You are on page 1of 13

Džek London - Bijeli Očnjak

Vrsta djela - roman


Mjesto radnje - grad Dawson u Kanadi; imanje u Kaliforniji
Vrijeme radnje - kraj 19. st., vrijeme zlatne groznice ( razdoblje velikih
potraga za zlatom)
Tema - Borba vuka Bijelog Očnjaka protiv teških životnih okolnosti usprkos
kojima preživljava i naposljetku pronalazi zadovoljstvo i sreću.

Roman Bijeli Očnjak, autora Džeka Londona, opisuje lika koji se nikako ne
miri sa svojom sudbinom, odnosno, nepovoljnim okolnostima u kojima se
nalazi. Roman odiše snagom, fizičkom i psihičkom te osobnom voljom lika
koji se bori protiv prepreka i tako preživljava teške životne uvjete.

Djelo Bijeli Očnjak podijeljeno je na pet dijelova, koji se dalje raščlanjuju na poglavlja. Na početku
romana priča je pripovijedana iz perspektive ljudi, točnije iz perspektive dva muškarca koji se nalaze na
sjeveru. Pokušavaju se probiti kroz teške životne uvjete i pobjeći gladnim vukovima koji ih progone.

U tom dijelu upoznajemo lik vučice koja je, kako se kasnije u romanu saznaje, jednim dijelom pas. Radnja
se nastavlja tako što se prati život čopora vukova kojemu pripada ta vučica. Nakon kraćeg perioda vučica
odabire partnera, Jednookog i s njim ima mlade. Jedini koji preživi je Bijeli Očnjak.

Jednooki umire u potrazi za hranom, tako da vučica i mladunče ostaju sami. No, ubrzo njihov
usamljenički život doživljava preokret. Nalete na grupu Indijanaca koji prepoznaju vučicu Kiche i privežu
je. Bijeli Očnjak ne želi napustiti majku, što znači da se prinudno odlučio na život uz ljude. Njegovo
djetinjstvo je ispunjeno nasiljem, sukobljava se s ostalim psima i štencima, što znatno utječe na njegovu
psihu. Postaje prepreden, okrutan i krvoločan. Iako teži za slobodom i divljinom, uvijek se vraća ljudima
koje on vidi kao bogove koji imaju određenu moć.

Većinski dio života ispunjen mu je nasiljem i zlostavljanjem, sve dok ga ne pronađe gospodin Scott koji ga
odvede sa sobom i upoznaje ga po prvi put s nježnosti i ljubavlju. Između njih stvara se duboka
naklonost i neizmjerno povjerenje. Bijeli Očnjak prati gospodara na njegovo imanje u Californiji gdje živi
mirnim životom.

Kratak sadržaj

Prvi dio

1. Potraga za mesom

Hladnoća i snijeg prekrivali su cijeli predio. S obje strane smrznute rijeke nadvijala se jelova gora. Vladala
je tišina i pustoš. Unatoč okrutnom okruženju koje nema milosti, u tom predjelu ipak je bilo života. Psi su
dahtali dok su vukli sanjke. Bili su povezani kožnim remenjem. Na prednjem dijelu hodao je jedan čovjek,
drugi ih je pratio. Treći nije uspio pobijediti rigorozne vremenske uvjete i podlijegao je ozljedama. Njega
su vozili u saonicama.
Muškarci su koračali u tišini kako bi uštedjeli energiju i dah. Uglavnom je vladala gotovo jeziva tišina, ali
sad je zrak parao zvuk vučjeg zavijanja. Muškarci su bili svjesni opasnosti, jer meso je na ovim predjelima
i u takvim uvjetima rijetkost.

Henry i Bill odluče da je vrijeme za odmor. Skrenuli su u šumarak kraj smrznute rijeke i ondje postavili
šator. Skuhali su grah i kavu, pa dok su objedovali, Bill objasni prijatelju kako imaju šest pasa, ali jutros
kad ih je hranio bilo ih je sedam. Čini mu se da ih prati jedan od vukova. Henry je mislio da je njegov
prijatelj postao paranoičan od hladnoće.

Kad su završili s večerom, već se spustio mrak. Nisu vidjeli ništa oko sebe, osim nekoliko parova
svjetlećih očiju koje su napravile krug oko njihova logora. Ubacili su još drva kako bi se vatra rasplamsala
i otišli na spavanje, dok su se psi skupili u krug i tiho režali na posjetitelje.

Henry se prvi probudio i počeo pripremati doručak. Kad se Bill probudio, prijatelj ga obavijesti kako sada
imaju pet pasa, nestao je i Debeljko. Nije im bilo jasno zašto bi taj pas samo tako otrčao u smrt, ali nisu
sumnjali da su ga vukovi proždrli čim im se približio.

2. Vučica

Nakon što su spremili logorsku opremu, krenuli su dalje, ali dan nije trajao dugo. Čim bi se spustio mrak,
pojavile bi se i svjetleće oči u daljini. Pronašli su novo mjesto za spavanje i postavili logor. Dok je Henry
pripremao grah, Bill uzvikne. Ponovno se pojavio kradljivac, uzeo je pola ribe namijenjene psima, ali Bill
ga je uspio na vrijeme dohvatiti štapom i otjerati.

Ovaj vuk bio je neobično pitom. Nije se bojao vatre i očito mu nije bio problem toliko se približiti ljudima
i psima. Nakon večere otišli su na počinak, a ujutro ih je dočekalo još jedno iznenađenje. Nestao je
Žabac, to im je bio najjači pas u zaprezi. Nastavili su put u tišini, čuvali su tako energiju, ali nije im ni bilo
nešto posebno do govora zbog nestanka pasa.

Kad su se navečer pripremali za spavanje, Bill je dobro remenjem povezao pse za štapove kako ne bi
mogli ni mrdnuti. Bio je siguran da će ih to zadržati na mjestu, ali kad su se ujutro probudili, vidjeli su
kako je nestao Kasač. Ugledali su vuka koji im je krao hranu, ali nakon što su je pomnije promotrili,
ispostavilo se da je riječ o vučici. Sad im je bilo jasno – ona je imala ulogu mamca za pse. Čak su
posumnjali da je riječ o psu zbog načina na koji se olako kretala u njihovoj blizini. Čuli su da se psi nekada
znaju priključiti čoporu vukova.

S obzirom na to da su sad imali samo tri psa, morali su se ranije zaustaviti jer oni nisu sami mogli
podnijeti teret saonica. Prije nego što su se ponovno ulogorili, ugledali su vučicu kako ih prati i promatra
gladnim pogledom. Bill se ranije odvojio od saonica kako bi proučio čopor i nije im se dobro pisalo. Bilo
ih je mnogo i očito su bili gladni, vidjela su im se rebra. To znači da bi uskoro mogli napasti iz očaja.
Nekoliko trenutaka su promatrali vučicu, zatim Bill odluči iskoristiti priliku i digne pušku, ali ona istog
trena pobjegne u šumu. Ako su vučici psi dovoljno poznati da se s njima hrani, sigurno joj je poznata i
puška.

Tijekom noći morali su se nekoliko puta ustajati kako bi dodali drva u vatru i tako držali vukove na
sigurnoj udaljenosti. Bill je vidno klonuo duhom, pa Henry odluči kako bi ga sutra morao malo ohrabriti.

3. Krik gladi
Dan im je započeo vrlo dobro. Nisu izgubili niti jednog psa, pa je čak i Bill bio vidno bolje raspoložen. Nije
vikao ni kad su psi prevrnuli saonice u jednom skretanju. Dok su Henry i Bill pokušavali podići saonice,
Jednouhi otrči od njih. Pojavila se vučica koja ga je namamila i nije joj mogao odoljeti. Polako joj se
približavao, ali u jednom trenutku stane, kao da je svjestan da je napravio pogrešku pa se okrene prema
preostala dva psa i ljudima. Ipak čari vučice bile su jače od njega. Odvukla ga je dublje u šumu, gdje ga je
opkolio cijeli čopor. Pokušao je pobjeći, ali tad je već bilo kasno.

Bill više nije mogao podnijeti taj pritisak pa zgrabi pušku i krene prema Jednouhom kako bi mu
pomogao. Henry je znao da mu nema pomoći. U jednom trenutku čuo je psa kako je zacvilio, a zatim je
upregnuo sanjke i požurio kako bi što prije pronašao utočište. Iako je gorjela vatra, vukovi su mu se
približili više nego ranije. Mrak je sad predstavljao posebnu opasnost. Vukovi se nisu više toliko bojali
vatre, pa su im se počeli opasno približavati.

Čak ni režanje Henryjevih uplašenih pasa više ga nije moglo održati budnima. Kronični umor svako malo
bi ga svladao da bi ga opet glasno urlikanje probudilo. Tad bi poplašio vukove bacanjem ili mahanjem
zapaljenih grana, no to je više bio posljednji, očajnički pokušaj. Više mu ni danje svjetlo nije predstavljalo
sigurnost, jedva da se smio udaljiti od logora po još drva za vatru.

Vukovi su se u jednom trenutku ohrabrili i krenuli na njega. Uspio se obraniti pomoću vatre, ali
posljednja dva psa su nestala. Napravio je krug od vatre i smjestio se u središte. Bio je iscrpljen, a kad je
vidio da se vatra polako gasi i ostavlja slobodni prolaz u krugu, odustao je.

Probudili su ga ljudski glasovi. Okružila su ga šestorica muškaraca koji su ga tresli kako bi se probudio.
Pitao je što mu se dogodilo, ali došljake je zanimalo lord Alfredovo tijelo. Njega je ostavio u sanduku na
borovoj grani kako bi ga zaštitio od vukova. Bio je iscrpljen i pa Henry ponovno zaspe.

Drugi dio

1. Bitka očnjaka

Vučica je prva napustila čovjeka, istog trena kad je čula režanje pasa i ljudske glasove. Ostatak čopora
nekoliko je trenutaka oklijevao napustiti tako lak plijen, ali ubrzo su pošli za njom. Uz vučicu je trčao
mlađi vučjak s jedne strane, a s druge stari vuk s izranjavanim tijelom. Ponekad bi se jedan od njih
ohrabrio i pokušao trčati tik uz nju, uzdignute glave, ali ona bi ih odbila režanjem i pokazivanjem zuba.

Uz ta dva udvarača koja su se svako malo sukobljavala, tu i tamo pojavio bi se jedan mlađi, imao je
najviše tri godine. I on bi pokušao dodirnuti vučicu, ali tad bi se okrenule tri režeće njuške prema njemu,
što bi ga brzo vratilo na njegovo mjesto. Vučica je predvodila čopor, a ostali, stari i mladi pratili su je.

Bili su izgladnjeli, ali srećom, naišli su na predio bogatiji hranom. Zaskočili su velikog irvasa koji je težio
oko četiri stotine kilograma, sasvim dovoljno da se nahrani čopor od četrdeset vukova. Sitost je značila
više snage za borbu mlađih mužjaka i čopor se brzo razdvojio te krenuo svaki u svom pravcu. Na kraju su
čopor sačinjavali samo ženka, trogodišnjak, mladi mužjak i stari Jednooki. Neko vrijeme funkcionirali su
skladno, ali bilo je pitanje vremena kad će doći do sukoba.

Trogodišnjak se odlučio za napad, ali nije računao da će se drugi mužjak i Jednooki udružiti protiv njega.
Brzo su ga porazili. Jednooki u tom trenu uhvati priliku i pregrize žilu na vratu mužjaka koji se oporavljao
od ranije borbe. Vučici je bilo drago što su se borili za nju i tako je prihvatila Jednookog. Nastavili su loviti
u paru.

2. Jazbina

Vučica je cijelo vrijeme nešto tražila. Zagledavala bi u razne jazbine i rupe, a Jednooki, iako mu nije bilo
jasno što to ona traži, pratio bi je i čekao. Jednom prilikom približili su se ljudskom logoru, ali brzo su ih
otjerali zvuci pucnja iz puške.

Vrijeme je postajalo sve ljepše i toplije. Vučica je napokon pronašla odgovarajuće sklonište. Vremenske
prilike izdubile su malu špilju u kojoj se ona smjestila. Zadnjih nekoliko dana pokazivala je znakove
umora i sve je teže pratila Jednookog, tako da je ovo sklonište došlo u pravi trenutak.

Vučica se ubrzo više nije ni micala iz špilje, ali Jednookog je zvao život izvana, koji je sad polako
oživljavao s promjenom vremena. Otišao je u potragu za hranom, a kad se vratio, ugledao je vučiće koji
su se skrivali pod nogama vučice. Ona ga nije puštala da im se približi i režanjem ga je držala na
odstojanju. Brinula se da ne napadne mlade, ali Jednooki je već imao iskustva s mladima u svom dugom
životu i nije imao namjeru napadati ih.

Vođen očinskim nagonom, Jednooki krene u potragu za hranom. Kad je donio ulov u špilju, vučica se
smekša i lizne ga po vratu kao znak odobravanja, ali ipak ga upozori blagim režanjem.

3. Sivi vučić

Vučica je okotila šest vučića. Svi su nalikovali na majku, osim jednog čisto sivog koji je bio isti otac. Vučići
neko vrijeme nisu mogli otvoriti oči, ali polako su prepoznavali svoju okolinu. Bila im je poznata majka
koja ih je mazila i hranila.

Vučići su odrastanjem upoznali i drugu stranu svoje majke. Bila je to ona oštra strana koja bi ih malo
grublje gurnula njuškom ili povukla šapom kad bi krenuli prema otvoru špilje. Bio je to zapravo malen
prostor i vučići su vodili poprilično dosadan život, ali s obzirom na to da je to bilo sve što su poznavali,
njima je to bio čitav svijet.

Sivi vučjak bio je posebno živahan i glasan. Upravo je on zadavao majci najviše muka. Posebno ga je
privlačila svjetlost koja se pružala kod izlaza iz špilje. S obzirom na to da nije znao za vanjski svijet, ta
svjetlost predstavljala je za sivog vučića još jedan zid, ali otac je nekako uspijevao proći kroz njega kad bi
išao po hranu.

A onda je nastupilo razdoblje gladi. Vučići su uglavnom spavali jer više nisu imali energije za igru. Sivi
vučić jednom se probudio i uvidio da je od braće i sestara ostala samo jedna vučica, ali ni ona se nije
micala. Jednog dana i sam otac prestao se vraćati. Vučica je znala što se dogodilo. Pratila je trag
Jednookog i pronašla njegovo tijelo blizu jazbine risove ženke. Ostali su samo ona i sivi vučić.

4. Zid svijeta

U vučiću je bio urođen strah, prenošen s generacije na generaciju, ali i majka ga je naučila pokornosti i
strahu od tog svjetlosnog zida. Ipak, taj strah brzo se počeo kositi s prirodnom radoznalošću i uskoro je
polako prošao kroz izlaz. Isprva ga je zaslijepila silna vanjska svjetlost, kao i prostor koji se odjednom
proširio pred njim.

U vučiću su se cijelo vrijeme sukobljavali strah i znatiželja. Svaki sljedeći korak bio mu je nepoznat.
Zakoračio je i skotrljao se niz padinu špilje. Kretao se polagano i nespretno. Bio je svjestan da postoje
određena ograničenja i opasnosti pa je polako počeo razvrstavati stvari. Uvidio je da su neke stvari žive i
kreću se – njih se trebao paziti jer nikad nije znao što su mogle učiniti. Zatim je polagano iskušavao svoju
snagu i pokrete mišića.

Naišao je na leglo tetrijeba i u njemu prevlada njegova priroda pa skoči na mlade. Osjećao se zadovoljno
pa krene i na ženku koja je pokušala obraniti svoje gnijezdo, ali na kraju odustane. Nastavi dalje i naiđe
na mladunče lasice, ali majka mladunčeta bila je u blizini, pa je zarila svoje oštre zube u vrat mladog
vučjaka. Srećom, naišla je vučica i spasila ga od sigurne smrti.

5. Zakon mesa

Vučić se brzo razvijao i učio. Svakog dana izlazio je iz špilje i tražio hranu. Isprva je lovio iz zabave, ali
uskoro zavlada vrijeme gladi i svaki njegov pokušaj lova završavao je neuspješno, tako da je postajao
očajan.

Jednog dana majka je stigla s ulovom. Bilo je to neobično meso, ali bilo je hrana i vučić nije dugo
oklijevao. Majka je opljačkala jazbinu ženke risa i pojela njene mlade. Učinila je to iz očaja, ali takvi
postupci često imaju svoju cijenu.

Uskoro ih je na ulazu špilje promatrala bijesna ženka risa. Majka je zarežala strašnije nego ikad u životu,
a vučića je obuzeo strah. Ženka risa nasrne na vučicu. Bila je to teška i žestoka borba. Vučić je u strahu
promatrao sa strane, ali se ohrabrio i skočio na nogu ženke i zagrizao je.

Upravo taj njegov životni nagon spasio je njega i njegovu majku. Njegov napad dao je prednost njegovoj
majci koja je na kraju uspjela usmrtiti ženku risa. Tijekom borbe oboje su zadobili teže ozlijede, ali imali
su hrane i s vremenom su se oporavili. Tog dana vučić se naučio novom zakonu, a taj je pojesti ili biti
pojeden.

Treći dio

1. Tvorci vatre

Mladi vučjak ponovno se uputio u potragu za hranom i ovaj put slučajno nabasa na skupinu Indijanaca. U
njemu su se protivila dva nagona; da počne režati i da se pokori. Tako je činio oboje dok mu jedan od
muškaraca nije prišao i pružio ruku prema njemu. U vučjaku prevlada priroda i generacijama prenošen
strah od ljudi pa zagrize čovjekovu ruku. Muškarac se razbjesni i lupi ga po ušima dok su se drugi smijali.
Vučjaka je sada bilo strah, spustio je njušku i počeo cviljeti. Ubrzo se začuje režanje njegove majke i
vučjak počne likovati. Vučica razjarena brigom za svoje štene dotrči i zareži na muškarce, ali oni je
prepoznaju. Čak su joj jednom dali i ime, Kiche. Jedan od muškaraca rekao je kako je Kiche pola vuk, a
pola pas, majka joj je ženka psa, a otac vuk.
Kiche se na zvuk tog imena odmah pokori, pa je muškarac priveže. Vučjak je imao jedan manji dio psa u
sebi, a prema njegovim bijelim očnjacima, nazvali su ga Bijeli Očnjak. Čovjek ga podraga po trbuhu i
ušima. Bijeli Očnjak isprva se osjećao bespomoćno, ali kako se uživanje povećavalo, vučjak uvidi da se ne
mora bojati ljudi, barem ne ovih pet muškaraca.

S obzirom na to da je skupina Indijanaca sada zarobila njegovu majku, Bijeli Očnjak pratio je njihov logor.
Ondje se prvi put upoznao s vatrom i sukobio se sa štenetom Lip-Lipom. Bio je vezan uz majku, ali
pomalo mu je nedostajala špilja i mir koji je tamo imao. U logoru je neprestano vladala pomutnja i
nemir.

2. Ropstvo

Bijeli Očnjak proveo je dosta vremena u logoru kraj ljudi. Iako je osjetio otpor u sebi, polako su ga učili
da im se pokorava i odaziva na njihove zapovijedi. Za Bijelog Očnjaka ljudi su bili poput bogova. Imali su
moć i tu moć su mogli provesti upravljanjem neživim predmetima. Kad bi im se našao na putu ili se
oglušio na njihovu zapovijed, slijedila bi kazna.

Očnjak je naišao na još jedan problem u logoru. Bio je to Lip-Lip, starije štene koje je pronašlo životnu
radost i zadovoljstvo u maltretiranju Bijelog Očnjaka. Vučjak se dobro nosio s konstantnim
zlostavljanjem, ali bio je lišen radosnog i zaigranog djetinjstva. Neprestana opasnost naučila ga je kako
biti lukav i prepreden. Jednom prilikom se osvetio Lip-Lipu tako što ga je na prijevaru namamio do
mjesta gdje je bila vezana Kiche koja ga je odmah dograbila zubima.

Nastavio se uobičajeni život u logoru. Sivi Dabar zaključio je da je vrijeme da odveže Kiche jer je bio
siguran da neće pobjeći. I bio je u pravu. No, došao je jedan dan kad je Sivi Dabar u zamjenu za uslugu
dao Kiche. Bijeli Očnjak je tugovao i cvilio, ali je zbog toga dobio teške batine od Sivog Dabra. Sad je bio
osuđen na robovanje jer je čekao da se majka vrati, kao što su se ljudi vraćali iz lova. Polako se razvijala
određena povezanost i odanost između njega i namrgođenog čovjeka gospodara.

3. Prognanik

Ostali psi priklonili su se Lip-Lipu. Bijeli Očnjak imao je mnogo neprijatelja i sve to utjecalo je na njegov
razvoj. Već je imao naslijeđenu divljinu u sebi koja se sada samo potencirala tolikim neprijateljstvom i
konstantnim prijetnjama. Narav Bijelog Očnjaka se promijenila. Postao je prepreden i bio je poznat po
zloj ćudi. Gdje god se pojavio nered ili tučnjava, svi su bili sigurni da je u to upleten Bijeli Očnjak, što je
samo množilo negativne osjećaje prema njemu.

Mladi vučjak prilagodio se tom stanju i brzo je naučio kako se efikasno obraniti od više napadača te kako
brzo i ciljano napasti protivnika. Jednom prilikom usmrtio je štene zbog čega su svi iz logora nasrnuli na
njega. Sivi Dabar sakrio ga je u svoj šator i zabranio im pristup. Njegov razvoj išao je tako u smjeru snage
i krvoločnosti. To mu je omogućilo da preživi u takvim nepovoljnim okolnostima, gdje nije bilo mjesto
ljubaznosti i dobroti.

4. Tragom bogova

Stigla je jesen i ljudi u logoru počeli su se pripremati za selidbu. Bijelog Očnjaka cijelo je vrijeme dozivala
divljina, pa on odluči iskoristiti priliku. Pobjegao je iz logora i sakrio se. Čuo je kako ga Sivi Dabar, njegova
supruga i sin Mit-Saha dozivaju, ali uspio je odoljeti njihovu dozivanju i ostati u svom skrovištu.
Ljudi su napustili logor i Bijeli očnjak ostao je sam. Život uz ljude učinio ga je prepredenim, ali jednako
tako slabim i nenaviknutim za preživljavanje u divljini. Bilo ga je strah, nije imao hrane i bilo je hladno.

Vratio se u sad napušteni logor i krenuo tragom ljudi. Isprva se to činilo kao uzaludna potraga, ali unatoč
tome trčao je po cijeli dan. Krzno mu je bilo blatnjavo, šape su mu počele krvariti i snaga njegovih mišića
polako je nestajala. Srećom, žena Sivog Dabra Kloo-Kooch, ugledala je blizu obale Irvasa koji se došao
napiti vode. Logor se smjesti na tom području i tako omogući Bijelom Očnjaku da uoči svježi trag u
snijegu.

Očnjak je bio iznemogao od gladi i napora, ali živne kad ugleda tragove i potrči. Ugledao ja Kloo-Kooch
kako kuha i Sivog Dabra koji sjedi kraj vatre i jede. Očekivao je batine, ali bio je sretan što će se moći
ugrijati kraj vatre i više neće biti usamljen. Ponizno se približio Sivom Dabru, očekujući kaznu, ali on mu
baci komad hrane.

5. Ugovor

Krajem prosinca Sivi Dabar upregne pse za sanjke i krene sa svojom obitelji putem rijeke McKenzie. Bijeli
Očnjak ranije je posvjedočio tome kako ljudi privežu pse za sanjke, pa se nije puno bunio kad su to i
njemu učinili. Mit-Sah je sad dobio svoje manje sanjke i izabrao je Lip-Lipa kao predvodnika.

Primijetio je kako je zlostavljao Bijelog Očnjaka ranije, a sad kad je Lip-Lip pripadao njemu, mogao mu se
osvetiti. Time što ga je postavio naprijed, okrenuo je druge pse protiv njega jer se sad činilo kao da bježi
od njih što je u njima uzrokovalo bijes. Bijeli Očnjak i dalje je njegovao svoju neovisnost i usamljenost.
Ponašao se gotovo kao tiranin. Zahtijevao je poštovanje od drugih pasa, napao bi ih čim mu se ne bi
sklonili s puta, ali što oni rade međusobno nije ga zanimalo. Poštovao je gospodare jer su bili jači, ostala
štenad je bila slabija i od njih je zahtijevao pokoravanje.

Pokazalo se da je Bijeli Očnjak dobar branitelj imovine Sivog Dabra i njihova međusobna povezanost se
povećavala. Vučjak je polako učio pravila svojih bogova. Znao je što smije učiniti, a za što će dobiti
batine. U takvom okruženju, Bijeli Očnjak nije znao za ljubav, prevladavali su dužnost i strah.

6. Glad

Sivi Dabar završio je svoje putovanje i sastao se ostatkom sela. Počelo je proljeće i Bijeli Očnjak je
porastao. Od majke i oca naslijedio je snagu i krupnost, pa je sada bio veći od ostale štenadi s kojom je
odrastao. Vučjak se navikao na to da ga poštuju psi koji su bili s njim u zaprezi, ali sada je došao u
kontakt sa starijim i jačim psima.

Isprva je poštovao njihovu nadmoć, ali jednog dana sukobio se s Baseekom, starim psom koji je
predvodio snagom i autoritetom. Nahranili su ih i dok su mlađi psi ostavili Bijelog Očnjaka na miru dok je
uživao u svom povećem komadu mesa, pojavi se Baseek i poželi taj komad. Bijeli Očnjak se uplašio
njegova režanja i baš se spremao pokoriti i prepustiti meso, ali Baseeka je povukla želja za mesom zbog
čega je prerano spustio glavu. Mladi vučjak iskoristio je priliku i zaskočio ga. Baseek se na kraju morao
povući. Nakon tog incidenta, Bijelog Očnjaka su svi ostavljali na miru.

Vučjak se nastavio dalje razvijati i sve je više nalikovao na psa, umjesto na vuka. Baš kad je napunio treću
godinu života, u selu nastupi glad. Ljeti je vladala nestašica ribe, a zimi nije bilo jelena. Ljudi su bili toliko
gladni da su počeli jesti pse. Kako bi izbjegao takvu smrt, Bijeli Očnjak pobjegao je u šumu. Ondje je
uspio uloviti pokoju vjevericu, a jednom je usmrtio i vuka koji ga je progonio. Pomoglo mu je iskustvo
koje je stekao dok je bio mladunče.

Nakon nekog vremena pronašao je mjesto gdje se selo premjestilo i s obzirom na to da više nije vladala
glad, potrčio je k njima. Tamo ga je oduševljeno i s čitavom ribom dočekala Kloo-Kooch.

Četvrti dio

1. Neprijatelj svog roda

Mit- Sah postavio je Bijelog Očnjaka na vodstvo zaprege i to je značilo dodatne probleme za mladog
vučjaka. Ta pozicija predstavljala je uzastopno širenje neprijateljstva prema njemu od ostalih pasa koji su
trčali za njim cijeli dan. Mrzili su ga jer je imao prividno bolji položaj, ponekad bi dobio više mesa , ali ta
pozicija nikako nije bila poželjna.

Očnjak je polako gubio stečeni status. Psi bi cijeli dan trčali za njim i tako bi se nakupljala agresivnost u
njima. Nisu si mogli dopustiti da mu unutar logora uzmiču kao prije. Srećom, Bijeli Očnjak je mogao
računati na svoju snagu i prepredenost. Tko god bi mu se sam suprotstavio, nastradao bi vrlo brzo.

Bijeli Očnjak se toliko usavršio u sukobu da je sada funkcionirao kao savršeno usklađeni mehanizam.
Napadao je brzo i oštro bez ikakvog upozorenja. Uglavnom je iz bitke izlazio neozlijeđen, osim nekoliko
nesretnih slučajeva. Kad je Bijeli Očnjak navršio pet godina zavladalo je doba potrage za zlatom. Sivi
Dabar je uočio priliku i postavio trgovinu te se tako bogatio. To je značilo da Bijeli Očnjak više nije imao
neki poseban zadatak pa se spontano pridružio bandi indijanskih pasa. Oni bi napadali pse čiji su vlasnici
svakodnevno dolazili parobrodom. Očnjak bi započeo svađu i svladao stranog psa, a tad bi došla njegova
družina koja bi ga dokrajčila, ali često i pokupila batine od vlasnika rastrganog psa.

2. Ljuti bog

Tvrđavu Yukon nije nastanjivalo mnogo bijelih ljudi, ali ove koji su dolazili s parobrodom, nisu posebno
voljeli. Nazivali su ih došljacima. S obzirom na to da se osjetio određeni antagonizam između te dvije
skupine, posebno ih je veselila predstava koju su izvodili Bijeli Očnjak i ozloglašeni čopor. Skupljali bi se
tako na tvrđavi svaki put kad bi stigao parobrod.

Jednom takvom prilikom Bijeli Očnjak svidio se jednom stanovniku tvrđave. Zvali su ga Ljepotan Smith.
Nadimak je dobio jer je bio upravo suprotno od ljepotana – priroda mu nije bila naklonjena. Tijelo mu je
bilo tanko, sitno, a kao suprotnost imao je veliko lice i krupne oči. Ljudi mu nisu bili nešto posebno
naklonjeni, ali kuhao je dobro, a netko je trebao i to obavljati, tako da ga nisu uznemiravali. Ljepotan
Smith pokušao se približiti Bijelom Očnjaku, ali vučjak je odmah zarežao i pobjegao, nije mu se sviđao.

Isprva je Sivi Dabar odbio prodati Bijelog Očnjaka, ali Ljepotan Smith vratio se s bocom viskija. Sivi Dabar
je zbog toga izgubio sve, novac, imovinu i živce, pa je na kraju, u zamjenu za još boca viskija, predao
Bijelog Očnjaka. Vučjaka je vodila duboka odanost koju je osjećao prema svom čovjeku- bogu, pa je u
dva navrata pobjegao od Ljepotana Smitha, iako je i sam bio svjestan da ga je Sivi Dabar napustio. Oba
puta dobio je teške batine nakon kojih se jedva oporavio.
Sivi Dabar je na kraju nastavio put za potragom bogatstva, a Bijeli Očnjak ostao je s novim, okrutnim
gospodarom u Yukonu.

3. Carstvo mržnje

Ljepotan Smith bio je loš gospodar. Dražio je i zlostavljalo Bijelog Očnjaka toliko da mu se nije mogao
približiti, a da se vučjak ne izbezumi od bijesa. U tim trenutcima bio je luđi od svog vlasnika. Smith ga je
držao u kavezu i život Bijelog Očnjaka polako se pretvarao u pakao.

Isprva je Smith dovodio ljude koji su promatrali Očnjaka kroz rešetke i zadirkivali ga udaranjem štapom.
Uz takve uvjete života i maltretiranje Bijeli Očnjak postajao je sve krvoločniji. Ljepotan Smith uvidio je
priliku za zaradu, pa kupi karte za parobrod za sebe te ih odvede u Dawson. Tamo su bile organizirane
mnogobrojne borbe pasa. Bijeli Očnjak uvijek bi u tim borbama ostao na nogama i preživio. Na kraju nisu
mogli naći psa koji bi ga porazio, pa su lovili vukove i puštali ih da se bore s vučjakom. Najteža i
posljednja borba bila je sa ženkom risa. Bijeli Očnjak skoro je izgubio život u tom sukobu, ali uspio se
izvući. Nakon toga bio je miran, sve dok u Dawson nije stigao Tim Keenan sa svojim buldogom.

4. U čeljustima smrti

Isprva se buldog Cherokee lagano šetao ringom. Kao da nije imao namjeru boriti se, ali Tim Keenan
počne gladiti svog psa i gurati ga naprijed. To je psa razdraživalo i naposljetku počne režati. U tom trenu
nakostriješi se dlaka i samog Bijelog Očnjaka. Niti jedan ni drugi nisu dosad imali takvog protivnika pa su
sve njihove smicalice i taktike bivale gotovo bezuspješne. Bijeli Očnjak bio je brz i spretan, ali to nije
smetalo buldogu koji ga je uzastopce pratio.

Buldog je ugrize primao šutke, što je dodatno zbunjivalo Bijelog Očnjaka. Također, buldog je bio niži od
njega i imao je više sala i kože oko predjela vrata, tako da nije mogao zahvatiti ključnu točku u vratu
svojim očnjacima. Nakon dužeg natezanja, buldog se uspije približiti Bijelom Očnjaku i snažno se uhvatiti
za njegov vrat. Bijeli Očnjak se tad izbezumio. Nikad mu se to nije dogodilo u borbi i što god činio nije
mogao sa sebe stresti drugog psa.

Buldog nije puštao, tako da je polako počeo gušiti Bijelog Očnjaka. Iako se vučjak opirao i borio, na kraju
je posustao i završio na leđima. Dijelili su ga trenutci od smrti kad su borbu prekinula dva muškarca. Bio
je to Weedon Scott i tjerač pasa Matt. Morali su se poslužiti revolverom kako bi razdvojili čeljust buldoga
i oslobodili vučjaka.

5. Neukrotivi

Gospodin Scott otkupio je Bijelog Očnjaka od Ljepotana Smitha, iako se ovaj tome protivio, ali bojao se
šake Scotta koja ga je već ranije dva puta dohvatila. Bijeli Očnjak bio je divlji i krvoločan, ali Scott i Matt
prepoznali su u njemu nešto što ih je navelo da mu daju priliku. Batinama su zaprijetili drugim psima da
ga ne diraju pa su se držali na odstojanju. Nakon kraćeg promatranja, Matt je uočio kako je Bijeli Očnjak
već pripitomljen pa ga odluči pustiti s lanca. Vučjak nije bio na slobodi još otkako mu je gospodar bio Sivi
Dabar i bio je zbunjen. Cijelo vrijeme je očekivao napad i neku opasnost.

Matt mu je bacio komad mesa, ali se jedan drugih od pasa polakomio, no brzo ga je snašla kazna. Bijeli
Očnjak skoči i pregrize mu vrat. Matt mu se pokušao približiti, ali i njega vučjak ugrize za nogu. Iako su
obojica imali svoju sumnje u mogućnost oporavka ovog krvoločnog vučjaka, s obzirom na to da je
preživio strašno zlostavljanje, odluče mu dati vremena za oporavak.

6. Voljeni gospodar

Gospodin Scott bio je strpljiv. Jednog dana izašao je iz kuće i Bijeli Očnjak se pripremio za kaznu. Već je
bio doživio nekoliko odgođenih kažnjavanja. No, čovjek-bog sjeo je kraj njega i počeo nešto govoriti
tihim, smirenim glasom. Bijeli Očnjak odgovorio je režanjem jer sve što je poznavao bile su kazne i
opasnost.

Čovjek ustane i vrati se s komadom mesa u ruci. Vučjak je promatrao oprezno, spreman na zamku koju
je smislio čovjek. Kad je vidio da vučjak neće jesti iz ruke, Scott baci na snijeg komad mesa. Bijeli Očnjak
isprva ga je nepovjerljivo njuškao, ne maknuvši pogled s gospodara-boga. Na kraju ipak prevlada glad i
on pojede taj komad mesa. Naposljetku pojede i onaj koji je Scott držao u ruci.

Scott mu se približi i počne spuštati ruku prema njemu. Pri tome je sve vrijeme govorio tiho i
dobronamjerno. U Bijelom Očnjaku borilo se mnogo toga: prirodan poriv za održavanjem osobne
slobode, kao i životno iskustvo koje ga je naučilo boli i mržnji. Ipak dopusti Scottu da ga podraga.
Bio je to revolucionaran trenutak za Bijelog Očnjaka jer je uspio nadvladati svoju narav koju mu je
podarila priroda i uz to, uspijevao je prevladati iskustvo opetovanog zlostavljanja, borbe i straha. Polako
se u njemu razvijala naklonost prema tom novom gospodaru-bogu, pa iako više nije bio zavezan, ostajao
je u blizini kuće.

Ta naklonost pretvorila se u neizmjernu ljubav. Bijeli Očnjak uzeo si je za zadatak čuvati imovinu svog
novog gospodara, a ubrzo je postao i vođa zaprege. U ovoj okolici psi su bili poredani jedan za drugim
kad bi vukli sanjke i biti vođa označavalo je čast i poštovanje. Dogodilo se to da je Bijeli Očnjak sam
odlučio biti vođa tog čopora, a Matt se samo složio s njegovom odlukom.

Jednom prilikom Scott je otišao na putovanje, a Bijeli Očnjak toliko je tugovao da se razbolio. Odbijao je
hranu, nije se micao iz kuće i dopuštao je drugim psima da ga napadaju. Istog trena kad je Scott ušao u
kuću, Bijeli Očnjak živne. Zbog teškog djetinjstva bio je krut i nije znao fizički iskazivati naklonost, a sad je
već bio stariji i to se nije lako mijenjalo. No, kad je došao pozdraviti gospodara, gurne svoje glavu između
njegovih ruku i tijela kako bi ga pomazio i tako mu iskaže duboko povjerenje i ljubav.

Peti dio

1. Dugo putovanje

Bijeli Očnjak kao da je predosjećao da mu se sprema nekakva nesreća. Sjedio je pred trijemom kuće i
stražario. Nakon nekoliko dana potvrdio je svoje strahove. Vidio je gospodara kako sprema torbe. Kad se
to prvi put dogodilo, nije znao da to znači kako gospodar odlazi na put, ali je naučio.

S obzirom na to da je gospodar zadnji put otišao sam i nije povezao njega, mogao je pretpostaviti da će
tako biti i ovaj put. I bio je u pravu. Scott se spremao na put u Kaliforniju i nije mogao povesti sa sobom
Bijelog Očnjaka. To ga je strašno mučilo, ali jednostavno nije mogao vidjeti kako bi se tako smrtonosan
vuk uklopio u tu okolinu.
Torbe su se nagomilavale, a Bijeli Očnjak je nesretno cvilio i zavijao na trijemu. Kad je došao dan za
odlazak, zaključali su ga u kući, no to nije spriječilo vučjaka da prati svog gospodara. Iskočio je kroz
zatvoren prozor i tako zadobio posjekotine, ali sustigao je svog gospodara na parobrodu. Scott ga nije
sad mogao napustiti pa ga poveze sa sobom.

2. Zemlja na jugu

Bijeli Očnjak bio je šokiran ubrzanim životom u Kaliforniji. Bunila ga je buka, mnoštvo bogova koji su se
brzo kretali, kao i kočije koje su vukli konji. Srećom, Scott ga je ubrzo smjestio u vlak. Bijeli Očnjak našao
se u dijelu gdje se odlagala prtljaga. Isprva je pomislio kako ga je gospodar napustio, ali kad je osjetio
miris njegove posteljine, pa si je uzeo za glavni zadatak zaštititi gospodareve kovčege.

Kad su izašli iz vlaka, više nije bilo vreve niti buke što je bilo olakšanje za vučjaka. Scottova majka zagrli
sina, no taj čin odmah uzbudi Bijelog Očnjaka koji je to protumačio kao napad. Scott mu je morao
pokazati kako je grljenje u redu, tako da je to počeo podnositi, iako je i dalje bio na oprezu.

Na imanju ga je dočekao susret s Collie, ovčarskim psom kojoj je u nagonu bilo da čuva stado, a vuk joj je
bio prirodni neprijatelj. Ona se potrudila zapriječiti put Bijelom Očnjaku, a u njemu se borilo pravilo
prenošeno generacijama da ne napadaju ženke. Uspio ju je lagano odgurnuti ramenom i zatim nastaviti
trkom za kočijom. Kad je bila riječ o brzini, Collie se nije mogla usporediti s Bijelim Očnjakom.

3. Imanje voljenog boga

Prilagodba Bijelog Očnjaka na život na imanju tekla je polagano i uglavnom uspješno. Isprva se morao
naviknuti na dva psa, Dicka i Collie. Dick je isprva negodovao, ali kad je uvidio da ga gospodari puštaju u
kuću i on ga je prihvatio. Čak se pokušao sprijateljiti s Bijelim Očnjakom. To je rezultiralo neuspjehom, s
obzirom na samotnjačku prirodu vučjaka. Collie, s druge strane, nije bila zadovoljna. Shvatila je da mora
trpjeti njegovu prisutnost, ali kad god je dobila priliku, nasrtala bi na njega. Nagon Bijelog Očnjaka
govorio mu je da je ne napada. Većinom bi se uspio maknuti od Collie dostojanstveno, ali ponekad bi
jednostavno morao pobjeći.

Sljedeća lekcija bila je prihvaćanje drugih stanovnika imanja. Bijeli Očnjak je to sve shvatio tako da su ti
ostali ljudi vlasništvo njegova gospodara. Ako im je Scott pokazivao naklonost, tako je činio i sam vučjak.
S vremenom je čak uspio zavoljeti njegovu djecu, Weedona i Mod.

Također je morao naučiti da životinje koje se nalaze na imanju mora ostaviti na miru, ali one koje nisu
pod vlašću gospodara, kao što su prepelice i zečevi, može loviti. Te zakone uspio je usvojiti, ali u nekoliko
navrata bilo mu je izuzetno teško suzdržati se od napada na druge pse ili dječaka koji su ga gađali
kamenjem. Za to se pobrinuo gospodar: dječake je kaznio, a Bijelom Očnjaku dopustio da se okomi na
pse koji su ga proganjali. To je u Bijelom Očnjaku zadovoljilo potrebu za pravdom.

4. Poziv krvi

Prošli su mjeseci otkako je Bijeli Očnjak stigao na imanje. Hrane je bilo u izobilju pa se i udebljao. Sad je
bio mirniji jer je shvatio da nema prijetnje i neprijatelja iza ugla. I dalje se dostojanstveno držao na
odstojanju, ali prihvaćao je dodire i maženje ukućana.
Jedino se s gospodarom igrao i dopuštao mu da ga prevrne na trbuh. Čak mu je dopuštao da mu se
nasmije, dok ga je ranije smijeh upućen njemu žestoko ljutio. Nedostajala mu je zima, a s obzirom na to
da se u tim predjelima nisu koristili psi za vuču saonica, imao je novi zadatak. Pratio je gospodara kad je
išao na jahanje.

Jednom prilikom gospodar je pao s konja i ozlijedio se pa je poslao vučjaka kući obavijestiti ukućane.
Pronašao ih je na trijemu i užurbano se pokušao probiti do njih pored djece koja su se htjela igrati s njim.
Tom žestinom ih je uplašio, ali ubrzo su shvatili da nešto nije u redu. Potrčao je prema livadi i okrenuo se
kako bi se uvjerio da ga prate, a zatim je i zalajao. Nakon toga ukućani su osjećali veću naklonost prema
njemu.

Kad je došlo proljeće, Colliino ponašanje se promijenilo. Više ga nije toliko napadala, već mu je prilazila
zaigrano. Iako ga je gnjavila i otežavala mu život, u Bijelom Očnjaku prevlada nagon i on krene za Collie u
šumu. Trčao je pored nje kao što su skupa trčali njegova majka i Jednooki.

5. Usnuli vuk

Vijest se proširila kako je iz tamnice pobjegao opasan osuđenik. Bila je riječ o Jimmyju Holu koji je bio
osuđen na pedeset godina, a nakon što je u nekoliko navrata napao čuvare, zatvorili su ga u samicu na tri
godine. Jimmy je bio ispunjen bijesom i mržnjom. Tri godine nije bio u kontaktu s drugim ljudima i u
njegovim mislima glavni krivac za to bio je sudac Scott, otac gospodara Scotta.

Sudac nije znao da je Jimmy ovaj put bio osuđen za zločin koji nije počinio i kako je u ovom slučaju bio
žrtva spletkarenja. Kad je Jimmy pobjegao, iza sebe je ostavio tri mrtva čuvara, a sa sobom je odnio
njihovo oružje. Potraga za bjeguncem bila je neuspješna.

Supruga gospodara Scotta, Alice, svaku večer pustila bi Bijelog Očnjaka u predvorje kuće da tamo spava,
a jutrom bi ga pustila van kako ga ostali ukućani ne bi vidjeli. Vučjak nije bio kućni pas i zbog toga nije
smio spavati u kući.

Jedne večeri, Bijeli Očnjak se odmarao kad je čuo kretanje. Tiho se popeo na stepenice i tako branio
pristup gospodaru. Bio je to Jimmy Hol koji se htio osvetiti sucu, ali nije očekivao Bijelog Očnjaka koji je
skočio na njega. Uspio ga je uhvatiti za vrat, ali je pri tom zadobio teške ozlijede. Ukućani su se sletjeli u
predvorje i hitno vučjaka poslali kirurgu koji im je poručio kako nema velike šanse za preživljavanje.

No, kirurg se dosad nije susretao s divljim životinjama koje su izdržljivije. Na njegovo iznenađenje, Bijeli
Očnjak se oporavio. Dugo je vremena morao provesti u gipsu i mirovanju pa su mu mišići znatno oslabili.
Kad se oslobodio svih zavoja, odveli su ga u dvorište kako bi šetao i tako jačao mišiće. Svako malo se
spuštao na travu kako bi se odmorio, ali uspio je doći do staje u kojoj je bila Collie s malim štencima.
Isprva ih je oprezno promatrao, ali zatim mu se jedan od njih približi i poliže ga. Bijeli Očnjak, ni sam
siguran zašto, uzvrati lizanjem, pa tad i ostali štenci dotrče k njemu, zaigrano trčkarajući oko njega.

Analiza likova

Bijeli Očnjak – ovaj vuk središnji je lik romana. Prikazuje se njegovo životno putovanje. Većina romana
pripovijedana je iz njegove osobne vizure. Na početku se opisuje Očnjakovo rano djetinjstvo, gdje se
upoznaje s vanjskim svijetom i koncepcijom lova. Vrlo brzo u njegov život ulaze ljudi i to ga mijenja na
poseban način te određuje velikom mjerom njegov daljnji razvoj i način života.
Bijeli Očnjak rano je odvojen od majke, a život provodi uz ljude. U početku mu je gospodar bio Sivi
Dabar, koji mu nikada nije iskazao ljubav. Tražio je jedino poslušnost i ako to ne bi dobio, slijedila bi
kazna. Bijeli Očnjak vrlo brzo je shvatio kako funkcionira taj svijet i spašavala ga je u mnogo prilika
upravo njegova spretnost i snalažljivost. Također, pomoglo mu je i to što je od majke i oca naslijedio
fizičku snagu i veličinu, pa je to jedan od razloga zašto se uspijeva izboriti za mjesto u tom logoru.

Mladi vučjak brzo postaje lukav, prepreden i krvoločan. Ne želi se družiti s drugim psima, jedino što od
njih zahtijeva je da mu iskažu poštovanje i da ga ne diraju. Kad ga pronađe gospodin Scott, Bijeli Očnjak
ispunjen je bijesom i mržnjom. Njegov spasitelj sumnja u mogućnost njegova oporavka. No, s vremenom
Bijeli Očnjak, uz mnogo strpljenja i ljubavi gospodina Scotta, počinje osjećati naklonost prema ljudima,
pa naposljetku i ljubav prema novom vlasniku.
_____________________________________________

Džek London (John Griffith Chaney) rodio se 12. januara 1876. u Okulendu (San
Francisko) kao vanbračni sin V. H. Čenija, putujućeg irskog astrologa i Flore Velman.
Oca budući pisac nije video nikad, jer se njegova mati ubrzo udala za farmera Džona
Londona iz Pensilvanije. Veoma mlad Džek je upoznao siromaštvo, i , kako sam kaže,
nije ni imao detinjstvo.

Sa nepunih 18 godina iza sebe je imao sve što može život da pruži kao arena u kojoj
vladaju životinjski zakoni: pojesti ili biti pojeden. Bio je radnik u fabrikama, lutalica,
pljačkao ostrige u zalivu San Franciska, služio na brodu koji je plovio po južnim morima; išao na sever u
potragu za zlatom i sve vreme žudno čitao. Najmilija lektira bili su mu Stivenson i Kipling, koje je smatrao
svojim "književnim bogovima". Iskustvo u životnim nedaćama pomoglo mu je u pisanju. Za nekoliko
godina Džek London postaje najtraženiji i najplaćeniji američki pisac. Za 40 godina života štampao je 49
knjiga i 20 romana, 20 knjiga pripovedaka, eseja, drama. Kao propagator socijalističkih ideja napisao je
Rat klasa (1905), Revolucija (1910), roman Gvozdena peta (1908) u kome zlokobno predviđa svetski
fašizam. Prva njegova knjiga Sin vuka (1900) jednodušno je prihvaćena.

Ona je najavila pisca koji obeležava novi vek. Međutim, proslavile su ga novele Zov divljine (1903) i Beli
očnjak (1905) Život ovog avanturiste liči na bljesak meteora. Naglo zasvetli, a tako naglo i zgasne. Mnogo
novca od prodaje knjiga nije mu pomoglo. Živeo je burno, a bio je vrlo nesrećan čovek. 22. novembra
1916. London je nađen bez svesti. Svi pokušaji lekara da ga vrate u život bili su uzaludni. Ubrzo je umro.
Svet je bio obavešten da je uzrok smrti bila uremija, ali istina je brzo izašla na videlo. Ampule morfijuma i
komadić papira na kojem je izračunavao smrtnu dozu otkrili su pravi uzrok smrti najčitanijeg američkog
proleterskog pisca.

Pjesnik je prirode i bunta, slavi snažne, poduzetne ličnosti, koje se ne mire s okolnostima u kojima žive,
već svladavaju prepreke borbom i snagom volje. Njegova poznata djela su: Morski vuk,
poluautobiografski roman Martin Eden, Zov divljine, Bijeli očnjak, Mjesečeva dolina, Ljudi s dna,
Željezna peta vizija fašističke opasnosti u Americi, Vukov sin i dr.

You might also like