Professional Documents
Culture Documents
odgovara, koliko i drugi, jer nije nastao u razvoju arhitektonske misli i prakse
oslonjene na autohtono arhitektonsko naslijee.
Sumnje su postale sve prisutnije tokom prve decenije XX stoljea, dok je secesija,
kao nova umjetnost, osvajala prostor. O tome kako i kada su se javile dileme,
sumnje i kritike govori Josip Vanca u jednom svom predavanju kojeg je odrao u
Zagrebu, a zatim i objavio 1929. godine. Na tom mjestu on kae kako mu je jedan
holandski ministar graevina oko 1900. godine, prilikom posjete Sarajevu, rekao
da se u Bosni suvie gradi tuinskim graevnim slogovima, a premalo se cijeni,
uvaava i upotrebljava narodni bosanski in graenja Ako vi arhitekti budete
dalje zanemarivali domau narodnu umjetnost, a vie cijenili tue slogove nee
vie biti interesantno putovati svijetom jer e jedan grad biti slian drugom.[i]
Osim ovog miljenja i kritike koja, s obzirom na vrijeme kada je izreena, odnosi
se na gradnje u historijskim stilovima, Vanca navodi i miljenje njemakog
arhitekte Gurlitta koji je doveo sluaoce drezdenske Visoke tehnike kole u
Sarajevo i tom prilikom mu je rekao da arhitektura mora da duevno raste
odozdo prema gore, a ne izvana prema unutra, dakle arhitektura mora da se
razvija iz narodne due, iz narodnog osjeaja za gradnju, a ne iz tuih obiaja iz
dalekih krajeva.[ii]
Vanca je prihvatio kritiku, a kako je bio vrlo utjecajan i kako je imao veliku
aktivnost, to je njegovo miljenje imalo utjecaja i na druge. Vanca je kasnije i
sam priznao zabludu u kojoj su, kako kae, bili svi: grijeila je Zemaljska vlada,
grijeile su oblasti, a grijeio sam i ja.[iii] Od drugih arhitekata koji su opazili
zabludu, Vanca spominje jo Josipa Pospiila, Karla Paika, Rudolfa Tnniesa,
Franza Blaeka, dr. Hansa Bergera, Carla Suzana i Karla von Hudeca. Prema onom
to pokazuju sauvani crtei i realizovani objekti, svi navedeni arhitekti nisu uzeli
uea u traenju novog stila jer od Paika, Blaeka i Hudeca nije se sauvala ni
jedna skica koja bi pokazivala njihovo zanimanje za stvaranje bosanskog stila. S
druge strane, Vanca ne spominje arhitektu Eduarada Madurovitza od kojeg se
sauvao projekt pote, uz eljezniku stanicu u Sarajevu napravljen i objavljen
pred kraj rata.[iv]
objekata u Hercegovini koja je obavio Josip Pospiil. Zbog toga ovu akciju
arhitekata, kao i kasnije rezultate, u nastojanju da se stvori bosanski slog, ne
treba vezati za termin bonjatva koji je bio znaajno obiljeje Kallyeve politike
u Bosni i Hercegovini i koji je poslije njegove smrti 1903. godine izgubio na
znaaju. Rezolucija nije ozbiljnije tretirana sa zvaninog mjesta, nije ostavila traga
u zakonskoj regulativi, a zvanina vlast se uskoro suoila sa mnogo vanijim
pitanjima njenog opstanka. Znatno kasnije, 1917. godine, organizovana je izloba
umjetnika iz Bosne i Hercegovine, koja je imala za cilj da pokae kako Vlada i u
ratnim godinama ini napore da unaprijedi umjetnost. Tom prilikom su
predstavljena djela bosanskohercegovakih umjetnika i stranih koji su tada
djelovali u Bosni i Hercegovini. Na izlobi su trebali biti zastupljeni i arhitekti, a u
odboru izlobe su bili arhitekti Rudolf Tnnies i dr. Hans Berger. Meutim, od te
namjere se odustalo zbog nedostatka vremena, pa je odlueno da se sljedee
godine pripremi jedna posebna izloba arhitekture ili da arhitektura bude
predstavljena u sklopu slikarstva i posveena bosanskoj kui.[vi] Ni ova izloba
nije odrana, to, takoer, ide u prilog tezi da zvanina vlast nije vie insistirala
na bonjatvu i da ovu inicijativu arhitekata za stvaranjem bosanskog stila ne
treba vezati za taj termin i politike ciljeve vlasti.
Vanca tvrdi da je on prvi poeo projektovati u bosanskom slogu, ali ne kae kada
je to tano poeo i koji je to prvi projekt ili objekat koji je uradio u tom stilu?
Vanca, meutim, nije znao da je nekoliko godina prije njega beki arhitekt Ernst
Lichtblau prouavao staru stambenu arhitekturu po Bosni i Hercegovini nastojei
da iz tih autohtonih oblika stvori modernu formu. Ernst Lichtblau je bio Wagnerov
uenik, pa je njegov rad u Bosni jedan primjer doticaja Wagnerove kole s
arhitekturom u Bosni i Hercegovini. Studenti zavrnih godina beke Akademije i
Visoke tehnike kole polazili su na studijska putovanja pri kraju studija u neku od
evropskih drava sa bogatom arhitektonskom tradicijom. Studijska putovanja su
bila esto nagrada za postignute rezultate za vrijeme studija. Najee se ilo u
Italiju i Grku. Lichtblau je odabrao Bosnu o ijoj arhitekturi se ve neto znalo i u
centrima Monarhije nakon velikih izlobi u Budimpeti, Beu i Parizu. Do tada je
bilo objavljeno i nekoliko publikacija s prikazom zateene i monumentalne i
stambene arhitekture.[vii]
Projekt za kuu u Bosni nastao je ve 1904. godine pa se taj datum moe uzeti
kao poetak razvoja ili traenja bosanskog sloga. Jer u tom Lichtblauovom
projektu ve postoje sve znaajnije komponente stare bosanske arhitekture kao
to je poviena pozicija kue, terasaste pristupne zone, briljivo je obraena
okolina u kojoj je vrlo znaajno zelenilo, kua je ograena visokim zidom oko ueg
dvorita. Sama kua vila pokazuje da arhitekt uvaava jednospratnu elevaciju
starih kua; kua ima na uglu reetkaste sa demirima prozore, visoki
piramidalni krov, bijele zidove, veliinu i proporciju, elemente i cjelinu izvedene iz
starih kua i ugraene u nove standarde. Crtei kua i vile izvedene su u stilu
secesije istih oblika, perfekcijom i osjetljivou svojstvenom za visoki stil i za
Wagnerovu kolu.
[i] J. Vanca, Bosansko narodno graditeljstvo, Tehniki list 24.X, Zagreb, 31. XII
1928.
[vii] E. Stix, Das Bauwesen in Bosnien und die Herzegovina von Beginn der
Okkupation durch die sterr. Ingenieur und Aarchitekten Vereine in Mai 1886 nach
Bosnien, Herzegovina und Dalmatien, Wien, 1888; H. Renner, Durch Bosnien und
die Herzegovina kreuz und quer, Berlin, 1896; Bosnien und Herzegovina.
Baukunst. Die sterreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Wien, 1901.