Izbjegavajućih Reakcija I Motivacija Za Ucenje

Sveuilite u Zagrebu
Hrvatski studiji Studia Croatica

Studij psihologije
Diplomski rad
Neke strategije samoregulirajue motivacije kao prediktor

akademske prokrastinacije u kolskom kontekstu
Daniel Juri
Mentor: dr.sc. Ivan Rimac
Zagreb, studeni 2004.
Saetak. U radu se najprije razmatraju psihometrijska svojstva skale izbjegavajuih reakcija (mjere
prokrastinacije) i pet skala strategija samoregulirajue motivacije, primjenom konfirmatorne faktorske analize
strukturalnim modeliranjem linearnim jednadbama. Skala izbjegavajuih reakcija pokazuje visoku pouzdanost,
valjanost, ekonominost i odgovara tau-ekvivalentnom mjernom modelu. Nadalje, postavlja se parametrizacija
alternativnog mjernog modela i predloen je niz postupaka kako bi se procijenila MTMM matrica u
neuravnoteenim nacrtima. Potonji je model demonstriran na skalama samoregulirajue motivacije. Mjera
prokrastinacije i mjera samoregulacije pokazale su visoku divergentnu i zadovoljavajuu konvergentnu
valjanost. Takoer, predlae se alternativno vienje pouzdanosti na osnovi definiranog MTMM modela.
Temeljem rezultata odbacuje se osnovna pretpostavka samoregulacijskih teorija motivacije kako primjena
odreene strategije samoregulacije nuno poveava ukljuivanje u aktivnost i smanjuje odgaanje izvravanja
zadatka. Pokazuje se kako je odgaanje povezano uz specifine samoregulacijske strategije te je posebno
negativno povezano uz Nagovaranje na savladavanje i Poveavanje interesa, koje u odreenoj mjeri odraavaju
ciljnu orijentaciju prema zadatku, dok je pozitivna veza ostvarena s Nagovaranjem na izvedbu. U znatnoj se
mjeri problematizira koncept adaptivnog/neadaptivnog motivacijskog obrasca i predlae se proireno tumaenje
hipoteze intrapersonalne dileme. Razmatraju se i obrazovne implikacije provedenog istraivanja.
SADRAJ
1. UVOD.............................................................................................................................................. 1
1.1. PREGLED NEKIH TEORIJA SAMOREGULIRAJUE MOTIVACIJE................................................. 2
1.1.1. SOCIJALNO KOGNITIVNA TEORIJA ALBERTA BANDURE (1991) ................................................. 4
1.1.2. TEORIJA SOCIJALNOG UENJA JULIANA ROTTERA (1954) ......................................................... 5
1.1.3. NAUENA BESPOMONOST MARTINA SELIGMANA (1967)........................................................ 5
1.1.4. TEORIJA CILJA EDWINA A. LOCKEA (1968) ............................................................................... 6
1.1.5. TEORIJA OEKIVANJA VICTORA H. VROOMA (1964)................................................................. 8
1.1.6. ATRIBUCIJSKA TEORIJA BERNARDA WEINERA (1974)............................................................... 9
1.1.7. TEORIJA SAMOODREENJA DECIJA I RYANA (1985)................................................................ 10
1.1.8. TEORIJA TIJEKA MIHALYA CSIKSZENTMIHALYIA (1975) ........................................................ 13
1.1.9. OSVRT NA TEORIJE SAMOREGULIRAJUE MOTIVACIJE ............................................................ 14
1.2. TEORIJE CILJNE ORIJENTACIJE ................................................................................................ 17
1.2.1. ODREDNICE ORIJENTACIJA OVLADAVANJA I POSTIGNUA ...................................................... 19
1.2.2. UTJECAJ SITUACIJE KOMPETICIJE I SOCIJALNE KOMPARACIJE ................................................. 20
1.2.3. UPORABA KOGNITIVNIH, METAKOGNITIVNIH STRATEGIJA I KOLSKO POSTIGNUE ............... 21
1.2.4. OSTALI PRISTUPI CILJNIM ORIJENTACIJAMA ............................................................................ 22
1.3. PRISTUP STRATEGIJA SAMOREGULIRAJUE MOTIVACIJE ...................................................... 24
1.4. PROKRASTINACIJA .................................................................................................................... 29
1.5. PROKRASTINACIJA U KONTEKSTU STRATEGIJA SAMOREGULIRAJUE MOTIVACIJE ........... 33
1.6. PROBLEMI ISTRAIVANJA ......................................................................................................... 35
2. METODA...................................................................................................................................... 37
2.1. O MJERENJU MOTIVACIJSKIH OSOBINA U ISTRAIVANJU....................................................... 37
2.1.1. OSNOVNI PRINCIPI MJERENJA OSOBINA ................................................................................... 39
2.1.2. STRATEGIJE U KONSTRUKCIJI UPITNIKA I SKALA ..................................................................... 42
2.1.3. RAZLIITI PRISTUPI KONSTRUKTNOJ VALIDACIJI ..................................................................... 44
2.1.4. CFA PRISTUP MTMM MATRICI ............................................................................................... 48
2.2. PRIJEDLOG ALTERNATIVNOG PRISTUPA MTMM MATRICI CFA METODOM ........................ 53
2.3. PRIJEDLOG ALTERNATIVNOG PRISTUPA UNUTARNJOJ KONZISTENCIJI I POUZDANOSTI ..... 57
2.4. UZORAK ...................................................................................................................................... 59
2.5. MJERA ODGAANJA................................................................................................................... 60
2.5.1. PSIHOMETRIJSKI KRITERIJI ....................................................................................................... 60
2.5.2. STRATEGIJE MODELIRANJA ...................................................................................................... 62
2.6. MJERE SAMOREGULIRAJUE MOTIVACIJE .............................................................................. 64
2.6.1. STRATEGIJE MODELIRANJA ...................................................................................................... 65
3. REZULTATI ................................................................................................................................ 66
3.1. MJERA IZBJEGAVANJA .............................................................................................................. 68
3.1.1. JEDNOFAKTORSKI MODELI ....................................................................................................... 68
3.1.2. MIMIC MODELI........................................................................................................................ 71
3.2. MJERE SAMOREGULIRAJUE MOTIVACIJE .............................................................................. 73
3.2.1. KOMPARACIJA KOMPONENTNIH STRUKTURA .......................................................................... 73
3.2.2. UTVRIVANJE MJERNIH MODELA............................................................................................. 75
3.2.3. UTVRIVANJE KONFIRMATORNE FAKTORSKE STRUKTURE ..................................................... 79
3.2.4. ODREIVANJE METODSKIH FAKTORA ...................................................................................... 82
3.3. ODNOS STRATEGIJA SAMOREGULIRAJUE MOTIVACIJE I PROKRASTINACIJE...................... 88
3.4. POUZDANOST SKALA SAMOREGULIRAJUE MOTIVACIJE ....................................................... 97
4. RASPRAVA................................................................................................................................ 100
4.1. OBRAZOVNE IMPLIKACIJE ISTRAIVANJA ............................................................................. 110
5. ZAKLJUAK ............................................................................................................................ 111
6. LITERATURA........................................................................................................................... 113
7. DODATAK ................................................................................................................................. 123

Daniel Juri 1
1. Uvod
Motivacijski proces uobiajeno je shvaati u kontekstu aktivacije energije, usmjeravanja,
perzistencije ponaanja te svih aspekata aktivacije i namjere. Kako su psihologijske teorije
tijekom pedesetih godina prolog stoljea pomicale fokus s povijesti ranijih potkrepljenja
(Skinner, 1953) prema oekivanjima o buduim potkrepljenjima, nastajao je pristup
socijalnog uenja (Bandura, 1977, 1982, 1986; Rotter, 1954). Za razliku od pristupa
operantnog uenja, na ljudsko se bie vie ne gleda kao na pojedinca ije su ponaanje i
motivacijski ciklus vanjski upravljani nagradama i kaznama, ve je osoba aktivni i
samoodreeni djelovatelj koji kroz samoregulaciju ponaanja odreuje razinu i uinkovitost
svoje motivacije.
Samoregulacija ili sustavni napor usmjeravanja misli, osjeaja i djelovanja prema
postignuu odreenog cilja, sve se ee spominje u literaturi iz psihologije obrazovanja
(Zimmerman, 2000). Ovo podruje nastalo je iz istraivanja samokontrole i proirilo se na
razliita podruja, kao to su, obrazovanje, zdravstvo, sport i karijera (Bandura, 1997).
Prokrastinacija se odnosi na odgaanje ponaanja, odnosno izvravanja odreenog
zadatka koji je obino, no ne i nuno, vezan uz krajnji rok izvravanja. U tom kontekstu,
prokrastinacija predstavlja svojevrstan problem aktivacije i perzistencije motivacije te se sve
ee promatra kao samoregulacijski problem, posebice u akademskom okruju.
Veina se istraivanja novijeg datuma, koja se bave samoregulirajuom motivacijom ili
prokrastinacijom, u znatnoj mjeri referira na novije i specifine motivacijske teorije ili noviju
empirijsku potporu, zanemarujui starije teorije ili nalaze. U takvim istraivanjima cilj je
autora prvenstveno provjeriti hipoteze neke novije teorije, no time se riskira da se u
potpunosti zanemare ve do sada istraene, utvrene i teorijski dobro uokvirene injenice.
Kako u ovome radu ne bi napravili pogreku takve vrste, u sljedeim dijelovima uvoda
detaljno emo se osvrnuti na motivacijske teorije koje su relevantne za ovo istraivanje.
Budui da je cilj ovoga istraivanja utvrditi neke samoregulacijske odrednice
prokrastinacije, uvodno izlaganje podijeljeno je na nekoliko dijelova kako bi se to bolje
prikazala teorijska pozadina vezana uz ovu problematiku. Najprije e se razmotriti
motivacijske teorije koje predstavljaju osnovu i podlogu dananjim tumaenjima
samoregulirane motivacije. Zatim e biti izloene motivacijske teorije koje su usko vezane uz
istraivake probleme ovog rada. Potom e detaljnije biti prikazana trenutna istraivanja i
shvaanje problematike prokrastinacije, kako bi se u zadnjem dijelu uvoda nastojala odrediti
teorijska poveznica samoregulirajue motivacije i odgaajueg ponaanja.
Neke strategije samoregulirajue motivacije kao prediktor akademske prokrastinacije u kolskom kontekstu
Daniel Juri 2
1.1. Pregled nekih teorija samoregulirajue motivacije

Kako bi pruili to bolji uvid u izvorite novijih teorija samoregulirajue motivacije,
posebice teorija ciljne orijentacije, u ovom se dijelu uvoda nastoji to preglednije prikazati
neke teorije samoregulirajue motivacije koje su uvelike doprinijele dananjem shvaanju
ovog konstrukta. Budui da je cilj bio staviti naglasak na one teorije koje su svojim pristupom
imale najznaajniji utjecaj, teorije prikazane u ovom poglavlju samo su neke od teorija koje se
bave ovom problematikom.
Krajem ezdesetih godina prologa stoljea polako se nazire horizont pojave koju se danas
naziva kognitivnom revolucijom. Ta revolucija popraena je sve veom uporabom
kognitivnih kostrukata kako bi se ispunila praznina crne kutije koju je stvorila bihevioristika
paradigma, neprikladnom emulacijom metoda iz prirodoznanstvenog podruja (Kim, 1999;
Harr, 1999; Bandura, 1999). Ovakav zamah nije mogao zaobii niti psihologiju motivacije.
U odnosu na bihevioristiku paradigmu koja je dominirala veinom psihologije prologa
stoljea, pristup samoregulirajue motivacije nudi pogled na ovjeka, ne kao na organizam
ije je ponaanje motivirano uvjetovanjem, ve kao na proaktivno bie koje oblikuje svoju
okolinu, isto kao to i okolina oblikuje njega. Zajedniko obiljeje svih teorija koje emo
ovdje prikazati jeste pretpostavka kako pojedinac ima kapacitete za kontrolu nad osobnim i
okolinskim varijablama. Upravo je kontrola ta koja omoguuje samoregulaciju ponaanja i
motivacije te, iako se moda u ponekim teorijama samoregulacija ne spominje eksplicitno kao
pojam, teoriju se moe smatrati samoregulacijskom ukoliko u svojoj osnovi koristi
pretpostavku o proaktivnim osobinama ljudskog bia, odnosno, o ovjeku koji percipira svoju
okolinu, procjenjuje svoj odnos s njom i reagira u skladu sa svojom kognitivnom procjenom.
Ukratko reeno, razvidno je kako su sve teorije koje emo predstaviti u svojoj osnovi
kognitivistike prirode.
Najprije emo razmotriti nekoliko teorija koje su moda imale najvei utjecaj na
formiranje dananjih ideja samoregulirajue motivacije. Ovo se odnosi na teorije socio-
kognitivne provinijencije; u prvom redu na Socijalno kognitivnu teoriju Alberta Bandure
(1991), Teoriju socijalnog uenja Juliana Rottera (1954) te na koncept Nauene
bespomonosti Martina Seligmana (1967). Promjene u paradigmatskom pristupu koje su
izazvale ove teorije moda najvie jezgrovito sadri Bandurin (1986) koncept trijadike
reciprone kauzalnosti, i stoga emo ga ovdje ukratko rastumaiti. Naime, kako je vidljivo iz
Shematskog prikaza 1, Bandura razmatra pojedinca u svojoj cijelosti, kao bie sa svojim
kognitivnim, afektivnim i bihevioralnim dogaajima. Pojam trijadike reciprone kauzalnosti
Daniel Juri 3
odnosi se na dinamiku relaciju izmeu osobe, njezinog ponaanja i okoline, pri emu sva tri
elementa uzajamno djeluju jedan na drugog. Bandura ovdje takoer naglaava tri aspekta
okoline koji su kljuni u formiranju osobe. Jedan je nametnuta okolina, ona na koju pojedinac
nije imao utjecaj niti mogunost izbora, kao to je to mjesto roenja, obitelj u kojoj se rodio
ili osnovna kola koju je pohaao. No, Bandura takoer naglaava kako pojedinac, osim to
ima mogunost odabrati svoju okolinu, on moe proaktivno djelovati u smjeru konstruiranja
vlastitih okolinskih varijabli. U tom smislu, ljudsko bie u potpunosti ima mogunost
regulacije i samoregulacije odreenim intrapsihikim i interpsihikim resursima.
Shematski prikaz 1: Bandurin (1986) koncept trijadikog recipronog kauzaliteta
Kognitivni
Kognitivni Afektivni
Afektivni
dogaaji OSOBA
OSOBA dogaaji
dogaaji dogaaji
Konstruirana
Konstruirana
Bihevioralni
Bihevioralni
dogaaji
dogaaji
PONAANJE
PONAANJE OKOLINA
OKOLINA
Nametnuta
Nametnuta Odabrana
Odabrana
Nakon to prikaemo teorije koje na svojevrstan nain predstavljaju i paradigmatsko

polazite autora ovog rada, osvrnut emo se na teorije koje se esto u literaturi znaju nazivati
racionalnim teorijama motivacije. Naime, zajednika je pretpostavka ovih teorija kako je
ovjek racionalno bie, svjesno svojih kapaciteta i vjetina, tako da u potpunosti racionalno
odabire svoje ciljeve i naine dostizanja tih ciljeva. U tom smislu, prikazat emo Lockeovu
(1968) Teoriju cilja, Vroomov (1964) VIE model i Weinerovu (1974) atribucijsku teoriju.
Naposljetku, osvrnut emo se na dvije teorije koje su se bavile problematikom intrinzine
nasuprot ekstrinzinoj motivaciji: na Teoriju samoodreenja (Deci i Ryan, 1985), iji pristup
uvelike odgovara paradigmi socio-kognitivnih teorija i na Teoriju tijeka (Csiksentmihlalyi,
1975).
Daniel Juri 4
1.1.1. Socijalno kognitivna teorija Alberta Bandure (1991)

Pojam samoregulacije u strunim lancima meu prvima u svojim ranim radovima koristi
Albert Bandura u kojima prvenstveno razmatra samouinkovitost (Bandura, 1977). Iako ideja
samoregulacije motivacije i ponaanja proizlazi iz psihoterapijskih teorija i pravaca, posebice
iz terapije samokontrole, ovaj se terapijski pravac takoer i razvio primjenom Bandurinih
ideja i istraivanja samoregulacije.
U Bandurinom pristupu jedna je od glavnih odrednica pogled na ovjeka kao na bie koje
ima kapacitet za osobnu djelatnost, sposobnost da zapone ili zavri djelovanje ili pokrene
sekvencu dogaaja (Bandura, 1982). to god izabrali u konanici ovisi o nama samima i
poradi toga moemo odigrati glavnu ulogu u oblikovanju osobe kakve elimo biti. Sam
koncept osobne djelatnosti, koji proizlazi veinom iz europske egzistencijalistike filozofije
ranog dvadesetog stoljea, od izrazite je vanosti za pokret humanistike psihologije.
U Bandurinoj (1991) socijalno kognitivnoj teoriji ljudsko je ponaanje proireno
motivirano i regulirano provoenjem samoutjecaja. Glavni samoregulacijski mehanizam
operira preko tri osnovne podfunkcije: (1) samoopaanja ponaanja, odrednica i uinaka; (2)
procjene ponaanja u odnosu s osobnim standardima i okolinskim okolnostima te; (3)
afektivna samoreakcija. Osjeaj kompetencije prilikom izvravanja ponaanja koje je
instrumentalizirano pri postizanju eljenih ciljeva sredinji je mehanizam ljudskog djelovanja,
a Bandura (1991) ga naziva samouinkovitou. Samoregulacija takoer obuhvaa
mehanizam samouinkovitosti koji igra sredinju ulogu u provoenju osobne djelatnosti,
izrazitim utjecajem na razmiljanje, afekt, motivaciju i djelovanje.
Kontrola osobnog funkcioniranja, koja se temelji na samopercepciji uinkovitosti i
samoregulacija motivacije samoreaktivnim utjecajem, proizlaze iz procesa kognitivne
komparacije te uparivanja koncepcija preko kojih se kompetencije razvijaju kroz psiholoko
modeliranje. Bandura (1986) sugerira kako se miljenjem operira unutar velike kauzalne
matrice odrednica koje su u interakciji i koje ukljuuju bihevioralne i okolinske imbenike.
Mehanizam samouinkovitosti vri utjecaj kroz uzorke djelovanja i emotivne pobude. U
eksperimentalnim istraivanjima pokazuje se kako je vei stupanj inducirane
samouinkovitosti povezan uz vei stupanj izvedbe i niim emotivnim pobuivanjem
(Bandura, 1982). Razliite vrste istraivanja pokazuju kako mehanizam samouinkovitosti
ima veliku eksplanatornu mo. Percipirana samouinkovitost tako pomae objasniti raznolike
fenomene, kao to su promjene u adaptacijskim ponaanjima koja su proizvedena razliitim
modalitetima utjecaja, razine fiziolokih reakcija na stres, samoregulaciju nepodlonog
ponaanja, rezignaciju i malodunot pa sve do iskustva neuspjeha, samohendikepirajuih
Daniel Juri 5
uinaka posrednike kontrole te iluzornu neuinkovitost, tenju postignuu, rast intrinzinih

interesa i potragu za karijerom (Bandura, 1982).
Za razliku od prethodnih shvaanja regulacije ponaanja, Bandura je stavio naglasak na
pojedinca i njegovu percepciju stvarnosti, odnosno na kognitivne varijable koje igraju kljunu
ulogu u motivaciji i regulaciji. Iako su za razdoblje sedamdesetih godina prolog stoljea
ovakve ideje prilino divergirale od mainstream bihevioristike paradigme, u takvom pogledu
Bandura nije bio u potpunosti sam.
1.1.2. Teorija socijalnog uenja Juliana Rottera (1954)

Neto ranije Julian Rotter takoer je razvio motivacijsku teoriju koja u prvom planu
obuhvaa kognitivne varijable. Koncept lokusa kontrole izvorno je razvijen unutar teoretskog
okvira teorije socijalnog uenja Juliana Rottera. Rotter (1954) opisuje lokus kontrole kao
hipotetski konstrukt koji se odnosi na stupanj u kojem pojedinac vjeruje da je pojavljivanje
potkrepljenja kontigentno vezano uz njegovo vlastito ponaanje. imbenici vezani uz
oekivanje potkrepljenja nazivaju se eksternom (vanjskom) i internom (unutarnjom)
kontrolom. Ukratko, unutarnji lokus kontrole upuuje na percepciju u kojoj se na pozitivne
ili negativne dogaaje gleda kao na poslijedicu vlastitog djelovanja i poradi toga se nalaze
pod osobnom kontrolom. Naprotiv, vanjski se lokus kontrole odnosi na percepciju u kojoj se
pozitivne ili negativne dogaaje ne povezuje s vlastitim ponaanjem u odreenim situacijama
te su poradi toga izvan osobnog utjecaja. Openito gledano, o lokusu kontrole moe se
razmiljati kao o ponaanju u funkciji oekivanja i potkrepljenja u odreenoj situaciji.
Rotter (1954) je, prouavajui pojedince u terapiji, primijetio kako (1) razliiti ljudi u
istovjetnim uvjetima uenja, naue razliite stvari; (2) neki ljudi odgovaraju predvidivo na
potkrepljenje, drugi manje, dok neki posve nepredvidivo; (3) neki ljudi uoavaju jaku i
izravnu vezu izmeu svojih ponaanja i nagrada koje primaju.
1.1.3. Nauena bespomonost Martina Seligmana (1967)

S pitanjem uoavanja veze izmeu ponaanja i potkrepljenja posebice se pozabavio jedan
autor koji je svoju karijeru zapoeo kao izraziti biheviorist, uvodei postupno u svoju teoriju
sve vie kognitivnih varijabli.
Martin Seligman je, provodei eksperimente nalik klasinim Pavlovljevim ispitivanjima
uvjetovanja podraaja i reakcije, sluajno uoio pojavu kako se kod pasa javlja rezignacija,
apatija i potpuno odustajanje od ikakvog pokuaja izbjegavanja, ukoliko nisu u mogunosti
izbjei okove koje im zadaje istraiva (Seligman i Maier, 1967). Ovaj je uinak Seligman
Daniel Juri 6
nazvao nauena bespomonost, a nakon to je uinak bihevioristikom metodologijom

eksperimentalno potvrdio na takorima (Seligman i Beagley, 1975) te naposlijetku i na
ljudima (Miller i Seligman, 1975), odvaio se u tumaenje uvesti kognitivnu komponentu,
sugeriravi da neizbjenost i nerijeivost situacije stvaraju oekivanja kako je odgovor na
podraaj neovisan o potkrepljenju (Maier i Seligman, 1976). S obzirom na openitost koju je
zamijetio kod ovog procesa zakljuio je kako bi nauena bespomonost mogla biti inducirana
osobina linosti (Hiroto i Seligman, 1975).
Seligman je kasnije revidirao hipotezu nauene bespomonosti (Abramson i sur, 1978).
Naime, smatralo se kako stara hipoteza, kada se primjeni na nauenu bespomonost kod ljudi,
ima dva glavna problema: (a) ne razlikuje izmeu sluajeva u kojima ishodi nisu podloni
kontroli svim ljudima i u kojima nisu podloni kontroli samo nekim ljudima (univerzalna
nasuprot osobnoj bespomonosti) i (b) ne objanjava kada je bespomonost openita, a kada
specifina ili kada je kronina, a kada akutna. Abramson i sur. (1978) pretpostavili su kako
reformulacija koja se zasniva na reviziji teorije atribucije rjeava ove nedostatke. Prema
reformulaciji, jednom kada ljudi percipiraju nekontigentnost, svoju bespomonost atribuiraju
uzroku. Ovaj uzrok moe biti (1) stabilan ili nestabilan, (2) globalan ili specifian i (3) interni
ili eksterni. Odabrana atribucija utjee na oekivanja o tome hoe li budua bespomonost biti
kronina ili akutna, iroka ili uska i hoe li bespomonost naruiti samopotovanje ili nee.
Na taj nain Seligman je svoju teoriju doveo u usku vezu i gotovo je izjednaio s
atribucijskom teorijom Bernarda Weinera (1974; 1986) o kojoj e biti rije neto kasnije.
Ipak, Seligman se kasnije prvenstveno orijentirao na prouavanje etiologije depresije putem
konstrukta nauene bespomonosti. Tako je u kasnijim istraivanjima pokazao vezu izmeu
depresije i atribucijskog stila, budui da depresivni ispitanici u usporedbi s nedepresivnima
atribuiraju loe ishode internim, stabilnim i globalnim uzrocima, a dobre ishode eksternim i
nestabilnim uzrocima (Seligman i sur, 1979). Takoer, longitudinalne studije pokazuju kako
se, iz razvojne perspektive, nauena bespomonost kod djece stjee istovjetnim atribucijskim
obrascem koji vodi depresiji i niskom postignuu (Nolen-Hoeksema i sur, 1986).
1.1.4. Teorija cilja Edwina A. Lockea (1968)

Osnovna pretpostavka teorije cilja (Goal Setting Theory), koju je postavio Edwin A.
Locke (1968) i proirio s Gary Lathamom (Locke i Latham, 1990), jeste kako postavljanje
jasnih, dobro razraenih i dostinih ciljeva djeluje motivativno te se njima ostvaruje i
poveana uinkovitost. Pojedinac sam sebi postavlja neki cilj te se ponaa kongruentno kako
bi ga i postigao. Rezultat ponaanja pojedinac procijenjuje prema postavljenom kriteriju i
Daniel Juri 7
svojim vrijednostima. Ako pojedinac nije zadovoljan diskrepancom izmeu postavljenog i

postignutog, on e postaviti novi cilj.
U okviru istraivanja vezanih uz teoriju cilja, veina je posveena upravo utrivanju
karakteristika ciljeva koji vode poveanoj motivaciji i boljoj izvedbi u akademskom,
poslovnom i sportskom kontekstu. Locke, i cijeli niz drugih istraivaa, utvrdili su tako neke
znaajne karakteristike ciljeva koje emo ovdje nastojati ukratko saeti.
Specifini ali teki standardi ciljeva rezultiraju u boljoj izvedbi (Locke i Bryan, 1966).
Ipak, teina mora biti relativna uz prikladnu individualnu razinu. esto je uiteljeva
percepcija teine u diskrepanci s uenikovom. Cilj mora biti specifian kako bi aspiracije bile
jasne i razumljive, opaljive i procjenjive. Ako se izvedba fokusira na specifian cilj u
bihevioralnim terminima, vie se ulae u zadatak (Harackiewicz i sur, 1985). Ciljevi moraju
biti zahtjevni i izazovni, no ne smije ih se smatrati nemoguima (Locke, 1966). Pojedinci
takoer tee veem naporu kako bi poboljali zadatak kada u grupi postoji norma visokog
postignua (Locke, 1968).
Postavljanje ciljeva usmjerava panju. to su ciljevi vie specifini i konkretni, vei je
stupanj kontrole koju pojedinac ima nad njima (Locke i sur, 1981). Ovo posebice dolazi do
izraaja u natjecateljskom kontekstu kada je pobjeda postavljena kao cilj nasuprot
konkretnom zadatku kojeg je potrebno obaviti. Ciljeve je nuno upariti s povratnom
informacijom. Samo poznavanje rezultata uspjenosti postignua cilja nije toliko uinkovito
kao to je istovremena primjena konkretnih, specifinih ciljeva i povratne informacije.
Locke (1991) je, na temelju pregleda postojee literature o teoriji ciljeva, zakljuio kako je
injenica da postavljanje ciljeva poboljava izvedbu zadatka jedan je od najbolje utvrenih
nalaza u menadmentu i psihologiji. Ipak, kako bi postavljanje ciljeva bilo uinkovito,
potrebno je zadovoljiti sljedee uvjete: (1) Potrebno je mjeriti osobne i stvarne ciljeve. Teorija
cilja pretpostavlja kako dodijeljeni ciljevi utjeu na izvedbu preko utjecaja na osobne ciljeve.
Potrebno je, stoga, poznavati intrinzine ciljeve pojedinca. (2) Specifini ciljevi moraju biti
teki. Specifini ciljevi koji su lagani vode ustvari do niih razina izvedbe. (3) Potrebno je
osigurati se kako su pojedinici uistinu predani postizanju cilja. (4) Potrebno je mjeriti
samoefikasnost, ne subjektivnu teinu ili trud. Samoefikasnost predstavlja pouzdanje kako e
pojedinac moi izvriti zadani slijed dogaaja. Ukratko reeno, cilj mora biti jasan, mjerljiv,
izazovan, realistian, vrijedan truda i mora imati krajnji rok izvedbe (Locke, 1991).
Daniel Juri 8
1.1.5. Teorija oekivanja Victora H. Vrooma (1964)

Teorija oekivanja Victora H. Vrooma (1964) nastala je u okrilju istraivanja motivacije
u managementu. Vroomova teorija pretpostavlja kako ponaanje rezultira iz svjesnih izbora
izmeu alternativa iji je cilj maksimalizirati uitak, a minimalizirati neugodu. Vroom je
sugerirao kako odnos izmeu ciljeva nije toliko jednostavan kao to ga je zamiljao Locke
(1968).
Teorija oekivanja tvrdi kako pojedinci imaju razliit set ciljeva i mogu biti motivirani
ako vjeruju: (a) da postoji pozitivna korelacija izmeu truda i izvedbe; (b) kako e zahtjevana
izvedba dovesti do eljenog cilja; (c) nagrada e zadovoljiti vanu potrebu; a (d) potreba je
dovoljno jaka da uini trud smislenim.
Vroomov (1964) VIE model motivacije poiva na tri uvjerenja koje pojedinac moe
stvoriti o: (1) Vrijednosti (Valence), odnosno emotivnom znaaju cilja; (2) Oekivanju
(Expectancy) o mogunosti izvoenja potrebnog zadatka, odnosno subjektivno procijenjenoj
vjerojatnosti kako e odreeni trud ili ponaanje dovesti do eljenog ishoda i (3)
Instrumentalnosti (Instrumentality), koja se odnosi na percepciju povezanosti izvedbe i cilja,
tj. hoe li izvedba uistinu dovesti do cilja.
Vroom (1964) je sugerirao kako su ova tri uvjerenja u psiholokoj interakciji tvorei
motivacijsku silu koja u konanici potie ponaanje. Izrazio je uvjerenje kako se ta sila moe i
matematiki izraziti:
k
F = EC (Vc I c )
c =1
EC globalno oekivanje o mogunosti postizanja cilja

Vc vrijednost pojedinog specifinog cilja
Ic instrumentalnost pojedinog specifinog cilja
C globalni cilj
c specifini cilj
k broj definiranih specifinih ciljeva koji se moraju ostvariti kako bi se dostigao globalni cilj
Drugim rijeima, potrebno je najprije utvrditi globalni cilj koji se tei postii. Nakon toga,
potrebno je utvrditi niz specifinih ciljeva koji su nuni kako bi se postigao globalni cilj.
Zatim se za svaki od podciljeva utvruje vrijednost i instrumentalnost. Vrijednost cilja
izraava se na skali od -1 (izrazito nepoeljan cilj) preko 0 (cilj uope ne zanima pojedinca)
do 1 (izrazito poeljan cilj), a instrumentalnost poprima vrijednosti od 0 (ne postoji
Daniel Juri 9
povezanost izmeu cilja i izvedbe) do 1 (postoji apsolutna povezanost izmeu cilja i izvedbe).
Zbroj umnoaka vrijednosti i instrumentalnosti pojedinih podciljeva u konanici se mnoi s
globalnim oekivanjem o mogunosti postizanja cilja koje moe poprimiti vrijednosti od 0
(cilj je nemogue ostvariti) do 1 (postoji potpuno pouzdanje kako e se cilj ostvariti), a
predstavlja percipiranu vjerojatnost postizanja cilja. U konanici dobiva se izraz kojim se
procijenjuje motivacijska sila koja e odrediti trud kojim e pojedinac pristupiti zadatku.
U veini sluajeva motivacijska se sila uspjenije koristila u istraivanjima kako bi se
procijenila relativna privlanost pojedinih globalnih ili specifinih ciljeva. Ipak, brojna
istraivanja, posebice ona saeta u meta-analizi koju je provela Van Eerde (1996), ukazuju na
to kako ne postoji dosljedna potpora primjeni ove matematike formule ili jednostruka
interpretacija oko ukljuivanja pojedinih motivacijskih elemenata u jednadbu. U najmanju
ruku, ovakva formula daje vrlo kratkorona i specifina motivacijska predvianja.
1.1.6. Atribucijska teorija Bernarda Weinera (1974)

Atribucijske teorije bave se nainom na koji pojedinci interpretiraju dogaaje i u kakvim
je to odnosima s njihovim razmiljanjem i ponaanjem. Teorije atribucije pretpostavljaju kako
e ljudi nastojati odrediti zato rade to to rade. Osoba koja nastoji shvatiti zato je neka druga
osoba neto uinila moe pripisati jedan ili vie uzroka odreenom ponaanju. Atribucijske
teorije u kontekstu psihologije motivacije prvenstveno razmatraju tumaenje uzroka dogaaja
ili situacije koji proizlaze iz vlastitog ponaanja pojedinca.
Heider (1958) je razmatrao ono to on naziva naivnom ili zdravorazumskom
psihologijom. Prema njegovom vienju, ljudi su kao naivni znanstvenici, oni nastoje
razumjeti ponaanje drugih ljudi sklapajui informacije dok ne dou do razumnog objanjenja
ili uzroka ponaanja. Heider (1958) je, stoga, prvi predloio psiholoku teoriju atribucije
iznijevi koncept percipiranog lokusa kauzalnosti koji se odnosi na percepciju o tome je li
odreeno ponaanje dispozicijski (interno) ili situacijski (eksterno) determinirano. Njegova su
etiri klasina atribucijska objanjenja uspjene ili neuspjene izvedbe zadatka jo uvijek
najee prisutna u empirijskim istraivanjima. Prema Heideru (1958) pojedinac uspjeh ili
neuspjeh na zadatku moe pripisati (1) sposobnosti, (2) trudu, (3) srei ili (4) teini zadatka.
Bernard Weiner (1974; 1986) razvio je teoretski okvir koji je postao jedna od glavnih
istraivakih paradigmi socijalne psihologije. Weiner je od Heidera preuzeo osnovnu
atribucijsku dimenziju, onu vezanu uz (1) lokus uzroka. Osoba tako moe izvesti dvije vrste
atribucija: (a) internu atribuciju, odnosno zakljuak kako se osoba ponaa na odreeni nain
poradi njezinih stavova, karaktera ili osobnosti; ili (b) eksternu atribuciju, odnosno zakljuak
Daniel Juri 10
kako se osoba ponaa na odreeni nain radi situacije u kojoj se nalazi. Weiner je proirio
tumaenje dimenzija dodavi (2) globalnost i (3) stabilnost atribucije.
Iako veina empirijskih istraivanja podupire Weinerovu trodimenzionalnu atribucijsku
teoriju, Wimer i Kelley (1982) pokazali su u svojem istraivanju kako pojedinci mogu
koristiti dodatne atribucijske dimenzije, pronaavi pet relevantnih faktora: (1) internalnost,
(2) stabilnost, (3) dobro-loe, (4) jednostavno-sloeno i (5) motivaciju.
Atribucijska teorija takoer se koristi kako bi se objasnile razlike u motivaciji izmeu
pojedinaca s niskim i s visokim postignuem. Prema Weineru (1974), osobe s visokim
postignuem radije e pristupati zadatku koji je povezan s uspjehom nego ga izbjegavati,
budui da vjeruju u uspjeh jer se pouzdaju u svoje visoke sposobnosti i trud. U sluaju
neuspjeha ishod e se pripisati looj srei ili nekvalitetnom ispitu i u tom sluaju to nije
njihova krivnja. Na taj nain neuspjeh ne utjee na njihovo samopotovanje, no uspjeh gradi
ponos i samopouzdanje. S druge strane, pojedinci niskog postignua izbjegavaju zadatke
vezane uz uspjeh budui da sumnjaju u svoje mogunosti i/ili pretpostavljaju kako je uspjeh
vezan uz sreu, neku drugu osobu ili uz neke initelje izvan njihove kontrole. Na taj nain,
ak i ukoliko doive uspjeh, on pojedincu s niskim postignuem ne predstavlja toliku nagradu
budui da se ne osjea odgovorna za njega i poradi toga joj ne raste ponos i samopouzdanje.
1.1.7. Teorija samoodreenja Decija i Ryana (1985)

Tijekom ranih sedamdesetih godina, dok je teorija operantnog ponaanja bila jo relativno
vrlo jaka, nekolicina istraivaa poela je istraivati koncept intrinzine motivacije. Tada je
posebice znaajno bilo istraivanje koje je proveo Deci (1975), u kojem je pokazao kako
vanjske nagrade facilitiraju stjecanje vanjske percepcije lokusa uzronosti. Deci (1975) je
takoer pretpostavio kako se intrinzino motivirana ponaanja nalaze u osnovi potrebe
pojedinca da se osjea kompetentnim i samoodreenim. Tijekom vremena, Deci i Ryan
(1985) razvili su teoriju samoodreenja (Self-Determination Theory SDT) kako bi
rastumaili kontinuum samoregulacije motivacije koji se kree od amotivacije, preko
razliitih stupnjeva ekstrinzine motivacije te u konanici vodi do intrinzine motivacije.
Postoji niz pretpostavki vezanih uz ovu teoriju, od kojih je osnovna kako ljudi preferiraju
kontrolu u motivaciji, to je posebice izraeno kod pojave intrinzine motivacije (Deci i
Ryan, 1985). Nadalje, Ryan i Deci (2000) naglaavaju kako ljudska bia mogu biti (a)
proaktivna i ukljuena, ili alternativno, (b) pasivna i otuena, veinom u funkciji socijalnih
uvjeta u kojima se razvijaju i funkcioniraju. U skladu s tim, istraivanja koja su voena
teorijom samoodreenja fokusirana su na drutvene kontekstualne uvjete koji facilitiraju
Daniel Juri 11
prirodan proces samomotivacije i zdravog psiholokog razvoja. Specifino, prouavani su

imbenici koji unaprijeuju ili potkopavaju intrinzinu motivaciju, samoregulaciju i opu
dobrobit (Ryan i Deci, 2000).
Ryan i Deci (2000) takoer uvode poveznicu s klasinim teorijama potreba, integrirajui
u svoju teoriju samoodreenja tri osnovne psiholoke potrebe za koje smatraju kako se
dosljedno pojavljuju u istraivanjima. Te su osnovne potrebe: (1) potreba za kompetencijom,
(2) autonomijom i (3) drutvenom povezanosti, koje, kada su zadovoljene, vode do
samomotivacije i mentalnog zdravlja, a kada su zanemarene, vode do smanjene motivacije i
naruene ope dobrobiti (Ryan i Deci, 2000).
Ryan i Deci (2000) takoer naglaavaju kako vjerojatno niti jedan fenomen ne izraava u
tolikoj mjeri pozitivni potencijal ljudske prirode kao to je to intrinzina motivacija, koju
smatraju nasljeenom tendencijom traenja novosti i izazova kako bi se proirili vlastiti
kapaciteti istraivanja i uenja. Naime, razvojni psiholozi pokazuju kako su od vremena
roenja, djeca u svojem zdravom stanju, aktivna, radoznala, postavljaju pitanja i razigrana ak
u izostanku bilo kakve specifine nagrade (Harter, 1978). Konstrukt intrinzine motivacije
opisuje upravo ovakvu prirodnu inklinaciju prema asimilaciji, ovladavanju, spontanom
interesu i istraivanju koji su toliko bitni za kognitivni i drutveni razvoj i koji predstavljaju
osnovni izvor ugode i vitalnosti tijekom cijelog ivota (Csiksentmihalyi i Rathunde, 1993).
Teorija kognitivne evaluacije (Cognitive Evaluation Theory CET) koju su Ryan i Deci
(1985) predstavili, podteorija je unutar teorije samoodreenja kojom nastoje odrediti
imbenike koji objanjavaju varijabilitet u intrinzinoj motivaciji. CET je uokviren terminima
drutvenih i okolinskih imbenika koji facilitiraju ili potkopavaju intrinzinu motivaciju,
koristei jezik koji odraava pretpostavku kako e intrinzina motivacija, budui da je
inherentna, katalizirati svoj izriaj kada se pojedinci nau u raznovrsnim uvjetima koji je
mijenjaju. CET naglaava kako osjeaj kompetencije nee poveati intrinzinu motivaciju
ukoliko nije popraen osjeajima autonomije, odnosno u atribucijskim terminima, interno
percipiranim lokusom kauzalnosti (Deci i Ryan, 2000). Bitno je napomenuti kako e pojedinci
biti intrinzino motivirani samo za aktivnosti prema kojima imaju intrinzini interes, dakle
aktivnosti koje imaju prizvuk novosti, izazova ili estetsku vrijednost. Za aktivnosti koje
nemaju takva obiljeja CET teorija ne vrijedi jer se takve aktivnosti ve u poetku ne
percipiraju intrinzino motivirajuima (Ryan i Deci, 2000). Termin ekstrinzina motivacija
odnosi se na izvedbu aktivnosti kako bi se postigao neki nezavisni cilj i time stoji u
suprotnosti intrinzinoj motivaciji, koja se odnosi na izvravanje aktivnosti poradi
inherentnog zadovoljstva koje se nalazi u samoj nagradi (Deci i Ryan, 2000).
Daniel Juri 12
Unutar SDT Deci i Ryan (1985) uveli su i drugu podteoriju koju su nazvali teorijom
organizmike integracije (Organismic Integration Theory - OIT) kako bi detaljnije
razlikovali oblike ekstrinzine motivacije i kontekstualne imbenike koji promoviraju ili
naruavaju internalizaciju i integraciju regulacije ovih ponaanja.
Prema OIT (Deci i Ryan, 2000), na krajnjem lijevom kraju samodeterminacijskog
kontinuuma nalazi se: (1) amotivacija, stanje u kojem izostaje bilo kakva volja za
djelovanjem, odnosno ne postoji samoregulacija. Amotivacija proizlazi iz ne vrednovanja
aktivnosti, ne osjeanja kompetencije za izvravanjem (Bandura, 1986; prema Ryan i Deci,
2000) ili poradi ne oekivanja eljenog ishoda (Seligman, 1975; prema Ryan i Deci, 2000).
Ekstrinzino motivirano ponaanje nalazi se na kontinuumu izmeu amotivacije i intrinzine
motivacije.
Najmanje autonomno ekstrinzino motivirano ponaanje jeste (2) vanjski regulirana
motivacija. Takva ponaanja slue zadovoljavanju vanjskog zahtjeva ili kontigentnosti
nagraivanja. Pojedinci tipino iskuse vanjski regulirano ponaanje kao alijenizirano i njihovi
postupci imaju vanjski percipiran lokus uzronosti. Eksterna je regulacija vrsta motivacije na
koju su se usmjerili teoretiari operantnog uvjetovanja (na primjer, Skinner, 1953), a eksterna
je regulacija ta koja se tipino stavlja u suprotnost intrinzinoj motivaciji u ranim
istraivanjima. Druga vrsta ekstrinzino motivirane regulacije jeste (3) introjecirana
regulacija, koja ukljuuje prihvaanje vanjske regulacije, ali ne doivljavajui je pritom
svojom. To je relativno kontroliran oblik regulacije u kojem se ponaanje odvija s ciljem
izbjegavanja krivnje ili anksioznosti te kako bi se postigla ego poboljanja, kao to je ponos.
Klasini je oblik introjekcije ego orijentacija, pri emu se ljudi ponaaju motivirani eljom da
pokau vlastitu vrijednost (ili izbjegnu neuspjeh) kako bi odrali osjeaj vrijednosti. Iako
interno potaknuta, introjecirana ponaanja jo uvijek ukljuuju vanjski percipirani lokus
uzronosti i ne osjea ih se dijelom selfa. Vie autonoman, ili samodeterminirajui oblik
ekstrinzine motivacije jeste (4) regulacija kroz identifikaciju. Identifikacija odraava
svjesno vrednovanje bihevioralnog cilja ili regulacije, tako da se djelovanje prihvaa kao
osobno vano. U konanici, najvie autonoman oblik ekstrinzine motivacije jeste (5)
integrirana regulacija. Do integracije dolazi kada se identifikacijom regulacija u potpunosti
asimilira sa selfom, to znai da je regulacija u kongruenci s vlastitim vrijednostima i
potrebama. Tek se na drugom kraju kontinuuma samoodreenja nalazi (6) intrinzina
motivacija, za koju je karakteristian u potpunosti interni lokus uzronosti i intrinzina
regulacija motivacije.
Daniel Juri 13
1.1.8. Teorija tijeka Mihalya Csikszentmihalyia (1975)

Teorija tijeka (Flow theory) (Csikszentmihalyi, 1975) predvia kako e iskustvo
pojedinca biti znatno pozitivnije ako osoba percipira kako okruje sadri dovoljno visoke
prilike za djelovanje (ili izazove) koje su u skladu s osobnim kapacitetima, odnosno
vjetinama. Kada su i izazovi i vjetine visoki, osoba ne samo da uiva u trenutku, ve
takoer proiruje vlastite sposobnosti s vjerojatnou uenja novih vjetina, a ovakvo iskustvo
prati osjeaj opeg dobrog stanja, osjeaj ovladavanja situacijom te pojaano samopotovanje.
Ovakav proces poeljnog i optimalnog iskustva Csikszentmihalyi naziva tijekom. Koncept
tijeka obuhvaa potpunu apsorpciju i uivanje u aktivnosi pri emu se gubi svjesnost o sebi.
Kada pojedinci iskuse tijek, za njihovu se aktivnost tvrdi kako je autotelina, to znai kako
se smisao nalazi u samoj aktivnosti.
Iako se koncept tijeka u prvi tren doima vrlo maglovito, Larson i Csikszentmihalyi (1983)
razvili su metodologiju koja se zasniva na sustavnom samoopaanju, kako bi empirijski
potvrdili svoje ideje. Metoda uzorkovanja iskustva (Experience Sampling Method ESM),
istraivaka je procedura koja se sastoji od zahtjeva ispitanicima za nasumino i sustavno
samoizvjeivanje tijekom budnih sati normalnog tjedna. ESM pokriva informacije o
privatnom kao i o javnom aspektu ivota pojedinaca, osigurava podatke o bihevioralnim i
intrapsihikim aspektima dnevnih aktivnosti i dolazi se do izvjetaja o iskustvima pojedinaca
u trenutku dogaanja, na taj nain minimalizirajui uinke oslanjanja na pamenje i
rekonstrukciju podataka. Csikszentmihalyi i Larson (1987) takoer su demonstrirali visoku
dugoronu i kratkoronu pouzdanost i prediktivnost ESM-a, ustvrujui visoku korelaciju s
razliitim mjerama dobivenim ESM pristupom te s fiziolokim mjerama, psiholokim
testovima i bihevioralnim indeksima.
Csikszentmihalyi i Csikszentmihalyi (1988) u razliitim su kulturama prikazali kontekst i
okolnosti u kojima se zamjeuje tijek, ukljuujui Japan, Koreju, Australiju i Italiju i opisuju
pozitivne uinke tijeka. Autori se takoer reflektiraju na koncept tijeka tumaei ga modernim
socijalnim strukturama, povijesnim fenomenima i evolucijskom biokulturalnom selekcijom. I
upitnik tijeka i ESM ukazuju na injenicu kako je tijek openito optimalno stanje. To je
iskustvo koje kao fenomenoloku stvarnost prepoznaju ljudi svih dobi, oba spola, raznovrsnih
socioekonomskih statusa, vrlo razliitih kultura te ga svi smatraju pozitivnim stanjem svijesti.
Budui da dokazi sugeriraju kako postoje velike individualne razlike u kvantiteti i intenzitetu
tijeka kojeg doivljavaju razliite osobe, dolazi se do potpore tvrdnji kako je tijek bitno vezan
uz dinamiku kulturalne evolucije i na mikro i na makro razini. (Csikszentmihalyi i
Csikszentmihalyi, 1988).
Daniel Juri 14
Zainteresirani za intrinzinu motivaciju, koja proizlazi iz osjeaja zadovoljstva ili tijeka do

kojeg dolazi prilikom potpunog ukljuenja u aktivnost, Csikszentmihalyi i Rathunde (1993)
zagovaraju primjenu ESM-a i bave se pitanjem kakva iskustva bi okolina (posebice obitelj)
trebala pruiti djeci kako bi razvila sloene i svjesne motivacijske sustave koji e dovesti do
potpunog ukljuenja u aktivnost.
Zanimljivo je napomenuti kako su Csikszentmihalyi i LaFevre (1989) pokazali da na sve
mjere kvaliteta iskustva (osim oputanja i motivacije) vie djeluje tijek nego situacija rada ili
odmora. Nadalje, velika veina iskustva tijeka dogaa se tijekom rada, a ne u odmoru.
Neovisno o kvaliteti iskustva, ispitanici su motiviraniji tijekom odmora nego tijekom rada. No
ispitanici motivirani tijekom navodili su vie pozitivnih iskustva u radu nego ispitanici u
apatiji.
1.1.9. Osvrt na teorije samoregulirajue motivacije

Kako smo ve naglasili ranije, svim je teorijama samoregulirajue motivacije zajednika
ideja pojedinca koji proaktivno utjee na svoju okolinu, kontrolirajui vlastita psihika i
ponaajna obiljeja te obiljeja okoline. Kako bi lake iskazali sredinje ideje koje se javljaju
u pojedinim motivacijskim teorijama i njihovo preklapanje, na Shematskom prikazu 2
nastojali smo saeti osnovne koncepcije prikazanih teorija. Razvidno je kako je u ovim
teorijama osim kontrole, vrlo dominantna i kognitivna varijabla oekivanja, koju u
motivacijske teorije uvodi Vroom (1964).
Shematski prikaz 2: Sredinji koncepti pojedinih motivacijskih teorija prikazanih u uvodu

plje sti
aa ost
nja
caj
a
o
i
je
/
mo inzin
pro ucijsk
pot gentn
i
kon pcija
eks zina
nja
cija
ost
pon naln
ost
utje
van
ola
i
latn
ces
on
tiva
kre
uzr s
ce
eki
mo
cio
ntr
in
u
ti
tr
ib
Lok
Per
Intr
Dje
A tr
O
Ko
Ra
Cil
Sa
Bandura (1991) 9 9 9 9
Rotter (1954) 9 9 9 9
Seligman (1967) 9 9 9 9 9
Locke (1968) 9 9 9 9
Vroom (1964) 9 9 9 9 9 9
Weiner (1974) 9 9 9 9 9
Deci i Ryan (1985) 9 9 9 9 9 9
Csikszentmihalyi (1975) 9 9 9 9
Osim poveznica koje pojedine teorije dijele koristei sline ili istovjetne koncepte, ini se
potrebnim navesti i istraivanja koja se bave povezivanjem teorijskih konstrukata razliitih
teorija i utvrivanjem njihovog meuodnosa.
Daniel Juri 15
Peterson i Stunkard (1992) ukazuju na razlike izmeu sljedea tri vida osobne kontrole:
samouinkovitosti, lokusa kontrola i atribucijskih stilova. Iako su konstrukti eksplicitno
kognitivne prirode i svaki je vezan uz dobro nasuprot loem funkcioniranju (posebice s
obzirom na ivotnost ili pasivnost kojima se pojedinac susree sa zahtjevima svijeta),
Peterson i Stunkard (1992) smatraju kako oni nisu meusobno zamjenjivi. Svaki je konstrukt
definiran unutar eksplicitne teorije, a same se teorije razlikuju s obzirom na determinante
djelovanja i emocija. Lokus kontrole odnosi se na generalizirana oekivanja o izvoru nagrade
ili kazne u svijetu, samoefikasnost se odnosi na uvjerenja koja nam govore moe li se
odreeno ponaanje ostvariti, a atribucijski stil na uobiajene naine tumaenja uzroka
dogaaja. Svaki od ovih srodnih koncepata takoer postoji na razliitoj razini apstrakcije i
openitosti te predvia drugaije aspekte ponaanja. Rotter (1992) pak u komentaru na lanak
Petersona i Stunkarda (1992) naglaava kako je izvorna zamisao lokusa kontrole moda
najblia sociolokom konceptu alijenacije, a ukljuuje pasivnost, zavisnost, impulzivnost i
nauenu bespomonost. Tehnike rjeavanja problema, planiranje, adaptacija, perzistencija,
vjeba i analiza situacije takoer su vezani uz lokus kontrole, dok lokus kontrole ima najjai
utjecaj u relativno novim ili nejasnim situacijama. Iz ovoga je takoer razvidno kako je
Rotterova (1992) ideja eksternog lokusa kontrole vrlo bliska koncepciji vanjski regulirane
motivacije Decija i Ryana (1985) i situacije s premalo izazova kod Csikszentmihalyia (1975).
Nadalje, ini se prikladnim ukazati kako je teorija tijeka (Csikszentmihalyi, 1975) kao i
teorija samoodreenja, poela s fokusom na intrinzinu motivaciju. Prema Csikszentmihalyiu
(1975), pojedinci e iskusiti tijek kada su zahtjevi okoline u skladu s vlastitim kapacitetima.
Tako je, kao i Deci (1975), sugerirao da intrinzino motivirano ponaanje zahtjeva optimalni
izazov. Previe izazova s obzirom na vjetine pojedinca vodi anksioznosti i naputanju
aktivnosti, dok premalo izazova vodi dosadi i alijenaciji. Ovo je oito, tumaenje pojave
alijenacije alternativno tumaenjima koja susreemo kod Rottera (1992) i Decija i Ryana
(1985).
Ipak, budui da su se teorije ciljeva i socio-kognitivni pristup meusobno najvie
razlikovali, istraivae je u najveoj mjeri zanimao odnos izmeu ciljeva i koncepata
samouinkovitosti, intrinzine i ekstrinzine motivacije te ostalih obiljeja socio-kognitivnih
teorija. Tako je pokazano da su uinkoviti ciljevi takoer povezani s visokom
samouinkovitosti za postizanje ciljeva (Dimitrova, 1970). Ravnotea izmeu ova dva
imbenika ustvari proiruju raspon mogunosti postavljanja ciljeva. Nadalje, ciljevi koji su
postavljeni prema ovladavanju vode veem postignuu, nasuprot ciljevima socijalne
usporedbe (Duda, 1989). Socijalna usporedba postignua u zadatku takoer smanjuje i interes
Daniel Juri 16
prema zadatku (Harackiewicz i sur, 1987). Kada je pojedinac visoko intrinzino motiviran za
izvoenje zadatka, nametanje vanjskih ciljeva uzrokovat e pad motivacije i samoizvedbe
(Mossholder, 1980). Naprotiv, ako je intrinzina motivacija niska, nametnuti ciljevi, posebice
ako ih pojedinac prihvati, poveavaju interes prema zadatku.
Takoer, zanimljiv je odnos blizine cilja i samoregulacije. Naime, bliski, kratkoroni
ciljevi postiu se bre i rezultiraju viom motivacijom i boljom samoregulacijom nego
vremenski udaljeniji, dugoroni ciljevi (Bandura, 1997; Boekaerts i sur, 2000; Locke i
Latham, 1990). Pojedinci koji rade prema udaljenijim ciljevima mogu ih podijeliti na manje
kratkoronije ciljeve. Blii ciljevi poveavaju samoefikasnost zato to omoguuju jasnu i
estu samoevaluaciju napretka. esto je teko procijeniti napredak u odnosu na udaljeni cilj.
Poradi toga, ciljevi koji nemaju odreen konani rok nemaju motivacijski uinak (Schunk,
1995). Isto tako, istraivai su pokazali kako samostalno postavljanje ciljeva vodi do vee
samoregulacije, vjerojatno zato to samostalno postavljeni ciljevi vode do veeg obvezivanja
prema cilju (Schunk, 1995). Ipak, ovaj bi se nalaz mogao interpretirati i u skladu s veim
stupnjem internalizacije prema Deciu i Ryanu (1985).
U konanici, veina samoregulacijskih teorija naglaava njihovu vrstu vezu s ciljevima.
Cilj reflektira pojedinevu svrhu i odnosi se na kvantitetu, kvalitetu, vrsnou ili izvedbu
(Locke i Latham, 1990). Postavljanje ciljeva ukljuuje uspostavljanje standarda ili objektive
kako bi posluila usmjeravanju neijeg djelovanja. Ciljevi su ukljueni u razliitim razinama
samoregulacije: priprema (postavljanje cilja i odluka o strategijama); kontrola izvedbe
(djelovanje usmjereno cilju i opaanje izvedbe); samoosvrt (evaluacija ciljeva i napretka te
prilagoavanje strategija kako bi se osigurao uspjeh (Zimmerman, 1998).
Ovakvo nastojanje povezivanja teorija cilja s konceptima samoregulacije,
samouinkovitosti, samopercepcije, samopotovanja i ostalih elemenata self sustava te
intrinzine i ekstrinzine motivacije, najvie se oituje u teorijama ciljne orijentacije. Ove se
teorije prvenstveno bave motivacijom u akademskom kontekstu, tako da uz uobiajenu
motivacijsku samoregulaciju, ukljuuju i regulaciju ponaanja primjenom raznovrsnih
kognitivnih strategija pri ovladavanju zadatkom. Budui da ove teorije u veini sluajeva
uspjeno integriraju do sada navedene ideje i koncepcije, njihov emo teorijski okvir veinom
koristiti kao teorijski okvir u ovome radu i stoga emo ih u narednom poglavlju posebno
istaknuti i prikazati.
Daniel Juri 17
1.2. Teorije ciljne orijentacije

Kako se uobiajeno navodi u veini teorija koje u svojim modelima obuhvaaju ciljeve,
cilj ustvari predstavlja sadraj motivacije. Nastojat emo, stoga, najprije ponuditi definiciju
pristupa ciljne orijentacije u kojoj je razvidna uloga ove perspektive u psihologiji motivacije.
ini se razlonim ustvrditi kako su ciljne orijentacije raznovrsne adaptacijske strategije,
koje obuhvaaju kognitivnu, afektivnu i motivacijsku samoregulacijsku domenu, a pojedinac,
na temelju svojeg prijanjeg iskustva, odabire pojedinu strategiju koju smatra prikladnim
odgovorom na izazove koje postavlja situacija ili zadatak.
Meu prvim autorima teorija ciljnih orijentacija javljaju se Nicholls (1984) i Dweck
(1986), koji su prikazali teorije koje razlikuju ciljne orijentacije s obzirom na kontrast u
prikazivanju kompetencije nasuprot razvoju kompetencije. Nicholls (1984) ove orijentacije
naziva preokupacija egom nasuprot preokupaciji zadatkom, a Dweck (1986) za iste
orijentacije nudi nazive ciljevi izvedbe i ciljevi uenja. Nicholls (1984) je okarakterizirao
preokupaciju egom kao eksterni, samoevaluativni fokus u kojem pojedinac tei
demonstriranju visoke razine sposobnosti, posebice u usporedbi s drugima, dok su pojedinci
preokupirani zadatkom manje zabrinuti samoevaluacijom i socijalnom komparacijom te tee
poveanju razine ovladavanja zadatkom i kompetencije. Dweck (1986) je dodala kako ciljevi
izvedbe ukljuuju kontinuirano provjeravanje vlastite sposobnosti, posebice u usporedbi s
drugima, dok ciljevi uenja stvaraju prilike uenja neeg novog. Na taj nain, preokupacija
egom, odnosno, orijentacija ciljevima izvedbe obuhvaa pokuaje postizanja pozitivnih, a
izbjegavanje negativnih prosudbi o vlastitim sposobnostima, dok preokupacija zadatkom,
odnosno ciljevi uenja, obuhvaaju poveanje sposobnosti i proirivanje osobne
kompetencije.
Dweck (1999) sugerira kako su pojedinci, kada se usmjere na ciljeve izvedbe, ponosni na
svoje lagano postignue, temelje svoje samopotovanje na stupnju u kojem su uspjeli svoju
kompetenciju demonstrirati drugima i tee bespomonosti kada su suoeni s moguim
neuspjehom. Dweck i Reppuci (1973) pokazali su kako pojedinci s ciljevima izvedbe krive
sebe, odnosno svoje sposobnosti, za neuspjeh. Nicholls (1984) je takoer sugerirao kako
ovakvi pojedinci ponekad koriste strategije samohendikepiranja kako bi, ako doive
neuspjeh, imali atribucijsku osnovu za spaavanje samopotovanja. Nasuprot tome, kada
pojedinci imaju ciljeve uenja, oni trae izazove, a samopotovanje dobivaju iz potpunog
ukljuivanja u aktivnost ili uporabom svojih vjetina kako bi postigli neto vrijedno. Oni
takoer pokazuju i tendenciju poboljanja vjetina kada su suoeni s moguim neuspjehom.
Daniel Juri 18
Carol Dweck (1985) operacionalizirala je ova dva ciljna pristupa kao prihvaanje neke od
implicitnih teorija sposobnosti: ukoliko uenik shvaa sposobnost kao nepromjenjivu
karakteristiku, njegova je samoutjecajnost niska i to e dovesti do ekstrinzine orijentacije.
Osnovni je cilj pri takvoj orijentaciji osiguranje pozitivnih ocjena iz okoline. Ukoliko uenik
shvaa sposobnosti kao promjenjive veliine, njegova je samoutjecajnost velika i ona dovodi
do intrinzine orijentacije. Osnovni cilj pri toj orijentaciji razvijanje je vlastite
kompetentnosti, dakle, uenje. Rezultati aktivnosti pod utjecajem jedne i druge orijentacije
ovisit e dalje o karakteristikama samoprocjena s kojima pojedinac ulazi u aktivnost.
Dweck (1985) nadalje raspravlja u terminima adaptivnih i neadaptivnih motivacijskih
obrazaca. Naime, ukoliko uz ekstrinzinu orijentaciju pojedinac ima visoku samouinkovitost,
ponaat e se prema adaptivnom obrascu, odnosno, traiti e zadatke koji predstavljaju
intelektualni izazov, a perzistencija u zadatku bit e velika, pa su rezultati aktivnosti pozitivni.
Ako uz ekstrinzinu orijentaciju pojedinac ima nisku samouinkovitost, doi e do
neadaptivnog obrasca ponaanja koji se oituje kao bespomonost i naputanje cilja i
aktivnosti. Za razliku od ekstrinzine, intrinzina orijentiranost na poveanje kompetentnosti
(dakle, uenje), dovest e do adaptivnog obrasca, tj. pozitivnih rezultata uenja bez obzira na
to ulazi li pojedinac u aktivnost s visokom ili niskom samouinkovitou. Dweck (1985) je
takoer sugerirala da, kada su djeca usmjerena prema ciljevima uenja, ukljuen je sustav
intrinzine motivacije aktiviranja, perzistencije i nagraivanja aktivnosti, dok ciljevi izvedbe
mogu u potpunosti potkopati intrinzinu motivaciju.
Iako je model adaptivnih/neadaptivnih motivacijskih obrazaca Carol Dweck (1984)
dobio znatnu empirijsku potporu u pojedinim elementima, udina-Obradovi (1991) pokazuje
kako nije opravdana temeljna pretpostavka modela da e niska samouinkovitost negativno
utjecati na kolsko postignue samo ukoliko je uenik ekstrinzino motiviran. udina-
Obradovi (1991) naglaava kako su visoke samoprocjene povezane s viim kolskim
postignuem, kao i svim oblicima intrinzine motivacije, bez obzira na vrstu uenikove
osnovne orijentiranosti prema uenju ili prema ocjenama. Rezultati istraivanja koje je
udina-Obradovi provela pokazuju kako na kolsko postignue relativno neovisno djeluju
inteligencija, intrinzina motivacija i visina samouinkovitosti.
Budui da su do sada navedeni modeli imali izraziti heuristiki znaaj, potrebno je
ukratko navesti znaajnije spoznaje koje su nam u okviru modela ciljne orijentacije pruila
empirijska istraivanja te neka proirenja osnovnih modela teorija ciljne orijentacije.
Daniel Juri 19
1.2.1. Odrednice orijentacija ovladavanja i postignua

Kada se radi na akademskim zadacima ili u drugim situacijama postignua, uenici s
orijentacijom na ovladavanje usmjereni su na poveanje razine vlastite sposobnosti,
ovladavanjem materijalom ili vjetinama, ili na temeljito razumijevanje informacija ili
vjetina. Openito, prethodna su istraivanja pokazala kako uenici koji iskazuju vei stupanj
orijentacije prema ovladavanju u veoj mjeri iskazuju adaptivne motivacijske i kognitivne
obrasce nego uenici koji ne prihvaaju ciljeve ovladavanja (Ames, 1992; Anderman i Maehr,
1994; Elliot i Harackiewicz, 1996; Pintrich, 2000; Urdan i Maehr, 1995). Situacije
ovladavanja vjerojatnije e dovesti do intrinzine motivacije, uitka i kontinuirane motivacije
za odreeno podruje (Maehr, 1976). Tako Ames i Archer (1988) izvjetavaju o visokoj
korelaciji izmeu orijentacije na ovladavanje u razredu i pozitivnog stava prema predmetu
(r=0,63). Butler (1987) je pronaao kako su situacije s usmjerenjem na zadatak povezane s
daljnjim interesom obavljanja dodatnih eksperimentalnih zadataka. Drugi su istraivai
pronali sline uinke (Benware i Deci, 1984; Grolnick i Ryan, 1987; Meece, i sur, 1988).
Iako i ciljevi izvedbe mogu potaknuti snane motivacijske uinke, ciljevi uenja posebice
su uinoviti u poboljanju samoefikasnosti i samoregulacije (Schunk, 1995). Razliiti su
istraivai predvidjeli kako e pogubni uinci ego i kompetitivnih situacija najvie utjecati na
ljude koji imaju nisku percepciju sposobnosti, no da e situacije ovladavanja imati najbolji
uinak upravo na takve pojedince. Na primjer, Nicholls (1989) je ustvrdio, Pojedinci s
visokim percipiranim sposobnostima slino e se ponaati, neovisno o ego ili ovladavajuoj
prirodi zadatka. Takvi e pojedinci uvijek birati zadatke koji im predstavljaju osobni izazov
(str. 109). Takoer je ustvrdio da kada je teina percipirana osrednjom, ego orijentacija
proizvodi slabiji uinak kod pojedinaca s niom percipiranom sposobnou i jednaku ili bolju
izvedbu kod pojedinaca s visokom percepcijom vlastitih sposobnosti (str. 127).
Uenici s izvedbom kao ciljnom orijentacijom, usredotoeni su na kompeticiju, postizanje
dobrih ocjena ili ekstrinzine nagrade, odnosno, openitije, na dokazivanje vlastite vrijednosti
sebi, kolegama, uiteljima i roditeljima. Uenici koji se orijentiraju izvedbi takoer pokazuju
manje adaptivne motivacijske i kognitivne obrasce, ukljuujui preferenciju prema manje
izazovnim zadacima, uporabu povrnih strategija procesiranja i odustajanje pri suoavanju s
potekoama (Ames, 1992; Anderman i Maehr, 1994; Elliot i Harackiewicz, 1996; Pintrich,
2000; Urdan i Maehr, 1995). Covington i Omelich (1984) ustvrdili su kako e sporo uei
pojedinci vie profitirati u strukturi orijentiranoj na zadatak od brzo ueih pojedinaca.
Daniel Juri 20
1.2.2. Utjecaj situacije kompeticije i socijalne komparacije

Kako bi u veoj mjeri razjasnili osobine neadaptivnog motivacijskog obrasca orijentacije
prema izvedbi, pojedini su se istraivai zanimali ulogom kompeticije i socijalne
komparacije kao mehanizama koji su osnovica ego preokupacije. Iako zapadno
individualistiko, posebice Ameriko, a u zadnje vrijeme sve vie i nae drutvo naglaava
kompeticiju kao poeljnu vrednotu, postoji dovoljno dovoljno dokaza kako je orijentacija
ovladavanju vie adaptivna nego orijentacija kompeticiji (Ames, 1992; Nicholls, 1989).
Istraivanja ciljne orijentacije pokazuju da studenti ine znatno adaptivnije atribucije u
individualnim uvjetima i prilikom orijentacije na ovladavanje nego u natjecateljskim uvjetima
(Ames, 1984; Ames i Archer, 1988; Elliot i Dweck, 1988). Takoer, Maehr i Stallings (1972)
pronali su da vanjska evaluacija ego-orijentirane prirode potkopava kontinuiranu motivaciju.
Dok veina istraivanja naglaava kako intrinzino motivirani pojedinci pokazuju
dispozicijsku tendenciju orijentacije spram ovladavanja zadatka, dok ekstrinzino motivirani
pojedinci pokazuju tendenciju orijentacije spram postignuu, Bergin (1995) nastoji okrenuti
smjer kauzalnosti. Naime, njegovo eksperimentalno istraivanje polazi od teze kako situacije
koje stvaraju orijentaciju na zadatak u stvari pogoduju razvijanju intrinzine motivacije
dubljim procesiranjem informacija i veom okupacijom zadatkom. Takoer, ne postojanje
vanjske evaluacije u takvim situacijama ne stvara mogunost eksterne nagrade, pa tako niti
ekstrinzine motivacije. Naprotiv, Bergin (1995) naglaava kako kompetitivna kolska
sredina upravo moe pogodovati razvoju ekstrinzine motivacije, posebice kod djece koja
imaju slabiju procjenu vlastite sposobnosti. Na taj nain uvelike se naglaava uloga uitelja
kao posrednika u stvaranju klime koja e pogodovati formiranju intrinzine motivacije kod
uenika. Bergin (1995) je u svom istraivanju pretpostavio kako e skupina orijentirana na
ovladavanje pokazati vei interes prema tekstu te vie uivati u uenju, koristiti vie
raznolikih strategija uenja, ali e pokazati i bolji stupanj konceptualnog pamenja. Takoer,
predvidjelo se kako e pogubni uinci ego i kompetitivnih situacija najvie utjecati na uenike
koji imaju nisku percepciju sposobnosti, no da e situacije ovladavanja imati najbolji uinak
upravo na takve pojedince. Rezultati daju potporu tvrdnji kako su situacije ovladavanja
gradivom vie adaptivne za uinkovito uenje nego to su to kompetitivne situacije te kako se
taj uinak najvie manifestira meu uenicima slabijih sposobnosti.
Daniel Juri 21
1.2.3. Uporaba kognitivnih, metakognitivnih strategija i kolsko postignue

Istraivanja pokazuju kako situacije ovladavanja vode poveanoj uporabi uinkovitih
strategija uenja i dubljeg procesiranja informacija. Primjerice, Ames i Archer (1988) pronali
su da su uenici koji vie primjenjuju razliite strategije uenja u uionici percipirani kao
orijentirani ovladavanju. Nolen (1988) je, analizirajui individualne razlike radije nego
situacijske razlike, pronaao da studenti koji su orijentirani zadatku navode veu primjenu
strategija dubljeg procesiranja informacija. Ovaj su nalaz potvrdili i Nolen i Haladyna (1990).
Graham i Golan (1991) pronali su na zadatku pamenja rijei da, kada zadatak zahtjeva samo
plitko procesiranje, pamenje je bilo podjednako slabo i u ego i u ovladavajuim uvjetima, no
kada je zadatak zahtjevao dublje procesiranje, djeca su u uvjetima orijentacije na zadatak
pokazala bolju izvedbu. Meece i sur. (1988) pronali su da su se uenici petog i estog razreda
koji su imali ciljeve ovladavanja vjerojatnije ukljuivali u kognitivno zahtjevne aktivnosti
uenja, dok su uenici koji su bili zabrinuti svojom sposobnou ili evaluacijom, pri emu
obje brige mogu biti prisutne u kompetitivnim situacijama, teili primjeni neuinkovitih
strategija uenja, kao to su prepisivanje ili pogaanje tonog odgovora. Vea je uporaba
povrinskog procesiranja openito povezana s loijim akademskim uspjehom (Rijavec i sur,
1999). Loiji uenici skloniji su uiti novo gradivo oslanjajui se uglavnom na njegovo
upamivanje, usmjeravajui se na sadraj za koji pretpostavljaju kako e biti ispitivan i ne
elaboriraju gradivo ve ga ponavljaju dok ne steknu osjeaj kako su ga upamtili.
Iako su brojni istraivai prouavali uinke ovladavanja nasuprot ego ili kompetitivnoj
orijentaciji, tek ih je nekolicina prouavala primjenom zadataka koji su nalik uenju u koli i s
mjerama izvedbe nalik kolskim testovima uz istovremeno opaanje sposobnosti ili percepcije
sposobnosti. Benware i Deci (1984) zatraili su od studenata da kod kue proue tekst kako bi
ga bili u mogunosti prenijeti jedni drugima (orijentacija na ovladavanje) ili da se pripreme za
test (mogua ego situacija, ovisna o tome kako uenici interpretiraju zadatak). Skupina
orijentirana na ovladavanje iskazala je vei interes prema tekstu, vie je uivala u uenju i
pokazala je na ispitu od 24 pitanja vee konceptualno uenje, no ne i vei stupanj pamenja
osnovnih injenica. Grolnick i Ryan (1987) pronali su da su uenici u uvjetu s najmanjim
stupnjem orijentacije na ovladavanje bili najmanje zainteresirani za uenje i doivjeli su
najveu deterioraciju u dosjeanju osnovnih injenica tijekom razdoblja od jednog tjedna, za
razliku od uenika u uvjetima s viim stupnjevima orijentacije na ovladavanje. U svojem
istraivanju studenata psihologije u dodiplomskoj nastavi, Covington i Omelich (1984) uveli
su situaciju ovladavanja pratei ideju uenja usmjerenog na ovladavanje Benjamina Blooma
pri emu su uenici mogli ponovno polagati test, a ocjenjivanje je dovedeno u vezu s
Daniel Juri 22
kriterijima. Uenici u situacijama ovladavanja pokazivali su bolju izvedbu na testovima, a

utjecaj na self-koncept sposobnosti bio je manji nego u ispitnim situacijama gdje je uspjeh na
testu doveden u vezu s normama. Meece i Holt (1993) ponovno su analizirali podatke uenika
petih i estih razreda (Meece i sur, 1988) te su ustanovili kako su uenici orijentirani na
ovladavanje postizali vee ocjene iz znanstvenih predmeta i izvjetavali o veem trudu
uitelja nego uenici koji su istovremeno orijentirani i na ovladavanje i na ego ouvanje ili
uenici koji nisu bili usmjereni niti prema jednom cilju.
Zanimljivo je kako udina-Obradovi (1993) utvruje kako u naim srednjim kolama
postoje tri osnovna adaptacijska obrasca, odnosno, kako to autorica naziva, putevi
uspjenosti, koje djeca primjenjuju. Jedan je stil dobre uenice koji sadri instrumentalnu
orijentaciju na zadatak, drugi je stil zainteresiranog djeaka koji sadri istu intrinzinu
orijentaciju, a trei je stil inteligentnog aka koji je podjednako karakteristian i za djeake i
za djevojice visokih sposobnosti. Potonji je kombinacija visokih sposobnosti, zastupljenosti
globalnog i analitikog stila, ambicioznosti i samopouzdanja, a kod djeaka i kreativnosti.
Najsigurniji je put dobre uenice, koja preko konformistike usmjerenosti na zadatak
udovoljava svakodnevnim kolskih zahtjevima. Stil zainteresiranog djeaka znatno je manje
prisutan, no do uspjeha vodi preko dubokog kognitivnog angamana. Stilom inteligentnog
aka uspjeh je osiguran, ne toliko poradi motivacijskih odrednica, koliko poradi visokih
sposobnosti uenika. U tom smislu jo su zanimljiviji rezultati istraivanja koje su proveli
Rijavec i sur. (1999) u kojemu je pokazano kako najveu usmjerenost na uenje i sklonost
dubokog procesiranja informacija imaju vrlodobri uenici koji se po toj svojoj orijentaciji
znaajno razlikuju od dobrih. Dobri uenici imaju najmanje izraeno ope uvjerenje o kontroli
i po tome se razlikuju od vrlo dobrih i odlinih. Rijavec i sur. (1999) takoer pokazuju kako je
uz vei kolski uspjeh vezana vea procjena samouinkovitosti i zalaganja. Ipak, bolji uenici
manje od loijih vjeruju kako je njihov uspjeh posljedica sposobnosti, a ni u veoj mjeri ne
vjeruju u povezanost uspjeha i zalaganja. Njihov je uspjeh u tom istraivanju vezan uz
izraeniji unutarnji lokus kontrole vezan uz kolski uspjeh i uenje.
1.2.4. Ostali pristupi ciljnim orijentacijama

Nedavne konceptualizacije teorije ciljnih orijentacija navode kako bi ciljeve izvedbe
trebalo razlikovati s obzirom na orijentacije pristupanja izvedbi i izbjegavanja izvedbe.
Uenici s orijentacijom pristupanja izvedbi izraavaju svoju zabrinutost vezanu uz dobru sliku
o sebi ili uz usporedbu s ostalim uenicima, nastojei postii bolju evaluaciju nego kolege ili
Daniel Juri 23
nastojei postii ekstrinzine nagrade i priznanja koja govore o visokoj sposobnosti (Elliot,
1999; Elliot i Harackiewicz, 1996; Pintrich, 2000).
Uenici s orijentacijom izbjegavanja izvedbe takoer su zabrinuti time kako e izgledati u
usporedbi s ostalima. Ovi se uenici, naprotiv, orijentiraju na izbjegavanje pokazivanja
nedostatka sposobnosti ili sprjeavanja samopercepcije ili percepcije ostalih koja bi im
poruivala kako nisu kompetentni s obzirom na neku specifinu vjetinu, temu ili podruje
bavljenja (Elliot, 1999; Elliot i Harackiewicz, 1996). Ova razlika bitna je zato to orijentacija
izbjegavanja izvedbe moe biti povezana s vie negativnim akademskim posljedicama, dok
pristupanje izvedbi moe biti manje problematino ili ak korisno u nekim situacijama.
Neto drugaija vrsta ciljne orijentacije nazvana je orijentacijom izbjegavanja rada
(Meece i Holt, 1993; Nicholls i sur, 1985; Skaalvik, 1997; Thorkildsen i Nicholls, 1998). Ova
se ciljna orijentacija primjenjuje na uenike koji su fokusirani na minimaliziranje truda kojeg
moraju uraditi za akademski zadatak, koji preferiraju zadatak koji se moe zavriti brzo i
lagano, ili koji jednostavno ne preferiraju previe raditi. Ova ciljna orijentacija razlikuje se od
orijentacije ovladavanja i oba oblika orijentacije izvedbi (Nicholls i sur, 1985; Skaalvik, 1997;
Thorkildsen i Nicholls, 1998). Nadalje, neka prijanja istraivanja pokazuju kako uenici koji
snano izraavaju orijentaciju izbjegavanja rada tee slabijem akademskom postignuu
(Meece i sur, 1988; Meece i Holt, 1993; Nolen, 1988; Skaalvik, 1997; Urdan, 1997).
Daniel Juri 24
1.3. Pristup strategija samoregulirajue motivacije

Kako e biti prikazano u ovom poglavlju, pristup strategija samoregulirajue motivacije
posebno je zanimljiv u kontekstu problematike ovog istraivanja barem iz dva razloga.
Najprije, on proiruje osnovno vienje ciljnih orijentacija kao samo jedne od moguih
strategija koje uenik moe istovremeno ili situacijski specifino primjenjivati. Drugi je
razlog vezan uz osnovne pretpostavke o osobinama samoreguliranog uenika i njegove
tendencije aktivacije i perzistencije u dovravanju zadataka, koje emo posebice razloiti.
Sposobnost uenika da odri ili povea vlastitu volju za ukljuivanjem i dovravanjem
akademskih aktivnosti smatra se vrlo bitno za razumijevanje uenja i izvedbi, budui da se
uenikova motivacija za dovravanje akademskog zadatka moe promijeniti tijekom vremena
u kojem dovrava zadatak. Zamislimo, primjerice, uenika koji krene rijeiti nekoliko
domaih zadataka koji su mu zadani do sljedeeg dana. U poetku, uenik moe revno
pristupiti ovom zadatku i uspjeno ga okonati. Ipak, u samom se poetku aktivacije mogu
pojaviti prilike ukljuivanja u puno zanimljivije aktivnosti, materijal se moe percipirati
manje zanimljivim ili manje bitnim nego to je oekivano, uenje gradiva moe postati tee ili
frustrirajue, a zadatak moe biti previe jednostavan i postati dosadan. Poradi ovih, i mnogih
drugih razloga, poetna uenikova elja za marljivim radom i dovravanjem zadataka moe
opadati ili potpuno nestati. Uenik koji je vie u stanju regulirati svoju motivaciju i zadrati
aktivaciju tijekom takvih okolnosti trebao bi vie nauiti nego uenik manje vjet u regulaciji
svoje motivacije.
Ova vrsta samokontrole naglaena je u teorijama volje kao pojedineva sposobnost
osiguravanja dovravanja svojih ranije postavljenih ciljeva u trenutku konkurirajuih zahtjeva
ili distrakcija (Corno, 1994; Corno i Kanfer, 1993; Kuhl, 1985; Kuhl i Kraska, 1989). Iz ove
perspektive, motivacijski procesi ili oni ukljueni u identifikaciju i odabir ciljeva razlikuju se
od voljnih procesa ili onih koji su ukljueni u osiguravanje da se cilj dostigne ili dovri.
Osobna razina volje ili sposobnosti provoenja vlastitih namjera odreena je primjenom
strategija koje ukljuuju motivacijsku kontrolu, emotivnu regulaciju, kontrolu panje,
ovladavanje okrujem i parsimoniju prilikom procesiranja informacija. Na taj nain, uenici
koji ee primjenjuju ove raznovrsne voljne strategije trebali bi pokazati veu perzistenciju
za akademske zadatke nego uenici koji su manje vjeti u voljnoj kontroli.
Uenikovo aktivno upravljanje svojom motivacijom takoer se uklapa u modele
samoreguliranog uenja. Tipino, samoregulirani uenici percipiraju se kao autonomni,
reflektivni i uinkoviti uenici koji imaju vjetine i kognitivne sposobnosti kao i volju,
Daniel Juri 25
odnosno motivacijsku tendenciju koja je potrebna za razumijevanje, usmjeravanje i kontrolu

procesa uenja (Paris i Winograd, 1990; Pintrich, 1999; Schunk i Zimmerman, 1994). Vie
specifino, samoregulirani uenici karakterizirani su kao uenici s adaptivnim motivacijskim
uvjerenjima i stavovima koji takoer imaju veliki arsenal kognitivnih strategija koje
metakognitivno vjeto koriste. Iako se rjee naglaava od metakognitivne regulacije,
uenikova aktivna regulacija vlastite motivacije takoer je opisana kao komponenta
samoregulirajueg uenja (Boekearts, 1997; Garcia i Pintrich, 1994; Zimmerman i Martinez-
Pons, 1986, 1990).
Raniji modeli samoreguliranog uenja, primjerice, opisuju uinikovo upravljanje
resursima i emocionalnu kontrolu kao aspekte uenja koji se mogu shvaati uenikovom
kontrolom (Garcia i Pintrich, 1994; Pintrich, 1999). Kao i kod primjene voljnih strategija,
uenici koji samoreguliraju svoju motivaciju trebali bi ostati aktivirani i uspjeno dovriti
akademske zadatke dosljednije nego uenici koji ne reguliraju razinu motivacije postignua.
Iako su identificirani razliitim nazivima, temeljeno na modelima samoreguliranog uenja,
razliita djelovanja ili uenikove taktike koje uenik koristi kako bi odrao ili poveao svoj
trud ili ustrajnost u pojedinom akademskom zadatku, mogu se smatrati dijelom strategija
motivacijske regulacije. Ovaj termin predstavlja iru kolekciju strategija od one koju opisuju
voljne kategorije strategija motivacijske kontrole budui da ukljuuju druge voljne i
samoregulacijske strategije koje uenici koriste kako bi kontrolirali svoju elju za ulaganjem
truda ili kako bi uloili vie vremena u rjeavanje akademskog zadatka. Iako uenici mogu
koristiti brojne razliite strategije koje odgovaraju ovom opisu, u ovom istraivanju naglasak
je na pet strategija koje su identificirane i opisane u prijanjim istraivanjima, posebice u
onom koje je proveo Wolters (1999). Naime, Wolters je razvio i validirao upitnik temeljen na
pet pretpostavljenih dimenzija samoregulirajue motivacije. Ovaj je upitnik, u svrhu ovog
istraivanja, preveden s engleskog na hrvatski jezik te se njegove metrijske karakteristike
takoer utvruju i u ovom radu. Poradi toga, detaljnije emo navesti pet strategija
samoregulirajue motivacije koje se pojavljuju u ovom istraivanju.
Prva je strategija naglaena i u modelima samoreguliranog uenja i u modelima volje, a
ukljuuje utvrivanje ili dobavljanje ekstrinzinih posljedica uenja. Zimmerman i Martinez-
Pons (1986, 1990) pronali su dokaze za ovu vrstu strategije kada su pregledavali
samoregulirajue uenje u skupinama osnovnokolskih i srednjokolskih uenika. U ovim
istraivanjima, uenici su itali kratke scenarije koji opisuju tipine akademske situacije koje
ukljuuju one u kojima se trai da izvijeste to bi uinili kada bi morali dovriti zadau u
istovremenom prisutstvu znatno ugodnijih i zanimljivijih aktivnosti u koje bi se mogli
Daniel Juri 26
ukljuiti. Neki su uenici odgovorili da bi radili kako bi odrali svoj trud u dovravanju
zadae dajui sami sebi pritom obeanja ili zamiljajui nagrade koje e si priutiti (na
primjer, odlazak u kino) ako dovre svoju domau zadau. Australski i Japanski
srednjokolski uenici takoer su izjavili kako koriste ove vrste motivacijskih strategija kada
se nalaze u slinim situacijama (Purdie i Hattie, 1996; Purdie i sur, 1996). Ovi nalazi ukazuju
nam kako je jedna od metoda koje uenici koriste kako bi poveali razinu elje zavravanja
akademskih zadataka, poveavanje ekstrinzinih razloga za dovravanje zadatka
omoguavajui sebi dodatne nagrade ili kazne na temelju nekih samoutvrenih ciljeva.
Druga vrsta strategija motivacijske regulacije, naglaena i u istraivanjima voljne
regulacije i samoregulacije uenja, obuhvaa trud uenika da reducira distrakcije iz svog
okruenja. U prijanjim istraivanjima koja su se fokusirala na samoregulacijsko uenje, ova
je strategija opisana kao strukturiranje okoline (Purdie i Hattie, 1996; Zimmerman i
Martinez-Pons, 1986, 1990), dok je u voljnim istraivanjima nazivana kontrolom okoline
(Corno i Kanfer, 1993; Kuhl, 1985). Neovisno o njihovim specifinim nazivima, ova se
strategija odnosi na uenikov trud organiziranja ili kontroliranja svog okruja kako bi poveao
vjerojatnost izvravanja zadataka bez ometanja. Primjerice, srednjokolski uenici u
istraivanju Zimmermana i Martinez-Ponsa (1986) i u istraivanju Purdie i Hattie (1996)
naveli su kako su koristili ove vrste strategija kako bi umanjili distrakcije s kojima se susreu
prilikom izvravanja akademskog zadatka. Wolters (1998) je takoer pronaao kako se i
studenti izjanjavaju o razliitim metodama kontrole distrakcija upravljanjem razliitim
aspektima mjesta i naina dovravanja pojedinih zadataka. Uz trud usmjeren kontroli
neposrednog okruja, studenti takoer govore o manipuliranju raznovrsnih aspekata vlastite
fizike ili mentalne spremnosti dovravanja zadatka. Na primjer, uenici navode kako piju
kavu, hrane se ili na kratko prilegnu kako bi se bolje pripremili i na taj nain facilitirali
sposobnost zavravanja zadatka.
Temeljem neto drugaije teoretske pozicije, Sansone i sur. (Sansone, Weir, Harpster, i
Morgan, 1992; Sansone, Wiebe, i Morgan, 1999) prouavali su treu vrstu motivacijske
regulacijske strategije u kojoj uenici reguliraju svoj trud i perzistenciju inei zadatak vie
intrinzino motivirajuim za zavravanje. U jednom istraivanju, studenti su trebali runo i
opetovano prepisivati cijeli niz pisama, sve dok im eksperimentator nije naloio da stanu
(Sansone i sur, 1992). Rezultati pokazuju kako su neki studenti modificirali ovaj zadatak kako
bi im se doimao manje repetitivnim ili dosadnim. Ovi su uenici prepisivali pisma, kako im je
i naloeno, no pri tom su kreativno mijenjali vrstu slova kojima su pisali. Ova alteracija neto
je oteala zadatak, no upravo je poveanje izazova povealo studentovu elju za radom na
Daniel Juri 27
zadatku. U nastavku prethodnog rada, Sansone i sur. (1999) pregledali su primjenu ove
strategije koristei slian eksperimentalni nacrt, no dozvolili su studentima da odlue kada e
odustati od prepisivanja. Rezultati su bili dosljedni s prethodnim istraivanjem. Ova vrsta
strategije nije specifino provjerena na srednjokolskoj populaciji. Naposlijetku, istraivanja
koja su provela Sansone i suradnici ukazuju na to kako uenici mogu regulirati svoju
aktivaciju i perzistenciju modificiranjem zadatka kako bi se doimao izazovnijim i pruao vie
zadovoljstva.
Takoer, pronaeno je da uenici reguliraju svoju motivaciju naglaavanjem i
artikulacijom nekih ve utvrenih razloga za zavravanje zadataka. Wolters (1998) je
pronaao dokaze za ovu vrstu strategije kada je studentima zadao etiri tipina akademska
zadatka (na primjer, itanje teksta, uenje za ispit) i ispitao ih o tome to bi uinili kada bi bili
suoeni s razliitim motivacijskim problemima (na primjer, materijal je dosadan ili teak za
uenje). Velik je broj studenata u ovom istraivanju izjavio kako bi ove probleme nastojali
rijeiti razmiljanjem o razlozima ili naglaavanjem razliitih razloga zbog kojih bi trebali
uspjeno zavriti zadatak. Uenici su naglaeno izjanjavali elju za postizanjem dobre ocjene
ili uspjenog noenja sa zadacima u nastavu te kako im artikulacija ove elje prua
motivacijski poticaj koji im je potreban da rijee problem i zavre zadatak. U manjoj mjeri,
uenici su takoer navodili kako bi sami sebe podsjeali na svoju elju da naue koliko god je
mogue ili elje da se suoe sa izazovom kako bi poveali perzistenciju u zadatku. Namjerno
se fokusirajui na razliite razloge poradi kojih ele zavriti zadatak, nije se doimalo kako
studenti mijenjaju svoje implicitne ciljeve. Umjesto toga, ova se strategija koristila kako bi se
osvijestili razlozi koji su ve, na odreenoj razini, prihvaeni kao opravdanje rada na zadatku.
U skladu s prijanjim istraivanjima teorija ciljne orijentacije, ueniko se nagovaranje na
zavravanje zadatka moe razlikovati s obzirom na to naglaava li razloge ovladavanja ili
razloge izvedbe.
Unutar ovoga konteksta, znaajno je postaviti pitanje primjene kognitivnih strategija koje
primjenjuju samoregulirani uenici. Sanson i sur. (1999) uoili su kako studenti koji koriste
strategije poveavanja interesa, u veoj mjeri izvravaju zadatak. S obzirom na kognitivni
angaman, Zimmerman i Martinez-Pons (1990) ustanovili su kako je samouvjetovanje, ali ne
i strukturiranje okoline, pozitivno povezano s nastavnikovim procjenama uenikove
samoregulacije. Dodatno, Wolters (1998) je otkrio kako uenici koji koriste regulacijske
strategije temeljene na intrinzinom obliku motivacije (na primjer, nagovaranje na
ovladavanje, poveavanje interesa) tee veoj primjeni strategija elaboracije, kritikog
promiljanja i metakognitivnim strategijama. Naprotiv, kod studenata koji su koristili
Daniel Juri 28
ekstrinzino motiviranu regulaciju (na primjer, ovladavanje, samouvjetovanje), uoeno je

kako ovakve strategije nisu povezane s primjenom kognitivnih strategija. S obzirom na uspjeh
u nastavi, Zimmerman i Martinez-Pons (1990) pronali su da uspjeni uenici koriste i
samouvjetovanje i strukturiranje okoline ee nego neuspjeni uenici.
Wolters (1999) je ovih pet motivacijskih strategija koristio kao prediktore u regresijskim
jednadbama kako bi predvidio primjenu est razliitih kognitivnih strategija uenja: (1)
ponavljanje, (2) elaboriranje, (3) organiziranje, (4) planiranje, (5) motrenje, (6) kognitivnu
regulaciju te kako bi predvidio stupanj ulaganja truda. Dok Kontrola okruja i Poveavanje
interesa nisu bili znaajni prediktori niti jednoj kognitivnoj strategiji, Nagovaranje na
savladavanje uspjeno je predvialo elaboraciju (=0,26), planiranje (=0,30), motrenje
(=0,38) te ulaganje truda (=0,28). Nasuprot tome, Nagovaranje na izvedbu, kao i
Samouvjetovanje znaajno su predviali samo ponavljanje (=0,23, =0,33) i kognitivnu
regulaciju (=0,21, =0,21).
Daniel Juri 29
1.4. Prokrastinacija
Prokrastinacija, odnosno odgaanje izvravanja zadatka, gotovo je univerzalan oblik
ponaanja. Ona predstavlja uobiajen, no povremeno i ozbiljan adaptacijski problem. Mogua
neugoda koju pojedincu moe uzrokovati vidljiva je na brojne naine u kolama,
kuanstvima, uredima te na mjestima odmora i rekreacije (Subotnik i sur, 1999). Unutarnje
poslijedice obuhvaaju samo-iritaciju, aljenje, oajavanje i samo-okrivljavanje, dok vanjske
poslijedice mogu znaajno oslabiti akademski i radni napredak, uzrokovati izgubljene prilike
ili naruiti meuljudske odnose (Haycock i sur, 1998). tovie, pojedina nam longitudinalna
istraivanja pokazuju kako prokrastinacija ima i izrazito znaajan uinak na fiziko zdravlje.
Primjerice, iako studenti prokrastinatori pokazuju nii stupanj stresa i manje obolijevaju
poetkom semestra, znatno je vei stupanj stresa i bolesti prisutan kasnije u semestru (Tice i
Baumeister, 1997). Sveukupno gledano, prokrastinatori u istraivanjima znatno su ee i
due bolesni u odnosu na ostale studente.
Unato svojoj rasprostranjenosti i nevoljama koje izaziva, prije devedesetih godina
prologa stoljea rijetko se moglo naii na znastveni rad koji se bavio ovom problematikom, a
istraivaki je interes naglo povean tek zadnjih nekoliko godina. Osnovna su istraivaka
pitanja vezana uz otkrivanje uzroka i poslijedica prokrastinacije. Dok su pitanja posljedica
ve ukratko razmotrena, potrebno je dodatno naglasiti kako se u pogledu uzroka istraivai
razilaze s obzirom na etiri pristupa: (1) dispozicijski, (2) situacijski, (4) kognitivistiki i (3)
motivacijski.
Unutar prvog pristupa odgaanje se tipino definira kao osobina ili bihevioralna
dispozicija odgaanja ili odugovlaenja izvoenja zadatka ili donoenja odluke (Milgram i
sur, 1998). U tom smislu, pojedina se istraivanja ili dijelovi istraivanja bave odreivanjem
korelata i tumaenjem prokrastinacije putem drugih dispozicija, kao to su samopotovanje
(Beswick i sur, 1988), optimizam (Lay i Burns, 1991), samo-hendikepiranje (Ferrari, 1992;
Van Eerde, 2003), kreativnost (Subotnik i sur, 1999), potreba za izvravanjem zadataka (Van
Eerde i Garst, 2000), neuroticizam (Van Eerde i Garst, 2000; Hess i sur, 2000), veernjost
(Hess i sur, 2000), anksioznost (Owens i Newbegin, 2000), sram (Fee i Tangney, 2000) i
perfekcionizam (Brownlow i Reasinger, 2000; Fee i Tangney, 2000).
U novije vrijeme istraivai takoer nastoje utvrditi povezanost osobine prokrastinacije s
Velepetorim modelom (John, 1990) i Peterofaktorskim modelom (McCrae i Costa, 1997)
linosti. Tako je Van Eerde (2003) u meta-analizi odnosa prokrastinacije s ostalim
psihologijskim konceptima utvrdila kako je najvea negativna povezanost postojala s ozbirom
Daniel Juri 30
na savjesnost, koja u peterofaktorskom modelu obuhvaa facete kompetentnosti, reda,

osjeaja dunosti, tenje za postignuem, samodiscipline i promiljenosti. Zanimljivo je ovdje
navesti i neka rijetka istraivanja koja se zanimaju mozgovnom lokalizacijom prokrastinacije
kao osobine linosti. Naime, u klinikoj psihologiji dobro je poznata koncepcija izvrnih
funkcija koje ukljuuju sposobnosti koje omoguuju osobi da se uspjeno angaira u
nezavisnom i svrhovitom ponaanju (Gali, 2002). Meu ostalima, ovdje su ukljuene
planiranje i organiziranje informacija i aktivnosti, funkcije motivacijske aktivacije i inhibicije
te socijalna procjena. Izvrne funkcije lokalizirane su u eonoj regiji, koja je, uz upravljanje
viim kognitivnim funkcijama, takoer zaduena i za afektivnu regulaciju, posebice inhibiciju
afekta straha koji dolazi iz bazalnih struktura, odnosno, corpusa amigdaloideuma (Juda i
Kostovi, 1997). Kako lezije frontalnog renja redovito vode oteenju izvrnih funkcija,
logino je pretpostaviti kako e nemogunost planiranja aktivnosti i organiziranja informacija
uzrokovati poveanu sklonost prokrastinaciji. Strub (1989) je u svojem istraivanju uspio i
pokazati povezanost izmeu oteenja frontalnog renja i prokrastinacije. Nadalje, oteenja
frontalne regije povezana su i uz nie razine osobine savjesnosti (Benedict i sur, 2001), dok
neka istraivanja ukazuju na istovremeno odsustvo savjesnosti i potekoe u aktivaciji i
regulaciji motivacije (Helmstaedter, 2001).
Budui da autor ovoga rada polazi od socio-kognitivnog stajalita, odnos je osobine
savjesnosti i odgaanja posebice zanimljivo razmatrati u ovome kontekstu. Potrebno je
napomenuti kako je dimenzija savjesnosti proizvod leksikog taksonomskog pristupa, tako da
vjerojatno odraava implicitne teorije linosti pojedinaca, koje su vezane uz socijalnu
percepciju. Ako na savjesnost gledamo iz ove perspektive, nije neobino uvidjeti kako e
okolina pojedincu koji odgaa atribuirati nesavjesnost. U tom kontekstu, ova se osobina vidi
posljedicom, a ne uzrokom prokrastinacije. Drugim rijeima, neadaptivni je motivacijski
mehanizam taj koji vodi odgaanju i, posljedino, atribuiranju osobine savjesnosti koja, u
ovakvom vienju, eventualno koristi predvianju, ali ne pomae u razumijevanju i
kontroliranju odgaajueg ponaanja. Ako se osvrnemo na bioloke korelate, i prokrastinacija
i osobina savjesnosti mogu biti uvjetovane disfunkcijom frontalnog renja, odnosno
potekoom planiranja kognitivnih i drutvenih aktivnosti, tako da nije neobina zajednika
mozgovna lokalizacija.
Kognitivistiki orijentirani istraivai prvenstveno su se pak zabavljali percepcijom
vremena, (Lay, 1988), globalnim oekivanjima o uinkovitosti (Tuckman, 1990),
oekivanjima o uinkovitosti ovisnih o specifinoj domeni (Haycock i sur, 1998) i lokusom
kontrole (Janssen i Carton, 1999). Zatim, situacijskim pristupom nastojalo se utvrditi koje su
Daniel Juri 31
vrste zadataka ljudi skloniji odgaati. Tako pojedina istraivanja pokazuju kako ispitanici ne
odgaaju projekte koje sami ele sprovesti, ee ih zapoinju i pridaju im vie vremena nego
projektima koji su im bili nametnuti u istraivanju (Conti, 2000). Isto tako, studenti su vie
skloni odgaati neugodne akademske zadatke od ugodnih (Milgram i sur, 1995). Tijekom
vremena postalo je oito kako rezultati ovih istraivanja jasno ukazuju na znaaj
motivacijskih odrednica, s naglaskom na intrinzinu i ekstrinzinu motivaciju. Studenti koji
poradi intrinzinih razloga izvode akademske zadatke rijee prokrastiniraju od onih s manje
autonomnim razlozima, koji ukljuuju vanjsku regulaciju i amotivaciju (Sencal i sur, 1995).
Moglo bi se rei kako su nam istraivanja kreativnih pojedinaca dala poseban uvid u
ulogu krajnjeg roka kod fenomena odgaanja. Naime, osobe koje rade izrazito kreativan
posao imaju sklonost visokom stupanju prokrastinacije koji je specifian za odreenu domenu
aktivnosti (Subotnik i sur, 1999). Njihovo poimanje uzroka prokrastinacije jasno se oituje u
izjavi jednog od sudionika u istraivanju za koju autori navode kako je reprezentativna za
cijelu skupinu:
Uvijek sam stvari mogao odgaati do samog krajnjeg roka. Kod znanstvenog istraivanja nema krajnjeg
roka, a budui da to volim raditi, istraivanja ne odgaam.
(Subotnik i sur, 1999; str. 155)
S obzirom da je priroda akademskog zadatka takva da se postavlja eksterno nametnuti

krajnji rok, istraivanja u podruju akademske izvedbe imaju posebnog smisla, tim vie to se
na akademsku prokrastinaciju veinom gleda kao na tetnu praksu koja je povezana uz nizak
stupanj akademskog postignua, visok stupanj anksioznosti i niskog samopotovanja (Owens
i Newbegin, 2000).
Samoregulirajua motivacija u tom smislu nudi jedinstven pristup problematici, budui
da obuhvaa kognitivnu procjenu te afektivnu i motivacijsku samoregulaciju. Primaran je
interes ovoga pristupa razjasniti i razumjeti intraindividualne samoregulacijske procese koji
vode prokrastinaciji. Temeljna je pretpostavka kako se u osnovi prokrastinacije nalazi
intrapersonalna dilema (Read i Roelofsma, 1999) do koje dolazi kada ljudi ine odabir koji
je u njihovom najboljem interesu u samom trenutku odabira, no dugorono ne predstavlja
dobar izbor. Stoga se prokrastinacija u ovome kontekstu najee i definira kao
samoporaavajui neadaptivni obrazac ponaanja koji je oznaen kratkotrajnom osobnom
dobrobiti, ali i znaajnim dugoronim gubicima (Tice i Baumeister, 1997). S motivacijskog
stanovita, odgaanje ukljuuje izbjegavanje izvravanja namjere u svrhu privremenog
izbjegavanja prijetnje kako bi se nakratko zatitilo vlastito dobro. Namjera se odnosi na
ponaanje koje se doivljava kao emotivno neprivlano, ali kognitivno bitno, jer dovodi do
Daniel Juri 32
pozitivnih ishoda u budunosti (Van Eerde, 2000). Izbjegavanje neprivlane, ali bitne
aktivnosti, nije uvijek jednostavno izvedivo, no to se takoer moe postii odvraanjem
(distrakcijom), koja slui smanjenju, negaciji ili bijegu od negativnih emocija (Van Eerde,
2000). Distrakcija je obino manje bitna, ali znatno ugodnija aktivnost, koju se moe zapoeti
i napustiti u relativno kratkom vremenskom roku (na primjer, upustimo se u telefonski
razgovor umjesto da zaponemo rad na zahtjevnom seminaru). Zbog ovakve aktivnosti obino
kasnije poalimo, budui da nije bila na vrhu naeg popisa prioriteta.
U ovome se pristupu uestalo upuuje kritika dispozicijskom odreenju prokrastinacije, u
smislu da nije dovoljno izrei kako su ljudi lijeni i time zavriti definiciju. Naime, budui da
je odgaanje, u stvari, posvuda prisutno, postavlja se pitanje kako je mogue da je to osobina
samo nekih tipova linosti. No pojedini autori problematiziraju i samo odreenje
prokrastinacije, s obzirom da je definiranje trenutka u kojem je ve kasno za poetak
izvravanja zadatka neto to ovisi o unutranjim normama (Van Eerde, 2000). Isto tako,
drugim se osobama uope ne mora initi kako nae odgaajue ponaanje predstavlja
prokrastinaciju (Milgram i sur, 1988), a same aktivnosti na kojima pojedinci tipino
prokrastiniraju iroko variraju od kupovanja poklona, ispunjavanja formulara i nazivanja
prijatelja na telefon (Van Eerde, 2000). Ovo pokazuje kako neprivlanost zadataka moe biti
u visokom stupnju osobno determinirana.
Ovaj fokus na motivaciju povlai implikacije vezane uz definiranje mjera odgaanja. Van
Eerde i Garst (2000) smatraju kako je umjesto procjene ope karakteristike odgaanja
potrebno odrediti reakcije na tono odreene situacije. Do odgaanja dolazi kada ljudi
osjeaju obvezu prema aktivnosti koja im istovremeno djeluje odbojno (averzivno). Ova
averzija moe proizlaziti iz razliitih dimenzija ili razloga, no kada govorimo o radu i uenju,
ljudi obino odgaaju poslove vezane uz krajnji rok izvravanja. U tu svrhu autori su
operacionalizirali unidimenzionalni konstrukt reakcije izbjegavanja i konstruirali novu skalu u
kojoj su od studenata traili da zamisle kako reagiraju kada su obvezani da posao izvre do
krajnjega roka. Odgaanje se procijenjuje intenzitetom izbjegavanja koje su ispitanici naveli.
U ovome radu takoer e se predstaviti osnovna razmatranja psihometrijskih svojstava
skale izbjegavajuih reakcija (Van Eerde i Garst, 2000).
Daniel Juri 33
1.5. Prokrastinacija u kontekstu strategija samoregulirajue

motivacije
Uenici koji esto odgaaju stoje u potpunoj suprotnosti uenicima koji su
okarakterizirani kao samoregulirani uenici. Najprije, samoregulirani uenik posjeduje puno
vjetina vezanih uz raznovrsne kognitivne strategije koje, kada se ispravno primjenjuju,
poveavaju uinak uenja (Pressley, Borkowski, i Schneider, 1987; Weinstein i Mayer, 1986).
Nadalje, samoregulirani uenici metakognitivno su vjeti; svjesni su svojeg naina
razmiljanja i procesa uenja te imaju razvijene strategije motrenja i kontrole vanih aspekata
svojeg uenja (Butler i Winne, 1995; Pressley i sur, 1987). Naposlijetku, ovi uenici iskazuju
cijeli spektar adaptivnih motivacijskih uvjerenja i stavova koji ukljuuju visoku razinu
samouinkovitosti i orijentaciju prema ciljevima ovladavanja (Pintrich, 2000; Schunk i
Ertmer, 2000). Ovakva konstelacija uvjerenja, znanja i vjetina dozvoljava samoregulirajuim
uenici visoku razinu nezavisnosti u aktivnom upravljanju svojim uenjem u raznovrsnom
akademskom kontekstu.
Prema navedenom bi se moglo zakljuiti kako samoregulirani uenici ne odgaaju toliko
esto kao drugi uenici. Razumljivo je, stoga, razmotriti mogu li se primijeniti modeli
samoreguliranog uenja kako bi se shvatila razina prokrastinacije kod uenika. Puno
odreenije, mogli bi se priupitati nedostaju li prokrastinatorima osobine koje samoregulirane
uenike ine motiviranima, promiljenima i autonomnima. Ipak, mali je broj istraivanja
prouavao prokrastinaciju iz perspektive samoregulirajueg uenja. Nadalje, postoje tek
ogranieni i dvosmisleni dokazi koji povezuju ciljnu orijentaciju i tendenciju odgaanja
akademskih zadataka.
U najirem smislu izravnog ispitivanja ovih odnosa, Saddler i Buley (1999) pronali su
kako ekstrinzina ciljna orijentacija, ali ne i intrinzina ciljna orijentacija, predvia razinu
prokrastinacije. Slino tome, Rhodewalr (1994) je pokazao kako je samohendikepiranje
pozitivno predvialo obje vrste orijentacije izvedbi (mijeani pristup pristupanja i
izbjegavanja) i ciljeve izbjegavanja rada, no ne i prihvaanje ciljeva ovladavanja. Teko je
interpretirati ove rezultate s obzirom da je koritena mjera samohendikepiranja umjesto neke
mjere prokrastinacije. Sencal i sur. (1995) pronali su negativan odnos izmeu jedne mjere
intrinzine motivacije i prokrastinacije, no nisu uspjeli utvrditi odnos izmeu druge vrste
intrinzine motivacije i prokrastinacije kod studenata. Iako nisu izravno mjerili orijentaciju
uenika, druga istraivanja ukazuju kako uenici mogu odgaati u uvjetima koji podupiru
Daniel Juri 34
orijentaciju izvedbi ili orijentaciju izbjegavanja rada (Blunt i Pychyl, 2000; Clark i Hill, 1994;
Ferrari, 1991; Ferrari i Tice, 2000).
Prikazujui razliite vrste motivacijskih uvjerenja, percipirana samouinkovitost
vjerojatno je povezana s razinom uenike prokrastinacije. Iako bi se moglo predvidjeti kako
uenici koji su vie samouinkoviti manje vjerojatno odgaaju, potpora je ovakvoj tvrdnji
nejasna. Neka prijanja istraivanja pokazuju kako studenti koji pokazuju viu razinu
samouinkovitosti za socijalne ili svakodnevne zadatke (ali ne i za akademske zadatke) manje
odgaaju nego ostali studenti (Ferrari i sur, 1992; Lay, 1992; Martin i sur, 1996). Nasuprot
tome, Milgram i sur. (1995) pronali su kako su uvjerenja uenika o njihovim sposobnostima
zavravanja specifinog akademskog zadatka povezana s emocionalnom uznemirenou koja
se tipino vee uz prokrastinaciju, no ne i s mjerom oekivane koliine bihevioralnog
odgaanja. Saddler i Buley (1999) takoer nisu uspjeli utvrditi odnos izmeu uenikove
samouinkovitosti za akademske zadatke i njihove razine prokrastinacije nakon to se iskljue
drugi motivacijski i imbenici linosti. Wolters (2003) ipak pokazuje kako je prokrastinacija u
velikom stupnju pozitivno povezana sa samouinkovitou studenata, ciljnom orijentacijom
ovladavanja zadatkom te u neto manjoj mjeri s metakognitivnim strategijama, a negativno
povezana s ciljnom orijentacijom izbjegavanja rada.
Iz ovoga je pregleda razvidno kako su potrebna daljnja istraivanja i teorijska razmatranja
kako bi se utvrdila struktura i dinamika odnosa atribucijskih i motivacijskih obrazaca u
relaciji s odgaajuim ponaanjem. U tom emo kontekstu i definirati probleme ovog
istraivanja.
Daniel Juri 35
1.6. Problemi istraivanja

Problemi ovoga istraivanja mogu se podijeliti na dvije razine. Prva je pretpostavka
drugoj razini, a odnosi se na utvrivanje mjernih svojstava pojedinih skala koritenih u
istraivanju. Naime, za potrebe ovog istraivanja prevedene su dvije skale s engleskog jezika.
Jedna je skala izbjegavajuih reakcija (Van Eerde i Garst, 2000), a druga je peterofaktorska
skala samoregulirajue motivacije (Wolters, 1999). Ovoj e problematici biti posveen
prostor u metodi i rezultatima, gdje emo se osvrnuti na primjenu novijih pristupa u teorijama
mjerenja i multivarijatnim analizama.
Kako je cilj ovog istraivanja utvrditi povezanost raznovrsnih strategija samoreguliranog
uenja i prokrastinacije kao mjere izbjegavanja reakcija u suoavanju s akademskim
obavezama uz koje je vezan krajnji rok, u raspravi emo se detaljnije posvetiti teorijskom
tumaenju dobivenih rezultata. Ovo ujedno predstavlja i drugi problem istraivanja.
Naime, na temelju teorija i pristupa navedenih u uvodu, izvjesno je kako je potrebna
daljnja empirijska i teorijska razrada ovog podruja, budui da rezultati nisu posve dosljedni,
a ponekad su tumaenja rezultata ak i oprena, ovisno o tome promatra li se iz aspekta
odgaanja ili samoregulacije. Dakako, potrebno je provjeriti i openitu pretpostavku s kojom
polaze gotovo svi istraivai u podruju samoregulacije. Ta je pretpostavka da primjena
odreene strategije samoregulirana motivacije nuno poveava ukljuivanje u aktivnost i
smanjuje odgaanje izvravanja zadatka. Ovdje emo, stoga, ukratko saeti nedoumice i
pretpostavke vezane uz pojedine motivacijske strategije koje e u ovome istraivanju posluiti
kao prediktori prokrastinaciji.
Vezano uz strategiju Nagovaranja na savladavanje koja je odraz ciljne orijentacije
ovladavanja zadatka, razumno je pretpostaviti kako e ovakav pristup smanjiti razinu
akademske prokrastinacije, neovisno o uspjehu kojeg bi uenik mogao postii na zadatku.
Slino tome, Poveavanje interesa trebalo bi u veoj mjeri ukljuiti uenika u izvedbu
zadatka i na taj nain smanjiti odgaanje.
Isto tako, pretpostavlja se kako e Nagovaranje na izvedbu, koja je predstavnik ego
orijentacije, odnosno, ciljne orijentacije postignuu, biti vezana uz vei stupanj odgaanja
izvravanja zadatka.
Budui da strategija Samouvjetovanja predstavlja interno potaknut eksterni oblik
nagraivanja koji je takoer vezan uz kognitivne obrasce koji ne vode dubljoj obradi gradiva,
ne smatra se kako e ovaj pristup uiniti gradivo imalo zanimljivijim ili pristupanijim. Teko
Daniel Juri 36
je stoga predvidjeti hoe li ova strategija na neki drugi nain pomoi uenicima da ne
odgaaju izvravanje zadataka.
Vjerojatno je najvea nedoumica prisutna vezano uz strategiju Kontrole okruja. Naime,
Wolters (1999) navodi kako kontrola okruja predstavlja trud uenika da reducira distrakcije
iz svog okruenja. Uenici tako mogu pokuati poboljati svoj uinak i smanjiti distrakcije
primjenom neke dodatne stimulirajue aktivnosti, kao to je konzumiranje kave, hrane, kratak
odmor i sl. U kontekstu prokrastinacije, navodi se kako se izbjegavanje neprivlanog zadatka
moe postii izabirom znatno ugodnije aktivnosti, koju se moe zapoeti i napustiti u
relativno kratkom roku, a zbog takve aktivnosti obino kasnije poalimo (Van Eerde, 2000).
U kontekstu odgaanja, ovakva strategija u stvari predstavlja distrakciju koja podupire
prokrastinaciju, a ne samoregulaciju motivacijske razine. Na temelju navedenog, jasno je
kako uinak ove strategija na prokrastinaciju treba tek provjeriti.
Daniel Juri 37
2. Metoda
2.1. O mjerenju motivacijskih osobina u istraivanju
Iako smo ve tijekom uvoda naveli nekoliko znaajnih razloga poradi kojih se socio-
kognitivni i klasini, diferencijalni pristup psihologije linosti uvelike razlikuju, ovo se
razilaenje odnosi samo na teorijsko tumaenje empirijskih podataka. Vezano uz mjerenje
dispozicija, metodologijski, psihometrijski i statistiki postupci utvrivanja mjera
prokrastinacije i samoregulirajue motivacije nee se stoga razlikovati ovisno o ovim
teorijskim pristupima. Kada govorimo o mjerenju osobina, upravo i razmatramo pristup koji
proizlazi iz nastojanja mjerenja osobina linosti.
Iako bi uvodni dio mogli zapoeti pitanjem kako mjeriti osobine?, ini se kako je ovo
pitanje jedno od rijetkih oko kojih je postignut svojevrsan koncenzus. Znatno je vei problem
i puno vee teorijske rasprave izaziva pitanje to ustvari mjeriti kada mjerimo osobine?
(Rorer, 1989). Prava je nedoumica oko ovog pitanja prisutna upravo na podruju mjerenja
osobina linosti. Dakako, kljuno je polazite svake rasprave ove vrste sama definicija
linosti, koja se razlikuje od autora do autora. Menninger (1956) primjerice, definira linost
kao cjelinu, visinu i teinu osobe, krvni pritisak i reflekse, njezine osmjehe i nade i
prekriene noge i poveane krajnike. Linost znai sve to neka osoba jeste i to eli postati.
Ovakvo je razumijevanje suprotno od onog kojeg zastupa Rorer (1989), navodei kako je cilj
mjerenja linosti odrediti samo onaj dio linosti koji je vezan uz samu linost, no nije i u vezi
s fizikom pojavnou, fiziolokim funkcioniranjem, ili ponaanjem kao takvim. Opis
naina na koji je netko pojeo svoj pinat ne bi bio opis njegove linosti, iako bismo iz tog
opisa mogli zakljuivati o osobinama linosti. (Rorer, 1989, str. 693). Cohen i Swerdlik
(2002, str. 324) daju pak vrlo pragmatinu definiciju linosti: Linost je jedinstvena
konstelacija psiholokih osobina i stanja pojedinca. Koliko god jednostavna i fleksibilna bila
ova definicija, ona ustvari elegantno izbjegava problematiku i ne daje nam odgovor na to to
bismo trebali mjeriti kada mjerimo osobine.
Goldberg (1972) navodi tri osnovna cilja mjerenja osobina: (1) utvrivanje bitnih osobina
koje bi trebale biti mjerene, (2) razvoj mjera koje najbolje procijenjuju karakteristiku, i (3)
utvrivanje postupaka za uinkovito koritenje rezultata procjene u istraivanjima i u
praksi. Rorer (1989) smatra kako bitne osobine linosti obuhvaaju sve od intelektualnih
sposobnosti (ali ne i atletskih), podobnosti, stavova, interesa te bihevioralnih i osobinskih crta.
Dakako, u povijesti su razliite teorije linosti odreene upravo s obzirom na ono to su
pojedini teoretiari smatrali bitnim. Tako je, primjerice, Catell (1966) razmjerno bitnim
Daniel Juri 38
smatrao i crte linosti i stavove i interese. Glavna je preokupacija Allporta, Vernona i

Lindzeya (1951) sredinom prologa stoljea bila usmjerena prema vrijednosnom sustavu
linosti. Eysencka (1961) je prvenstveno zanimala nekognitivna domena procjene linosti
(odnosno, crte ekstraverzije, neuroticizma i psihoticizma), dok noviji peterofaktorski modeli
(Velepetori i Peterofaktorski model linosti) nastoje obuhvatiti aspekte kao to su intelekt i
kultura. U ovom nas trenutku, stoga, moda i ne udi Byrneov (1974) zakljuak kako
psihologija linosti predstavlja, ustvari, ko za smee u kojeg istraivai stavljaju sve to ne
stane u ostale kategorije. Oito je kako e proi jo neko vrijeme dok se na podruju
psihologije linosti slono ne utvrdi to je to to elimo mjeriti, no ini se kako se za
motivacijsko, odnosno, konativno podruje, ovo pitanje tek otvara.
Metodologija mjerenja osobina poiva na dva osnovna istraivaka pristupa, koja se
razlikuju po logici zakljuivanja i koriste razliite statistike postupke (Cohen i Swerdlik,
2002). Prvi se temelji na individualnim razlikama i prati psihometrijsku tradiciju, a odnosi se
na kontinuirane varijacije meu ljudima. Kod ovakvog je pristupa uobiajeno koristiti
korelacijske statistike postupke. Drugi pristup slijedi bihevioristiku eksperimentalnu
tradiciju, a temelji se na grupnim razlikama. Grupe se uobiajeno usporeuju s obzirom na
njihove prosjene vrijednosti. Ovakvi pristupi prvenstveno se nazivaju nomotetikima,
odnosno, normativnima, budui da se odreuju opa svojstva skupina ljudi. No, jo je
William James primjetio kako kod ovakvih pristupa esto dolazi do pogreke koju je on
nazvao psihologova pogreka. Do ove pogreke dolazi kada se za empirijska svojstva
podataka nekritiki pretpostavlja kako reflektiraju psiholoka svojstva osoba koje smo opaali
i na temelju kojih smo doli do samih podataka (James, 1890, str. 123). Ipak, cijela
psihologija kao znanstvena disciplina poiva na pretpostavci kako su mjerena svojstva odraz
nekih kauzalnih latentnih dimenzija koje predstavljaju determinantu cjelokupne osobnosti
pojedinca, njegovih kognitivnih, afektivnih, konativnih i bihevioralnih karakteristika. Na ovo
emo se pitanje kasnije osvrnuti u kontekstu konstruktne valjanosti.
Iz suprotnog je naina razmiljanja proizaao idiografski pristup prouavanja jednog
pojedinca. Ovaj su pristup posebice cijenili radikalni bihevioristi, odnosno, sljedbenici
Skinnera (Rorer, 1989). Bihevioristi su zasluni za veliku veinu psihologijske metodologije
koja danas svakom psihologu predstavlja standardni istraivaki alat. Dakako, u vrijeme kada
fiziarima nije bio problem raspravljati o stvarima koje su u svojoj osnovi tada bile, a neke
ak i ostale neopaljive (atomi, kvarkovi, crne rupe), o kojima se moglo suditi samo na
temelju podataka iz drugog izvora (na primjer, zavinutost svjetlosne putanje ukazuje na crnu
rupu) bihevioristi su odluili kako psihologija treba biti znanost o samo izravno opaljivim
Daniel Juri 39
fenomenima, kao to je ponaanje. Ova je paradigma u potpunosti zanemarila osobine

linosti, tipove linosti i stanja koji danas predstavljaju osnovne elemente teorija linosti
(Cohen i Swerdlik, 2002), a bihevioristiki modeli sami su po sebi ateoretini. No, potrebno
je napomenuti da bihevioristi nisu primijetili injenicu kako je i samo ponaanje ustvari
inferencijalna, neopaljiva kategorija, za razliku od pokreta i kretnji koje su opaljive i na
temelju kojih se sudi o ponaanju. Jednostavnije bismo mogli rei, kako je biheviorizam
ekstremno zastupao samo jedan konstrukt, ljudsko ponaanje, a zanemario sve ostale. Rorer
(1989) stoga zakljuuje kako je do danas sakupljeno sasvim dovoljno podataka za razvoj
iscrpnih teorija linosti, no ono to treba promijeniti jeste pristup interpretaciji samih
podataka. Slino tome, kako se moe primjetiti iz uvoda ovoga rada, mogue je uoiti kako se
neki nalazi istraivanja na podruju motivacije dosljedno pojavljuju tijekom dugog niza
godina istraivake aktivnosti unutar razliitih teorijskih i paradigmatskih pristupa, kako bi ih
danas ponovno otkrivali unutar novog konteksta, davali im nove nazive i pridavali nova
znaenja, zanemarujui u potpunosti starije nalaze koje je eventualno trebalo reinterpretirati,
ili barem uzeti u obzir prilikom oblikovanja novijih teorija i pristupa.
Kako je velik dio ovoga rada posveen upravo odreivanju metrijskih karakteristika
pojedinih skala samoregulirajue motivacije i skale izbjegavanja reakcija, u narednih nekoliko
odlomaka ukratko emo se osvrnuti na osnovne principe mjerenja te na mjerne modele koje
emo primjenjivati u analizi podataka.
2.1.1. Osnovni principi mjerenja osobina

U ovom emo dijelu rada iznijeti neke osnovne principe mjerenja osobina koji se temelje
na Ozerovom saimanju sedam karakteristika idealne estice koje je predloio Meehl
(1972). Ozer (1999) predlae etiri principa koje smatra temeljnima pri konstrukciji
instrumenta.
Princip 1. 'Sadraj' je mjere u potpunosti racionalan unutar psihologijske teorije i
prikladan je za specifine, definirane okolnosti mjerenja. Sadraj mjere veinom definira
ono to e biti mjereno i kako e se mjerenje izvoditi. Fiske (1971) navodi taksonomiju est
razliitih modaliteta mjerenja: (1) samo-opis (u prolosti), (2) trenutna iskustva, (3)
sposobnosti, (4) prijanje ponaanje, (5) opaanje ponaanja i (6) psihofiziologiju. Ovi su
modaliteti definirani izvorom sirovih podataka (ispitanik, netko drugi ili instrument), izvorom
pokazatelja (ispitanik, netko drugi ili instrument), time je li ispitanik svjestan ispitivanja i
zadatkom koji je zadan ispitaniku. Cilj je ovakve taksonomije opravdati koritenje pojedine
Daniel Juri 40
metode radi procjene specifine psihologijske jedinice, evaluirati prikladnost metode u

odreenim okolnostima i identificirati vjerojatne izvore nevaljane varijance.
Princip 2. Unutarnja struktura estica u mjeri trebala bi istovremeno udovoljiti
zahtjevima psihologijske teorije i mjernog modela. Ovakvu vrstu strukturalne valjanosti
izrazito je teko postii, jer je veina konstrukata teorijski definirana unidimenzionalno, no
odgovori su na esticama obino multidimenzionalno determinirani. Klasina teorija mjerenja
tretira estice kao uinke latentnih, kauzalnih varijabli. Prema ovakvom pogledu, oekuju se
pozitivne korelacije meu esticama budui da barem dio kovarijance proizlazi iz zajednike
latentne varijable. No, puno je rjei pristup koritenja modela kauzalnih indikatora. U
ovakvome se modelu na estice gleda kao na uzrok emeregentnih (proizlazeih) varijabli
viega reda. Razlika izmeu ova dva modela ima znatne teorijske i praktine implikacije.
Primjer bi emergentne varijable bio, u istraivanjima esto koriten, socioekonomski status
(SES). Stupanj obrazovanja i prihoda sigurno su indikatori socioekonomskog statusa, no nije
logino ustvrditi da socioekonomski status saturira ove estice. Naprotiv, i zdravorazumski je
oito kako socioekonomski status proizlazi iz ovih obiljeja. U ovakvom mjernom modelu ne
postoji niti zahtjev za interkoreliranou estica, poradi ega se u prvi tren ini kako je takav
model onda proizvoljan. No, nasuprot modelu uinka latentnih varijabli, u modelu kauzalnih
indikatora kljuan je uzorak samih estica. Dok nam je sasvim svejedno hoe li skalu
depresivnosti odreivati dvadesetak jednih ili drugih estica (dakako, podjednakih metrijskih
karakteristika), uope nam nije svejedno koje varijable uvrtavamo kao indikatore
socioekonomskog statusa. Izostavljanje kljunih informacija u potonjem bi sluaju
predstavljalo prilian propust. Ovakve je modele danas mogue postaviti zahvaljujui
strukturalnom modeliranju linearnim jednadbama (Structural Equation Modelling - SEM)
koje eksplicitno u svaki model ukljuuje i pogreku mjerenja, za razliku od faktorsko-
analitikih studija u kojima je cilj izbaciti varijancu pogreke i ekstrahirati samo komunalni
dio variranja. Poradi ovakvog pristupa, SEM predstavlja prilino rigoroznu metodologiju i,
premda je vrlo poeljna prilikom odreivanja osnovnih metrijskih karakteristika estica, u
kasnijim analizama zna se pokazati vrlo redukcionistikom.
Princip 3. Mjera treba pokazati visok stupanj valjanosti za veinu teorijski relevantnih
pretpostavki, pri emu se ova valjanost ne moe izvesti iz izvora koji nisu pretpostavljeni
teorijom. Valjanost je sine qua non prilikom procjene linosti. No, mjerenje koje pokazuje
nedosljedne rezultate od male je stvarne vrijednosti. Poradi toga, pretpostavku samoj
valjanosti predstavlja pouzdanost mjerenja. Pouzdanost ima dvije znaajne implikacije za
valjanost: (1) pouzdanost postavlja strop za valjanost; maksimalna mogua korelacija izmeu
Daniel Juri 41
dvije varijable moe se izraziti geometrijskom sredinom (kvadratnim korijenom umnoka)

dvaju koeficijenata pouzdanosti; (2) koeficijent pouzdanosti ima znaajnu ulogu u procjeni
standardne pogreke mjerenja. Ove dvije primjene koeficijenata pouzdanosti sugeriraju nam
koliko bi koeficijent pouzdanosti trebao biti visok. Ako donosimo odluke o pojedincima na
temelju mjera linosti, pouzdanost bi trebala biti izrazito visoka (ak via od .90). U
istraivakom su kontekstu i znazno nie vrijednosti valjanosti potpuno prihvatljive i nije
mogue odrediti neku donju granicu. Tradicionalni, trojstveni pogled na valjanost definira tri
osnovna oblika: sadrajnu, kriterijsku i konstruktnu valjanost. No, u sreditu je svakog
argumenta valjanosti predstavljanje dokaza o znaajnoj vezi izmeu rezultata procjene i
teorijski bitnih vanjskih varijabli. Iako se veina istraivanja u podruju psihologije linosti
zanimala odreivanjem konstruktne valjanosti, treba imati na umu kako niti jedna mjera
konstruktne valjanosti ne moe poivati samo na unutarnjim karakteristikama mjere. Ako se
radi odreivanja konstruktne valjanosti koriste samo varijable u mjeri, onda takva mjera
predstavlja psihometrijski l'art pur l'art-izam i nema kontakata sa stvarnim svijetom oko sebe
i izvan specifinih okolnosti mjerenja. Uvijek je neophodno utvrditi nekoliko vanjskih
kriterija, bili oni bihevioralni ishodi, pripadnost skupini, dobne promjene ili rezultati procjene
koritenjem sasvim drugaijeg izvora podataka. Campbell i Fiske (1959) uinili su izraziti
napredak pri odreivanju konstruktne valjanosti uvoenjem Multitrait-Multimethod matrice
(MTMM) u kojoj se nalaze procjene iste crte linosti s nekoliko razliitih metoda. Kasnije je
ova vrsta analize proirena i na komparaciju s ostalim crtama linosti pri emu je neophodno
utvrditi dvije dodatne vrste valjanosti: (1) konvergentnu valjanost (pokazati kako razliite
metode procjene iste osobine visoko koreliraju) i (2) divergentnu valjanost (utvrditi kako ne
postoji korelacija izmeu mjera razliitih osobina utvrenih istom metodom), iako je
divergentna valjanost znatno manje bitan pokazatelj od konvergentne valjanosti.
Princip 4. Mjera i njezine implikativne relacije trebaju biti dobro ispitane, pri emu
unutarnja struktura mjere i bitni aspekti valjanosti moraju ostati nepromijenjeni s obzirom
na teoretske i pragmatike kriterije generalizacije. Praktiki je svaka mjera linosti u
odreenom stupnju multidimenzionalna. Poetni je trud konstruktne validacije usmjeren na
prve dimenzije dobivene faktorskom analizom kako bi se utvrdilo da one ukazuju na teorijski
bitne konstrukte. Implikacije manjih dimenzija u ovakvim analizama obino prou
nezapaene. Nadalje, veina smislenih mjera linosti nosi svoje implikacije i izvan dimenzija
koje se procijenjuju. Gough (1965) navodi kako je nuno koristiti i tercijarnu evaluaciju
instrumenta, nakon odreivanja pouzdanosti i valjanosti. Cilj je tercijarne evaluacije utvrditi
korelacije instrumenta sa to veim brojem vanjskih varijabli. Iako e se klasinim
Daniel Juri 42
eksperimentalnim metodolozima, koji preferiraju testiranje nul-hipoteze, ovakav pristup

uiniti kao ribarska ekspedicija, konana svrha postupka nije identificirati statistiki
znaajne korelacije, ve stvoriti koherentni sustav interpretacije irokog raspona rezultata.
2.1.2. Strategije u konstrukciji upitnika i skala

Razmotrimo, takoer, neke od osnovnih strategija prilikom konstrukcije skala i upitnika
linosti. Rorer (1989) navodi neke od osnovnih strategija koje su se javljale tijekom niza
godina sastavljanja instrumenata i psihometrijske validacije. Saeto gledano, strategije se
mogu svrstati u est razliith pristupa konstrukciji skale.
Racionalna strategija. Racionalno u ovome pristupu oznaava konstrukciju skale koja se
ne temelji na teorijskom okviru, niti na empirijskoj validaciji, ve na zdravorazumskoj
procjeni i oglednoj valjanosti sadraja upitnika. Woodworth je meu prvima koristio tu
strategiju, s ciljem formiranja skale za odreivanja sposobnosti za vojnu slubu. Prvenstvena
je svrha ovakvih skala saznati sadraj odgovora ispitanika (na primjer, na pitanje koliko ste
visoki? slijedi odgovor 1,80 m). Ova se strategija moe koristiti samo u odreenim
situacijama: kada ispitanik razumije pitanje, zna odgovor koji se trai i ima namjeru iskreno
odgovoriti. Najvei je nedostatak ovakve skale izostanak podataka o valjanosti.
Racionalno-teorijska strategija. Proceduralno je identina prethodnom pristupu, no
osnovicu sadraja estica odreuje teorijski okvir. Prvenstveni interes nije sadraj samih
odgovora na pitanja, ve oni trebaju ukazivati na neki teorijski konstrukt. Primjerice, ako
upitamo ispitanika ita li radije knjige ili izlazi u disko klubove, nas ustvari uope ne zanima
obavlja li jednu aktivnost ili drugu, ve nastojimo prodrijeti u pozadinu ovih aktivnosti
(stupanj ispitanikove ekstraverzije). Nedostatak ikakvih empirijskih podataka o valjanosti
estica za ispitivanje konstrukta prisutan je kao i u proloj strategiji.
Strategija unutarnje konzistencije. Ova se strategija bazira na unutarnjoj homogenosti
estica bez odreivanja vanjskih kriterija. Ukoliko se radi o nekom konstruktu kojeg elimo
izmjeriti, onda je logino da e estice koje mjere taj konstrukt meusobno visoko korelirati.
S jedne strane ovo osigurava homogenost testa, ali ne i njegovu valjanost (mogue je da u
stvari mjerimo neki drugi, a ne eljeni konstrukt). Drugi problem javlja se uz poeljnu visinu
interkorelacije estica. Ako meu esticama nema korelacije, onda svaka mjeri neto drugo.
Ako je meu njima apsolutna povezanost, onda svaka mjeri identini dio konstrukta, iz ega
slijedi da je samo jedna estica dovoljna. estice koje mjere razliite aspekte istoga
konstrukta oito trebaju biti manje nego potpuno korelirane, uz uvjet razmjerno visokog
stupnja pouzdanosti.
Daniel Juri 43
Empirijska strategija kriterijskih skupina. Niti jedna od prethodno navedenih metoda ne

koristi empirijsku validaciju kako bi se utvrdila konstruktna valjanost mjere u odnosu na
teorijski bitne vanjske kriterije. Prilikom empirijske strategije konstruirani se niz estica
primjenjuje u kriterijskoj skupini ispitanika (na primjer, neurotiari). U konanici izaberemo
one estice koje najvie karakteriziraju ciljnu skupinu. Ova se strategija razmjerno rijetko
koristi, posebice poradi dva oigledna problema. Naime, estice karakteristine za nau ciljnu
skupinu mogu biti karakteristine i za bilo koju drugu skupinu. Tako meu odabranim
esticama vjerojatno imamo i one koje mjere neke karakteristike zajednike svim ljudima, no
nebitne za kriterij ili za mjerenje konstrukta. Iz ovog se namee i problem nepostojanja
kontrolne skupine radi procjene koliko su karakteristike navedene u esticama tipine i za
druge skupine.
Strategija opozitnih (kontrastnih) skupina. Ova je strategija proceduralno identina
proloj, ali se u analizu uvodi komparabilna skupina koja reprezentira opu populaciju (na
primjer. neurotiati i kontrolna skupina iz populacije psihiki zdravih ljudi). U konanici se
odabiru one estice koje dobro diskriminiraju kriterijsku i kontrolnu skupinu. Uz ovaj je
pristup vezan problem da je u praksi esto vrlo teko nai usporedivu skupinu.
Faktorsko analitika strategija. Ova strategija predstavlja logiku ekstenziju strategije
homogenosti. Posebno je pogodna kad unaprijed ne znamo to zapravo elimo mjeriti, pri
emu se koristi eksploratorna faktorska analiza. Cilj je identificirati faktore na temelju estica
koje su u visokoj korelaciji s faktorom. Ovaj je pristup koristan i kada se istovremeno
konstruira neki set skala. Posebno je bitno da je inicijalni skup estica reprezentativan za
teorijski konstrukt. este se nedoumice uz faktorsko analitiku strategiju veu uz izbor
ortogonalnog ili kosokutnog rjeenja. Dok su, matematiki gledano, vrijednosti koje proizlaze
iz obje vrste rotacija vrlo sline, teorijski je znaaj ortogonalnosti nasuprot kosokutnosti
znatno bitniji. Naime, varijable i konstrukti pomou kojih nastojimo odrediti crte linosti u
stvarnom su svijetu meusobno povezane. Dok ortogonalno rjeenje daje matematiko isti
konstrukt, kosokutno rjeenje blie je realnosti. Razmotrimo ovu tvrdnju na primjeru visine i
teine. Ove dvije varijable u stvarnosti su u meusobnoj visokoj korelaciji, no njihova
ortogonalna rjeenja u biti predstavljaju neto poput faktora visine neovisno o teini. Drugim
rijeima, okomito postavljanje dimenzija govorit e nam o tendenciji debljini za odreenu
visinu.
Iako se empirijski pristup preferira prilikom konstrukcije skala, potrebno je naglasiti da
razna istraivanja pokazuju kako empirijske skale nisu u bilo kakvoj prednosti pred
racionalno konstruiranim skalama s obzirom na stupanj predvianja. Iz ovoga je logino
Daniel Juri 44
zakljuiti da je uz racionalni pristup mogue, uz puno manje truda, vremena i novaca,

konstruirati skale koje e dobro predviati eljeni kriterij. No, ako razmatramo interpretaciju i
znaenje pojedine skale, prednost je empirijski validiranih skala daleko oitija.
U ovome istraivanju evaluirat emo instrumente koji proizlaze iz integracije racionalno-
teorijske strategije i empirijske validacije. Dok je skala samoregulirajue motivacije (Wolters,
1999) utvrena faktorsko-analitikim pristupom, skala izbjegavajuih reakcija (Van Eerde i
Garst, 2000) oblikovana je pristupom konfirmatorne faktorske analize, koji predstavlja
nadogradnju ranije navedenih pristupa koje je utvrdio Rorer (1989). Budui da potonji pristup
u proirenim oblicima primjenjujemo i u ovom istraivanju, njemu emo posvetiti posebnu
pozornost.
2.1.3. Razliiti pristupi konstruktnoj validaciji

Drutvene znanosti prvenstveno se zanimaju utvrivanjem funkcionalnih odnosa izmeu
relevantnih varijabli. Kako bi ovi funkcionalni odnosi imali smisla, varijable moraju mjeriti
ono to im je namijenjeno da mjere. Ova je determinacija proeta potekoama poradi
injenice kako su veina zavisnih varijabli u istraivanjima drutvenih znanosti u stvari
apstraktne varijable, za koje se pretpostavlja kako postoje, no ne mogu se izravno povezati uz
opaljivi dogaaj. Ukoliko je varijabla znatno vie apstraktna nego konkretna uobiavamo je
nazivati konstruktom. Iz perspektive ovog istraivanja konstrukt je najbolje objasniti kao
nedodirivu ili nekonkretnu osobinu ili kvalitetu prema kojoj se pojedinci razlikuju. Uestalom
uporabom faktorsko-analitikih postupaka postalo je uobiajeno konstrukte izjednaavati s
latentnim dimenzijama koje se u klasinim faktorskim modelima percipiraju kao kauzalnost
manifestnim varijablama. Ipak, tek ovdje dolazi do izraaja jezgrovita mudrost Jamesove
(1890) psihologove pogreke, koji kao da je anticipirao mogunost zlouporabe postupaka koji
u njegovo vrijeme jo nisu bili niti u zaetku. Naime, faktorska analiza u svojoj osnovi
ukazuje na skupine estica koje su meusobno u najveoj mjeri povezane i istovremeno se
meusobno najvie razlikuju od ostalih estica u nekom skupu manifestnih obiljeja. Ova
povezanost moe biti odraz svega, no ne nuno i latentne dimenzije koju silno elimo otkriti
kako bi dokazali uzroke ljudskog funkcioniranja. Tu je posebice nuno naglasiti kako se u
veini faktorsko-analitikih postupaka tumai tek nekoliko prvih faktora koji u sebi sadre
najvie varijance mjera, dok se rezidualna variranja odbacuju kao proizvod pogreke mjerenja
ili sluajnog varijabiliteta.
Mjere latentnih varijabli ujedno su i konstrukcija mate istraivaa. Cronbach i Meehl
(1955) iskovali su termin konstruktna valjanost kako bi odredili stupanj u kojemu skupina
Daniel Juri 45
mjerenih operacija uistinu mjeri hipotetski konstrukt. Istraivai su dugo vremena

prepoznavali potrebu razumijevanja procesa konstruktne validacije i vanu ulogu koju taj
proces ima u odreivanju odnosa izmeu dva ili vie konstrukta. Ako istraiva nije siguran u
valjanost konstrukta u istraivanju, unutarnja i vanjska valjanost bilo kakvog rezultata ili
zakljuka ostaje upitnom.
Danas su prisutne tri glavne metodologije kojima se moe nastojati utvrditi konstruktna
valjanost: (1) Konfirmatorna faktorska analiza (Confirmatory Factor Analysis CFA), (2)
MTMM Multitrait-Multimethod analiza, odnosno, u slobodnom prijevodu, vieosobinska-
viemetodska analiza koju su predloili Campbell i Fiske (1959) i (3) Analiza varijance
(ANOVA). Svaka od ovih metodologija ima svoje prednosti, no i brojna mogua ogranienja
vezana uz njihovu primjenu. Mi emo se ovdje ukratko osvrnuti samo na prva dva pristupa,
budui da su relevantna za ovaj rad.
Konfirmatorna faktorska analiza dobila je znaajnu potporu kao metodologija za
procjenu konstruktne valjanosti (Bagozzi, 1980; Schmitt i sur, 1977; Widaman, 1985) i
nadrasla je ostale faktorsko-analitike pristupe. Osnovna je prednost CF analize nad klasinim
eksploratornim analizama, provjeravanje postavljenog teorijskog modela. Drugim rijeima,
najprije se utvruju pojedinani odnosi unutar modela, obino postupcima strukturalnog
modeliranja linearnim jednadbama. Zatim se procijenjuju mjere odstupanja teorijskog
modela od empirijski dobivenih podataka. Ukoliko mjere ukazuju kako model znaajno ne
odgovara podacima, model je potrebno odbaciti ili pronai podobniji. Osim to je oigledno
kako ovakav pristup zahtijeva prethodno teorijsko promiljanje i razradu te na taj nain u
manjoj mjeri predstavlja ribarsku ekspediciju, na koje se esto znaju svoditi primjene
eksploratornih metoda, u CFA modele ukljuuje se cjelokupna kovarijantna struktura varijabli
koja potom odluuje o sudbini modela. Iako CFA nudi mnogo prednosti i predstavlja jednu od
novijih validacijskih metodologija, ona nije bez ogranienja. Osnovno je ogranienje CF
analize injenica kako vie razliitih teoretskih modela moe odgovarati podacima. ak i ako
se testira samo jedan model, problem jo uvijek postoji budui da mogu postojati neprovjereni
modeli koji bi odgovarali podacima jednako dobro ili jo bolje.
Widaman (1985) je demonstrirao kako se nekoliko razliitih modela moe primijeniti na
podatke Ostroma (1969) i Kothandapanija (1971). Ovi modeli nisu samo razliiti nego
prijanji, ve vode i potpuno drugaijim zakljucima o konstruktnoj valjanosti mjere. Kako je
Widaman (1985, str. 15) primijetio, procjenitelji stupnja konvergentne valjanosti koje
pokazuju mjere u velikom stupnju ovise o prihvaenom modelu. Ukoliko se ne moe
Daniel Juri 46
dokazati kako je predloeni model ujedno i najprikladniji model, utoliko je svaka rasprava o
konstruktnoj valjanosti prerana.
Uz navedene probleme, CFA ima i dodatna ogranienja. Modeli se ponekad ne mogu
primijeniti na podatke ako je uzorak premalen, ili je broj osobina i metoda prevelik kako bi se
model identificirao (Anderson i Gerbing, 1984). ak i uz dovoljan broj opaanja i mjera, CFA
modeli ne moraju nuno konvergirati. Boomsma (1985) je pokazao kako modeli ponekad ne
konvergiraju ak i kada su koritene egzaktne specifikacije modela, a kao poetni parametri
uneene su populacijske vrijednosti.
U svom izvornom lanku Campbell i Fiske (1959) predloili su empirijsku metodu za
konstruktnu validaciju kroz procjenu diskriminativne i konvergentne valjanosti mjere. Ova
tehnika zahtjeva istovremeno mjerenje barem dvije osobine, mjerene dvjema maksimalno
razliitim mjernim metodama. Ovakvi podaci rezultiraju Multitrait-Multimethod matricom
korelacija (Shematski prikaz 3). U ovom primjeru, tri su hipotetske osobine (A, B, C) mjerene
trima razliitim hipotetskim metodama (1, 2, 3).
Shematski prikaz 3: Uzoraka MTMM matrica* tri osobine (A, B, C) i tri metode (1, 2, 3)
Metoda 1 2 3
Osobina A B C A B C A B C
A (rA1A1)
1 B rA1B1 (rB1B1)
C rA1C1 rB1C1 (rC1C1)
A rA1A2 rB1A2 rC1A2 (rA2A2)

2 B rA1B2 rB1B2 rC1B2 rA2B2 (rB2B2)
C rA1C2 rB1C2 rC1C2 rA2C2 rB2C2 (rC2C2)
A rA1A3 rB1A3 rC1A3 rA2A3 rB2A3 rC2A3 (rA3A3)

3 B rA1B3 rB1B3 rC1B3 rA2B3 rB2B3 rC2B3 rA3B3 (rB3B3)
C rA1C3 rB1C3 rC1C3 rA2C3 rB2C3 rC2C3 rA3C3 rB3C3 (rC3C3)
Opaska: procjenitelji pouzdanosti nalaze se u dijagonalama u zagradama ( jednoosobinski-jednometodski ).

Konvergentna valjanost prikazana je u jednoosobinski-raznometodskim dijagonalama i dodatno je podvuena.
Raznoosobinski-jednometodski trokuti prikazani su punom crtom. Raznoosobinski-raznometodski trokuti prikazani
su isprekidanom crtom.
* Campbell i Fiske (1959)
Dijagonala pouzdanosti, u zagradama, predstavlja unutarnju konzistenciju procijenitelja

svake mjere. U terminima koje navode Campbell i Fiske (1959), ovi procijenitelji
predstavljaju jednoosobinske-jednometodske korelacije (monotrait-monomethod). Budui da
Daniel Juri 47
je pouzdanost nuan preduvijet valjanosti, ove vrijednosti moraju biti znaajno vee od nule i
dovoljno visoke kako bi osigurale daljnje razmatranje matrice. Pouzdanost bi trebala biti oko
.70 za nove instrumente ili oko .80 ili vie za ve utvrene instrumente (Nunnally, 1978).
Drugim rijeima, bez pouzdanosti, valjanost je problematino pitanje.
Podvuene vrijednosti u Shematskom prikazu 3 predstavljaju korelacije izmeu
instrumenata koji mjere istu osobinu, no razliitim metodama, nazvane jednoosobinske-
raznometodske dijagonale valjanosti (monotrait-heteromethod). Ove korelacije, koje ukazuju
na konvergentnu valjanost ili na zajedniku varijancu osobine trebale bi biti relativno visoke i
znaajne, no nie nego vrijednosti pouzdanosti.
Diskriminativna valjanost procijenjuje se sustavnom evaluacijom preostalih korelacija u
matrici u tri koraka. U prvom koraku, sljedea po veliini skupina korelacija (trokuti s punom
linijom u Shematskom prikazu 3) trebale bi biti izmeu instrumenata koji mjere razliite
osobine istom metodom, koje se nazivaju raznoosobinskim-jednometodskim trokutima
(heterotrait-monomethod). Poradi dijeljene varijance metode, mogu se oekivati vie
korelacije izmeu razliitih osobina. Dodatno, teoretske veze izmeu razliitih osobina utjecat
e na veliinu opaenih raznoosobinskih-jednometodskih korelacija. Prema Campbellu i Fiske
(1959, str. 83), varijabla bi trebala vie korelirati s nezavisnom vrstom mjerenja iste
osobine nego s mjerom koja je konstruirana kako bi se obuhvatila razliita osobina istom
metodom. U drugom koraku, procijenjuju se korelacije izmeu razliitih osobina mjerene
razliitim metodama (trokuti s isprekidanom crtom u Shematskom prikazu 3), nazvane
raznoosobinskim-raznometodskim trokutima. Ove bi korelacije trebale biti najnie u cijeloj
supermatrici, jer predstavljaju odnos u kojem se pretpostavlja kako ne postoji zajednika
osobina ili zajednika varijanca metode. U treem koraku konano se utvruje postoji li
slian obrazac meuodnosa u svakom raznoosobinskom (jednometodskom i
raznometodskom) trokutu. Ako postoji slian obrazac on nadalje podrava valjanost mjera,
budui da su meuodnosi ostali dosljedni unato razliitim metodama mjerenja.
Osnovni je problem MTMM metodologije potekoa u otkrivanju i pripisivanju varijance
faktorima metode. Kada se metodska varijanca ne kontrolira i ne otkrije, ona moe dovesti do
poveane procjene konvergentne valjanosti i smanjiti procijenitelje diskriminativne valjanosti
(Althauser, 1974; Campbell i Fiske, 1959; Elbert i Belohlav, 1977; Jackson, 1969). Kada
uinci metoda nisu glavna briga, MTMM metodologija jo uvijek je prihvatljiva alternativa
procjene konstruktne valjanosti.
Daniel Juri 48
2.1.4. CFA pristup MTMM matrici

Pristup konfirmatorne faktorske analize MTMM matrici najrasprostranjenija je alternativa
kriterijima Campbella i Fiska. Postoji nekoliko parametrizacija ove procedure, pri emu se
svaka zasniva na razliitim pretpostavkama.
Vjerojatno je najpopularniji pristup koreliranih osobina-koreliranih metoda (Correlated
Trait-Correlated Method, odnosno generalni MTMM model ili blok-dijagonalni model) kojeg
je predstavio Jreskog (1971). Marsh (1993) navodi kako CTCM model odlikuju: (a) barem
tri osobine i tri metode mjerenja koje se razmatraju (iako ovaj zahtjev nije u potpunosti
nuan); (b) o svakoj se kombinaciji osobine i metode zakljuuje na temelju jednog indikatora;
(c) postoji t + m (osobinskih + metodskih) apriornih faktora; (d) svaka opaljiva varijabla ima
projekcije na samo jedan metodski faktor i na samo jedan osobinski faktor; (e) unikviteti se
slobodno procijenjuju no pretpostavlja se kako su meusobno nekorelirani; i (f) korelacije
osobinskih faktora i metodskih faktora, zasebno, slobodno se procijenjuju, no korelacije
izmeu metodskih i osobinskih faktora fiksiraju se na nulu.
Samimo ukratko i matematike zahtjeve koji se postavljaju prema ovakvom modelu koje
ovdje prilagoavamo prema Coenders i Saris (2000). Model je specificiran prema sljedeim
odrednicama:
xtm = TtmTt + Mtm Mm + tm t , m (1)
gdje je xtm mjerenje osobine t metodom m, izraeno u standardnim devijacijama od

sredine; tm sluajna je pogreka mjere xtm; Tt standardizirani je faktor osobine s korelacijama
tt'; Mm standardizirani je metodski faktor s korelacijama mm'; Ttm projekcija je xtm na Tt; a
Mtm projekcija je xtm na Mm (indikator metodskog uinka). U svim sluajevima t moe biti
jednako t', a m moe biti jednako m', osim ako nije drukije navedeno. Pretpostavke o
nekoreliranosti metodskih faktora, faktora osobina i rezidualne varijance mogue je ovako
izraziti:
cov(tmTt ' ) = 0 tm, t ' (2)
cov(tm Mm ' ) = 0 tm, m ' (3)
cov(tmt ' m ' ) = 0 ako t t ' ili m m ' (4)
cov(Tt Mm ) = 0 t , m (5)
Daniel Juri 49
Pretpostavka o nekoreliranosti izmeu osobinskih i metodskih faktora u (5) omoguava

nam da rastavimo varijancu od xtm na varijancu osobine (2Ttm), na varijancu metode (2Mtm) i
na sluajnu pogreku (tm) kako bi procijenili kvalitetu mjere. Takoer, nakon odvajanja ove
varijance, rezidualna varijanca ne smije korelirati (4). Isto tako, svaki je faktor osobine (2) i
faktor metode (3) vezan uz samo jedan indikator. Varijance i kovarijance implicirane u ovom
modelu izraavaju se kao:
var( xtm ) = Ttm

2
+ Mtm
2
+ var(tm ) (6)
cov( xtm xt ' m ' ) = Ttmtt 'Tt ' m + Mtmmm 'Mtm ' t , m (7)
U konanici, dakle, cjelokupna varijanca svojstva xtm ovisi o saturaciji jedne osobine i
jedne metode (6), dok kovarijanca izmeu dvije estice ovisi o saturacijama i korelacijama
izmeu dva razliita faktora osobina i metoda (7). Navedeno je ilustrirano u primjeru tri
osobinska i tri metodska faktora na Grafikom prikazu 1.
Grafiki prikaz 1: CTCM, odnosno, generalni MTMM oblik CFA modela (pojednostavljeni prikaz)
t t t t t
t t t
t t t t t t
x11 x12 x13 x21 x22 x23 x31 x32 x33
1 tm m tm tm
tm tm m tm tm tm
m tm
m m m m
m
m
m m m m m
Daniel Juri 50
Iako je izrazito popularan, predstavljeni CTCM model povlai za sobom nekoliko

problema (Bagozzi, 1993; Kumar i Dillon, 1992; Marsh i Grayson, 1995; Saris, 1990;
Whotke, 1996): (a) Primjene su naruene problemima identifikacije i procjene; (b) rjeenja su
vrlo nestabilna, tako da je potreban izrazito velik uzorak kako bi se postigli stabilni rezultati;
(c) postoji velik broj modela koje istraiva moe odabrati; (d) kako se poveavaju korelacije
izmeu metoda i smanjuju izmeu osobina, parcijalizacija varijance na osobinske i metodske
faktore biti e naruena; (e) ne dozvoljavaju se multidimenzionalni metodski uinci, koji
postoje kada dva ili vie izvora varijabiliteta, osim osobinskih initelja, utjeu na neke (ili
sve) manifestne varijable u modelu; i (f) ne postojanje korelacije izmeu metodskih i
osobinskih faktora moe se pokazati neprikladnim.
Model koreliranih osobina-koreliranih unikviteta (Correlated Trait-Correlated
Uniqueness CTCU) predloen je kako bi se razrijeili problemi s opim (CTCM) MTMM
modelom (Marsh, 1988, 1989). CTCU model predstavlja CF analizu u kojoj su osobinski
faktori meusobno korelirani, dok se o faktorima metode zakljuuje na temelju korelacija
izmeu varijanci pogreke. Ovakvo postavljanje modela dozvoljava viedimenzionalne
metodske uinke i ne pretpostavlja tau-ekvivalentnu strukturu (Marsh i Bailey, 1991; Whotke,
1984). Ipak, CTCU model ne donosi informacije o prirodi multidimenzionalnih uinaka
(uinci nisu niti parsimonini niti informativni kada se model primjeni). Druge su prednosti
CTCU modela to (a) parcijalizacija varijance na osobinske i metodske initelje nije
meusobno isprepletena (Bagozzi, 1993) i (b) to se CTCU model moe identificirati u
matrici s dvjema osobinama prema dvije metode (2T x 2M) ako se svaku saturaciju faktora
osobine fiksira na jednaku vrijednost (Kenny i Kashy, 1992). Glavna je prednost CTCU
modela vjerojatno injenica to rijetko proizvodi loa rjeenja, za razliku od uobiajenog
CTCM modela.
Drugim rijeima, CTCU model mjereno svojstvo definira na sljedei nain:
xtm = TtmTt + tm t , m (8)
dok se postavljaju samo dva ogranienja navedena kod CTCM modela u (2) i (4) te se
pretpostavlja dodatno:
cov(tmt ' m ' ) = 0 t , ako m m ' (9)
CTCU model skalno je invarijantan i moe se pokazati kako su implicirane varijance i

kovarijance sljedee:
Daniel Juri 51
var( xtm ) = Ttm

2
+ var(tm ) (10)
cov( xtm xt ' m ' ) = Ttmtt 'Tt ' m ' ako t t ' i m m ' (11)
cov( xtm xt ' m ) = Ttmtt 'Tt ' m ako t t ' (12)
cov( xtm xtm ' ) = Ttm Ttm ' ako m m ' (13)
gdje se u (10) nalazi varijanca, dok je raznoosobinska-raznometodska kovarijanca

prikazana u (11), raznoosobinska-jednometodska kovarijanca u (12), a (13) predstavlja
jednoosobinsku-raznometodsku kovarijancu. U ovome modelu, ogranienje postavljeno kod
CTCM modela u (4), kod CTCU modela reformulirano je u (9), tako da se varijanca xtm
rastavlja na varijancu osobine (2Ttm) i na varijancu unikviteta (tm) u kojoj je sadrana i
varijanca pogreke i metodska varijanca. Navedeno je ilustrirano u primjeru tri osobinska
faktora i koreliranih reziduala na Grafikom prikazu 2.
Grafiki prikaz 2: CTCU model konfirmatorne faktorske analize (pojednostavljeni prikaz)
t t t t t
t t t
t t t t t t
x11 x12 x13 x21 x22 x23 x31 x32 x33
tm tm tm tm tm tm tm tm tm
Unato prednostima, neki su autori uoili nekoliko problema i nedostataka CTCU modela:
(a) Interpretacija koreliranih unikviteta i uinaka metoda moe biti nejasna i viesmislena
(Bagozzi, 1993); (b) model naruava postulat lokalne nezavisnosti estica (Bartholomew,
1987; Wothke, 1996); (c) nedostatak mogunosti specifikacije korelacije izmeu osobinskih i
metodskih faktora moe se pokazati nedostatkom; (d) iako modeli dozvoljavaju
multidimenzionalne metodske uinke, ne pruaju prethodnu informaciju o njihovoj prirodi; i
Daniel Juri 52
konano, (e) ograniavaju korelaciju metodskih faktora na nulu. Ako ova nulta ogranienja ne
odgovaraju empirijskim podacima, koliina osobinske varijance i kovarijanca meu faktorima
osobina bit e precijenjena, onemoguujui procjenu konvergentne i diskriminativne
valjanosti (Byrne i Goffin, 1993; Kenny i Kashy, 1992). Unutar CFA modela koji ne
dozvoljavaju korelacije izmeu metodskih faktora, korelirani metodski uinci oito su
predstavljeni kao opa varijanca osobine (Marsh i Bailey, 1991). Unato ovim tvrdnjama,
Marsh i Bailey (1991) navode kako je, iako uz ove bitne potencijalne pristranosti, CTCU
model konzervativan za svrhu ispitivanja diskriminativne valjanosti, to je osnovna svrha
MTMM nacrta, tako da su veliine navedenih pristranosti ustvari trivijalne.
Ipak, ako se osvrnemo na do sada izneseno, razvidno je kako su CTCU modeli ustvari vrlo
ateoretini i nedoreeni u interpretaciji varijance unikviteta. Saris i Aalberts (2003) naveli su
tako etiri mogua izvora objanjenja koreliranim unikvitetima u CTCU modelu. Najprije,
mogue ih je objasniti (1) uincima metode, to ustvari predstavlja CTCM model. Zatim,
mogue ih je rastumaiti (2) relativnim odgovorima. Naime, uobiajeno je pretpostaviti kako
ispitanici daju apsolutne odgovore na sva pitanja u upitniku. To znai kako ispitanici ne
kompariraju odgovore koje daju na pitanja, odnosno, na svako se pitanje odgovara zasebno.
Kada se pitanja nalaze u bateriji, postaje visoko vjerojatno da e ispitanici usporeivati
odgovore na pitanja i ovisno o prethodnim odgovorima atenuirati procjenu. Viak kovarijance
moe biti i proizvod (3) akviesencijske pristranosti. Znatan broj istraivanja usmjerava se
upravo na ovu vrstu pristranosti koja se odnosi na slaganje s tvrdnjama neovisno o njihovom
sadraju. Konano, unikvitet je mogue objasniti (2) varijacijama u funkcijama odgovora.
Ova se pojava tipino javlja u istraivanjima javnog mnijenja ili u raznovrsnim upitnicima
stavova gdje se obilno tumai kao varijacija u miljenju o nekoj temi. No varijacije u
odgovorima takoer se mogu pojaviti i u obliku varijacija u funkcijama odgovora. U
istraivanjima u kojima se koriste upitnici pretpostavlja se kako je funkcija odgovora jednaka
za sve ispitanike. Time se pretpostavlja kako svi ispitanici izraavaju svoje miljenje na
jednak nain. Naalost, ova pretpostavka o jednakoj funkciji odgovora veinom ne odgovara
stvarnosti. Ne postoji jedinstvena funkcija odgovora za sve ispitanike, odnosno, svaki
ispitanik moe imati vlastitu funkciju. Poradi varijacija u funkciji odgovora, ispitanici mogu
imati jednako miljenje o podraaju, no dati posve razliit odgovor.
Daniel Juri 53
2.2. Prijedlog alternativnog pristupa MTMM matrici CFA metodom

Campbell i Fiske (1959) svojim su pristupom potakli psihologijsku zajednicu na
promiljanje o tome to se sve moe nalaziti u pozadini kovarijacija estica u upitnicima ili
nekim drugim psihologijskim mjerama, a da se pri tom ne razmatra samo osobina koju elimo
dohvatiti raznovrsnim mjernim postupcima. Saris i Aalberts (2003) posebice ukazuju na
problematiku raznovrsnih moguih izvora varijabiliteta koji se javljaju unutar MTMM
matrice, no to zasigurno nisu jedini i konani izvori.
U svakoj je analizi ove vrste osnovni cilj u to veoj mjeri rastumaiti variranje u modelu
iz barem dva razloga. Prvi je pragmatine prirode i odnosi se na injenicu kako koliina
neobjanjene varijance u modelu odluuje o tome hoe li model biti prihvaen ili nee. Drugi
je ipak znatno relevantniji, jer reflektira pitanje o tome jesmo li uistinu sigurni kako je visoka
interkorelacija estica i homogenost koju smo dokazali alpha koeficijentom odraz
mjerenog svojstva ili nije. Time se, dakako, zadire u sr pitanja konstruktne valjanosti.
Ukoliko primijenimo postupke kojima moemo umanjiti vjerojatnost kako je proizvod naeg
mjerenja u stvari odraz metode ili nekih drugih initelja, to se vjerojatnijim ini pretpostavka
kako smo uistinu pronali mjeru eljene osobine. No, problem je trenutno predstavljenih
postupaka to oni pretpostavljaju aprioristiku metodologiju: (1) utvrivanje mjerenih
osobina; (2) utvrivanje raznih vrsta mjerenja i (3) odreivanje jednakog broja mjerenih
osobina za svaku vrstu primijenjene metode.
Ovdje je mogue postaviti dva pitanja. Naime, to uiniti s vikom kovarijacije koja se
pojavi u modelima, a nije proizvod ni osobina, ni metoda, niti nekog treeg initelja? U
sljedeem koraku, moemo se zapitati, je li mogue slinom metodologijom evaluirati mjere
koje nisu konstruirane predvienom metodologijom? Naalost, ini se kako se nitko do sada
nije ozbiljnije zabavio ovom problematikom, ve se sva razmatranja svode na planirane
MTMM eksperimente i njegove varijacije u tumaenju znaaja metodskih faktora.
Autor ovoga rada suoio se s potonjim pitanjem te je nastojao dovinuti se pristupu koji bi
poivao na osnovnoj logici MTMM analiza. No, taj bi pristup takoer morao omoguavati
sustavno i neproizvoljno analiziranje vika kovarijance u matrici reziduala. U protivnom bi se
analiza instrumenata koji nisu predvieni za MTMM pristup mogla svesti na umjetnost ili, u
krajnjem sluaju, na prekopavanje po indeksima modifikacije i ribarske ekspedicije sa
statistiki znaajnim rezidualima u nadi iznalaenja nekog suvislog rjeenja.
Naime, iako upitnik nije sustavno pripremljen za MTMM analizu, viak kovarijacije moe
se pripisati vrsti formulacije pitanja, pojedinih tema ili ideja koje se nalaze i ponavljaju u
Daniel Juri 54
tvrdnjama, odreenih rijei koje izazivaju afektivnu reakciju ili bilo kakvom drugom
podraaju koji se repetetivno javlja unutar pojedinih estica, a da nije usko vezan uz mjereno
svojstvo. Osnovni bi dakle cilj ovog pristupa bio utvrditi izvor ovakvih vrsta kovarijacija.
Pritom se ne namjeravamo zaustaviti na pukom koreliranju unikviteta, jer se u takvom
pristupu ne nazire smisla. Naprotiv, u sluaju kada ne planiramo MTMM eksperiment,
imperativ je inzistirati na oblikovanju i interpretaciji faktora metoda.
Autor rada u osnovi je prihvatio osnovni mjerni model CTCM pristupa, koji navodi kako
je konana vrijednost statistikog obiljeja xtm proizvod saturacija osobinskih i metodskih
faktora uz dodatak sluajne pogreke, izraen u (1) te prihvaa ogranienja s nultim
korelacijama, navedena u (2), (3), (4) i (5).
Naime, nekoreliranost osobinskih i metodskih faktora (5), u najveoj nam mjeri osigurava
da mjerimo metode koje su u potpunosti neovisne o osobinama. Ipak, u pojedinim
sluajevima moda bi se i ovo ogranienje moglo opustiti ukoliko daje teorijskog smisla.
Nadalje, nekoreliranost reziduala s osobinskim (2) i metodskim (3) faktorima, nakon to se
dozvoli slobodna procjena parametara, nuan je preduvijet svakog smislenog mjernog
modela koji potuje postulat o lokalnoj nezavisnosti estica. Isto tako, nakon to smo iscrpili
mogunosti objanjavanja kovarijacija zajednikim metodama, estice vie ne smiju
rezidualno korelirati (4).
Osnovna razlika izmeu CTCM pristupa i ovog kojeg emo upravo predloiti jeste
pretpostavka kako isti indikatori mogu imati proizvoljan broj projekcija na razliitim
faktorima metoda, no svaka estica ne mora nuno imati i metodski faktor. Kako bi ovakav
model omoguili, morat emo neto oslabiti prethodne uvjete, to se jasno vidi iz impliciranih
varijanci i kovarijanci u predloenom modelu gdje se, za razliku od (6) i (7) u CTCM pristupu
te (10), (11), (12) i (13) u CTCU pristupu, varijanca estice ovdje definira kao:
M
var( xtm ) = Ttm
2
+ Mtm
2
+ var(tm ) gdje m 0, t , m (14)
m =1
dok se mogue kovarijance izmeu dvije estice naziru kroz izraz:
cov( xtm xt ' m ' ) = Ttmtt 'Tt ' m + Mtm mm Mt ' m ' t , m (15)
Daniel Juri 55
Iz (14) je vidljivo kako se ukupna varijanca svojstva xtm rastavlja na uinak osobine (Ttm
2
)
M 2
i aditivan uinak metodskih faktora Mtm , budui da raznovrsni metodski uinci mogu
m =1
biti prisutni u istoj varijabli, pri emu M predstavlja broj metodskih faktora koji saturiraju
odreenu esticu. U konanici se ukljuuje i varijanca pogreke (tm).
Jednakost kojom se definira kovarijanca dvije estice nalazi se u(15). Budui da se
metodska kovarijanca procjenjuje na temelju predmultiplikacije vektorom Mtm i
postmultiplikacije vektorom 'Mt'm' matrice korelacija metodskih faktora mm, teoretski broj
ortogonalnih i kosokutnih metodskih faktora nije ogranien, no on e u praksi rijetko prelaziti
dva ili tri metodska faktora s projekcijama na dva indikatora. Ukoliko se pokua postaviti
model u kojem bi jednu esticu tumailo tri ili vie metodska faktora, najvea je vjerojatnost
kako takav model nee niti biti identificiran.
Nakon to smo poetne zahtjeve u znatnoj mjeri opustili, potrebno je uvesti nove kako bi
se postupak uoavanja neplaniranih metodskih faktora mogao provoditi sustavno i veinom
nepristrano. Predloenu emo metodu stoga razloiti u nekoliko koraka.
(1) Utvrivanje mjernih modela. Kako bi ova analiza uope bila mogua, potrebno je
imati barem dvije razliite osobine. U prvom je koraku potrebno utvrditi mjerne modele
pojedinih skala konfirmatornom faktorskom analizom. Mjerni modeli ne smiju imati znaajnu
koliinu rezidualne varijance. U tom smislu, potrebno je u mjerne modele uvesti korelirane
unikvitete, kako bi u sljedeim koracima nastojali dati teorijski smisao ovim variranjima.
(2) Utvrivanje strukturalnog modela. Na temelju osnovnih mjernih modela, bez
koreliranih unikviteta, potrebno je formirati strukturalni model s pretpostavljenim teorijskim
odnosima. Ukoliko saturacije i korelacije meu faktorima ukau na potencijalno visoku
konvergentnu i divergentnu valjanost, potrebno je pristupiti sljedeem koraku.
(3) Analiza matrice reziduala komponentnom analizom. Osnovna je pretpostavka ovog
koraka kako je u rezidualnoj matrici ostao znaajan dio sustavnog varijabiliteta koji vjerojatno
ima smislenu podlogu. U tom sluaju, primjenom komponentne analize na standardiziranoj
matrici kovarijance, mogue je uoiti postoji li neki generalni izvor varijabiliteta.
Komponentna analiza pogodna je u ovakvom sluaju za razliku od faktorske analize, upravo
stoga to analizira kompletnu, nereduciranu matricu korelacija. Potrebno je uzeti u obzir samo
prvu komponentu, zato to strukturalno modeliranje ne priznaje ortogonalna rjeenja ukoliko
ona nisu ustinu prisutna u empirijskim podacima.
Daniel Juri 56
(4) Formiranje faktora metode. Potrebno je postaviti faktor metode, prema ranije
navedenim kriterijima, tako da saturira estice koje su pokazale visoke saturacije u
komponentnoj analizi. Nakon toga, nuno je metodskom faktoru dati smisleno sadrajno
znaenje. Ukoliko nije mogue sadrajno utvrditi izvor varijabiliteta, cijeli ovakav postupak
gubi smisao. Ako se u ovom koraku primijeti kako u rezidualnoj matrici jo uvijek postoji
znatna koliina znaajne kovarijance, potrebno je iterirati korake (3) i (4) sve dok je mogue
objasniti znaajnu koliinu varijance pojedinim faktorima metoda i dok postoje razlona
tumaenja sadraja metodskih faktora. Faktori metoda meusobno smiju korelirati, no ne
smiju korelirati s osobinskim faktorima.
(5) Interpretacija metodskih faktora. Interpretaciju znaenja potrebno je usmjeriti na onaj
dio sadraja estica koji pretpostavljeno ne odraava mjerenu osobinu ili ne odraava ostale
metodske faktore s obzirom na sadraj, a zajedniki je svim esticama interpretiranog faktora
metode.
(5) Testiranje znaajnosti doprinosa metodskih faktora. U posljednjem koraku potrebno
je ispitati objanjavaju li metodski faktori inkrementalno znaajnu koliinu kovarijance.
Budui da osnovni strukturalni modeli i modeli s metodskim faktorima ustvari predstavljaju
ugnijedene modele koji se nadograuju na nezavisni model, ovo je mogue testirati razlikom
u koliini diskrepance od jednog do drugog modela, pri emu se u svakom koraku dodaje
jedan metodski faktor.
U radu emo demonstrirati ovaj pristup validacijom skale samoregulirajue motivacije.
Daniel Juri 57
2.3. Prijedlog alternativnog pristupa unutarnjoj konzistenciji i

pouzdanosti
U ovom emo dijelu metode takoer predloiti alternativan pristup tumaenju unutarnje
konzistencije i nastojati ga demonstrirati u raspravi. Ovaj pristup temelji se na prethodno
izloenoj raslambi ukupne varijance estice na varijancu koja proizlazi iz osobinskih i
metodskih faktora te na varijancu pogreke, odnosno na unikvitet.
Najprije, u potpunosti naputamo klasian pristup procjeni unutarnje konzistencije
uporabom Cronbachovog (1951) alpha koeficijenta. Jednadba za alpha koeficijent, ukoliko
se rauna na pojedinanim esticama izgleda kako je prikazano u (16), pri emu izraz (i2)
predstavlja sumu dijagonale matrice kovarijanci, izraz (X2) varijanca jednostavne linearne
kombinacije estica, a (k) je broj estica u skali.
k

k i2
= 1 i =1 2 (16)
k 1 X

Ako se procijenjuje na temelju prosjene inter-item korelacije poprima oblik kakav je

prikazan u (17):
k r
= (17)
1 + (k 1) r
Iako je Cronbachov koeficijent postao najpopularniji procjenitelj unutarnje konzistencije

postoji nekoliko izravnih nedostataka ove mjere. Ovdje emo navesti dvije najoitije. Naime,
mogue je na temelju (16) pokazati kako:
i
2
k
akko i =1
>1 ili akko i2 > X2
2
X i =1
alpha koeficijent poprima negativnu vrijednost. Drugim rijeima, alpha koeficijent bit e
negativan u svakom sluaju kada je prosjena kovacijanca meu esticama negativna.
Nadalje, kako se razabire iz (17), pretpostavka je alpha koeficijenta kako su estice
ustvari tau-ekvivalentne. Ukoliko je zadovoljen samo kongeneriki model, alpha koeficijent
Daniel Juri 58
davat e pristrano nisku procjenu pouzdanosti. Ukoliko je model blii zahtjevima paralelnosti,
alpha e davati pristrano previsoke procjene. Ipak, veina modela u praksi zadovoljava samo
kongenerikim zahtjevima, tako da prethodno pitanje predstavlja ei problem.
Ove nedostatke elegantno zaobilazi jedna vrlo intuitivna procjena unutarnje konzistencije,
koju predlau Fleishman i Benson (1987):
( )
2
r= (18)
( ) + 2
2
Kao i Cronbachov (1951) alpha koeficijent (16), izraz u (18) poiva na pretpostavci kako
pouzdanost treba prikazati omjerom istinske varijance u odnosu na opaenu varijancu. Iz (18)
razabire se kako izostanak pogreke mjerenja (2) u strukturalnom modelu dovodi do
maksimalne vrijednosti 1 koja oznaava fiktivnu apsolutnu pouzdanost, no ipak potpunu
unutarnju konzistenciju. Razvidno je kako i vei reziduali vode manjoj procjeni pouzdanosti.
Ova mjera takoer u potpunosti rjeava problem negativnih procjena pouzdanosti.
U tom smislu, upravo na temelju procjene rezidualnog variranja u MTMM modelima, koja
u svojoj osnovi proizlazi iz izraza = 1 2 , mogue je predloiti dva nova vida pouzdanosti.
Naime, odnos pouzdanosti i valjanosti uobiajeno se shematski prikazuje strelicama za
pikado. estice koje su homogene, grupirane su zajedno, no tek ako su konstruktno valjane
pogaaju sredinu mete. Ukoliko nisu pouzdane, pokoja e pogoditi metu, no nee postojati
sustavna tendencija prema sreditu (konstruktu). Prilikom predlaganja novog pristupa
konstruktnoj valjanosti polazimo iz perspektive bacaa strelice, odnosno, iz samog izvora
homogenosti podataka i predlaemo uvoenje dva nova koncepta: konstruktne pouzdanosti i
prediktivne pouzdanosti.
Konstruktna pouzdanost odnosi se na ono to u klasinoj teoriji mjerenja
podrazumijevamo pod unutarnjom konzistencijom koja se vee uz konstrukt kao izvor
varijabiliteta. No, u MTMM matrici pogreku je mogue procijeniti na temelju saturacije
osobinskog faktora neovisno o saturaciji faktora metode kao tm = (1 Ttm
2
) . U tom e se
sluaju pouzdanost odnositi samo na stupanj u kojem estica konzistentno mjeri konstrukt.
Prediktivna pouzdanost pojavljuje se ukoliko mjeru pogreke iskaemo kao
tm = 1 ( Ttm
2
+ Mtm
2
) . U ovom sluaju, budui da nam je izvor varijacije poznat, estice
postaju homogenije. No ovakav vid pouzdanosti vie nije vezan uz sam konstrukt. Naprotiv,
predloenim post-hoc MTMM pristupom omoguavamo metodskim faktorima preuzimanje
Daniel Juri 59
dijela kovarijance koja je poradi projekcija estica na isti osobinski faktor umjetno poveavala
unutarnju konzistenciju vezanu uz konstrukt. Drugim rijeima, ovim postupkom mogue je
procijeniti kojih je estica homogenost uistinu uzrokovana konstruktom, a kojih nekim
drugim izvorom varijabiliteta. Iako se ovakva pouzdanost u sadrajnom smislu ne moe
rastumaiti nekim konstruktom, ona se moe pokazati bitnom u prediktivnom smislu. Naime,
estica koja je u veoj mjeri rastumaena, neovisno o osobinskom ili metodskom izvoru
varijabiliteta, omoguava neto vei stupanj prediktivnosti upravo poradi manje koliine
nesustavnog varijabiliteta. Isto tako, ovakav vid pouzdanosti moe se pokazati znaajnim
prilikom uporabe strukturalnog modeliranja linearnim jednadbama, gdje je upravo koliina
neobjanjene varijance ta koja odluuje o tome odgovara li model podacima ili ne.
U drugom dijelu rezultata takoer emo nastojati ilustrirati i ove predloene postupke
evaluacijom skale samoregulirajue motivacije.
2.4. Uzorak
U istraivanju je primjenjena baterija upitnika Tablica 1: Prikaz strukture uzorka s
obzirom na spol i kolsku dob
na uenicima sedmih (N=203) i osmih (N=210)
Spol
razreda osnovnih te prvih (N=206), drugih (N=205) Razred Muki enski Ukupno
110 93 203
i treih (N=139) razreda srednjih kola u gradu N
Osnovna
Sedmi
% 54,2% 45,8% 21%
Zagrebu. Ukupan broj ispitanika iznosi 963 u Osmi

N 102 108 210
% 48,6% 51,4% 22%
dobnom rasponu od 13 do 18 godina i s 54,5%

kola
N 95 111 206
Prvi
% 46,1% 53,9% 21%
enskih ispitanika u uzorku. Ispitivanje je
Srednja
N 71 134 205
Drugi
% 34,6% 65,4% 21%
provedeno tijekom travnja i svibnja 2002. godine. N 60 79 139
Trei
% 43,2% 56,8% 14%
Uzorak je prigodan i odraava dobru volju N 438 525 963
Ukupno
% 45,5% 54,5%
srednjih i osnovnih kola za sudjelovanjem u
ispitivanju. U O Trnsko ispitano je 189 uenika, u O Frana Galovia 142, a u O Dugave
82 uenika sedmih i osmih razreda. U I. Gimnaziji ispitano je 413 prvih, drugih i treih
razreda, a u IX. Gimnaziji 137 uenika prvih i drugih razreda. U Tablici 1 prikazana je dobna i
spolna struktura uzorka, pri emu je razvidno kako su muki i enski ispitanici podjednako
zastupljeni u svim dobnim skupinama, a jedina je vea neravnotea prisutna u drugim
razredima srednje kole, gdje se nalazi tek 34,6% mukih ispitanika.
Daniel Juri 60
2.5. Mjera odgaanja

U ovome radu, izmeu ostalog se razmatraju i metrijska svojstva skale izbjegavajuih
reakcija. Skalu izbjegavajuih reakcija (AVOI Avoidance Reaction Scale) konstruirali su
Van Eerde i Garst (2000). Autori su najprije generirali estice kojima se procijenjuje u kojoj
mjeri osobe doivljavaju reakcije izbjegavanja kada ih se konfrontira s krajnjim rokom.
Razvoj skale ukljuivao je konstrukciju 21 estice, indikativne za reakcije izbjegavanja kao
odgovor na susret s krajnjim rokom. Kao primjer moe posluiti estica Poinjem kasnije
nego to sam planirao. Koristei eksploratornu faktorsku analizu autori su na uzorku od 121
ispitanika, studenata i zaposlenika, zadrali 16 estica. Nakon toga su strukturalnim
modeliranjem, na uzorku od 280 nizozemskih studenata prve godine studija psihologije, skalu
sveli na 8 estica (AVOI8). U istraivanju su demonstrirali izrazito dobre metrijske
karakteristike skale: visoku pouzdanost (=0,87), unidimenzionalnost, konvergentnu i
diskriminativnu valjanost. Utvrdili su kako je skalu mogue razlikovati od druge dvije skale
odgaanja koje su koristili, Layeve (1986) skale prokrastinacije i Kuhlove (Kuhl i Beckmann,
1994) skale kontrole akcija. Pokazali su i da je njihova skala povezana s potrebom za
izvravanjem zadataka i neuroticizmom, bez pristranosti prema ove dvije osobine. Van Eerde
i Garst (2000) zakljuuju kako njihova skala mjeri odgaanje na niem stupnju apstrakcije,
odnosno, bihevioralne i kognitivne reakcije kao odgovor na odreeno postavljanje krajnjega
roka, to je takoer vidljivo iz sadrajne valjanosti.
Za svrhe vlastitog istraivanja, autor je ovoga rada skalu s engleskog preveo na hrvatski
(Dodatak A), preuzimajui 15 estica iz prvotnog oblika kako bi se stekao uvid u ponaanje
estica u uvjetima osnovne i srednje kole u Hrvatskoj. Jedna je estica izbaena jer njezin
sadraj predstavlja vrlo uestalu, nespecifinu aktivnost kod adolescenata (Jednostavno u
nazvati nekoga za razgovor. Sadraj estice Pojedem neki slatki / popuim cigaretu / pijem
kavu umjesto da zaponem s radom zamijenjen je s oblikom koji ne ukljuuje puenje
cigareta i ispijanje kave, s obzirom da su u istraivanje ukljuena i djeca u dobi od 13 godina.
2.5.1. Psihometrijski kriteriji

U ovome radu nastoji se demonstrirati pouzdanost, unidimenzionalnost i ekvidistantnost
estica u skali izbjegavajuih reakcija. Operativno reeno, pouzdane su estice one iju
varijancu u veini objanjava zajedniki faktor i koje pokazuju visok stupanj unutarnje
konzistencije. Oort (1996; prema Van Eerde i Garst, 2000) je opisao nekoliko moguih naina
naruavanja unidimenzionalnosti. U ovoj studiji testirana su dva: (1) naruavanje jednom
esticom iste skale i (2) naruavanje pripadanjem grupi. Naruavanje jednom esticom moe
Daniel Juri 61
se testirati utvrivanjem lokalne nezavisnosti estica. estice jedne skale morale bi

meusobno korelirati, ali nakon to je izluen zajedniki faktor, parcijalne korelacije trebale
bi biti nula. Takoer, test bi trebao mjeriti iste dimenzije neovisno o tome jesu li nai
ispitanici mukarci ili ene, mladi ili stari ljudi, veina ili manjina, itd. Metoda viestrukih
indikatora viestrukih uzroka (Multiple Indicator Multiple Causes MIMIC) moe se
koristiti kako bi se detektiralo naruavanje pripadanjem grupi.
Na Grafikom prikazu 3 demonstriramo potonje naelo. Vidljivo je kako je varijabli spola
doputeno da utjee na latentnu osobinu, pri emu se analiza bazira na grupama podijeljenim
prema dobi unutar samog modela. Ovo implicira kako muki i enski ispitanici razliite dobi
imaju razliite rezultate na latentnoj dimenziji. No, nakon to dozvolimo razliku u prosjenim
rezultatima, direktan bi uinak pozadinskih varijabli na estice indicirao pristranost estica,
odnosno, naruavanje unidimenzionalnosti.
Grafiki prikaz 3: MIMIC (Multiple Indicators Multiple Causes) meugrupni model koriten u
analizi
1 1
Daniel Juri 62
2.5.2. Strategije modeliranja

U radu su odreeni jednofaktorski i MIMIC modeli AVOI skale, pri emu je svaki model
definiran u odnosu na svoj kongeneriki, tau-ekvivalentni, paralelni i nezavisni oblik.
Nezavisni model predstavlja model u kojemu nije definiran niti jedan odnos izmeu
varijabli. Za kongenerike se indikatore u jednofaktorskom modelu jednostavno pretpostavlja
kako mjere isti konstrukt, pri emu se fiksira samo jedan parametar, usmjeren na varijablu
koja bi sadrajno najblie trebala definirati latentnu dimenziju (Kline, 1998). Tau-
ekvivalentni indikatori, osim to mjere isti konstrukt, podrazumijevaju jednaki pravi
populacijski varijabilitet na latentnoj dimenziji (Kline, 1998). Drugim rijeima, tau-
ekvivalentnost testira ekvidistantnost jedinica skale, a test se provodi fiksiranjem regresijskih
parametara na identinu vrijednost. Test paralelnosti postavlja i dodatne zahtjeve: indikatori
moraju biti tau-ekvivalentni, no trebaju imati i jednake istinske varijance pogreke. Ovaj se
test provodi dodatnim fiksiranjem rezidualne varijance na identinu vrijednost, a pokazuje
kako su estice ekvidistantne i jednako pouzdane. Na Grafikom prikazu 4 moe se jasno
uvidjeti odnos izmeu ovih modela. Budui da su svi prethodno navedeni modeli ugnijedeni
unutar nezavisnog modela, potrebno je odrediti povlai li svaka nova restrikcija za sobom
statistiki znaajno manju koliinu objanjene varijance putem razlike izmeu koeficijenata
diskrepancije strukturalne jednabe koji se distribuiraju prema 2 distribuciji. U tu svrhu
testirana je razlika izmeu kongenerikog i nezavisnog te tau-ekvivalentnog i kongenerikog
modela. U radu nisu prikazani paralelni modeli budui da nisu proli osnovne testove
podobnosti.
Prvo su specificirani jednofaktorski modeli. Mjere podobnosti ovih modela mogu se
koristiti kao procijenjivai lokalne nezavisnosti estica. Naruavanja su detektirana
usporedbom indeksa modifikacije. Indeks modifikacije u stvari je Lagrangeov mnoitelj
izraen na 2 distribuciji s jednim stupnjem slobode, a govori nam o koliini diskrepance koja
e biti objanjena dodavanjem restrikcije na slobodni parametar. Razmjer u kojemu je
varijanca objanjena konstruktom u pojedinoj estici koriten je kao kriterij pouzdanosti
estice. estice koje su nepouzdane i/ili naruavaju principe lokalne nezavisnosti u ovoj su
fazi iskljuene iz analize.
U drugoj fazi skala je testirana MIMIC modelom kako bi se detektirala naruavanja
unidimenzionalnosti poradi pripadanja grupi. Razliito ponaanje estica zbog spola i dobi
procijenjeno je pregledom indeksa modifikacije koji mogu ukazivati na izravan uinak
karakteristika pojedine grupe na estice u skali.
Daniel Juri 63
Grafiki prikaz 4: Kongeneriki model (a) i dodatni testovi jednofaktorskog modela konfirmatorne
faktorske analize: tau-ekvivalentni model (b) i test paralelnosti (c)
1 1
(a) Kongeneriki m odel
1 1
1 1
1
1
(b) Tau-ekvivalentni m odel
1
1
1
1 1
1
1 1
1
1
1
1
1
(c) Paralelni m odel
Daniel Juri 64
2.6. Mjere samoregulirajue motivacije

Peterofaktorske mjere samoregulirajue motivacije razvija Wolters (1999), koji u svojem
istraivanju primjenjuje komponentnu analizu s varimax rotacijom, primjenjujui scree-test
kriterij prilikom odluke o broju zadranih komponenti. Dobivenih pet komponenti objanjava
oko 67% varijance estica i daje teoretski smislene komponente. Wolters je na temelju
komponenti reducirao broj estica, uklonivi one s niskim ili viestrukim saturacijama i
formirao skale te odredio njihovu pouzdanost Cronbachovim alpha koeficijentom. Prva
komponenta nazvana je Poveavanje interesa (k=5, =0,90), druga je identificirana kao
Nagovaranje na izvedbu (k=5, =0,84), trea je nazvana Samouvjetovanje (k=5, =0,87),
etvrta odraava Nagovaranje na savladavanje (k=4, =0,85), a na petu komponentu
projiciraju se estice koje odreuju Kontrolu okruja (k=4, =0,73). Ukupno gledajui, pet
predstavljenih strategija samoregulacije konzistentno je s onima identificiranim i opisanim u
prijanjim istraivanjima voljne kontrole i samoregulirajueg uenja (Sansone i sur, 1992;
Sansone i sur, 1999; Wolters, 1998; Zimmerman & Martinez-Pons, 1986, 1990).
Wolters je (1999) analizom varijance unutar ispitanika (F(4,84)=41,36, p < 0,001) utvrdio
znaajne razlike izmeu uestalosti primjene strategija. Post-hoc testovima takoer je utvrdio
kako uenici statistiki znaajno najee koriste Nagovaranje na izvedbu ( x =5,53,
Sd=1,13), zatim kako statistiki podjednako esto primjenjuju Kontrolu okruja ( x =4,76,
Sd=1,30) i Samouvjetovanje ( x =4,36, Sd=1,68) te naposlijetku Nagovaranje na
savladavanje ( x =3,90, Sd=1,38) i Poveavanje interesa ( x =3,33, Sd=1,38).
Za potrebe istraivanja, instrument je u potpunosti preveden na hrvatski (Dodatak B) te je
podvrgnut empirijskoj validaciji. Zanimljivo je kako smo u ovom istraivanju dobili u posve
istovjetnu uestalost primjene pojedinih strategija (F(4,959)=276,024, p<0,001), a
Bonferronijeva post-hoc metoda pokazuje kako se sve strategije meusobno znaajno
razlikuju (p<0,05). Prosjeci jednostavne linearne kombinacije estica pojedinih skala,
svedene na izvorni raspon od 1 do 5, ukazuju na jednaki slijed uestalosti primjene strategija i
u naem uzorku, gdje je najuestalija primjena Nagovaranja na izvedbu ( x =3,81, Sd=0,88),
zatim Kontrole okruja ( x =3,71, Sd=0,88), Samouvjetovanja ( x =3,48, Sd=0,89) i tek zatim
Nagovaranja na savladavanje ( x =3,12, Sd=0,98) i Poveavanja interesa ( x =2,85,
Sd=0,91). U Grafikom prikazu 5, nalazi se Box&Whisker dijagram koji dobro ilustrira ovu
situaciju. Uenici su, dakle, ukupno se izjanjavali kako poveavaju svoju razinu motivacije
oslanjajui se na elju postizanja dobrih ocjena, a najmanje vjerojatno nastoje zadatak uiniti
ugodnijim ili zanimljivijim.
Daniel Juri 65
Od svih strategija, samo je Nagovaranje na izvedbu bilo znaajno i pozitivno povezano s

prosjenim uspjehom u nastavi (r=0,26), pokazujui kako uenici koji ee naglaavaju
svoju elju za dobrim ocjenama u svrhu samoregulacije motivacije takoer i tee postizanju
boljeg uspjeha.
2.6.1. Strategije modeliranja

Pristup evaluaciji skala samoregulirajue motivacije znaajno e se razlikovati od pristupa
evaluaciji skale izbjegavajuih reakcija. Naime, dok nam je kod AVOI skale cilj utvrditi
psihometrijski istu mjeru, procjenom metrijskih svojstava skala samoregulirajue motivacije
nastojat emo demonstrirati primjenu dva nova predloena postupka: (1) Konfirmatorne
faktorske analize parcijalne post-hoc MTMM matrice te (2) Konstruktne i prediktivne
pouzdanosti.
U tom smislu, strategije modeliranja pratit e redoslijed opisan u podpoglavlju metode u
kojem se predlae alternativan pristup MTMM matrici CF analizom. Nakon toga, takoer
emo strukturalnim modeliranjem utvrditi odnos izmeu konstrukata samoregulirajue
motivacije i prokrastinacije, te uvesti MIMIC modele u konano tumaenje odnosa. Teorijski
znaaj ovih odnosa razmatrat emo u raspravi.
Daniel Juri 66
3. Rezultati
Svi strukturalni modeli testirani su u programu AMOS 4.0.1 (Arbuckle i Whotke, 1999).
Kako bi se procijenila opa podobnost modela prikazani su 2, Akaike indeks (AIC), indeksi
komparativne podobnosti (CFI i AGFI), standardizirana prosjena kvadratna kovarijanca
reziduala (RMSEA) i Hoelterov indeks (Kline, 1998). Amos minimalizira funkciju
diskrepance (Browne, 1984) sljedeeg oblika:
G (g) (g)
N f ( ; S )
(g)
C ( , a) = [ N r ] g =1 = [ N r ] F ( , a)
N

Izraz (g) predstavlja teorijsku matricu kovarijance odreenu modelom u kojoj su

definirani fiksirani parametri i oni koji se slobodno procijenjuju. Ukoliko izmeu dvije
varijable nije definirana veza, parametar izmeu njih smatra se fiksiranim na nulu. Takoer,
nuno je fiksirati jedininu kovarijancu na barem jedan indikator u mjernom modelu kako bi
se koristio kao procijenitelj jedininog varijabiliteta mjerene pojave. Ukoliko se fiksira bilo
koji dodatni parametar, takav model slui provjeravanju dodatnih hipoteza o odnosima, ili u
klasinim statistikim terminima, testiranju znaajnosti pojedinih odnosa. Minimalizira se
diskrepanca izmeu populacijske matrice kovarijanci pojedinih grupa ((g)) i uzorake matrice
kovarijance pojedinih grupa (S(g)) modifikacijom poetnih parametara kroz niz iteracija dok se
konvergencijom funkcije ne utvrdi stabilno rjeenje. Ukoliko rjeenje uspjeno konvergira,
moe se pokazati kako se izraz
( N r ) F ( , a) 2 ,
uz stupnjeve slobode modela
p( p + 1)
d. f . = t ,
2
gdje je p broj mjerenih varijabli u modelu, a t broj slobodnih parametara.
Daniel Juri 67
Drugim rijeima, ako funkcija (N r)F za vektore populacijskih () i uzorakih (a)

parametara pokae statistiki znaajnu 2 vrijednost, ona ukazuje na znaajnu koliinu
kovarijance u matrici reziduala koja nije objanjena definiranim modelom.
Budui da je vrijednost funkcije C u uskoj vezi s brojem ispitanika u modelu, za modele
na veim uzorcima preporujuuje se izraunati odnos 2/d.f., koji predstavlja minimum
funkcije C korigiran za veliinu uzorka. Procijenjuje se kako bi ovaj odnos trebao iznositi
barem 5, optimalno bi trebao teiti vrijednosti 1, no takoer je prihvatljivo ako se kree blizu
vrijednosti 2. Potonje smo prihvatili kao jedan od kriterija prilikom testiranja modela.
AIC predstavlja 2 koji je penaliziran za nedostatak parsimonije u modelu i slui samo u
komparativne svrhe izmeu modela koji poivaju na istom setu indikatora. CFI i AGFI indeks
baziraju se na usporedbi mjere podobnosti izmeu hipotetskog modela i podobnosti
nezavisnog modela i u tom smislu pokazuju koliko je definirani model podobniji od modela u
kojoj su sve relacije fiksirane na nulu. Razlika izmeu CFI i AGFI jeste to je CFI, slino
logici koju koristi AIC, penaliziran za svaki slobodno procijenjeni parametar, dok je AGFI
dodatno uvaava veliinu uzorka kao olakotnu okolnost.
Hoelterov indeks pokazuje pri kojem bi broju ispitanika i uz koju razinu pogreke model
bio odbaen. Za CFI i AGFI indeks koristio se granini kriterij u iznosu od >0,95, to ukazuje
kako se postavljenim modelom objanjava 95% vie varijance nego nultim modelom, a za
RMSEA<0,05 (Kline, 1998).
Takoer, u svrhu komparacije ortogonalne peterofaktorske komponentne strukture
samoregulirajue motivacije koju je u izvornom istraivanju dobio Wolters (1999), proveli
smo istovjetnu analizu u ovom istraivanju, a strukture smo usporedili primjenom koeficijenta
kongruencije faktorskih struktura (Fulgosi, 1988):
K ab =
f f 1 2
f f
1
2
1
2
f1 - faktorska saturacija prvog mjerenja odreene osobine

f 2 - faktorska saturacija drugog mjerenja odreene osobine
Daniel Juri 68
3.1. Mjera izbjegavanja
3.1.1. Jednofaktorski modeli

Prvi jednofaktorski model mjere izbjegavajuih reakcija koji je sadravao 15 estica nije
pokazivao prihvatljive mjere podobnosti. Nadalje, neke su estice pokazivale nizak R2. Poradi
toga estice su izbaene u postupnim koracima. Takoer, testiran je i model kojeg su
predloili Van Eerden i Garst (2000), no model nije pokazao zadovoljavajui stupanj
podobnosti. Osnovni razlog nepotvrivanja njihovog modela jesu znaajno stroi kriteriji
koriteni u ovoj studiji. Naime, nije prihvaen niti jedan model iji je 2 statistiki znaajan, s
obzirom da to pokazuje kako postoji znaajan dio kovarijance koji modelom nije objanjen. U
nastojanju dobivanja metrijski iste skale i posebice potujui naelo lokalne nezavisnosti
estica, autor je ovoga rada prigrlio rigorozniju metodu. Naprotiv, niti jedan model kojeg su
predloili Van Eerden i Garst (2000) u svojem radu nije zadovoljio ovaj kriterij.
Konani je model sadravao pet estica (AVOI5) te je pokazivao dobre mjere podobnosti
(2=5,11, d.f.=5, p=0,403; 2/d.f.=1,022; RMSEA=0,005; AGFI=0,994) i razmjerno visok
koeficijent unutarnje konzistencije (=0,74). S obzirom na samo pet estica od kojih se skala
sastoji, ovako visok Cronbachov alfa koeficijent izrazito je zadovoljavaju. Iz Tablice 2
vidljivo je da je tau-ekvivalentni model potvren te kako dodatne restrikcije ne pogoravaju
znaajno podobnost podacima.
Tablica 2: Rezultati konfirmatorne faktorske analize AVOI5 skale, dobiveni strukturalnim modeliranjem
Broj slobodnih hoelter

Jednofaktorski modeli 2 d.f. p parametara 2 /d.f. rmsea agfi cfi aic
(,05)
Kongeneriki model 5,11 5 0,403 10 1,022 0,005 0,994 0,999 25,11 2085
Nezavisni model 914,20 10 0,000 5 91,42 0,307 0,472 0,000 924,20 20
Razlika (): (Nezavisni - Kongeneriki) 909,10 5 0,000
Tau-ekvivalentni model 10,26 9 0,330 6 1,140 0,012 0,993 0,999 22,26 1587
Razlika (): (Tau - Kongeneriki) 5,15 4 0,272
Od pet zadranih estica, etiri pripada AVOI8 skali koju su predloili Van Eerden i Garst
(2000). estica koja nije bila ukljuena u njihovu skalu glasi: Razmiljam: jo uvijek e biti
dovoljno vremena ako ponem i kasnije. U Tablici 3 prikazane su zadrane estice, njihove
faktorske saturacije i koliina varijance objanjene latentnom varijablom u kongenerikom i
tau-ekvivalentnom modelu.
Na Grafikom prikazu 6 prikazan je kongeneriki model. Iz Tablice 3 razvidna je visoka
stabilnost procijenjenih parametara s obzirom na promjenu modela te podjednaka koliina
Daniel Juri 69
objanjene varijance na esticama. Ovo je posebice oito u tau-ekvivalentnom modelu gdje se

objanjena varijanca kree izmeu 33% - 45%.
Tablica 3: Regresijski koeficijenti i koliina objanjene varijance u jednofaktorskim modelima
Jednofaktorski modeli
Kongeneriki Tau-ekvivalentni
model model
Standardizirani regresijski koeficijenti

a5 Sam(a) sebi kaem: poni ve jednom; a ja nikako da ponem. 0,57 0,59
a10 Nita ne radei, putam vrijeme da ide. 0,58 0,57
a11 Poinjem kasnije nego to sam planira(la)o. 0,68 0,67
a13 Pojedem neki slatki ili neto slino, umjesto da zaponem s radom. 0,54 0,58
a14 Razmiljam: jo e uvijek biti dovoljno vremena ako ponem i kasnije. 0,66 0,62
Kvadrirane multiple korelacije (R 2 )

a5 Sam(a) sebi kaem: poni ve jednom; a ja nikako da ponem. 0,32 0,35
a10 Nita ne radei, putam vrijeme da ide. 0,34 0,33
a11 Poinjem kasnije nego to sam planira(la)o. 0,47 0,45
a13 Pojedem neki slatki ili neto slino, umjesto da zaponem s radom. 0,29 0,33
a14 Razmiljam: jo e uvijek biti dovoljno vremena ako ponem i kasnije. 0,43 0,39
Grafiki prikaz 6: Rezultati dobiveni na jednofaktorskom kongenerikom modelu
,32
e5 a5
,57
,34
e10 a10
,58
,47
,68
e11 a11 Prokrastinacija
,54
,29
e13 a13 ,66
,43
e14 a14
Daniel Juri 70
Sadrajno gledano, AVOI5 skala obuhvaa pasivno preputanje neradu, neuspjele

pokuaje samoregulacije ponaanja, izvoenje aktivnosti koje slue distrakciji, zakanjeli
poetak bavljenja zadatkom i samozatiivanje krivom procjenom vremena. Potonje
predstavlja sadraj estice koja se ne nalazi u AVOI8 skali, a estica objanjava fenomene
koje je jo Lay (1988) prouavao u svojem istraivanju percepcije vremena.
Ako bolje promotrimo estice u skali koju su predloili Van Eerden i Garst (2000), uoit
emo kako ne postoji znaajnija razlika izmeu sadraja kojeg pokriva jedna ili druga skala.
U AVOI8 skali sadrane su dvije estice koje se odnose na distrakciju: Uvjeravam
sam(u)oga sebe kako postoje druge bitne stvari koje moram prvo napraviti i Jednostavno
ponem raditi neto lake. Za druge dvije estice moe se pretpostaviti kako su vezane uz
samozatiivanje i krivu percepciju vremena: Stvaram plan za koji unaprijed znam kako nije
ostvariv i ini mi se kako mogu raditi samo pod pritiskom, kada je krajnji rok blizu.
Stvaranje plana daje osjeaj zatienosti, unato tome to postoji svijest da on nije realno
ostvariv, dok je djelovanje u zadnji tren istovremeno odraz zakanjelog poetka rada, no i
metoda redukcije vremenskog troka. Distorzija percepcije vremena u ovim je esticama
sasvim oita.
U Tablici 4 prikazan je koeficijent Tablica 4: Izraun pouzdanosti AVOI5 skale
na temelju podataka mjernog modela te
pouzdanosti temeljen na alternativnoj formuli usporedni prikaz Cronbachovog koeficijenta
koji, uz visoku alphu (=0,74) ukazuje na
Mjerni model
istinski visok stupanj unutarnje konzistencije
Prokrastinacija
(r=0,82). t
a14 0,66 0,57
Budui da meu skalama ne postoji vea
a13 0,54 0,71
sadrajna razlika, AVOI5 skalu, dobivenu u a11 0,68 0,53
a10 0,58 0,66
ovome istraivanju, mogue je preporuiti kao a5 0,57 0,68
bolju alternativu skali od osam estica koju su r

0,74 0,82
predloili Van Eerden i Garst (2000). Osim to
je dobivena skala osjetno ekonominija, pokazala je i zavidne metrijske karakteristike, uz
neto nii, no jo uvijek vrlo zadovoljavajui stupanj unutarnje konzistencije ( (AVOI5)= 0,74;
(AVOI8)= 0,87).
Daniel Juri 71
3.1.2. MIMIC modeli

MIMIC model postavljen je tako da testira naruavanje unidimenzionalnosti s obzirom na
spol i dob ispitanika. Dob ispitanika namjerno nije uvrtena u analizu kao egzogena varijabla
poradi interakcije koja postoji izmeu dobi i spola, nego je uveden kao meugrupna varijabla.
Iz Tablice 5 moemo vidjeti kako je kongeneriki model zadovoljio sve mjere podobnosti
(2=54,98, d.f.=45, p=0,146; 2/d.f.=1,222; RMSEA=0,015; AGFI=0,956). Tau-ekvivalentni
model takoer je potvren bez znaajnijeg pogoranja u podobnosti modela podacima.
Potvrda tau-ekvivalentnog meugrupnog MIMIC modela pokazuje nam kako su parametri
stabilni neovisno o pripadnosti dobnoj grupi te kako estice nisu pristrane s obzirom na spol.
Tablica 5: Mjere podobnosti MIMIC modela AVOI5 skale
Broj slobodnih hoelter

MIMIC meugrupni modeli 2 d.f. p parametara 2 /d.f. rmsea agfi cfi aic
(,05)
Kongeneriki model 54,98 45 0,146 60 1,222 0,015 0,956 0,989 174,98 1079
Nezavisni model 1004,73 75 0,000 30 13,396 0,114 0,542 0,000 1064,73 96
Razlika (): (Nezavisni - Kongeneriki) 949,75 30 0,000
Tau-ekvivalentni model 82,10 65 0,075 40 1,263 0,017 0,954 0,982 162,10 994
Razlika (): (Tau - Kongeneriki) 27,12 20 0,132
U Tablici 6 prikazane su saturacije i koliina objanjene varijance indikatora u tau-

ekvivalentnom modelu, no dodatno su isti podaci prikazani i za razinu u kojoj spol objanjava
prokrastinaciju. Razmatrajui koliinu varijance koju objanjava latentna varijabla moemo
uoiti izrazito nizak stupanj varijacije neovisno o pripadnosti dobnoj skupini.
Tablica 6: Regresijski koeficijenti i koliina objanjene varijance u MIMIC - Tau-ekvivalentnom modelu
MIMIC - Tau-ekvivalentni model

Sedmi Osmi Prvi Drugi Trei
razred razred razred razred razred
Standardizirani regresijski koeficijenti

Spol -0,33 -0,19 -0,08 -0,08 -0,12
a5 Sam(a) sebi kaem: poni ve jednom; a ja nikako da ponem. 0,58 0,54 0,64 0,60 0,61
a10 Nita ne radei, putam vrijeme da ide. 0,59 0,55 0,55 0,60 0,59
a11 Poinjem kasnije nego to sam planira(la)o. 0,66 0,62 0,71 0,68 0,69
a13 Pojedem neki slatki ili neto slino, umjesto da zaponem s radom. 0,61 0,57 0,55 0,57 0,56
a14 Razmiljam: jo e uvijek biti dovoljno vremena ako ponem i kasnije. 0,62 0,59 0,63 0,64 0,67
Kvadrirane multiple korelacije (R 2 )

Spol 0,11 0,04 0,01 0,01 0,01
a5 Sam(a) sebi kaem: poni ve jednom; a ja nikako da ponem. 0,34 0,29 0,40 0,35 0,37
a10 Nita ne radei, putam vrijeme da ide. 0,35 0,31 0,30 0,36 0,35
a11 Poinjem kasnije nego to sam planira(la)o. 0,44 0,39 0,50 0,46 0,48
a13 Pojedem neki slatki ili neto slino, umjesto da zaponem s radom. 0,38 0,32 0,30 0,32 0,31
a14 Razmiljam: jo e uvijek biti dovoljno vremena ako ponem i kasnije. 0,39 0,34 0,40 0,41 0,45
Daniel Juri 72
Ako razmatramo stupanj u kojem spol objanjava prokrastinaciju, moemo uoiti kako je
u sedmom razredu osnovne kole mogue objasniti ak oko 11% varijance prokrastinacije.
Nasuprot tome, u prvom, drugom i treem razredu koliina objanjene varijance kree se oko
nule. Ovo nam posebice postaje jasno ako pogledamo Grafiki prikaz 7. ini se kako postoji
trend opadanja mogunosti tumaenja prokrastinacije spolnim razlikama ovisno o dobi.
Dakako, bilo bi vrlo zanimljivo saznati to se dogaa s krivuljom prije sedmog razreda
osnovne kole i nakon treeg razreda srednje kole. Isto tako, iako se na prvi pogled ini kako
nakon prvog razreda postoji tendencija povratka utjecaja spola, potrebno je napomenuti kako
je rije o vrijednostima koje se kreu razmjerno blizu nule. Jedino to s odreenom
sigurnou moemo zakljuiti jeste kako su muki uenici neto skloniji prokrastinaciji u
sedmom, a dijelom i u osmom razredu osnovne kole.
Grafiki prikaz 7: Promjena utjecaja spola ispitanika ovisna o dobnim skupinama izraena
promjenom standardiziranog koeficijenta regresije i koliinom varijance kojom spol objanjava
prokrastinaciju
0,15 0,11
0,10
0,04
0,05 0,01 0,01 0,01
0,00
Sedm i razred Os m i razred Prvi razred Drugi razred Trei razred
-0,05
-0,10
-0,08 -0,08
-0,15 -0,12
-0,20
-0,19
-0,25
-0,30
-0,35
-0,33
Standardizirani regres ijs ki koeficijent Multipli R2
Daniel Juri 73
3.2. Mjere samoregulirajue motivacije
3.2.1. Komparacija komponentnih struktura

Prije nego zaponemo s MTMM analizom korisno je komparirati podatke koje je Wolters
(1999) dobio u svojem istraivanju, vezanom uz komponentnu analizu estica uz ortogonalnu
Varimax rotaciju. U naem je istraivanju u prvih pet komponenti utvreno neto manje
varijance komunaliteta (51%) nego to je bilo prisutno kod Woltersa (67%).
Kako bi to jezgrovitije usporedili strukture, u Tablici 7 prikazane su rotirane
komponentne strukture u Woltersovom (1999) i u ovom istraivanju. Uz prikaz pouzdanosti
pojedine skale procijenjene alpha koeficijentom, koji je procijenjen na temelju zadranih
estica, nalazi se i koeficijent kongruencije. Primjetno je kako je pouzdanost u naem
istraivanju neto slabija nego u Woltersovom, no to se moe pripisati i relativno malom
(N=88) i vrlo homogenom uzorku studenata (dob=14 do 16g; 1. i 2. razred srednje kole)
koje je koristio, nasuprot vrlo heterogenom uzorku u naem istraivanju. Budui da Wolters
(1999) nije izvijestio o kompletnoj matrici rotirane komponentne strukture, koeficijenti
kongruencije u znatnoj su mjeri precijenjeni, no jo uvijek ukazuju na znatno visok stupanj
slaganja, koji je razvidan i iz uvida u same saturacije.
Ako razmotrimo najvee gubitke u saturacijama, uoit emo kako su vee diskrepance
prisutne tek kod saturacija u esticama s3, s8, s26 i s21, pri emu navedene nisu relevantne za
daljnu analizu, budui da ih je odbacio i Wolters poradi viestrukih visokih saturacija. U
naem sluaju, dogodilo se pak suprotno, vjerojatno radi podobnije matrice korelacija. Ove
estice pronale su svoje mjesto na drugim komponentama. Tonije reeno, s12 projicirala se
na Nagovaranje na izvedbu (0,58), s8 visoko je saturirana Kontrolom okruja (0,67) tako da
se opravdano nalazi na toj skali, s26 sada predstavlja najvie salijentnu mjeru Kontrole
okruja (0,78), a s21 u visokoj je mjeri zastupljena na Nagovaranju na izvedbu (0,65). Iako
potonja sadrajno moda vie odgovara Samouvjetovanju, postoji mogunost kako je
sekvencionalno nagraivanje dio strategija koje vanjski regulirani uenici primjenjuju kako bi
odrali motivaciju u situaciji orijentacije na izvedbu.
Iz Tablice 7 takoer se moe uoiti kako jedino komponenta Kontrole okruja nije
pretrpjela drastine promjene, iako upravo ona ima najmanji koeficijent kongruencije. Kako
bi odrali komparabilnost izmeu istraivanja koje je proveo Wolters (1999), pri konstrukciji
skala u ovom istraivanju zadrali smo i provjeravamo estice koje su u izvornom istraivanju
odabrane kao indikatori latentnih dimenzija.
Tablica 7: Usporedba dobivene rotirane komponentne strukture sa strukturom u izvornom istraivanju (Wolters, 1999)
Wolters, 1999 Dobivene strukture

Saturacija Saturacija K ab ***
Nagovaranje na savladavanje
Daniel Juri
~ s2 Tjeram sam sebe da radim samo kako bih vidio koliko ustvari mogu nauiti. 0,76 0,66
~ s23 Postavljam si izazov da zavrim rad i nauim gradivo najvie to je mogue. 0,76 0,57
~ s27 Govorim sam sebi kako moram nastaviti uiti samo zato kako bih nauio koliko god je mogue. 0,61 0,85 0,54 0,73 0,98
~ s3 Tjeram sam sebe da puno radim kako bih neto stvarno nauio. 0,81 0,46
s12 Razmiljam o tome da postanem dobar u onome to uimo ili radimo. ** 0,42 0,19*
Nagovaranje na izvedbu
~ s17 Podsjeam samoga sebe koliko je bitno imati dobre ocjene. 0,80 0,76
~ s16 Govorim sam sebi da moram nastaviti uiti kako bih bio dobar u koli. 0,67 0,75
~ s4 Podsjeam samoga sebe koliko je bitno biti dobar na ispitima i zadacima u koli. 0,73 0,66
~ s13 Pokuavam se natjerati da vie radim razmiljanjem o dobivanju dobrih ocjena. 0,77 0,63
0,84 0,78 0,96
s12 Razmiljam o tome da postanem dobar u onome to uimo ili radimo. ** 0,48 0,58
~ s15 Razmiljam o tome kakvu u zakljunu ocjenu dobiti ako ne uradim domau zadau ili ne proitam lektiru. 0,69 0,50
s19 Tjeram se na rad kako bih vidio mogu li bolje nego prije. 0,61 0,25*
s8 Pokuavam se rijeiti stvari koje me ometaju u poslu. ** 0,47 0,18*
Samouvjetovanje
~ s9 Dogovorim se sam sa sobom kako u za odreenu koliinu obavljenog posla poslije raditi neto zabavno. 0,84 0,70
~ s21 Nagraujem sam sebe za svaki dio posla koji sam obavio, sve dok ne zavrim. 0,43 0,65
~ s1 Obeam sam sebi nekakvu nagradu ako zavrim posao. 0,73 0,64
0,87 0,72 0,95
~ s18 Obeam sam sebi da u kasnije raditi ono to elim ako sada zavrim sa zadanim poslom. 0,77 0,63
~ s7 Sam sebi kaem da kasnije mogu raditi neto to volim ako sada obavim posao koji moram. 0,86 0,53
s26 Osiguram se da mi to manje stvari odvraa panju. ** 0,48 0,08*
Poveanje interesa
~ s20 Pokuavam gradivo povezati s neime to volim raditi ili s neim to me zabavlja. 0,74 0,72
~ s14 Uinim si uenje ugodnijim pretvarajui ga u igru. 0,82 0,72
~ s22 Pokuavam napraviti igru od uenja ili pisanja zadae. 0,78 0,69
s6 Nastojim se uvjeriti kako rad moe biti zabavan. 0,73 0,64
~ s10 Na neki si nain uenje uinim zanimljivim. 0,81 0,90 0,61 0,75 0,99
s5 Uinim si uenje ugodnim usmjeravajui se na neto to je zabavno. 0,71 0,52
~ s11 Pokuavam shvatiti na koji je nain gradivo vezano uz moj ivot. 0,61 0,52
s25 Pokuavam gradivo povezati sa svojim prijanjim iskustvima. 0,65 0,41
s21 Nagraujem sam sebe za svaki dio posla koji sam obavio, sve dok ne zavrim. 0,51 0,23*
Kontrola okruja
~ s26 Osiguram se da mi to manje stvari odvraa panju. ** 0,49 0,78
~ s8 Pokuavam se rijeiti stvari koje me ometaju u poslu. ** 0,53 0,67
0,73 0,63 0,94
~ s24 Mijenjam svoje okruenje kako bi mi bilo lagano koncentrirati se na posao. 0,77 0,58
~ s28 Pokuavam uiti u vrijeme kada sam vie usredotoen. 0,64 0,43
~ estica koritena za formiranje skale u izvornom istraivanju (Wolters, 1999) te za utvrivanje mjernih modela u ovom istraivanju
* estica s niskom komponentnom saturacijom
** estica s viestrukim komponentnim saturacijama u izvornom istraivanju (Wolters, 1999)
*** Koeficijent kongruencije faktorskih struktura (formulu i tumaenje vidi u tekstu)
74
Daniel Juri 75
3.2.2. Utvrivanje mjernih modela

Kako smo predvidjeli u alternativnom pristupu analize MTMM matrice, prvo utvrujemo
metrijske karakteristike mjernih modela pojedinih skala. Iz Grafikog prikaza 8 razvidno je
kako skale Kontrole okruja i Nagovaranja na savladavanje nisu zahtijevale koreliranje
reziduala. Na taj nain potvrena su kongenerika svojstva ovih skala i moemo zakljuiti
kako su psihometrijski vrlo iste. Ipak, potrebno je napomenuti kako su to skale s manjim
brojem estica (k=4), za razliku od ostalih (k=5). Ne moe se ne primijetiti kako korelirani
unikviteti ukazuju na to da bi se ista metrijska svojstva mogla ostvariti uklanjanjem s10 iz
skale Poveavanja interesa, s15 iz Nagovaranja na izvedbu te s21 iz savjetovanja. Kako nam
u ovom trenutku nije cilj ukloniti ove varijacije, ve im dati sadrajno tumaenje, zadravamo
sve estice u predloenim mjernim modelima.
U Tablici 8 nalazi se komparativan prikaz testiranja znaajnosti objanjene varijance u
matrici kovarijanci putem diferencijala funkcije diskrepancije. Takoer, prikazani su i ostali
podaci svih mjernih modela. Najznaajni nalazi jesu kako svi modeli ostavljaju neznaajnu
rezidualnu koliinu varijance (p>0,05) te kako znaajno bolje tumae podatke nego nezavisni
modeli (p<0,05).
Iz Tablice 9 nazire se razmjerno kongruentna struktura tek kod saturacija Nagovaranja na
savladavanje (0,58 0,68; 34% - 46% objanjene varijance). Najvei je raspon uoen kod
Samouvjetovanja (0,31 0,82; 9% - 69%) i Poveavanja interesa (0,31 0,80; 10% - 64%).
Isto tako, velike varijacije u saturacijama prisutne su i kod Kontrole okruja (0,42 0,81;
18% - 65%), dok je kod Nagovaranja na izvedbu razlika u prisutnosti konstrukta u esticama
neto podnoljivija (0,51 0,77; 26% - 59%). Ovi podaci pokazuju kako je ostao znaajan
udio neobjanjene varijance u esticama, koja se ne moe pripisati osobinskim initeljima.
Nagovaranje na savladavanje u najveoj mjeri odreuje estica 'Govorim sam sebi kako
moram nastaviti uiti samo zato kako bih nauio koliko god je mogue', Nagovaranje na
izvedbu prvenstveno je odreeno tvrdnjom 'Podsjeam samoga sebe koliko je bitno imati
dobre ocjene', veinu varijance Samouvjetovanja odreuje izjava kako 'Obeam sam sebi da
u kasnije raditi ono to elim ako sada zavrim sa zadanim poslom', Poveavanje interesa
podjednako je odreeno izjavama 'Uinim si uenje ugodnijim pretvarajui ga u igru' i
'Pokuavam napraviti igru od uenja ili pisanja zadae', dok je Kontrola okruja prvenstveno
determinirana esticom 'Osiguram se da mi to manje stvari odvraa panju'. Iz uvida u
sadraj ovih i ostalih estica moe se zakljuiti kako je sadrajna valjanost u veoj mjeri
zadovoljena.
Daniel Juri 76
Grafiki prikaz 8: Mjerni kongeneriki CFA modeli pet skala samoregulirajue motivacije s
koreliranim unikvitetima
e26 e8 e24 e28 e2 e23 e27 e3
,65 ,34 ,18 ,19 ,34 ,38 ,46 ,45
s26 s8 s24 s28 s2 s23 s27 s3
,58 ,42 ,61 ,68

,81 ,43 ,58 ,67
Nagovaranje
Kontrola okruja na
savladavanje
,23 -,14
,24
,22 ,12
e20 e14 e22 e10 e11 e17 e16 e4 e13 e15
,29 ,64 ,62 ,19 ,10 ,67 ,59 ,36 ,35 ,26
s20 s14 s22 s10 s11 s17 s16 s4 s13 s15
,79 ,60
,54 ,80 ,43 ,31 ,82 ,77 ,59 ,51
Poveanje interesa Nagovaranje na

izvedbu
,16
,42 ,20
e7 e18 e1 e21 e9
,43 ,68 ,11 ,09 ,36
s7 s18 s1 s21 s9
,32
,66 ,82 ,31 ,60
Samouvjetovanje
Daniel Juri
Tablica 8: Testiranje znaajnosti objanjene varijance mjernih modela skala samoregulirajue motivacije
Nagovaranje na savladavanje Nagovaranje na izvedbu Samouvjetovanje Poveavanje interesa Kontrola okruja
Mjerni model Nezavisni model Mjerni model Nezavisni model Mjerni model Nezavisni model Mjerni model Nezavisni model Mjerni model Nezavisni model
2
4,857 744,711 6,175 1369,144 0,941 1054,544 1,949 1137,081 4,573 510,481
d.f. 2 6 3 10 2 10 2 10 2 6
p 0,088 0,000 0,103 0,000 0,625 0,000 0,377 0,000 0,102 0,000
broj slobodnih
8 4 12 5 13 5 13 5 8 4
parametara
( 2 ) 739,85 1362,97 1053,60 1135,13 505,91

(d.f.) 4 7 8 8 4
p () 0,000 0,000 0,000 0,000 0,000
2 /d.f. 2,428 124,118 2,058 136,914 0,471 105,454 0,975 113,708 2,286 85,08
rmsea 0,039 0,358 0,033 0,376 0 0,330 0 0,342 0,037 0,296
agfi 0,987 0,449 0,987 0,344 0,997 0,472 0,994 0,434 0,988 0,608
cfi 0,996 0,000 0,998 0,000 1 0,000 1 0,000 0,995 0,000
aic 20,86 752,71 30,18 1379,14 26,94 1064,54 27,95 1147,08 20,57 518,48
hoelter (,05) 1187 17 1218 13 6123 17 2957 16 1261 24
77
Daniel Juri
Tablica 9: Regresijski koeficijenti u mjernim modelima skala samoregulirajue motivacije
Nagovaranje na savladavanje Objanjena varijanca (R 2 )
s27 Govorim sam sebi kako moram nastaviti uiti samo zato kako bih nauio koliko god je mogue. 0,68 0,46
s3 Tjeram sam sebe da puno radim kako bih neto stvarno nauio. 0,67 0,45
s23 Postavljam si izazov da zavrim rad i nauim gradivo najvie to je mogue. 0,61 0,38
s2 Tjeram sam sebe da radim samo kako bih vidio koliko ustvari mogu nauiti. 0,58 0,34
s16 Govorim sam sebi da moram nastaviti uiti kako bih bio dobar u koli. 0,77 0,59
s17 Podsjeam samoga sebe koliko je bitno imati dobre ocjene. 0,82 0,68
s4 Podsjeam samoga sebe koliko je bitno biti dobar na ispitima i zadacima u koli. 0,60 0,36
s13 Pokuavam se natjerati da vie radim razmiljanjem o dobivanju dobrih ocjena. 0,59 0,35
s15 Razmiljam o tome kakvu u zakljunu ocjenu dobiti ako ne uradim domau zadau ili ne proitam lektiru. 0,51 0,26
Samouvjetovanje
s18 Obeam sam sebi da u kasnije raditi ono to elim ako sada zavrim sa zadanim poslom. 0,82 0,68
s9 Dogovorim se sam sa sobom kako u za odreenu koliinu obavljenog posla poslije raditi neto zabavno. 0,60 0,36
s7 Sam sebi kaem da kasnije mogu raditi neto to volim ako sada obavim posao koji moram. 0,66 0,43
s1 Obeam sam sebi nekakvu nagradu ako zavrim posao. 0,32 0,11
s21 Nagraujem sam sebe za svaki dio posla koji sam obavio, sve dok ne zavrim. 0,31 0,09
Poveavanje interesa
s14 Uinim si uenje ugodnijim pretvarajui ga u igru. 0,80 0,64
s22 Pokuavam napraviti igru od uenja ili pisanja zadae. 0,79 0,62
s20 Pokuavam gradivo povezati s neime to volim raditi ili s neim to me zabavlja. 0,54 0,29
s10 Na neki si nain uenje uinim zanimljivim. 0,43 0,19
s11 Pokuavam shvatiti na koji je nain gradivo vezano uz moj ivot. 0,31 0,10
Kontrola okruja
s26 Osiguram se da mi to manje stvari odvraa panju. 0,81 0,65
s8 Pokuavam se rijeiti stvari koje me ometaju u poslu. 0,58 0,34
s28 Pokuavam uiti u vrijeme kada sam vie usredotoen. 0,43 0,19
s24 Mijenjam svoje okruenje kako bi mi bilo lagano koncentrirati se na posao. 0,42 0,18
78
Daniel Juri 79
3.2.3. Utvrivanje konfirmatorne faktorske strukture

Suprotno pretpostavci o ortogonalnosti struktura samoregulacije, puno se suvislije ini
pretpostaviti kako su zasebne samoregulacijske strategije meusobno povezane u jedan
koherentan samoregulacijski sustav koji bi odraavao opu tendenciju samoregulacije vlastite
aktivacije i perzistencije aktivnosti pri postizanju nekih ciljeva, u konkretnom sluaju,
akademskih.
Kako je vidljivo iz Grafikog prikaza 9, konfirmatorni faktorski model postavili smo u
skladu s prethodnom pretpostavkom. Iz prikaza se razabire kako samu sr Samoregulirajue
motivacije ine Nagovaranje na savladavanje (=0,82; 67% varijance) i Nagovaranje na
izvedbu (=0,76; 58%) koje su odraz dvije osnovne ciljne orijentacije. U znatnoj je mjeri
Samoregulirajua motivacija odreena i Kontrolom okruja (=0,71; 50%), dok je u manjoj
mjeri prisutna strategija Samouvjetovanja (=0,65; 42%), a znaajno je najmanje prisutno
Poveavanje interesa (=0,52; 27%), unato razmjerno visokim saturacijama na
indikatorima. Ovi udjeli nisu u potpunoj kongruenci s iskazom o estini uporabe pojedinih
strategija, izuzev Nagovaranja na izvedbu i Poveavanja interesa, koji predstavljaju najee
koritenu i najrjee koritenu strategiju. Nagovaranje na ovladavanje, iako predstavlja
osnovicu procijene varijance Samoregulirajue motivacije, kao samoregulacijska se strategija
primjenjuje tek neto ee od Poveavanja interesa.
Uvidom u koliinu objanjene varijance pojedinih indikatora, uoava se kako znatan dio
njih ne dostie ili jedva prelazi 20% udjela u varijatama prvog reda (s11, s21, s24, s1, s15).
Stoga, kako je vidljivo u Tablici 10, ne udi previe kako ovaj model nije zadovoljio niti
jedan od postavljenih kriterija podobnosti modela (2=1145,99, d.f.=225, p=0,000;
2/d.f.=5,093; RMSEA=0,065; AGFI=0,0869).
Kako bismo razrijeili problem izvora vika kovarijance, u ovom smo koraku pristupili
iterativnoj komponentnoj analizi standardizirane matrice reziduala i utvrivanju metodskih
faktora prema postupku opisanom u metodi. U prikazanoj analizi malo emo odstupiti od
predloenih koraka, budui da konvergentnu i divergentnu valjanost utvrujemo tek nakon
uvoenja mjere prokrastinacije. U modelima gdje se oekuje visoka povezanost s latentnom
varijablom vieg reda rasprava o ovim vidovima valjanosti nije plodonosna.
Rezultate predloenog pristupa opisujemo u sljedeem odlomku.
Grafiki prikaz 9: Rezultati konfirmatorne faktorske analize peterofaktorskog strukturalnog modela samoregulirajue motivacije
Daniel Juri
e2 e23 e27 e3 e26 e8 e24 e28
,30 ,40 ,48 ,44 ,50 ,37 ,20 ,25

s2 s23 s27 s3 s26 s8 s24 s28
,55 ,63 ,69 ,66 ,70 ,61 ,45
,50
Nagovaranje
na Kontrola
eta1 ,82 ,71 okruja eta2
savladavanje
,67 SRM ,50
,59 ,41
eta5
6
e17 s17 ,5 s20 e20
,77 2
,7
,64
,65
eta4
,60 ,52
,78 ,72
e16 s16 ,58 ,27 s14 e14
,42
,40 Nagovaranje
,49
,63 Poveavanje ,70
e4 s4 na Samouvjetovanje interesa s22 e22
,62 izvedbu
,65 ,65 ,58 ,33
,39
e13 s13 ,44 ,46 ,73 s10 e10
,25 ,44 ,19
,50 s9 s21 s1 s18 s7
e15 s15 s11 e11
,43 ,20 ,21 ,53 ,42
e9 e21 e1 e18 e7
eta3
80
Tablica 10: Rezultati konfirmatorne faktorske analize peterofaktorskog strukturalnog modela samoregulirajue motivacije
SRM (neizravni Objanjena Testovi podobnosti

Daniel Juri
uinci) varijanca (R 2 ) modela

s27 Govorim sam sebi kako moram nastaviti uiti samo zato kako bih nauio koliko god je mogue. 0,70 0,57 0,48 2 1145,99
s3 Tjeram sam sebe da puno radim kako bih neto stvarno nauio. 0,67 0,54 0,44 d.f. 225
s23 Postavljam si izazov da zavrim rad i nauim gradivo najvie to je mogue. 0,63 0,52 0,40 p 0,000
s2 Tjeram sam sebe da radim samo kako bih vidio koliko ustvari mogu nauiti. 0,55 0,45 0,30 broj slobodnih
parametara
51
s16 Govorim sam sebi da moram nastaviti uiti kako bih bio dobar u koli. 0,78 0,59 0,60
s17 Podsjeam samoga sebe koliko je bitno imati dobre ocjene. 0,77 0,58 0,59 2 /d.f. 5,093
s4 Podsjeam samoga sebe koliko je bitno biti dobar na ispitima i zadacima u koli. 0,64 0,48 0,40 rmsea 0,065
s13 Pokuavam se natjerati da vie radim razmiljanjem o dobivanju dobrih ocjena. 0,62 0,47 0,39 agfi 0,869
s15 Razmiljam o tome kakvu u zakljunu ocjenu dobiti ako ne uradim domau zadau ili ne proitam lektiru. 0,50 0,38 0,25 cfi 0,853
Samouvjetovanje aic 1247,99
s18 Obeam sam sebi da u kasnije raditi ono to elim ako sada zavrim sa zadanim poslom. 0,73 0,48 0,53 hoelter (,05) 220
s9 Dogovorim se sam sa sobom kako u za odreenu koliinu obavljenog posla poslije raditi neto zabavno. 0,65 0,43 0,43
s7 Sam sebi kaem da kasnije mogu raditi neto to volim ako sada obavim posao koji moram. 0,65 0,42 0,42
s1 Obeam sam sebi nekakvu nagradu ako zavrim posao. 0,46 0,30 0,21
s21 Nagraujem sam sebe za svaki dio posla koji sam obavio, sve dok ne zavrim. 0,44 0,29 0,20
Poveavanje interesa
s14 Uinim si uenje ugodnijim pretvarajui ga u igru. 0,72 0,37 0,52
s22 Pokuavam napraviti igru od uenja ili pisanja zadae. 0,70 0,36 0,49
s20 Pokuavam gradivo povezati s neime to volim raditi ili s neim to me zabavlja. 0,64 0,33 0,41
s10 Na neki si nain uenje uinim zanimljivim. 0,58 0,30 0,33
s11 Pokuavam shvatiti na koji je nain gradivo vezano uz moj ivot. 0,44 0,23 0,19
Kontrola okruja
s26 Osiguram se da mi to manje stvari odvraa panju. 0,70 0,50 0,50
s8 Pokuavam se rijeiti stvari koje me ometaju u poslu. 0,61 0,43 0,37
s28 Pokuavam uiti u vrijeme kada sam vie usredotoen. 0,50 0,36 0,25
s24 Mijenjam svoje okruenje kako bi mi bilo lagano koncentrirati se na posao. 0,45 0,32 0,20
SRM (izravni uinci)
Nagovaranje na savladavanje 0,82 0,67
Nagovaranje na izvedbu 0,76 0,58
Samouvjetovanje 0,65 0,42
Poveavanje interesa 0,52 0,27
Kontrola okruja 0,71 0,50
81
Daniel Juri 82
3.2.4. Odreivanje metodskih faktora

U analizi je uspjeno utvreno i interpretirano pet razliitih metodskih izvora varijacija,
pri emu nekim indikatorima nisu pripisani faktori metoda (s17, s16, s13, s18, s28, s8, s26)
dok su drugi bili saturirani s ak dva metodska initelja (s3, s27, s23, s2, s1, s11, s20).
Osobinsko-metodska struktura dobivena u ovoj analizi nalazi se na Grafikom prikazu 10.
Nakon pripisivanja odreenog dijela varijance metodskim faktorima, budui da je
nepoznati dio varijance postao poznat, vidljivo je poveanje projekcija samoregulacijskih
strategija na varijatu Samoregulirajue motivacije. Od ovoga je najveu korist imalo
Poveavanja interesa (1=0,52; 27%; 2=0,66; 43%), s porastom od 16% varijance
objanjene faktorom osobine te Nagovaranje na savladavanje (1=0,82, 67%; 2=0,86; 74%),
s porastom od 7%. Zamjetno poveanje ostvareno je i kod Nagovaranja na izvedbu (1=0,76;
58%; 2=0,79; 63%) i Kontrole okruja (1=0,71; 50%; 2=0,73; 53%), no metodski faktori
nisu doveli do promjene kod strategije Samouvjetovanja (1=0,65; 42%; 2=0,65; 42%) iz
ega se vjerojatno moe suditi o razmjerno slabom metodskom udjelu u indikatorima ove
varijate. Ukratko reeno, poradi utvrivanja metodskih faktora dobili smo psihometrijski
znatno ie mjere osobinskih faktora.
U Tablici 11 saeto je prikazano inkrementalno testiranje znaajnosti prilikom uvoenja
svakog novog metodskog faktora. Prikazani nalazi pokazuju kako je svaki novi faktor
objasnio znaajan udio varijance prijanjeg modela, pri emu najveu koliinu funkcije
diskrepance obuhvaaju drugi (2=313,46) i prvi (2=200,3) metodski faktor.
Tablica 11: Testiranje znaajnosti pojedinanog doprinosa faktora metode
Faktor metode
Konfirmatorni Nezavisni 1 2 3 4 5
model SRM model (K-1 (2-1) (3-2) (4-3) (5-4)
2 1145,99 6505,86 945,69 632,24 546,33 494,58 395,01
d.f. 225 253 222 217 209 202 198
p 0,000 0,000 0,000 0,000 0,000 0,000 0,000
broj slobodnih
51 23 54 59 67 74 78
parametara
( 2 ) 5359,87 200,30 313,46 85,91 51,75 99,57

(d.f.) 28 3 5 8 7 4
p () 0,000 0,000 0,000 0,000 0,000 0,000
2 /d.f. 5,093 25,715 4,260 2,914 2,614 2,448 1,995

rmsea 0,065 0,160 0,058 0,045 0,041 0,039 0,032
agfi 0,869 0,380 0,892 0,931 0,938 0,942 0,953
cfi 0,853 0,000 0,884 0,934 0,946 0,953 0,968
aic 1247,99 6551,86 1053,69 750,24 680,33 642,58 551,01
hoelter (,05) 220 44 263 384 430 460 565
Grafiki prikaz 10: Multitrait-multimethod (MTMM-1) peterofaktorski strukturalni model samoregulirajue motivacije i faktori metode
Daniel Juri
SRM
,8 6
,6 ,73
6
,65
,7 9
,74 eta1 ,63 ,42 ,43 eta2 ,53
Nagovaranje Nagovaranje Poveavanje Kontrola

na eta3 Samouvjetovanje eta4 eta5
na savladavanje interesa okruja
izvedbu
,56 ,62 ,55 ,39 ,77 ,78 ,62 ,62 ,52 ,62 ,33 ,37 ,79 ,68 ,44 ,69 ,30 ,41 ,53 ,51 ,42 ,62 ,70
,57 ,46 ,44 ,61 ,59 ,61 ,60 ,39 ,29 ,41 ,73 ,37 ,63 ,49 ,27 ,53 ,84 ,51 ,40 ,26 ,23 ,38 ,49
s3 s27 s23 s2 s17 s16 s4 s13 s15 s9 s21 s1 s18 s7 s11 s10 s22 s14 s20 s28 s24 s8 s26
e3 e27 e23 e2 e17 e16 e4 e13 e15 e9 e21 e1 e18 e7 e11 e10 e22 e14 e20 e28 e24 e8 e26
,18 ,79 ,58

,20 ,46
,14 ,19
,29 ,65
,17 Metoda 2 ,26
,50 ,87
(Nagrada)
Metoda 4 ,46 ,12
(Samoprisila) ,16 ,24
-,14
Metoda 1
,41 ,35 ,22 (Igra)
,48
Metoda 5 ,17
(Vrednota ,23
rada) ,20
Metoda 3
(Aktivacija)
,39 ,54
83
Daniel Juri 84
Putem Tablice 12 ilustrirat emo postupak imenovanja metodskih faktora. Naime, osnovni
je cilj ovakvog pristupa otkriti izvor kovarijacija koji se ne moe pripisati niti jednoj osobini,
a zajedniki je esticama koje obuhvaa isti faktor metode. Kako bi dodatno naglasili na to
se pritom misli, u tablici su masno oznaeni zajedniki sadraji.
Prvi faktor metode nazvan je Instrumentalizacijom igre, budui da sadri u sebi izjave
koje glase 'Pokuavam napraviti igru od uenja', 'pretvarajui ga u igru.' i 'Pokuavam
gradivo povezati s neim to me zabavlja'. Takoer, ini se suvislim da je ovaj faktor
otkriven vezano uz strategiju Poveavanja interesa.
Na isti nain utvrdili smo sadraj metodskog faktora Instrumentalizacija nagrade. Dok se
u esticama s21 i s1 nagrada eksplicitno navodi ('Nagraujem sam sebe', 'Obeam sam sebi
nekakvu nagradu'), kod estice s2 ona se manifestira kao psiholoka nagrada koja proizlazi
iz intrinzinog zadovoljstva uenja. Ne udi stoga razmjerno niska saturacija ove estice
metodskim faktorom (0,18) jer je vjerojatno kako se ovakva vrsta nagrade javlja samo kod
malog broja intrinzino motiviranih uenika. Isto tako, s9 predstavlja eksterno nagraivanje,
no ne i eksplicitno navoenje pojma nagrada te vjerojatno stoga ima podjednako nisku
saturaciju kao i estica s2. Instrumentalizacija nagrade usko je vezana uz faktor
Samouvjetovanja, dok je psiholoka nagrada u estici s2 prisutna kod Nagovaranja na
savladavanje.
Trei faktor metode, Poticanje kognitivne aktivacije predstavlja zbirni uinak razliitih
nastojanja aktiviranja kognitivnih resursa kako bi se odrala samoregulacija, a estice s
ovakvim metodskim sadrajem prisutne su kod strategija Nagovaranje na savladavanje,
Poveavanje interesa i Kontrole okruja. U ovom se metodskom faktoru tako nalaze
poticanje na uenje, koncentraciju, razumijevanje i povezivanje gradiva koje se ui.
Sljedei je faktor metode nazvan Samoprisila poradi formulacije reenice koja povezuje
estice na ovom faktoru. Naglasak je u ovim reenicama na izrazima tjeram sam sebe,
moram nastaviti, obeam sam sebi, pokuavam i postavljam si izazov. Ovaj
metodski faktor u veoj je mjeri odraz tendencije poticanja samog sebe na neku opu,
nespecifinu aktivnost, koja se kasnije u estici uglavnom svodi na izvravanje zadatka, no ne
i na neki eksplicitan pristup rjeavanju problema (izuzev estice s11).
Posljednji faktor odraz je Vrednote rada, kao pozitivne i drutveno prihvatljive
vrijednosti. Tako se u s3, s4 i s7 naglaava rad, obavljanje posla i uinkovitost na zadacima.
Ipak, uvidom u saturaciju na estici s15 moemo sa znatnom sigurnou zakljuiti kako smo
ispravno imenovali metodski faktor. Naime, sadraj estice 'ne uradim domau zadau...',
u skladu s pretpostavkom o vrednoti rada, negativno je saturiran ovom varijatom metode.
Tablica 12: Prikaz sadraja faktora metoda upitnika samoregulirajue motivacije s projekcijama na pripadajue estice
Regresijski Objanjena
Daniel Juri
Faktor metode 1: Instrumentalizacija igre koeficijent varijanca (R 2 )

s22 Pokuavam napraviti igru od uenja ili pisanja zadae. 0,87 0,76
s14 Uinim si uenje ugodnijim pretvarajui ga u igru. 0,58 0,34
s20 Pokuavam gradivo povezati s neime to volim raditi ili s neim to me zabavlja . 0,26 0,07
Faktor metode 2: Instrumentalizacija nagrade

s21 Nagraujem sam sebe za svaki dio posla koji sam obavio, sve dok ne zavrim. 0,79 0,62
s2 Tjeram sam sebe da radim samo kako bih vidio koliko ustvari mogu nauiti . 0,19 0,04
s9 Dogovorim se sam sa sobom kako u za odreenu koliinu obavljenog posla poslije raditi neto zabavno . 0,18 0,03
Faktor metode 3: Poticanje kognitivne aktivacije

s23 Postavljam si izazov da zavrim rad i nauim gradivo najvie to je god mogue . 0,35 0,12
s10 Na neki si nain uenje uinim zanimljivijim . 0,24 0,06
s24 Mijenjam svoje okruenje kako bi mi bilo lagano koncentrirati se na posao . 0,23 0,05
s20 Pokuavam gradivo povezati s neime to volim raditi ili s neim to me zabavlja. 0,13 0,02
Faktor metode 4: Samoprisila

s2 Tjeram sam sebe da radim samo kako bih vidio koliko ustvari mogu nauiti. 0,65 0,42
s23 Postavljam si izazov da zavrim rad i nauim gradivo najvie to je god mogue. 0,14 0,02
Faktor metode 5: Vrednota rada

s4 Podsjeam samoga sebe koliko je bitno biti dobar na ispitima i zadacima u koli. 0,46 0,21
s7 Sam sebi kaem da kasnije mogu raditi neto to volim ako sada obavim posao koji moram . 0,17 0,03
s15 Razmiljam o tome kakvu u zakljunu ocjenu dobiti ako ne uradim domau zadau ili ne proitam lektiru . -0,14 0,02
85
Daniel Juri 86
Kako moemo vidjeti iz Tablice 13, u MTMM-1 modelu ostaje statistiki znaajna
koliina neobjanjene kovarijance (2=395,01, d.f.=198, p=0,000) i nakon uvoenja faktora
metode. Ovo ne udi previe, budui da je rije o izrazito heterogenom uzorku, kojem se
vjerojatno moe pripisati ostatak varijacije. Naime, ini se suvislim pretpostaviti kako se
neobjanjeno variranje moe pripisati varijacijama u funkciji odgovora (Saris i Aalberts,
2003) o kojima je bilo rije u metodi. Ipak, svi ostali pokazatelji indiciraju kako je rije o vrlo
prihvatljivom modelu (2/d.f.=1,995; RMSEA=0,032; AGFI=0,953), posebice s obzirom na
njegovu sloenost, veliinu i heterogenost uzorka. Takoer, komparacijom AIC indeksa s
obzirom na isti konfirmatorni model, moemo uvidjeti kako redukcija u funkciji diskrepance
nije uinjena na utrb parsimonije u modelu (AIC1=1247,99; AIC2=551,01). Drugim rijeima,
manja parsimonija koja se dobiva uvoenjem faktora metode, opravdana je omjerom
objanjene rezidualne kovarijance u matrici.
Iz Tablice 13 takoer vidimo kako je veini estica koje su u mjernim modelima imale
korelirane unikvitete pripisan jedan ili vie faktora metode (s15, s9, s1, s21, s10, s20, s11).
Znaaj kovariranja dvije estice izgubio se u ovakvoj MTMM supermatrici (s17, s13), dok je
znaajnom za faktore metode postala varijanca znatnog broja novih estica (s27, s3, s23, s2,
s4, s7, s14, s22).
Ovim smo predloenim postupkom u varijancu unikviteta, koja inae predstavlja artefakt
metode i obino se odbacuje kao nesustavni varijabilitet, unijeli smisao i red te moda
produbili i svoja saznanja o samom predmetu mjerenja, odnosno o specifinim elementima
samoregulacije koji nisu strogo vezani uz osnovnih pet strategija, ve se pojavljuju u
razliitim strategijama i na razliite naine. Drugim rijeima, metodskim je faktorima u ovoj
analizi poradi njihove prirode mogue pripisati teorijski znaaj te ih eventualno razmotriti u
kontekstu teorija samoregulacije. No, ovo nikako ne znai kako je iz sadraja estica nuno
ekstrahirati svaki sadraj koji izravno ne odraava pretpostavljenu latentnu dimenziju. U
tom sluaju, dobili bismo vrlo artificijelnu mjeru osobine koja ne bi imala vanjsku valjanost.
Kao to nema smisla da ekstrakcijom varijance socijalne poeljnosti iz skale shizofrenije
formiramo ljestvicu koja bi mjerila socijalno poeljnu shizofreniju, tako niti u naem
sluaju nema previe smisla raznovrsne strategije samoregulirajue motivacije razmatrati i
interpretirati neovisno o metodskim faktorima. Iako je u analizama matematiki postavljen
kriterij ortogonalnosti metodskih i osobinskih faktora, on je uveden samo kako bi se lake
razdijelila metodska i osobinska varijanca. No stvarni je svijet prepun raznovrsnih izvora
varijabiliteta, a ovaj nam predloeni pristup, ne ignorirajui rezidualnu varijancu, pomae u
prepoznavanju i razumijevanja sloenosti psiholokih pojava.
Tablica 13: Multitrait-multimethod (MTMM-1) matrica konfirmatornog peterofaktorskog strukturalnog modela samoregulirajue motivacije i faktora metode
Daniel Juri
Faktori metode
SRM (neizravni Instrumentalizacija Instrumentalizacija Poticanje kognitivne Samoprisila Vrednota Ukupna objanjena Testovi podobnosti
Nagovaranje na savladavanje uinci) igre nagrade aktivacije rada varijanca (R 2 ) modela
s27 0,62 0,54 0,20 0,20 0,46 2 395,01
s3 0,56 0,48 0,29 0,41 0,57 d.f. 198
s23 0,55 0,47 0,35 0,14 0,44 p 0,000
s2 0,39 0,34 0,19 0,65 0,61 broj slobodnih
parametara
78
s16 0,78 0,62 0,61
s17* 0,77 0,61 0,59 2 /d.f. 1,995
s4 0,62 0,49 0,46 0,60 rmsea 0,032
s13* 0,62 0,49 0,39 agfi 0,953
s15* 0,52 0,41 -0,14 0,29 cfi 0,968
s18 0,79 0,51 0,63 hoelter (,05) 565
s7 0,68 0,44 0,17 0,49
s9* 0,62 0,40 0,18 0,41
s1* 0,37 0,24 0,46 0,17 0,37
s21* 0,33 0,22 0,79 0,73
Poveavanje interesa
s10* 0,69 0,45 0,24 0,53
s20* 0,53 0,35 0,26 0,13 0,40
s11* 0,44 0,29 0,22 0,16 0,27
s14 0,41 0,27 0,58 0,51
s22 0,30 0,19 0,87 0,84
Kontrola okruja
s26 0,70 0,51 0,49
s8 0,62 0,45 0,38
s28 0,51 0,37 0,26
s24 0,42 0,31 0,23 0,23
SRM (izravni uinci)
* estice s koreliranim rezidualima u mjernom modelu
87
Daniel Juri 88
3.3. Odnos strategija samoregulirajue motivacije i prokrastinacije

U nastavku emo u MTMM-1 model uvesti mjerni model skale izbjegavajuih reakcija
kako bi predloili nekoliko razliitih tumaenja povezanosti strategija samoregulirajue
motivacije i odgaajueg ponaanja. U skladu s teorijskim pretpostavkama kako je
prokrastinacija, ustvari, posljedica neuspjene samoregulacije, putevi e u modelima biti
usmjereni sa samoregulirajue motivacije i samoregulacijskih strategija prema prokrastinaciji.
Uvidom u Grafiki prikaz 11 moemo razabrati kako latentna varijabla Samoregulirajue
motivacije razmjerno visoko i negativno saturira varijatu Prokrastinacije (=-0,30; 9%
varijance), no jo uvijek znatno manje nego to saturira pojedine strategije samoregulirajue
motivacije. Takoer, ako razmotrimo Tablicu 14, moemo uvidjeti dvije injenice: (a) ostale
su saturacije veinom ostale nepromijenjene s obzirom na prethodno postavljene modele, to
ukazuje na stabilno rjeenje i nakon uvoenja novih varijabli u MTMM-1 model, i (b)
uvoenje novih varijabli nije znaajnije pogoralo podobnost modela (2/d.f.1=1,995,
RMSEA1=0,032, AGFI1=0,953; 2/d.f.2=2,091, RMSEA2=0,034, AGFI2=0,941), iz ega se
moe zakljuiti kako su estice Samoregulirajue motivacije, odnosno, njezinih
samoregulacijskih strategija i Prokrastinacije lokalno nezavisne i nepristrane. Ovi podaci
nisu previe iznenaujui ako uzmemo u obzir kako je validirana skala izbjegavajuih
reakcija psihometrijski izrazito kvalitetna mjera.
Na temelju navedenih podataka, moemo zakljuiti kako nam MTMM-2 model svjedoi i
o konvergentnoj i diskriminativnoj valjanosti. Konvergentna valjanost modela oituje se u
znaajnoj vezi Samoregulirajue motivacije i Prokrastinacije te lokalnom nezavisnou
indikatora u modelu. Divergentna valjanost, kojom se utvruje razlikuju li se sutinski dva
mjerena svojstva ili mjerimo isto svojstvo, utvrena je znatno viim saturacijama
Samoregulirajue motivacije prema strategijama samoregulacije, nego prema Prokrastinaciji.
Drugim rijeima, Samoregulirajua motivacija i Prokrastinacija dva su razliita teorijska
konstrukta koja su meusobno znaajno povezana, pri emu je iz odnosa razvidno kako
vei stupanj samoregulacije vodi manjem stupnju odgaajueg ponaanja.
Kako bi nadalje provjerili utjecaj specifinih strategija samoregulacije na prokrastinaciju,
definirali smo MTMM-3 model u kojem smo, nakon to su pojedine strategije samoregulacije
saturirane varijatom Samoregulirajue motivacije, dopustili izravne projekcije pojedinih
strategija prema varijati Prokrastinacije, no i fiksirali na nulu odnos latentne varijable drugog
reda, Samoregulirajue motivacije i Prokrastinacije. MTMM-3 model prikazan je u
Grafikom prikazu 12.
Grafiki prikaz 11: Multitrait-multimethod (MTMM-2) konfirmatorni peterofaktorski
strukturalni model samoregulirajue motivacije i faktori metode s projekcijom latentne varijable ea5 ea10 ea11 ea13 ea14
drugog reda, Samoregulirajue motivacije (SRM), na latentnu varijablu Prokrastinacije
Daniel Juri
,30 ,35 ,46 ,28 ,44

a5 a10 a11 a13 a14
,55 ,60 ,68 ,53 ,67
-,30
Prokrastinacija ePro
SRM
,8 8
,6 ,73 ,09
7
,64
,77
,77 eta1 ,60 ,41 ,45 eta2 ,53
Nagovaranje Nagovaranje Poveavanje Kontrola

na eta3 Samouvjetovanje eta4 eta5
na savladavanje interesa okruja
izvedbu
,57 ,62 ,56 ,38 ,77 ,78 ,63 ,62 ,52 ,62 ,34 ,37 ,79 ,68 ,45 ,70 ,31 ,42 ,54 ,51 ,42 ,62 ,71
,56 ,46 ,44 ,62 ,59 ,61 ,60 ,38 ,28 ,41 ,74 ,37 ,63 ,49 ,27 ,53 ,84 ,51 ,40 ,26 ,23 ,39 ,50
,18 ,79 ,58

,20 ,46
,14 ,19
,28 ,66
,17 Metoda 2 ,26
,50 ,86
(Nagrada)
Metoda 4 ,46 ,11
(Samoprisila) ,15 ,22
-,14
Metoda 1
,40 ,34 ,21 (Igra)
,49
Metoda 5 ,16
(Vrednota ,24
rada) ,19
Metoda 3
89
(Aktivacija)
,36 ,53
Tablica 14: Multitrait-multimethod (MTMM-2) matrica konfirmatornog peterofaktorskog strukturalnog modela samoregulirajue motivacije i faktora metode s projekcijom latentne
varijable drugog reda, Samoregulirajue motivacije (SRM), na latentnu varijablu Prokrastinacije
Faktori metode
Daniel Juri

2
s27 0,62 0,54 0,19 0,20 0,46 662,77
s3 0,57 0,50 0,28 0,40 0,56 d.f. 317
s23 0,56 0,49 0,34 0,14 0,44 p 0,000
s2 0,38 0,34 0,19 0,66 0,62 broj slobodnih
parametara
89
s16 0,78 0,60 0,61
2
s17 0,77 0,59 0,59 /d.f. 2,091
s4 0,63 0,48 0,46 0,60 rmsea 0,034
s13 0,62 0,48 0,38 agfi 0,941
s15 0,52 0,40 -0,14 0,29 cfi 0,953
s18 0,79 0,51 0,63 hoelter (,05) 522
s7 0,68 0,44 0,16 0,49
s9 0,62 0,40 0,18 0,41
s1 0,37 0,24 0,46 0,17 0,37
s21 0,34 0,22 0,79 0,73
Poveavanje interesa
s10 0,70 0,47 0,22 0,53
s20 0,54 0,36 0,26 0,11 0,40
s11 0,45 0,30 0,21 0,15 0,27
s14 0,42 0,28 0,58 0,51
s22 0,31 0,21 0,86 0,84
Kontrola okruja
s26 0,71 0,51 0,50
s8 0,62 0,45 0,39
s28 0,51 0,37 0,26
s24 0,42 0,30 0,24 0,23
Prokrastinacija
a11 0,68 -0,21 0,46
a14 0,67 -0,20 0,44
a10 0,60 -0,18 0,35
a5 0,55 -0,17 0,30
a13 0,53 -0,16 0,28
SRM (izravni uinci)
Prokrastinacija -0,30 0,09
90
Daniel Juri 91
Nadalje, kako je vidljivo u Tablici 15, testovi modela i dalje ukazuju na zadovoljavajuu
razinu podobnosti (2/d.f.=2,003, RMSEA=0,032, AGFI=0,944), tako da je mogue uoiti
znaajni utjecaj pojedinih strategija na odgaanje iz izravnih uinaka koji se nazire i u
Grafikom prikazu 12. Tako je vidljivo kako Prokrastinaciju u najveoj mjeri predvia
strategija Nagovaranja na savladavanje (=-0,43), zatim Nagovaranje na izvedbu (=0,26) i
potom Poveavanje interesa (=-0,26), pri emu orijentacija ovladavanju u znatnoj mjeri
vodi manjem stupnju odgaanja (predvia ak 18% varijance odgaanja), kao i
Poveavanje interesa, no ciljna orijentacija na izvedbu povezana je s veom tendencijom
odgaanja. U konanici, ove tri strategije predviaju oko 20% varijance Prokrastinacije, to
je znaajno vie nego kada Prokrastinaciju procijenjujemo na temelju generalnog faktora
samoregulacije. Takoer, na temelju saturacija uoljivo je kako ove tri strategije u veoj mjeri
dijele prediktivnu varijancu te kako je, u stvari, sasvim dovoljno poznavati primjenu
strategije Nagovaranje na savladavanje kako bi se podjednako uspjeno predvidjelo
odgaajue ponaanje. Drugim rijeima, rezultati ukazuju na vanost poznavanja
specifinih samoregulacijskih strategija prilikom razmatranja prokrastinacije, a to je
posebice vezano uz ciljnu orijentaciju ovladavanja gradivom.
Kako se iz dobivenih rezultata moe uoiti, povezanost Prokrastinacije sa
Samouvjetovanjem i Kontrolom okruja nije znaajna. Slobodna procijena ovih parametra
uvelike rui podobnost modela, no ukoliko bi dozvolili slobodnu procijenu, Prokrastinacija bi
slabo, ali pozitivno korelirala sa Samouvjetovanjem (0,10) i Kontrolom okruja (0,08). Za
raspravu ostaje razmotriti okolnosti poradi kojih ove strategije nisu znaajnije povezane s
izbjegavajuim reakcijama.
Isto tako, zanimljivo je primijetiti odnos koji nismo predvidjeli modelima, a koji je
znaajan ukoliko se dopusti njegova slobodna procijena. Naime, metodski faktor Vrednote
rada znaajno negativno i razmjerno visoko saturira varijatu Prokrastinacije (=-0,25), to
nam u nekoj mjeri naznauje kako stupanj odgaanja i izbjegavanja moe biti povezan i s
vrijednosnim sustavom pojedinca.
U konanici, kako bi zadovoljili Goughovom (1965) zahtjevu za tercijarnom evaluacijom
instrumenata, nastojat emo utvrditi utjecaj egzogenih varijabli Dobi i Spola na
Samoregulirajuu motivaciju, Prokrastinaciju i samoregulacijske strategije parametrizacijom
MTMM-4 modela. Statistiki znaajni odnosi predoeni su u Grafikom prikazu 13. Iz Tablice
16 takoer je mogue uvidjeti kako model i nadalje zadrava zadovoljavajue razine testova
podobnosti modela (2/d.f.=2,048, RMSEA=0,033, AGFI=0,938), ukazujui na spolnu i
dobnu nepristranost estica, a ouvane su i konzistentne saturacije.
Grafiki prikaz 12: Multitrait-multimethod (MTMM-3) konfirmatorni
peterofaktorski strukturalni model samoregulirajue motivacije i faktora ea5 ea10 ea11 ea13 ea14
metode s projekcijom latentnih varijabli Nagovaranja na savladavanje, ,30 ,36 ,45 ,29 ,45
Nagovaranja na izvedbu i Poveavanja interesa na latentnu varijablu
Daniel Juri
a5 a10 a11 a13 a14

Prokrastinacije
,60
,67 ,54
,55 ,67
ePro
Prokrastinacija
-,43
-,22
,26 ,19
SRM
,85 ,79 ,7 2
,64
eta1 eta2
,72 ,66 ,52
Nagovaranje
Nagovaranje ,63 na eta3 Samouvjetovanje eta4 Poveavanje Kontrola
na savladavanje ,42 interesa okruja
izvedbu ,43 eta5
,59 ,62 ,56 ,38 ,77 ,78 ,63 ,62 ,52 ,62 ,33 ,37 ,79 ,68 ,45 ,70 ,31 ,41 ,54 ,51 ,42 ,62 ,70
,57 ,46 ,45 ,66 ,59 ,60 ,59 ,39 ,29 ,41 ,73 ,37 ,63 ,49 ,27 ,53 ,83 ,51 ,40 ,26 ,24 ,39 ,50
,18 ,79 ,59

,19 ,46
,13 ,19
,26 ,69
,16 Metoda 2 ,50 ,86 ,27
(Nagrada)
Metoda 4 ,44
(Samoprisila) ,15 ,22 ,11
-,14
Metoda 1
,40 ,35 ,47 ,21 (Igra)
Metoda 5 ,17
(Vrednota ,26
rada) ,20
Metoda 3
92
(Aktivacija)
,32 ,53
Tablica 15: Multitrait-multimethod (MTMM-3) matrica konfirmatornog peterofaktorskog strukturalnog modela samoregulirajue motivacije i faktora metode s projekcijom latentnih
varijabli Nagovaranja na savladavanje, Nagovaranja na izvedbu i Poveavanja interesa na latentnu varijablu Prokrastinacije
Faktori metode
Daniel Juri

s27 0,62 0,53 0,20 0,19 0,46 2 631,04
s3 0,59 0,50 0,27 0,40 0,57 d.f. 315
s23 0,56 0,48 0,35 0,13 0,45 p 0,000
s2 0,38 0,33 0,19 0,69 0,66 broj slobodnih
parametara
91
s16 0,78 0,62 0,61
s17 0,77 0,61 0,59 2 /d.f. 2,003
s4 0,63 0,50 0,44 0,59 rmsea 0,032
s13 0,62 0,49 0,39 agfi 0,944
s15 0,52 0,41 -0,14 0,29 cfi 0,957
s18 0,79 0,51 0,63 hoelter (,05) 545
s7 0,68 0,44 0,17 0,49
s9 0,62 0,40 0,18 0,41
s1 0,37 0,24 0,46 0,16 0,37
s21 0,33 0,22 0,79 0,73
Poveavanje interesa
s10 0,70 0,46 0,22 0,53
s20 0,54 0,35 0,27 0,11 0,40
s11 0,45 0,29 0,21 0,15 0,27
s14 0,41 0,27 0,59 0,51
s22 0,31 0,20 0,86 0,83
Kontrola okruja
s26 0,70 0,51 0,50
s8 0,62 0,45 0,39
s28 0,51 0,37 0,26
s24 0,42 0,30 0,26 0,24
Nagovaranje na Nagovaranje na
Prokrastinacija savladavanje izvedbu Poveavanje interesa
a11 0,67 -0,20 -0,29 0,17 -0,15 0,45
a14 0,67 -0,20 -0,29 0,17 -0,14 0,45
a10 0,60 -0,18 -0,26 0,16 -0,13 0,36
a5 0,55 -0,17 -0,24 0,14 -0,12 0,30
a13 0,54 -0,16 -0,23 0,14 -0,12 0,29
Prokrastinacija -0,30 -0,43 0,26 -0,22 0,19
SRM (izravni uinci)
Neizravni uinci
93
ea5 ea10 ea11 ea13 ea14
,11 ,30 ,36 ,45 ,29 ,45
Grafiki prikaz 13: Multitrait- a5 a10 a11 a13 a14
multimethod (MTMM-4) konfirmatorni -,10
,60
Daniel Juri
peterofaktorski strukturalni model Dob Spol ,67 ,53

samoregulirajue motivacije i faktori ,55 ,67
metode s projekcijom latentnih varijabli ,19 ePro
-,24 -,15
Nagovaranja na savladavanje, Prokrastinacija
Nagovaranja na izvedbu i Poveavanja -,18 -,44
,25 -,19
interesa na latentnu varijablu
Prokrastinacije uz vanjski utjecaj dobi i
,20 eSRM
spola ispitanika
SRM
,78 ,7 5 ,74
eta1 ,05 eta2
,66
,71 ,67 ,55
Nagovaranje
Nagovaranje ,62 na eta3 Samouvjetovanje eta4 Poveavanje Kontrola
na savladavanje
izvedbu
,44 interesa okruja
,46 eta5
,60 ,62 ,56 ,43 ,77 ,77 ,63 ,62 ,52 ,62 ,34 ,37 ,79 ,68 ,44 ,70 ,31 ,41 ,53 ,51 ,41 ,62 ,70
,58 ,45 ,45 ,60 ,59 ,60 ,59 ,38 ,29 ,41 ,74 ,38 ,63 ,49 ,27 ,54 ,83 ,51 ,40 ,26 ,23 ,38 ,50
,18 ,79 ,58

,17 ,46
,11 ,20
,25 ,62
,17 Metoda 2 ,50 ,86 ,25
(Nagrada)
Metoda 4 ,43
(Samoprisila) ,16 ,22 ,14
-,15
Metoda 1
,39 ,35 ,48 ,22 (Igra)
Metoda 5 ,17
(Vrednota ,25
rada) ,20
Metoda 3
(Aktivacija)
,30 ,52
94
Tablica 16: Multitrait-multimethod (MTMM-4) matrica konfirmatornog peterofaktorskog strukturalnog modela samoregulirajue motivacije i faktora metode s projekcijom latentnih
varijabli Nagovaranja na savladavanje, Nagovaranja na izvedbu i Poveavanja interesa na latentnu varijablu Prokrastinacije uz vanjski utjecaj dobi i spola ispitanika
Faktori metode
Daniel Juri
uinci) igre nagrade aktivacije rada varijanca (R 2 ) modela

s27 0,62 0,48 0,20 0,17 0,45 2 749,40
s3 0,60 0,47 0,25 0,39 0,58 d.f. 366
s23 0,56 0,43 0,36 0,11 0,45 p 0,00
s2 0,43 0,33 0,20 0,62 0,60 broj slobodnih
parametara
99
s16 0,77 0,58 0,60
s17 0,77 0,57 0,59 2 /d.f. 2,048
s4 0,63 0,47 0,43 0,59 rmsea 0,033
s13 0,62 0,46 0,38 agfi 0,938
s15 0,52 0,39 -0,15 0,29 cfi 0,949
s18 0,79 0,52 0,63 hoelter (,05) 529
s7 0,68 0,45 0,17 0,49
s9 0,62 0,41 0,18 0,41
s1 0,37 0,25 0,46 0,17 0,38
s21 0,34 0,22 0,79 0,74
Poveavanje interesa
s10 0,70 0,47 0,22 0,54
s20 0,54 0,36 0,25 0,14 0,40
s11 0,45 0,30 0,22 0,17 0,27
s14 0,41 0,27 0,58 0,51
s22 0,31 0,21 0,86 0,83
Kontrola okruja
s26 0,71 0,52 0,50
s8 0,62 0,46 0,38
s28 0,51 0,38 0,26
s24 0,41 0,30 0,25 0,23
Nagovaranje na Nagovaranje na
Dob Spol
Prokrastinacija savladavanje izvedbu Poveavanje interesa
a14 0,67 -0,19 -0,29 0,17 -0,13 0,45
a11 0,67 -0,19 -0,29 0,17 -0,13 0,45
a10 0,60 -0,17 -0,26 0,15 -0,11 0,36
a5 0,55 -0,15 -0,24 0,14 -0,10 0,30
a13 0,54 -0,15 -0,23 0,13 -0,10 0,29
Prokrastinacija -0,28 -0,44 0,25 -0,19 -0,10 0,20
SRM (izravni uinci)
Nagovaranje na savladavanje 0,78 -0,24 0,71
Nagovaranje na izvedbu 0,75 -0,18 0,62
SRM -0,15 0,19 0,05
Neizravni uinci
95
Daniel Juri 96
Tablica 17: Uinci dobi i spola na latentne varijable u MTMM-4 modelu
Izravni uinci Neizravni uinci Ukupni uinci Ukupni uinci - R 2

Dob Spol Dob Spol Dob Spol Dob Spol
SRM -0,15 0,19 -0,15 0,19 0,02 0,03
Prokrastinacija -0,10 0,10 -0,05 0,10 -0,15 0,01 0,02
Nagovaranje na savladavanje -0,24 -0,12 0,15 -0,36 0,15 0,13 0,02
Nagovaranje na izvedbu -0,18 -0,11 0,14 -0,29 0,14 0,08 0,02
Samouvjetovanje -0,10 0,12 -0,10 0,12 0,01 0,02
Poveavanje interesa -0,10 0,13 -0,10 0,13 0,01 0,02
Kontrola okruja -0,11 0,14 -0,11 0,14 0,01 0,02
Kako je vidljivo iz Grafikog prikaza 13, Dob nema utjecaja na Prokrastinaciju, no to je

vezano uz interakciju uinaka dobi i spola koju smo ranije pokazali u analizi skale
izbjegavajuih reakcija. Takoer, na opim podacima, uinak je Spola vrlo slab (=-0,10),
iako pokazuje kako djevojke u svim uzrastima pokazuju dosljednu tendenciju manjeg
odgaanja. Spol znaajno predvia i Samoregulirajuu motivaciju, pri emu djevojke takoer
pokazuju veu tendenciju samoregulacije motivacije, no isto tako, mlai ispitanici pokazuju
veu tendenciju primjeni samoregulacije.
U Tablici 17 prikazani su izravni, neizravni i ukupni dobni uinci na pojedine endogene
varijate. Uoljivo je kako dob ima najznaajniji ukupni uinak na Nagovaranja na
savladavanje (u=-0,36) i Nagovaranja na izvedbu (u=-0,29), odnosno na strategije koje se u
teorijama ciljne orijentacije obino prepoznaju kao orijentacija na ovladavanje nasuprot
orijentaciji prema izvedbi. Uzevi u obzir smjer povezanosti, moemo zakljuiti kako su
ovakvi nalazi suprotni oekivanjima i pretpostavkama razvojnih teorija. Ove emo odnose
nastojati detaljnije rastumaiti u raspravi.
U Tablici 18 saeto su prikazane korelacije egzogenih varijabli u predstavljenim
modelima. Iz tablice se razabire dodatna potpora stabilnosti modelima, budui da se i nakon
reparametrizacija odrava gotovo identian odnos izmeu metodskih faktora. Takoer,
mogue je primijetiti kako postoji logina povezanost strategija. Instrumentalizacija igre i
Instrumentalizacija nagrade povezane su, oito, na instrumentalnoj osnovi. Takoer, obje su
vrste instrumentalizacije i Vrednota rada vezane i uz Poticanje kognitivne aktivacije. Ovakva
je povezanost najvjerojatnije odraz mjera koje nastoje obuhvatiti samoregulaciju, koja je
eksplicitno vezana uz primjenu raznovrsnih motivacijskih i kognitivnih strategija. Kako je u
ovim mjerama naglasak na motivacijskoj samoregulaciji, nakon to smo ekstrahirali varijancu
motivacijskih osobina, logino je da se u rezidualnom variranju sveprisutno namee
kognitivna domena.
Daniel Juri 97
Tablica 18: Korelacije egzogenih varijabli u modelima
Instrumentalizacija igre Poticanje kognitivne Vrednota

aktivacije rada
MTMM - 1
Instrumentalizacija nagrade 0,50 0,49 ......
Poticanje kognitivne aktivacije 0,54 ...... 0,39
MTMM - 2
MTMM - 3
MTMM - 4
Dob
Spol 0,11
3.4. Pouzdanost skala samoregulirajue motivacije

Pouzdanost skala samoregulirajue motivacije razmatramo odvojeno od prethodnih
psihometrijskih razmatranja budui da demonstriramo alternativan pristup unutarnjoj
konzistenciji estica.
U Tablici 19 prikazani su alpha koeficijenti za svaku skalu, usporedo uz pouzdanost
izraunatu prema (18) te predloenim konceptima prediktivne pouzdanosti i konstruktne
pouzdanosti. Iz tablice se tako vidi kako procijenitelj pouzdanosti izraunat na temelju
mjernih modela daje neto vie procjene nego alpha koeficijent, to nije vezano uz razliku u
raunskim pristupima, nego uz koreliranu varijancu unikviteta u modelima. Oito je kako se
ovim pristupom moe umjetno poveati pouzdanost estice bez istinski vee homogenosti ili
utvrivanja izvora varijabiliteta. Procijena pouzdanosti na modelima s koreliranim
unikvitetima oito je beskorisna.
Nasuprot tome, ako pouzdanost u MTMM-1 modelu raunamo na temelju rezidualnog
variranja koje ostaje nakon to i osobinski i metodski faktor rastumae esticu, dobivamo vrlo
visoki stupanj pouzdanosti. No, razvidno je kako pouzdanost nekih skala biva znaajno
umanjena ukoliko se sluajna pogreka procijenjuje samo na temelju osobinskih saturacija.
Upravo se ovdje istie razlika izmeu dva nova predloena koncepta.
Daniel Juri 98
Konstruktna pouzdanost predstavlja procjenu na temelju istinske varijance konstrukta, a

kod predloene alternative MTMM analizi mogue je tono utvrditi koliinu varijance
konstrukta i metode prisutne u estici. Drugim rijeima, skale koje imaju niske koeficijente
konstruktne pouzdanosti, u slaboj mjeri odraavaju konstrukt mjerenja, kao to su skale
Nagovaranje na savladavanje (rt=0,68) i Poveavanje interesa (rt=0,65), dok izvorno vii
alpha koeficijent govori o tome koliko je varijance konstrukt izgubio nakon ekstrakcije
metode. No, metodski faktori ne moraju nuno umanjiti konstruktnu pouzdanost ukoliko u
skali uistinu dominira istinska konstruktna varijanca. Primjer je za to skala Nagovaranja na
izvedbu koja ima gotovo podjednake koeficijente konstruktne i prediktivne pouzdanosti.
Konstruktna pouzdanost predstavlja, stoga, pravu osnovicu za procjenu konstruktne
valjanosti, za razliku od klasinih izrauna pouzdanosti.
Za izraun konstruktne pouzdanosti predlae se stoga jednadba u (19):
2
k
t
rt = t =1 (19)
2
k
k
t (1 t )
2 2

t =1 t =1
Prediktivna pouzdanost iskazana je koeficijentima prediktivne pouzdanosti, koji se kod

svih skala kreu oko 0,90 (osim kod skale Kontrole okruja, kod koje iznosi 0,75). Ovakva
pouzdanost govori o tome koliko je pojedina mjera pouzdana kao prediktor u situaciji kada su
poznati udjeli estica u osobinskim i metodskim faktorima. Drugim rijeima, iako skalu
Nagovaranja na savladavanje zasigurno neemo koristiti kao pouzdanu mjeru prilikom
diskriminacije pojedinaca, ona u istraivake svrhe moe posluiti kao vrlo pouzdan
prediktor, budui da joj je veina varijance rastumaena. Prediktivna pouzdanost predstavlja
dobru osnovicu za procjenu ope podobnosti neke skale kao prediktora te za procjenu znaaja
udjela ostalih izvora varijabiliteta koji se mogu pojaviti mjerenjem odreenog svojstva.
Za izraun prediktivne pouzdanosti predlae se stoga jednadba u (20):
2
k 2
t + m
2
rtm = t , m =1 (20)
2
k k
t2 + m2 1 ( tm2 + tm2 )
2

t , m =1 t , m =1
Daniel Juri 99
Tablica 19: Izraun pouzdanosti skala na temelju podataka mjernih modela i strukturalnog
modeliranja u konfirmatornom MTMM-1 modelu te usporedni prikaz Cronbachovog koeficijenta
Mjerni model MTMM-1 (ukupna objanjena MTMM-1 (varijanca estica

varijanca estica) objanjena faktorima osobina)
t t2 + m2 t
s2 0,58 0,66 0,78 0,39 0,39 0,85
s23 0,61 0,62 0,66 0,56 0,55 0,70
s27 0,68 0,54 0,68 0,54 0,62 0,62
s3 0,67 0,55 0,75 0,43 0,56 0,69
r r r
0,73 0,82 0,90 0,68
t t2 + m2 t
s17 0,82 0,32 0,77 0,41 0,77 0,41
s16 0,77 0,41 0,78 0,39 0,78 0,39
s4 0,60 0,64 0,77 0,40 0,62 0,61
s13 0,59 0,65 0,62 0,61 0,62 0,61
s15 0,51 0,74 0,54 0,71 0,52 0,73
r r r
0,78 0,87 0,90 0,87
Samouvjetovanje
t t2 + m2 t
s7 0,66 0,57 0,70 0,51 0,68 0,54
s18 0,82 0,32 0,79 0,37 0,79 0,37
s1 0,32 0,90 0,61 0,63 0,37 0,87
s21 0,31 0,91 0,86 0,27 0,33 0,89
s9 0,60 0,64 0,64 0,59 0,62 0,62
r r r
0,72 0,75 0,92 0,77
Poveanje interesa
t t2 + m2 t
s20 0,54 0,71 0,60 0,64 0,53 0,72
s14 0,80 0,36 0,71 0,49 0,41 0,83
s22 0,79 0,38 0,92 0,16 0,30 0,91
s10 0,43 0,81 0,73 0,47 0,69 0,53
s11 0,31 0,90 0,52 0,73 0,44 0,81
r r r
0,75 0,78 0,89 0,65
Kontrola okruja
t t2 + m2 t
s26 0,81 0,35 0,70 0,51 0,70 0,51
s8 0,58 0,66 0,62 0,62 0,62 0,62
s24 0,42 0,82 0,48 0,77 0,42 0,82
s28 0,43 0,81 0,51 0,74 0,51 0,74
r r r
0,63 0,73 0,75 0,73
Daniel Juri 100
4. Rasprava
U radu su do sada demonstrirane psihometrijske karakteristike mjera prokrastinacije i
samoregulirajue motivacije te je utvren njihov strukturalni odnos utemeljen na teorijskim
pretpostavkama. Pokazano je, kako su mjere u dovoljnom stupnju pouzdane te na
zadovoljavajuoj razini odraavaju eljene konstrukte kako bi na temelju njih u samom
poetku rasprave osvrnuli se na teorijski znaaj odnosa izmeu strategija samoregulirajue
motivacije i akadamske prokrastinacije, promatrajui ga kroz prizmu socio-kognitivnog
pristupa.
Odmah naznaimo kako moemo odbaciti osnovnu pretpostavku samoregulacijskog
pristupa koji navodi kako samoregulacija sama po sebi vodi viem stupnju motivacije i
perzistencije u aktivnostima. Naprotiv, specifine strategije vode razliitoj aktivaciji i
perzistenciji motivacije, to se u konanici oituje u razliitim stupnjevima odgaanja
izvravanja akademskog zadatka.
Uenici koji koriste strategiju Nagovaranja na savladavanja, odnosno, ciljnu
orijentaciju ovladavanja gradivom u znatno manjoj mjeri odgaaju nego ostali uenici. Iz
perspektive samoregulirajue motivacije, stvarno se ini kako ova strategija predstavlja
sastavni dio arsenala istinski samoreguliranog uenika. Podsjetimo se takoer kako je Bergin
(1995) pokazao da skupina orijentirana na ovladavanje pokazuje vei interes prema tekstu te
vie uiva u uenju, koristiti vie raznolikih strategija uenja i pokazuje bolji stupanj
konceptualnog pamenja. Ovi su nalazi potvreni i u cijelom nizu drugih istraivanja,
ukljuujui istraivanja provedena u Hrvatskoj (udina-Obradovi, 1991; Rijavec i sur,
1999). Takoer, ove su odlike povezane sa skalom Nagovaranja na savladavanje koja jedina
u visokom stupnju predvia primjenu elaboracije, planiranja, motrenja i ulaganja truda
(Wolters, 1999).
Nastojei teorijski uokviriti uoene pojave, moemo primijetiti kako teorije ciljnih
orijentacija (Nicholls 1984; Dweck, 1986) nisu jedine koje mogu objasniti ovu pojavu. ini se
kako je perzistenciju u zadatku u najveoj mjeri mogue rastumaiti teorijom samoodreenja
(Deci i Ryan, 1985), pri emu je potrebno naglasiti kako su uenici koji su preokupirani
zadatkom u potpunosti intrinzino motivirani, to znai kako sama aktivnost tijekom izvedbe
sekvencijalno izaziva dovoljnu koliinu psihikog zadovoljstva i nagrade kako bi uenik
perzistirao u djelatnosti. Dakako, osjeaj kompetencije nije samo preduvijet ovakvog pristupa,
ve je i dio nagrade koji proizlazi iz poveanja razine vjetina, ukoliko se ustraje na zadatku.
Takoer, ukoliko akademsku aktivnost prati iskustvo optimalnog omjera zahtjeva i
Daniel Juri 101
mogunosti, poveava se vjerojatnost ulaska u tijek (Csikszentmihalyi, 1975), koji predstavlja

potpuno stapanje s aktivnou i autoteliki doivljaj. Dakako, u takvim se izvedbama ne
posustaje jer pruaju izraziti osjeaj autonomije, samopotovanja i samouinkovitosti. Ovo je
potpuno u skladu s perzistirajuim tendencijama kreativnih pojedinaca koji se u aktivnost
ukljuuju samostalno i ne pokazuju tendenciju prokrastinacije (Subotnik i sur, 1999). Ipak,
pitanje je, koliko je nas ikada doivjelo tijek u akademskom kontekstu? Odgovor nam moda
u najveoj mjeri nudi estina uporabe strategije Nagovaranja na savladavanje koja je uz
Poveavanje interesa najrjee primjenjivana.
Najee je primjenjivana strategija upravo Nagovaranje na izvedbu, koja jedina od
strategija prouavanih u istraivanju vodi veem stupnju prokrastinacije. Nagovaranje na
izvedbu, oito odgovara predodbi Carol Dweck (1986) koja ovakav obrazac ponaanja
naziva neadaptivnim. U ovom se istraivanju to uistinu i pokazalo, posebno ako uzmemo u
obzir povran pristup kognitivnoj obradi informacija i stupnju upamivanja za koji se
pokazalo kako je vezan uz ovu strategiju (Wolters, 1999).
Osnovno je pitanje koje se ovdje namee, zato uenici u tolikoj mjeri koriste strategiju
koja izaziva toliko neeljenih posljedica? Podsjetimo, na akademsku se prokrastinaciju
veinom gleda kao na tetnu praksu koja je povezana uz nizak stupanj akademskog
postignua, visok stupanj anksioznosti i niskog samopotovanja (Owens i Newbegin, 2000).
Nasuprot tome, ako strategija Nagovaranja na savladavanje izaziva toliko pozitivnih
kognitivnih i afektivnih posljedica te cijeli niz akademskih gratifikacija, pitanje je zato
uenici toliko rijetko poseu za njom? Odgovor je na drugo pitanje, ipak, jednostavan: zato
to je nitko nije zahtijevao. Nastojmo ovakvu tvrdnju teorijski produbiti, uokviriti i
protumaiti integrirajui razvojno i motivacijsko stajalite.
Jedna je od osnovnih postavki CET teorije Ryana i Decija (2000) kako e pojedinci biti
intrinzino motivirani samo za aktivnosti prema kojima imaju intrinzini interes, dakle za
aktivnosti koje imaju prizvuk novosti, izazova ili estetsku vrijednost. Za aktivnosti koje
nemaju takva obiljeja CET teorija ne vrijedi jer se takve aktivnosti ve u poetku ne
percipiraju intrinzino motivirajuima (Ryan i Deci, 2000). No, djeca od roenja iskazuju
upravo intrinzinu motivaciju i izrazit stupanj znatielje prilikom prouavanja okoline,
nastojei upiti i spoznati to je vie mogue. U tom smislu, posebice ne udi pojava
metodskog faktora Instrumentalizacije igre, za koju se pretpostavlja kako predstavlja prirodni
mehanizam uenja. Razvojna istraivanja pokazuju kako ovakvo spoznavanje i poveanje
vjetina vodi do unutarnje nagrade, osjeaja zadovoljstva, kompetencije i autonomije. Kako
smo detaljnije izloili u uvodu, Ryan i Deci oito pretpostavljaju kako je intrinzina
Daniel Juri 102
motivacija kongenetska. Znatan broj evolucijskih i sociobiolokih teorija, posebice Wilsonova

(2000), postulira kako smo tijekom filogenetskog razvoja bili nagraivani za one aktivnosti
koje doprinose prilagodbi, stimulirajui mozak neurotransmiterima dopaminom i
serotoninom. U ovom kontekstu, pretpostavka Ryana i Decia (2000) mogla bi se nadopuniti
pretpostavkama evolucijskih teorija i ustvrditi kako je evolucijski odreeno preferiranje
spoznajnih aktivnosti, budui da uinkovito operiranje starim te parsimonino i elaborirano
primanje novih informacija omoguuje pojedincu bolju prilagodbu okolini. Tijekom razvoja,
dijete prima nagrade za takvu vrstu aktivnosti, koje se uz trenutano zadovoljstvo dijelom
oituju u poveanoj autonomiji, samouinkovitosti i samopouzdanju, koje proizlazi iz
uvjebavanja odreenih vjetina. Drugim rijeima, do odrasle, zrele dobi, oekivali bi izrazito
autonomnog, samoodreenog, vjetog i prilagodljivog, te samoreguliranog pojedinca. Budui
da je intrinzina motivacija u osnovici ljudske prirode, mogli bi smo oekivati kako e ih ovaj
svijet biti prepun. Naravno, ve je zdravorazumski uoljivo kako se takva slika nalazi u
shizmi u odnosu na sliku stvarnosti, jer zanemarujemo nedvojbeno bitan imbenik socijalne
modifikacije tijekom razvoja.
Razvojne teorije impliciraju kako se samoregulacija vremenom razvija kroz rano
djetinjstvo i adolescenciju te kako je usko povezana s frontalnim lezijama (Anderson i sur,
2001), to sugerira znaajan doprinos izvrnih funkcija, a pokazuje se i veza s osnovnim
stilovima temperamenata (Rothbart i Jones, 1998), to ukazuje na relevantnost diferencijalnih
osobinskih imbenika. No, kako onda rastumaiti injenicu da smo u ovom istraivanju dobili
dosljedno negativnu vezu izmeu Dobi i primjene pojedinih strategija samoregulirajue
motivacije, posebice i u najveoj mjeri Nagovaranja na savladavanje?
Iako diskrepanca izmeu oekivanja razvojnih teorija i dobivenih podataka moe biti
posljedica operacionalizacije mjere samoregulirajue motivacije, pri emu je ovdje u globalu
znaajno najvie naglaen utjecaj Nagovaranja na savladavanje, dok razvojne teorije moda
samoregulaciju vie promatraju u kontekstu reguliranja ponaanja kako bi se izvrile
aktivnosti koje se smatraju drutveno funkcionalnim, radije emo se prikloniti alternativnom
teorijskom tumaenju ovih rezultata.
Naime, moemo pretpostaviti kako je istinski intrinzina nagrada uistinu neovisna o
drutvenim normama, standardima ili socijalnoj komparaciji. Ona je vjerojatno dijelom odraz
nae procjene o kognitivnoj i osobnoj relevantnosti nekog zadatka. S druge strane, percepcija
o relevantnosti vjerojatno je posljedica prethodnih aktivnosti koje su bile intrinzino
nagraivane. Ve smo napomenuli kako je uz intrinzinu motivaciju vezana vea aktivnost u
zadatku, dublja razina obrade informacija, detaljna elaboracija i dulje pamenje te bi stoga
Daniel Juri 103
strategije koje su vezane uz ovakav oblik motivacije i kognitivnih strategija trebale

predstavljati adaptivne reakcije na zahtjeve iz okoline. Dok su unutarnje nagrade na ovakav
oblik ponaanja rastumaene, nismo se osvrnuli na vanjske nagrade koje bi odobravale ovaj
vid aktivacije.
Koliko god psiholoka nagrada bila subjektivno ugodna i privlana, ona je u prvi tren
neopipljiva i znatno neprimjetna ostalim pojedincima. Moda se upravo poradi toga u drutvu
preferiraju oni oblici nagraivanja koji su jasno i nedvosmisleno povezani s nekim eksternim
oblikom nagrada, koji je obino uoljiviji od unutarnjih. Takve nagrade mogu biti drutveno
odobravanje, pohvale, socijalni status, kolske ocjene, financijska dobrobit, razliiti oblici
evaluacije i natjecanja (na primjer, natjecanje iz matematike, natjecanja u talentima,
natjecanja u ljepoti, itd) te dodatni raznovrsni oblici opipljivih nagrada, koji se esto i veu
uz prethodno navedene. Prototip je ovakvog sustava vrijednosti upravo obrazovni sustav u
kojem je prisutna dosljedna evaluacija, komparacija i klasifikacija uenika s obzirom na
stvarne i zamiljene, implicitne sposobnosti, koje se nalaze u glavama kreatora kolskih
ocjena i ovise o njihovim implicitnim teorijama linosti. ini se kako drutvo, ustvari,
tijekom razvoja kroz obrazovni sustav pomae pojedincu da unutarnje nagrade zamijeni
vanjskim, koje su onda na uvid dostupne svima. Ovakvo bi tumaenje objasnilo negativnu
korelaciju koju smo dobili izmeu Nagovaranja na savladavanje i Dobi, ukoliko ga moemo
detaljnije argumentirati.
Bergin (1995) eksperimentalno pokazuje kako kolska situacija orijentirana postignuu
upravo inducira tendenciju socijalnoj komparaciji postignua. Ovakav je nalaz logian.
Ukoliko je naglasak na postignuu, pojedinci e kriterij za utvrivanje razine uspjenosti
najprije potraiti u okolini. Meu ostalim, vanjske nagrade su te koje pojedincu potvruju
percepciju socijalne situacije. U tom smislu, vanjske nagrade oito imaju vrlo bitnu
socijalnu funkciju, no problem nastaje kada one u potpunosti zamijene ili potisnu
intrinzino nagraivanje. Vanjski oblik nagraivanja takoer vjerojatno dijelom proizlazi iz
dodatnog naglaavanja individualnog postignua i socijalne komparacije, karakteristine za
individualistike kulture. Bilo bi zanimljivo, stoga, provesti meukulturalna istraivanja,
usporeujui utjecaj kolektivizma nasuprot individualizmu s obzirom na stupanj
prokrastinacije te eventualno kontrolirati savjesnost kao osobinu, kako bi se utvrdilo pogoduje
li pristup kolektivistikih kultura manjem stupnju odgaanja.
No u ovom trenutku moemo uzeti upitnom osnovnu ideju hipoteze, koju je postavila Van
Eerde (2000), kako pojedinci odgaaju aktivnosti koje smatraju kognitivno bitnima, a
emotivno neprivlanima. Postoji, takoer, vjerojatnost kako pojedinci za odreene vidove
Daniel Juri 104
akademskih aktivnosti javno iskazuju kako su one relevantne u njihovom ivotu, no

privatno ih ne prihvaaju, budui da stav izraavaju prema onome to znaju o izvravanju
kolskih aktivnosti. Pri tom mislimo na injenicu kako je to izrazito socijalno poeljna
kategorija, a tematski dominira mnogim socijalnim transakcijama od mlaih, prema starijim
generacijama. Dakako, otkako se u pedagokim disciplinama od sredine prologa stoljea
uvode koncepcije cijeloivotnog obrazovanja, na kolovanje se stavlja jo vei naglasak. Uz
obrazovanje se ipak implicitno najee vee formalni obrazovni sustav, a sudei ve prema
injenicama koje smo do sada iznijeli, njegova je uloga pri formiranju motivacijskih obrazaca
uenika izrazito velika. No, na to emo se pitanje osvrnuti u zadnjem dijelu rasprave.
Nadalje, nau tezu kako se kroz obrazovni sustav zapravo promovira supstitucija
internih pomou eksternih nagrada, dovodei tako do neadaptivnih motivacijskih obrazaca,
podupiru rezultati istraivanja koje je provela udina-Obradovi (1993). Najznaajni je nalaz
tog rada kako je najsigurniji nain dolaska do dobre ocjene stil dobre uenice, koja preko
konformistike usmjerenosti na zadatak udovoljava svakodnevnim kolskim zahtjevima. Ovo
je u skladu i s rezultatima naeg istraivanja gdje je razvidno kako djevojice u neto veoj
mjeri primjenjuju samoregulacijske strategije te neto manje odgaaju nego djeaci. Ukratko
reeno, sekvencijalno odraivanje akademskih zadataka, koje se tipino vee uz stereotip
marljive djevojice, ono je to se nagrauje u srednjokolskom i osnovnokolskom sustavu,
neovisno o stvarnoj kognitivnoj vrijednosti zadatka. Ovakvim se pristupom dolazi do
paradoksalnih situacija, a kako bi uinili problematiku razvidnijom, ilustrirat emo osnovnu
ideju primjerom.
Razmislimo na trenutak o ueniku koji se gorljivo bavi informatikom, zanemarujui
pritom moda neke druge akademske aktivnosti koje on osobno procjenjuje kognitivno
nebitnima. Ovaj pojedinac jednoga dana moe postati vrhunski i jedinstveni raunalni
strunjak. Naravno, ukoliko ga okolina u tome ne sprijei, nastojanjem dovoenja na pravi
put, odnosno, usmjeravanjem na pravi i opipljivi cilj, kao to je kolsko postignue,
koje se u naem kontekstu jednoznano mjeri opom prosjenom ocjenom. Ovo u konanici
moe dovesti do pasivizacije, amotivacije i nauene bespomonosti, budui da uenik, unato
svojem revnom angamanu, ne uspijeva zadovoljiti socijalni kriterij i na taj nain ne ostvaruje
socijalnu podrku. Takoer, postoji alternativan nain invalidiziranja njegovih prirodnih
sposobnosti. Prosjena kolska ocjena jo uvijek je irom svijeta osnovni kriterij na temelju
kojeg se procjenjuje podobnost uenika za visokokolsko obrazovanje, koje je po svojoj
prirodi specijalizirano i odgovara specifinim interesima i tendencijama. Na taj nain,
Daniel Juri 105
obrazovni sustav moe svojim, u osnovi pogrenim pristupom, negativno determinirati ostatak
ivotnog slijeda pojedinca.
Tako se u praksi uoava paradoksalna pojava, koja je dobila i svoj kolokvijalni naziv, a
odnosi se na takozvane odline vrlodobre uenike, nasuprot kojih stoje poprilino
nekompetentni odlini, a takve zakljuke podrava i istraivanje koje su proveli Rijavec i
suradnici (1999). Ipak, srednjokolski uspjeh potonjima u veoj mjeri omoguava ulazak i
visokokolsku arenu, gdje je poradi zahtjeva situacije, mogua promjena njihovih loih
strategija uenja. Naalost, dogaa se da odlini vrlodobri nikad ne dobiju priliku
iskazivanja svoje prirodno adaptivne orijentacije u poticajnom akademskom kontekstu.
U ovom istraivanju takoer su prikupljani podaci o kolskim ocjenama uenika, no
budui da jo nisu u potpunosti uneeni, oni nisu predvieni za analizu u ovom radu. Ipak,
temeljem korelacije jednostavnih linearnih kombinacija skala i kolskog uspjeha samo u
osnovnoj koli (budui da podaci za srednju kolu nisu upisani), izrazito je uoljivo kako
jedine korelacije s ocjenama koje nisu nulte jesu ona s prokrastinacijom (r=-0,20) i ona s
Nagovaranjem na savladavanje (r=-0,21), a regresijskom se analizom dobiva kako obje
varijable u jednakoj mjeri znaajno doprinose tumaenju odgaanja (R=0,32). Dosljednost
ovih nalaza uvelike poveava vjerojatnost zakljuku kako osnovnokolski i srednjokolski
sustav promovira neadaptivne motivacijske obrasce.
Ako razmatramo kognitivne posljedice, Nagovaranje na savladavanje uistinu je
adaptivniji obrazac od Nagovaranja na izvedbu. No, ako kao kriterij prilagodbe
razmatramo kolsko postignue, ini nam se kako je Nagovaranje na izvedbu adaptivniji
pristup. Drugim rijeima, uenici se nalaze u jednom obliku intrapersonalne dileme pri emu
su primorani odabrati jedan obrazac kojeg osobno smatraju adaptivnijim. Ipak, rastumaimo
najprije znaaj negativne povezanosti izmeu Nagovaranja na izvedbu i Dobi koja ima smisla
s obzirom na operacionalizaciju konstrukta. Budui da skala Nagovaranja na izvedbu
praktiki u svakoj estici naglaava dobru ocjenu, gotovo kao ego-ideal, negativna
povezanost dobi i ove skale vjerojatno je odraz sazrijevanja uenika. Naime, tijekom
adolescencije, fokus mladih ljudi uobiajeno se premjeta s nuklearne obitelji i kolske
sredine, na iru drutvenu sredinu te mladi otkrivaju cijeli niz novih aktivnosti i drutvenih
sredina u koje se ukljuuju i angairaju. Nije zauujue, stoga, kako u tom periodu
subjektivna vrijednost kolskog postignua ustvari devalvira. Isto tako, mladi moda, poradi
veeg stupnja kritinosti koji se javlja u tom periodu, po prvi puta uoavaju propuste i
pogreke obrazovnog sustava.
Daniel Juri 106
Podsjetimo se kako kod pojedinaca koji su orijentirani eksternim nagradama, socijalnoj

komparaciji i postignuu, u veoj mjeri izostaju one strategije koje se smatraju strategijama
pravog samoreguliranog uenika. ini se, stoga, razumnim pretpostaviti kako je potreban
odreeni stupanj zrelosti i autonomije kako bi se oduprlo socijalnom pritisku prihvaanja
vanjskih normi i eksternih nagrada te preuzelo kontrolu nad vlastitim spoznajnim
aktivnostima. Kod iznimno intrinzino orijentiranih pojedinaca, koji su u potpunosti predani
radu, izostaje tendencija socijalnoj komparaciji, budui da se pojedinac implicitno odbija
podloiti vanjskim, drutveno odreenim kriterijima te sam sebi namee kriterij izvrsnosti u
postignuu. Autorovo je stajalite kako je potonje odrednica istinskog razvoja samoregulacije
i samodeterminizma, nasuprot nekim vanjski postavljenim kriterijima evaluacije. U ovom
kontekstu, zanimljivo bi bilo prouiti i odnos izmeu konformizma kao osobine linosti i
ciljne orijentacije koju pojedini uenici odabiru.
Na temelju trenutno iznesenih nalaza moemo revidirati koncept intrapersonalne dileme
(Read i Roelofsma, 1999), koja pretpostavljeno predstavlja osnovu prokrastinacije i odreuje
odgaanje kao samoporaavajui neadaptivni obrazac ponaanja koji je oznaen
kratkotrajnom osobnom dobrobiti, ali i znaajnim dugoronim gubicima (Tice i Baumeister,
1997). Isto tako, nuno je revidirati i interpretaciju kako s motivacijskog stanovita,
odgaanje ukljuuje izbjegavanje izvravanja namjere u svrhu privremenog izbjegavanja
prijetnje kako bi se nakratko zatitilo vlastito dobro, pri emu se namjera odnosi na ponaanje
koje se doivljava kao emotivno neprivlano, ali kognitivno bitno, jer dovodi do pozitivnih
ishoda u budunosti (Van Eerde, 2000).
Temeljem prijanjeg izlaganja postaje izrazito upitna ideja o kratkotrajnoj osobnoj
dobrobiti, ali znaajnim dugoronim gubicima. Hoe li samoodreeni uenici svojom
intrinzinom preokupacijom prema specifinom zadatku zanemariti kolske obveze te na taj
nain, privremeno udovoljavajui svojoj elji, pretrpjeti dugorone gubitke vezane uz slab
kolski prosjek? Takoer, u kojoj je mjeri mogue ovakvu preukupaciju nekim podrujem
podvesti pod kategoriju privremenog izbjegavnja prijetnje ili kratkotrajne zatite vlastitog
dobra? Nadalje, hoe li uenici orijentirani na postignue, poradi povrnih kognitivnih
strategija ustvari kratkorono ostvariti dobrobit, ali dugorono osjetiti gubitak? Uostalom,
motivacijska strategija koja u sebi naglaava ponavljanje kao osnovnu komponentu, oito
predstavlja tendenciju minimalnog kognitivnog napora u ostvarenju nekog cilja. No takav se
minimalni kognitivni napor u kolama uporno nagrauje. Iz edukacijske perspektive, uenik
orijentiran na ovladavanje gradivom upravo i jeste onaj uenik koji postie ciljeve
obrazovanja koji se odnose na dugorono usvajanje i razumijevanje znanja te primjenu
Daniel Juri 107
steenih znanja kroz razvoj raznovrsnih vjetina. Nasuprot tome, uenici orijentirani na
izvedbu primjenjuju neadaptivni motivacijski i adaptivni obrazac kratkotrajnim
upamivanjem znanja koje, poradi povrnih strategija, vrlo brzo postaje neupotrebljivo.
Ukratko emo nastojati opisati kontekst poradi kojeg se javlja ova osnovna dihotomija u
ciljnim orijentacijama. U osnovici, kolski sustav drutvenim pritiskom odreuje aktivnosti
koje pojedinac mora izvriti kako bi ostvario odreenu razinu socijalnog priznanja i ostalih,
egzistencijalno vanih beneficija. Pojedinac javno prihvaa takvu drutvenu razmjenu, no
nikada u potpunosti ne internalizira aktivnosti koje mu se nameu. U trenutku kada je
pojedinac prisiljen odabrati aktivnost koja mu je eksterno nametnuta, on se u nju
ukljuuje, kako bi zadovoljio zahtjeve okoline. No, budui da aktivnost preutno ne evaluira
pozitivno, uenik tedi svoje ograniene resurse minimalnom kognitivnom aktivacijom.
Na temelju do sada iznesenog, moemo zakljuiti kako, naelno, pojedinci preferiraju
one kognitivne aktivnosti koje nude unutarnju psiholoku nagradu nad, onim kognitivnim
aktivnostima koje nude vanjsku nagradama. Drugim rijeima, svaka nagrada koja proizlazi
iznutra, privlanija je od one koja se percipira eksternom.
Prema gleditu autora rada, do intrapersonalne dileme dolazi ukoliko pojedinac moe
izabrati aktivnost koja je intrinzino nagraena, nasuprot aktivnosti koja je ekstrinzino
nagraena. Drugim rijeima, ukoliko pojedinac odbije eksterno nametnuti zadatak, on ne
divergira nuno u potpunosti od kolskog kurikuluma. Njegov intrinzini angaman na
specifinom podruju te prirodna autonomija i radoznalost koju je zadrao ipak mu
omoguavaju da zadri barem vrlodobru kolsku ocjenu.
Ovime se nikako ne implicira kako odlini uenici nuno koriste neadaptivne motivacijske
strategije, a da vrlodobri uenici koriste adaptivne, no sam je visok stupanj povezanosti ovih
pojava, koji se dosljedno javlja u razliitim stranim (Wolters, 1999; Wolters 2003) i domaim
istraivanjima (udina-Obradovi, 1991, 1993; Rijavec i sur, 1999) dovoljan indikator
nepovoljne kolske klime.
Iako postiu bolji uspjeh, orijentacija koju odraava mjera Nagovaranja na izvedbu vrlo je
stresan i anksiogen motivacijski obrazac. Naime, vjerojatno je vrlo zahtjevno stalno
zadovoljavati vanjskim kriterijima bez unutarnjeg osjeaja zadovoljstva ili konstantno izvoditi
socijalnu komparaciju kako bi se procijenila uspjenost primijenjene strategije.
Prokrastinacija kod uspjenijih uenika, kako sugerira Nicholls (1984), upravo moe biti
posljedica strategije samohendikepiranja kako bi, ako doive neuspjeh, imali atribucijsku
osnovu za spaavanje samopotovanja. Drugim rijeima, odgaanjem se dovode u situaciju u
kojoj su u kratkom vremenskom roku duni izvriti zadatak, to im postavlja atribucijski
Daniel Juri 108
prostor kojim mogu rastumaiti potencijalni neuspjeh. Upravo mogunost neuspjeha

najvjerojatnije izaziva anksioznost kod uenika orijentiranih na izvedbu.
Ostavili smo jo nerazjanjeno pitanje ostalih samoregulacijskih strategija. Najprije emo
se osvrnuti na Poveavanje interesa. Ako ovu strategiju razmatramo u kontekstu teorije
samoodreenja Decija i Ryana (2000), moemo primijetiti kako strategiju Nagovaranja na
savladavanje moemo identificirati s intrinzinom motivacijom, dok strategija Nagovaranja
na izvedbu uvelike slii opisu vanjski regulirane motivacije, za koje se navodi kako slui
zadovoljavanju vanjskog zahtjeva ili kontigentnosti nagraivanja Na kontinuumu
samoodreenja, Poveavanje interesa moe se promatrati kao na regulaciju kroz
identifikaciju, pri emu se svjesno vrednuje bihevioralni cilj i prihvaa ga se kao osobno
vanog. Budui da cilj nije u potpunosti internaliziran, mogue je ukljuiti se u strategije
kojima se nastoji poveati privlanost i zanimljivost aktivnosti, posebice ukljuujui
instrumentalizaciju igre. Upravo poradi parcijalne internalizacije, Poveavanje interesa u
odreenom je stupnju povezano s manjim razinama Prokrastinacije, no budui da lokus
kauzalnosti nije u potpunosti unutarnji, ta je veza znatno manja nego izmeu Nagovaranja na
savladavanje i mjere odgaanja.
Samouvjetovanje i Kontrola okruja, strategije su koje nisu znaajno povezane s
Prokrastinacijom, iako njihove korelacije odraavaju izrazito blagu, no pozitivnu povezanost.
Ova injenica sama po sebi ve nije u skladu s tezom o opoj samoregulaciji koja nuno vodi
veoj perzistenciji u zadatku. Prema sadraju estica Samouvjetovanja moe se zakljuiti
kako je rije o introjeciranoj regulaciji (Deci i Ryan, 2000), koja poradi izrazito vanjskog
lokusa regulacije ne predstavlja uspjenu strategiju smanjivanja prokrastinacije, no niti je
znaajno poveava. Kontrola okruja, strategija je u kojoj najvjerojatnije, kako smo
pretpostavili u naznaenim problemima istraivanja, aktiviranje u aktivnostima, koje bi
navodno trebale facilitirati uinak, u stvari predstavljaju potencijalni paravan za odgaanje,
tako da se u konanici pozitivni uinci odmaranja, konzumiranja stimulirajuih napitaka ili
preureivanja okoline vremenski ponitavaju jer se odgaa izvravanje postavljenog zadatka.
Ovu strategiju teko je povezati uz samodeterminacijski kontinuum i vjerojatno predstavlja
strategiju koja nije vezana uz adaptivne ili neadaptivne motivacijske obrasce, nego se
openito primjenjuje ukoliko se uoi potreba za veom koliinom kognitivnih resursa.
U ovom radu predstavlja se tek dio rezultata koji je vezan uz istraivanje autora rada.
Zasigurno izrazito bitna dimenzija koju jo treba prouiti jeste percipirana relevantnost
akademskog zadatka i atribucijski obrasci. U tu svrhu, ispitanici su ispunjavali i atribucijski
upitnik, kojeg je autor istraivanja konstruirao kako bi se procijenio (a) lokus uzronosti, (b)
Daniel Juri 109
stabilnost uzronosti, (c) globalnost atribucije i (d) relevantnost akademskog zadatka.

Takoer, druge e znaajne varijable biti postupno uvoene u modele u kasnijim radovima
kako bi se to sveobuhvatnije pristupilo ovoj sloenoj problematici. Meu varijablama koje bi
mogle imati posredujui utjecaj nalaze se i kolske ocjene, broj opravdanih i neopravdanih
izostanaka, broj dodatnih nastavnih i izvannastavnih aktivnosti te struna sprema oca i majke,
kao indikator socioekonomskog statusa.
Osnovni je nedostatak ovog istraivanja injenica kako je rije o korelacijskom
istraivanju s jednom vremenskom tokom mjerenja. Drugim rijeima, sve inferencije koje se
u ovom radu iznose, temelje se na kauzalnosti pretpostavljenoj iz paradigmatskog pristupa
socio-kognitivnih teorija.
Manje vinima primijenjenoj statistikoj metodologiji strukturalnog modeliranja linearnim
jednadbama potrebno je naglasiti, kako ova metodologija zahtjeva od autora modela
izraavanje svojih teorijskih pretpostavki putem linearnih kombinacija indikatora. Na taj
nain, mogue je, u najmanju ruku, odbaciti model koji zasigurno ne odgovara podacima, no
sigurno nije mogue dokazati kako su neke korelacijske veze ustvari uzrono-posljedini
odnosi. Isto tako, zahtjevom za modeliranjem teoretskih hipoteza nastoji se smanjiti stupanj
proizvoljnosti koji je ve dovoljno prisutan u primjeni ove metodologije. Broj je apriorno
moguih modela koji odgovaraju empirijskim podacima vrlo velik te tei beskonanosti u
funkciji broja indikatora u modelu. Stoga, izriito se naglaava kako je nuno odrediti
pretpostavljenu kauzalnost, iako ona ne predstavlja dokaz kauzalnosti. Dokazivanje uzrono-
posljedinih odnosa ne predstavlja uope statistiko pitanje, ve je to problem primjenjene
istraivake metodologije koja u ovom istraivanju u svojoj sri ostaje korelacijska, neovisno
o matematikom modelu kojeg primjenjujemo. Kako bi na odreeni nain nadoknadili ovaj
metodoloki nedostatak, u radu je prisutna detaljnija elaboracija teorija i istraivanja te
povremeno pozivanje na eksperimentalne nalaze.
Kako smo interpretacija rezultata u ovom radu zasnivali na socio-kognitivnoj paradigmi,
potrebno je naglasiti kako ovakvo razmatranje kauzalnosti ovome pristupu ipak predstavlja
neobinost. Naime, kako se i moe uoiti, u tumaenjima podataka slijedili smo osnovnu
ideju o recipronom kauzalitetu, pri emu ne postoji samo jedan izvor determinacije
bihevioralnih, afektivnih i kognitivnih dogaaja pojedinca, ve je prisutan meusobni
kauzalitet. Ovakvo gledite vie nalikuje modelima deterministikog kaosa, pri emu pojedini
dogaaji u vremensko-prostornom kontinuumu mogu uzrokovati lananu reakciju unutar koje
su ipak dozvoljene varijacije. U naem sluaju, izvor je kljunih varijacija pri upravljanju
motivacijom samoodreeni i proaktivni pojedinac.
Daniel Juri 110
4.1. Obrazovne implikacije istraivanja

Znaaj je ovih rezultata za obrazovne svrhe izrazit. No autor ovoga rada zasigurno nije
prvi koji ih istie. udina-Obradovi (1991, 1993) naglaavala je potrebu za uiteljem koji e
e uz kontigentnost i pruanje podrke, davati jasne i objektivne kriterije ocjenjivanja, no
istovremeno i poticati razvoj intrinzine motivacije i adaptivnih motivacijskih obrazaca.
Bergin (1995) je pak naglasio kako kompetitivna kolska sredina upravo moe pogodovati
razvoju ekstrinzine motivacije, posebice kod djece koja imaju slabiju procjenu vlastite
sposobnosti. Kako ne bi ovdje ponavljali zakljuke koji ionako bez odaziva odjekuju brojnim
istraivanjima na podruju motivacije, nastojat emo se samo kratko osvrnuti na specifinosti
motivacijske samoregulacije i prokrastinacije u kolskom kontekstu.
Osnovnokolski i srednjokolski sustav oito pogoduje razvijanju neadaptivnih
motivacijskih obrazaca, ne toliko u smislu kolskog postignua, koliko u stupnju osobnog
stresa, napetosti, anksioznosti i nezadovoljstva kojeg proizvodi orijentacija na izvedbu, ali i
kolski neuspjeh koji je vezan uz adaptivnu strategiju orijentacije na ovladavanje zadatkom.
Iako e moda nekoga to iznenaditi, autor rada ovdje nee predloiti kako je potrebno u
potpunosti napustiti formalni sustav obrazovanja i edukaciju prepustiti samoreguliranim
pojedincima. Takvo neto bila bi utopija u kojoj bi se izgubile najvrednije sastavnice
obrazovnog sustava, pri emu se prvenstveno misli na transgeneracijski prijenos iskustava,
spoznaja i znanja.
Prokrastinacija se ne moe promijeniti vanjskim nagradama i vanjskom modifikacijom
ponaanja. Ona je upravo odraz anksioznosti koja se javlja nametanjem vanjskih ciljeva i
vanjskih kriterija evaluacije. Naprotiv ovdje se naglaava, kako je za potrebe aktivacije
motivacijskih procesa neophodno mobilizirati prirodne, kongenetske resurse prisutne u
svakom pojedincu. Iako je svaki oblik srednjokolske nastave nuno evaluativan, potrebno je
u to veoj mjeri smanjiti stupanj socijalne komparacije, obrazovne zadatke pribliiti
uenicima i potaknuti ih na osobni angaman u zadacima koji se ne ocjenjuje izravno.
Sama aktivnost u zadacima koji nisu vanjski nagraivani dovodi do unutarnjeg lokusa
uzronosti, a takvu percepciju treba razvijati i dosljednim postupcima i uvjerenjima uitelja.
Razvidno je kako kolski sustav jo uvijek izrazito honorira strategiju ponavljanja, to se
oituje u uestalosti uporabe i vee kolske ocjene vezane uz orijentaciju prema izvedbi. Tek
ukoliko se pone sustavno vrednovati kognitivne strategije koje vode razumijevanju,
elaboraciji, razvijanju vjetina i dugoronog, praktino korisnog znanja, mogu se oekivati
pomaci u samoregulaciji motivacije uenika u smjeru internalizacije ciljeva obrazovanja.
Daniel Juri 111
5. Zakljuak
U radu su provjerena metrijska svojstva skale izbjegavajuih reakcija i peterofaktorskog
upitnika samoregulirajue motivacije. Primjenom konfirmatorne faktorske analize pokazano
je kako skala izbjegavajuih reakcija ima zavidno visoka metrijska svojstva te kako, uz
visoku pouzdanost i ekonominost, odgovara zahtjevima tau-ekvivalentnog mjernog
modela. Prilikom evaluacije skala samoregulirajue motivacije, nije se toliko inzistiralo na
visokoj psihometrijskoj istoi, koliko na tumaenju vika kovariranja metodskim faktorima.
Tako je predloenim postupkom ekstrakcije metodskih faktora putem kombinacije CF i
komponentne analize potvreno pet osobinskih i pet metodskih faktora. Skale Nagovaranja
na savladavanje, Poveavanja interesa, Nagovaranja na izvedbu, Samouvjetovanja i Kontrole
okruja nisu pokazale toliko visoku razinu pouzdanosti koja bi se mogla procijeniti na temelju
osobinskih initelja, koliko je demonstrirana razmjerno visoka saturacija metodskim
faktorima Instrumentalizacije igre, Instrumentalizacije nagrade, Kognitivne aktivacije,
Samoprisile i Vrednote rada. Ipak, u istraivake svrhe, skale su izrazito upotrebljive poradi
visokog stupnja rastumaene varijance indikatora. Takoer je utvrena visoka
konvergentna i divergentna valjanost ovih skala u odnosu na Prokrastinaciju.
Na temelju nalaza istraivanja odbacujemo osnovnu pretpostavku samoregulacijskih
teorija motivacije kako primjena odreene strategije samoregulacije nuno poveava
ukljuivanje u aktivnost i smanjuje odgaanje izvravanja zadatka. Stupanj je odgaanja
uvelike ovisio o vrsti samoregulacijske strategije. Dok Samouvjetovanje, poradi introjecirane
regulacije i Kontrola okruja, zbog vremenskog troka koje strategija zahtjeva, nisu
znaajnije povezane s odgaanjem, u velikom je stupnju potvren model ciljnih orijentacija,
odnosno, adaptivnih i neadaptivnih strategija, pozitivnom vezom izmeu Nagovaranja na
izvedbu i negativnom vezom Nagovaranja na savladavanje s osobinom Prokrastinacije. U
skladu sa samodeterminacijskim teorijama, prva orijentacija odraz je eksterne motivacije, dok
druga proizlazi iz istinski intrinzine motivacije za koju se pretpostavlja kako je kongenetska.
U tom smislu, Poveavanje interesa predstavlja regulaciju motivacije kroz identifikaciju s
vanjskim ciljevima i stoga je u neto slabijem stupnju povezana s manjim stupnjem
odgaanja. U radu se takoer problematizira koncepcija intrapersonalne dileme i predlae se
reformulacija kako bi vie odgovarala kolskom kontekstu.
Ako razmatramo kognitivne posljedice, Nagovaranje na savladavanje uistinu je
adaptivniji obrazac od Nagovaranja na izvedbu. No, ako kao kriterij prilagodbe razmatramo
kolsko postignue, ini nam se kako je Nagovaranje na izvedbu adaptivniji pristup. Iz
Daniel Juri 112
edukacijske perspektive, uenik orijentiran na ovladavnje gradivom upravo i jeste onaj

uenik koji postie ciljeve obrazovanja koji se odnose na dugorono usvajanje i
razumijevanje znanja te primjenu steenih znanja kroz razvoj raznovrsnih vjetina. Nasuprot
tome, uenici orijentirani na izvedbu primjenjuju neadaptivni motivacijski obrazac,
kratkotrajnim upamivanjem znanja koje, poradi povrnih strategija, vrlo brzo postaje
neupotrebljivo.
U trenutku kada je pojedinac prisiljen odabrati aktivnost koja mu je eksterno nametnuta,
on se u nju ukljuuje, kako bi zadovoljio zahtjeve okoline. No, budui da aktivnost preutno
ne evaluira pozitivno, uenik tedi svoje ograniene resurse minimalnom kognitivnom
aktivacijom. Na temelju rasprave, zakljuuje se kako pojedinci preferiraju one kognitivne
aktivnosti koje nude unutarnju psiholoku nagradu nad, onim kognitivnim aktivnostima
koje nude vanjsku nagradu. Drugim rijeima, svaka nagrada koja proizlazi iznutra,
privlanija je od one koja se percipira eksternom.
Prema ovakvom gleditu, moemo zakljuiti kako do intrapersonalne dileme dolazi
ukoliko pojedinac moe izabrati aktivnost koja je intrinzino nagraena, nasuprot
aktivnosti koja je ekstrinzino nagraena.
U tom smislu, prokrastinacija se ne moe promijeniti vanjskim nagradama i vanjskom
modifikacijom ponaanja. Ona je upravo odraz anksioznosti koja se javlja nametanjem
vanjskih ciljeva i vanjskih kriterija evaluacije. Naprotiv, nuno je i neophodno obrazovne
ciljeve te praktino izvoene nastave u osnovnokolskom i srednjokolskom sustavu postaviti
prema mobiliziranju prirodnih, kongenetskih intrinzinih resursa prisutnih u svakom
pojedincu, uporabom pristupa u kojem ne postoji izravna socijalna komparacija i evaluacija,
ve se potie interes za samostalan rad, kojim se poveava stupanj autonomije, a percipirani
se lokus uzronosti fokusira interno. Takoer, neophodno je naglasiti i nagraivati primjenu
kognitivnih strategija koje vode razumijevanju, elaboraciji i razvijanju vjetina, budui da one
uenika osobito ukljuuju u aktivnost i na taj nain potiu razvoj intrinzine motivacije.
Daniel Juri 113
6. Literatura
(1) Abramson, L.Y, Seligman, M.E, Teasdale, J.D. (1978). Learned helplessness in humans: Critique
and reformulation. Journal of Abnormal Psychology, 87(1): 49-74.
(2) Allport, G.W, Vernon, P.E, Lindzey, G. (1951). Study of Values. Cambridge, Massachusetts:
Riverside Press.
(3) Althauser, R.P. (1974). Inferring validity from The Multitrait-Multimethod Matrix: Another
Assessment. U Costner, H. (ur). Sociological methodology, 1973-1974. San Francisco: Jossey-Bass.
(4) Ames, C, Archer, J. (1988). Achievement goals in the classroom: Students' learning strategies and
motivation processes. Journal of Educational Psychology. 80: 260-267.
(5) Ames, C. (1984). Achievement attributions and self-instructions under competitive and individualistic
goal structures. Journal of Educational Psychology, 76: 478-487.
(6) Ames, C. (1992). Classrooms: Goals, structures, and student motivation. Journal of Educational
Psychology, 84: 261-271.
(7) Anderman, E, Maehr, M. (1994). Motivation and schooling in the middle grades. Review of
Educational Research, 64: 287-309.
(8) Anderson, J, Gerbing, D. (1984). The effects of sampling error on convergence, improper solutions,
and goodness-of-fit indices for Maximum Likelihood Confirmatory Factor Analysis. Psychometrika, 49:
155-173.
(9) Anderson, V, Anderson, P, Northam, E, Jacobs, R, Catroppa, C. (2001). Development of

executive functions through late childhood and adolescence in an Australian sample. Developmental
Neuropsychology, 20: 385-406.
(10) Arbuckle, J.L, Whotke, W. (1999). Amos 4.0 User's Guide. Chicago: SmallWaters Corporation.
(11) Bagozzi, R.P. (1980). Causal models in marketing. New York: Wiley.
(12) Bagozzi, R.P. (1993). Assessing construct validity in personality research: Applications to measures of
self-esteem. Journal of Research in Personality, 27: 49-87.
(13) Bandura, A. (1977). Self-efficacy: Toward a unifying theory of behavioral change. Psychological
Review, 84: 191-215.
(14) Bandura, A. (1982). Self-efficacy mechanism in human agency. American Psychologist, 37(2): 122-
147.
(15) Bandura, A. (1986). From thought to action: Mechanisms of personal agency. New Zealand Journal of
Psychology, 15(1): 1-17.
(16) Bandura, A. (1991). Social cognitive theory of self-regulation. Organizational Behavior & Human
Decision Processes, 50(2): 248-287.
(17) Bandura, A. (1997). Self-efficacy: The exercise of control. New York: Freeman.
(18) Bandura, A. (1999). Social cognitive theory: An agentic perspective. Asian Journal of Social
(19) Bartholomew, D.J. (1987). Latent variables models and factor analysis. New York: Oxford University
Press.
Daniel Juri 114
(20) Benedict, R.H, Priore, R.L, Miller, C, Munschauer, F, Jacobs, L. (2001). Personality disorder in
multiple sclerosis correlates with cognitive impairment. Journal of Neuropsychiatry & Clinical
Neurosciences, 13(1): 70-76.
(21) Benware, C.A, Deci, E.L. (1984). Quality of learning with an active versus passive motivational set.
American Educational Research Journal, 21: 755-765.
(22) Bergin, D.A. (1995). Effects of a mastery versus competitive motivation situation on learning. Journal
of Experimental Education, 63(4): 303-314.
(23) Beswick, G, Rothblum, E.D, Mann, L. (1988). Psychological Antecedents of Student

Procrastination. Australian Psychologist, 23: 207-217.
(24) Blunt, A, Pychyl, T. (2000). Task aversiveness and procrastination: A multi-dimensional approach to
task aversiveness across stages of personal projects. Personality and Individual Differences, 28: 153-167.
(25) Boekaerts, M. (1997). Self-regulated learning: A new concept embraced by researchers, policy makers,
educators, teachers, and students. Learning and Instruction, 7: 161-186.
(26) Boekaerts, M., Pintrich, P.R., Zeidner, M. (ur). (2000). Handbook of self-regulation. San Diego:
Academic Press.
(27) Boomsma, A. (1985). Nonconvergence, improper solutions, and starting values in Lisrel Maximum
Likelihood Estimation. Psychometrika, 50: 229-242.
(28) Browne, M.W. (1984). Asymptotically distribution-free methods for analysis of covariance structures.
British Journal of Mathematical and Statistical Psychology, 37: 62-83.
(29) Brownlow, S, Reasinger, R.D. (2000). Putting off Until Tomorrow What is Better Done Today:
Academic Procrastination as a Function of Motivation Toward College Work. U Ferrari, J.R, Pychyl,
T.A. (ur). Procrastination: Current Issues and New Directions. [Special Issue]. Journal of Social
Behavior and Personality, 15(5): 15-34.
(30) Butler, D, Winne, P. (1995). Feedback and self-regulated learning: A theoretical synthesis. Review of
Educational Research, 65: 245-281.
(31) Butler, R. (1987). Task-involving and ego-involving properties of evaluation: Effects of different
feedback conditions on motivational perceptions, interest, and performance. Journal of Educational
(32) Byrne, D. (1974). An introduction to personality (2nd ed). Englewood Cliffs, New Jersey: Prentice-
Hall.
(33) Byrne, M.B, Goffin, R.D. (1993). Modeling multitrait-multimethod data from additive and
multiplicative covariance structures: An audit of construct validity concordance. Multivariate Behavioral
Research, 28: 67-96.
(34) Campbell, D.T, Fiske, D.W. (1959). Convergent and discriminant validation by multitrait-
multimethod matrix. Psychological Bulletin, 56: 81-105.
(35) Catell, R.B. (1966). The Scientific Analysis of Personality. Chicago: Aldine Publishing Company.
(36) Clark, J, Hill, O. (1994). Academic procrastination among African American college students.
Psychological Reports, 75: 931-936.
(37) Coenders, G, Saris, W.E. (2000). Testing Nested Additive, Multiplicative, and General Multitrait-
Multimethod Models. Structural Equation Modeling, 7(2): 219-250.
(38) Cohen, R.J, Swerdlik, M.E. (2002). Psychological Testing and Assessment: An Introduction to Tests
and Measurement (5th Edition). Boston: McGraw-Hill.
Daniel Juri 115
(39) Conti, R. (2000). Competenig Demands and Complimentary Motives: Procrastination on Intrinsically
and Extrinsically Motivated Summer Projects. U Ferrari, J.R, Pychyl, T.A. (ur). Procrastination:
Current Issues and New Directions. [Special Issue]. Journal of Social Behavior and Personality, 15(5):
47-59.
(40) Corno, L, Kanfer, R. (1993). The role of volition in learning and performance. U Review of research
in education (Vol. 19). Washington, DC: AERA.
(41) Corno, L. (1994). The best-laid plans: Modern conceptions of volition and educational research.
Educational Researcher, 22 (2): 14-22.
(42) Covington, M.V, Omelich, C.L. (1984). Task-oriented versus competitive learning structures:
Motivational and performance consequences. Journal of Educational Psychology, 76: 1038-1050.
(43) Cronbach, L. J. (1951). Coefficient alpha and the internal structure of tests. Psychometrika. 16: 297-
334.
(44) Cronbach, L.J, Meehl, P. (1955). Construct validity in psychological research. Psychological
Bulletin, 52: 281-302.
(45) Csikszentmihalyi, M, Csikszentmihalyi, I.S. (1988). Optimal experience: Psychological studies of

flow in consciousness. New York: Cambridge University Press.
(46) Csikszentmihalyi, M, Larson, R. (1987). Validity and reliability of the experience-sampling method.
Journal of Nervous & Mental Disease, 175(9): 526-536.
(47) Csikszentmihalyi, M, LeFevre, J. (1989). Optimal Experience in Work and Leisure. Journal of
Personality and Social Psychology, 56(5): 815-822.
(48) Csikszentmihalyi, M, Rathunde, K. (1993). The measurement of flow in everyday life: Toward a
theory of emergent motivation. U Jacobs, J.E. (ur). Nebraska Symposium on Motivation, 1992:
Developmental perspectives on motivation. Lincoln, NE: University of Nebraska Press.
(49) Csikszentmihalyi, M. (1975). Beyond boredom and anxiety. San Francisco: Jossey-Bass.
(50) udina-Obradovi, M. (1991). Adaptivni i neadaptivni motivacijski obrazac kao prediktor varijabli
uenja. Thlme, 37(2): 133-146.
(51) udina-Obradovi, M. (1993). Struktura kognitivno-motivacijskih karakteristika djeaka i djevojica.

Thlme, 38(3-4): 121-134.
(52) Deci, E.L, Ryan, R.M. (1985). Intrinsic motivation and self-determination in human behavior. New
York: Plenum Press.
(53) Deci, E.L, Ryan, R.M. (2000). The What and Why of Goal Pursuits: Human Needs and the Self-
Determination of Behavior. Psychological Inquiry, 11(4): 227-268.
(54) Deci, E.L. (1975). Intrinsic motivation. New York: Plenum.
(55) Dimitrova, S. (1970). Dependence of voluntary effort upon the magnitude of the goal and the way it is
set in sportsmen. International Journal of Sport Psychology, 1: 29-33.
(56) Duda, J.L. (1989). Goal perspectives, participation, and persistence in sports. International Journal of
Sports Psychology, 20(1): 42-56.
(57) Dweck, C, Repucci, N.D. (1973). Learned helplessness and reinforcment responsibility in children.
Journal of Personality and Social Psychology, 25: 109-116.
(58) Dweck, C. (1999). Self-theories: Their role in motivation, personality, and development. Philadelphia:
Psychology Press.
Daniel Juri 116
(59) Dweck, C.S. (1986). Motivational processes affecting learning. American Psychologist, 41: 1040-1048.
(60) Elbert, N.F, Belohlav, J. (1977). The misleading influence of method variance when a Multitrait-
Multimethod Matrix technique is used. American Institute for Decision Sciences, 9th Annual
Proceedings, 286-288.
(61) Elliot, A, Harackiewicz, J. (1996). Approach and avoidance achievement goals and intrinsic
motivation: A mediational analysis. Journal of Personality and Social Psychology, 70: 461-475.
(62) Elliot, A. (1999). Approach and avoidance motivation and achievement goals. Educational
Psychologist, 34: 169-189.
(63) Elliott, E.S, Dweck, C.S. (1988). Goals: An approach to motivation and achievement. Journal of
Personality and Social Psychology, 54: 5-12.
(64) Eysenck, H.J. (1961). The effects of psychotherapy. U Eysenck, H.J. (ur). Handbook of abnormal
psychology: An experimental approach. New York: Basic.
(65) Fee, R.L, Tangney, J.P. (2000). Procrastination: A Means of Avoiding Shame or Guilt? U Ferrari,
J.R, Pychyl, T.A. (ur). Procrastination: Current Issues and New Directions. [Special Issue]. Journal of
Social Behavior and Personality, 15(5): 167184.
(66) Ferrari, J, Parker, J, Ware, C. (1992). Academic procrastination: Personality correlates with Myers-
Briggs types, self-efficacy, and academic locus of control. Journal of Social Behavior and Personality, 7:
495-502.
(67) Ferrari, J, Tice, D. (2000). Procrastination as a self-handicap for men and women: A task-avoidance
strategy in a laboratory setting. Journal of Research in Personality, 34: 73-83.
(68) Ferrari, J. (1991). A preference for favorable public impression by procrastinators: Selecting among
cognitive and social tasks. Personality and Individual Differences, 12: 1233-1237.
(69) Ferrari, J.R. (1992). Procrastinators and Perfect Behavior: An Exploratory Factor Analysis of Self-
Presentation, Self-Awareness and Self-Handicapping components. Journal of Research in Personality,
26: 75-84.
(70) Fiske, D.W. (1971). Measuring the concepts of personality. Chicago: Aldine.
(71) Fleishman, J, Benson, J. (1987). Using LISREL to evaluate measurement models and scale
reliability. Educational and Psychological Measurement, 47: 925-939.
(72) Fulgosi, A. (1988). Faktorska analiza. Zagreb: kolska knjiga.
(73) Gali, S. (2002). Neuropsihologijska procjena. Jastrebarsko: Naklada Slap.
(74) Garcia, T, Pintrich, P.R. (1994). Regulating motivation and cognition in the classroom: The role of
self-schemas and self-regulatory strategies. U Schunk, D, Zimmerman, B. (ur). Self-regulated
learning: Issues and applications. Hillsdale, New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates.
(75) Goldberg, L. R. (1972). Parameters of personality inventory construction and utilization: A comparison
of prediction strategies and tactics. Multivariate Behavioral Research Monograph, 7, Br. 72-2.
(76) Gough, H.G. (1965). Conceptual analysis of psychological test scores and other diagnostic variables.
Journal of Abnormal Psychology. 70: 294-302.
(77) Graham, S, Golan, S. (1991). Motivational influences on cognition: Task involvement, ego
involvement, and depth of information processing. Journal of Educational Psychology. 83: 187-194.
(78) Grolnick, W.S, Ryan, R.M. (1987). Autonomy in children's learning: An experimental and individual
difference investigation. Journal of Personality and Social Psychology, 52: 890-898.
Daniel Juri 117
(79) Harackiewicz, J.M, Abrahams, S, Wagerman, R. (1987). Performance evaluation and intrinsic
motivation: the effects of evaluative focus, rewards, and achievement orientation. Journal of Personality
and Social Psychology, 53: 1015-1023.
(80) Harackiewicz, J.M, Sansone, C, Manderlink, G. (1985). Competence, achievement orientation,

and intrinsic motivation: a process analysis. Journal of Personality and Social Psychology, 48(2): 493-
508.
(81) Harr, R. (1999). The rediscovery of the human mind: The discursive approach. Asian Journal of
Social Psychology, 2(1): 43-62.
(82) Harter, S. (1978). Effectance motivation reconsidered: Toward a development model. Human
development, 1: 661-669.
(83) Haycock, L.A, McCarthy, P, Skay, C.L. (1998). Procrastination in College Students: The Role of
Self-Efficacy and Anxiety. Journal of Counseling & Development, 76: 317-324.
(84) Heider, F. (1958). The Psychology of Interpersonal Relations. New York: Wiley.
(85) Helmstaedter, C. (2001). Behavioral aspects of frontal lobe epilepsy. Epilepsy & Behavior, 2(5): 384-
395.
(86) Hess, B, Sherman, M.F, Goodman, M. (2000). Eveningness Predicts Academic Procrastination: The
Mediating Role of Neuroticism. U Ferrari, J.R, Pychyl, T.A. (ur). Procrastination: Current Issues and
New Directions. [Special Issue]. Journal of Social Behavior and Personality, 15(5): 61-74.
(87) Hiroto, D.S, Seligman, M.E. (1975). Generality of learned helplessness in man. Journal of
Personality & Social Psychology, 31(2): 311-327.
(88) Jackson, D.N. (1969). Multimethod Factor Analysis in the evaluation of convergent and discriminant
validity. Psychological Bulletin, 72: 30-49.
(89) James, W. (1890). The Principles of Psychology (2 vols). New York: Henry Holt.
(90) Janssen, T, Carton, J.S. (1999). The Effects of Locus of Control and Task Difficulty on
Procrastination. The Journal of Genetic Psychology, 160(4): 463-442.
(91) John, O.P. (1990). The "Big Five" factor taxonomy: Dimensions of personality in the natural language
and in questionnaires. U Pervin, L.A. (ur). Handbook of personality: Theory and research. New York:
Guilford.
(92) Jreskog, K.G. (1971). Statistical analysis of sets of congeneric tests. Psychometrika, 52: 99-111.
(93) Juda, M, Kostovi, I. (1997). Temelji neuroznanosti. Zagreb: MD.
(94) Kenny, D.A, Kashy, D.A. (1992). Analysis of the multitrait-multimethod matrix by confirmatory
factor analysis. Psychological Bulletin, 112: 165-172.
(95) Kim, U. (1999). After the crisis in social psychology: The development of the transactional model of
science. Asian Journal of Social Psychology, 2(1): 1-19.
(96) Kline, R.B. (1998). Principles and Practice of Structural Equation Modeling. New York: The Guilford
Press.
(97) Kothandapani, V. (1971). Validation of feeling, belief and intentions to act as three components of
attitudes and their contribution to prediction of contraceptive behavior. Journal of Personality and Social
(98) Kuhl, J, Beckmann, J. (1994). Volition and Personality: Action Versus State Orientation. Seattle:
Hogrefe & Huber.
Daniel Juri 118
(99) Kuhl, J, Kraska. K. (1989). Self-regulation and metamotivation: Computational mechanisms,

development, and assessment. U Kanfer, R, Ackerman, P, Cudeck, R. (ur). Abilities, Motivation,
and Methodology. Hillsdale, New Jersey: Erlbaum.
(100) Kuhl, J. (1985). Volitional mediators of cognition-behavior consistency: Self-regulatory processes and
action versus state orientation. U Kuhl, J, Beckman, J. (ur). Action Control: From Cognition to
Behavior. New York: Springer-Verlag.
(101) Kumar, A, Dillon, W.R. (1992). An integrative look at the use of additive and multiplicative
covariance structure models in the analysis of multitrait-multimethod data. Journal of Marketing
Research, 29: 51-64.
(102) Larson, R, Csikszentmihalyi, M. (1983). The Experience Sampling Method. New Directions for
Methodology of Social & Behavioral Science, 15: 41-56.
(103) Lay, C. (1992). Trait procrastination and the perception of person-task characteristics. Journal of Social
Behavior and Personality, 7: 483-494.
(104) Lay, C.H, Burns, P. (1991). Intentions and Behavior in Studying for an Exam: The Role of Trait
Procrastination and its Interaction with Optimism. Journal of Social Behavior and Personality, 6: 605-
617.
(105) Lay, C.H. (1986). At Last, My Research Article on Procrastination. Journal of Research in Personality,
20: 474-495.
(106) Lay, C.H. (1988). The Relationship of Procrastination and Optimism to Judgments of Time to Complete
an Essay and Anticipation of Setbacks. Journal of Social Behavior and Personality, 3: 201-214.
(107) Locke, E.A, Bryan, J.F. (1966). Cognitive aspects of psychomotor performance: The effects of
performance goals on level of performance. Journal of Applied Psychology, 50: 286-291.
(108) Locke, E.A, Shaw, K.N, Saari, L.M, Latham, G.P. (1981). Goal setting and task performance:
1969-1980. Psychological Bulletin, 90: 125-152.
(109) Locke, E.A. (1966). The relationship of intentions to level of performance. Journal of Applied
(110) Locke, E.A. (1968). Toward a theory of task motivation and incentives. Organizational Behavior and
Human Performance, 3: 157-189.
(111) Locke, E.A. (1991). Problems with goal-setting research in sports, and their solution. Journal of Sport
and Exercise Psychology, 13: 311-316.
(112) Locke, E.A., Latham, G.P. (1990). A theory of goal setting and task performance. Englewood Cliffs,
New Jersey: Prentice Hall.
(113) Maehr, M.L, Stallings, W.M. (1972). Freedom from external evaluation. Child Development, 43:
177-185.
(114) Maehr, M.L. (1976). Continuing motivation: An analysis of a seldom considered educational outcome.
Review of Educational Research. 46: 443-462.
(115) Maier, S.F, Seligman, M.E. (1976). Learned helplessness: Theory and evidence. Journal of
Experimental Psychology, 105(1): 3-46.
(116) Marsh, H.W, Bailey, M. (1991). Confirmatory factor analysis of multitrait-multimethod data: A
comparison of alternative models. Applied Psychological Measurement, 15: 47-70.
(117) Marsh, H.W, Grayson, D. (1995). Latent variable models of multitrait-multimethod data. U Hoyle,
R.H. (ur). Structural Equation Modeling: Concepts, issues, and applications. California: Sage.
Daniel Juri 119
(118) Marsh, H.W. (1988). Multitrait-multimethod analyses. U Keeves, J.P. (ur). Educational research
methodology, measurement and evaluation: An international handbook. Oxford: Pergamon Press.
(119) Marsh, H.W. (1989). Confirmatory factor analysis of multitrait-multimethod data: Many problems and
a few solutions. Applied Psychological Measurement, 13: 335-361.
(120) Marsh, H.W. (1993). Multitrait-multimethod analyses: Inferring each trait-method combination with
multiple indicators. Applied Measurement in Eduacation, 6: 49-81.
(121) Martin, T, Flett, G, Hewitt, P, Krames, L, Szanto, G. (1996). Personality correlates of depression
and health symptoms: A test of a self-regulation model. Journal of Research in Personality, 31: 264-277.
(122) McCrae, R.R, Costa, P.T. (1997). Personality trait structure as a human universal. American
(123) Meece, J.L, Blumenfeld, P.C, Hoyle, R.H. (1988). Students' goal orientations and cognitive
engagement in classroom activities. Journal of Educational Psychology, 80: 514-523.
(124) Meece, J.L, Holt, K. (1993). A pattern analysis of students' achievement goals. Journal of Educational
(125) Meehl, P.E. (1972). Reactions, reflections, projections. U Butcher, J.N. (ur). Objective personality
assessment: Changing perspectives. New York: Academic Press.
(126) Menninger, K.A. (1953). The human mind. New York: Knopf.
(127) Milgram, N.A, Marshevsky, S, Sadeh, C. (1995). Correlates of Academic Procrastination:

Discomfort, Task Aversiveness, and Task Capability. The Journal of Psychology, 129(2): 145-155.
(128) Milgram, N.A, Mey-Tal, G, Levison, Y. (1998). Procrastination, Generalized or Specific, in College
Students and Their Parents. Personality and Individual Differences, 25: 297-316.
(129) Milgram, N.A, Sroloff, B, Rosenbaum, M. (1988). The procrastination of everyday life. Journal of
Research in Personality, 22:197-212.
(130) Miller, W.R, Seligman, M.E. (1975). Depression and learned helplessness in man. Journal of
Abnormal Psychology, 84(3): 228-238.
(131) Mossholder, K.W. (1980). Effects of externally mediated goal setting on intrinsic motivation: A
laboratory experiment. Journal of Applied Psychology, 65: 202-210.
(132) Nicholls, J, Patashnick, M, Nolen, S.B. (1985). Adolescents' theories of education. Journal of
Educational Psychology, 77: 683-692.
(133) Nicholls, J.G. (1984). Achievement motivation: Conceptions of ability, subjective experience, task
choice, and performance. Psychological Review, 91: 328-346.
(134) Nolen, S.B, Haladyna, T.M. (1990). Motivation and studying in high school science. Journal of
Research in Science Teaching, 27: 115-126.
(135) Nolen, S.B. (1988). Reasons for studying: Motivational orientations and study strategies. Cognition and
Instruction, 5: 269-287.
(136) Nolen-Hoeksema, S, Girgus, J.S, Seligman, M.E. (1986). Learned helplessness in children: A
longitudinal study of depression, achievement, and explanatory style. Journal of Personality & Social
Psychology, 51(2): 435-442
(137) Nunnally, J. (1978). Psychometric theory. New York: McGraw-Hill.
(138) Ostrom, T. (1969). The relationship between the affective, behavioral and cognitive components of
attitude. Journal of Experimental Social Psychology, 5: 12-30.
Daniel Juri 120
(139) Owens, A.M, Newbegin, I. (2000). Academic Procrastination of Adolescents in English and
Mathematics: Gender and Personality Variations. U Ferrari, J.R, Pychyl, T.A. (ur). Procrastination:
Current Issues and New Directions. [Special Issue]. Journal of Social Behavior and Personality, 15(5):
111-124.
(140) Ozer, D. (1999). Four Principles for Personality Assessment. U Perwin, L.A. (ur). Handbook of
Personality theory and research. New York: Guilford Press.
(141) Paris, S, Winograd, P. (1990). How metacognition can promote academic learning and instruction. U
Jones, B.F, Idol, L. (ur). Dimensions of thinking and cognitive instruction. Hillsdale, New Jersey:
Erlbaum.
(142) Peterson, C, Stunkard, A.J. (1992). Cognates of personal control: Locus of control, self-efficacy,
and explanatory style. Applied & Preventive Psychology, 1(2): 111-117.
(143) Pintrich, P. (1999). The role of motivation in promoting and sustaining self-regulated learning.
International Journal of Educational Research, 31: 459-470.
(144) Pintrich, P. (2000). The role of goal orientation in self-regulated learning. U Boekaerts, M,
Pintrich, P, Zeidner, M. (ur). Handbook of self-regulation. San Diego: Academic Press.
(145) Pressley, M, Borkowski, J, Schneider, W. (1987). Cognitive strategies: Good strategy users
coordinate metacognition and knowledge. U Vasta, R. (ur). Annals of child development: Vol. 4.
Greenwich, CT: JAI Press.
(146) Purdie, N, Hattie, J. (1996). Cultural differences in the use of strategies for self-regulated learning.
American Educational Research Journal, 4: 845-871.
(147) Read, D, Roelofsma, P. (1999). Hard choices and weak wills: the theory of intrapersonal dilemmas.
Philosophical Psychology, 12(3): 341-356.
(148) Rhodewalt, F. (1994). Conceptions of ability, achievement goals, and individual differences in self-
handicapping behavior: On the application of implicit theories. Journal of Personality, 62: 67-85.
(149) Rijavec, M, Raboteg-ari, Z, Franc, R. (1999). Komponente samoreguliranog uenja i kolski

uspjeh. Drutvena istraivanja, 4(42): 529-541.
(150) Rorer, L.G. (1989). Personality assessment: A Conceptual Survey. U Perwin, L.A. (ur). Personality
theory and research. John Wiley and Sons.
(151) Rothbart, M.K, Jones, L.B. (1998). Temperament, self-regulation, and education. School Psychology
Review; 27(4): 479-491.
(152) Rotter, J.B. (1954). Social learning and clinical psychology. Englewood Cliffs, New Jersey: Prentice-
Hall.
(153) Rotter, J.B. (1992). "Cognates of personal control: Locus of control, self-efficacy, and explanatory
style": Comment. Applied & Preventive Psychology, 1(2): 127-129.
(154) Ryan, R.M, Deci, E.L. (2000). Self-Determination Theory and the Facilitation of Intrinsic Motivation,
Social Development, and Well-Being. American Psychologist, 55(1): 68-78.
(155) Ryan, R.M, James, P.C. (1989). Perceived Locus of Causality and Internalization: Examining
Reasons for Acting in Two Domains. Journal of Personality and Social Psychology, 57(5): 749-761.
(156) Saddler, C.D, Buley, J. (1999). Predictors of academic procrastination in college students.
Psychological Reports, 84: 686-688.
(157) Sansone, C, Weir, C, Harpster, L, Morgan, C. (1992). Once a boring task always a boring task?
Interest as a self-regulatory mechanism. Journal of Personality and Social Psychology, 63: 379-390.
Daniel Juri 121
(158) Sansone, C, Wiebe, D, Morgan, C. (1999). Self-regulating interest: The moderating role of hardiness
and conscientiousness. Journal of Personality, 67: 701-733.
(159) Saris, W.E, Aalberts, C. (2003). Different Explanations for Correlated Disturbance Terms in MTMM
Studies. Structural Equation Modeling, 10(2): 193-213.
(160) Saris, W.E, van Meurs, A. (1990). Evaluation of measurement instruments by meta-analysis of
multitrait-multimethod studies. Amsterdam: Royal Academy of Arts and Sciences.
(161) Schmitt, N, Coyle, B, Saari, L. (1977). A review and analysis of Multitrait-Multimethod Matrices.
Multivariate Behavioral Research, 12: 447-478.
(162) Schunk, D, Zimmerman, B. (ur). (1994). Self-regulation of learning and performance: Issues and
educational applications. Hillsdale, New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates.
(163) Schunk, D. Ertmer, P. (2000). Self-regulation and academic learning: Self-efficacy enhancing
interventions. U Boekaerts, M, Pintrich, P, Zeidner, M. (ur). Handbook of self-regulation. San
Diego: Academic Press.
(164) Schunk, D.H, Zimmerman, B.J. (1997). Social origins of self-regulatory competence. Educational
(165) Schunk, D.H. (1995). Self-efficacy and education and instruction. U Maddux, J.E. (ur). Self-
efficacy, adaptation, and adjustment: Theory, research, and application. New York: Plenum Press.
(166) Seligman, M.E, Abramson, L.Y, Semmel, A, von Baeyer, C. (1979). Depressive attributional
style. Journal of Abnormal Psychology, 88(3): 242-247.
(167) Seligman, M.E, Beagley, G. (1975). Learned helplessness in the rat. Journal of Comparative &
Physiological Psychology, 88(2): 534-541.
(168) Seligman, M.E, Maier, S.F. (1967). Failure to escape traumatic shock. Journal of Experimental
(169) Sencal, C, Koestner, R, Vallerand, R.J. (1995). Self-Regulation and Academic Procrastination.
The Journal of Social Psychology, 135(5): 607-619.
(170) Skaalvik, E. (1997). Self-enhancing and self-defeating ego orientation: Relations with task and
avoidance orientation, achievement, self-perceptions, and anxiety. Journal of Educational Psychology,
89: 71-81.
(171) Skinner, B.F. (1953). Science and human behavior. New York: Macmillan.
(172) Strub, R.L. (1989). Frontal lobe syndrome in a patient with bilateral globus pallidus lesions. Archives
of Neurology, 46(9): 1024-1027.
(173) Subotnik, R, Steiner, C, Chakraborty, B. (1999). Procrastination Revisited: The Constructive Use
of Delayed Response. Creative Research Journal, 12(2): 151-160.
(174) Thorkildsen, T, Nicholls, J. (1998). Fifth graders' achievement orientation and beliefs: Individual and
classroom differences. Journal of Educational Psychology, 90: 179-201.
(175) Tice, D.M, Baumeister, R.F. (1997). Longitudinal Study of Procrastination, Performance, Stress, and
Health: The Costs and Benefits of Dawdling. Psychological Science, 8(6): 454-458.
(176) Tuckman, B.W. (1990). Group versus goal-setting effects on the self-regulated performance of
students differing in self-efficacy. Journal of Experimental Education, 58: 291-298.
(177) Urdan, T, Maehr, M. (1995). Beyond a two-goal theory of motivation and achievement. A case for
social goals. Review of Educational Research, 65: 213-243.
Daniel Juri 122
(178) Urdan, T. (1997). Examining the relations among early adolescent students' goals and friends'
orientation toward effort and achievement in school. Contemporary Educational Psychology, 22: 165-
191.
(179) Van Eerde, W, Garst, H. (2000). Procrastination as a Self-Regulatory Process: The Measurement of
Avoidance Reactions. WATM Symposium, Leuven, Belgium, May 12-15, 2000.
(180) Van Eerde, W, Thierry, H. (1996). Vroom's Expectancy Models and Work-Related Criteria: A Meta-
Analysis. Journal of Applied Psychology, 81(5): 575-586.
(181) Van Eerde, W. (2000). Procrastination: Self-Regulation in Initiating Aversive Goals. Applied
Psychology: An International Review, 49(3): 372-389.
(182) Van Eerde, W. (2003). A meta-analytically derived nomological network of procrastination.

Personality & Individual Differences, 35(6): 1401-1418.
(183) Vroom, V. H. (1964). Work and motivation. New York: Wiley.
(184) Weiner, B. (1974). Achievement motivation and attribution theory. Morristown, New Jersey: General
Learning Press.
(185) Weiner, B. (1986). An attributional theory of motivation and emotion. New York: Springer-Verlag.
(186) Weinstein, C. E, Mayer, R. (1986). The teaching of learning strategies. U Wittrock, M. (ur).
Handbook of research on teaching and learning. New York: Macmillan.
(187) Whotke, W. (1996). Models for multitrait-multimethod matrix analysis. U Marcoulides, G.A,
Schumaker, R.E. (ur). Advanced structural equation modeling: Issues and techniques. New Jersey:
LEA.
(188) Widaman, K.F. (1985). Hierarchically nested covariance structured models for Multitrait-Multimethod
Data. Applied Psychological Measurement, 9: 1-26.
(189) Wilson, E.O. (2000). Sociobiology: The new synthesis. Cambridge: Harvard University Press.
(190) Wimer, S, Kelley, H.H. (1982). An investigation of the dimensions of causal Attribution. Journal of
Personality and Social Psychology, 43: 1142-1162.
(191) Wolters, C.A. (1998). Self-regulated learning and college students' regulation of motivation. Journal of
Educational Psychology, 90: 224-235.
(192) Wolters, C.A. (1999). The relation between high school students' motivational regulation and their use
of learning strategies, effort, and classroom performance. Learning & Individual Differences, 11(3): 281-
300.
(193) Wolters, C.A. (2003). Understanding procrastination from a self-regulated learning perspective.
Journal of Educational Psychology, 95(1): 179-187.
(194) Zimmerman, B.J, Martinez-Pons, M. (1986). Development of a structured interview for assessing
student use of self-regulated learning strategies. American Educational Research Journal, 23: 614-628.
(195) Zimmerman, B.J, Martinez-Pons, M. (1990). Student differences in self-regulated learning:

Relating grade, sex, and giftedness to self-efficacy and strategy use. Journal of Educational Psychology,
82: 51-59.
(196) Zimmerman, B.J. (1998). Developing self-fulfilling cycles of academic regulation: An analysis of
exemplary instructional models. U Schunk, D.H, Zimmerman, B.J. (ur). Self- regulated learning:
From teaching to self-reflective practice. New York: Guilford Press.
(197) Zimmerman, B.J. (2000). Attaining self-regulation: A social cognitive perspective. U Boekaerts, M,
Pintrich, P.R, Zeidner M. (ur). Handbook of self-regulation. San Diego: Academic Press.
Daniel Juri 123
7. Dodatak
Dodatak A: Izvorni upitnik izbjegavajuih reakcija koriten u istraivanju (AVOI)
AVOI - DJOS
ifra: _______ Razred: _______ Spol: M
Na slijedea se dva lista nalazi niz tvrdnji. S ovim se tvrdnjama moe ili slagati ili ne slagati.
Nema tonih i netonih odgovora , niti ima boljih i loijih: svaki je odgovor jednako dobar ako je iskren. Budui da je
tvoj odgovor iznimno vaan , a upitnik anoniman , molimo te za potpunu iskrenost .
Tvrdnje na ovome listu vezane su uz ponaanje neke osobe u situaciji kada mora izvriti kolsku obavezu u
odreenom roku : domau zadau, uenje i slino.
Nas zanima kako se ti ponaa u takvoj situaciji. Molimo te da paljivo proita svaku tvrdnju, no nemoj se niti na
jednoj predugo zadravati. Pored svake tvrdnje zaokrui broj kako bi se s njom sloio. Broj 1 znai potpuno
neslaganje, a broj 5 potpuno slaganje s odreenom tvrdnjom.
Potpuno se slaem
Niti se slaem, niti
Djelomino se ne
Potpuno se ne
Djelomino se
se ne slaem
Kada me eka neka obaveza
slaem
slaem
slaem
1 Stvaram plan za koji unaprijed znam kako nije ostvariv. 1 2 3 4 5
Uvjeravam sam(u)oga sebe kako postoje druge bitne stvari koje moram prvo
2 1 2 3 4 5
napraviti.
3 Razmiljam: moda bi bilo bolje priekati pravo raspoloenje za rad. 1 2 3 4 5
4 Sjetim se kako je sve dobro prolo kada sam proli put radi(la)o u zadnji tren. 1 2 3 4 5
5 Sam(a) sebi kaem: poni ve jednom; a ja nikako da ponem. 1 2 3 4 5
6 Prije nego ponem raditi, neime si ugodim. 1 2 3 4 5
7 Toliko me je strah da ne mogu niti zapoeti. 1 2 3 4 5
8 ini mi se kako mogu raditi samo pod pritiskom, kada je krajnji rok blizu. 1 2 3 4 5
9 Pokuam, ali poslije zaboravim na zadatak. 1 2 3 4 5
10 Nita ne radei, putam vrijeme da ide. 1 2 3 4 5
11 Poinjem kasnije nego to sam planira(la)o. 1 2 3 4 5
12 Slijedim primjer nekoga tko jo nije poeo raditi. 1 2 3 4 5
13 Pojedem neki slatki ili neto slino, umjesto da zaponem s radom. 1 2 3 4 5
14 Razmiljam: jo e uvijek biti dovoljno vremena ako ponem i kasnije. 1 2 3 4 5
15 Jednostavno ponem raditi neto lake. 1 2 3 4 5
Daniel Juri 124
Dodatak B: Izvorni upitnik samoregulirajue motivacije koriten u istraivanju (SRM)
SRM - DJ
Niti se slaem, niti se ne slaem

Na ovome se listu nalaze tvrdnje kojima se opisuju razliiti naini na koje bi
netko mogao sam sebi pomoi pri uenju. Molimo te da nam, ponovno iskreno,
Djelomino se ne slaem
Potpuno se ne slaem
Djelomino se slaem
odgovori koliko ove tvrdnje odgovaraju tvojem ponaanju.
Potpuno se slaem
esto na ove naine sam sebi pomaem u uenju:
1 Obeam sam sebi nekakvu nagradu ako zavrim posao. 1 2 3 4 5

Tjeram sam sebe da radim samo kako bih vidio koliko ustvari mogu
2 1 2 3 4 5
nauiti.
3 Tjeram sam sebe da puno radim kako bih neto stvarno nauio. 1 2 3 4 5
Podsjeam samoga sebe koliko je bitno biti dobar na ispitima i zadacima
4 1 2 3 4 5
u koli.
5 Uinim si uenje ugodnim usmjeravajui se na neto to je zabavno 1 2 3 4 5
6 Nastojim se uvjeriti kako rad moe biti zabavan. 1 2 3 4 5
Sam sebi kaem da kasnije mogu raditi neto to volim ako sada obavim
7 1 2 3 4 5
posao koji moram.
8 Pokuavam se rijeiti stvari koje me ometaju u poslu. 1 2 3 4 5
Dogovorim se sam sa sobom kako u za odreenu koliinu obavljenog
9 1 2 3 4 5
posla poslije raditi neto zabavno.
10 Na neki si nain uenje uinim zanimljivijim. 1 2 3 4 5
11 Pokuavam shvatiti na koji je nain gradivo vezano uz moj ivot. 1 2 3 4 5
12 Razmiljam o tome da postanem dobar u onome to uimo ili radimo. 1 2 3 4 5
Pokuavam se natjerati da vie radim razmiljanjem o dobivanju dobrih
13 1 2 3 4 5
ocjena.
14 Uinim si uenje ugodnijim pretvarajui ga u igru. 1 2 3 4 5
Razmiljam o tome kakvu u zakljunu ocjenu dobiti ako ne uradim
15 1 2 3 4 5
domau zadau ili ne proitam lektiru.
16 Govorim sam sebi da moram nastaviti uiti kako bih bio dobar u koli. 1 2 3 4 5
17 Podsjeam samoga sebe koliko je bitno imati dobre ocjene. 1 2 3 4 5
Obeam sam sebi da u kasnije raditi ono to elim ako sada zavrim sa
18 1 2 3 4 5
zadanim poslom.
19 Tjeram se na rad kako bih vidio mogu li bolje nego prije. 1 2 3 4 5
Pokuavam gradivo povezati s neime to volim raditi ili s neim to me
20 1 2 3 4 5
zabavlja.
Nagraujem sam sebe za svaki dio posla koji sam obavio, sve dok ne
21 1 2 3 4 5
zavrim.
22 Pokuavam napraviti igru od uenja ili pisanja zadae. 1 2 3 4 5
Postavljam si izazov da zavrim rad i nauim gradivo najvie to je god
23 1 2 3 4 5
mogue.
Mijenjam svoje okruenje kako bi mi bilo lagano koncentrirati se na
24 1 2 3 4 5
posao.
25 Pokuavam gradivo povezati sa svojim prijanjim iskustvima. 1 2 3 4 5
26 Osiguram se da mi to manje stvari odvraa panju. 1 2 3 4 5
Govorim sam sebi kako moram nastaviti uiti samo zato kako bih nauio
27 1 2 3 4 5
koliko god je mogue.
28 Pokuavam uiti u vrijeme kada sam vie usredotoen. 1 2 3 4 5

Izbjegavajućih Reakcija I Motivacija Za Ucenje

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Izbjegavajućih Reakcija I Motivacija Za Ucenje

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Sveuilite u Zagrebu

Hrvatski studiji Studia Croatica

Neke strategije samoregulirajue motivacije kao prediktor

Mentor: dr.sc. Ivan Rimac

Zagreb, studeni 2004.

5. ZAKLJUAK ............................................................................................................................ 111

7. DODATAK ................................................................................................................................. 123

1.1. Pregled nekih teorija samoregulirajue motivacije

Shematski prikaz 1: Bandurin (1986) koncept trijadikog recipronog kauzaliteta

Nakon to prikaemo teorije koje na svojevrstan nain predstavljaju i paradigmatsko

1.1.1. Socijalno kognitivna teorija Alberta Bandure (1991)

uinaka posrednike kontrole te iluzornu neuinkovitost, tenju postignuu, rast intrinzinih

1.1.2. Teorija socijalnog uenja Juliana Rottera (1954)

1.1.3. Nauena bespomonost Martina Seligmana (1967)

nazvao nauena bespomonost, a nakon to je uinak bihevioristikom metodologijom

1.1.4. Teorija cilja Edwina A. Lockea (1968)

svojim vrijednostima. Ako pojedinac nije zadovoljan diskrepancom izmeu postavljenog i

1.1.5. Teorija oekivanja Victora H. Vrooma (1964)

EC globalno oekivanje o mogunosti postizanja cilja

1.1.6. Atribucijska teorija Bernarda Weinera (1974)

1.1.7. Teorija samoodreenja Decija i Ryana (1985)

prirodan proces samomotivacije i zdravog psiholokog razvoja. Specifino, prouavani su

1.1.8. Teorija tijeka Mihalya Csikszentmihalyia (1975)

Zainteresirani za intrinzinu motivaciju, koja proizlazi iz osjeaja zadovoljstva ili tijeka do

1.1.9. Osvrt na teorije samoregulirajue motivacije

Shematski prikaz 2: Sredinji koncepti pojedinih motivacijskih teorija prikazanih u uvodu

1.2. Teorije ciljne orijentacije

1.2.1. Odrednice orijentacija ovladavanja i postignua

1.2.2. Utjecaj situacije kompeticije i socijalne komparacije

1.2.3. Uporaba kognitivnih, metakognitivnih strategija i kolsko postignue

kriterijima. Uenici u situacijama ovladavanja pokazivali su bolju izvedbu na testovima, a

1.2.4. Ostali pristupi ciljnim orijentacijama

1.3. Pristup strategija samoregulirajue motivacije

odnosno motivacijsku tendenciju koja je potrebna za razumijevanje, usmjeravanje i kontrolu

ekstrinzino motiviranu regulaciju (na primjer, ovladavanje, samouvjetovanje), uoeno je

na savjesnost, koja u peterofaktorskom modelu obuhvaa facete kompetentnosti, reda,

S obzirom da je priroda akademskog zadatka takva da se postavlja eksterno nametnuti

1.5. Prokrastinacija u kontekstu strategija samoregulirajue

1.6. Problemi istraivanja

smatrao i crte linosti i stavove i interese. Glavna je preokupacija Allporta, Vernona i

fenomenima, kao to je ponaanje. Ova je paradigma u potpunosti zanemarila osobine

2.1.1. Osnovni principi mjerenja osobina

metode radi procjene specifine psihologijske jedinice, evaluirati prikladnost metode u

dvije varijable moe se izraziti geometrijskom sredinom (kvadratnim korijenom umnoka)

eksperimentalnim metodolozima, koji preferiraju testiranje nul-hipoteze, ovakav pristup

2.1.2. Strategije u konstrukciji upitnika i skala

Empirijska strategija kriterijskih skupina. Niti jedna od prethodno navedenih metoda ne

zakljuiti da je uz racionalni pristup mogue, uz puno manje truda, vremena i novaca,

2.1.3. Razliiti pristupi konstruktnoj validaciji

mjerenih operacija uistinu mjeri hipotetski konstrukt. Istraivai su dugo vremena

A rA1A2 rB1A2 rC1A2 (rA2A2)

A rA1A3 rB1A3 rC1A3 rA2A3 rB2A3 rC2A3 (rA3A3)

Opaska: procjenitelji pouzdanosti nalaze se u dijagonalama u zagradama ( jednoosobinski-jednometodski ).

Dijagonala pouzdanosti, u zagradama, predstavlja unutarnju konzistenciju procijenitelja

2.1.4. CFA pristup MTMM matrici

xtm = TtmTt + Mtm Mm + tm t , m (1)

gdje je xtm mjerenje osobine t metodom m, izraeno u standardnim devijacijama od

cov(tmTt ' ) = 0 tm, t ' (2)

cov(tm Mm ' ) = 0 tm, m ' (3)

cov(tmt ' m ' ) = 0 ako t t ' ili m m ' (4)

Pretpostavka o nekoreliranosti izmeu osobinskih i metodskih faktora u (5) omoguava

var( xtm ) = Ttm

Iako je izrazito popularan, predstavljeni CTCM model povlai za sobom nekoliko