:
to tu stojite kao dva kipa? Zato mi ne pomognete?
Kako se to dogodilo? upita Snjeguljica, a mali se
razgnjevi:
Glupe ste koliko i radoznale. to vas briga kako se
dogodilo. Nemojte buljiti nego mi pomozite.
Uhvatie ga za kaput i poee vui, ali uzalud. On se pjenio i
bjesnio na njih.
Budi strpljiv prekori ga Snjeguljica. Neto sam
smislila.
Izvue iz depa male noice i odsijee mu vrak brade.
Patuljak, umjesto da bude zahvalan, samo se jo mrgodio.
Segnuo je zatim za vreom punom zlata to bijae sakrivena meu
korijenjem obaljenog stabla, baci vreu na plea te ode ne rekavi ni
hvala.
Sutradan Snjeguljica i Ruica odu na rijeku. Kad su prilazile
88

vodi, ugledaju neto nalik na velika skakavca: skakue prema rijeci,

bijae kao da kani u vodu skoiti.
To je opet patuljak uzviknu Ruica. Pecao je ribu, pa
mu se brada zaplela u povraz.
Na udicu uhvatila mu se povelika riba i poela trzati i potezati.
Upinjao patuljak ne bi li ribu izvukao, ali nita umalo to lovina
nije slabanog ribolovca odvukla u vodu.
I opet nije preostalo drugo nego da mu noicama potkreu
malko brade. Ljutio se on i vikao:
Proklete guske! Sasvim ste me izobliile! Kad je tako
istresao ljutinu, izvue vreu bisera to je bila sakrivena u au te
ode odande ne rekavi ni zbogom.
Istog dana Snjeguljica i Ruica prolazile kamenjarom na putu u
grad, majka ih poslala da neto kupe.
to li onaj orao onako krui zamijeti Snjeguljica kad im
je orao preletio nad glavom.
Oito neto smjera doeka Ruica.
Orao se zatim ustremi na neto za velikom stijenom. U isti as
ue vrisak te pohitjee onamo. Uplaene vidjee kako je orao
pandama epao njihova mrzovoljnog znanca, patuljka, i samo to
ga nije odnio.
Samilosne, djevojke odmah prihvatie ovuljka, pa potegnipovuci, dok ga orao napokon ne ispusti. Kad se patuljak pribrao od
straha, poe na njih vikati:
Glupe guske, pogledajte mi kaput! Nemilo ste potezale da
su rukavi otpali. Zar niste mogle malo pripaziti!
A onda, bez ijedne rijei zahvale, prebaci preko ramena vreu s
draguljima, sakrivenu za jednom stijenom, i nestade.
Kad su djevojke podveer bile na povratku, zatekoe patuljka
kako iz vree istresa drago kamenje na omalenu istinu: ispraznio je
vreu ne pomiljajui da bi tkogod mogao naii. Djevojke zastale i
gledale, a on se izdere kad ih opazi:
to ste izvalile te svoje glupe oi i tu zjake prodajete? Zar
nemate drugog posla?
Vikao je na njih i bjesnio, tako te nije opazio kad je onamo
banuo velik sme medvjed. Htjede patuljak umaknuti odande, ali
bijae kasno.
Potedi mi ivot, dragi medo! zavajka patuljak, drhtei
od straha. Pusti me, evo ti sve moje blago. to e ti ovakav
89

neznatan zalogaj kao to sam ja. Eto ti ovih dviju, to su zalogaji!

Medvjed nije mario za brbljanje zlobnog patuljka, nego tu
opaku grdobu jednim jedinim udarcem ape prignjei na tlo, i
zlotvor se vie ne maknu.
Sestre se, u strahu, vrsto uhvatile jedna za drugu i vrsto
stisnule oi. Medvjeda s kojim su se igrale minule zime nisu
prepoznale sve dok se on nije okrenuo njima, govorei im blagim
glasom:
Budite bez brige, Snjeguljice i Ruice. Zar ste zaboravile
svog prijatelja od zimus?
Kad su otvorile oi, vidjee ne medvjeda nego lijepa
mladia u krasnoj odjei, zlatom protkanoj.
Taj me opaki patuljak zaarao objasni im mladi.
Poto je ukrao mnogo moje blago, ukleo me i osudio da lutam
umom u obliju medvjeem. Samo me njegova smrt mogla
osloboditi i vratiti mi blago. Sad je dobio to je zasluio.
Sve troje, uzbueni, pohitjee kuici na osami, i tu mladi ree
da je zapravo kraljevi.
Mnogo sam mjeseci kaza on volio Snjeguljicu.
Snjeguljica se udala za nj, a Ruica za njegova brata, s kojim se
susrela na kraljevskim dvorima. Ondje su svi sretno ivjeli mnoge
godine. I njihova obudovjela majka smjestila se ondje. Sa svoga je
prozora mogla vidjeti dva ruina grma to ih je donijela sa sobom i
presadila: jedan crveni, a drugi bijeli. Na njezinu radost, grmovi jo
bujnije cvali u kraljevskom vrtu negoli u njezinoj kuici na osami.

90

Postojani kositreni vojnik

(Andersen)
Bilo jednom dvadeset i pet kositrenih vojnika, sve odreda
brae, jer su svi potekli od jedne stare kositrene zaimae. Svima im
bila puka u ruci, svi pogled usmjerili naprijed, svaki se koio u
prekrasnoj crveno-modroj odori. Kad se poklopac skinuo s kutije u
kojoj su leali, prvo to su uli na ovom svijetu bijahu rijei:
Kositreni vojnici! Tako je uskliknuo malen djeak i pljesnuo
rukama: dobio ih na dar o roendanu pa ih poredao po stolu.
Svi vojnici bili udlaku jednaki, samo se jedan jedini malko
razlikovao od ostalih: imae on samo jednu nogu. Kad su ih lijevali,
on bio posljednji, pa za njega, da bude cijel cjelcat, nije doteklo
kositra. Ali je na onoj jedinoj nozi stajao isto onako vrsto kao i
drugi na dvjema, i ba se on proslavio, kako emo evo uti.
Na stolu gdje su stajali poredani, nalazile se i mnoge druge
igrake, a meu njima se najvie isticao prekrasan dvorac od papira.
Kroz male si prozore mogao pogledati u dvorane u dvorcu. Pred
dvorcem bilo sitno drvee oko malena zrcala to je imalo prikazivati
jezero. Po jezeru plovili votani labudovi i u njemu se ogledavali.
Sve je bilo lijepo, ali je najljepa ipak bila djevojica to je stajala
dvorcu na vratima. I ona bila izrezana od papira, ali je imala haljinu
od najfinijeg prozirnog platna i malu, usku modru vrpcu preko
ramena. Na vrpci joj blistava zvijezda, velika koliko cijelo joj lice.
Djevojica ispruila obje ruke, jer bijae plesaica, a jednu je nogu
toliko savila iza sebe uvis da je kositreni vojnik nije mogao vidjeti,
pa je mislio da je i u nje samo jedna noga.
To bi bila ena za me! pomisli vojnik; ali je previe
otmjena: nastan joj u dvorcu, a meni u obinoj kutiji, pa i tu nas se
nabilo dvadeset i pet nije to mjesto za nju! Ali u svakako gledati
da se s njom upoznam!
I oprui se lijepo iza burmutice na stolu, odakle je zaklonjen
mogao dobro promatrati malu, finu damu, koja je i dalje stajala na
jednoj nozi ne gubei ravnotee.
Uveer sve ostale kositrene vojnike pokupe u kutiju, a ukuani
odu spavati. Sad se igrake ponu igrati razliitih igara, posjeta,
rata, a neke okrenu plesati. Kositreni vojnici zveckali u kutiji, jer

91

su i oni htjeli u igru, ali ne mogahu dignuti poklopca. Krcaljka za

orahe poela se premetati, a pisaljka stala kliziti po ploici. Nastala
buka i graja, od nje se probudio kanarinac, pa se i on umijeao sa
svojim glasiem, i to u stihovima. Samo se kositreni vojnik i mala
plesaica nisu s mjesta micali: ona je uspravno stajala na vrhu
prstiju ispruivi obje ruke, a on se ustoboio na svojoj nozi, ne
skidajui ni asak oka s nje.
Uto izbi pono, i pras! poklopac s burmutice odskoi: u njoj
nije bilo burmuta, ve malen crn avolak; bijae tako vjeto izraen.
Hej, kositreni vojnie! povie avolak. Hoe li
oboriti pogled!
Ali se vojnik pravio da ne uje.
ekaj samo! zaprijeti avolak. Vidjet e ti svoje
sutra!
Kad je objutrilo i djeca ustala, kositrenog vojnika postave u
prozor. Bijae li avolak posrijedi ili propuh, ne znam ti rei, ali se
prozor nenadano otvori, a na se vojnik strmoglavi s treeg kata!
Ah, kako je to bio straan pad: nogu je okrenuo ravno u zrak, a
zaustavio se naglavce, na kapi, i tako ostao zabivi bajunetu meu
kamenje na ploniku.
Slukinja i djeak odmah otrae na plonik da ga trae. I
premda su ga gotovo ugazili, ipak im pogled ne pade na nj. Da je
vojnik viknuo: Evo me! sigurno bi ga nali, ali se njemu inilo
neprilino da vie kad je u odori.
Poe promicati kia, sve kap po kap, dok najposlije ne uli pravi
pljusak. A kad minu, eto ti dvojice derana.
Gle kositrenog vojnika ree jedan. Hajde neka plovi!
I nainie amac od novina, postavie u nj vojnika i otisnue
un nizvodu, pustie ga da plovi niz kameni jarak du plonika.
Djeaci pooe sa strane pljeui rukama.
Jao, kakvi su se valovi dizali u jarku i kakva je struja onuda
derala! Ta sva se voda ondje slijevala! Papirni je un skakutao goredolje, katkad bi se i zavrtio naglo i vrtoglavo, i na bi se vojnik sav
potresao, ali je ostajao postojan: on ni da okom trepne, ve gleda
ravno preda se, vrsto dri puku u ruci.
Najednom amac zaplovi pod dugaku dasku nad jarkom, a tu
se sastavila takva tama kakva je u vojnikovoj kutiji.
Kamo li sam to samo dospio? pomisli vojnik. Sve mi je to
onaj avolak umijesio! Ah, da je barem ona mala djevojka sa mnom
92

u unu, pa bio jo i vei mrak!

U taj se as pojavi velik vodeni takor kojemu nastan bijae
ondje pod daskom.
Ima li putni list? upita ga takor. Ovamo s njim!
Ali je kositreni vojnik samo utio i jo vre stisnuo puku.
un otplovi dalje, a takor nadade za njim. Uh, to je krgutao
zubima i dovikivao trijeu i slami:
Drite ga! Zaustavite ga! Nije platio carine! Nije pokazao
putnog lista!
A struja bujala i jaala pa vojnik ve zamijeti danje svjetlo pred
sobom, ondje gdje je daska prestajala, ali ujedno zau tropot koji bi
mogao i junaka uplaiti. Zamislite samo! Jarak se na kraju daske
izlijevao u velik kanal, a to je, dakako, za vojnika bilo opasno kao
to bi za nas bilo da zaplovimo niz velik vodopad.
Sad ve bijae tako blizu stranom vodopadu da se nije mogao
zaustaviti. Kliznu un, a ubogi se kositreni vojnik ukoi to je god
mogao: neka nitko ne rekne da je i okom trepnuo. un se tri-etiri
puta zavrtje i do ruba napuni vodom: nije bilo druge, morao je
potonuti. Kositreni je vojnik stajao do vrata u vodi, a un tonuo sve
dublje i dublje. Papir se sve vie moio, te voda prijee vojniku
preko glave. On pomisli na draesnu malu plesaicu koje vie nikad
nee vidjeti, i u njegovim uima zazvoni:
Naprijed, naprijed, ratnie,
smrti u zagrljaj!
Onda se papir podera, a vojnik propade, te ga u isti as proguta
povelika riba.
Uh, kako je tamno unutri! Jo gore nego pod daskom u jarku. I
tako tijesno! Ali je kositreni vojnik postojan; pruio se koliko je dug
s pukom u ruci.
Riba se praakala i strahovito trzala. Naposljetku se umiri, a
njome kao da sjeknu svijetla zraka. Svjetlost zasja sasvim jasno, a
netko povika:
Kositreni vojnik!
Ribu, naime, bijahu uhvatili, odnijeli na trg i prodali, pa je tako
stigla u kuhinju, gdje ju je kuharica razrezala velikim noem.
Kuharica sa dva prsta uhvati vojnika oko pasa i odnese ga u
sobu, gdje su svi htjeli vidjeti slavnog ovjeka to je putovao
93

svijetom u ribljem trbuhu. Ali se kositreni vojnik nije nipoto

uzoholio.
Stavie ga na stol, a kad tamo ma to je ivot udan!
kositreni se vojnik naao u istoj sobi gdje i prije bijae, gledao istu
djecu i igrake po stolu, ak i onaj divni dvorac s draesnom malom
plesaicom. Jo je stajala na jednoj nozi, a drugu drala visoko u
zraku. I ona bijae postojana. To ganu vojnika, te umalo to ne pusti
kositrene suze; ali ih nije pustio, jer to njemu ne bi priliilo. Gledae
je, i ona mu uzvraae pogled, ali nisu ni rijei prozborili.
U taj tren jedan od maliana zgrabi vojnika pa ga baci pravo u
pe, premda za to nije imao nikakva razloga. I tu, zacijelo, bijahu
prsti onog avolka iz burmutice.
Kositreni vojnik stajae jarko osvijetljen i osjeae uasnu
vruinu, samo nije znao je li to od pravog plamena ili od ljubavi.
Boje je izgubio, sasvim se sljutile s njega dok bijae na putu, ili
od tuge i jada, tko bi znao. Upro je pogled u malu djevojku; i ona je
gledala njega, pa on osjeti kako se topi, ali svejednako postojan, s
pukom u ruci. Uto se otvorie vrata, vjetar podie plesaicu, te ona
poletje poput vile pravo u pe, vojniku: ondje zaplamsa i nestade.
Kositreni se vojnik rastalio u grudicu, pa kad je slukinja sutradan
vadila pepeo, nae ga kao malo srce od kositra. Od plesaice ostala
samo zvijezda, a i ta pocrnjela kao ugljen.

94

Carevo novo ruho

(Andersen)
Prije mnogo godina ivio vam car poznat po tome to je
nadasve volio lijepo, novo ruho: sav je novac tratio samo na to da se
to bolje odjene i nakiti. Nije mario za vojnike, ni za kazalite, ni da
se izveze u etnju po umi jedino mu bijae do toga da pokae
svoje novo ruho. Imao je posebno ruho za svaki sat u danu, pa kako
se inae kae o kralju da se nalazi u vijenici, tako su o tome caru
uvijek govorili: Car je u runici!
U velikom gradu gdje mu bijahu dvori ivjelo se lagodno,
okretali ondje brigu na veselje. Svaki dan dolazili stranci, a jednoga
dana eto dvojice varalica. Rekoe da su tkalci i da znaju tkati
najljepu tkaninu to se moe zamisliti. Ne samo da su joj boje i
uzorak izvanredno lijepi, ve ruho, saiveno od te tkanine, ima
udno svojstvo da je nevidljivo svakome onom tko je nesposoban za
svoju slubu ili je pak neizrecivo glup.
Ba divno ruho, pomisli car. Ako ga budem nosio, znat u
tko u mome carstvu nije za mjesto koje zauzima. Moi u razaznati
mudre od glupih! Ta mi se tkanina mora odmah otkati! I dade onoj
dvojici varalica mnogo novaca u predujam, da ponu djelo.
Varalice postavie dva tkalaka stana i sjedoe za posao:
priinjahu se kao da tkaju, ali nisu imali nita u razbojima. Bez
okolianja su zahtijevali najfiniju svilu, najistije zlato, i sve to trpali
u svoju torbu, a radili na praznim razbojima do kasno u no.
Ba bih htio znati koliko su otkali! pomisli car. Ali mu se
malko stijesnilo oko srca kad se sjetio da oni koji su glupi ili pak ne
valjaju u svojoj slubi, ne mogu vidjeti te tkanine. Premda je bio
uvjeren da se za sebe ne mora bojati, ipak je htio najprije poslati
koga drugog da izvidi to je i kako je. Sav je grad znao kakvu
udesnu mo ima ta tkanina; svi bijahu radoznali hoe li se pokazati
loim ili glupim njihov susjed.
Poslat u tkalcima svoga starog, potenog ministra! smisli
car. On e najbolje vidjeti kakva je tkanina, jer je razuman, a nitko
u svojoj slubi nije bolji od njega!
I stari estiti ministar ue u dvoranu gdje sjeahu ona dvojica
varalica radei za praznim razbojima.

95

Boe me ouvaj! pomisli stari ministar i razrogai oi. Ta ja

nita ne vidim! To je pomislio, ali nije izrekao.
Varalice ga zamole da prie blie, i zapitaju ga zar nije uzorak
lijep, a boje divne. I pokazivahu na prazan razboj. Jadnom starom
ministru gotovo iskoie oi iz glave, ali nije mogao nita vidjeti, jer
nieg i ne bijae.
Gospode Boe! pomisli stari ministar. Ta zar sam glup? Ne
bih to nikada pomislio, a i ne treba da itko sazna. Ta zar ja nisam
sposoban u svome zvanju? Ne, ne smijem rei da ne vidim tkanine!
Nita ne velite? rei e jedan od tkalaca.
Oh, izvrsno! Upravo prekrasno! kaza stari ministar
gledajui kroz naoari. Te are, pa te boje! Jest, rei u caru da
mi se osobito svia!
Radujemo se! prihvatie oba tkalca pa uzee poimence
nabrajati boje i hvaliti osobite are, a stari je ministar dobro sluao,
da bi mogao to isto ponoviti kad se vrati k caru. Kako smislio tako i
uinio.
Varalice nato zatraie mnogo novaca, jo vie svile i jo vie
zlata. Kazae da im to treba za tkanje, pa sve strpae u svoje
depove, a u tkalaki stan ne doe ni jedna jedina nit, jer su i dalje
tkali na praznim razbojima.
Car malo zatim posla drugoga estitog slubenika da vidi kako
napreduje tkanje i hoe li tkanina uskoro biti gotova. A s tim
slubenikom bilo isto to i s ministrom: gledao je i gledao, ali kako
niega nije bilo osim praznih razboja, nije mogao nita ni vidjeti.
Zar nije lijepa tkanina? upitae lupei pokazujui i
objanjavajui divnu aru koje i nije bilo.
Glupan nisam! mislio je ovjek. Znai onda da nisam
sposoban za svoje dobro mjesto? Zbilja smijeno! Ali ne smijem
dopustiti da drugi zamijete! I stane hvaliti tkaninu koje nije vidio i
uvjeravati ih kako mu se sviaju te lijepe boje i divne are.
Jest, ba prekrasna! ree caru.
Sve je u gradu govorilo o divnoj tkanini.
Sad je i sam car htio da je vidi dok je jo na tkalakom stanu.
Sa svom pratnjom odabranik, meu kojima se nalazila i ona
dva stara slubenika koji su ve prije bili ondje, ode car do one
dvojice lukavih varalica, to su sada okrenuli tkati iz svih sila, ali
naprazno, bez ikakve osnove i potke.
Zar nije sjajno! rei e ona dvojica estitih slubenika.
96

Neka vae velianstvo izvoli pogledati: kakvih li ara, kakvih li

boja!
I pokazivahu na prazan razboj, jer bijahu uvjereni da drugi vide
tkaninu.
Tristo mu jada! pomisli car. Ja ne vidim nita! Pa to je
strano! Zar sam glup? Ili nisam sposoban da budem car? Bilo bi to
najvee zlo koje bi me moglo pogoditi!
O, ba lijepo! ree car. Izriem vam svoje najvie
priznanje! pa kimae zadovoljno i promatrae prazan razboj. Nije
htio rei da nita ne vidi.
Cijela pratnja koja ga je slijedila gledae i gledae, ali ne uspje
vidjeti vie nego ostali. Svi rekoe poput cara: O, ba je lijepo! pa
ga svjetovahu da se ruhom od te nove, divne tkanine odjene prvi put
za veliku povorku koja se ubrzo imala odrati. Velianstveno!
Krasno! Izvrsno! ilo od usta do usta, i svi bijahu ushieni.
Car podijeli obojici varalica viteki kri, da ga nose u zapuku,
i naslov tkalca-viteza.
Svu no uoi dana kad je imala biti povorka, varalice su
probdjele kraj esnaest i vie upaljenih svijea.
Narod je mogao vidjeti kako se ure dovriti carevo novo ruho.
Pretvarahu se da skidaju tkaninu s razboja, rezahu velikim noicama
po zraku, ivahu iglom bez konca i naposljetku izjavie:
Evo, ruho je gotovo!
Car sa svojim najotmjenijim dvorjanima sam doe onamo.
Varalice podigle jednu ruku uvis, kao da neto dre, i govorile:
Evo hlaa! Evo kaputa! Evo plata! i tako redom.
Lako je kao pauina! ovjek bi pomislio da nema nita na
tijelu. A to i jest ono to vrijedi!
Jest, tako je! potvrdie svi dvorjani, ali nisu vidjeli nita,
jer niega nije ni bilo.
Neka sada vae carsko velianstvo najmilostivije izvoli
odloiti svoje ruho! rekoe varalice pa emo vas odjenuti u
novo, ovdje pred velikim ogledalom!
Car skide sa sebe sve ruho, a varalice se drale kao da mu dio
po dio dodaju novo koje su toboe saili; pa cara uzee oko pasa kao
da mu namjetaju skute, a car se okretao i vrtio pred ogledalom.
Boe, kako li je divno saiveno! A pristaje kao saliveno!
povikae svi. Kakva li uzorka! Kakvih li boja! Nema ta,
dragocjeno ruho!
97

 Vani su nosai baldahina to e se nositi nad vaim

velianstvom u povorci najavi vrhovni metar sveanosnik.
Evo me, spreman sam! ree car. Pristaje li mi dobro?
pa se jo jednom okrene pred ogledalom, a to je trebalo znaiti da
pomno promatra svoju odjeu.
Komornici koji su imali pridravati mu skute pipahu rukama po
podu, kao da ih diu, pa koraahu drei ruke u zraku, jer se nisu
usuivali pokazati kako nita ne vide.
I tako je car iao u povorci pod krasnom nebnicom, a svijet po
ulicama i na prozorima govorae:
Boe, kako je carevo novo ruho savreno! Kakvih li divnih
skuta! Pristaje mu kao saliveno!
Nitko nije htio priznati da nita ne vidi, jer bi time pokazao
kako nije za svoju slubu ili kako je veoma glup. Nijedne se careve
haljine nisu tako svidjele.
Ta on nema nita na sebi! povika neko dijete. Car je
gol!
Boe, uj glas nevinosti! uzdahnu otac. I jedni aptahu
drugima to je reklo dijete.
Nema nita na sebi! Dijete kae da car nema nita na sebi!
Nema nita na sebi! povika naposljetku sav puk.
Protrnu car, i njemu se samom inilo da ljudi imaju pravo, ali
miljae otprilike ovako: Sad mi ipak valja ostati u povorci do
kraja! I zauze jo ponosnije dranje.
A komornici i dalje noahu skute kojih nije bilo.

98

Bijela maka
(iz britanske predaje)
Bio jednom kralj to je imao tri sina, sva tri valjana. Kralj ih
volio, ali im nije htio dati kraljevinu dok ne doe pravo vrijeme.
Zato je odluio da im postavi zadau i poalje ih u svijet.
elim da mi u godinu dana naete lijepa malog psa ree
im kad su stajali pred njim. I velim vam: tko mi nae najljepeg i
najprivlanijeg psa, taj e naslijediti kraljevinu nakon moje smrti.
Tri valjana kraljevia bila iznenaena zbog oeve elje, ali nisu
pokazivala svojih osjeaja. Otili su s dvora, te dvojica starijih
krenue u neku daleku zemlju, u nadi da e nai psa koji e se
svidjeti njihovu ocu.
Najmlai pak, im je otiao iz prijestolnice, poeo kupovati
pse. Kupovao je prepeliare i hrtove, sobne psie i buldoge, dok ih
nije imao toliko da ih se morao osloboditi.
Nema nita osobito na tim psima, u sebi e mladi kraljevi.
Valja mi iznova. I odree se i posljednjega svog psa, a taj bijae
prepeliar.
Kraljevi se nalazio daleko od svog zaviaja. Kad je sunce
zalo, on udari stazom to je vodila duboko u umu. Kako je poela
kia, vidje pred sobom divan dvorac iz kojega je svjetlo dolazilo od
tisua i tisua dragulja to su resili njegove zidove.
Kad je kraljevi otvorio vrata neobinog dvorca, osjeti kako ga
dvanaest ruku njeno gura naprijed. Ruke ga dovedoe u prostoriju
tako krasnu i bogatu da je kraljevi zinuo od uda. Zatim mu te iste
ruke skidoe stari, otrcani plat te ga odjenue u ruho od najfinije
svilene tkanine protkane zlatom i srebrom.
U prostoriji stajao stol prostrt za dvoje, sa zlatnim noevima i
viljukama. Domala nekoliko maaka ue u prostoriju, a svaka nosi
svoje glazbalo. Zauzee mjesta i poee glazbu, grebui svojim
apama po icama violine i gitare. Kraljevi se jedva pribrao od
uda, kadli najljepa bijela maka to ju je ikad vidio, ue u
prostoriju te se uputi pravo njemu.
Lijepi kraljeviu ree maka mekim glasom elim ti
dobrodolicu u moj dvorac. Rado bih da ovdje ostane kao moj gost
dugo vremena.

99

Bijela maka zauze mjesto do kraljevia, a nato poee iznositi

jelo koje se sastojalo od golubova i mieva. Kraljevi je jeo
golubinje meso, a maka mieve. Zatim kraljeviu dadoe vina od
kojeg se sve zaboravlja.
itavu su godinu kraljevi i maka ivjeli zajedno u dvorcu. Za
ljetnih dana maka davala kraljeviu drvenog konja da jae. Brzao je
bez zamora kroza umu. Za zabavu maji mu je zbor prireivao
neobinu glazbu svake veeri.
Dvanaest ruku pratilo ga svuda kao da su mu robovi, eljalo
mu dugu crnu kosu i sluilo na svakom koraku.
Kad je minula godina, kraljevi se odjednom sjetio oeva
naloga, pa bijae nesretan i potiten.
Znam zato si alostan ree bijela maka njenim
glasom. Za malo dana tvoja e braa na dvore tvoga oca, kralja. I
jedan i drugi imat e psa. Uzmi ovaj ir. U njemu je pas ljupkiji
nego to moe i zamisliti.
Nemoj mi se rugati doeka mladi. Kako u iru moe
biti pas?
Prinesi ir na uho opet e maka.
Kraljevi uini tako, i zaista bijae kao da uje njean lave,
koji ga je uzbudio. Stavivi ir u dep, uzjaha drvenog konja, za
kojega mu je maka rekla da e ga dovesti na oeve dvore, i tako
krenu.
Kad su se trojica sinova pojavila pred ocem, kralj, pogledavi
najmlaega, ree:
Ti nema psa? Uzimam da si promaio.
Nije tako odvrati najmlai te izvadi ir iz depa. Otvorio
ga je, i kralj vidje najmanjeg psa to ga moe zamisliti: leao je na
majunu listu. Kralj i sav dvor zanijemjeli od iznenaenja kad je
mali pas skoio iz ira i slobodno potrao po podu.
Najstariji sin imao psetance koje se dri na krilu, drugi pak
imao malena prepeliara, ali se ni jedan nije mogao usporediti sa
psiem iz ira. To su priznala i dvojica starije brae.
Kralj se ipak nije mogao odluiti da kraljevinu dade najmlaem
sinu, i zato ree:
Imam jo jednu zadau koju ete izvriti. Svaki od vas mora
nai djevojku i dovesti je ovamo za godinu dana. Tko nae najljepu
oenit e se njome i naslijediti kraljevinu.
Najmlai sin vrati se bijeloj maki i ree joj to mu je initi.
100

 Pomoi u ti doeka ona. Ostat e ovdje sa mnom, pa

emo se veseliti godinu dana.
Mjeseci brzo prolazili i naposljetku dolo vrijeme kad se
kraljeviu valjalo vratiti na oeve dvore.
Ve u ti pomoi kaza bijela maka da dovede
najljepu kraljevnu na svijetu. Mora mi odsjei glavu i rep i baciti
ih u ovu vatru.
Prestravljen, mladi kraljevi ne htjede da uini takvu strahotu
dragoj bijeloj maki. Ali ga je ona uporno molila te on naposljetku
isuka ma te joj odsijee glavu i rep i baci ih u vatru.
Tek to je to uinio pred njim se stvori najljepa djevojka koju
je ikad vidio u ivotu. I sve make oko njega postadoe djevojke.
Roena sam kao kraljevna ree ona ali je moja majka,
kraljica, zapala pod vlast nekih opakih patuljaka. Da me spasi,
arobnica na naem dvoru pretvorila me u bijelu maku, i sve
djevojke to su sluile moju majku pretvorene su u make.
Dok je ljupka kraljevna govorila, kraljevi, koji se bio ve
napol zagledao u bijelu maku, sasvim se zaljubi u kraljevnu.
Odvest u te na oeve dvore na kraju e kraljevi.
Nije mogue da bi moj otac mogao zanijekati tvoju ljepotu.
S rukom u ruci ostavie njezin dvorac, gdje je na dvoritu
stajala sjajna koija sa est ilih bijelih konja, ukraenih draguljima.
Kad su ugledali kraljevske dvore, kraljevna povue zavjese i
jo se jednom pretvori u bijelu maku. Zatim ue u kutiju, obloenu
biserom i rubinima.
Predstavi me ovako svome ocu ree ona prije nego to je
kraljevi zatvorio poklopac.
Kralj usrdno doeka svoja tri sina.
Vae su djevojke zaista lijepe ree kralj gledajui dvije
mlade djevojke to su stajale pokraj dvaju starijih sinova. Teko
je odabrati koja je ljepa.
I ja sam neto donio javi se najmlai. Lijepu malu
maku sa apama od baruna.
Ne marei za smijeh u koji su udarili dvorani, on kutiju
ukraenu draguljima postavi otvorenu do oevih nogu.
Najednom provali sjajna svjetlost to je kralju zablijetila oi, i
iz kutije ustade mlada kraljevna s krunom od bijelih rua na dugoj
zlatnoj kosi.
Ti si sjajnija od sunca ree kralj kad se pribrao. Moram
101

kraljevinu dati najmlaem sinu.

Ne tako, vae velianstvo uljudno e kraljevna. Moj otac
ima est kraljevina kojima vlada. Kad se udam za vaeg sina, sve e
biti njegovo.
Tako je i bilo. Dvojica starijih sinova oenila se djevojkama to
su ih nali na putovanju, a kralj svakome dade polovicu kraljevine.
Najmlai sin oenio se lijepom kraljevnom, i slavila se svadba
kakva se nikad prije nije vidjela.
Stari pak kralj povukao se na ladanje, u pratnji svoga psia iz
ira: s njim se etao i razgovarao, brinuo se za svoje imanje i doivio
visoku starost.

102

Tri elje
(po Perraultu)
Bio jednom drvosjea to se muio svojim poslom, a
svejednako ostajao puki siromah. A da mu na nevolju zajae drugi
jad, imao je enu to je uvijek zanovijetala jezik joj neprestano
klopotao kao mlinsko kolo.
U svojoj nesrei drvosjea je naposljetku poelio da ga avo
odnese, jer mu se inilo da mu se sve u ivotu izjalovilo. Njegove
tualjke napokon doprle do uiju boga gromovnika koji se zove
Jupiter.
Jednom kad je drvosjea upravo obarao neko stablo u umi, eto
ti preda nj samog Jupitera. Drvosjea u strahu pade na koljena i poe
moliti milost.
Nisam doao da te kaznim ree mu Jupiter. Nego,
dodijale mi tvoje tualjke, pa u ti ispuniti tri elje.Kako tvoja srea
ovisi o njima, dobro promisli prije nego togod zaeli.
I hou protisnu drvosjea, a Jupiter na to nestade.
Drhtei od uzbuenja, drvosjea potee kui, eni. Prije nego
to je stigla da ga prekori to je ostavio posao, on joj pripovjedi to
mu se dogodilo.
I dobro promisli, eno upozori je on. Tri su elje,
moemo se obogatiti. Nosit e dijamante i dragulje u kosi.
Pazi, Johne ree njegova ena kad je naposljetku
razumjela ne smijemo se prenagliti, valja nam o tome dobro
promisliti.
Pravo kae doeka drvosjea. Iznesi nam posljednji
vr vina, da se malko okrijepimo.
Hou, a ti dotle pripazi na vatru ree ena.
I tako se mu i ena, prvi put nakon mnogo godina, udobno i
zadovoljno smjestie kraj ognjita.
Oh ree John poto je malko otpio ba nam je lijepo.
Eh, da nam je jo i koja kobasica uz vino.
Tek to je to izrekao, dugi niz kobasica doplovi u sobu: povijao
se iz kuta kraj ognjita ba kao zmija. Drvosjeina ena, koja je bila
pametnija, odmah razabra to je posrijedi.
Glupane! Magare! povika ona. Srezao si nam jednu

103

elju tako uludo. Govorio si o dijamantima i draguljima, a zaelio

kobasice!
ekaj, polako eno doeka John eui se po glavi.
Sigurno je to od vina. Pomutilo mi se u glavi. Nemoj tako, pa ostale
su nam jo dvije elje.
Ali njegova ena, sva izvan sebe od bijesa, samo nastavljala
svoju i vikala:
Magare, ba ima magareu pamet!
Jadni drvosjea, koji je i sam alio to je proigrao jednu elju,
nije vie mogao trpjeti onu viku i vrijeanje, nego, sav pocrvenio u
licu, najposlije otepi:
Jezik za ogradu, eno! Zar nita ne moe zaustaviti tvoju
jeziinu? Dabogda ti kobasica izila na vrh nosa, moda tada nee
toliko razjapljivati usta!
Tek to je drvosjea izrekao tu drugu elju, odmah mu se ona
ispuni: prva kobasica u nizu uvrsti se eni na vrh nosa.
Jadna ena sva se izbezumila. Nikad, dodue, nije bila
ljepotica, ali s onom kobasicom to joj je visila s vrha nosa i ljuljala
se tamo-amo, bijae i runa i smijena. Od muke joj suze potekoe
niz lice.
Ba smo si lijepu poparu skuhali. I to sada: da imamo
dijamante i rubine ili da u treoj, posljednjoj elji zaelimo da ti
kobasica padne s nosa?
Ne mogu po svijetu ovakva zagrca se u suzama
drvosjeina ena. Izreci treu elju i oslobodi me ove strane
kobasice.
Dobro prihvati John te izree treu elju.
I tako drvosjea nije nikad postao bogat. Cijeloga je ivota
ostao drvosjea i siromah. A to se tie njegove ene, njezin je jezik
i dalje klopotao, ba kao i dotad. Ali je bila zahvalna muu to je
nije ostavio s onom kobasicom na vrh nosa.

104

Zlatna ptica
(po Grimmu)
Davno neko, kad je svijet jo bio mlad, ivio kralj koji je imao
drvo sa zlatnim jabukama: drvo stajalo u vrtu za palaom i bilo
najvrednije kraljevo blago.
Kako bi drvo donijelo plodove, brojili su zlatne mu jabuke i o
tome izvjeivali kralja. Jednog dana dooe sluge kralju sa
stranom vijeu da nema jedne dragocjene jabuke.
Valja postaviti strau! vikne kralj, veoma uzrujan.
Ja u biti jedan od straara ree najstariji od trojice
njegovih sinova.
I tako te noi najstariji sin ode u vrt da dri strau. Ali kad je
izbila pono, on poe zijevati, sklopie mu se vjee i ode straa: nije
bio kadar da ostane budan.
Ujutro opet ne bijae jedne jabuke, te najstariji sin priznade da
je zaspao.
Ja u noas straariti ree drugi sin i dobro u bdjeti.
Ali se i njemu dogodilo isto. Kad je izbila pono, on poe
zijevati, sklopi vjee i vrsto zaspa. I tako je ujutro i opet
nedostajala jedna jabuka.
Nato se javi trei sin, najmlai, te zamoli da on tu no bdi i dri
strau.
Kralj nije ba imao pouzdanja u najmlaeg sina zato to je ovaj
bio tih i uljudan.
Nee ti napraviti nita bolje nego tvoja braa trpko e
kralj.
Ali je mladi kraljevi uporno molio, i na kraju kralj pristade.
Naredne je noi, dakle, najmlai sin otiao u vrt da straari. Izbila je
pono, a mladi kraljevi bijae jo budan. Odjednom, na svoje
veliko udo, opazi zlatnu pticu kako je sletjela na drvo i uzela jednu
zlatnu jabuku. Momak odmah odape strijelu sa svog luka. Strijela
nije pticu pogodila, samo joj je okrznula jedno zlatno pero, tako te
ono pade kraljeviu do nogu.
Kad kralj vidje zlatno pero, sazva svoje vijee koje nae da to
jedino pero vrijedi polovicu njegove kraljevine.
Ako je tako preuze kralj neu mirovati dok ne

105

imadnem tu pticu.
A ja u biti onaj koji e je nai i donijeti ovamo ree
najstariji sin, koji je imao predobro miljenje o sebi i svojoj
umjenosti.
Krenuo je istog dana i, poto je preao nekoliko milja, zaao je
u tamnu umu. Jedini ivi stvor to ga je sreo bijae lisica, te se on
odmah mai svog oruja.
Stani, nemoj! povika lisica. Znam tko si i znam to
trai. Ako mi potedi ivot, rei u ti kako e nai zlatnu pticu.
Proi ovom umom pa e doi u selo. Ondje e vidjeti dvije krme
jednu prostranu i osvijetljenu, bunu i punu zabave i veselja, i
drugu malenu i mranu. Izaberi ovu posljednju i u njoj prenoi.
Kraljevi se prezirno nasmija na to upozorenje te podie svoje
oruje, ali lisica, ispruena repa, nestade u umi.
Kad je pala no, najstariji kraljev sin stie u selo. Nae dvije
krme i ne oklijevajui ue u onu veliku i prostranu to bijae
osvijetljena. Tu je bilo zabavno i veselo, tako te je kraljevi
zaboravio zlatnu pticu i odluio da tu ostane dok novac traje.
Kralj je uzalud oekivao vijesti od najstarijeg sina te je nakon
dva-tri tjedna poslao drugoga da nae zlatnu pticu. Na rubu tamne
ume i taj naie na lisicu te bi je ubio da ivotinja nije progovorila.
Znam tko si i to trai prozbori lisica te i njega upozori
kao to je upozorila i njegova brata. Ali drugi sin nije volio nikakvih
upozorenja, pogotovu ne od lisice.
Kad je doao do one dvije krme, brat ga pozva s prozora
prostrane i osvijetljene bune krme, a mlai nije razmiljao ni
oklijevao, nego odmah ue. Tu je proveo no u veselju i zabavi, a
kad je jutro objutrilo, i on zaboravi sve o zlatnoj ptici.
Nekoliko je mjeseci prolo pa kralj ve izgubio nadu da e
ikada vidjeti dvojicu sinova.
Pusti me da odem i naem zlatnu pticu molio najmlai
sin, ali je kralj imao tako malo povjerenja u njega da je odbio
njegovu molbu. No kako je najmlai sin zaintaio i neprestano
molio, kralj naposljetku pristade.
I opet se na okrajku ume pojavila lisica kad je najmlai
kraljevi doao onamo.
Potedi mi ivot ree lisica. Znam tko si i znam to
trai...
Najmlai sin na to se veselo nasmija:
106

 Pa i ne bih te ubio i da imam oruja uza se.

Onda me posluaj nastavi lisica pa u ti rei kako e
nai zlatnu pticu. Kad doe u selo, vidjet e dvije krme: jednu
veliku, rasvijetljenu i bunu, drugu malenu i jadnu, s mranim
prozorima. Izaberi onu malu i neuglednu, i tu provedi no...
I hou! doeka mladi smijui se. I hvala ti na dobru
savjetu. Dat u ti i vie od savjeta ree lisica. Sjedni mi na
rep pa u te odnijeti do sela. Tek to je mladi posluao, lisica
potee poput vjetra, preko kamenja i grmlja, i ubrzo eto ih u selu.
Sad te ostavljam ree lisica i dobro uzmi u pamet ono
to ti rekoh.
I hou preuze mladi, pa i ne pogledavi na onu
rasvijetljenu i bunu krmu, ue u malu i neuglednu i tu provede
mirnu no.
Sutradan podrani, uze put pod noge te opet naie na lisicu.
Opet u ti pomoi ree lisica. Ovaj put vodi pravo u
dvorac u kojem dre zlatnu pticu. Mora proi etu vojnika to
uvaju dvorac. Proi kroza sve sobe dok ne stigne u posljednju. Tu
e nai zlatnu pticu u drvenoj krletki. Ne gledaj na zlatnu krletku
to visi pokraj nje... inae e loe proi.
Nato lisica prui rep.
Sjedni mi na rep, pa u te odnijeti do mjesta odakle e
vidjeti dvorac.
Jurili su kao vjetar preko grmlja i kamenja, dok nisu ugledali
dvorac. Momak zahvali lisici te upravi korak prema dvorcu. Kad je
doao donde, proe tiho pokraj strae to je spavala.
U dvorcu je brzo naao prostoriju u kojoj su uvali zlatnu pticu.
Bilo je sve onako kako je lisica rekla. Ali kad je momak dohvatio
drvenu krletku s pticom, pogled mu pade na praznu zlatnu krletku.
Divne li krletke! momak e u sebi. Bila bi teta ostaviti je.
Osim toga, zlatna je ptica i previe lijepa za ovu staru drvenu
krletku.
I u tome otvori vrata drvene krletke i rukom zahvati pticu. Kad
je outjela njegovu ruku, zlatna ptica protisnu prodoran krik tako da
je probudila sve u dvorcu.
Odasvud povrvjeli vojnici: epae oni momka te ga vrgnue u
tamnicu. Ujutro ga odvedoe pred kralja one zemlje, a kraljevi suci
izrekoe momku smrtnu kaznu.
Tako e biti pritvrdi kralj osim ako mi ne dovede
107

zlatnog konja koji juri bre od vjetra. Uini to pa e stei slobodu, i

jo u ti za zlatnog konja dati zlatnu pticu.
Momak prihvati, ali je duboko uzdahnuo kad je izbio na put.
Iao je neko vrijeme, a onda ugledao staru prijateljicu lisicu.
Sam si sebi na vrat naprtio nevolju ree lisica. Ali u
ti ipak pomoi.
I prui lisica rep.
Sjedi mi na rep pa u te odnijeti do dvorca u kojem dre
zlatnog konja.
Zahvalan, kraljevi sjede lisici na rep. Jurili su kao vjetar,
preko grmlja i kamenja, dok nisu ugledali dvorac.
Konjuari e spavati pred stajom u kojoj je zlatni konj
ree lisica. Proi kraj njih bez ikakva straha, nee ih probuditi.
U staji e vidjeti dva sedla: jedno obino, od smee koe, a drugo
od zlata. Osedlaj konja sedlom od koe. Ne diraj zlatno sedlo, inae
e biti loe po tebe.
Upravo onako kako je lisica rekla, kraljevi pokraj usnulih
slugu proe u staju gdje je stajao zlatni konj. Ali kad vidje oba
sedla, momak pomisli kako takva lijepa ivotinja treba da ima i
dostojno sedlo, te osedla konja zlatnim sedlom.
Tek to je to uinio, konj zanjiska tako prodorno da su se
probudile sluge i nahrupile u staju. Uhvatie kraljevia i vrgnue ga
u tamnicu.
Ujutro gospodar dvorca izree momku smrtnu presudu.
Osim ako si kadar da mi dovede lijepu kraljevnu to ivi u
zlatnom dvorcu sto milja odavde... Ako to izvede, poklonit u ti
ivot i jo ti dati zlatnog konja.
Preao momak nekoliko milja i na svoju sreu opet naiao na
lisicu.
Nisi zasluio moju pomo ljutito e mu lisica ali te ne
mogu prepustiti tvojoj sudbini. Sjedni mi na rep pa u te odnijeti u
blizinu zlatnog dvorca u kojem ivi lijepa kraljevna.
Jurili su kao vjetar, preko grmlja i kamenja, dok ne stigoe
zlatnom dvorcu na vidik.
Priekaj dok se ne smrai ree lisica. Kad sve u
dvorcu zaspi, kraljevna e izii i etati vrtom. Zagrli je i poljubi.
Ona e tada poi s tobom. Ali e te najprije moliti da je pusti da se
pozdravi s roditeljima. Mora odbiti, inae zlo po tebe.
Upravo kako je lisica rekla, momak nae kraljevnu u vrtu. On
108

je zagrli i poljubi, a ona mirno poe s njim. Ali domala ona udari u
pla i poe ga moliti neka je pusti na kratak as da se pozdravi s
roditeljima. Momak odmahnu glavom, ali je lijepa kraljevna uporno
molila i ak je klekla pred njim.
Dobro naposljetku e momak. Ne vidim u tome
nikakva zla.
Tek to se kraljevna nagnula nad oca, on se probudi, a njegovi
povici probudie sve u dvorcu. Uhvatie momka i vrgoe ga u
tamnicu. Ujutro ga gospodar dvorca, kralj, pozva i ree mu:
Danas e umrijeti, osim ako ne makne brijeg to mi
zaklanja vidik s prozora u spavaonici. Ima osam dana vremena.
Ako uspije, vraam ti ivot i jo ti dajem svoju ker za enu.
Kralj je tako rekao jer je u srcu znao da je momku zadao
beznadnu zadau.
Beznadnom se inila i momku kad je s lopatom u rukama
krenuo protiv brijega. Sedmog dana brijeg bijae visok koliko i
prvoga. Naposljetku momak odbaci lopatu i rukama se uhvati za
glavu. Kad je pogledao preda se, a ono pred njim stoji njegova stara
prijateljica lisica.
Ne znam zato se muim s tobom ree lisica. Za
nevolju u koju si zapao sam si kriv, ali ne elim da te lie ivota. Idi
pa se naspavaj, a o brijegu pobrinut u se sama.
Kad se momak ujutro probudio, brijega vie ne bijae!
Uzviknuvi od radosti, odjuri pred kralja s radosnom vijeu. Kako
je dao svoju rije, kralju ne osta drugo nego da mu dade svoju ker,
lijepu kraljevnu.
Krenue njih dvoje iz dvorca i naioe na lisicu pokraj puta:
Dosad je ilo dobro ree lisica. A sad u ti rei kako
e se domoi zlatnog konja a ipak zadrati lijepu kraljevnu. Kad
doe do dvorca na kojemu dre zlatnog konja, gospodar dvorca
rado e ti dati konja u zamjenu za kraljevnu.
Tako je doeka momak ali ja ne elim da ostanem bez
svoje zarunice.
I ne mora preuze lisica, poneto nestrpljiva. Kad
uzjae na zlatnog konja, rukuj se sa svima, a s kraljevnom
naposljetku. Kad joj uhvati ruku, brzo je vini sebi na konja pa
potjeraj uzagrepce. Nema na svijetu konja koji bi bio brz kao zlatni
konj.
Ovaj put momak uini kako mu lisica ree, te je osnova uspjela
109

da se sve prailo. Kad bijahu daleko od dvorca, iz grmlja izie na

put lisica, a momak pritee uzdu.
Sad u ti pokazati kako e doi do zlatne ptice ree
lisica. Ostavi kraljevnu meni na brigu, a ti odjai u dvorac. Ondje
e ti rado iznijeti zlatnu pticu i dati je u zamjenu za zlatnog konja.
Nemoj sjahati nego na konju primi krletku pa poteci. Nema na
svijetu konja koji bi dostigao tvoga.
Sve je teklo kako su naumili. Momak je dobio zlatnu pticu i
vratio se kraljevni i lisici.
A sada prozbori lisica traim svoju nagradu. Kad
doemo u umu, ubij me svojim lovakim noem i odsijeci mi
glavu.
Momak ustuknu u strahu.
Nikad ja to neu uiniti uzvikne uasnut.
Dobro alosno e lisica. Ali treba da te jo na neto
upozorim: to god radio, nemoj nikad sjesti na rub studenca.
I to rekavi, nestade u umi.
Momak sa svojim blagom krenu put oevih dvora. Kad je
doao u selo gdje su dvije krme, doznade da e toga istog dana na
vjeala objesiti dvojicu poronih ljudi. Odmah je u njima prepoznao
dvojicu svoje brae.
Otkupljujem njihovu slobodu predloi momak, i posao b
zakljuen.
Oba njegova brata hinila zahvalnost, a momak, najmlai im
brat, pristade da jede s njima kad budu u umi.
Sjedi na rub tog studenca dok ja ne pripremim jelo ree
najstariji.
Tek to je sjeo, drugi brat gurnu ga u studenac.
Podmukla braa, nadasve zadovoljna, preuzee lijepu
kraljevnu, zlatnog konja i zlatnu pticu te se vratie na oeve dvore.
Kralj doeka dvojicu sinova s poastima, a jedva se kanda i
sjeao da je ikad imao treeg sina. Kralj se brinuo samo za svoje
blago. Zlatni konj nije htio jesti, zlatna ptica nije htjela pjevati, a
kraljevna plakala cio dan.
Kraljev trei sin nije bio mrtav. Pao je na meku mahovinu pa se
nije povrijedio, ali je zdenac bio tako dubok da nije mogao van.
Nakon nekoliko pokuaja odustao je od svega i smatrao se
izgubljenim. No njegova prijateljica lisica nije ga ni u zdencu
zaboravila.
110

 Nisi sluao moju opomenu dovikne mu ona i nisi

zasluio moju pomo. Ali ne elim da pogine. Uhvati se za moj
rep, pa u te izvui.
Kad je kraljevi bio na sigurnu, ree mu lisica:
A sada me paljivo sluaj. Ako tvoji saznaju da si iv, ubit
e te. Prerui se u prosjaka pa idi na dvore.
Momak uini tako, i tek to se naao na oevim dvorima, zlatni
konj poe jesti, zlatna ptica poe pjevati, a lijepa kraljevna prestade
plakati. Otila je kralju i rekla mu:
Opet sam sretna, jer me negdje tu na dvorima eka moja
prava ljubav.
I na to pripovjedi cijelu priu.
Kralj odredi da se svi na dvorima skupe. Kad je kraljevna
vidjela visokog mladia u prosjakoj odjei, ona mu obisnu oko
vrata i poljubi ga.
Kralj prepozna svoga najmlaeg sina i odredi da pogube
dvojicu zle brae. Ubrzo zatim najmlai se oenio lijepom
kraljevnom, i na dvorima zavlada srea i vedrina.
Jednog dana nakon vjenanja kraljevi se nae u umi, na
onome mjestu gdje je prvi put vidio lisicu. Na njegovu radost lisica
opet bijae ondje.
Mogu li ti uiniti kakvu uslugu? upita kraljevi.
Moe odgovori lisica. Ubij me sada i odrei mi
glavu.
Kraljevi se dugo skanjivao, ali naposljetku uini kako mu je
reeno. I gle! Tek to je to uinio, lisica se pretvori u mladia.
Tvoja lijepa kraljevna moja je draga sestra ree on.
Ve sam mislio da je nikad vie neu vidjeti ne u mome
ljudskom obliju, jer kad sam pokuao da je zatitim, opaki me
arobnjak pretvorio u lisicu.
Doi da ivi s nama na dvorima pozva ga kraljevi.
Sve to imam, tvoje je...
Tako i bijae, i sve je lijepo teklo za kraljevia dokle mu je
ivot trajao.

111

Petero iz grakove mahune

(po Andersenu)
Bilo jednom pet zrna graka u mahuni. Jednako su izgledali,
jednaka im misao, jedno drugom kazivali da je sav svijet zelen.
Mahuni se inilo da je dovoljno velika da ih dri, ali u ljeto
sunce prigrijalo, zrna krupnjela, i mahuna uskoro bijae pretijesna za
njih. Osim toga, zrna vie nisu bila zelena nego uta, a to ih je
pomalo zbunjivalo.
Valja nam zaista promotriti to emo sada ree najdeblje
zrno.
Uskoro e se neto zbiti priklopi najmlae.
I odista se zbilo! Istog dana malen djeak uze mahunu u ruke,
pritisnu i hop! pet zrna graka zakotura se u njegovu aku.
Dobro je uzviknu djeak sad imam pet okruglih zrna
za svoju novu pucaljku.
I usmjeri prvo zrno u sunce. Drugo zrno poe za bratom, a
tree i etvrto zavrie u jarku. Na svoju alost, peto zrno dospje u
drvenu pukotinu pod prozorom na nekom tavanu.
S druge strane prozora, u tavanskoj sobici, stajao krevet u
kojem je leala djevojica tako bolesna te se njezina majka bojala da
e mala umrijeti.
Svakog dana majka odlazila na posao da togod zaslui. Cijelo
toplo ljeto i hladnu zimu djevojica leala u postelji, preslaba da bi
ustala. Njezina majka oajavala.
Samo kad bi imala neto za to bi mala ivjela znala bi
ena rei.
Nakon hladne zime doli prvi topli proljetni dani, i gle!
odjednom neto pod prozorom privue panju male bolesnice.
Zeleno je, zeleno ree ona majci. Tono je pod
prozorom.
Gle, to je majuni graak majka e iznenaena.
Sada imam vrti s grakom proapta mala, i prvi put
nakon godinu dana oi joj zaiskrie kad je pokuala da se pridigne u
posteljici i da sjedne.
Majka bolesnici privue postelju blie prozoru:
Da bolje vidi svoj vrti ree joj, te njenu biljku priveza

112

za tapi, da bi bolje rasla.

Kako je lijepa biljica uzviknu djevojica. Kako ju je
lijepo vidjeti. Sigurna sam da e rasti i rasti...
Na toplini ljetnog sunca rasla mala grakova biljka to se
razvila iz posljednjeg grakova zrna. A onda je jednog dana biljka i
procvala.
Vidi majko! oduevljeno e djevojica kad joj se majka
vratila s posla! Moja se biljica razvila u lijep i njean cvijet.
ini mi se, majko, da se oporavljam kako graak raste.
Suze radosnice potekle majci niz lice kad je vidjela kako
djevojica ustaje iz postelje te hoda sama ide k prozoru da
poljubi svoju biljku.
Malo srce grakove biljke ispuni se ponosom.
Dvoje moje brae, biljka e u sebi, otilo je na sunce, a
drugo dvoje u jarak. Ali nijedno nije kao ja, nijedno nije vratilo
zdravlje bolesnom djetetu.

113

Divlji labudovi
(po Andersenu)
Daleko odavde ondje kamo odlijeu lastavice kad je kod nas
zima ivio vam kralj koji je imao jedanaest sinova i jednu ker,
Elizu. Mladi kraljevii, jedanaestero brae, ili u kolu nosei
zvijezdu na grudima i sablju o boku, pisali dijamantnom pisaljkom
po zlatnoj ploici, a uili jednako dobro naizust kao to su itali iz
knjiga, tako te se odmah vidjelo da su kraljevski sinovi. Sestra Eliza
sjedila na stoliu od samog prozirca i imala slikovnicu to je
vrijedila pol kraljevstva.
O, sretne li djece, kad bi srea uvijek trajala! Njihov obudovjeli
otac, kralj one zemlje, oeni se opakom kraljicom koja djeci bijae
zla maeha. Od prvog dana djeca osjetie zao mauhinski postupak.
Na dvoru slavili veliku sveanost, pa se djeca igrala posjeta, ali
umjesto obilja kolaa ili peenih jabuka, dala im maeha samo
pijeska u zdjelici i rekla neka zamisle to im treba.
Ve poslije jednog tjedna maeha otpravila sestricu Elizu na
selo seljacima, a nije dugo potrajalo te je kralja toliko odbila od
siromanih kraljevia da za njih vie i nije mario.
Idite u svijet i brinite se sami za sebe! najposlije e zla
kraljica. Letite kao velike ptice bez glasa.
Zlo mislila zla maeha, kleta joj se elja ispunila, ali ne
zauvijek.
Od kraljevia postade jedanaest krasnih divljih labudova:
udno kriknuvi izletjee kroz prozor dvorca, poletjee preko
perivoja i ume, pa sve dalje i dalje.
Tek je zora zarudjela kad su letjeli nad selom gdje je u
seljakoj izbi spavala sestrica Eliza. Ondje su kruili nad krovom,
savijali duge vratove i udarali krilima, ali ih nitko nije uo ni vidio.
Valjalo im dalje poi, pa se vinue pod oblake i odletjee u
daleki bijeli svijet. Tako su letjeli dok se stigoe u veliku, tamnu
umu to se sterala sve do sinjeg mora.
Jadna mala Eliza nalazila se u seljakoj sobi te se igrala
zelenim listom, jer druge igrake nije imala. Probola bi rupicu u
listu i kroz nju virila u sunce, pa joj se inilo da vidi jasne oi svoje
brae, a kad bi joj tople sunane zrake taknule obraz, pomislila bi na

114

njihove cjelove.
I tako dan za danom prolazio.
Kad bi vjetar hujao i utao ruinim grmljem pred kuom,
aptao bi ruama: Je li itko ljepi od vas? A rue bi odmahivale i
govorile: Eliza je ljepa! Kad bi stara seljakinja sjedila pred
kunim vratima i itala pjesmaricu, okretao bi vjetar listove i
govorio knjizi: Tko moe biti bolji od tebe? Eliza!
odgovarala bi pjesmarica.
Kad se Eliza dohvatila petnaeste godine, doe doba da se vrati
kui. Ali kad kraljica vidje kako je djevojka lijepa, sva uskiptje
bijesom i mrnjom. Jo bi je istoga onoga asa pretvorila u divljeg
labuda kao i brau, ali se odmah nije usudila, zato to je kralj htio
vidjeti svoju ker.
Ujutro uranila kraljica i otila u kupaonicu, sagraenu od
mramora i ureenu mekim jastucima i prekrasnim sagovima. Uzela
je tri abe krastae, poljubila ih te jednoj od njih zapovjedila:
Kad Eliza doe u kupaonicu, skoi joj na glavu da postane
troma kao i ti!
Prilijepi joj se na elo ree drugoj. Neka postane
runa poput tebe, da je ni roeni otac ne pozna!
Lezi joj na srce! priapnu treoj. Navedi je na ruan
grijeh da je muka zaokupi!
To rekavi pusti abe krastae u bistru vodu, a voda se u onaj
mah zelenkasto oboji. Zatim zovnu Elizu, razodjenu je i naredi joj
da ue u vodu.
Kako Eliza uroni u vodu, odmah joj jedna aba skoi u kosu,
druga joj se prilijepi na elo, a trea sjede na grudi, ali bijae kao da
Eliza nita i ne zamjeuje. Kad je ustala, a to na vodi plove tri
crvena makova cvijeta.
Da ivotinje nisu bile otrovne i da ih nije poljubila vjetica,
pretvorile bi se u crvene rue. Ipak su se pretvorile u cvjetove jer
poivahu na Elizinoj glavi i kraj njezina srca. Bila je Eliza i suvie
neduna i ista, a da bi je arbine mogle nadvladati.
Kad je to vidjela zla kraljica, natare je orahovim sokom da je
sva postala tamnosmea, premae joj lijepo lice nekakvom
smrdljivom mau, a kosu joj pomrsi i slijepi; bilo je gotovo
nemogue prepoznati lijepu Elizu.
Kad je otac ugleda takvu, prestravi se te kaza da to nije njegova
ki. I nitko je drugi nije htio poznati, osim psa uvara i lastavica, ali
115

su to siromane ivotinje, njih nitko ne pita za miljenje.

Tada brizne u pla jadna Eliza i sjeti se svoje jedanaestero
brae u dalekoj divljini. Tuna i alosna odulja se iz dvora.
Ni sama nije znala kuda e i kamo, tuga joj srce stegla, eznula
je za braom, koju su sigurno, kao i nju, otjerali, pa im valjalo poi
kuda ih oi vode. Njih je htjela nai, njih je pola traiti. Cio je dan
hodala preko polja, ila preko moalina i barutina dok nije zala u
veliku umu.
Tek to bijae stigla u umu, ve je i no zatee. Zala je daleko
od svakog puta pa dalje nije mogla. Stoga lee na mekanu
mahovinu, izmoli veernju molitvu i nasloni glavu na panj.
Tiina legla meu granje, uzduh blag, a svuda naokolo, u travi i
po mahovini, svijetlile poput zelenih plamiaka stotine krijesnica.
Kad se rukom takla jedne grane, prosue se po njoj svijetnjaci kao
da se zvijezda rasula.
Svu no Eliza snivala o brai: opet se igrahu kao djeca, pisahu
dijamantnom pisaljkom po zlatnoj ploi i razgledahu onu prekrasnu
slikovnicu to je stajala pol kraljevstva. Ali po ploi nisu pisali sve
same nitice i crtice, kao neko, ve najsmionije pothvate koje su
izveli, sve to su proivjeli i vidjeli. A u slikovnici sve oivjelo:
ptice pjevale, ljudi izlazili iz knjige i razgovarali s Elizom i
njezinom braom. A kad bi okrenula stranu, svi bi opet uskakali u
knjigu, da ne bude zbrke u slikama.
Kad se probudila, sunce ve bijae visoko odskoilo. Nije ga
dodue mogla vidjeti, jer je golemo lie irilo guste, jake kronje,
ali su zrake prodirale kroz njih, arale proare i proarice i
poigravale poput kakva leprava zlatnog vela. Zelenilo irilo svje
miris, a ptice umalo to nisu sjedale na ramena. Sluala je ubor
vode s mnogih jakih izvora, to se slijevahu u jezero s najfinijim
pjeanim dnom. Obraslo je, dodue, estarom i iprajem, ali su na
jednom mjestu jeleni probili velik otvor, i kroza nj Eliza ode na
vodu. Voda bijae nadasve bistra, da vjetar nije njihao grane i
grmlje, gotovo bi pomislila da je naslikano na dnu; tako se jasno u
vodi ogledao svaki list, bio na suncu ili u sjeni.
Uplaila se Eliza kad je ugledala svoje lice: toliko bijae smee
i runo. No im je smoila malu ruku te protrljala elo i oi, opet se
pokaza prava koa, zasja bijela put. Tad Eliza odloi haljine i zagazi
u svjeu vodu. Poto se okupala, bijae opet ona prijanja ljepe
kraljevne od nje ne bi naao na tom svijetu.
116

Kad se opet odjenula i splela kosu, ode na izvor, napi se iz

dlana i zae jo dublje u umu. Ni sama nije znala kuda da ide,
udarala je nasumce... Mislila je na brau i na dobru sreu, koja je
nee ostaviti. Ukaza joj se drvo kojemu se grane savijahu pod
plodovima: bijae to jabuka-divljaka puna zrelih plodova. Tu Eliza
porua, a kad se najela, podupre grane i zaputi se u najtamniji dio
ume.
U dubini ume mir carevao, bilo ondje tako tiho da je ula
svoje korake i razabirala svaki uveli listi to bi joj zautao pod
nogama. Nijedne ptice nije tu bilo, nijedan sunani trak nije mogao
prodrijeti kroz goleme, guste kronje. Visoka stabla stajala tako
nagusto jedno do drugoga te joj se inilo, kad bi pogledala pravo
preda se, da joj se pred oima ispreuje ograda za ogradom. O, bila
je to samoa kakve nikad prije nije osjetila.
No mrknula, stisla se tama. Ni jedne jedine male krijesnice da
zasvijetli u mahovini. Tuna lee Eliza da otpoine. U snu joj se
priini da se grane nad njom razmiu i da joj se nebo otvara... Kad
se ujutro probudila, nije znala bjee li to san ili java.
Pola je dalje, a nakon nekoliko koraka susrete staricu s
koarom kupina. Starica joj dade malo kupina, a Eliza je upita nije li
moda vidjela jedanaest kraljevia kako jezde kroza umu.
Nisam odgovori starica ali sam juer vidjela jedanaest
labudova sa zlatnom krunom na glavi kako plove niz rjeicu
nedaleko odavde.
I odvede Elizu malo dalje, do obronka podno kojega se vijugala
rjeica. Drvee s obiju obala prualo duge lisnate grane jedno prema
drugome, a gdje se zbog prirodnog rasta nije moglo dosei, ondje je
izvadilo korijenje iz zemlje i nad vodom stvaralo svod od prepletena
granja.
Eliza se oprosti sa staricom i krenu niz rjeicu. Ila je dalje i
najposlije izbila na iroku morsku obalu.
Divna morska puina prostirala se djevojci pred oima. Ali se
nijedan jedrenjak nije pokazao, nijednog amca nije bilo. to li e
sada? Kuda li e? Promatrae nebrojen ljunak po obali: voda je sve
zaoblila staklo, eljezo, kamenje... Sve to ondje bijae
naplavljeno, sve se lijepo zaoblilo, a ipak je voda kudikamo meka
od njezine fine ruke.
More neumorno valja i kotrlja, pa izgladi i tvrdou. I ja u biti
podjednako neumorna! Hvala vam na pouci, bistri, brzi valovi!
117

Jednom ete me, to mi srce veli, odnijeti mojoj dragoj brai!

Na naplavljenu okrijeku opazi Eliza jedanaest bijelih labuih
pera, pa ih sabra u kitu. Po njima se osule kapljice, ali se nije moglo
razabrati je li to rosa ili su suze.
Pusto bijae na alu, ali ona to nije osjeala, jer je more svagda
u pokretu, prua vjeitu promjenu; u nekoliko sati izmijeni se vie
nego slatka jezera u toku itave godine. Pojavi li se velik tmast
oblak, to ti je onda kao da more kazuje: Gle! i ja se mogu
natmuriti, pa zavijori vjetar i valovi se pjenom okrune i
bjeljavinom zabijele; a kad se oblaci rumene, more je poput ruine
latice. Ponekad je zeleno, ponekad bijelo, ali kako god bilo mirno,
uz obalu se uvijek opaa lako gibanje: voda se die i sputa kao
grudi usnula djeteta.
Kad je sunce klonulo k zapadu, ugleda Eliza jedanaest bijelih
labudova: zlatne im krune na glavi, let usmjerili prema kopnu.
Letjeli su jedan za drugim pa bijahu kao dugaka, bijela vrpca. Eliza
se uspne na obronak i sakrije u grmlje, ali labudovi slete blizu nje i
ponu udarati velikim, bijelim krilima.
Kad je sunce utonulo za obzorjem, odjednom sa njih spade
labue perje i pojavi se jedanaest lijepih kraljevia, jedanaestero
Elizine brae.
Elizi se ote krik radosti: premda su se braa jako promijenila,
znala je da su oni, osjeala da moraju biti oni. I baci im se u zagrljaj
zovui ih poimence, a oni se silno obraduju ugledavi i prepoznavi
svoju sestricu, koja je eto odrasla djevojka. Sad su se smijali, sad
plakali, dok ubrzo ne ispriae kako je opako sa svima njima
postupila zla maeha.
Mi ti objasni najstariji brat letimo kao divlji labudovi
dok je sunce na nebu, a kad zae, pretvaramo se u ljude. Zato nam
valja dobro paziti da o sunevu zalasku imademo vrsto tlo pod
nogama, jer kad bismo letjeli pod oblacima, morali bismo se, kao
ljudi, strmoglaviti u dubinu. Ovdje ne prebivamo; ima isto tako lijep
kraj s onu stranu mora. Ali je put donde dug. Valja nam preko
irokog mora, a onuda nema nikakva otoka na kojemu bismo mogli
prenoiti: samo osamljen, malen greben stri sred puine, ba toliki
da jedan do drugoga moemo ondje poinuti. Ako se more jako
uzdigne, voda visoko zapljuskuje preko nas. Ipak hvalimo bogu to
nam je dao i taj greben. Ondje prenoimo u svome ljudskom liku.
Da nije one hridi, ne bismo nikad mogli posjetiti drage domovine, za
118

taj let potrebna su nam dva najdua dana u godini. Samo nam je
jednom u godini dano da pohodimo zaviaj. Jedanaest dana smijemo
ostati u rodnom kraju i letjeti nad ovom velikom umom odakle se
vide dvori na kojima smo odrasli i na kojima nam ivi otac; odavde
moemo vidjeti i vitki zvonik crkve u kojoj nam je majka pokopana.
Ovdje kao da nam je i drvee i grmlje srodno, ovuda jure divlji konji
po ravnicama kao i za naeg djetinjstva, a ugljenar pjeva stare
pjesme, uz koje smo i mi plesali kao djeca. Ovdje nam je zaviaj,
ovamo nas srce vue, a ovdje smo nali i tebe, draga naa sestrice.
Dva dana smijemo jo ostati ovdje, a onda nam je poi preko mora u
divan kraj, koji nam ipak ne moe nadomjestiti domovine. Ali kako
da tebe uzmemo sa sobom? Nemamo ni broda, ni amca!
Kako bih vas samo mogla izbaviti? pitae sestra.
Svu no provedoe u razgovoru, tek pre zoru malo
prodrijemae.
Elizu je probudio lepet labuih krila: to su se braa opet
pretvorila u labudove i nad njom poela kruiti u velikim krugovima
da najposlije odlete u daljinu. Ali se jedan izmeu njih, najmlai,
vrati i poloi joj glavu na ruke udarajui bijelim krilima. itav su
dan ostali zajedno. Podveer eto i drugih, a kad je sunce zalo, opet
dobie svoj ljudski lik.
Sutra nam valja odletjeti i ne smijemo se vratiti prije nego
to mine godina. Ali tebe ne moemo tako ostaviti! Ima li hrabrosti
da poe s nama? Moja je ruka dovoljno jaka da te nosim kroza
umu, pa e onda i krila svih nas valjda biti dovoljno snana da s
tobom preletimo preko mora!
Ah, uzmite me sa sobom! molila ih Eliza.
Svu su no probdjeli pletui veliku i vrstu mreu od vrbove
kore i ilava rogoza. Kad su je opleli, u nju legne Eliza, a kad je
sunce iskoilo i braa se pretvorila u divlje labudove, zgrabe mreu
kljunovima i polete visoko pod oblake sa svojom dragom sestrom,
koja je jo spavala. Sunane zrake udarale joj ba u lice, pa joj je
zato jedan od njih letio povrh glave, tako da joj svojim irokim
krilima pravi hlad.
Dobrano su odmakli od obale kad se Eliza probudila. inilo joj
se da jo sanja; bijae joj udno to plovi u visini iznad mora. Kraj
nje leala grana s krupnim zrelim malinama i sveanj ukusna
korijenja. To joj je sakupio najmlai brat i stavio kraj nje, a ona mu
se zahvalno nasmijeila; njega je prepoznala u labudu to joj leti nad
119

glavom i krilima joj sjenu pravi.

Bili su u takvoj visini da im se prvi brod, to su ga vidjeli dolje
pod sobom, priinio kao bijeli galeb vodi na povrju. Oblak velik
kao itav brijeg bijae za njima, a na njemu opazi Eliza golemu
sjenu svoju i sjenu jedanaest labudova: ljepe slike od te nije nikad
vidjela. Ali kako se sunce sve vie uspinjalo, a oblak zaostajao za
njima, nestade i te slikovite sjene to lebdi i plovi.
Letjeli su itav dan, promicali poput strelice to zvidi zrakom,
ali su ipak napredovali polaganije nego inae, jer su nosili sestru.
Okrenuo protivan vjetar, bliila se veer. Sa strahom promatrae
Eliza kako sunce tone, a osamljeni se greben u moru jo i ne nazire.
inilo joj se da i labudovi snanije razmahuju krilima. Ah, ona je
kriva to ne mogu bre grabiti! Kad sunce zae, postat e ljudi, pasti
u more i utopiti se... Pa se iz dna due pomoli Bogu, ali svejednako
nigdje nikakva grebena. Tmasti se oblak sve vie primicao i prijetio,
jak vjetar oluju najavljivao. Oblaci zlogode, teki kao olovo,
skupljeni u jedan jedini veliki val to prijeti, pribliavali se mahnito,
munja sijevala za munjom.
Sunce ve bijae na rubu mora, jo malo pa e utonuti tamo za
obzorjem.
Elizi srce estoko udaralo. Uto se labudovi bace u dubinu tako
naglo te ona pomisli da pada. Ali se opet usprave te izravnaju let.
Sunce je bilo napol u vodi. Tek tada ugleda Eliza pod sobom malen
greben, ne bijae vei od tuljanove glave kad izroni iz vode. Sunce
je naglo zapadalo; bijae jo samo poput zvijezde, i ba je gasnulo
kad joj noga taknu vrsto tlo. Nebesko se svjetilo ugasi kao
posljednja iskra upaljena papira...
Ruku o ruku stajala braa oko nje: vie mjesta nego ba za njih
i za nju nije bilo. More mlatalo o greben i slijevalo se poput pljuska
po njima. Nebo sjalo neprestanim poarom, munje ga parale, grom
za gromom udarao. Ali se sestra i braa drahu za ruke i pjevahu
pjesme, i to im ulijevae utjehe i hrabrosti.
U zoru bijae zrak ist i miran, nebo kao umiveno. im je
sunce izilo, labudovi s Elizom poletjee s otoia. More je jo bilo
uzburkano, pa kad su se vinuli u visine te ozgo pogledali dolje,
bijela se pjena na tamnozelenoj puini inila poput milijuna
labudova to su pali po vodi.
Kad je sunce odskoilo, ugleda Eliza pred sobom brdovit kraj s
blistavim ledenjacima; usred neobine krajine prostire se na milje
120

dugaka palaa s arkadama to se smiono diu jedne iznad drugih.

Pod njom vjetar njie palmove ume i krasno cvijee veliko poput
mlinskog kola.
Ona upita je li to zemlja u koju putuju, ali labudovi odmahnue
glavom: to je vidjela bijahu arobni dvori Fatamorgane, podvrgnuti
vjenoj promjeni. Onamo se ne bi usudili nikoga odvesti. Eliza
zagleda bolje, kadli odjednom nestade bregova, uma i dvora, sve se
nekamo strovali, a pojavi se dvadesetak ponosnih crkava, sve jedna
kao druga, s visokim zvonicima i iljatim prozorima. inilo joj se da
uje svirku orgulja, ali je zapravo ula samo mora huk. Kad joj
crkve bijahu ve blizu, u taj se mah pretvorie u itavu mornaricu
to plovi pod njom. Pogleda djevojka dolje, ali opazi samo morsku
maglu to se povija nad vodom i razbija u pramenove.
Neprestana promjena pruala se oku Elizinu, ali djevojka
naposljetku zaista ugleda zemlju u koju su putovali. Ondje se
uzdizala krasna modra brda sa cedrovim umama, s gradovima i
palaama. Dobrano prije nego to je sunce zalo sjedila je na stijeni
pred velikom peinom: peina obrasla finim zelenim liem
povijua bijae kao da su po njoj sve sami vezeni sagovi.
Vidjet emo to e ti se noas usniti! ree najmlai brat i
pokaza joj njezinu lonicu.
Kad mi bi se barem usnilo kako da vas spasim! uzdahnu
Eliza.
Ta joj se misao usadila u srce, djevojka se sva njome zanijela:
arko se pomoli Bogu da joj pomogne, pa je molitvu i u snu
nastavila. I uini joj se da leti visoko zrakom, u dvore od oblaka,
gdje stoluje Fatamorgana... U susret joj dolazi vila, lijepa i blistava a
ipak u svemu slina starici koja joj je u umi dala kupina i priala joj
o labudovima sa zlatnim krunama...
Braa ti se mogu izbaviti! prozbori joj vila. Samo jesi
li dovoljno hrabra i uporna? More je kudikamo meke od tvojih
ruku, pa ipak mijenja oblik tvrdom kamenju. Ono, dodue, ne osjea
boli to e ih tvoji prsti osjetiti; nema srca, ne trpi straha i muka to
ih tebi valja podnijeti. Vidi li ovu koprivu to mi je u ruci? Ima je u
obilju oko peine u kojoj spava. Samo se ova moe upotrijebiti i
ona to raste na groblju, upamti. Nju beri, premda e ti opriti kou i
pokriti je mjehurima. Satri koprivu nogama, pa e dobiti predivo:
od njega ti valja isplesti jedanaest pancirnih koulja s dugim
rukavima. Kad koulje prebaci na jedanaest divljih labudova, nestat
121

e arolije. Ali se dobro uzmi u pamet: od asa kad pone taj posao
pa sve dok ga ne zavri, ma prola i godina, ne smije ni rijei
progovoriti. Prva rije koju izusti zabit e se kao smrtonosan bode
tvojoj brai u srce: o tvome jeziku ovisi njihov ivot. Upamti sve
ovo!
To ree pa joj koprivom dodirnu ruku.
Kao da ju je plamen oprio, tre se Eliza i probudi: gle, bijeli je
dan, a kraj nje lei kopriva poput one koju je vidjela u snu. Eliza
izie iz peine da zapone djelo.
Njenim rukama zahvati runu koprivu to je arila poput
vatre. Veliki plikovi izbie joj svuda po rukama, ali je ona rado
trpjela samo da izbavi dragu brau. Gazila je koprivu bosim nogama
i sukala zeleno predivo.
Kad je sunce zalo, eto brae. Silno se uplaie kad je zateknu
onako nijemu: miljahu da je to nova arolija zle maehe. Ali kad
opaze njezine ruke, razaberu to je uinila radi njih. Najmlai brat
zaplae, a kud su padale njegove suze nije vie osjeala boli: onud
nestajale opekline i plikovi.
No je provela u radu, nije se mogla smiriti prije nego to brau
izbavi. itav dugi dan, dok su labudovi izbivali u daljini, sjedila je u
samoi ali joj nikad vrijeme nije bre proletjelo. Jednu koulju
bijae dovrila i sad je poinjala drugu.
Uto zatrubi lovaki rog meu bregovima. Ona se uplai, jer je
zvuk dolazio sve blie, a ula je i lave pasa. Prestraeno odjuri
bre-bolje u peinu, sveza u sveanj koprivu koju je skupila i
izgrebenala, i sjede na nj.
U taj as uskoi kroz otvor velik pas, drugi odmah za njim, pa
jo jedan. Psi udarie u bijesan lave, ustrali se tamo-amo. Tako
potraja nekoliko asaka dok se svi lovci ne skupie pred peinom:
najljepi meu njima bijae kralj one zemlje. On pristupi Elizi i
zapanji se jer nikad nije vidio ljepe djevojke.
Kako si dospjela ovamo ljepojko? upita je.
Eliza odmahnu glavom: ta nije smjela govoriti, o tome je ovisio
ivot i spas njezine brae. Ruke je sakrila pod pregau, da kralj ne
vidi kako trpi.
Hajde sa mnom! ree kralj. Ovdje ne moe ostati!
Ako si dobra kao to si lijepa, obui u te u svilu i kadifu, stavit u ti
krunu na glavu, pa e prebivati na mojim dvorima i ivjeti u
raskou.
122

Tako ree te je podie preda se na konja. Ona zaplaka krei

ruke, ali joj kralj kaza:
Samo ti sreu elim! Jednom e mi biti zahvalna! I
podbode konja te pojuri naprijed, a lovci za njim.
U smiraj eto ih pred divnom prijestolnicom, punom crkava i
kupola. Kralj uvede Elizu u dvore gdje su vodoskoci romonili po
visokim mramornim dvoranama, a zidovi i strop bili ukraeni
slikarskim radovima. Ali Eliza nije nita ni opaala, samo je plakala
i tugovala. Bezvoljno je pustila da je ene odjenu u kraljevske
haljine, da joj upletu biser u kosu i da joj navuku fine rukavice na
oprene ruke.
Kad se pojavila u onom krasu, jo je vie zablistala njezina
ljepota, te se sav dvor jo dublje pred njom pokloni. Kralj ju je
odabrao sebi za zarunicu, premda je nadbiskup sumnjiavo vrtio
glavom i aptao da je umska ljepotica zacijelo vjetica koja im je
zaslijepila oi i kralju srce oarala.
Ali se kralj nije na to osvrtao: on zapovjedi da svira glazba, da
se iznesu najskuplja jela, da najljepe djevojke pleu oko nje. Elizu
povedoe kroz mirisne vrtove u divne dvorane; ali se na njezinim
usnama nije pojavio smijeak niti su joj oi bljesnule od kakva
zadovoljstva: na njezine je usne pala tuga, a alost joj se u oima
ogledala kao vjean zapis i batina.
Naposljetku kralj otvori komoricu to se nalazila odmah do
Elizine lonice. Komorica bijae ukraena skupocjenim zelenim
sagovima: bijae sasvim nalik na peinu u kojoj je Eliza dotad
boravila. Na podu leao onaj isti sveanj prediva to ga je isukala od
koprive, a pod stropom visila pancirna koulja to ju je isplela. Sve
je to jedan izmeu lovaca uzeo i donio kao neku rijetkost.
Tu se moe u mislima prenijeti u svoj prijanji dom!
ree kralj. Tu je posao kojim si se ondje bavila. Sada, sred ovog
raskoa, zabavljat e te da se sjeti onoga vremena.
Kad Eliza opazi ono to joj toliko bijae srcu priraslo, zaigra joj
smijeak na usnama, a crvenilo joj se vrati u obraze. Pomisli na spas
svoje brae pa poljubi kralja u ruku, a on je privine k sebi na srce i
zapovjedi da sva crkvena zvona najave svadbenu sveanost.
Krasna, nijema djevojka iz ume postade kraljicom one zemlje.
Nadbiskup aptao zle rijei kralju na uho, ali otrov nije kanuo u
njegovo srce. Svadba se imala obaviti a sam je nadbiskup morao
Elizi staviti krunu na glavu; zlovoljan, kakav bijae, namjerno joj
123

vrsto natisnu uzak obru od krune na elo, da je zaboli. Ali je njoj

srce stezao tei obru jad i tuga za braom, pa nije ni osjetila
tjelesne boli.
Usne joj bijahu nijeme ta jedna bi rije njezinu brau
rastavila sa ivotom ali se u oima odraavala duboka ljubav
prema dobrom, lijepom kralju koji je inio sve da je obraduje. Iz
dana u dan bivala mu ona sve odanija. Oh, kad bi mu se barem
smjela povjeriti, iznijeti mu svoju muku! Ali joj je valjalo utjeti,
nijemo dovriti zapoeto djelo. Zato bi se nou oduljala od njega i
odlazila u komoricu koja bijae ureena kao peina: ondje je plela
koulju za kouljom, ali kad je poela sedmu, ponestade joj prediva.
Znala je da na groblju rastu koprive koje moe upotrijebiti, ali
ih mora sama nabrati. A kako e onamo?
Oh, to su bolovi mojih prstiju prema patnjama moga srca!
kazivae u sebi. Valja mi se odvaiti!
U strepnji, kao da ini kakvo runo djelo, oduljala se jedne
noi za mjeseine u vrt, potra dugim drvoredima van, na puste
ulice, pa onuda dalje, na groblje. Ondje ugleda kako na jednome od
najveih nadgrobnika u krugu sjede rune vjetice grobljanke.
Skinule su prnje sa sebe kao da e se kupati, pa dugim, mravim
prstima kopaju po svjeim grobovima, vade mrtva tijela i sa njih
deru meso. Eliza je morala proi tik kraj njih, a one upiljile zlobne
oi u nju. Ali ona nabra ljutih kopriva i odnese ih kui.
Samo ju je jedan ovjek vidio nadbiskup. On je bdio dok su
drugi spavali. Eto, ipak bijah u pravu kad sam rekao da s
kraljicom nije sve kako treba. Hude su sile s njome, vjetica je ona, i
zato je oarala kralja i sav narod.
U ispovjedaonici ree kralju to je vidio i ega se boji. Dok je
izgovarao zle rijei, sve slike i kipovi svetaki pokrenue glavom,
kao da hoe rei: Nije tako, Eliza je neduna. Ali nadbiskup
protumai da to sveci svjedoe protiv nje i vrte glavom nad njezinim
grijehom.
Dvije krupne suze potekoe kralju niz lice. Ode on kui a
sumnja mu se ugnijezdila u srcu. Nou se priinjao da spava, ali mu
san nije oi sklapao. Opazio je kako Eliza no na no ustaje. Svaki
put bi je tiho slijedio i svaki put vidio kako se zatvara u svojoj
komorici.
Iz dana u dan bivao kralj sve mri i mri. Eliza je to zamijetila,
ali se nije jadu dosjetila. Plaila se ali to sve ne bi njezino srce
124

za brau pretrpjelo! Po kraljevskom barunu i grimizu tekle joj

gorke suze i ostajale ondje kao da se biser kruni, blistale kao
najljepe drago kamenje, tako te su svi koji su je vidjeli u tom sjaju,
eljeli da budu na njezinu mjestu.
Jo je malo trebalo pa da zavri djelo. Nedostajala joj samo
jedna jedina koulja. Ali vie nije imala prediva, nije imala ni jedne
jedine koprive. Jo jednom, posljednji put, valjalo joj na groblje, da
nabere nekoliko rukoveti. Strah ju je obuzimao pri pomisli na onaj
samotni put i na strane vjetice, ali joj volja bijae vrsta.
Eliza krenu, a kralj i nadbiskup za njom. Dobro su vidjeli kako
je nestaje iza reetaka na grobljanskim vratima, a kad su prili blie
ugledae na nadgrobnoj ploi vjetice koje je i Eliza vidjela. Kralj se
okrenu jer miljae da je meu njima i ona kojoj je glava jo te noi
poivala na njegovim grudima.
Neka joj narod sudi! odredi kralj.
A narod osudi da bude spaljena na lomai.
Iz raskonih kraljevskih dvorana odvedoe je u mranu, vlanu
tamnicu gdje je vjetar zavijao kroz prozor s reetkama. Mjesto
baruna i svile dadoe joj onaj naramak kopriva to ih bijae ubrala;
na nj joj bijahu glavu poloili: tvrde koulje od ljute koprive koje
bijae isplela neka joj budu posteljom i pokrivkom.
Ali njoj nisu mogli nita milije pokloniti: ona i opet prionu na
posao molei se Bogu. Vani ulini derani pjevali o njoj pjesme
rugalice nigdje ive due da je utjei kojom dobrom rijei.
Kad bijae k veeru, zauje pred reetkama um labuih krila:
bio to najmlai brat, on je sestru pronaao. Ona glasno zajeca od
radosti, premda je znala da joj je to moda posljednja no u ivotu.
Ali je sad posao zamalo dovren, a i braa su ovdje.
Doe i nadbiskup da bude kraj nje u posljednjim joj asovima.
To mu je kralj dopustio. Ali ona odmahnu glavom i zamoli ga
pogledom i znakovima da ode. Te je noi imala dovriti djelo, inae
joj sve bi uzalud: trud i muka, bol i suze i tolike besane noi.
Nadbiskup ode grdei je, ali je jadna Eliza znala da je neduna pa je
ustrajala u onom ega se poduhvatila.
Mali se mii ustrali po tlu, koprivu joj za posao sakupljali i
pred noge dovlaili, da joj tako malo pomognu, a drozak sjeo na
prozorsku reetku i pjevao joj cijelu no, fiukao to je veselije
mogao, da ne bi duhom klonula.
Prema zori, na sat prije svanua, stie jedanaestero brae
125

dvorima na vrata: traili su da ih puste kralju. Odgovorie im da im

ne mogu udovoljiti: ta jo je no, rekoe, kralj spava, ne smiju ga
buditi. Braa molila i prijetila, dola straa, pa i sam kralj iziao i
zapitao to se to zbiva dvoru na vratima. Ali u taj as izie sunce,
brae nestade, a nad dvorom proletje jedanaest divljih labudova.
Svijet se natiskivao na gradska vrata da gleda kako e vjeticu
spaliti. Bijedno kljuse vuklo kola na kojima je ona sjedila. Navukli
joj koulju od vree, divna joj duga kosa visila raspletena oko lijepe
glave, a obrazi joj bili smrtno blijedi; usne je lagano micala dok su
joj prsti sukali zelenu preu. ak i na putu u smrt nije ostavljala
zapoetog djela: deset je koulja lealo do njezinih nogu
jedanaestu je plela. A svjetina se rugala:
Pazite kako vjetica mrmlja! Nije joj molitvenik u rukama,
ve te njezine gadne arolije. Razderite ih u komadie.
I svi nagrnue prema njoj da joj raskidaju koulje. U taj as
doletje jedanaest bijelih labudova: padoe oko nje na kola i poee
udarati jakim krilima. Gomila se prestrai i ustuknu.
To je znak s neba! Zacijelo je neduna! apnu mnogi, ali se
nitko nije usudio da to naglas kae.
Krvnik je zgrabi za ruku, a ona bre-bolje prebaci jedanaest
koulja na labudove. I pojavi se jedanaest divnih kraljevia, samo
najmlai mjesto ruke imao labue krilo, jer je na njegovoj koulji
nedostajao rukav; nije ga stigla dovriti.
Sad smijem govoriti! prozbori Eliza. Ja sam neduna.
A narod, vidjevi to se zbilo, pokloni joj se kao svetici; ali
ona, obeznanjena, klonu na ruke svoje brae toliko je bijae
iscrpla napetost, strah i bolovi.
Jest, neduna je! potvrdi najstariji brat i uze kazivati
kakvo ih je zlo stiglo.
Dok je govorio, rairi se miris kao od milijuna rua: to su
cjepanice na lomai pustile korijenje i prolistale, tako da je nastala
mirisna ivica, gusta i visoka, puna crvenih rua. A na vrhu procvao
jedan cvijet, bijel bjelcat i sjajan poput zvijezde. Kralj ubra tu bijelu
ruu i stavi je Elizi na grudi, a ona se probudi s mirom i
blaenstvom u srcu.
Sa svih crkava zvona sama od sebe zazvonila, a ptice doletjele
u velikim jatima. Sva ona povorka krenu sada put dvora na svadbu.
Takvih svatova jo ni jedan kralj ne doivje.

126

Kraljevna na zrnu graka

(po Andersenu)
Ono vam jednom bio kraljevi koga je ponijela silna elja da se
oeni kakvom kraljevnom. Ali je morala biti prava pravcata.
Obilazio on bijelim svijetom da bi je naao, ali bi se uvijek togod
isprijeilo i pomrsilo mu raune. to je do samih kraljevna, tu ne
bijae neprilike, jer neko svijet nije oskudijevao u njima, samo je
nevolja bila u tome to kraljevi ne mogae biti na istu jesu li
prave. Svagdje je neto bilo krivo, nikad da bude sasvim kako treba.
I tako se najposlije vratio kui neobavljena posla i zapao u tugu, jer
je izgarao od elje za pravom pravcatom kraljevnom.
Jedne se veeri oborilo strahovito nevrijeme. Grmjelo je na sve
strane i sijevalo, a kia lila kao iz kabla, ba strahota! Uto se zau
gdje netko kuca na vrata grada, i stari kralj ode da otvori.
Kad on na vrata, a to vani stoji neka kraljevna. Boe mili,
kakva li bijae od tog pljuska i nevremena! Voda joj curkom curi niz
kosu i haljine pa se slijeva u vrhove cipela, a izlazi na zapetnice. I
veli da je prava kraljevna!
Brzo emo to vidjeti! pomisli stara kraljica, ali nita ne ree,
ve ode u spavaonicu, smae svu posteljinu i na dno postelje stavi
zrno graka.
Zatim uze dvadeset madraca i poslaga ih na graak, pa onda jo
navali dvadeset perina od gujih pahuljica.
Tu je imala kraljevna te noi spavati.
Ujutro je zapitae kako je spavala.
Oh, loe, uasno! potui se kraljevna. Svu no nisam
gotovo ni oka sklopila! Bog zna to je to bilo u postelji! Na neem
sam tvrdu leala, tako da mi je tijelo puno modrica. Grozno, kaem
vam!
I tada vidjee da je prava kraljevna, kad je kroz dvadeset
madraca i dvadeset perina osjetila zrno graka. Tako osjetljiva moe
biti samo prava pravcata kraljevna.
Kraljevi je uze za enu, jer je sada znao da ima pravu
kraljevnu. A graak pohranie u riznici, gdje ga i sad moe vidjeti,
ako ga tko nije uzeo.
Gle, to bijae prava bajka!

127

Tri praia
(iz britanske predaje)
Bila vam jednom tri praia: plesali su i skakali naokolo i
vodili sretan ivot. Jednog dana, majka im ree:
Vrijeme je da idete u svijet, da se za sreom ogledate.
Praii se obradovae kad su to uli.
Krenut emo jo danas rekoe. I krenue pleui i
poskakujui.
Dok su tako ili putem, jedno e prase drugome:
Moramo sagraditi kuu.
Moramo sagraditi tri kue pritae tree prase, koje bijae
najpametnije.
Dobro, hajdemo graditi tri kue prihvati dvoje starije
brae. Tako e svako od nas imati svoju.
Dok su oni tako razgovarali i snovali, pojavi se ovjek sa
snopom slame. Prvo prase uljudno skine eir s glave kad je
ugledalo ovjeka.
Molim lijepo, gospodine ovjee ree ono hoete li mi
dati malo svoje slame da sagradim kuu?
Hou odgovori ovjek evo.
Ubrzo prvo prase prionu na posao. Tralo je gore-dolje sa
svojom slamom.
Kua neprestano rasla. Ostalo je jo samo da se podigne krov,
da se naine prozori i postave vrata. Naposljetku kua bijae gotova,
te se prvo prase toliko radovalo da je neprekinuto deset puta
uskoilo u kuu i iskoilo iz nje. Zatim zatvori vrata.
Ba sam okretan, ree prase u sebi dok je obilazilo oko nove
kue. Nadam se da su i moja braa okretna kao to sam ja.
Prase istilo i prailo, pralo i dotjerivalo. A kad se umorilo od
tolikog posla, sjelo je da se odmori.
Prase nije znalo za vuka, nitko mu o tome nije govorio. Ali je
vuk postojao, ivio je u oblinjim umama.
Bio je to ruan, star vuk, s dugom njukom. Nije stoga udo to
mu je njegova njuka ubrzo rekla da je negdje u blizini prase. Brzo
je vuk naao slamnu kolibu, i njegova mu je duga njuka rekla da je
unutra tusto prase. Zasad su vrata na kolibi bila zakraunata, a prase

128

bilo i suvie umorno da misli o onome to se zbiva vani.

Kad se umraalo, vuk krenu prema kolibi. Pokucao je na vrata:
Prase, praiu, pusti me unutra javi se vuk mekim
glasom.
Ali prase bilo i odve mudro da bi to uinilo. Nato vuk ree:
Pazi, otpuhnut u ti kuicu.
I vuk puhao i upao i naposljetku razmetnuo kuicu malog
praseta. Dakako, kua se nije odjednom razmetnula, nego polako
trajalo je to neko vrijeme. Najprije je otpuhnuo i razmetnuo neto
slame, a onda sve vie. Razmetnuo se krov, pala vrata, a stari vuk
puhao i erupao ne prestajui.
Sve to vrijeme malo prase bilo na sto muka, strah mu u kosti
uao. Tralo ono ovamo-onamo u nastojanju da sauva svoju slamnu
kuicu to mu je padala po ruiastim uesima.
Nije bilo koristi hvatati se za slamke, jer se slama razbucala i
kuica ruila. Naposljetku, protisnuvi prodoran skvik, prase skoi
preko ostataka i potee niz put glavom bez obzira, potee to su ga
nosile njegove tuste noice.
Vuk nije stigao da nagne u potjeru za prasetom, jer je
neprestano razbucivao slamu. Tako je prase umaklo.
Meuto je drugo prase srelo ovjeka to je nosio travu i trstiku.
Vrlo je uljudno skinulo eiri s glave prije nego to je oslovilo
ovjeka:
Molim vas, gospodine ovjee ree ono hoete li mi
dati neto trave i trstike da podignem kuicu?
Hou odgovori ovjek evo.
I tako drugo prase prionu na posao. Uzeo je graditi, i kuica je
rasla. Uskoro je ostalo samo da podigne krov i metne prozor. Bila je
to lijepa kuica, i malo je prase bilo ponosno i sretno. Hodilo je
gore-dolje, pjevuilo i zvidukalo.
Upravo je tada u bijegu nailo prvo malo prase, pa kad je
vidjelo dvojicu svoje brae, napravi se kao da nita nije bilo.
Mislim da u stanovati u tvojoj kui ree prvi prai
drugome. Vidim da ima lijepa vrata na ulazu.
Oh, ne, nemoj doeka drugi prai te ue u kuu i
zasunu vrata.
Ne moe ni sa mnom ree trei prai. elim da
sam sagradim kuu.
Tako ree pa ode niz cestu.
129

Prvo malo prase odlui da svoje dane provede u zabavi.

Igrat u se u umi, ree u sebi. A ne treba mi nita drugo
doli paziti da ne budem vuku na putu.
Sutradan vuk sam krenuo na put, i prvo to je vidio bijae
kuica od trave. Njegov mu je dugi nos kazivao jasno da je unutra
prai.
Praiu, prasence, pusti me unutra ree vuk blagim
glasom kad je pokucao na vrata.
Ali je drugo prasence bilo i odve smotreno da bi to uinilo.
Vidjelo je vuka s prozora, pa je reklo: Nee ui, ne, dragoviu!
Nato vuk ree:
Pazi, otpuhnut u ti kuicu.
I vuk puhao i upao i naposljetku razmetnuo kuicu malog
praseta.
Ali je potrajalo due, jer je drugo prasence sagradilo svoju
kuicu od trave i trske, pa je bila jaa negoli od slame. Osim toga,
vuk bio i dobrano gladan, a to ga je inilo slabim. Nije imao previe
daha.
Kad je vuk vidio da ne moe kuicu samo tako otpuhnuti,
poeo je puhati i ruiti ispod vrata, te je prasence poigravalo kao list
na vjetru.
Padoe zidovi, a prai se zavitlao u zraku. Pao je na put, a to
mu je dalo prilike za bijeg. Trao je i trao dugim putem koliko su
ga nosile njegove debele noice, i dok je vuk ostao zabavljen
ruenjem, drugi prai umae iz vida.
Vuk se baci za njim u potjeru, ali je, umoran, morao sjesti da
predahne, pa je tako i zaspao.
Meuto je tree prasence srelo ovjeka s tovarom opeka. Tree
prasence lijepo skine eir kad je ugledalo ovjeka.
Molim vas, gospodine ovjee zamoli prasence biste
li mi htjeli dati neto od vaih opeka, da podignem kuicu.
Hou odgovori ovjek evo.
Na to tree prasence prionu uz posao. Poelo je graditi upravo
ondje, a bijae to dobrano daleko na onome dugom putu.
Radilo je svojski i veoma briljivo. Mijealo je cement i njime
spajalo opeke. ekialo je gradei krov, a potom poslagalo crijep,
da kia ne moe probiti unutra. Na kraju je sazidalo ognjite s
dimnjakom, tako da mu bude ugodno pokraj vatre. Trebalo je
podosta vremena dok je sazidalo kuu. Ruke su ga boljele od pustog
130

posla.
Oednjelo je i ogladnjelo radei na vruem suncu. Ve mu se
mraalo pred oima koliko je uzlazio i silazilo ljestvama da napravi
krov. Ali ni jednog asa tree prasence nije sebi ostavljalo da
predahne.
Moja e kua biti najbolja i najvra to ju je ikad sagradilo
ikakvo prase ree samom sebi na poslu. I da se obodri, radei je
zvidukalo veselu pjesmicu. A kua rasla i rasla. I to je vie rasla, i
ono glasnije zvidukalo.
Naposljetku b kuica dovrena. Tree prase, dakle, ue unutra,
zakrauna vrata i sjede.
Tek to je uzelo da ita Prasei tjednik, netko pokuca na
vrata. Bio je to vuk. Prase, praiu, pusti me unutra javi se
vuk mekim glasom.
Ne, neu uzvrati prasence i nastavi itati.
Onda u ti otpuhnuti kuicu ree vuk.
I puhao je i puhao, ali kuica vrsta, nije se pomicala. Zato vuk
preumi i smisli drugu osnovu.
Prasence, praiu, ja znam gdje je lijepo repite s bijelom
repom.
Zaista? upita prai, jer je repu jako volio.
Da, znam odgovori vuk. Ako hoe da se naemo
sutra u est ujutro, odvest u te onamo.
Ali je prasence sutradan ustalo u pet sati. Samo je nalo repite
i donijelo koaru repe kui. Zasunulo je vrata i sjelo da eka vuka.
Vuk doe u est sati.
Prase, praiu javi se vuk kroz kljuanicu. Evo me,
dooh da te odvedem na repite. Jesi li se spremio, praiu?
Kad je prai to uo, nastavi veliki kotao na vatru i potpali.
Zatim opet sjede te uze ekati. Zauo je vuka kako grebe po krovu, a
onda eto vuka dolje kroz dimnjak rep najprije!
Moete misliti to se zatim dogodilo. Opaki vuk stigao je u
kotao rep najprije.
Srea za nj to kotao nije bio velik da sav upadne u njega: tako
je oprio samo rep. Uplaio se toliko da je odmah izjurio kroz
prozor.
Do vienja, vue viknu prai za njim. Zbogom
zauvijek!
Tako i bijae, jer je vuk vruom vodom toliko opekao rep da je
131

jurio milje i milje i tako odjurio daleko od praia i njegova kotla.

Ali jo nije konac prii ne. Kad su dva brata treeg praia
vidjela vuka kako juri, izvukoe se iz svoga skrovita.
Podigao sam kuu od slame ree prvo prasence i vuk
mi ju je otpuhnuo i razbucao.
A ja sam svoju podigao od trave i trsja ree drugi prai
i vuk mi ju je sruio i raerupao.
A ja sam svoju sagradio od opeke ree njihov trei,
najpametniji brat. I kua stoji li, stoji. Najbolje vam je da doete i
stanujete kod mene.
Tako i uinie i tako su tri praia ivjela zajedno u srei i
zadovoljstvu.

132

Snjeguljica i sedam patuljaka

(po Grimmu)
Zima upolovila, snjene pahuljice osipale s neba meke kao
najmeke perje, a u toploj sobi, uz prozor uokviren crnom
ebanovinom, sjedila kraljica sa svojim ivanjem. I dok je tako ila,
otvorila je naas prozor da pogleda kako vani snjei, pa se u
nepanji iglom u prst ubola. Tri kapi krvi padoe u snijeg na
prozorskom podboju, a kraljica, kad ih vidje gdje se onako lijepo na
snjenoj bjelini rumene poput najrumenije rue, ree u sebi:
Eh, da mi je imati kerkicu bijelu kao snijeg, obraza rumenih
kao rua a kose crne kao to je ovaj prozorski okvir, ba bih sretna
bila!
Ubrzo zatim rodi joj se kerkica, a kako bijae bijela kao
snijeg, obraza rumenih kao rua i kose crne poput ebanovine,
nazvae je Snjeguljicom. Ali gle nesree: kako se djevojica rodi,
umrije majka, kraljica.
Kralj one zemlje nakon godinu dana oeni se drugom enom, i
ta onda postade kraljicom. Bila je to ena veoma lijepa, ali ohola i
nadmena: nije mogla ni zamisliti a kamoli podnijeti da je itko
ljepotom natkrili. Imala je udesno ogledalo, odgovaralo ono na
svako pitanje koje mu upravi. I kad bi se izjutra eljala, pitala ga
kraljica, ogledajui se u njemu:
Ogledalce kai meni:
ponajljepa u svoj zemlji,
izme mnogih ljepotica,
koja li je krasotica?
A na to joj ogledalo odgovaralo:
Izme mnogih ljepotica
najvea si krasotica.
I bila je kraljica nadasve zadovoljna dok je to sluala, ta znala je ona
da ogledalo govori istinu.
Snjeguljica pak rasla i stasala, i bivala sve ljepa, iz dana u dan.
133

Kad je navrila sedam godina, prometnula se u ljepotu to je sjala

kao vedar dan na nebu, bila ona ljepa i od same kraljice, svoje
maehe. I kad je kraljica opet upitala ogledalo:
Ogledalce kai meni:
ponajljepa u svoj zemlji,
izme mnogih ljepotica,
koja li je krasotica?
ono joj odgovori:
Kraljica si, krasotica,
al je ljepa Snjeguljica.
Razgnjevila se kraljica kad je to ula: sva je poutjela od muke i
pozelenjela od zavisti. Od tog asa bijes u njoj previrao, pa kad bi
samo vidjela Snjeguljicu, utroba se u njoj prevrtala: toliko je mrzila
djevojicu. Nadutost, zavist i povrijeena tatina neprestano rasle u
njezinu srcu i naposljetku ju toliko presvojile te nije od njih ni danju
ni nou imala mira ni poinka. Na kraju, ne mogavi vie izdrati,
zovnu jednog izmeu svojih lovaca te mu ree:
Vodi tu malu u umu da je moje oi vie ne vide! Ubij je
ondje i donesi mi u dokaz njezinu jetru i plua!
Lovac poslua te odvede djevojicu u umu. Ah kad je onamo
doao i potegao lovaki no da izvri okrutnu zapovijed i da
Snjeguljici probode neduno srce, djevojica briznu i pla i zajada,
molei lovca:
Ah, smiluj mi se, dragi love, i potedi mi ivot! Obeavam
da u ostati u umi, u divljini, i nikad se neu vratiti na dvore.
Bila je tako lijepa u svome jadu, te se lovcu saalila onako
uplakana.
Neka ti bude: bjei onda, jadno dijete! smilova se on. A u
sebi nadoveza: Ta ionako e te ubrzo razderati umske zvijeri.
Ipak se osjeao kao da mu je velik teret pao sa srca to
djevojicu nije morao ubiti. Kako je ba dotrala mlada divlja
svinja, a on imao kraljici donijeti dokaz, zakla dolutalog vepria,
izvadi mu jetru i plua, i to onda odnese na dvore i dade kraljici.
Ona naredi kuharu da ih skuha u soli, i zla ena potom sve pojede,
uvjerena da se tako rijeila Snjeguljice.
134

Kad je djevojica ostala u golemoj umi, sama i naputena,

stijesni joj se oko srca. Zapala je u strah, plaio ju svaki uanj, i
samo je gledala u lie na drveu ne znajui to bi. Udari jadna u
trk: trala je po otrom kamenju i po trnju, a umske zvijeri gledale
je kako bjei i skakale oko nje, ali joj nita ne uinie. Bjeala je
tako dok su je noge nosile, a ve se i veer bliila. Onda ugleda
kuicu, malu majunu, te ue da ondje poine.
U kuici bilo sve maleno, ali tako ubavo i isto, milina ti
pogledati. Na sredini stajao stol pokriven bijelim stolnjakom, na
stolu sedam tanjuria i sedam vria, uza svaki tanjuri poloena
malena lica, viljuka i no. Uza zid poredano sedam posteljica, sve
jedna do druge, a na njima plahte bijele bjelcate.
Kako bijae gladna i edna, Snjeguljica uze iz svakog tanjuria
i pojede malko variva i kruha, te iz svakog vria gutnu malen
gutljaj vina: nije htjela da sve uzme iz jednoga i da ga tako isprazni.
Potom, umorna, htjede lei u koju od onih posteljica, ali ne nae
prikladne za se: ova preuska, ona prekratka; istom sedma bijae joj
kako valja, te u nju lee, izmoli molitvu i brzo u san utonu.
Kad se sasvim umraalo, dooe gospodari one kuice
bijahu to patuljci, njih sedmorica, to su u planini rude traili i
kopali. Upalie oni svojih sedam malih svjetiljaka, pa kako
rasvijetlie unutranjost svoje kuice, odmah opazie da je netko u
njoj bio i naokolo vrljao, jer nisu nali onaj red kakav su na odlasku
ostavili.
Tko je sjedio na mome stoliu? ree prvi.
Tko je jeo iz mog tanjuria? upita drugi.
Tko je lomio od mog kruha? javi se trei.
Tko je uzimao od mog variva? oglasi se etvrti.
Tko je nabadao mojom viljukom? u udu e peti.
Tko je rezao mojim noem? ljutnu se esti.
Tko je pio iz mog vra? na kraju e sedmi.
Obazre se nato prvi oko sebe, pa kad vidje da mu je postelja
uleknuta i plahta na njoj zguvana, uzviknu:
Tko se valjao po mojoj postelji?
I ostali nato pogledae na onu stranu, prioe posteljama te e
onda svi u jedan glas:
I u mojoj je postelji netko leao.
Uzvikali se patuljci, a sedmi, kad u svojoj vidje Snjeguljicu
kako spava, zovnu ostale. Pritrae oni te kriknue od uda.
135

Prinesoe svoje svjetiljice i zajedno osvijetlie Snjeguljicu.

Boe mili to li je lijepo ovo dijete! uzviknue slono.
Toliko se zadivie i toliko ganue da je nisu htjeli probuditi
nego je ostavie da spava. Sedmi je patuljak spavao kod svojih
drugova, naizmjence, kod svakog pomalo, i tako im minu no.
Kad je objutrilo, Snjeguljica se probudi: videi sedam
patuljaka, protrne od straha. Ali joj oni ljubazno zaeljee dobro
jutro te je upitae kako se zove.
Zovem se Snjeguljica odgovori ona.
A kako si dola u nau kuu? pitali je patuljci dalje.
Nato im ona pripovjedi kako ju je maeha htjela ubiti, kako ju
je predala lovcu, da je u umi smakne, a on joj ivot potedio, i kako
je onda cio dan bjeala dok naposljetku nije naila na kuicu.
Bi li htjela ostati kod nas da nam kuu dri, da nam kuha,
postelje redi, da nam pere, ije i plete, da u svemu odrava red i
istou? predloie joj patuljci.
Bih, bih, vrlo rado prihvati Snjeguljica.
Dobro je, lijepo e ti kod nas biti pritvrdie patuljci.
I ostade Snjeguljica kod njih. Lijepo im je kuu drala, sve
radila i redila. Izjutra patuljci odlazili u brda da trae i kopaju rude i
zlato, a vraali se uveer i nalazili veeru prireenu.
Danju je djevojica ostajala sama, pa su je patuljci opominjali
neka bude smotrena i neka se dobro u pamet uzme:
uvaj se maehe, brzo e ona doznati da si ovdje meu
nama. Ne putaj nikoga unutra!
Kraljica pak, uvjerena da je pojela Snjeguljiinu jetru i plua,
miljae da je opet prva po ljepoti i da joj nema ravne u svoj
kraljevini. Htjede da joj to ogledalo kae i potvrdi, pa ga stoga upita:
Ogledalce, kai meni:
ponajljepa u svoj zemlji,
izme mnogih ljepotica,
koja li je krasotica?
Ogledalo joj na to odgovori:
Kraljica si, krasotica,
al je ljepa Snjeguljica
preko sedam breuljaka
136

pokraj sedam patuljaka.

Prestravi se kraljica jer je znala da ogledalo istinu kazuje. Odmah je
razabrala da ju je lovac obmanuo i da je Snjeguljica sveudilj na
ivotu. Uze ona premiljati i smiljati kako bi Snjeguljicu otpremila
sa svijeta: jer dok ne bude uvjerena da je najljepa u kraljevini, nee
od zavisti imati mira ni poinka. Naposljetku smisli varku: premaza
lice te se preodjenu u staru trgovkinju-pokuarku. Nitko je takvu ne
bi prepoznao. Tako preruena krenu preko sedam breuljaka da nae
kuu sedam patuljaka. Kad doe do kue, pokuca na vrata i viknu:
Evo lijepe robe na prodaju! Pogledajte, pogledajte!
Snjeguljica pomoli glavu na prozor i pozdravi uljudno:
Dobar dan, draga eno. A to to prodajete?
Evo, svata lijepo, dobre robe odgovori lana pokuarka.
Imam vrpca i pojasa u svim bojama.
Nato odmah izvue pleten pojas od arene svile.
Tu estitu enu mogu pustiti u kuu, pomisli Snjeguljica pa
odsunu vrata i kupi lijepi svileni pojas.
Ba ti pristaje, dijete moje, lukavo e stara. ekaj, ja
u ti pojas namjestiti.
Snjeguljica, nita ne posumnjavi, stade pred nju i pusti da je
ona opae novim pojasom. Ali stara bre-bolje uze pritezati i toliko
je stegla da je Snjeguljica ostala bez daha i pala na tlo kao mrtva.
Bila si dosad najljepa, ali vie nee biti! promrsi stara i
odbrza odande.
Uveer se sedam patuljaka vrati kui. Kakva li nemila
iznenaenja kad ugledae svoju dragu Snjeguljicu gdje na tlu lei
kao mrtva! Ne mie se, jadna, nema na njoj znaka ivota. Podigoe
je i vidjee da je prejako stegnuta. Odmah prerezae pojas, a ona
poe disati i ivot se polako u nju vrati. Kad su od nje uli to se
dogodilo, lijepo je upozorie:
Ono ti nije bio nitko drugi doli tvoja opaka maeha. Dobro
pazi: dok nas nema, nikoga ne putaj unutra!
Kad je zla kraljica dola na dvore, pouri se ogledalu te ga
upita:
Ogledalce, kai meni:
ponajljepa u svoj zemlji.
izme mnogih ljepotica,
137

koja li je krasotica?
A na to joj ogledalce odgovori:
Kraljica si, krasotica,
al je ljepa Snjeguljica
preko sedam breuljaka
pokraj sedam patuljaka.
uvi to, opaka kraljica uskipje od bijesa, jer je razabrala da je
Snjeguljica oivjela.
Ve u ja togod smisliti da je dokrajim jednom zauvijek,
ree u sebi.
I kako bijae iskusna u vjetijim umijeima, napravi ealj s
otrovom. Premaza se zatim i preodjenu, preobrazi se u drugu staricu
i takva krenu preko sedam breuljaka, kui sedam patuljaka. Kad
stie, pokuca na vrata i viknu:
Lijepe robe! Dobre robe na prodaju!
Snjeguljica pomoli glavu na prozor i ree:
Idite dalje, ne smijem nikoga pustiti unutra.
Ako ne smije nikoga pustiti, moe barem robu pogledati
uporno e stara, te izvadi i pokaza otrovni ealj.
Svidio se ealj djevojci, te ona najposlije otvori vrata. Poto se
pogodie o kupnji, lukavo e stara:
Hajde da te lijepo poeljam.
Snjeguljica nije nita posumnjala: dopusti staroj da je poelja.
Ali tek to je ealj proao kroz kosu, ispusti svoj otrov, a djevojka,
obeznanjena, pade na tlo.
Eto ti, gade! promrlja opaka ena. Ode ti ljepota,
gotovo je s tobom!
No eto sree u nesrei: kako se ve primicala veer, patuljci se
uskoro vratie kui. Kad ugledae Snjeguljicu kako na tlu lei kao
mrtva, odmah pomislie na maehu ta njezini su prsti tu
posrijedi. Potraie i naoe otrovni ealj, a kako ga izvadie iz
kose, onog se trena Snjeguljica osvijesti, te im onda pripovjedi to je
i kako je bilo. Patuljci je opet opomenue da bude smotrena:
Pamet u glavu, i ne otvaraj nikome! I ni od koga nita ne
uzimaj!
Kad se kraljica vratila na dvore, odmah pouri da pita ogledalo:
138

Ogledalce, kai meni:

ponajljepa u svoj zemlji,
izme mnogih ljepotica
koja li je krasotica?
A ogledalce joj odgovori:
Kraljica si, krasotica,
al je ljepa Snjeguljica
preko sedam breuljaka
pokraj sedam patuljaka.
uvi to ogledalo kazuje, kraljica se raesti sva se tresla od
golema bijesa.
Snjeguljica mora umrijeti, sve ako me i ivota stajalo!
zaprijeti opaka ena.
I to rekavi, ode u tajnu sobicu u koju nitko nije ulazio niti je
mogao ui, te ondje naini jabuku da bijae kao prava, ali veoma
otrovna. Izvana jabuka bila lijepa, uta i crvena svakome bi za
njom zazubice rasle, ali tko bi u nju samo zagrizao, odmah bi mrtav
pao na tlo. Poto je dovrila svoju zlu rabotu, opaka kraljica
premaza lice, odjenu se kao stara seljakinja te uze put pod noge
preko sedam breuljaka, kui sedam patuljaka.
Kad je stigla i na vrata pokucala, Snjeguljica pomoli glavu na
prozor te joj ree:
Ne smijem nikoga u kuu pustiti, zabranili mi patuljci.
Ba teta doeka lana seljanka.
A htjela bih se rijeiti svih ovih jabuka: evo ti jedne.
Hvala, neu otkloni Snjeguljica ne smijem nita uzeti.
Moda se boji da je otrovna? lukavo e stara. Evo u
je prepoloviti: pola tebi, pola meni.
I prepolovi jabuku te crvenu polu prui Snjeguljici, a utu sama
zagrize. Jabuku je, naime, tako vjeto nainila da je samo crvena
pola bila otrovna.
Snjeguljici oi ile za lijepom jabukom, pa kad je vidjela kako
stara slasno zagriza i vae, ne mogae odoljeti: prui ona ruku te
uze crvenu polovicu. Ali tek to je odgrizla zalogaj, srui se pade
mrtva na tlo. Opaka kraljica oinu je stranim pogledom i zlobno se
naceri:
139

 Eto ti, dobila si svoje, krasotice bijela kao snijeg, rumena

kao rua i crnokosa kao ebanovina! Ovaj put nee ti patuljci pomoi,
ne mogu te u ivot dozvati.
Tek to se vratila na dvore, odmah pohitje ogledalu da ga pita:
Ogledalce, kai meni:
ponajljepa u svoj zemlji,
izme mnogih ljepotica,
koja li je krasotica?
A sada joj ogledalce napokon odgovori:
Izme mnogih ljepotica
najvea si krasotica.
Opako joj i zavisti puno srce najposlije se smirilo koliko se ve
zavidno srce moe smiriti.
Kad su patuljci te veeri doli kui, naoe Snjeguljicu
opruenu na tlu: lei ukoena, ne die i ne daje od sebe nikakva
znaka ivota. Podigoe je i pogledae ne bi li nali togod otrovno:
raskopae joj opleak, proeljae kosu, umie je vodom i vinom,
ali sve zaludu: mrtva pa mrtva. Poloie je potom na odar, posjedae
sva sedmorica oko nje te je uzee oplakivati. Doe onda vrijeme da
je pokopaju, ali ona bijae tako svjea i tako lijepih i rumenih obraza
kao da je jo iva, te oni rekoe:
Ne moemo takvu ljupkost i ljepotu u crnu zemlju zakopati.
Zakljuie tako pa nainie proziran lijes od stakla, da
Snjeguljicu mogu vidjeti sa svih strana, poloie je u lijes i napisae
na njemu, zlatnim slovima: Snjeguljica, kraljevska ki. Odnesoe
onda lijes na brijeg, na visoku hrid, i jedan je izmeu njih uvijek
ostajao kraj lijesa da ga uva. I umske ptice dolijetale i oplakivale
Snjeguljicu, najprije sova, pa gavran i napokon golubica.
Mnogo je vremena Snjeguljica tako proleala u lijesu i nije
venula, inilo se da je samo usnula: ostala joj sva ljepota, bijae
sveudilj bijela kao snijeg, rumena kao rua i crnokosa kao
ebanovina.
Jednog dana naie onuda neki kraljevi i htjede da prenoi kod
patuljaka. Vidje na brijegu stakleni lijes i u njemu lijepu Snjeguljicu
i proita natpis ispisan zlatnim slovima. Ree on tada patuljcima:
140

 Dajte mi taj lijes, moete za nj traiti to god hoete.

Ne damo ga ni za sve blago na svijetu odgovorie
patuljci.
Onda mi ga poklonite opet e kraljevi jer mi se ini
da ne bih mogao vie ivjeti a da ne gledam Snjeguljicu: voljet u je
i potivati kao najvie i najdrae to na svijetu imam.
Videi gdje je kraljeviu Snjeguljica odista omiljela, patuljci se
smilovae i dadoe mu lijes. Kraljevi naloi svojim slugama da
uzmu lijes i da ga ponesu na ramenima. Oni tako uinie, ali se
spotakoe o grm: lijes se potrese a Snjeguljici ispade otrovni zalogaj
to joj bijae u grlu zapeo ona polako otvori oi i podie pokrov.
Gdje sam, kamo me nosite upita poto je oivjela.
Umiri se, kraj mene si odgovori joj kraljevi, obradovan.
Vodim te na oeve mi dvore da mi bude enom, jer te volim
iznad svega na svijetu.
Pristajem ree Snjeguljica ali da mi dopusti da
kadikad vidim svoje drage patuljke.
On joj to rado obea, i Snjeguljica krenu s njim na njegove
dvore.
Svadba im bijae sjajna i raskona. Pozvali su na nju i
Snjeguljiinu opaku maehu. Kad se maeha odjenula u prekrasno
ruho, obrati se svome ogledalu te ga upita:
Ogledalce, kai meni:
ponaljepa u svoj zemlji,
izme mnogih ljepotica,
koja li je krasotica?
A na to joj ogledalo odgovori:
Kraljica si, krasotica,
al je vea ljepotica
kraljicom to sada posta
tebe zove kao gosta.
uvi to ogledalo kazuje, zla kraljica zapade u takav bijes da
naprosto nije znala to bi. Najprije pomisli da i ne ide na svadbu; ali
prevlada u njoj radoznalost, htjede vidjeti mladu kraljicu, i zato ode
na slavlje.
141

Tek to je stupila na one dvore, prepozna Snjeguljicu te se

zaprepasti, rije joj u grlu zape, osta ona kao skamenjena.
Naposljetku se pribra i htjede pobjei, ali je straa dohvati i baci u
tamnicu, odakle vie nikad nije izila. A Snjeguljica i kraljevi
odrae svadbu i poivjee mnogo godina, okrueni ljubavlju i
panjom kakvu su zasluili.

142

Pastirica i dimnjaar
(po Andersenu)
Jeste li kad vidjeli starinski ormar, onakav to je sasvim
potamnio od starosti, a po njemu izrezbareno lie i kojekakve are?
Evo, upravo takav ormar stajao u sobi: naslijedili ga jo od prababe.
S prednje je strane sav iaran rezbom, ruama i tulipanima, po
njemu od vrha do dna najudnije vijuge, a izmeu njih izviruju male
jelenje glave s granatim rogovima. A pored ormara, na uspravnoj
letvi to sastavlja oba krila, izrezan itav ovjek. Bio je doista
smijean, a i sam se smijao ne, smijuljio se, a to nije isto to i
smijati se. Imao je kozje noge, male rogove na elu i iljatu bradu.
Djeca su mu priila ime Kozonogi, prvi podoficir vrhovnog
zapovjednika sveukupnih oruanih snaga, i uvijek ga tako nazivala,
jer, nema to, ime je zvualo dugako, nikad da ga izgovori, a valja
priznati da nije ala takav naslov, kao to ni zamisao da Kozonogog
rezbom prikau ne bijae ba maji kaalj. Rezba uinila svoje, i eto
Kozonogog!
Kozonogi neprestano upirao oi u stoli pod ogledalom: na
stoliu, naime, stajala ljupka mala pastirica od porculana. Pastirici
na nogama pozlaene cipelice, haljina joj draesno nabrana,
zadignuti skuti privreni crvenom ruom, na glavi joj zlatan eir,
a u ruci pastirski tap. Bila je zaista divna! Tik do nje stajao malen
dimnjaar, crn kao ugljen, tj. u crnu ruhu, jer inae i on bijae sav od
porculana, ist i fin kao i svaka druga figurica. to je prikazivao
dimnjaara, bijae puki sluaj: u radionici gdje prave porculanske
figure mogli su od njega lako nainiti i kraljevia, jer u biti na isto
izlazi, ne bi im bilo nimalo tee.
Stajao tako mali dimnjaar sa svojim ljestvama i bio zaista
ljubak s onim licem bijelim i rumenim kao u djevojke. Zapravo je to
bilo pogreno: malo crnine na licu ne bi mu bilo naodmet. Stajao je
tik do pastirice. Postavili ih onamo gdje stoje, pa kad su ih ve tako
sastavili, to se njih dvoje i zaruili. Ta pristajali su jedno drugome:
bijahu oboje mladi, oboje od iste vrste porculana i oboje jednako
krhki.
Odmah do njih nalazila se jo jedna figura, i ona od porculana
ali triput vea; bio to stari Kinez koji je umio kimati glavom. Kinez

143

govorio da je djed maloj pastirici, ali to nije mogao dokazati. Tvrdio

je da ima vlast nad njom, pa je zato kimnuo Kozonogom, prvom
podoficiru vrhovnog zapovjednika sveukupnih oruanih snaga kad
je ovaj zaprosio pastiricu.
Dobit e mua govorio joj stari Kinez mua koji je,
kako gotovo vjerujem, od pravog pravcatog mahagonija. I postat e
gospoa Kozonogog, prvog podoficira vrhovnog zapovjednika
sveukupnih oruanih snaga. U njega je pun ormar srebrnine, a i ne
spominjem to sve uva u tajnim pretincima.
Neu ja u mrani ormar! uzviknula mala pastirica.
ula sam da on dri unutri jedanaest ena od porculana!
Pa e biti dvanaesta odsijee Kinez. Noas, im stari
ormar zakripi, bit e vam svadba ili ja ne bio Kinez! Pa zakima
glavom i utonu u san.
A mala pastirica zaplaka i pogleda svoga dragog dimnjaara od
porculana.
Molim te povedi me daleko odavde, u iroki svijet, jer ovdje
nam vie nema ostanka!
Sve u uiniti za te, sve to hoe! uzvrati joj mali
dimnjaar. Krenimo odmah. Mislim da te svojim zanatom mogu
uzdravati.
Samo da nam je sretno sii sa stola! uzdahnu pastirica.
Nema mi radosti ni sree dok ne stignemo u iroki svijet!
On ju je tjeio i pokazivao joj kuda da postavlja svoju noicu
po izrezbarenim bridovima i pozlaenim listovima dok su se sputali
stolu niz nogu. Nije zaboravio da ponese svoje ljestve, pa su se
pomagali njima i tako se sretno dohvatili poda.
Kad su ve bili na podu i pogledali na stari ormar, a to ondje
itava uzbuna. Izrezbareni jeleni jo vie ispruili glave, podigli
rogove i iskrenuli vratove; Kozonogi, prvi podoficir vrhovnog
zapovjednika sveukupnih oruanih snaga, skakao visoko uvis i
starom Kinezu dovikivao:
Gledaj! Vidi li? Pobjegoe!
Bjegunci se od toga uplaili pa bre-bolje uskoili u ladicu u
podnoniku.
U ladici leala tri-etiri krnja snopa igraih karata i malo
kazalite lutaka, nainjeno kako se ve moglo. Davao se igrokaz, i
sve dame karo, srce, pik i tref sjedile u prvom redu i hladile se
svojim tulipanima. Iza njih stajali svi deki-donjaci i pokazivali da
144

imaju glavu i gore i dolje, kako je to ve na igraim kartama. U

igrokazu iznosili priu o dvoma mladih kojima nije bilo sueno da
se uzmu, pa se pastirica rasplakala, jer je takva zlohuda sudbina i nju
pratila.
Ne mogu vie zajeca pastirica. Moram van iz ladice!
Ali kad su opet sili na pod i bacili pogled na stol, a ono se
Kinez probudio i njie se itavim tijelom: ta sve mu je donje tijelo
samo jedan komad.
Eto starog Kineza! kriknu mala pastirica i od pustog
straha pade na porculanska koljena, pokleknu kao posjeena.
Smislio sam neto! oglasi se dimnjaar. Hajde da se
uvuemo u onu veliku vazu u kutu. Ondje emo leati na ruama i
despiku i baciti mu soli u oi kad doe.
Slaba nam korist doeka pastirica. Osim toga, znam
da stari Kinez i ta vaza bijahu zarueni, a kad su ljudi jednom tako
blizi, uvijek zaostane neto sklonosti: to jednom omilje, nikad ne
omrznu. Nema nam druge nego u iroki svijet!
Jesi li dovoljno hrabra da sa mnom ide u tuinu? upita
je dimnjaar. Jesi li promislila koliki je svijet? I kad jednom
odemo, da zna, povratka vie nema.
Dovoljno sam hrabra potvrdi pastirica. I znam da vie
nema natrag.
Dimnjaar je otro pogleda i ree:
Moj put vodi kroz dimnjak! Ima li zbilja toliko hrabrosti da
se sa mnom provue kroza zemljanu pe, pa kroz aavu cijev u
dimnjak? A kad budemo u dimnjaku, znam to mi je initi! Uspet
emo se visoko, visoko, a onda nas nitko vie ne uhvati! Na vrhu je
otvor koji vodi u iroki svijet!
I odvede je do vrata zemljane pei.
Kako je unutri crno! uplai se pastirica, ali ipak poe s
njim i kroz pe i kroz cijev, kroz tamu to se stisla kao u rogu.
Evo nas u dimnjaku! izjavi dimnjaar. Pogledaj gore!
Nad nama treperi blistava zvijezda!
I zaista je na nebu sjala zvijezda i slala svoje zrake sve do njih:
bijae kao da im eli pokazati put u svijet. I oni poee puziti i vui
se, bio je to straan put u nedohvatne visine. A dimnjaar podizao i
podupirao pastiricu, pomagao joj i pokazivao bolja mjesta, upuivao
ju kuda da staje svojim sitnim porculanskim nogama. I tako stigoe
navrh dimnjaka. Ondje na rubu sjedoe da otpoinu, jer bijahu
145

svojski umorni, a imali su se i od ega umoriti.

Nebo sa svim zvijezdama bilo nad njima, a svi gradski krovovi
pod njima. Pred oima im pucali vidici, u nedogled se sterao irok
bijeli svijet. Jadna pastirica nije nikad ni u snu pomislila da bi svijet
mogao biti toliki: naslonila je glavicu na rame svome dimnjaaru i
briznula u takav pla da joj je pozlata pala s pojasa.
Previe je to! zagrca ona. Ne mogu podnijeti! Svijet je
prevelik! Ah, kamo sree da sam ostala na stoliu pred ogledalom!
Nema mi radosti dok opet ne budem ondje! Evo, ja sam za tobom
dola ovamo u daleki bijeli svijet, a ti se sad vrati sa mnom kui ako
me imalo voli!
Dimnjaar ju je razborito uvjeravao, govorio joj o starom
Kinezu i o Kozonogom, prvom podoficiru vrhovnog zapovjednika
sveukupnih oruanih snaga, ali je ona tako strano jecala i cjelivala
svog malog dimnjaara, te njemu, jadniku, nije ostalo drugo nego da
uini na njezinu, premda nije bilo pametno.
I opet iste muke, i opet pui i sputaj se niz dimnjak...
Najposlije se provukoe kroz aavu cijev, i eto ih ponovno u
tamnoj pei ba nimalo ugodno. U mraku na dnu zemljane pei
stadoe odmah iza vrata da osluhnu to se zbiva u sobi. A ondje
tiina, mrtva tiina. Provirie iz pei van, a kad tamo, u sobi nasred
poda lei stari Kinez: bijae pao sa stola kad je htio za njima u
potjeru, pa se razbio natroje: itava mu lea otpala u jednom
komadu, a glava mu se otkotrljala u kut. Kozonogi, prvi podoficir
vrhovnog zapovjednika sveukupnih oruanih snaga, svejednako
stajao na starome mjestu, zagnao se u puste misli.
Jao, kakve li strahote! zakuka mala pastirica. Djed se
razbio na komade, a na nama je krivnja! Toga neu preivjeti, ne,
nikako!
I poe kriti sitne ruice.
Ima pomoi, moe se opet slijepiti! uze je tjeiti
dimnjaar. Moe se sasvim dobro slijepiti! Nemoj se uzbuivati!
Ako mu prilijepe lea i nasade glavu na iju, bit e opet kao nov i
moi e nam rei mnoge neugodnosti.
Misli li? ponada se pastirica pa se opet s dimnjaarom
uzvera na stoli, te se naoe gdje su i prije stajali.
E, jesmo daleko stigli zamjeri joj dimnjaar. Mogli
smo sebi pritedjeti svu tu muku!
Samo da nam je djeda slijepiti! opet e pastirica. Je li
146

to, bogzna, skupo?

I djeda slijepili i sastavili. Ukuani ga odnijeli na popravak, te
Kinezu slijepili lea, kvaicom mu privrstili glavu na vrat, pa je bio
kao nov, samo nije mogao kimati glavom.
Neto ste se uzoholili otkad ste se razbili! dobaci mu
Kozonogi, prvi podoficir vrhovnog zapovjednika sveukupnih
oruanih snaga. Ne mislim da je to neto ime bi se ovjek
mogao podiiti. Hou li dobiti pastiricu, ili je neu dobiti?
Dimnjaar i mala pastirica zaklinjahu pogledom staroga
Kineza, sve u strahu da ne bi kimnuo glavom. Ali on nije mogao
kimnuti, a bilo mu nezgodno da drugima pria kako ima kvaicu u
vratu.
I tako porculanski zaljubljenici ostadoe zajedno, blagosiljajui
djedovu kvaicu, te su se voljeli sve dok se nisu razbili.

147

Zlatna guska
(po Grimmu)
Bio jednom estit drvosjea to je imao trojicu sinova, od kojih
najmlai, po njihovu miljenju, bijae glup, pa su mu dali nadimak
Zvekan. Zaista, ega god bi se najmlai prihvatio, sve ispadalo zlo i
naopako, pa su ga braa gledala s prezirom. A kako braa, tako i
roditelji.
Ba nam je najmlai glup znala bi uzdahnuti njegova
majka, pa mu davala zagorjeli dio kolaa ili kruha.
Jednog dana otac zatrai od sinova da mu pomognu oboriti
neko stablo u umi.
Ja u krenuti ree najstariji sin te uze svoju sjekiru.
Onda uzmi kola i bocu vina brino e njegova majka.
Trebat e ti da togod pojede na poslu i da se okrijepi.
Zvekan je gledao za bratom kad je ovaj krenuo u umu. Znao je
da nitko u obitelji nee nikad predloiti da on togod korisno uradi.
Ali je Zvekan bio sretne, vesele naravi, te je sve zaboravljao i samo
veselo zvidukao.
Drvosjein najstariji sin doao je u umi do drveta koje je
trebalo oboriti. Upravo kad je htio prionuti na posao, sjeti se da kua
kola i da gutne gutljaj vina. Kad je zagrizao, eto ti preda nj malena
sivobrada ovjeuljka.
Dobar dan pozdravi ovjeuljak. Odavna nisam nita
pojeo ni popio. Hoe li mi dati malo kolaa i vina?
Neu odgovori momak ne pada mi na um. Jer to
dadem tebi, nedostajat e meni.
Sivobradi ovuljak nestade ne kazavi nita. Ali kad je
drvosjein sin uzeo da obori drvo, sjekira mu kliznu te se on
povrijedi u ruku, tako da se morao vratiti kui.
Sad idem ja ree sutradan drugi drvosjein sin. Ja u
svakako bolje paziti.
Dobro prihvati otac.
Evo ti kola s voem to sam ga jutros ispekla. A evo ti i
boce vina. Trebat e ti togod da se okrijepi na poslu.
I tako drugi drvosjein sin uze sjekiru te ode u umu, a Zvekan
gledao za njim, alostan to otac nije njemu povjerio posao.

148

Kad je drugi sin doao do drveta, pojavi se isti onaj sivobradi

ovuljak.
Odavno nisam nita jeo ni pio ree on. Molim te daj
mi malo od kolaa to ga nosi i gutljaj vina.
Ne dam odgovori momak. Kad oborim ovo stablo, bit
u dovoljno gladan da izjedem i tuce ovakvih kolaa. Idi dalje, mii
mi se ispred oiju!
Sivi ovuljak nestade, a drvosjein sin uze neto kolaa i potom
navali na drvo sa svojom sjekirom. Ali ve nakon prvog udarca,
sjekira mu kliznu i rani ga u nogu, tako te je morao odustati od posla
i odepati kui.
A sada, oe prozbori Zvekan kad su braa
nesposobna, kako bi bilo da pusti mene da oborim ono drvo?
To ti nee nikad ree drvosjea previe si glup.
Ali Zvekan nije odustajao, nego je neprestano molio, te je
drvosjea najposlije pristao:
Idi kad si toliko navro. Barem e se opametiti kad se
posijee.
Evo ti neto jela ree mu majka. Tu je neto zagorjela
kolaa iz ormara i boca kisela piva. Uzmi, trebat e ti.
Veselo zvidukajui, Zvekan uze sjekiru i krenu. Kad je doao
do drveta, ondje ga ekao sivobradi ovuljak.
Odavno nisam nita jeo ni pio javi se ovuljak. Hoe
li podijeliti sa mnom to ima prije nego to pone posao?
Hou, dakako odgovori Zvekan. ao mi je samo to
ovo nije neto ukusnije. Jer sve to imam samo je zagorio kola i
boca kisela piva.
Ali kad je Zvekan odmotao svoj zagorjeli kola, na svoje udo
vidje da je to bogat i fin kola sa ljivama. I kad je otepio bocu,
kiselo pivo bijae kao najfinije slatko vino.
Vidim ree ovuljak poto su jeli u tebe je plemenito
srce. Zato u sada togod uiniti za te. Eno tamo, prijeko, stoji staro
stablo. Uzmi svoju sjekiru pa ga obori. Dolje e, meu korijenjem
nai neto to e ti se svidjeti.
Tako ree pa nestade.
Zvekan se poea po glavi, razmiljajui asak to da uradi.
Zatim uze sjekiru te posijee staro drvo. Na njegovo udo, dolje
meu korijenjem sjedila guska sa zlatnim perjem.
Dobro je zakljui drvosjein najmlai sin. Ba dobro.
149

I uze gusku, stavi je pod miku i krenu u najbliu krmu.

Kad je doao u krmu, Zvekan smisli da tu prenoi, jer ve
bijae mrak. Tri krmareve keri radoznalo buljile u gusku, a kad im
momak ree da je na guski perje od istoga zlata, djevojke se jedva
suzdravale.
Da mi je samo jedno od tih divnih pera, u sebi e najstarija,
mogla bih kupiti sve haljine to ih elim.
I smisli da uzme jedno kad se ukae prilika. I zaista joj se
pruila zgoda, jer je Zvekan stavio svoju zlatnu gusku na stol te
iziao da uhvati malo zraka.
Krmarova najstarija ki, im je dodirnula gusku, ostade za nju
prilijepljena.
ini mi se da si htjela jedno pero za sebe ree druga
sestra dolazei. I uhvati sestru da je odvue odande. Ali gle! I ona
osta prilijepljena za stariju sestru.
Kad je ula najmlaa da vidi to se dogaa, sestre joj viknue:
Bjei, bjei, nemoj nas doticati!
Ali prekasno! I ona ostade prilijepljena.
Kad se momak vratio, uze zlatnu gusku i, ne marei za tri sestre
to su se prilijepile jedna za drugu, a prva za gusku, ode u svoju
sobu. Tako je tu no Zvekan imao u drutvu tri krmareve keri.
Ujutro on krenu u grad s trima sestrama to su se poredale
jedna za drugom. Kad bi momak zakrenuo na desno, i sestre bi tako.
Kad bi stao, i sestre bi stale. Kad bi krenuo, i one bi krenule jedna za
drugom i za guskom.
Njihove je oajne krikove uo upnik pa je doao da vidi to je.
Kratkovidno buljei u povorku, upnik okrenuo da kori krmareve
tri keri to jure za momkom. U najboljoj namjeri uhvati najmlau
djevojku za ruku, i tako i on ostade prilijepljen.
Kad je neobina povorka prolazila istinom pred crkvom,
ugleda je crkvenjak i odmah pritra.
Zaboravili ste, veleasni, krtenje u dvanaest povika on.
Ne idite s tim ljudima.
I dobrijan uhvati upnika za rukav i, dakako, ostade i on
prilijepljen.
Bog neka nam se smiluje uzvikivao upnik, nastojei da
se otrgne od crkvenjaka i od krmarevih keri. U pomo, u
pomo!
Njegovi vapaji privukoe panju dvaju seljaka to su radili u
150

polju u blizini. Priskoie oni, te jedan prihvati crkvenjaka, a drugi

svoga druga, i tako i njih dvojica ostadoe prilijepljeni.
I ne pogledavi otrag, Zvekan nastavi svoj put, a za njim
poskakivale i spoticale se tri krmareve keri, upnik, crkvenjak i
dva seljaka. Kad je stigao u grad, gdje je kralj imao svoje dvore,
Zvekan vidje obavijest to je kazivala: Tko uspije nasmijati
kraljevu ker, dobit e je za enu.
Dobro je, kazivao momak u sebi dok je itao kraljevski
proglas. Znai, kralj ima ker koja se ne moe smijati. Razvidjet u
ja to!
Kako je srea htjela, kraljeva ki bila na jednom od prozora
kraljevskih dvora kad je Zvekan stigao sa svojom povorkom. Kad je
vidjela momka sa zlatnom guskom pod mikom i sedam nevoljkih
drugova to su se prilijepili jedno za drugim, kraljevna udari u
smijeh.
Kraljevna se smije proapta neki u gomili to se sabrala
pod njezinim prozorom.
Smije se, smije povikae drugi.
I bila je istina. Kraljevna se smijala tako jako te je kralj
pomislio da nikad nee prestati.
On je uspio, on e je dobiti! veselo povika mnotvo. I
gurnue Zvekana naprijed. On se mora oeniti kraljevnom.
Tek to je Zvekan uao u kraljevske dvore, prekide se arolija,
tako te krmareve keri, upnik, crkvenjak i dvojica seljaka bijahu
slobodni da se vrate kui.
Zvekana dovedoe pred kralja. Kralj se nije mirio s pomilju da
mu u obitelj ue sin jadnog drvosjee.
Jo jednu zadau mora izvriti prije nego to se oeni
mojom keri.
Kakva je zadaa? upita Zvekan.
Mora mi dovesti ovjeka koji moe ispiti cio podrum vina
ree kralj.
Gledat u to se moe uiniti doeka Zvekan. I ode s
dvora u umu na ono mjesto gdje je prvi put vidio sivobradog
ovuljka.
Ondje na panju sjedio kratak debeo ovjek vrlo tuna lica.
to ti je? upita Zvekan.
Tako sam edan odgovori onaj da bih mogao more
ispiti. Bure vina ba bi mi valjalo...
151

 Onda hodi sa mnom prihvati Zvekan znam ja kako u

ugasiti tvoju e.
I odvede ga u kraljev podrum. A edni prionuo te je do potkraj
dana ispio vino iz svih baava u podrumu.
Vina vie nema izvijesti Zvekan kralja. Doao sam da
traim vau ker za enu.
Kralj se mrgodio. to je vie mislio o tome priprostom momku
kao muu svoje keri, sve mu se manje sviala ta pomisao. I ree
kralj:
Ima jo neto to ti valja uraditi. Mora nai ovjeka koji
moe izjesti cijelo brdo kruha.
Vidjet u to se moe ree Zvekan. I ode s dvora i vrati
se u umu. Kad on onamo, a to ondje kod panja stoji visok mrav
ovjek vrlo tuna lica.
to ti je? upita ga Zvekan.
Tako sam gladan da bih mogao izjesti planinu odgovori
mravko, zateui koni pojas. Jutros sam smazao stotinu
hljebova, a gle ovaj pojas: mogu se njime dvaput opasati.
Onda hodi sa mnom predloi Zvekan znam ja kako u
utaiti tvoju glad.
I odvede ga do brda od kruha, svjee peena po kraljevoj
zapovijedi.
ovjek kako ugleda onaj kruni brijeg, odmah navali na nj. Jeo
je bez zastajanja, sat za satom, i potkraj dana krunog brijega vie ne
bijae.
Nema vie ni kruha izvijesti Zvekan kralja. A sada u
uzeti kraljevnu za enu.
Ne tako brzo, mome doeka kralj. Mora mi nai
brod koji moe ploviti po moru i po kopnu. Uini jo to, i kraljevna
je tvoja.
Ovaj put Zvekan nije odgovorio. Otrao je s dvora pravo u
umu. A ondje, na panju, sjedio sam sivobradi ovuljak glavom.
Ti mi jedino moe pomoi ree Zvekan te mu pripovjedi
koja mu je nevolja.
Vrlo dobro doeka malia. Ve sam ti dvaput
pomogao zbog tvoga dobrog srca. Pomoi u ti i sada.
I dade Zvekanu brod koji moe ploviti vodom i kopnom.
Kad je kralj vidio Zvekana kako svojim brodom plovi kopnom,
znao je da mora odrati obeanje. Tako priprosti Zvekan dobi lijepu
152

kraljevnu i u svoje vrijeme postade kraljem. Bio je on dobar kralj i

vladao je sretno i dugo.

153

Crvene cipele
(po Andersenu)
U daljini za brdima ivjela vam jednom djevojica po imenu
Karen. Bila je tako siromana da nije imala ni cipela.
Jednog dana cipelarovoj eni se saali mala Karen te joj ona
napravi par cipela od crvenog pusta. Nisu to bile prave cipele, ali se
Karen ponosila njima.
Ubrzo zatim umrije majka male Karen. Djevojica je u svojim
crvenim cipelama ila na pogreb. Ostala je sama na svijetu. Majka
joj nije nita ostavila i brzo je njezina odjea dotrajala. I tko zna to
bi bilo da malu Karen nije zamijetila bogata stara gospoa koja
bijae sama.
Uzet u k sebi to siroto dijete i odgojiti je kako treba.
Karen je rado otila s bogatom gospoom. Zacijelo me
zapazila zbog mojih crvenih cipela, zakljui djevojica. I od toga ih
je asa vie cijenila. Ali cipele, kako su bile napravljene od pusta,
brzo se poderae.
Kupit u ti druge ree njezina pomajka danas emo
cipelaru.
Ali je gospoa bila vrlo stara, jedva je vidjela. Htjela je
djevojici kupiti crne cipele, tako da u njima moe u crkvu. Ali je
Karen, kad je ula u trgovinu, imala oi samo za crvene cipele,
smjetene visoko na polici.
Hou ove ree ona, a trgovac otpuhnu prainu sa njih te
objasni kako su nainjene od najfinije koe.
Pristaju mi kao salivene ree Karen. Molim vas ove.
A stara gospoa pristade jer nije vidjela da su sasvim crvene.
Karen je nosila svoje cipele svaki dan. Nosila ih je i nedjeljom,
ak i na svoju prvu priest. Znai, svi su ih u crkvi vidjeli. Vidio ih
je i sam biskup.
Kad su izili iz crkve, krupan jednonogi vojnik u dronjavoj
crvenoj odori kimnu maloj Karen, a staroj gospoi ree:
Da vam opraim cipele, gospoo?
Stara mu gospoa to dopusti.
I moje molim ree Karen, pruivi svoju nogu kad je
stara gospoa dala vojniku srebrnjak.

154

 Oh, kakvih li lijepih cipela za ples! uzviknu vojnik kad je

cipele krpom obrisao od praine. Potom prijee po cipelama
hrapavom rukom.
Noice male Karen kloparale po ploniku, tap-tap, tap-tap.
Stara ju je gospoa ekala da se popne u koiju, ali su crvene cipele
odvele Karen okolo naokolo oko groblja. Plesala je tamo-amo
izmeu nadgrobnog kamenja, preko busenja trave, pa opet na stazu.
Da koija nije potrao za njom, valjda bi jo onuda plesala, ali
ju je on digao na rame i smjestio ju u koiju.
Kad su dole kui, dvije slukinje potezale su cipele dok ih nisu
skinule, i tako su se djevojiine razigrane noge najposlije umirile.
Vie od tjedan dana Karen nije nosila crvenih cipela. Potkraj
tjedna stara se gospoa razboljela, a tko bi se mogao o njoj brinuti
bolje nego Karen?
Staroj gospoi bivalo sve gore. Bolniarka dolazila svaki dan,
ali je oekivala od Karen da bar neko vrijeme mirno sjedi u
bolesnikoj sobi.
Gospodarica e ti brzo umrijeti apnu bolniarka jedne
veeri. Hoe li posjediti s njom, Karen?
A Karen samo gledala u svoje cipele na polici, crvene i sjajne.
Zatim pogleda prema staroj gospoi. Cio tjedan nije Karen mislila ni
na to drugo nego kako e te veeri u crvenim cipelama u gradi na
ples. Pogledala je opet natrag, na crvene cipele, i nije mogla
odoljeti. Skide ozgo cipele te ih obu.
Odjurila je iz kue pa u grad. Plesala je i plesala. Ali prije nego
to je bilo vrijeme za povratak kui, crvene su cipele otplesale s
njom iz dvorane.
Sve u plesu odvele su je u umu. Kad je ona pokuavala krenuti
desno, cipele su je vodile lijevo, a kad bi htjela lijevo, cipele su je
vodile desno. umom i poljem jurila je u crvenim cipelama. Kad
god bi se pokuala odmoriti, inilo joj se da vidi jednonogog vojnika
kako kima i smijei se. I neprestano je ula njegov glas to kazuje:
Lijepe plesne cipele! Plesne cipele! Plesne cipele!
Kako li se uplaila! Svu no su je razigrane noge nosile
naokolo. Bila je tako umorna te joj se inilo da e umrijeti. Cipele
joj kao prirasle za noge, nije ih mogla izuti.
Na kraju Karen se nae na groblju. Ondje vidje anela, sjajno
bijela izduio se, smrknut.
Samo pleite dalje, crvene cipele ree on glasom to
155

bijae kao da je grom udario. Odvedite ovo tato i ludo dijete na

kraj svijeta...
Karen jecala u strahu, ali su je crvene cipele odvele daleko od
crkve i daleko od anela. Poigravale su preko bregova dok
naposljetku ne stigoe do kamene kuice koja bijae dom ovjeka
to je pravio maeve.
Izii, izii! zvala Karen. Ne mogu unutra. Izii i
odrei mi ove noge to pleu, odsijeci ih svojim maem.
ovjek izie sa svojim najotrijim maem, a Karen plesala
gore-dolje pred njim, govorei:
Mislila sam vie na svoje cipele nego na to da budem dobra.
Brinula sam se vie za svoje crvene cipele nego za dragu staru
gospou...
ovjek podie ma te joj odsijee noge, a crvene cipelice
plesale same od sebe plesale preko brda i dolina i otplesale u
tamnu duboku umu.
Naini mi par drvenih nogu zamoli Karen i daj mi
take. Otii u natrag u crkvu i rei anelu kako mi je ao.
On joj uini po elji, a Karen odepa niz breuljak, pa preko
polja i ume dok nije stigla na groblje.
Visoki sjajni aneo nije vie bio smrknut: smijeio se Karen, a
smijeila se i ona njemu.
Platila sam za svoju tatinu proapta ona. A aneo kimnu
glavom.
Karen ode u crkvu i tu je osjetila mir kakav nije nikad znala.
Kad je klekla, zaboravila je crvene cipele to su joj zadale toliko
jada, smijeila se i bila sretna.

156

Pali
(by Perrault)
Bio vam neko drvosjea sa enom i sedmero djece sve
redom djeaka. Drvosjea i njegova ena bili tako siromani te nisu
znali kamo bi se okrenuli da bi doli do malo novaca. Djeca im rasla
tako brzo da su uvijek bila gladna.
Najmlai im sin zadavao najvie brige: jeo je dodue malo, ali
je to dolazilo odatle to je bio tako malen. Jer kad se rodio, jedva je
bio vei od oeva palca, pa ga zato prozvae Pali.
Jedne zime snijeg leao na tlu due nego ikad prije, u proljee
zavladala glad, pa drvosjea nije imao to da dade svojoj obitelji.
Sva mu uteda otila a u smonici nije bilo hrane.
Ne moemo vie hraniti svoju djecu ree drvosjea eni
jedne noi dok su sjedili pokraj prazna ognjita. Kad djeca ujutro
siu na doruak, nee biti niega da im damo. Tu se moe samo
jedno uiniti: trebamo ih odvesti u umu i ondje ostaviti. Moda e
ih nai kakav imuan ovjek i paziti ih bolje nego to smo mi kadri.
Njegova jadna ena plakala i krila ruke i na samu pomisao o
tome, ali na kraju, kad je no prola, pristade na muevu osnovu.
Uostalom, bolje ita nego gledati kako im djeca umiru od gladi.
Drvosjea i ena, raspravljajui o svojoj nevolji, podigli
glasove, a Pali uo sve, jer dok su njegova braa spavala, on je
bdio. Dugo je leao i mislio o tome to bi bilo najbolje uiniti. im
je svanulo, on je ustao, brzo se odjenuo te iziao iz kue.
Smislio je svoju osnovu. Otiao je na potok to je onuda
protjecao i depove napunio sitnim ljunkom. Zatim, zadovoljno se
smijeei, krenu natrag kui, i tu se opet uvue u postelju: toboe je
spavao kad ga je majka ujutro zovnula.
Idemo u umu ree mu majka. Svi ete onamo, da ocu
pomognete nakupiti suharka za vatru.
Djeca bila toliko oduevljena da su zaboravila na glad. Ubrzo
su svi krenuli, a drvosjea pred svima. uma bila tamna, u njoj
samotno, ali je drvosjea znao svaku krivudavu stazu tako dobro da
su uskoro bili u najdubljem dijelu.
Okresat u neto granja ree drvosjea a vi, djeco,
skupljajte i veite snopove. Radite, a nemojte se igrati naokolo.

157

Drvosjea kresao i sijekao, a sedam sinova prionulo na posao.

Dok su djeaci vrljali ovamo-onamo i sabirali svojski, drvosjea
kimnu eni, te se njih dvoje brzo udaljie.
Djeca poela vikati i dozivati oca, mislei da se on s njima igra
skrivaa. Ali kad se nije javljao, zapadoe u strah i poee gorko
plakati.
Ne treba vam se nita bojati ree Pali. Znam put
kui. Samo se trebamo drati puta to ga pokazuje bijeli ljunak.
Kako braa nisu vjerovala, on im pripovjedi to je otac govorio
sino, i kaza im kako je depove napunio ljunkom pa ga bacao
putem.
Tako je Pali vodio brau kroz gustu umu, zavojitim
stazama, sve do kue.
Moda nismo dobrodoli apnu Pali. Priekajmo
malko vani, da vidimo moemo li uti to govore.
Dogodilo se tako da su drvosjea i njegova ena, vrativi se
kui, nali na stolu deset srebrnjaka: bila je to isplata jednog duga na
koji su davno zaboravili. Vidjevi toliki novac, ena zaplaka: bile su
to suze radosnice. Odmah je otila mesaru da kupi mesa za sebe, za
mua i za sedmero djece, ali se onda sjetila da moda nee vie
nikad vidjeti djeake, i sva joj se radost pokvari, i poe ona jecati.
Moja djeca, jadna moja djeca! zakuka ona u suzama.
to sve ne bih dala da su mi opet kod kue! Moda su ih vukovi
razderali. Jadne li mene, jadne li mene!
To je Pali i htio uti. Gurne on vrata i potie majci, a braa za
njim.
Ne plai, majko, evo nas!
Kakve li radosti i veselja u drvosjeinoj kui te veeri i kakva li
slavlja dok su sjedili oko stola! I tako je bilo svaku veer, a imali su
i doruak i ruak dok je novca trajalo. Ali deset srebrnjaka nije
moglo trajati u nedogled. Doao dan kad je nestalo novca i kad je
smonica ostala prazna. Opet je drvosjea zapao u oaj, i te veeri
kaza on eni da e djecu opet odvesti u umu i ondje ih ostaviti.
Upravo kako je bilo i prije, Pali im uo razgovor.
Uinit u to sam uinio i proli put, pomisli on. im svane,
ja u na potok pa napuniti depove sitnim ljunkom.
Ali kad je u zoru ustao, nae vrata zakljuana. alostan, vrati
se u postelju. Valjalo mu smisliti drugu osnovu.
Prije nego to su krenuli u umu, drvosjea dade svakom
158

djeaku komad kruha za doruak. Vidjevi kruh, Pali se

zadovoljno osmjehnu. Smislio je da za sobom na putu baca mrvice
kruha dok ih otac bude vodio u umu.
Ovaj put otac je sinove odveo na drugo mjesto u umi, izabirui
uske i skrivene staze, to ih djeca nee nikad otkriti. I opet je
sjekirom oborio jedno stablo, okresao ga i rekao djeci da granje
skupljaju i reu u snopove. Zatim, uzevi enu za ruku, iskrade se
odande.
Braa nisu bila toliko uzbuena kad su vidjela da su ih roditelji
ostavili. Pali e nam ve pokazati put, rekoe oni u sebi.
Pali odmah poe gledati za mrvicama to ih je putem bacao
za sobom, ali nije mogao nai ni jedne, jer su ptice sletjele s drvaa
te ih sve pojele.
Uzalud sve na kraju e Pali zaista smo izgubljeni.
Moramo nai put iz ume bez ikakve pomoi.
Vjetar brujao i cvilio u drveu oko njih, a poslije bunog vjetra
ulila kia kao iz kabla: udarala kia po njima i ibala sve naokolo,
tako da je zemlju pretvarala u blato i kaljue.
Djeaci gazili po glibu, pomaui jedan drugome kako su
najbolje mogli, ali su svejednako esto padali. Kad se uhvatio mrak,
nisu bili nimalo blie kui a Pali se uspe na visoko drvo ne bi li
ozgo togod vidio.
Vidim svjetlo to sja u tami ree brai te spuza sa drveta.
Valja nam pokuati stii onamo. Hajdemo!
Bili su tako umorni da su jedva stavljali nogu pred nogu, ali ih
je Pali poticao, dok naposljetku ne stigoe do neke kue. A tu je u
jednome od prozora gorjela svijea. Pali pokuca na vrata. Pojavi
se ena koja im se nasmijeila te upitala to ele u to nono doba.
Izgubljeni smo, hladno nam je, kia nas smoila do kosti, o
umoru da i ne govorim ree joj Pali. Molim vas moemo li
se skloniti kod vas? Ovo je estero moje brae.
Na te rijei nestane enina smijeka. Gotovo sa suzama u
oima ona mu objasni:
Jadna djeco! Nemate pojma kako je strano ovo mjesto. Kad
biste znali, ne biste ovdje traili zaklona. Div ivi u ovoj kui a nita
on ne voli toliko koliko djecu, peenu ili kuhanu.
Jao, jao uzviknu Pali, pogledvi brau to su drhtala.
A mi smo tako umorni, to da inimo? Ako nas odbijete, zacijelo
e nas vukovi raznijeti. Radije onda da nas izjede va mu.
159

Dobra se ena toliko ganula da je naposljetku rekla da e ih

primiti u kuu.
Moda u uspjeti da vas sakrijem kad div doe kui kaza
ona te ih pozva da sjednu pokraj ognjita na kojem je na ranju
pekla itavo prase muu za veeru.
Tek to su se braa malko ugrijala, zaulo se gromovito
udaranje na vrata. Div se vratio. ena brzo sakri djecu pod krevet te
ode otvoriti vrata.
Div nije zastao da se s njome pozdravi. Umjesto toga zagrmio
je traei veeru i tekim korakom priao stolu. Mlado prase bilo je
ruiasto i tek napol peeno, ali je on bio previe pohlepan a da bi
ekao, i ena mu ga odmah stavi preda nj na stol, a on se naklopi na
jelo.
Odjednom, jo punih usta, poe njuiti, okreui glavu amotamo.
Tu po svjeem mesu vonja! zagrmi div.
To je valjda teletina u smonici bojaljivo e ena.
uvam ti je za ruak sutra.
Ne marei za nju, div viknu:
Njuim svjee meso te ustade sa stolice, ode ravno prema
krevetu i zaviri dolje.
Oh, nevaljala eno viknu div. Tu je dovoljno mesa za
moja tri prijatelja koji e mi doi u goste za dan-dva. Jesili mislila
me moe prevariti?
I izvue Palia i njegovu brau iz njihova skrovita. Oni
vrisnue i poee se batrgati molei za milost, ali nita od toga
bijae taj div najokrutniji i najlakomiji koji je ikad ivio. On se samo
nasmija. U jednoj aci drao ih je svu sedmoricu, dok je drugom
potegao no i poeo ga otriti na veliku kamenu.
Samo e pokvariti veeru mirno e divova ena. Prase
e se ohladiti. Zato ne bi ostavio djecu do jutra?
Gunajui div spusti na pod Palia i njegovu brau.
Vrlo dobro prihvati div. Gledaj da ih dobro nahrani
zapovjedi eni jer to su tustiji, bolje e prijati.
Div je imao sedam mladih keri. Bile su one pristale djevojke
po divovskim mjerilima, ali, kao prave keri svoga oca, daleko od
ljupkosti.
Svih sedam keri spavalo na golemoj postelji, a svaka je imala
zlatnu krunu na glavi. U istoj prostoriji nalazila se duga golema
160

postelja, i u tu je diviva ena poloila djeake poto ih je dobro

nahranila.
Kad su uli u veliku spavaonicu, Pali vidje sedam divovih
keri i njihovih sedam kruna.
Bit e dobro da mi nosimo te fine zlatne krune, a divove keri
neka imaju nae kape, lukavo e Pali. Jer tko e znati to div
noas sprema. Sigurno je da nee dirati glave sa zlatnim krunama.
I tako, kad ih je divova ena ostavila, Pali sie s goleme
postelje te uas stavi zlatne krune na glave svoje brae i sebi, a
divove keri u zamjenu dobie njihove kape.
Prije nego to je svanulo Pali je uo teki divov korak u
hodniku. Vrata se na spavaonici otvorie. Drhtei, Pai je
suspregnuo dah kad je div uao u prostoriju i krenuo prema postelji.
Ne usudivi se ni da pogleda, ekao je dok su divovi debeli prsti
pipali u mraku. Osjetio je kako vrsto pritiu njegovu zlatnu krunu
i uo diva kako mrmlja: Zlatne krune! Zlatne krune! Oito ovo nije
prava postelja.
Ljutito gunajui, div se zatetura prema drugoj postelji i ondje
na jastucima osjeti prstima meke oblike djeakih kapa.
Ho, ho! zarea div. Tu su, lopovi! A sad na posao.
I ne oklijevajui zakla svih sedam keri te ih strpa u vreu, koju
prebaci na plea. Zatim, zadovoljan sobom, a napose zato to
njegova ena nije nita znala o njegovu nonom djelu, odnese vreu
dolje u podrum i potom se vrari u postelju.
U svojoj pak postelji Pali ekao, blijed i drhtei, dok nije
uo, tamo negdje od hodnika, kako je div zahrkao.
Ustajte, brzo apnu Pali brai i budite tihi. Div je
vrsto zaspao. Ako ne umaknemo sada, nikad vie i neemo.
I to rekavi, Pali gurnu brau prema prozoru. Uas oni
poskakae u vrt pa preko visokog zida u umu. Trali su kao nikad
prije, sve dalje i dalje kroz tamnu no.
Kad je objutrilo, braa bijahu daleko od divove kue, a div, kad
se probudio, gromkim glasom zovnu enu.
Naloi vatru poviknu on. Dolje u podrumu ima puno
svjeeg mesa u vrei. Jutros sam dobrano ogladnio.
ena uini kako joj je nareeno, ali kad je otvorila vreu,
protisnu krik i pade u nesvjest. Div dojuri u kuhinju, da vidi to je.
Kad je vidio sedam mrtvih keri, riknu estoko.
to sam uinio! to sam uinio! Oni su me djeaci prevarili.
161

Platit e mi za to! Ustaj, eno, donesi mi moje izme od sedam

milja!
A te izme od sedam milja bijahu arobne izme. Kad ih je
nosio, div je mogao prelaziti velike daljine. Obuo je izme i kao
vjetar sunuo iz kue. Iako je jednim korakom prelazio sedam milja,
nikako jo nije vidio Palia i njegovu brau.
Oni pak, kad je jutro prepolovilo, sreom naoe pravu stazu,
te bijahu gotovo na dogled svoje kue.
Blizu smo kue uzviknu Pali. Sada nam vie nije
daleko.
Ali dok je jo govorio, ugleda na obzorju golemu pojavu
divovu.
Brzo, sakrijmo se ovdje meu velike stijene naredi
Pali. Uas e div biti ovdje te nas pograbiti.
Djeaci se sakrie koji asak prije nego to je div nahrupio.
Ali se i div osjeao umornim; zato je odluio da se odmori prije
nego to poe dalje u potragu. Sjede on ne ba daleko od stijene za
kojom su se djeaci sakrili, te ubrzo utonu u san. Buka od njegova
hrkanja tutnjila oko stijena kao grmljavina. Kad je uo, Pali doe
na namisao.
Idite kui ree on brai. Ja u ubrzo za vama.
Potom se tiho prikrade hrkau te mu oprezno i hrabro skide
jednu izmu, a onda i drugu. Kad je ogldao izme na svojim
noicama, one se smanjie. Ta bijahu to arobne izme. Pali
poskakivao od radosti to je smislio put i nain kako da kazni
opakog diva.
Vratio se divovoj kui, a bilo je to, dakako, u malo vremena.
Divova se ena iznenadila kad ga je vidjela. Neprestano je plakala
otkako je div otiao, pa joj sada bijae drago to moe prestati i
razgovarati s Paliem.
Vidio sam vaeg mua, u velikoj je pogibli ree joj mali.
Uhvatila ga je strana razbojnika druba, trae sve njegovo
blago. Ako mu ne odnesem zlato, ubit e ga.
Divova ena krila ruke od prepasti. Kako je bila dobra ena,
odmah je otvorila divov ormar s blagom te odande izvadila nekoliko
vrea zlata.
Evo ti, uzmi ree ona Paliu. Razbojnici e biti
zadivljeni tolikim blagom, i ivot moga mua bit e spaen.
Natovaren zlatom, djeak veselo zape kui. Tu su ga na pragu
162

ekali otac i njegova majka i estero njegove brae da ga pozdrave.

Kad je drvosjea vidio sve ono zlato znao je da nikad vie nee
razbijati glavu kako da prehrani svoju obitelj.
A to se diva tie, nikad ga vie nisu vidjeli; misle da su ga
vukovi izjeli.
Vele da je Pali bio primljen na kraljevskim dvorima i da je
ondje dobio vanu slubu kraljevskoga pismonoe, a nije ni udo,
jer tko be se mogao s njime takmiiti u brzini! Zahvaljujui
izmama od sedam milja mali Pali postao velik po vanosti, i sva
je njegova obitelj prela na kraljevske dvore te sudjelovala u
njegovoj srei.

163

Jorinda i Jorindel
(po Grimmu)
Bila jednom vjetica to je ivjela u starom dvorcu, a taj dvorac
bijae samotno mjesto usred velike, mrane ume. Vjetica se
zabavljala tako to se danju pretvarala u veliku crnu maku.
Vjetica bila poznata po svojoj okrutnosti na milje naokolo.
Kad bi se tko na stotinu koraaja pribliio dvorcu, ostajao bi ondje
nepokretan sve dok ga ona ne bi oslobodila arolije, a kad bi koja
mlada djevojka zakoraila u taj krug, odmah bi se pretvorila u pticu.
Bilo je u dvorcu ve tri tisue ptica zatvorenih u krletke od pletera.
Jednog dana momak i djevojka ili u umu drei se za ruku.
Ona se zvala Jorinda a on Joringel: njih dvoje najveu sreu osjealo
kad bijahu sami jedno s drugim.
Vele da negdje u ovoj umi ivi zla vjetica ree Jorinda
dok je s Jorindelom sjedila na travi. Ne smijemo ii predaleko u
umu.
Joringel se smijao dok je kroz lie gledao nebesku plavet.
Ah, kojeta! odluno e on. Nita nam ne moe
nauditi, presretni smo u svojoj ljubavi.
Ubrzo je oblak zastro sunce, i Jorinda ustade:
Hajdemo onda istraivati ree ona.
Utonuli u svoju sreu to su sami, ili su sve dalje i dalje
umom dok odjednom ne ugledae pred sobom stari dvorac. Bio je
vjetiin, pa se Jorinda odmah pretvorila u slavuja.
Prije nego to je Joringel mogao izustiti ijednu rije, iz dvorca
izie pogurena ena s nosom dugim kao drak od metle i oima
crvenim kao vatra. Uzela je slavuja u ruku i nestala meu zidinama
svoga dvorca.
Uplaen do kosti, Joringel prostajao svu no pred vjetiinim
dvorcem. Ujutro, prije nego to e se pretvoriti u maku, vjetica
izie te mu kaza:
Idi svojim putem, mome zagrakta ona. Tvoja je
draga za te izgubljena zauvijek. I jezovito se naceri, prijetei mu
rukama na kojima prsti bijahu poput pandi.
Joringel se nije mogao prikloniti da se vrati kui; radije se
unajmio kao ovar kod nekog seljaka na rubu ume. Nekoliko je

164

mjeseci uluivao svaki slobodni as i svaku prigodu da obilazi oko

vjetiina dvorca, u nadi da e vidjeti svoju zasunjenu Jorindu.
Jedne noi, dok je spavao na svojoj gruboj postelji od slame,
sanjao je o dvorcu i o tome kako je naao cvijet, crven kao krv, s
krasnim biserom u sredini ake.
U snu je Joringel uzeo taj cvijet i otiao na vjetiin dvorac. Na
dodir cvijeta teka se vrata sama otvorie. Kad se naao u sobi gdje
je ono mnotvo ptica, samo ih je dodirnuo onim cvijetom, i ptice se
pretvorie u djevojke. Ali prije nego to je doao do krletki sa
slavujima, Joringel se probudi...
Tresui se od uzbuenja, Joringel je upamtio taj san. Sjeanje
na crveni cvijet bijae mu tako ivo kao da jo sanja o tome cvijetu.
Ne mogavi misliti ni na to drugo osim na svoj san, Joringel ostavi
svoj ovarski posao te krenu u potragu za cvijetom. Traio je dane i
dane i tako naposljetku, u polju blizu ume, nae to je traio: naao
je cvijet crven kao krv. U cvijetu, u sredini ake, kaplja rose nalik
na biserno zrno.
Ubravi ga brino s njime krenu vjetiinu dvorcu. Teka vrata
irom se otvorie kad ih je dodirnuo cvijetom, i momak, voen
slatkim pjevom ptica, brzo se nae u prostoriji u kojoj ptice bijahu
zarobljene.
Bila ondje i sama vjetica, hranila je ptice vadei iz torbe
mrvice starog kruha. Kad je vidjela Joringela, iz oiju joj sijevnu
oganj, a s jezika otrov, ali mu nije mogla nanijeti nikakvu tetu,
zbog arobnog cvijeta to ga je imao u ruci.
Od jedne do druge krletke Jorindel iao beznadno, jer svi
slavuji bijahu jednaki. Odjednom krajikom oka opazi staru vjeticu
kako dri jednu krletku i uri se na vrata.
Viknuvi od radosti, Joringel se okrenu, uhvati staru vjeticu za
rukav i dodirnu slavuja u krletki svojim crvenim cvijetom. Odmah
se pred njim stvori Jorinda, ljepa nego ikad prije.
Zatim Joringel arobnim cvijetom dodirnu sve ptice u prostoriji
i pretvori ih u djevojke. Kad je to uinio, dodirnu i samu staru
vjeticu, i ona se pretvori u sovu to hue, a on je odmah metnu u
najvru krletku.
Uradivi tako i poslavi djevojke da idu svojim putem, Jorinda
i Joringel, drei se za ruku, vratie se u svoje mjesto, gdje su se
ubrzo sretno vjenali.
to se tie dvorca u umi, neki vele da se, kako su godine
165

prolazile, pretvorio u vorugavo staro drvo, tako povijeno da ni

jedna prica nije na njemu htjela saviti gnijezdo osim neke
kretave sove. Da, tako neki vele, ali nikad ne moete znati pravu
istinu: ta bilo je to tako davno.

166

Crvenkapica
(po Perraultu)
Bila jednom djevojica to je imala zlatnu kosu i krupne modre
oi. Nitko joj nije znao pravog imenan osim njezine mame,
njezina tate i njezine bake. Svako ju je zvao Crvenkapicom, jer je,
kamo god ila, nosila crveni ogrta i crvenu kapu.
Crvenkapica ivjela u lijepoj kui na okrajku velike ume, ali
nikad nije ila u umu sama, zbog velika i opaka vuka koji je ondje
imao svoju jazbinu.
Crvenkapice! Crvenkapice! ree joj jednog dana njezina
majka. to misli? Upravo sam ula da je baka bolesna. Oh.
Boe, kako da joj pomognemo?
Crvenkapica se raalostila kad je ula da joj je baka bolesna.
Baka stanuje na drugoj strani ume ree ona. To je
daleko cestom.
Da potvrdi majka. Ja danas ne mogu onamo. Osim
toga, baki bi bilo bolje da tebe vidi. Jako te voli.
Onda, majko, ja idem na to e Crvenkapica. Daj da joj
odnesem togod lijepo za jelo, pa e joj biti bolje.
Dobro prihvati majka. ponijet e joj u koari jaja,
kolaa s pekmezom, meda i svjeeg maslaca. Ako se pouri,
Crvenkapice, stii e tamo dobrano prije nego to je vrijeme aja.
Nosit u koaru vrlo paljivo obea Crvenkapica i
neu je nigdje spustiti.
Poljubila je majku i hitro otrala niza stazu u vrtu. Moda
nee biti nikakve nevolje ako udarim kratkim putem kroza umu,
govorila djevojica u sebi dok je pruala korak.
Jeste li ikad vidjeli u umi ljetni dan? Crvenkapica je gotovo
zaboravila bolesnu baku dok je poskakivala meu otrovnim
gljivama i po zelenoj travi.
Razigrane noge brzo su je nosile, i nije se niega bojala. Usput
je pjevuila, bila je to vesela pjesmica o vjeverici sa eirom i o jeu
koji je izgubio sve svoje otre bodlje.
Onda se Crvenkapica sjetila bake, pa je prestala pjevuiti svoju
veselu pjesmicu.
Baka je bolesna, ree u sebi. Ne smijem loviti leptire, ne

167

smijem vie pjevati. Moram se uriti, uriti kroz umu.

Ali zlo po Crvenkapicu, njezina je pjesma doprla do uiju
velikog vuka to je ivio u umi. Vuk bio lukav i prepreden i uvijek
gladan. Ve je prolo puno vremena otkad je posljednji put jeo.
Ah-ha, tako! ree vuk kad je ugledao Crvenkapicu. Ah-ha,
tako!
ekao je asak-dva, a onda hitro potrao kroz grmlje, pa kad je
Crvenkapica dola do jednog velikog drveta, on ve bijae ondje.
Zdravo javi se vuk mekim glasom, mekim dakako za
jednog vuka. Oh, kako si lijepa i kakvu veliku koaru ima.
Pitam se to li je u njoj. I kamo si namjerila?
Koara je za moju baku odgovori Crvenkapica.
Ah-ha! doeka vuk. Zacijelo ide baki.
Da, idem ree Crvenkapica. Baka mi je bolesna, pa joj
nosim togod fino za jelo.
A gdje stanuje tvoja bolesna baka? upita vuk, koji se nije
usudio napasti Crvenkapicu jer su u blizini bile drvosjee.
Na drugoj strani ume, u lijepoj kuici objasni
Crvenkapica. ivi ondje sama, a mene jako voli. Ali se ne mogu
zadravati da razgovaram.
Dakako, dakako prihvati veliki opaki vuk, rastegnuvi
njuku u smijeh. Samo se pouri, siguran sam da baka jedva eka
da te vidi. Gdje ono veli da se kua nalazi?
Nije daleko, s druge strane ume odgovori Crvenkapica.
Ali zaista moram poi, to jest dok baki naberem neto cvijea.
Tek to se Crvenkapica malko udaljila, vuk zagrabi odande to
je mogao bre. Znao je preac kojim e ravno do bakine kue, i bio
je ondje kudikamo prije Crvenkapice. Vjeverica s kitnjastim repom,
ptice pjevice i dva dugouha zeca gledali ga kako tri kao vjetar.
Kamo li je stari vuk usmjerio tako brzo? pitali se oni, ali se nisu
usudili pitati njega.
Sve su bake drage, a baka male Crvenkapice bijae napose
dobra i ljubazna. im joj je ptiica rekla da joj Crvenkapica dolazi u
posjet, ve se baka osjeala bolje. Ubrzo se utjela dovoljno
krepkom da sjedne u postelji i da togod plete. I sve je vrijeme
oslukivala da uje meki glas male Crvenkapice.
Nadam se da e mi donijeti loni meda, baka e u sebi.
ajna lica meda nakon gorkih lijekova ba e mi prijati.
Baka odjednom nape ui te osluhnu prema vratima. Bila je
168

sigurna da je netko vani.

Bako, bakice, mogu li ui? zazva vuk eerastim glasom.
Ja sam, tvoja mala Crvenkapica, dolazim ti u posjet.
Bog te blagoslovio, drago dijete! odazva se baka. Oh,
kako mi je drago to si napokon ovdje! Da, da, samo ui.
Vrata su zatvorena, draga bakice opet e vuk. Kako da
otvorim?
Samo podigni prijevornicu odgovori baka. Samo digni
prijevornicu, drago dijete. udim se kako si zaboravila.
Veliki opaki vuk obliznu njuku dugim jezikom, podie
prijevornicu te otvori vrata. Nije mu trebalo puno vremena da
podere baku. Poto je to uinio, omotao se njezinim alom, stavio
njezinu kapicu na glavu i na nos nataknuo njezine naoale.
Ako navuem zavjese i pokrijem se plahtom, nee
Crvenkapica nita sumnjati, u sebi e lukavi vuk.
Zatim uskoi u postelju te uze ekati. Meuto je Crvenkapica
urila svojim putem. Sunce je upravo zalo, te okrenuo popuhivati
hladan vjetar, od kojega je Crvenkapica poela drhtati.
Dat u baki bocu s toplom vodom da joj bude toplo, pomisli
Crvenkapica dok je trala. Dat u joj veliku alicu aja. Moemo
pojesti koji kola s pekmezom, a moda i koju kriku kruha s
maslacem.
Najposlije ugleda bakinu kuu, i posljednje je korake mirno ila
stazom.
Ja sam, bako, ja, tvoja mala Crvenkapica javi se
djevojica izvana.
Ui, drago dijete, samo ui odazva se vuk kretavim
glasom, koji, nadao se on, slii glasu stare ene. Samo podigni
prijevornicu, draga, i ui ovamo. Jedva ekam da te vidim.
Dolazim, bako opet e Crvenkapica, te podie
prijevornicu i gurnu vrata.
Doi ovamo, ravno ovamo, drago dijete ree vuk
apui. Doi sasvim ovamo.
Mala se Crvenkapica smijeila najslaim smijekom dok je ila
prema postelji. Kako li e se baka obradovati kad zaviri u koaru i
nae lijepo cvijee to ga je u umi ubrala za nju. Kako e joj prijati
kolai s pekmezom, kako e se veseliti jajima, svjeem maslacu i
loniu s medom.
Tako ree lukavi stari vuk kad je Crvenkapica tapkala
169

prema postelji. Doi i zagrli baku!

Ali, bako u udu e Crvenkapica kad je prila blie.
Kakve to duge ruke ima?
Da te bolje zagrlim, drago dijete odgovori prepredeni
vuk.
Bako, kakve to velike ui ima?
Da te bolje ujem, drago dijete odgovori vuk.
Kakve to velike oi ima, bako?
Da te bolje vidim, dijete ree vuk.
Kakve to duge zube ima? uzviknu Crvenkapica.
Ah-ha, tako! zarea zli vuk. Da te bolje pojedem.
I veliki opaki vuk skoi iz postelje.
Jadna mala Crvenkapica! Koara joj pade na pod, razbie se
jaja, pokida se lijepo cvijee.
Veliki zloudni vuk spremio se proderati Crvenkapicu.
U pomo, u pomo! kriknu mala Crvenkapica. U
pomo!
Dogodilo se da je toga dana hrabar lovac iao u umu. Imao je
puku sa sobom. Kanio je ustrijeliti zeca za veeru. Taj lovac bijae
bakin prijatelj, i znao je da baka lei u postelji.
Idem onamo da vidim kako joj je, u sebi e lovac.
Ali kad je doao u blizinu bakine kue, uo je nejasan vapaj.
Bijae kao krik u pomo da, dolazio je iz bakine kue. Lovac
potra. Trao je brzo, velike mu lovake cipele ukale po travi. Kad
je stigao do kue, najprije poviri na prozor: vidio unutri malu
Crvenkapicu i vuka to oblizuje gubicu dugim crvenim jezikom.
Lovac se oprezno priulja vratima te ih otvori. Podie puku.
Bum, bum,bum! Vuk strigne velikim uima, a onda za zavalja na
pod.
Tako ree lovac dubokim ugodnim glasom. Gotov je
sada veliki zli vuk. Vie ne moe nikome nauditi.
Ali, ali... on je pojeo moju baku zajeca Crvenkapica.
Odmah emo to vidjeti preuze lovac. I uze svoj veliki
no i raspori uginulog vuka.
I to mislite? Iz vuje utrobe izie baka, ista kakva je i bila,
samo nije imala bijele spavae kapice, ala i naoale.
Tako se sve lijepo zavrilo. Hrabri lovac ostao i natoio baki
njezin lijek, a Crvenkapica joj zatim dala licu meda. Onda
Crvenkapica skuhala lonac jakog aja te izvadila iz koare kolae s
170

pekmezom, a baka ree da se ve bolje osjea.

Poslije aja mala Crvenkapica zagrli baku te obea da e ubrzo
opet doi. Potom se s lovcem kroza umu vrat kui. Nije vie bilo
velikoga zlog vuka da ih eka u zasjedi.

171

Cvilidreta
(po Grimmu)
Bio jednom mlinar, siromaan kao crkveni mi, ali ponosan na
svoju lijepu ker, kojom se htio pohvaliti pred kraljem.
Imam ker to je umjena koliko i lijepa ree mlinar kad
se jednom dogodilo te se naao pred kraljem. Umije ona slamu u
zlato presti.
Zaista? doeka kralj. To mi je umijee ba po volji.
Dovedi je sutra na dvore, pa emo vidjeti...
Kad je mlinareva ki sutradan dola pred kralja, on je odvede u
prostoriju punu slame.
Evo ti slame ree on. Ako noas pa do jutra ovu
slamu ne isprede u zlato, umrijet e i ti i tvoj otac.
Jadna mlinareva ki zapala u oaj. Kako se vrijeme takalo, ona
zaplakala. Nije znala slamu u zlato presti, i tako u njoj strah vema
rastao. Jo uvijek je gorko plakala kad se iznenada otvore vrata i
malen ovuljak - patuljak bane pred nju.
emu te suze? upita on.
Moram ovu slamu u zlato ispresti zajeca djevojka, a
ne znam kako u.
to e mi dati preuze patuljak ako to uradim umjesto
tebe?
Mlinareva ki otkopa sa vrta zlatni lani koji je naslijedila
od svoje majke i dade ga patuljku.
Dobro je doeka patuljak, te uze zlatni lani i sjede za
kolovrat. Djevojka razjapila usta gledajui kako se slama pretvara u
zlato. I kad su tri kalema bila puna zlata i sva slama ispredena, ona
pljesnu rukama.
Sutradan rano sam kralj doe u prostoriju, pa kad vidje zlato
umjesto slame, ugodno se iznenadi. Prikrio je svoje zadovoljstvo i
rekao:
Imam jo jednu prostoriju punu slame. Gledaj da slamu do
jutra u zlato isprede.
Kao i prije, patuljak se javio u pono, a mlinareva ki obrisa
suze kad ga je ugledala.
to e mi ovaj puta dati? upita on.

172

 Uzmi ovaj prsten odgovori djevojka i dade mu prsten

koji je neko pripadao njezinoj majci.
Dobro je prihvati patuljak i sjede pred kolovrat. Do jutra
sva slama bila ispredena u zlato.
Kralj bio jo zadovoljniji mlinarevom keri kad je vidio ono
zlato. Neu je valjda sada zaustaviti, ree kralj u sebi, gramzljivo
gledajui zlato. I na to e naglas:
Odvest u te u prostoriju koja je vea od ovih dviju. Ako
ondje isprede svu slamu u zlato, bit e mi ena.
Mlinareva ki uplaila se do kosti kad se vidjela okruena
onolikom slamom, pa im ostade sama, odmah udari u pla. A kad
je izbila pono, eto opet patuljka.
to e mi dati ako ti opet pomognem? upita on.
Nita mi nije ostalo tuno zajeca djevojka.
Onda mi obeaj, kad postane kraljicom. Da e mi dati
prvoroeno dijete.
Mlinareva ki obrisa suze.
Kralj e me zacijelo ubiti ako ujutro ne nae zlato ree
ona. Tako nemam to izgubiti. Da, obeavam da u ti dati svoje
prvoroeno dijete, ako se kralj oeni mnome.
Kad je to uo, patuljak sjede za kolovrat, i do jutra sva slama
bijae ispredena u zlato. Ubrzo poto je on nestao, stie kralj, i
neizmjerno bijae njegovo zadovoljstvo kad je vidio onoliko zlato.
Sutra emo se vjenati ree te uze djevojku za ruku i
uljudno je odvede u kraljevske odaje.
Lijepa mlinareva ki udala se za kralja, a poslije godinu dana
donijela na svijet krasnu kerkicu. Redali se mnogi razliiti
dogaaji, tako te je odavno zaboravila obeanje to ga je dala
patuljku. Ali patuljak nije zaboravio, i eto ga na njezino iznenaenje
i muku.
Tvoje dijete pripada meni odluno e on. Sjeti se svog
obeanja.
Kraljica udari u pla i kuknjavu, i njezine suze naposljetku
ganue patuljka.
Dobro je predloi on. Dajem ti tri dana vremena da mi
otkrije ime. Ako tada znadne kako se zovem, moe zadrati
dijete.
Kraljica je tuna provela no, sve premeui u glavi razna
imena. A kad joj se ujutro javio patuljak, ona ree:
173

 Pitam se bi li ti ime moglo biti Gapar, ili Melhior, ili

Baltazar te mu izreda sva imena to je znala.
Na svako ime patuljak odmahivao glavom i smijuljio se, a ona
vie zapadala u oaj.
Doi sutra ree ona odgonetat u ti ime.
Poto je otiao, kraljica dozva svoje savjetnike, i oni joj
iznizae mnoga imena na koja ona nije mislila.
Pitam se je li ti ime Sebastijan, Jonatan ili naprosto David
ree ona kad se drugog dana pojavio patuljak.
Izredala mu je mnoga imena, ali je patuljak na svako
odmahnuo glavom i samo se smijuljio.
Doi sutra najposlije e kraljica, razoarana. Sutra ti
pogoditi ime.
Kad je Otiao, kraljica posla kraljevskog glasnika da s one
strane brda potrai nova imena. Sa strepnjom je ekala da se on
vrati. Kad je naposljetku, umoran, stajao pred njom, ona ga upita
kako mu je bilo na putu.
Nisam naao nikakvih neobinih imena, iako sam preao
mnogo milja objasni on. Ali sam na povratku izgubio put i
zalutao u velikoj umi. A onda dooh do neke kuice. Pred njom
gorjela vatra, a oko nje skakutao i obigravao neobian ovuljak
manjeg u ivotu nisam vidio. Pjevuio je i skakutao s jedne noge na
drugu.
Moe li se sjetiti pjesme? upita eljno kraljica, a glasnik
odgovori:
Mogu, zvuala je ovako:
Danas peem, sutra varim
i za druge je ne marim,
Ako mi ne odgoneta
da se zovem Cvilidreta.
To je! uzviknu kraljica i pljesnu rukama.
Ubrzo patuljak i trei put doe u posjet, a kraljica ga doeka:
Pitam se je li ti ime Janko ili Branko, ili moda Robert.
Ne, nije veselo glavom odmahivao patuljak i samo se
smijuljio.
Onda se zacijelo zove Cvilidreta naposljetku e kraljica.
Patuljku bijae da pukne od bijesa. Povika on:
174

 Zna mi ime, zna!

I nestade u oblaku dima.

175

Ukleti kraljevi
(po Grimmu)
Bio jednom kralj to je imao ker lijepu kao ljetni dan. Za
krasnim dvorima na kojima su ivjeli prostirala se velika uma a na
kraju ume nalazio se dubok zdenac.
Tu je voljela dolaziti mlada kraljevna nosei sa sobom zlatnu
kuglu kojom se igrala: bila joj to najdraa igraka. Jednog dana kad
je zlatnu kuglu hitila visoko, kugla joj pade u duboki zdenac i ondje
nestade.
Kad je vidjela to se dogodilo, kraljevna glasno zajeca kao da
je doao kraj svijeta. Gledajui kroza suze dolje u tamnu vodu u
zdencu, odjednom je ula neki glas koji je, kako se inilo, dolazio iz
dubine zdenca.
to je, kraljevno upita je onaj glas. Ti tui kao da si u
golemoj nevolji.
Izgubila sam zlatnu kuglu odgovori kraljevna, gledajui
naokolo ne bi li ugledala toga to govori. Pala je u taj zdenac, i
nikad je vie neu vidjeti.
Na to velika runa aba izie vodi na povrje i kraljevna
razabra da glas dolazi od abe, koja je opet progovorila:
to e mi dati ako ti donesem tvoju kuglu?
Draga abo odgovori kraljevna dat u ti to god
zatrai! Moe imati moju najljepu haljinu, moj najskuplji nakit,
ak i ovu zlatnu krunu to je nosim na glavi. Sve, samo da mi vrati
moju zlatnu kuglu.
Ne traba meni nita od toga uzvrati aba. Ali ako mi
obea da e me voljeti, da e me pustiti da sjedim za tvojim
stolom i da spavam s tobom u tvojoj postelji, sii u na dno zdenca i
donijet u ti tvoju zlatnu kuglu.
Obeavam, obeavam uzviknu kraljevna, ali kad je otrla
oi od suza, ree u sebi: Kakve to besmislice aba govori! Kako se
moe nadati tome to trai!
aba pak zaroni na dno zdenca, ubrzo donese zlatnu kuglu i
baci je na tratinu. Kraljevna uze kuglu uskliknuvi od sree te otra
na dvore.
ekaj, ekaj! zakrekta aba za njom. Obeala si da

176

e me voljeti. Obeala si da u sjediti za tvojim stolom. Ne mogu

trati tako brzo. ekaj!
Ali kraljevna trala dok nije stigla na dvore, a aba se alosna
vrati u zdenac.
Kraljevna je brzo zaboravila svoje obeanje abi; ni jednog
aska nije se nadala da e je opet vidjeti.
Ali jednog dana dok je sjedila za stolom i veerala eto ti rune
abe. Kraljevna ju je prva ugledala pa je otrala na vrata da je
odgurne.
to je? Tko je to vani? upita njezin otac.
Nita, nitko brzo odgovori kraljevna.
Zato si tako problijedjela? opet e kralj kad se kraljevna
vratila za stol i pravila se da veera. Tko je to bio na vratima?
Velim vam da nije bio nitko uzviknu kraljevna. Samo
jedna strana aba. Donijela mi je moju zlatnu kuglu kad sam je
izgubila, pa sam joj zauzvrat obeala da e jesti za mojim stolom i
spavati u mojoj postelji. Ba smijeno!
Ali si obeala doeka kralj a obeanje se uvijek mora
odrati. Pusti abu ovamo, neka sjedi s tobom za stolom.
Mrgodna i sa suzama u oima kraljevna otvori vrata, a aba za
njom hop-hop pa do stola. Zatim skoi i na stol i zamoli da jede iz
njezina zlatnog tanjura.
Obeala si ree aba.
A obeanje valja odrati potvrdi kralj, strogo pogledavi
ker.
Odvratno! proaputa kraljevna primaknuvi svoj tanjur
abi. Kako uope mogu uzeti drugi zalogaj!
A sada me odnesi uza stube, dijelit u s tobom postelju
ree aba poto su poveerali.
Ne, ne, ne! uzviknu kraljevna.
Dano obeanje valja odrati opet e kralj. Uini kako
aba trai.
Vidjelo se kako se kraljevna stresla kad je uzela u ruku hladnu,
vlanu abu i odnijela je u svoju spavaonicu.
Stavi me u svoju postelju zatrai aba. Obeala si
tako.
Ali kraljevna nije htjela. Umjesto toga hitnula je abu u kut i
plaui bacila se na svoju finu bijelu postelju.
Dok je ondje leala sklopljenih oiju, osjetila je hladni vlani
177

dodir abe koja je skoila gore i smjestila se kraj nje.

Ne traim nita vie nego to si obeala ponovi aba.
Kriknuvi od uasa i bijesa, kraljevna skoi na noge, uze abu
za krakove te je tresnu o zid.
Kad je aba udarila o zid, dogodilo se neto neobino: aba se
onog asa pretvorila u stasita, lijepa kraljevia.
Trebamo biti zahvalni kralju, tvome ocu prozbori
kraljevi idui prema njoj u uzimajui je za ruku. Zbog njega si
me pustila da s tobom jedem za stolom, zbog njega si me unijela u
svoju sobu. To to si uinila prekinulo je aroliju kojom sam bio
pretvoren u jadnu abu.
Davno, davno, iako to kraljevna nije znala, bilo je pisano u
zvijezdama da e susresti kraljevia koji bijae pretvoren u abu i da
e se zaljubiti u njega. A to se i dogodilo.
Poslije svadbe, zlatna koija sa est krasnih bijelih konja stigla
je pred dvore da natrag u njegovu kraljevinu odvede kraljevia i
njegovu enu: ondje su oboje sretno ivjeli mnoge godine.

178

Vuk i sedmero jaradi

(po Grimmu)
Bila jednom jedna stara koza to je imala sedmero jaradi. Tako
ih je voljela da ih nikad same nije ostavljala u kui.
Jednog dana spremala se koza u umu po hranu te ih okupi oko
sebe i ree im:
Draga djeco, valja mi u umu po hranu. to god radili, ne
smijete otvoriti vrata poto ja odem. Mogao bi doi opaki umski
vuk. Dobro se pazite, jer ako vas on uhvati, pojest e vas s koom i
kostima.
Kako emo ga prepoznati? upita jedno jare.
Prepoznat ete ga po hrapavom glasu i crnim apama
objasni im koza.
I uze svoju torbu za hranu, otvori vrata te ode.
Nije dugo potrajalo, a ono netko zakuca na vrata i neki glas
viknu:
Otvorite vrata, draga djeco, majka vam se vratila i svakome
donijela dar.
Ali su jarii znali da je to vuk poznali su ga po hrapavu
glasu.
Ti nisi naa majka odazvae se oni. Naa majka ima
mekan glas. Ti si vuk. Odlazi i ostavi nas na miru.
Kad je to uo, vuk ode na trg i ondje kupi komad krede da
njome omeka svoj hrapav glas. Zatim se vrati jariima.
Otvorite, draga djeco zazva on izvana novim, mekim
glasom. Majka vam se vratila, ima kolaa i slatkia za sve vas.
Ali su jarii vidjeli veliku crnu apu na prozorskom podboju, i
zato rekoe:
Nisi ti naa majka. Naa majka nema crne noge. Odlazi i
ostavi nas na miru.
uvi to, vuk otra do mlina i ree mlinaru:
Daj mi malo bijelog brana. Ako mi ne da. Odmah u te
poderati.
I tako mlinar dade vuku malo bijelog brana, a vuk njime posu
ape. Zatim se vrati jariima.
Otvorite, draga djeco zazva on mekim glasom. Majka

179

vam se vratila iz ume i u torbi nosi svakome jednu novu igraku.

Pokai nam ape odazva se sedam jaria. Tada emo
znati jesi li zaista naa majka.
Vuk tada stavi bijele ape na prozorski podboj. A kad su jarii
vidjeli bijele ape, povjerovae da im je dola majka. Otvorili su
vrata, a lukavi vuk upade unutra.
Uplaeni, jarii su se gledali sakriti. Jedno lee u postelju,
drugo se sakri pod stol, tree otra u kuhinju, etvrto se skloni u
sanduk za pokrivae, peto se zavue pod umivaonik, esto u ormar,
a sedmo, najmlae, u ormari zidne ure.
Vuk ih sve nae sve osim najmlaega i sve ih podera.
Zatim, isplaena jezika i nadulog trbuha, ode odande. Poslije tolikog
jela bijae pospan. Ubrzo nae veliko drvo u umi, lee poda nj i
zaspa.
Nedugo poslije toga stranog dogaaja majka sedmero jaradi
vratila se kui. Moete zamisliti njezino iznenaenje i prepast kad je
vidjela kuna vrata irom otvorena i nered u kui! Sve isprevrtano,
stol prevrnut, postelja razbacana, voda prolivena po podu, stolice
slomljene.
Kad se sabrala od prepasti, okrenu dozivati svoju djecu. Ali joj
se nijedno jare ne odazva osim najmlaega, koje se jo krilo u
svome skrovitu.
Majka ga vrsto zagrli te saslua njegovu stranu priu o vuku.
Oboje su zaplakali.
A sada naposljetku e majka ne moemo vie ostati
ovdje, na ovome mjestu tune uspomene. Pokuajmo se razvedriti
etnjom po umi.
Samo su malko popoili umom kadli naioe na opakog vuka.
Leao je pod drvetom i hrkao tako da se tresle grane nad njegovom
glavom.
Stara koza u strahu pogleda na njegov nabuhli trbuh. Dok je
tako gledala, uini joj se kao da se u onoj trbuini neto mie.
Boe! ona e zadihano najmlaem jaretu. Pa moja su
djeca jo iva u trbuini opakog vuka. Brzo kui, donesi mi odande
moje kare, iglu i konac.
Jari poslua, a kad je majka uzela kare, raspori vuku trbuinu,
a na to odmah izviri glava jednog jareta.
Imala sam dakle pravo radosno e majka, te rez-rez
razreza vuku cio burag, i tako sve estoro jaradi bijae osloboeno.
180

 Vuk vas je itave progutao u svojoj pohlepi ree majka te

izgrli jarie jedno po jedno. A sada neka etvero od vas ode i
donese mi krupnog kamenja.
Kas su ga donijeli, majka vuku natrpa burag kamenjem te ga
okretno i brzo zaije, a potom se sa sedmero jaria to su
poskakivali naokolo vrati kui.
Upravo kad je sunce zapadalo, vuk se probudi iz dugog sna.
Osjeao je veliku e pa krenu dubokom zdencu da se napije.
Dok je iao, kamenje u njegovom buragu udaralo jedno o
drugo, te vuk povika:
to mi burag blob-bloboe
kad na vodu valja ii?
Nee biti to jarii
ve kamenje to klopoe.
Kad je doao do zdenca, saggnu se da pije. Ali od tekog
kamenja izgubi ravnoteu i bu! Bunu u vodu te se utopi. Tako je
zavrio opaki vuk.

181

Alibaba i etrdeset razbojnika

(iz Tisuu i jedne noi)
(Prvo izdanje; rukopis pronaen 2011. u ostavtini Josipa Tabaka.)
Neko, prije mnogo, mnogo godina, ivjela dva brata u zemlji
Perziji. Zvali se oni Kasim i Alibaba. Kasim se obogatio enidbom,
dok je Alibaba ostao siromah.
Jednog dana Alibaba otiao u umu tjerajui magarca pred
sobom. Dan za Alibabu nije ni po emu bio drukiji od ostalih dana.
Bio drvosjea, pa ako je njegova obitelj htjela jesti, on je morao u
umu po drva za ogrjev, da ih proda na trgu.
Dogodilo se da je taj dan bio takav da ga se Alibaba morao
sjeati sveg ivota. Ba je natovario magarca kadli se ou klopot
konjskih potkova. Kako je bio smotren ovjek, Alibaba brzo priveza
magare iza nekog gutika te se uspe na neko drvo. Ti konjanici
mogli bi biti bezazleni, ali, u drugu ruku, mogli bi biti i razbojnici,
pa oprez nije na odmet.
Hm! pomisli Alibaba dok je virio dolje kroz granje. To su
razbojnici, nema sumnje o tome.
Njegove otre oi nisu nita proputale kad je druba konjanika
naila gotovo ispod samog drveta na koje se sakrio.
Konjanici bili bogato odjeveni, i svaki za pojasom nosio
prijeteu sablju krivoiju. Voa im bio visok, stasit, s okrutnim
crnim oima. On je ostalima kazao:
ekajte dok dam rije!
Alibabi na uenje voa povede konja do goleme hridi te izree
rijei:
Sezame, otvori se!
I odmah se maknu u stranu jedna stijena i pokaza se tamna
spilja, toliko iroka da su u nju konjanici ulazili po etiri usporedo.
etiri, osam, dvanaest, brojio Alibaba potiho. Kad je
posljednji, etrdeseti, nestao u spilji, stijena se vrati u prijanji
poloaj.
Ostajem gdje jesam, u sebi e drvosjea. Mudar je bio, jer se
ubrzo stijena opet otvori, te iz spilje izie etrdeset razbojnika.
Poto su odjahali, Alibaba spuza sa drveta te se sada on obrati

182

stijeni:
Sezame, otvori se! ree glasom koji je jedva nadilazio
apat. A stijena poslua.
Unutri je Alibaba gotovo zaboravio sav strah kad je vidio pusto
blago. Sanduci zlata i srebra, kutije blistava nakita, bogata svila,
brokat i krzno. Bijae ondje blaga da zadovolji i tucet sultana a
nekamoli siromna drvosjeu.
Jedva znajui gdje da pone, Alibaba napuni depove zlatom i
srebrom, zagrabi podosta sjajnih dragulja i ponovi: Sezame,
otvori se!
Stijena poslua, i Alibaba se opet nae vani. Brzo koliko su mu
doputale drhtave ruke, odveza magarca, istovari drva te uze vree
puniti zlatom i srebrom.
Nekoliko je puta ulazio u spilju, ali je pazio da iz svakog
sanduka uzme malo zlata, kako razbojnici, kad se vrate, ne bi
posumnjali. Zatim radostan zbog neoekivane sree, krenu kui.
ena ga je zabrinuta ekala, jer je ve davno prolo vrijeme ruka.
Nemoj mi spoitavati ree Alibaba. Pomozi mi da
sakrijem ovo blago pa u ti onda pripvjediti to je bilo.
Bila bi teta zakopati zlato njegova e ena, kad se
pribrala od prvog iznenaenja. Najprije trebamo znati koliko ga
ima. Donijet u mjericu od svoje snahe, pa emo ga izmjeriti prije
nego to ga sakrijemo.
Vrlo dobro prihvati Alibaba ali dri jezik za zubima.
Ako moj brat Kasim uje o njemu, trait e dio za sebe, i jo nam na
vrat naprtiti razbojnike.
Kasimova ena bila radoznala kad je drvosjeina ena dotrala
k njoj traei mjericu.
Ne mogu ti nita rei izjavi Alibabina ena. Samo mi
daj mjericu.
Onda priekaj tu ree Kasimova ena. I ode u kuhinju te
dno na mjerici namaza lojem.
Sutradan Alibabina ena vrati mjericu, a nije opazila da se za
dno plitice na mjerici prilijepio jedan mali zlatnik. Kad je ona otila,
Kasimova ena otra muu.
Pogledaj ovo! povika ona. Kakav je to siromah kad
svu no provodi mjerei zlato...?
Razvidjet u ja to doeka njezin mu te se pouri iz kue.
Kad je doao u bratovu kuu, naiao je na Alibabu kako
183

razmie ploe na podu te ga natjera da mu kae svu priu.

Blago, veli! povika Kasim, komu su iskre izbijale iz
oiju. Onda u ja uzeti deset svojih magaraca pa ravno prema
peini.
Ako te razbojnici uhvate ree Alibaba gotovo je s
tobom.
Ali ga brat Kasim grubo odgurnu.
Nemoj oekivati dio od onoga to ja donesem.
S redom od deset magaraca Kasim krenu peini. Bio je toliko
gramzljiv da se domogne blaga te nije mislio na opasnosti. im je
privezao svoje magarce za drvee, okrenuo se stijeni i povikao:
Sezame, otvori se! I odmah se golema stijena maknu u stranu.
Kasim kao sumanut pojuri od jednoga sanduka sa zlatom do
drugoga. Zatim navali na zlatne krune optoene rubinima i na
dijamante krupne poput jajeta.
Kasim bijae sav izvan sebe od radosti. Gubio je dragocjene
trenutke izabirui najkrupnije dragulje i skidajui skupocjene sagove
sa zidova.
Naposljetku, kad se nakupio dragocjenosti i napunio vree i
depove draguljima, odlui da krene odande. Ali kakva ono bijae
arobna rije koja otvara? Izgovorio je razliite rijei, a ne onu
pravu, te nije postigao da se peina otvori. Uzalud je akama udarao
po stijeni...
Izmeu svojih povika odjednom zauje tutanj konjskih
potkova: po tome je Kasim znao da se razbojnici vraaju. Uhvatio
ga golem strah, te on potra u dubinu spilje da bi se sakrio. Ali su
razbojnici vidjeli magarce. Tek to je voa razbojnika izgovorio
arobne rijei i stijena se otvorila, odmah krenue tragati.
Brzo su otkrili Kasima te jedan izmeu razbojnika izvue svoj
kriva te ga ubi.
Sasijecimo ga na komadie ree njihov voa i
ostavimo ga ovdje kao opomenu drugima koji bi pokuali ui u nau
tajnu.
Poto su tako uinili, razbojnici odjahae.
Kasimova je ena uzalud ekala da joj se mu vrati. Kad je
proao cio dan a njega ne bijae, ona ode Alibabi.
Otii u u spilju ree Alibaba pa ako je Kasim ondje,
uinit u to mogu da ga odande izbavim.
Tek to je Alibaba uao u peinu, odmah je razabrao to se
184

dogodilo njegovu bratu, te je plaui pokupio ostatke pa ih iznio

van. Stavio ih je u vreu i bacio na magarca te krenuo kui.
Alibaba je sada imao znatan imetak, jer je, osim blaga iz
peine, Kasimova udovica zatraila od njega da preuzme i poslove
njezina pokojnog mua, tako da je Alibaba sa enom preao u
Kasimovu kuu.
U toj kui nalazila se lijepa i mudra djevojka, robinja, koja se
zvala Morgiana i koja je odano sluila Kasimu. Njoj je Alibaba
ispriao cijelu priu.
Nee vie nikada vidjeti svoga gospodara ree joj tuan.
Mora uvjeriti svoju gospodaricu da uti. Jer, bude li govorila,
navui e na nas razbojnike, i onda je gotovo s nama.
Razumijem prihvati Morgiana ba sam namjeravala
uvjeriti ljude u gradu da je Kasim umro od nenadane bolesti.
Morgiana je tajom otila u Cipelarsku ulicu, gdje je nala
nekog starca ije je iskustvo i znanje bilo poznato i samom sultanu.
Imam posao za vas ree mu ona. Ali najprije da vam
poveem oi kako ne biste znali kamo vas vodim.
Poto je tako uinila, Morgiana povede starca Alibabinoj kui.
Dobit ete dva zlatnika ako ovu odjeu saijete u obliku
ovjeka koji ju je neko nosio predloi ona starcu. A on
majstorski sai Kasimove ostatke i odjeu u obliku ovjeka.
Morgiana nagradi starog majstora, a zatim ga mranim ulicama
odvede natrag njegovoj kui. Ujutro je Kasim spaljen, a Morgiana
objasni kako je nenadano umro prole noi.
Alibabina tajna bila je sada sigurna od radoznalih susjeda.
Alibaba je poeo ivjeti ivotom bogata ali skromna ovjeka.
Nije dugo trajalo te je voa razbojnika opet poveo svoju drubu
peini sa jo vie plijena.
Naa je tajna otkrivena viknu on kad je vidio da je
Kasimovo tijelo odneseno. Smrt onome koji je prodro ovamo!
Jednoga je svog ovjeka, preodjevena u trgovca, poslao u grad,
da taj pokua togod iznai. Sluajno je taj razbojnik prolazio
tijesnom Cipelarskom ulicom te naiao na starog cipelara to je
podvijenih nogu sjedio u svome duanu.
Starac se nadnio nad svoj posao, a razbojnik zastade da s njim
razgovara.
Kai mi, stare oslovi ga on to je novo u velikom
gradu.
185

 Ne znam nita vie od onoga to mi je pod nosom. A

ponekad se ipak togod dogodi. Eto, nedavno sam morao sastaviti
odjeu jednog mrtvaca a i njega samog. Sastavio sam etiri dijela
sitnim uivcima...
A bi li mi mogao pokazat kuu u kojoj je bio taj mrtvac?
upita ga razbojnik. Ali starac odmahnu glavom:
Vodili su me zavezanih oiju odgovori on. Ali ako me
zavezanih oiju povede, nema sumnje da e me noge odvesti
onamo.
Dobit e deset zlatnika ako krene sa mnom ree
razbojnik. I posao bijae sklopljen.
I tako starac, sa svilenim rupcem na oima, odvede razbojnika
ravno Alibabinoj kui. Razbojnik kredom stavi znak na vrata, pa se
onda pouri svome voi, koji ga je ekao u umi.
Naao sam ovjeka izvijesti razbojnik i obiljeio kuu
kredom.
Onda emo jo noas onamo te se osvetiti zakljui voa.
Ali je Morgiana, vrativi se s trga, vidjela bijeli znak na
vratima. Pomislivi da odatle moe doi samo kakvo zlo, stavila je
dvanaestak takvih znakova na dvanaestak drugih kua u toj ulici.
Tako je spretna robinja pomrsila razbojnikov naum, tako te ga
je njegov voa usmrtio. Jedan drugi razbojnik ponudi se da posjeti
starog cipelara, hvalei se da e biti oprezniji nego njegov nesretni
drug. No, premda je i njega starac odveo Alibabinoj kui, nije imao
vie sree, jer je Morgiana otkrila crveni krug to ga je nacrtao na
vratima. Opet je ona naarala taj znak na vratima drugih kua, ba
kako je bilo i prvi put.
Okrutni voa razbojnika ubio je i drugog razbojnika, a onda je
sam otiao u Cipelarsku ulicu. I opet je, za nekoliko zlatnika, starac
zakrivenih oiju pogodio put do kue.
Pouen u dva prijanja pokuaja, razbojniki je voa dugo
stajao pred vratima Alibabine kue, da upamti svaku pojedinost, sve
do cvijea u vrtu, a potom se vratio u umu.
Sutradan se preodjenuo u trgovca uljem i krenuo Alibabinoj
kui, vodei sa sobom niz od devetnaest mula, svaka natovarena sa
dvije velike are. Ali je samo prva mula nosila are s uljem. U
svima ostalim bili su razbojnici koji su, na dani znak, imali izii te
ubiti svaku ivu duu u Alibabinoj kui. Alibaba je lanog trgovca
doekao vrlo uljudno i pozvao ga na ruak, a to je tobonji trgovac
186

rado prihvatio.
Ostavit u svoje are s uljem na dvoritu ako poalje
jednog slugu da se pobrine za mule.
Kad je to uinjeno, Alibaba pozva Morgianu i ree joj da
pripremi to treba, jer imaju gosta. Njoj bijae drago to joj je
gospodar tako dobre volje. Ne elei gubiti vremena da ide na trg po
ulje, dosjetila se da svoju staklenku napuni svjeim uljem iz jedne
od ara na dvoritu.
Na svoje zaprepatenje, kad je podigla poklopac, ula je glas iz
are to pita: Je li vrijeme?
Pribravi se, Morgiana odgovori: Ne, nije jo, i brzo vrati
poklopac. Zaredala je od are do are i na svako pitanje dala isti
odgovor. Naposlijetku je sve prazno posue u kuhinji napunila
uljem iz one prve prave are.
Znala je sada da je tobonji trgovac zapravo voa razbojnika i
da su njegovi ljudi sakriveni u velikim arama.
Kad se umrailo, Morgiana se vraala na dvorite nosei
kotlove vrelog ulja koje je izlila u svaku aru, i tako je pobila sve
razbojnike.
U pono razbojniki voa izie te se prikrade na dvorite da
pozove svoje ljude. Kad nijedan nije odgovorio, on podie poklopac
jedan za drugim i nae da su svi razbojnici mrtvi. U strahu da i
njega ne zahvati ista sudbina ujutro, on pobjee u umu.
Sam, i pun elje da se osveti, razbojniki voa smisli sada
drugu osnovu. Preboji kosu, podreza na kratko bradu, te uze jedan
prazni duan u blizini duana to ga je Alibaba otvorio svome sinu.
Ubrzo se preodjeveni razbojnik sprijateljio sa susjedima te nakon
nekoliko dana bijae pozvan u kuu. Ne sumnjajui nita, Alibaba
pozva sina i njegova novog susjeda na veeru. Ali je Morgiana
vidjela kako je sijevao bode sakriven u gostovoj odjei, te je odmah
u tome bajnom gostu prepoznala razbojnikog vou.
Pusti me da poslije veere pleem pred naim gostom
ree ona Alibabi, a gospodar joj odvrati, znajui koliki je to uitak
njegovu sinu.
Poslije veere Morgiana se preodjela u sjajno ruho te poe
plesati drei u ruci bode optoen draguljima. Odjednom, bez
opomene, baci se na razbojnikog vou te mu zabi no u srce.
Zaprepaten, Alibaba skoi prema njoj.
Morgiana, jesi li luda? povika on. to si to uinila?
187

 Spasila sam tebe, gospodaru mirno odgovori robinja.

Spasila sam te od jedinog neprijatelja to ga ima na svijetu.
I pokaza razbojnikov bode da potvrdi svoje rijei. Zatim
pripovijedi gospodaru cijelu priu, a na to Alibaba zaplaka od
zahvalnosti.
Trai togod hoe, i bit e tvoje ree Alibaba. Jer
nikad gospodar nije imao tako odane robinje.
Prije nego to je Morgiana stigla uzvratiti, progovori Alibabin
sin:
Mogu li ja govoriti za nju? Oslobodi je, tako da je mogu
pitati hoe li mi biti enom.
Vrijedi pristade Alibaba.
I tako se uzee njih dvoje, Morgiana i Alibabin sin. Kao
vjenani dar Alibaba sretnim mladencima kaza arobnu rije koja
otvara prilaz blagu u umi: Sezame, otvori se!

188

Cipelar i patuljci
(po Grimmu)
(Prvo izdanje; rukopis pronaen 2011. u ostavtini Josipa Tabaka.)
Davno jednom, prije nego to smo se vi i ja rodili, ivjeli
cipelar i ena koji su se zavrnuli u nevolji.
Evo dolo je dotle da imam koe jo samo za jedan par
cipela ree jedne veeri cipelar svojoj eni.
itava si ivota teko radio i muio kaza njegova dobra
ena. A tako si poten. Ostavi kou gdje jest i posljednji par
cipela naini sutra. Hajde u postelju i prestani se brinuti.
S dubokim uzdahom estiti cipelar krenu za svojom enom
gore u postelju. Poto je izmolio molitvu, ubrzo usnu.
Ujutro, kad se probudio, prva mu misao bijae da e danas
nainiti svoj posljednji par cipela. Na svoje udo, kad je siao dolje
u radionicu, nae da je koa nestala, a na njezinu mjestu nalazi se
par cipela.
Cipelar ih dohvati i pregleda oima majstora. Nema ta, dobro
su nainjene, ni ja ne bih bolje, ree cipelar u sebi.
Toga istog jutra naie onuda jedan od najbogatijih njegovih
kupaca, vidje cipele u izlogu te se njima toliko oduevi da je
siromanom cipelaru ponudio etverostruku cijenu.
Tim novcem cipelar je mogao kupiti dovoljno koe da naini
dva para cipela.
Imao si uzbudljiv dan ree njegova dobra ena kad se
mu vratio s koom. Ostavi je tu na klupi pa veeraj. Ima
vremena sutra napraviti cipele.
Ali kad je cipelar sutradan doao do klupe, vidje da koe nema,
a namjesto nje stoje ondje dva para cipela. Bile su tako dobro
napravljene kao i onaj prvi par, i brzo su prodane za trostruku
cijenu.
Tim novcem cipelar je mogao kupiti koe za etiri druga para
cipela. Te veeri, ne znajui to bi, ostavio je kou na stolu i otiao
gore u spavaonicu.
Ujutro nae etiri para cipela. Bile su tako dobro napravljene i
tako dobro prodane da je za njih kupio jo vie koe.

189

I tako se ponavljalo dan za danom dok se cipelar nije obogatio.

Ljudi dolazili iz daljine traei njegove cipele.
Ponekad bi uveer cipelar razgovarao s enom o tim neobinim
dogaajima to su okrenuli njihovu sudbinu.
Kad bismo samo mogli pokazati svoju zahvalnost ree
njegova ena kad se bliio Boi. Zar ne bi bilo lijepo da svojim
nevidljivim prijateljima moemo dati boini poklon?
Zaista prihvati mu. Ali dokle gore provodimo no,
ne moemo nikad znati tko to potajno dolazi u radionicu.
Moemo pokuati to doznati! uzviknu ena.
I tako se cipelar i njegova ena sakrie za ormar te uzee ekati.
Odjednom, kad je izbila pono, dva patuljka uoe kroz prozor,
skoie na klupu te poee krojiti i proivati. Nikad majstor u svome
ivotu nije vidio da se cipele prave tako brzo i fino.
Kad su dovrili posao, i kad su cipele poredane po parovima,
patuljci odoe.
Tako, sad znamo ree cipelarova ena poto su otili u
postelju te izmolili molitvu. Jadni maliani, oni rade za nas.
Sve je to vrlo udno preuze cipelar. Zaista bih elio da
im kaem koliko smo im zahvalni.
Zna to na to e njegova ena prije nego to su sklopili
oi. Ujutro u se prihvatiti posla da im nainim svakome lijepu
koulju, vestu i hlae.
Vjerna danoj rijei, ena ujutro sjede za posao, te im do veeri
naini dvije koulje, dvije veste, dvoje kratkih hlaa i dva para dugih
arapa.
Tako ree ona, s uzdahom zadovoljstva veeras emo
im umjesto koe ostaviti darove. Badnjak je, pa e shvatiti da su
darovi za njih.
Kad je odbila pono, dva se patuljka pojavie kao obino.
Zaudili se oni kad nisu nali kou. A kad su vidjeli darove, odmah
se u njih odjenue. Zadovoljni, uzae plesati i pocupkivati po
prostoriji. A zatim poee pjevati. Naposljetku nestadoe kroz
prozor.
Bijae to posljednji put to su ih cipelar i njegova ena vidjeli.
Od toga asa cipelar je sam pravio svoje cipele. Ali je uvijek imao
dovoljno novaca za kou, a kako bijae estit skroman ovjek, to mu
je i dostajalo.

190

Magarea koa
(po Perraultu)
(Prvo izdanje; rukopis pronaen 2011. u ostavtini Josipa Tabaka.)
Bio jednom bogat i moan kralj to je vladao zemljom u kojoj
su svi njegovi podanici ivjeli u miru i srei. ena mu bila tako
lijepa i pametna da se esto udio svojoj srei.
Kako to i slutite, taj kralj i kraljica ivjeli u krasnoj palai,
okrueni dvoranima i slugama. Kraljevske konjunice bile najbolje
na svijetu, u njima sve sami ili, istokrvni konji to ih je kralj
uvelike cijenio. Ali, udno, najvee mu blago bijae malen sme
magarac s dugim ukama.
Jednog se dana kraljica razboljela. Uinili su sve da joj
pomognu, ali njoj bivalo sve gore, a kad su lijenici izgubili svaku
nadu, ona pozva mua te mu ree slabim, drhtavim glasom:
Osjeam da mi je uskoro kraj. Ako se eli ponovo oeniti
kad mene vie ne bude, onda te molim...
Kralj je prekine sa suzama u oima:
Nemoj tako govoriti. Ako umre, nitko nikad nee zauzeti
tvoje mjesto.
Kraljica mu se nasmijei.
Ne sumnjam u to da me voli. Ali te molim da izvri moju
posljednju elju. Ako nae enu koja je ljepa i pametnija od mene,
mora se njome oeniti, jer, iako imamo ker, kraljevini je potreban
sin i nasljednik.
Kralj je pristao na njezin zahtjev, a ona nakon nekoliko asaka
izdahne u njegovim rukama, ostavljajui njega tako alosnim da ga
nitko ne mogae utjeiti.
Dan za danom, tjedan za tjednom, kralj je tugovao za
kraljicom. Zatvorio se u jednu sobu svoje velike palae i tu provodio
vrijeme u jadu i plau. U velikoj alosti dvorani ga pazili, a
naposlijetku se jedan meu njima usmijelio podsjetiti na kraljiinu
posljednju elju.
Iako smetena duha, kralj se sjeti svoga obeanja te uze traiti
valjanu enu, ali nije mogao nai nijedne koja bi se mogla usporediti
s pokojnom kraljicom, tako da je pao u jo vei oaj.

191

Jednog dana doe njegova ki Christabel, a on, smuena duha,

pomisli da je to njezina majka, jer joj po ljepoti i po svemu drugom
bijae slina. Zamiljao je da je opet mlad i da udvara zlatokosoj
djevojci. Uzeo je njezine ruke u svoje i zamolio je da se njime
vjena.
Ki se zapanjila i raalostila videi da se ocu pomuuje razum.
Ali kao dobra i posluna ki, nije znala kako da otkloni njegov
nemogui prijedlog a da ga ne uvrijedi. Naposljetku se
posavjetovala sa svojom kumom vilom Jorgovankom. Ta je mudra
vila ivjela neto dalje odande, a staza to vodi u njezinu peinu bila
obrubljena grmovima jorgovana i drugim miomirisnim cvijeem.
Zidovi i pod u vilinskoj peini bili pokriveni koraljima i sedefom,
tako te je unutri sve sjalo u srebrnoruiastu svjetlu.
Christabelina kuma odmah je znala razlog tome posjetu.
Znam, dijete ree ona to je otac traio od tebe. Ali se
ne boj, ja u ti pomoi.
Smijeei se od sree i olakanja, Christabel uzvrati:
Oh, znala sam da si ti jedina koja mi moe pomoi. to mi,
dakle, valja uiniti?
Idi kui ree vila pa kad ti kralj opet predloi
vjenanje, iznesi nemogu zahtjev. Reci mu neka ti dade haljinu
nebeske boje.
Kraljevna uini kako joj je vila rekla. Ali nakon dva dana doe
glasnik i poloi pred nju kutiju u kojoj bijae najljepa i najudesnija
haljina koju je ikad vidjela: bila je svijetlomodra kao to je nebo u
jasan ljetni dan, a sjala se srebrom i zlatom kojim bijae protkana
kao to se oblaci sjaju kad ih sunce obasja.
Christabel protare oi u nevjerici. Kralj je ispunio njezinu elju.
to da sada ini? Moe je posavjetovati samo njezina kuma i tako,
im je bila slobodna, djevojka otri u vilinu peinu.
Ovaj put vila Jorgovanka uputi je da od kralja trai haljinu u
boji mjeseca. Sretna to joj se elja ne moe ispuniti, djevojka se
vrati u palau.
Ali kralj nije bio obeshrabren. Nakon dva dana bijae pred nju
stavljena prekrasna svijetlosrebrna haljina u boji mjeseca. Christabel
zatim, radei po vilinoj uputi, zatrai haljinu u boji sunca, a kralj joj
trei put ispuni elju.
Mora traiti kou smeeg magarca s dugim ukama ree
joj njezina kuma. Kralj nee nikad pristati da ubije svoga
192

dragocjenog magarca.
Ali je kralj htio Christabelu za enu, i tolika mu bijae ta elja
da nita nije mogao odbiti. Pristao je da ubiju dragocjenu ivotinju,
premda je plakao kad je dao taj nalog.
Kad je pred njom bila magarea koa, Christabel je znala da
vie nema niega dragocjenog to bi mogla traiti. Prebacila je kou
preko ramena i otila iz palae. Sve to je uzela sa sobom bijae
maleni zlatni prsten: natakla joj ga vila Jorgovanka kad ju je
posljednji put vidjela. Kraljevna je znala: treba samo protrljati prsten
i pred njom e se svoriti sanduk s njezinim najljepim haljinama.
Kad je uzela magareu kou, kralj je mislio da Christabel
pristaje da bude njegovom enom, pa je naredio da se pripremi
svadba. Kad je otkrio da je Christabel otila iz palae, bio je
ucviljen, pa je svojim vojnicima naredio da je trae.
Meuto je Christabel daleko odmakla. Izgledala je tako jadno i
runo s onom bijednom magareom koom na leima, tako da su joj
se svi rugali i tjerali je od sebe kad je traila posla po seoskim
imanjima. Naposljetku je dola do malene kue u susjednoj
kraljevini. Domainova je ena traila djevojku koja e raditi najtee
i najprljavije poslove, te je pristala da u slubu uzme Christabel.
Dali su joj malenu sobu za spavanje, te je od jutra do mraka trla
i ribala, istila svinjac i hranila perad. I po vrhu, morala je podnositi
zadirkivanje grubih seoskih momaka, koji su se rugali njezinu
jadnom izgledu i runoi.
Trebala bi se zvati Runo Pae ismjehivali je oni. Ali s
tom smijenom koom na leima bolje ti pristaje da te zovemo
Magarea Koa.
Jedne veeri kraljevna se osjeala tako tunom i umornom da je
otila odande. Kad je dola na obalu rijeke, sjede i udari u pla. Kad
vie nije mogla plakati, pogledala je u vodu i ondje vidjela svoj
obraz, jer je voda bila mirna i glatka poput ogledala.
Kako sam prljava i runa! uzdahnu Christabel. Kako sam
uope dopustila da se ovako unakazim? I nae se nad pliinu te
umi lice i ruke. I rijeka joj ree da je opet lijepa i ljupka.
Neka me samo zovu Magarea Koa, pomisli Christabel kad
je polako krenula natrag, na seosko imanje. Tu me barem nee nai
kralj, moj otac. I navue oko lica i ramena magareu kou, tako da
nitko nije mogao vidjeti koliko je djevojka lijepa.
Sutradan bijae nedjelja, i kad su svi pozaspali, Christabel ue
193

u svoju sobicu, otvori svoj koveg te izvadi svoje haljine i nakit.

Zlatnom je etkom oeljala dugu zlatnu kosu dok ne bijae meka
poput svile.
Kako je lijepo to sam opet kraljevna, ree samoj sebi, a sve
ako je i za kratak as.
Sutradan onuda naie kraljevi one kraljevine veseo i lijep
momak koga je volio sav narod.
Psi su me odveli tako daleko u umu da sam izgubio put
ree on domainovoj eni. A sada je kasno. Moete li mi dati
sklonite za noas i neto jela?
Dobro doli ree ena, razdragana. Magarea Koa
spremit e vam kola od voa.
Magarea Koa, koja je ve ula za divnog kraljevia, bijae
previe bojaljiva da se pojavi, pa se zatvorila u svoju izbu poto je
ispekla kola.
Tko zna kakvu je tajanstvenu ulogu u svemu tome imala vila
Jorgovanka, ali je kraljevi zaao da razgleda po imanju. I dogodilo
se da je vidio svjetlo ispod vrata blizu kuhinje. Dogodilo se i to,
premda je bio uljudan ali radoznao kraljevi, da je na asak provirio
kroz kljuanicu i ondje vidio ne Magareu Kou, nego kraljevnu
Christabel kako elja zlatnu kosu malom zlatnom etkom vidio
je djevojku ljepu nego to je ikad pomislio.
Kraljevi je samo asak stajao ondje, a potom je krenuo da
nae kojeg slugu da mu kae tko je ta ljepotica.
Moe li mi rei njezino ime? to ona radi ovdje? Ljepota
joj je zasljepljujua poput sunca! Tko je ona?
Kraljevi je traio da mu togod kau o ljupkoj djevojci u
haljini od krasne lake tkanine, o djevojci to nosi prsten na prstu i
to joj se kosa sjaji kao zlato. Ali mu nitko nije mogao nita rei:
gledali su u kraljevia kao da je s uma siao.
U izbi pokraj kuhinje rekoe mu ivi prljava sudopera.
Nou druguje sa imiima, a danju pere tave i isti podove. To je
Magarea Koa, a ne znamo ni za kakvu drugu djevojku.
Kraljevi nije mogao shvatiti te odgovore, i nakon malo
vremena vrati se u svoj dvorac, smuena uma i slomljena srca. Iz
noi u no bacao se i prevrtao u svojoj postelji, uzdisao i stenjao.
Kraljica, njegova majka, bdjela uz njegovu postelju i gledala kako
joj sin iz dana u dan sve vie propada, tako te je naposljetku dozvala
sve kraljevske lijenike. Doli su s toplim jastucima za njegove noge
194

i s hladnima za glavu, ali nita nije pomoglo.

Kraljica itave sate provodila pokraj svoga sina jedinca. Ujutro,
sa suzama u oima, uze ga moliti da joj kae to ga je to tako
odjednom oborilo.
Majko proapta kraljevi samo mi jedno moe
pomoi. Poalji nekoga Magareoj Koi da mi od nje donese njezin
kola.
I pade natrag na uzglavlje, nemoan da kae ijednu rije vie.
Kraljica pogleda naokolo prisutne lijenike i dvoranike te ih u
udu upita:
Tko je ta Magarea Koa? Moete li je nai?
To je seoska djevojka, runa mala jadnica naposljetku e
jedan izmeu dvorana. ivi na malenu seoskom imanju nekoliko
milja odavde.
Ne mari prihvati kraljica. Ako je moj sin eli vidjeti,
moramo mu udovoljiti. Idi odmah Magareoj Koi i zatrai da
ispee kola.
I tako urno poslae glasnika na seosko imanje i zatraie da
Magarea Koa odmah ispee kola za kraljevia.
Christabeli stao dah od uzbuenja kad je doao kraljevski
glasnik i prenio zapovijed da ona ispee kola kraljeviu. Otraala je
u svoju izbu i uzela eljati zlatnu kosu zlatnom etkom dok nije
zasjala kao svila. Zatim se odjenu u jednu od svojih krasnih haljina.
Imat e najbolji kola to sam ga ikad ispekla, ree
Christabel samoj sebi dok je na se stavljala magareu kou i odjurila
u kuhinju.
Puste joj se misli prevrtale u glavi te nije ni opazila da joj je
zlatni prsten pao u tijesto. Tako se dogodilo da je prsten postao dio
kolaa prije nego to je stavila tijesto u pe.
Kad se kola lijepo ispekao, Christabel ga dade kraljiinu
glasniku, koji je vani ekao.
Molim vas, recite mi je li kraljevi teko bolestan? upita
ona.
Ali kraljiin glasnik nije htio razgovarati s obinom
slukinjom. Uzeo je kola bez ijedne rijei, uzjahao konja i krenuo
natrag, na dvore.
Kraljica je sa zebnjom ekala kola te ga sama odnijela
bolesnom kraljeviu.
elja ti se ispunila ree kraljica, njeno ga gledajui.
195

Evo kolaa to ga je ispekla Magarea Koa. Hoe li sada jednu

kriku?
Na njezine rijei pokrenu se kraljevi. Sjeo je u postelji i poeo
jesti: dok je jeo, umalo to ne proguta mali zlatni prsten.
Njegova brina majka nije vidjela kad je izvadio prsten iz usta i
sakrio ga pod uzglavnicu, ali je vidjela kako mu se oi sjaje i kako
su mu se obrazi podlili rumenilom.
Ostavite me ree kraljevi rado bih bio sam.
I tek to je majka otila, kraljevi uze prsten te ga poe
ogledavati.
To je prsten to sam ga vidio na prstu jedine djevojke koju u
ikad voljeti, ree kraljevi u sebi. Kako da je opet naem? Kunem
se da u se oeniti djevojkom kojoj ovaj prsten pristaje.
Razliite su mu se osnove motale glavom, tako te mu se
ognjica opet vrati, i kad su pozvani lijenici, oni ovaj put izjavie da
kraljevi boluje od bolesti koju mogu nazvati ljubavnom.
Kraljica dozva kralja, te su oboje zalamali rukama u jadu
gledajui u kraljevia.
Dragi moj jedini sine zajadao otac reci nam koga to
toliko voli. Ako je ona i najsiromanija u zemlji, majka i ja rado
pristajemo da se njome oeni.
Kraljevi im pokaza zlatni prsten.
Oenit u se onom kojoj ovaj prsten pristaje proapta on.
Ona koja moe nositi ovaj prsten zacijelo ima njene ruke.
Kralj i kraljica pogledae prsten i zakljuie da je plemenita
roda ona koja ga je nosila. Kralj na to zagrli sina te izie iz
prostorije. Zatim je razaslao glasnike s trubama da objave vijest: sve
mlade djevojke trebaju doi na dvore da ogledaju prsten. Djevojka
kojoj prsten najbolje pristaje udat e se za kraljevia.
Najprije dooe kraljevne, pa vojvotkinje i druge plemkinje u
svojim sjajnim koijama. Ali ma koliko prsten ogledavale i kuale
na svojim prstima, ni jednoj nije pristajao. Zatim su na red dole
obine djevojke i slukinje, ali nita od svega. Na kraju dooe
pralje i sudopere, ali im prsti bijahu prektatki i predebeli.
A jeste li poslali po Magareu Kou, koja mi je neki dan
ispekla onaj fini kola? upita kraljevi naposljetku.
Samo uljudnost sprijeila svakoga da se ne nasmije na tu
pomisao. Ali priznadoe da prsten nije ogledan na njezinoj ruci.
Dovedite je ovamo, odmah. Ne elim da itko izostane,
196

nikoga neemo preskoiti naredi kralj i posla po nju dvojicu

glasnika.
Christabel je ula trube i bubnjeve i ula je to glasnici
izvikuju. Bila je sigurna da je njezin mali zlatni prsten uzrok svemu.
Kako li je eljela vidjeti lijepog kraljevia! Kako li je eljela da ode
na dvore ali se nekako sustezala, nije se usuivala. Naposljetku
se odlui.
Odmah u doi javi se Christabel ostavite mi samo
asak.
I dok su kraljevski glasnici vani ekali, ona otvori svoj koveg,
izvadi iz njega svoju haljinu u boji mjeseca te se odjenu. A kad su je
kraljevski glasnici nestrpljivo pozvali, ona na se, preko svega,
navue magareu kou.
Kraljevi vrlo ljubazno pozdravi Christabelu, ali nije mogao
vjerovati da ju je ikad prije vidio. Kako ta slukinja u toj stranoj
magareoj koi moe biti ona divna djevojka to ju je vidio kroz
kljuanicu?
Jesi li ti ona to ivi u izbi pokraj kuhinje? upita on,
nesretan i postien to se mogao toliko zabuniti.
Jesam proapta ona.
Dobro je teko uzdahnu kraljevi Pokai mi ruku.
Christabel ispod magaree koe pokaza svoju malu ruku, tako
njenu i bijelu da su svi na dvorima zinuli od uda. A pogotovo se
zabezeknue kad su vidjeli kako lako prsten pristaje na djevojin
prst.
Odjednom magarea koa spuznu na pod, i pokaza se
kraljevna, sjajna u svojoj ljepoti i radosti. Neko su vrijeme svi
dvorani stajali kao skamenjeni. Kraljevi pred njom kleknu molei
je da se uda za njega, zagrlie je kralj i kraljica, a svi na dvorima
radosno je pozdravie.
Ali prije nego to je Christabel mogla progovoriti, pojavi se
vila Jorgovanka ispunjujui sav prostor mirisom jorgovana.
Smijeei se, vila ukratko iznese djevojinu povijest, ovako kao
to je i vama pripovijedamo. Kad je zavrila, kralj i kraljica osjetie
jo veu naklonjenost prema djevojci, a kraljevi je jo vie zavoli.
Pripremali su svadbu. Kraljevi, kraljice i vladari iz bliskih i
daljih zemalja bijahu pozvani na sveanost. Neki su doli u sjajnim
koijama u koje bijahu upregnutikrasni, ili konji; drugi su stigli u
nosiljkama, a vladari s Istoka na slonovima.
197

Ali najvelianstveniji od svih gostiju bijae kralj, djevojin

otac. Zaelio je svojoj keri dug ivot i sreu.
Poslije svadbenog slavlja kraljeviev otac predade kraljevsku
krunu svome sinu i odvede ga na prijestolje. S Christabelom kao
kraljicom, novi kralj vladao mnoge, mnoge i mnoge godine, a ljubav
koju su osjeali jedno prema drugome irila se kao krugovi na vodi
svom njihovom sretnom kraljevinom.

198

Cvijee male Ide

(po Andersenu)
(Prvo izdanje; rukopis pronaen 2011. u ostavtini Josipa Tabaka.)
Mala Ida jako je voljela cvijee pa bijae alosna kad bi ono
ovjesilo glavice.
Gledajte cvijee rekla je kad je srela starog vrtlara.
Tako je umorno da je klonulo, ne moe uspravno drati glavice.
Dakako da ne moe rekao je vrtlar i kuckao se po nosu, a
to je znailo da razmilja. Dakako da ne moe kad je bilo na balu
u dvorcu pa se umorilo.
to! uskliknu mala Ida. Zar ete mi rei da cvijee ide
na ples?
Dakako da ide nastavi vrtlar. Kad god se kralj vrati u
zimsku palau, onda cvijee oivi. Dvije najljepe rue sjednu na
prijestolje, a drugo cvijee, tulipani i karanfili i uti irisi, provode
noi na plesu.
Zbilja? upita mala Ida. Zna li cvijee iz naeg vrta to
se dogaa u dvorcu?
Dakako da zna odgovori vrtlar. Ono dodue ne govori
meu sobom kao to mi govorimo. Ono daje znakove. Ako pripazi
na onu koprivu, vidjet e kako se klanja onome lijepom irisu. Po
svoj prilici kazuje mu kako ga voli.
Divno! doeka mala Ida. Kad se vratim u svoju sobu,
sve umorno i uvelo cvijee stavit u u Sofijinu postelju.
Sofiji, koja bijae Idina najbolja lutka, nee biti ba pravo da je
maknu iz njezine lijepe ruiaste postelje i da je bace u kakvu
ladicu. Ali joj Ida ree: Samo za ovu no, draga Sofija. Jadno
cvijee tako je umorno. Kad se odmori u tvojoj postelji, opet e biti
svjee.
I klonulo cvijee to je cio dan stajalo u vazi poloi u Sofijinu
postelju i navue mu pokriva preko glave.
Kad je dolo vrijeme da i sama Ida ide u postelju, dugo je
gledala tulipane i zumbule to su stajali u dva lonca na prozorskom
podboju. To je bilo cvijee njezine majke: to cvijee nije smjela
poloiti u postelju.

199

Znam ja da ete noas na ples, apnu prije nego to je legla.

Nadam se da ete se ugodno provesti.
Ida je zaspala u mislima na cvijee. Kad se probudila, jo je bio
mrak, u kui sve mirno i tiho. ba me zanima to radi moje cvijee
sada, pomisli Ida.
I krenu u sobu za igrake. A njezino cvijee ondje plesalo uz
glazbu glasovira za kojim je sjedio i svirao vitak uti ljiljan.
Njegovo dugo lice podsjeti Idu na njezina uitelja glazbe, koji je
uvijek kimao glavom kad god bi udarila koju notu.
Cvijee je lijepo plesalo drei jedno drugo dugim lisnatim
rukama. Dok je Ida gledala, jedan od crvenih tulipana njezine majke
prie Sofijinoj postelji i pozva umorno cvijee da se pridrui. Ubrzo
i ono plesalo s ostalim cvijeem.
Onda je Ida vidjela Sofiju kako se uspravlja u otvorenoj ladici i
gleda naokolo ta i ona bi da zaplee. Ali nijedan cvijet nije
gledao onamo. Sofija se nakaljavala i vrpoljila dok nije ispala iz
ladice i lupnula na pod.
Idi bilo drago vidjeti kako njezino umorno cvijee podie
Sofiju i zahvaljuje joj na ustupljenoj posteljici. Cvijee ju je pozvalo
na ples. A Sofija prihvatila i plesala okretno, a puni mjesec
razlijevao srebrnu svjetlost na nju dok je plesala.
Odjednom se otvorie vrata te unutra ue neto cvijea iz
kraljevskih vrtova. Kralj i kraljica rua, sa zlatnom krunom na glavi,
poveli kolo s razliitim cvijeem, u kojem ni ljubice nisu izostale.
Oh, uzdahnu Ida, oh kako su krasni, nikad to ne bih
pomislila. I iroko zijevnu.
Ida je ekala dok svi cvjetovi ne bijahu predstavljeni kralju i
kraljici, a onda opet ode u svoju postelju te usnu odmah kad joj je
glava dodirnula jastuk.
Kad se ujutro probudila prvo ode vidjeti je li njezino cvijee jo
u Sofijinoj posteljici. Jest, bilo je ondje, ali je izgledalo jo umornije
negoli juer. Mislim, ree Ida, da u te staviti u kutiju na kojoj
su naslikane ptice i sahraniti te u vrtu poslije doruka.
I tako je uinila. Uz pomo svoja dva roaka to su se doli
igrajti s njom, mala Ida sahrani cvijee, a dva djeaka odapinjahu
preko groba strelice s luka. Nisam zapravo alosna, ree Ida
nakon pogreba. Znam da u svoje cvijee opet vidjeti dogodine, a
bit e jo ljepe nakon duga sna.

200

Patuljak i student
(po Andersenu)
(Prvo izdanje; rukopis pronaen 2011. u ostavtini Josipa Tabaka.)
Ima dobrih i zlih patuljaka, kao to dobro znate. Ima opet
patuljaka koji nisu ni dobri ni zli, nego samo gledaju na svoj
probitak. Ovo je pria o jednome od takvih.
Poto se ogledao naokolo, patuljak, koji je znao gdje je njegov
probitak, odlui se smjestiti u kui nekog trgovca u gradu, jer mu je
trgovac mogao pruiti ne samo kau nego i grudu maslaca na njoj.
U trgovevoj kui, nad duanom, ivio siromaan student. Bio
je tako siromaan da nije svojim mogao nazivati nita drugo nego
nekoliko knjiga iz kojih je uio.
Patuljak je znao studenta te je kadikad elio da moe s njim
uiti, ali mu se nije milila pomisao da ivi u bijednoj tavanskoj
sobici.
Jednog jutra siromani student sie u duan da kupi togod
ime bi okrijepio tijelo i duh. U to je iao i komad tvrda sira.
Ah, tu smo ree trgovac. ekajte, zamotat u vam ga.
I nato istre jedan list iz neke raspale stare knjige to je leala na
tezgi.
Dok je student ekao da mu trgovac vrati sitni novac, pogled
mu pade na knjigu, i odmah je znao da je to vrlo stara i vrlo rijetka
knjiga poezije koja nikad nije trebala zavriti u jednom duanu.
Uzmite natrag maslac i eer ree student a dajte mi
tu knjigu poezije. Vrednija mi je nego hrana.
Uzmite je ree trgovac. to emo, svatko ima svoj ukus.
Uz smijeak sree student uze knjigu te se uspe u svoju
tavansku sobicu, ostavljajui zauenog trgovca i isto tako
zauenog patuljka, koji je sve uo sakriven iza sanduka sa
sapunom.
to je to poezija? u sebi e patuljak. Kako poezija moe biti
vanija nego maslac?
Te noi patuljak se uspe u potkrovlje. Kad je doao do vrata
tavanske sobice, poviri kroz kljuanicu unutra. U sobici se nalazio
student, kako je i mislio. Naglas je itao iz stare knjige s pjesmama.

201

Rijei, u sebi e patuljak, sve same rijei! A dok je gledao,

dogodi se neto neobino. Studenta oblila meka svjetlost nalik na
topao sunev sjaj. Svjetlost kao da je dolazila iz knjige. Mlaz
svjetlosti razvijao se u stablo to je svoju kronju irilo na sve
strane.
Student itao a drvo raslo, zelene mu se grane nadvijale nad
itaa. Najljepa glazba romonila, glazba kakve patuljak nikad nije
uo.
Pogledu se pruao tako zanosan prizor te je patuljak naas
pomislio da ostavi trgovca i da prijee studentu. A onda se sjetio
kae i maslaca.
Nekoliko je noi patuljak odlazio gore i virio kroz kljuanicu.
Prizor bijae lijep kao i prije, i patuljak je ostajao gore toliko da je
gotovo zaboravio gdje se nalazi. Ipak nije mogao ostaviti trgovca i
smjestiti se kod studenta. A onda, jedne noi, kad je patuljak
drijemao za sanducima sapuna, uo je jako lupanje na prozorske
kapke i glas to vie: Vatra! Vatra!
Uas trgovac doletje u duan da spasi najvaniju imovinu a
to je bila blagajna s novcem. A njegova dobra ena tabala za njim te
u strahu skinula naunice s uiju i strpala ih u dep, samo da neto
spasi.
Patuljak je mislio samo na jedno staru knjigu poezije. I kad
je trgovac sa enom umaknuo iz duana, patuljak se uspe u
potkrovlje. Knjiga je leala na golom drvenom stolu. I ne gledajui
na studenta koji jo bijae bunovan, patuljak zgrabi knjigu te kroz
prozor iskoi na krov. Spasio je jedino blago u kui koje bijae
vrijedno spasiti.
Da kaemo po istini, vatra je prola ne nanijevi osobite tete.
Kad je strah proao, patuljak je, sveudilj drei knjigu, siao s krova
u potkrovlje.
Tako, ree patuljak u sebi kad je knjigu vratio na stol. Uzet
u studenta za gospodara i prijei u u potkrovlje.
A onda se sjetio kae s maslacem i mudro dodao: Ali neu
sasvim ostaviti trgovca. Posjeivat u ga nou u doba veere.

202

Jack i grahova stabljika

(iz britanske predaje)
(Prvo izdanje; rukopis pronaen 2011. u ostavtini Josipa Tabaka.)
Neko vam, u najljepem dijelu zemlje, bilo maleno seosko
imanje. ivot na tome imanju bio sretan. Gospodar bio siromaan ali
je marljivo radio i bio ljubazan. ena mu umilna i dobra, a sin, Jack,
iako ne ba marljiv kako bi trebalo, znao postupati sa ivotinjama.
Tko zna koliko bi ta obitelj ivjela zajedno da se gospodar nije
razbolio pa umro. Ostavio je za sobom mladu udovicu koja je malo
znala o poslovima na imanju i sina ija pamet nije bila ba otra.
U poetku im nije ilo loe, ali doe dan kad je majka rekla
Jacku da vie nema novaca ak ni za kruh sutradan.
Zar ba nita novaca? u udu e Jack kad mu je majka
kazala da mu valja gladovati. Ali, majko, ne shvaam. Znam da
nam je na imanju ostala samo krava Bijelka, ali nju moramo
zadrati, ona je najbolja krava u svem ovom kraju.
Bijelka nam je uvijek davala mlijeka ree majka ali
sada vie nema mlijeka. Umrijet emo oboje.
I jadna ena briznu u pla.
Mogli bismo prodati Bijelku ree Jack te zaplaka i na
samu pomisao o tome, jer je veoma volio vjernu kravu. Zna to,
majko, ja u se zaposliti.
Ali, na alost, koliko god se Jack trudio, nitko ga nije htio
zadrati vie od jednog dana, jer bi mu duh znao odlutati. To znai
da nita nije uradio dovoljno dobro da bi zadovoljio i najljubaznijeg
gospodara.
Nema koristi ree Jackova majka. to god ti rekao,
morat emo prodati Bijelku. Danas je sajmeni dan, i sigurno e nai
nekoga na sajmitu tko e dati dobru cijenu za ovako dobru kravu.
Novac koji dobije dostajat e nam za hranu za nekoliko tjedana.
I tako je, alostan, Jack izveo Bijelku iz staje.
Ne brini, majko ree on dobro u je unoviti,
obeavam.
Poto je Jack malko odmakao, naie na neobina ovuljka.
Zdravo, Jack pozdravi ga stranac. Kamo si se to

203

zaputio?
Na sajmite, da prodam Bijelku odgovori Jack.
ini mi se zgodan momak ree ovuljak. Zna to?
Dat u ti najbolju cijenu za kravu.
I izvadi iz depa pet neobinih zrna graha.
Dat e mi kravu, a ja tebi ovih pet arenih zrna graha.
to! uzviknu Jack. Zar smatra da sam lud?
Ali ovo nije obian grah ree stranac. Posadi ih
veeras, a do jutra ispet e se do neba.
Jack nije mogao odoljeti toj ponudi. Uzeo je zrna, a ovuljku
predao svoju dragocjenu kravu.
Majka e se radovati, govorio u sebi dok je trao kui.
Jadni Jack! Majka mu je proplakala od bijesa kad je ula to je
uinio. Bacila je zrna kroz prozor, a Jacka potjerala gladna u
postelju.
Ujutro se Jack rano probudio. Jo je malko leao, osjeao se
veoma alosnim. A onda odjednom razabra da je neto neobino s
njegovom sobicom.
Ba je udno, u sebi e Jack. Rano je jutro, i sunce bi
trebalo sjati na prozor. A gle, gotovo je mrano.
Skoio je s postelje i pogledao van. Njegovim oima ukaza se
nevjerojatan prizor. Nou naraslo veliko drvo, najgornje grane do
neba seu.
Grah je dakle pustio korjen! uzviknu Jack, a oi mu zasjae.
To grahova stabljika zaklanja sunce. A pobone grane tako su
nagusto pa su kao nekakve ljestve to vode u oblake. Valja mi se
tuda uspeti prije nego to se majka probudi.
Uzbuen, Jack se brzo odjenu i tiho poput mia izie kroz
prozor i poe se penjati. Polako se penjao dok nije doao u visinu iz
koje mu se selo inilo poput uzorka od ljepenke.
to se vie penjao, sve se vie uzbuivao. Nalazio se u
vrtoglavu svijetlu bijelih oblaka. Kad je dosegao do vrha goleme
stabljike, ugledao je pred sobom dug bijel put, a na kraju puta visok
siv dvorac.
ena to je odande izila da ga pozdravi bijae tako velika i
visoka da se Jack pred njom osjeao kao patuljak.
Dobro jutro, gospoo uljudno pozdravi Jack. Molim
vas moete li mi dati togod za doruak.
Doruak! povika ena. Ne zna to trai. Moj je mu
204

div i voli jesti djeake.

Ali je Jack od gladi postao nerazborito hrabar, i smiono je uzeo
enu za ruku.
Molim vas, gospoo molio je Jack. Samo zalogaj kae
to mirie u kuhinji.
Naposljetku ga ena povede u prostranu kuhinju.
Ako uje moga mua apnu ona odmah se sakrij.
Lako emo ga uti, jer se sav dvorac trese pod njegovim koracima.
Brzo, sakrij se! apnu divova ena. Mu mi se vraa.
Jack se sakrio u jednu kamenu udubinu. Iz svoga je skrovita
uo moan glas to tutnji:
Hej, hej, miriem krv jednog Engleza. Bio iv ili mrtav,
smrvit u mu kosti.
Ne nije to brzo e njegova ena to mirie kosti
mladog vola to si ga sino izjeo. Evo ti fine volujske juhe, hajde
jedi.
Div bio umoran i gladan pa je od mirisa jela to ga je ena
stavila preda nj zaboravio svoje sumnje. Poto se najeo, zatraio je
svoje vree sa zlatom koje je volio gledati, i brzo je potom utonuo u
san.
Kad je po divovu hrkanju razabrao da vie nema opasnosti,
Jack se izvue iz svoga skrovita. Zatim tiho prie stolu. Div je
hrkao, a Jack brzo zgrabi jednu od vrea sa zlatom te otra iz
dvorca.
Spustio se niz grahovu stabljiku, i kad je imao jo samo koji
korak do kue, viknu majci:
Hodi, majko, srea nas nije ostavila.
Kad je majka vidjela pusto ono zlato, nasmijeila se od sree i
pljesnula rukama.
Svi znamo da novac koji se troi najposlije nestane. Jack i
njegova majka nekoliko su mjeseci ivjeli u slasti i lasti dok nije
doao dan kad se sve zlato potroilo.
Ne brini ree Jack opet u ja uza stabljiku. Divova je
ena vrlo ljubazna, a u diva ima jo blaga.
I tako se Jack opet poe penjati uz golemu stabljiku. Na vrhu
ugleda dugi bijeli put i na njegovu kraju divov dvorac.
Opet je molbama saletio divovu enu i opet se sakrio kad se
dvorac potresao od divovih koraka.
Ali ovaj put div nije traio vree sa zlatom nego svoju koko
205

to je, Jacku na udo, nosila zlatna jaja.

Kad bih imao takvu koko to nosi zlatna jaja, u sebi e Jack,
nikad vie ne bismo zapali u kripac.
Kad se divovo hrkanje razlijegalo dvorcem, Jack smjelo epa
koko.
Jacku na nevolju, koko se branila da je uzmu od gospodara i
toliko se raskokodakala da se div odmah probudio iz svog dubokog
sna.
Ljuto je riknuo i skoio iz stolice da proslijedi za Jackom i
kokoju.
S kokoju zataknutom ispod ruke Jack je trao koliko su ga
noge nosile niz dugi bijeli put sve dok nije stigao do grahove
stabljike. Div je tutnjao za njim ali je bio toliko bijesan da se
spotaknuo na svoje vlastite duge noge i velika stopala. Posrnuo je a
to je za Jacka bilo dovoljno da pobjegne.
Dolje, dolje i dolje niz stabljiku se sputao a prekrasnu koko
drao pod pazuhom.
Majko, majko! zavikao je Jack kad je vidio svoju majku
kako eka na njega pod stabljikom. Imam koko koja nosi zlatna
jaja. Mi smo opet bogati!
Ali dugo vremena Jackova majka nije htjela ni uti o Jackovim
pustolovinama ni ak i pogledati pametnu koko koja nosi sjajna
zlatna jaja.
Htjela bih da se vie ne penje na tu grahovu stabljiku,
govorila bi ona neprestano svome sinu. Da, znam da smo bogati i
da nam je smonica puna fine hrane. Ali zapamti moje rijei, Jack,
jednom e se opet htjeti popeti uz tu stabljiku i bit e to zadnji put
jer e nastradati.
Jack nije volio brinuti svoju majku i tako joj je obeao da se
vie nee penjati us grahovu stabljiku.
Kako su sada bili bogati, Jack se esto dosaivao i dani su mu
bili jako dugi. Ponekad bi otiao na sajmite traei udnog malog
ovuljka da mu zahvali na pet arenih zrna graha, ali ga nikad nije
mogao pronai. Kadikad bi otiao sve do Londona da proda zlatno
jaje, ali se osjeao osamljen u tako velikom gradu i bio je sretan kad
se opet vratio kui.
Ne mogu te razumjeti, Jack znala bi rei majka. Sjedi
tu i sanjari dok se drugi djeaci igraju na livadi ili pomau na
imanju. Zaelim ponekad da nikad nismo uli za toga starog stranca
206

i za njegova grahova zrna. Ve bismo nekako i bez toga.

Ne shvaa, majko naposljetku e Jack. Ne mogu
zaboraviti onaj udni svijet divova gore u oblacima. Pusti me da jo
jednom odem onamo, molim te, majko.
Dobro na kraju e njegova majka. Moe se jo
jednom popeti, ali znaj da neu imati ni aska mira dok se ne vrati
natrag.
Jacku oi krijesile od uzbuenja kad se poeo penjati uz
golemu stabljiku. Govorit u s divovom enom, u sebi e on.
Moda e me opet pustiti u dvorac.
Ali kad je Jack doao do dvorca, divove ene ne bijae nigdje
vidjeti, i tako on poe tragati na svoju ruku.
Obilazio je oko dvorca i dvorita i najposlije nae jedna vrata
otvorena.
Ako naem sigurno skrovite, ree on u sebi, moda e div
opet zaspati dok razgleda kakvo svoje drugo blago.
Jack sie niz kameno stubite to vodi dolje u prostoriju u kojoj
je div uvijek jeo. Prostorija bijae prazna, i Jack nae da se tu moe
dobro sakriti.
inilo se Jacku da je dugo trajalo dok je uo divov teki korak.
Zatim je uo kako div grmi: Hi, ho, miriem krv jednog Engleza.
Bio iv ili mrtav, smrvit u mu kosti.
Nemogue, dobri muu uzvrati divova ena. Nisam
nijednoga vidjela blizu dvorca. Hajde jedi ovo peeno prase to sam
ti ga pripremila.
Jack zadrhta od uzbuenja, kad je uo gdje div veli:
Hajde, eno, donesi mi moju arobnu harfu.
Ubrzo prostoriju ispuni najslaa glazba to ju je Jack ikad uo.
Dok je sluao, smiljao je kako e se domoi arobne harfe.
Neudobno Jacku bilo u sklonitu, ali je bio siguran da e div
brzo zaspati. A tako i bijae. Jack je poekao dok div nije zahrkao.
Zatim se izvue iz skrovita te otpuza do velikog stola na kojem se
nalazila arobna harfa.
Kad je zgrabio harfu, na Jackovo iznenaenje i uas poe harfa
estoko vikati: Gospodaru, gospodaru!
Da mi se samo dohvatiti stabljike prije diva, oajavao Jack,
nee se usuditi na nju.
Naposlijetku se dohvatio stabljike te s uzbuenom harfom poe
se sputati. Nekoliko asaka zatim eto i bijesnog diva: i on se poe
207

sputati za Jackom.
Jack je osjetio kako se golema stabljika trese pod divovom
teinom. Ali se nije smio osvrtati da ne bi izgubio skupocjenu harfu.
Sputao se Jack, silazio sve nie, a za njim div. Div se nikad
prije nije sputao niza stabljiku, pa se umorio: zastao je da se malko
odmori.
Jacku je to bila prilika da se spusti nekoliko posljednjih metara.
Kad se dohvatio tla, on viknu:
Majko, majko! Donesi brzo sjekiru!
Jackova majka, kad je ula povike svoga sina, otra u drvarnicu
po veliku sjekiru.
Eto diva za mnom zadahta Jack. Moram posjei drvo.
Dohvatio je sjekiru te poeo zamahivati svom snagom. Ali je
deblo pri dnu bilo tako debelo da ga ni div ne bi mogao posjei
jednim zamahom.
Zamahivao Jack i zasijecao a golema stabljika podrhtavala kao
da njome trese olujni vjetar.
Bjei, majko, ukloni se! vikao Jack. Sad e stablo
pasti.
Div rikao u bespomonu bijesu dok se pokuavao spasiti kad se
drvo poelo ruiti. Bum! Pade golemo stablo, bum! pade div s
njime.
Bijae to kraj goleme grahove stabljike i kraj stranog diva.
Rupa to ju je nainio div na tlu kad je bubnuo dolje, odmah ga je
progutala.
Jack i majka ivjeli mnoge godine zadovoljni i sretni. Kad su
htjeli glazbe, svirala im arobna harfa, a kad im trebalo novaca, tu
uvijek bijae arobna koko to nosi zlatna jaja. Ta to bi tko vie
elio?

208

Mala sirena
(po Andersenu)
(Prvo izdanje; rukopis pronaen 2011. u ostavtini Josipa Tabaka.)
Davno neko, dok je svijet jo bio mlad, morske vile ili sirene
imale svoju kraljevinu u najdubljem dijelu mora, gdje je voda modra
poput razlika.
Jednog dana najmlaa sirena, kraljevna, uzdigla se moru na
povrje gdje je vidjela velik brod na tri jarbola kako miruje na tihoj
vodi. Neobian je to bio prizor za malu sirenu, jer njoj su to prvi put
dopustili da izie iz pomorske kraljevine: zastala ona tako i gledala
sve dok se nebo nije zamrailo, pokriveno olujnim oblacima.
Kad su mornari na brodu razabrali opasnost koja prijeti, brzo su
smotali jedra. Ali nita nisu mogli uiniti protiv oluje koja se
najposlije oborila. Njihov brod, kao da je orahova ljuska, valjao se
na valovima dok mu se naposljetku ne slomie jarboli te on poe
tonuti.
Mala sirena ostala gdje se i nalazila, zanesena neobinim
prizorom. Odjednom vidje kako je mladi lijepi kraljevi, iji ono
brod bijae, pao preko palube u valove. Stii e on u kraljevinu
moga oca pa e biti moj, nasmijei se mala sirena.
A onda se sjeti to joj je jednom rekla njezina baka dok je ona,
mala sirena, jo bila vrlo mlada. ovjek ne moe ivjeti u vodi.
Ne smijem ga ostaviti da pogine, odlui mala sirena te zaroni
u hladnu tamnu vodu i stie do kraljevia koji se utapao. vrsto ga
je uhvatila, povukla gore na povrinu te s njime otplivala na obalu.
Upevi svu snagu, izvukla ga je na vrsto tlo, a onda ga
okrenula da mu toplo sunce grije lice. Pogladila mu je elo i zadivila
se mekoi njegove koe. Odmah maloj sireni bilo jasno da je
zavoljela toga finog, mladog ovjeka.
Kad su crkvena zvona zazvonjela, kraljevi se pomaknu. Mala
je sirena eljela govoriti s njim, ali se, prije nego to je on otvorio
oi, pojavie neke djevojke iz dvorca i krenue na obalu, te se mala
sirena sakri za stijenu. Djevojke su krenule svome kraljeviu, a mala
sirena zaroni u dubine i vrati se u oevu kraljevinu.
Od toga asa mala sirena nije mislila ni na to drugo doli na

209

svoga kraljevia. Uzalud su je sestre pokuavale privoliti da se s

njima igra u divnom vrtu ili da, poput srebrnih riba, klizi kroz bujno
podmorsko raslinje. Mala je sirena samo traila da je ostave na miru
s njezinim mislima.
Naposljetku je jedna izmeu njezinih sestara pogodila njezinu
tajnu.
Zaljubila si se u ovjeka bocnu ona malu sestru. Zna
da se za njega ne moe nikad udati.
Mala sirena nije odgovorila, ali je toga istog dana razgovarala
sa svojom mudrom starom bakom, koja je dosta znala o ljudskom
svijetu.
ive li ljudi vjeno? upita mala sirena.
Ne, ne ive ree joj baka. Oni ive samo neko
vrijeme, koje je kratko kad se usporedi s naim. Ali zato imaju duu.
Kad im tijelo umre, due im odlaze na divno mjesto to ga oni zovu
nebom.
Mi nemamo due preuze mala sirena. ivimo dvjesto,
moda tristo godina, a onda se pretvorimo u pjenu. Zar nema naina
da steknem duu?
Ne, nema nastavi baka osim ako te koji ovjek ne
zavoli toliko da se tobom oeni. A to ne moe nikad biti, jer smo mi
rune u ljudskim oima. Ne svia im se na sjajni srebrni rep. Ljudi
imaju dvije hodaljke kojima hodaju, a zovu ih noge.
Mala sirena vrati se u svoj vrt da razmilja o bakinim rijeima.
Moda bi me moj kraljevi zavolio kad bih imala dvije noge, u
sebi e mala sirena. Otii u vjetici u njezin vir i traiti da mi dade
dvije noge umjesto repa.
Vjetica to je ivjela u viru stanovala je u kui od suhih bijelih
ljudskih kostiju, a okruenoj ljigavim abama i debelim puevima.
Znam po to dolazi ovamo odmah e vjetica kad je
mala sirena dola pred nju. Htjela bi se osloboditi svoga repa i
umjesto njega dobiti dvije ljuske noge.
Da, da! pobrza mala sirena. Hoe li mi pomoi?
Tvoja je elja sasvim luda doeka vjetica i protisnu
otar uzvik tako da su poskoile njezine abe. A jo si lua kad
eli ljudskog kraljevia za mua i duu koja bi na nebo.
Hoe li mi pomoi? opet zamoli mala sirena. Platit
u svaku cijenu.
Moja je cijena visoka ree vjetica. Mora mi dati
210

svoj lijepi glas.

to god eli prihvati mala sirena, premda su joj suze
navrle na oi na pomisao da e izgubiti svoj glas.
Vrlo dobro ree vjetica i nae se nad kotao iz kojega se
uzdizala para. Priredit u ti napitak to e ga ponijeti sa sobom
kad bude plivala na kopno. Kad stigne na obalu, popij ga. Tvoj e
se rep skupiti i nestati. Umjesto njega imat e dvije noge. Ali ne
zaboravi: podnijet e teke bolove. No, bit e sposobna da se
kree i da plee ljupkije nego ijedna ljudska kraljevna.
Ako ne budem imala glasa, kako u kraljeviu izraziti svoju
ljubav? upitala mala sirena dok je gledala vjeticu kako mijea u
svome kotlu.
On e te voljeti zbog tvoga lica i oblija odgovori
vjetica ako te uope zavoli. Ali pamti: on se mora tobom oeniti.
Ako se oeni drugom, puknut e ti srce i pretvorit e se u morsku
pjenu.
Kad je napitak bio gotov, vjetica ga izli u boicu i dade je
maloj sireni, a njoj istodobno iupa jezik. Mala sirena bez glasa uze
boicu te ode.
Prije nego to je sunce zalo, ona kroz tamnu vodu kliznu gore,
na povrje. Kad se dohvatila obale, ispi arobni napitak, koji ju je u
grlu pekao poput vatre. Kad je otvorila oi, vidje kraljevia kako se
naginje nad nju.
Kraljevi je uze za ruku i povede je na dvore. Mala je sirena
ila pokraj njega lagana kao pahuljica. Tolika bijae njezina radost
da je jedva utjela otre ubode to joj ih zadavae svaki korak.
Tko si ti? Odakle dolazi? pitao ju kraljevi kad su doli
na dvore. Kako si lijepa!
Ali mala sirena nije mogla odgovoriti. Kraljevi ree
dvorankama da njehovo nahoe odjenu u bogatu svilu i da je paze
dok joj se govor vrati.
Tako je lijepa bila mala sirena i tako ljupka u svemu da se
kraljevi znao esto zatei kako pogled upire u nju. I kako su
mjeseci prolazili, svuda ju je vodio sa sobom.
Kad bijae umoran i sit lova, zamolio bi je da plee, a ona,
premda ju je svaki korak skupo stajao, plesala pred njim lagana
poput pauine dok ne bi zaboravio svoj umor.
Nikad te neu ostaviti tvrdio kraljevi. Tiha si, ali si
mi nadasve draga.
211

Oi male sirene zasjale na to kao zvijezde, a kad je kraljevi

uzeo u naruje, zatreperila je od sree. Malo zatim kraljevi jo ree
kako kralj trai da on ide u posjet nekoj drugoj zemlji preko mora.
Ondje je krasna kraljevna, moj bi otac htio da se njome
oenim ree joj kraljevi. Ali bih ja radije da svoje srce zadrim
slobodnim za tebe. Ii e sa mnom na kraljevski dvor i bit e
pokraj mene kad se sastanem s onom lijepom kraljevnom.
Na alost, strana je kraljevna bila ljepa nego to je kraljevi o
njoj imao sliku iz oeva kazivanja. Kako ih je mala sirena gledala
kako se sastaju i kako eu zajedno, poboja se za ono to e se
dogoditi.
Brzo se pronijela vijest kako su se kraljevi i lijepa kraljevna
zaljubili jedno u drugo i kako e se naskoro vjenati.
A ti e nam biti djeverua ree kraljevi priavi maloj
sireni i uzevi je za ruku. Obeavam da u se uvijek brinuti za
tebe. Tako sam sretan. Sutra u se vjenati s najljepom kraljevnom
na svijetu. I ti mora biti sretna, tiha mala djevojko.
Mala je sirena okrenula glavu u alosti, a kraljevi je ostavi da
bi se mogao vratiti svojoj kraljevni.
Sutradan su zvonila zvona i sastavila se svadbena povorka.
Kraljevi i kraljevna ili drei se za ruku. Svako malo on se osvrtao
da se nasmijei maloj sireni, koja je, u ogrtau protkanu srebrom i
zlatom, drala mladenkine duge skute.
U crkvi je poeo sveani obred, ali mala sirena nije ula ni
rijei: mislila je na ono to e joj se dogoditi kad padne no. Poslije
obreda na redu je bio ples i slavlje na dvorima, a onda je dvoje
sretnika otilo na brod koji e ih odvesti preko mora u kraljevievu
zemlju.
I mala sirena dola s njima, a kraljevi zatrai da im ona plee.
A njezine misli, dok je plesala, dohvaale se smrti, ali ona to nije
pokazivala i nitko to ne bi pogodio gledajui je.
Kad je minula pono, kraljevi i ljupka mlada povukoe se u
svoju kabinu, ostavljajui malu sirenu na palubi. A ona tiho gledala
u plavo more gdje su na povrje iz svoga pomorskog kraljevstva
izronile njezine sestre.
Jo nije kasno, sestrice ree joj najstarija. Dole smo
te spasiti. Bile smo kod vjetice na viru: u zamjenu za nau kosu
dala nam je ovaj no. Mora ubiti kraljevia. Njegova e krv
pokropiti tvoje ljudske noge, i one e se opet pretvoriti u riblji rep.
212

Mala se sirena obradovala kad je opet vidjela svoje sestre te je

podigla no to su joj ga bacile na palubu. Uinit u tako i spasit u
se, pomisli ona. I prikrade se u kraljevievu kabinu.
Ruka joj je zadrhtala dok je stajala ondje, spremna da zabode
no kraljeviu u srce. Ali kad je podigla slabu ruku, spoznala je da
joj je njegov ivot dragocijeniji negoli njezin vlastiti.
Daleko je u more odbacila smrtonosno oruje; a onda, s
uzdahom lakim poput povjetarca, skoila je i sama u valove i
pretvorila se u bijelu plenu.
Dusi zraka prihvatili su pjenu i zavrtjeli je u visinu iz tamnih
voda, i mala je sirena odjednom opet bila u svome, nije se vie
bojala.
ivjet e s nama, mala rekoe joj dusi zraka dok su je
nosili u visine jer si dala svoj ivot za drugoga. Nema vee
ljubavi od te...
Dopustili su joj da jo jednom vidi svoga kraljevia. Ona za nj
bijae nevidljiva, ali je nekako, dok je gledao dolje u more, osjetio
njezinu prisutnost. Ona ga je njeno poljubila, a njezin poljubac
bijae kao najmeki dodir na njegovu obrazu.
Zbogom! dahnu ona dok su dusi zraka lebdjeli s njome u
oblacima. Zbogom!

213

Pepeljuga
(po Perraultu)
(Prvo izdanje; rukopis pronaen 2011. u ostavtini Josipa Tabaka.)
Prije mnogo vremena, u jednoj dalekoj zemlji, ivio bogat
trgovac. Imao je lijepu kuu na breuljku, a oko nje vrt pun cvijea
to bijae na radost njegovoj mladoj i ljupkoj eni.
Mjeseci brzo prolazili, i naskoro se sretnom paru rodi ki.
Djevojica rasla u ljepoti i slatkoi kako su godine promicale, i dani
se njima troma nisu nikad duljili toliko se njih troje meu sobom
voljelo.
Jednog tunog dana trgoveva se lijepa ena teko razbolje i
ubrzo zatim umrije.
Trgovac tugovao, a djevojica sama obilazila vrtom, i samo su
ptice vidjele kako joj suze padaju na cvijee i travu dok bi sjedila
pokraj ribnjaka.
Prolazilo vrijeme, i nakon sedam-osam godina otac, komu je na
srcu jo leao teki jad, odlui da ode od kue i od tunih uspomena.
Otiao je na dug put, da posjeti neke zemlje onkraj mora.
Dok se tako bavio na putu, naie na drugu lijepu enu te se
ponovo oeni, mislei da e mu nova ena paziti na ker i donijeti
sreu u njegov dom. Ali nova ena, premda lijepa, bijae okrutna i
ohola. I po vrhu, imala ona dvije vlastite keri koje bijahu neugodne
i nemile i sasvim rune.
Kad su njih tri s ocem dole u veliku kuu na breuljku,
maeha je odmah zamrzila lijepu i ljupku djevojku koja ih je tako
milo doekala.
Maeha je odmah poela kinjiti i muiti malu pastorku, viui
na nju od jutra do mraka i zapovijedajui sad ovo, sad ono.
Glupo dijete znala bi rei ba si ni za to. Zar si
zaboravila da valja prati sue?
Da, majko, neka radi priklopile bi rune keri.
Bogati trgovac nije znao to se dogaa. Nije znao ni to da
njegova ki mora spavati na tavanu gdje je hladno i mrano ak i
ljeti.
Jadna Pepeljuga!Kako je teko bilo gledati gdje dvije rune

214

sestre ljenare i jedu ne marei za nju, koja im bijae kao

slukinja.
Pepele, donesi mi lepezu!
Pepele, navuci mi papue!
Pepele, tako si nemarna danas!
Pepeljuga, ba ti ime dobro pristaje! Ba lijepo to te naa
majka tako prozvala Pepeljuga od pepela. Nije udo to mama
kae da ti je pravo mjesto uz ognjite u kuhinji.
Jadna Pepeljuga, koliko je samo suza prolila! Od ranog jutra do
kasne veeri samo je istila i prala, trla i praila, a nikad hvale od
okrutne maehe i njezinih keri.
Jednog dana pronijela se vijest da kraljevi one kreljevine
prireuje ples u palai.
Bit emo pozvane, dakako rekoe rune sestre Pepeljugi.
Kraljevi pita za najbolje obitelji u zamlji, a vele da namjerava
nai djevojku kojom e se oeniti.
Toga dana rune su sestre jo vie reale, jer su se bojale da
nee dobiti poziv na ples. Neprestano su tjerale Pepeljugu da
pogleda ne dolazi li kakav glasnik iz kraljevske palae. A jadna se
Pepeljuga zabrinula kao i one. Naposljetku kraljevski glasnik
pokuca na njihova vrata.
Dakako, znale smo da e nas se kraljevi sjetiti
uzviknue rune sestre kad su primile veliku bijelu omotnicu s
kraljevskim peatom. Samo pogledaj, Pepeljuoa, pogledaj zlatna
slova sa znakom zlatne krune. Tebi nee nikad nitko poslati ovakav
poziv.
Imamo samo nekoliko dana da sve propremimo ree
starija runa sestra. Ja izjavljujem da moram imati togod novo.
Crveni mi barun nije dovoljno dobar.
Mislim kao i ti prihvati mlaa sestra. Moramo pozvati
krojae i naruiti nove haljine. Pitajmo majku.
A njihovoj majci bilo drago da pozovu krojae u kuu i da im
on donese najfinije tkanine.
Ne biste li i mene poveli na ples? upita Pepeljuga posred
one guve i urbe.
I prije nego to su rune sestre stigle odbiti, ona ogleda na sebi
komad ute svile to bijae pred njom. ak ni stara haljina ispod te
svile nije kvarila njezinu ljepotu, tako da su se krojaica i velja
samo meusobno gurkale i aputale kako su joj se divile.
215

 Skidaj, skidaj! povikae rune sestre. Ako nema drugog

posla, idi u nau sobu te olati srebrno ogledalo.
Kad su haljine bile gotove i kad su draguljari donijeli najljepe
rubine i dijamante, sestre poslae po najboljeg frizera u gradu.
Idemo veeras na kraljevski ples rekoe mu one.
Gledajte to moete uiniti s naom kosom. Moramo zaista biti
privlane, jer elimo da nas kraljevi zamijeti.
Ali su mu rune sestre toliko prigovarale i bile tako nestrpljive
da frizer nije mogao nita s njihovom kosom, te je najposlije otiao.
Pepeljugo, hajde uredi nam kosu! zapovjedie sestre.
Ti bar zna to nam odgovara. Ovi glupi frizeri nisu ni za to. itav
je sat i vie eljala i dotjerivala im kosu, i kad su naposljetku bile
zadovoljne, jedna e od njih:
Pepele, bi li ti rado na ples? Mogla bi nositi tu tvoju
prekrasnu pamunu haljinu sa zakrpom. A kakve bi cipelice nosila?
Je si li vidjela one prekrasne srebrne cipelice koje nam je dala naa
majka?
Pepeljuga je utjela. Otkad je poziv stigao sanjala je o plesu,
ma da je znala da se taj san nikad nee ostvariti. Njezino je mjesto
bilo u kutu uz ognjite. Ali tog dana ona nije imala vremena ak ni
sjediti u kutu, jer su je sestre neprestano zanovijetale i svaki as
zapovijedale:
Pepeljugo, donesi mi cipele!
Pepeljugo, nai mi arape!
Pepeljugo, gdje mi je dijamantna narukvica?
Svaka prostorija odjekivala njezinim imenom dok je trala od
jedne sestre do druge i dok naposljetku rune sestre ne bijahu
gotove.
Pourite se, pourite! zvala ih majka. Koija je pred
vratima.
Sestre su gurnule Pepeljugu u stranu dok su jurile na vrata, i
nijedna nije rekla ni hvala. Nisu je ak ni pogledale dok su se
uspinjale u koiju i najposlije krenule.
Pepeljuga se vratila u mranu kuhinju i sjela na svoju stoliicu
kraj ognjita.
Zakrila je glavu rukama i zaplakala, nije mogla obuzdati suze.
Odjednom, kroza suze, Pepeljuga vidje neobino blago svjetlo
pred sobom. Otrla je oi i pogledala gore. Usred mrane kuhinje
stajala ljupka ena i blago joj se smijeila.
216

 Pepeljugo prozbori ona ja sam vila, tvoja kuma. Prije

nego to ti je majka umrla obeala sam joj da u, kad bude
usamljena i alosna, ispuniti najdrau elju tvoga srca.
Oh uzdahnu Pepeljuga moja najdraa elja! Oh, kad
bi bilo mogue...
Ali nije mogla nastaviti.
Nema potrebe da plae mirno e njezina kuma. Znam
tvoju elju. To je da ide na ples, nije li tako, drago dijete?
Da, to je! odgovori Pepeljuga. A onda tiho zamuca:
Ali kako... Kako ja mogu na ples? Pogledaj me u ovim dronjcima.
Ako bude uradila sve onako kako ti kaem, ii e na ples
objasni joj vila.
Jedva se usuujui i da die, Pepeljuga obea da e uiniti sve
to joj vila kae.
Onda, idi u vrt i donesi mi jednu bundevu.
Pepeljuga otra na kuhinjska vrata pa u vrt, gdje je brzo nala
najveu tikvu premda nije mogla shvatiti kako e joj tikva
pomoi da ode na ples.
Kad se vratila, njezina kuma uze okruglu utu tikvu, stavi je na
tlo i dodirnu je svojim srebrnim tapiem. Najednom od tikve
postade divna koija, uta, sa zlatnim sjajem.
Vila zatim kliznu u kuhinjski kut gdje je na podu stajala
miolovka sa est ivahnih miia. Pepeljuga otvori vrataca da ih
pusti van, a vila svakoga dodirnu arobnim tapiem. Odjednom se
oni prometnue u est divnih konja to su nestrpljivo grebli
kopitima, eljni da krenu.
Opet se vila ogleda po kuhinji.
Koga emo za koijaa? upita ona. Valja nam nai
koijaa.
Mislim da je jedan takor u zamki vani odgovori
Pepeljuga. Mislim da ga moe pretvoriti u koijaa.
Dobra je to zamisao! uzviknu vila. Hajde, donesi ga.
Pepeljuga istra, i eto je ubrzo sa zamkom. U njoj bijahu tri
takora. Odabravi jednog s najduim i najljepim brcima, vila ga
dodirnu svojim tapiem, i on se pretvori u brkata koijaa, ponosna
u svojoj lijepoj odori.
Bilo je jo toga to je valjalo uiniti.
A sada idi u vrt pa mi donesi est gutera koje e nai iza
bave s vodom.
217

Kad ih je donijela, vila ih pretvori u sluge, koje odmah zauzee

svoja mjesta za koijom, ukoeni i ponosni kao da nita drugo u
ivotu nisu radili.
Eto ree vila sad ima sve to ti treba da ide na ples.
Jesi li zadovoljna?
Pepeljuga pogleda dolje, na svoje none prste to su izvirili iz
poderanih cipela.
Jesam, zadovoljna sam ree ona. Samo mi jo treba
haljina i cipele.
Vila se ljubazno nasmijei te arobnim tapiem dodirnu tronu
haljinu na Pepeljugi, i haljina se odmah pretvori u najljepu i
najsjajniju svilenu halju to se moe zamisliti.
Kako li je samo lijepo Pepeljuga izgledala u njoj! A dragulji u
kosi samo to ne govorahu: Ljepotica, ljepotica, ljepotica!
Dade joj vila i par krasnih cipela, tako lijepih da bijae milina
pogledati ih.
Otrala je Pepeljuga do velikog ogledala na zidu, a ogledalo
odraavalo pravu kraljevnu.
Ima jo neto upozori je vila. elja ti se ispunila, ide na
ples. Ali znaj da ti valja otii iz palae prije nego to izbije pono.
Ne uradi li tako, arolija e se prekinuti. Koija e ti se pretvoriti u
tikvu, koija u takora, konji u mieve, sluge u gutere, a lijepa
haljina u dronjke.
Obeavam prihvati Pepeljuga penjui se u koiju, a
koija pucnu biem. Dakako da obeavam. Hvala, hvala!
Brzo je Pepeljuga stigla pred palau. Svi prozori bijahu
osvijetljeni, iznutra dopirali van zvuci vesele glazbe, jer su mnogi
gosti ve plesali.
Jedan izmeu kraljevskih slugu otra kraljeviu da mu javi
kako je upravo stigla divna kraljevska koija, a u njoj krasna
kraljevna koju nikad prije nisu vidjeli.
Kraljevi istra da je doeka. Kad je vidio Pepeljugu, jedva je
mogao govoriti, tako ga je dirnula njezina ljepota. On joj prui ruku
i povede je u veliku plesnu dvoranu gdje je tisuu kristalnih
svjetiljaka prosipalo svjetlost na svjetlucavi skup gospode i gospoa.
Kad je kraljevi dopratio ljepoticu, odjednom nastade tiina.
Svi pogledi bijahu uprti u njih. Gosti prestali plesati, glazba prestala
svirati.
Tko je ona?
218

 Kakve li ljepote!
Zacijelo je kraljevna iz neke daleke zemlje.
Oaran njezinom ljepotom, kraljevi je povede dvoranom te
zaplesa s njome. Plesala je tako okretno i lako da su joj se jo vie
divili.
Ples slijedio za plesom, jer kraljevi nije htio plesati ni sa
kojom drugom, a kad je dolo vrijeme veeri, povede je na poasno
mjesto elo stola.
Poslije veere razgovarala je s dvjema runim sestrama.
Ljubazno im je ponudila ueerenih narani to joj ih je dao
kraljevi, a one bile zaslijepljene njezinom ljepotom te je nisu
prepoznale.
Pepeljuga odjednom zau kako sat izbija etvrt do dvanaest.
Odmah se naklonila kraljeviu i drutvu te krenula.
Koija ekala vani da je brzo odvede kui. Pepeljuga pripovjedi
vili sve divote te veeri i kako ju je kraljevi pozvao da doe na ples
i slijedee veeri. Ali prije nego to je vila stigla odgovoriti, rune
sestre pokucae na vrata. Pepeljuga se pouri da im otvori, jer su je
prije upozorile neka ih eka.
Dugo vas nema ree Pepeljuga, zahvalna to je opet u
svojoj staroj odjei i to je vila nestala.
Oh, nama je vrijeme brzo proteko doeka starija sestra.
Da si bila na plesu, ne bi se dosaivala. Bila je ondje najljepa
kraljevna koju moe zamisliti. Razgovarala je ljubazno s nama i
ak nam dala ueerenih narani.
Da nam je znati njezino ime prihvati druga. Kraljevi
bi dao sve na svijetu da mu je znati tko je ona.
Oh, kako bih voljela da je vidim! uzviknu Pepeljuga,
smijeei se. A zatim e, obraajui se starijoj sestri: Eh, kad bi
mi ti posudila svoju staru crvenu haljinu, moda bi ja mogla na ples
sutra.
Kakve li pomisli! mrko odovori starija. Posuditi svoju
haljinu tebi! Zacijelo se ali.
I dvije sestre odoe u svoje fine sobe, ostavljajui Pepeljugu da
se uspne na svoj bijedni tavan.
Sutradan uveer dvije rune sestre opet odoe na ples.
Pepeljuga je za njima redila i istila. Morala je pokupiti njihovu
staru odjeu to su je razbacale po podu. Zatim je ugasila svijee i
sjela u svoj kut pokraj ognjita.
219

Srce joj jako udaralo. Hoe li vila opet doi? Gledajui u

eravu na ognjitu, jedva se usuujui i da die, ekala je arobni
trenutak da se pojavi vila.
Nakon malo vremena, ba kao i prije, kuhinju osvijetli blaga
svjetlost, te je Pepeljuga jo jednom ula kako vila zaziva njezino
ime. Najposlije vidje vilu kako joj se smijei i kima glavom, dok u
ruci dri arobni srebrni tapi.
Ubrzo se stvori koija, koija, konji i sluge sve je ekalo
Pepeljugu. I njezino se jadno ruho odmah pretvori u lijepo i novo,
jo ljepe nego prvi put. I na noge je opet nazula lijepe cipele u
kojima je tako sretno plesala s kraljeviem prole veeri.
I pamti ree joj vila dok se ona uspinjala u koiju
mora biti kod kue prije ponoi. Nemoj nipoto zaboraviti to ti
rekoh.
im je Pepeljuga stigla, odmah je naila na kraljevia, koji ju je
ve ekao. Uzevi je za ruku, kao da je prava kraljevna, odvede je u
veliku plesnu dvoranu.
Kako im je vrijeme brzo promicalo! Bijae kao da se znaju
cijelog ivota, i svima uzvanicima bijae jasno da je kraljevi
izgubio srce, da se zaljubio u bezimenu kraljevnu.
Pepeljuga se iznenadila kad je veliki zlatni sat na zidu oglasio
pono. Odjednom se sjetila to joj je vila kazala.
Ne zastajui ni da kae zbogom, Pepeljuga istra iz plesne
dvorane. Prela je mramorno stubite i prostrano dvorite, ali prije
nego to je kroz vrata stigla na cestu, njezina se lijepa haljina
pretvorila u dronjak, a koija i sluge nestali. Sad je epala, jer je u
urbi izgubila jednu cipelu.
Ne bijae nikoga da pozdravi Pepeljugu kad je ula u mranu,
tihu kuhinju i sjela na svoje mjesto uz ognjite. Ne bijae nikoga,
ak ni njezine dobre vile, da s njome izmijeni rije ili da je utjei
dok je oborila pogled i gledala u svoje prnje.
Kad su stigle rune sestre, Pepeljuga odmah otare oi te ih
upita kako im je bilo na plesu.
Vrlo lijepo odgovori jedna. Ona je kraljevna opet bila
ondje.
Da si samo vidjela kako je pobrzala kad je izbila pono
ree druga. A kraljevi se ponaao kao da je lud: sve je vrijeme u
ruci drao njezinu cipelicu i nije ni s kim razgovarao. ini se da je
potrao za kraljevnom, ali mu straari rekoe da nisu nikoga vidjeli
220

onuda osim jedne slukinje.

Jadni kraljevi uzdahnu Pepeljuga, ali je rune sestre
nisu sluale. Bile su umorne i zlovoljne, a Pepeljuga jurila goredolje, spremajui im toplo pie i pripravljajui ih za postelju.
Sutradan ujutro sav se grad razbudio: kraljevski glasnici jaui
prolazili ulicama i trubili. Kraljevi zapovijeda, izvikivali oni

proglas, da sve djevojke ogledaju ovu cipelicu. Kojoj

pristaje, kraljevi e se njome oeniti.
Kraljevski izaslanici ili od kue do kue, ali nijedna
noga ne bijae tako mala da bi mogla obuti onu cipelicu
ak ni meu najplemenitijim dvoranima.
Kad su kraljevski izaslanici i glasnici doli do kue u
kojoj su ivjele rune sestre, njih se dvije pourie da ogledaju
cipelicu.
Sigurna sam da e mi pristajati na nogu ree starija
te okua. Ali nita, noga joj bijae prevelika za onu cipelu, te
njezin pokuaj samo izazva smijeh sviju koji ondje bijahu.
Ne, ne! povika mlaa. Moje su noge manje nego
tvoje, cipelica e mi pristajati.
Ali kako god pokuavala, cipelica joj nije pristajala.
Daj da ja pokuam javi se Pepeljuga, apui
lijepo molim!
Sestre joj udarie u smijeh i ruganje, ali jedan izmeu
kraljevskih izaslanika ree strogo:
Kraljevi je zapovjedio da svaka djevojka u kraljevini
mora ogledati pristaje li joj cipelica.
Cipelica joj je pristajala kao salivena. Na veliko udo i na
jad maehi i runim sestrama, Pepeljuga pokaza i drugu cipelu
te je lijepo nazu.
Neto tu nije u redu! povikae rune sestre. To
ne moe biti!
I maeha, drhtei od bijesa, naredi Pepeljugi da se vrati
svojim loncima i tavama u kuhinji.
Iznad svih uzvika i galame pojavi se vila zatitnica.
Dodirnuvi je svojim arobnim tapiem, vila pretvori
Pepeljugu u sinonu ljepoticu-kraljevnu te joj ree:
221

 Neka ti se ispune tvoje elje!

I u tim rijeima nestade.
U udu i strahu obadvije rune sestre klekoe pred
Pepeljugu i zamolie je da im oprosti za sve zlo koje su joj
nanijele. A Pepeljuga im, s lijepom naravi kao to joj je lijepo
i lice, ree:
Nemojte se alostiti. Otarite suze, da se volimo kao
prave sestre.
U taj as stie i sam kraljevi jaui uzagrepce, te zagrli
Pepeljugu.
Odveo ju je na svoje dvore. Uskoro se i vjenae, i mladi
je par poslije ivio u srei i zadovoljstvu.
to se tie dviju runih sestara, i one bijahu sretnije nego
to su zasluile, jer su nale dvojicu plemia s dvora pa se za
njih udale. Lijepo poivjee, jer to plemenitije bijahu u srcu,
sve manje bijahu rune.

222

Copyright
Dubravko Deletis
e-izdanje pripremili:
Mirna Goacher i Dubravko Deletis
website: www.josiptabakknjige.org
02/12/2014

223

224