Ekrem Moca Dizdar

KAMEN I MOSTAR

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ekrem Moca Dizdar, a objavljen je u oktobru 2001.
godine.

Sagledavajuci kompletno arhitektonsko nasljedje Mostara - pocev od vremena hercegovacke

samostalnosti (iz kojeg jos datira kula Hercegusa) i vremena Sulejmana Velicanstvenog (1520.-1566.)
do danasnjih dana - sa sigurnoscu mozemo reci da je ovde kamen trajanje u tradicionalnoj svijesti
ljudi.

U graditeljskoj bastini Mostara, kamen, kao neodvojivo tkivo urbanog organizma, predstavlja
jedinstven fenomen; on je ovde vjecan, nepromjenljiv i nezamjenljiv. Njega zaticemo na
fortifikacijskim utvrdama u predturskom dobu, iznad obala Neretve. Kamen je obavezan materijal
osmanskih graditelja; kao obradjen ili suhozid, klesan ili jednostavno lomljen, on dominira na
fasadama mostarskih magaza, ducana ili islamskih stambenih kuca. Svu virtuoznost obrade kamena i
savrsenstvo gradnje, u turskom periodu, susrecemo na mnogobrojnim gradskim dzamijama i,
posebno, na Starom mostu (1557.-1566.), kao remek djelu nase gradnje na ovom prostoru.

Kamen provijava i na rizalitima, timpanonima i vijencima austrougarskih procelja u Mostaru i Bosni i

Hercegovini; pored toga sto na njihovim projektima preovladava opeka i beton, inzinjeri
Austrougarske monarhije (1878.-1918.) nisu mogli odoljeti ljepoti oblikovanja kamena ostavljajuci ga
- ako nista drugo - za prvi susret sa covjekom u prostoru. Kamen kao gradjevinski materijal ili kao
aplikaciju nalazimo i kod arhitektonskog ispoljavanja moderne i postmoderne, u periodu socrealizma i
kod savremenog graditeljskog izraza. Gradjanin Mostara, posebno arhitekt i umjetnik, u svojoj
samosvijesti i odredjenjem svom praiskonskom kretanju u ravnini prostora i vremena, uvijek se
vracao kamenu, kao izvoru svih svojih sjecanja ali i logicnom slijedu nastavljanja zivota.

Za razliku od arhaicne covjekove prolaznosti ovim svijetom, ovde kamen ne mijenja ni mjesto niti
oblik. U mostarskoj kotlini kamen se, jednostavno, dozivljava pravim prijateljem. Ovde on nije
prepreka i neprijatelj; kamen je ovde trajanje i odraz kolektivne tradicionalne svijesti. Upravo zbog
cinjenice da se kamen u Mostaru ne tretira covjekovim protivnikom, ovde su, njegovim oblikovanjem
i bravuroznom primjenom njegovih izdasnih mogucnosti, mogla nici savrsena zdanja od Hajrudinova
Starog mosta do Partizanskog spomenika Bogdana Bogdanovica.

Promatrajuci arheolosku kartu Bosne i Hercegovine na kojoj su ucrtana nalazista iz doba rimske
vladavine, izmedju ostalog znakovlja, nalazimo i naziv Mukos ili Mukosa; prema sturim
enciklopedijskim podacima, koje nam nudi Arheoloski leksikon BiH (tom 3, 1988. godine), tu su
otkriveni temelji rimske zgrade sa ostacima stubova, ukrasenih arhitrava i kapitela, koja je,
vjerovatno pripadala hramu, izgradjenom izmedju prvog i treceg vijeka nase ere. Kako je u Mukosu ili
Mukosi, nizvodno od Mostara, prema jugu, u neposrednoj blizini danasnjeg aerodroma, (na lijevoj
obali Neretve) istovremeno pronadjen i kamenolom tenelije, logicna je pretpostavka da su stubovi i
kapiteli otkrivenog rimskog hrama izvedeni od te vrste kamena.

Nosivsi u sebi skoro misticni pristup vodi (koja mu, istovremeno znaci i zajednistvo i sukobljavanje),
vispreni turski graditelj, dolaskom na ove prostore, poput skulptora, odmah uocava sva svojstva
krecnjackih stijena u Mukosi. Tenelija u njemu izrazava osjecanja; on je cuje i osjeca. Privuceni mocu
tenelije (cijim su tesanicima, eto, i Rimljani gradili svoje stubove, ornamente, stepenista i podove),
pazljivo proucavajuci otkriveno stijenje u Mukosi i uocivsi venu koja i danas napaja Mostar, turski
graditelji, uz izdasnu pomoc gradskih legatora, obilato koriste mukoski kamenolom kod izgradnje
svojih objekata i carsije.

Koristeci homogenost kamene mase kakvu posjeduje tenelija, njen kontrast u sveopstem sivilu
okolisa, ali i njenu postojanost u emotivnoj i filozofskoj sferi, Mimar Hajrudin, talentirani ucenik
velikog Sinana, mudar i, nadasve obdaren, uspio je izgraditi i Mostaru podariti takav velicanstven
objekat kakav je Stari most na Neretvi (zavrsen 1566. godine). Tako kamen, tu na obalama velike
rijeke, cvrsto srastao sa maticom stijenom, u svom sukobu sa stvaraocem, postaje prijatelj covjeku i
neraskidiva veza medju ljudima.

Poklonstvo prema ljepoti izrazavanja u kamenu i savrsenstvu njegovih proporcija u prostoru, koje mu
je odredio covjek, u Mostaru traje, evo, vec pola milenija. Ovde vlada princip tradicionalne svijesti o
kamenu i sukob covjeka sa kamenom se desava na utjehu kamena i mudrosti covjeka.

Kombinacija velicanstvenog kamenog luka iznad Neretve i nesporno dopadljivog stijenovitog

podnozja na obalama ostavila je neobicno dubok trag u svijesti gradjanina Mostara. Taj dozivljaj
istinske ljepote nije ugusen ni onda kad je covjek-necovjek pokusao ugusiti taj isti kamen u Neretvi.
Necovjek je dozivio tada svoj vlastiti poraz; drznuo se prodrijeti u nedostupnu utrobu kamena,
nepoznavajuci tu cudesnu i ogromnu moc njegove trece dimenzije - dubine.

U odnosu na covjekovu egzistenciju, kamen stalno raste i buja. On je vjecan, neprolazan i

nepromjenljiv. U Mostaru on je uvijek poruka novim generacijama i trajna veza covjeka i prostora.