Professional Documents
Culture Documents
neobična teorija
svetlosti i materije
QED
Neobična teorija
svetlosti i materije
Ričard Fajnman
Prevod
Milan M. Ćirković
Naslov originala
Richard P. Feynman
QED: The Strange
Theory of Light and Matter
Izdavač
Heliks
Za izdavača
Brankica Stojanović
Lektor
Vesna Đukić
Štampa
Newpress, Smederevo
Treće izdanje
Knjiga je složena
tipografskim pismom
Warnock Pro
ISBN: 978-86-86059-59-8
Smederevo, 2017.
www.heliks.rs
Sadržaj
vii
viii Predgovor srpskom izdanju
Milan M. Ćirković
Predgovor
xi
xii Predgovor
Entoni Zi
profesor fizike na Kalifornijskom
univerzitetu u Santa Barbari
Zahvalnica
xxv
qed
1
Uvod
A
liks Mautner je veoma zanimala fizika, i često je tražila
da joj objasnim ovo ili ono. Sve je išlo dobro, baš kao i s
grupom studenata s Kalteha koji su dolazili na jednoča-
sovna predavanja četvrtkom, dok ne stignemo do najinteresan-
tnijeg dela za mene: suludih koncepcija kvantne mehanike. Rekao
sam joj da se mogu objasniti te ideje tokom jednog večernjeg sata
– trebalo bi mi znatno više vremena – ali sam joj obećao da ću
jednog dana pripremiti seriju predavanja o toj oblasti.
Pripremio sam nekoliko lekcija i otišao na Novi Zeland da
ih prvo tamo održim – s obzirom na to da je Novi Zeland
dovoljno daleko pa ne bi bilo strašno ako se ne pokažu uspeš-
nim! Međutim, Novozelanđani su smatrali da su predavanja u
redu, pa sam se konačno i ja složio – bar je to važilo za Novi
Zeland! Evo predavanja koja sam stvarno pripremao za Eliks,
ali, nažalost, sada ne mogu da joj ih lično održim.
Govoriću o delu fizike koji nam je jasan, a ne o njenom nepo-
znatom delu. Ljudi uvek pitaju za najnovije napretke u sjedinja-
vanju ove teorije sa onom, i pri tom nam ne daju prilike da im
1
2 Q ED
sni
Svetlo
Slika 2. Eksperiment za merenje delimič- izvor
nog odbijanja svetlosti od površine stakla.
Na svakih 100 fotona koji napuštaju svetlo-
sni izvor, 4 se odbijaju od prednje površine i
završavaju u fotomultiplikatoru u A, a preo-
stalih 96 prolazi kroz površinu i nastavlja ka
fotomultiplikatoru u ploči B.
Staklo
* Kako je to zaključio? Njutn je bio velika ličnost; napisao je: „Zato što mogu da
uglačam staklo.“ Mogli biste se zapitati, otkud je bio siguran da na staklu, pošto se
može uglačati, neće biti rupa i pega? Njutn je sam glačao svoja sočiva i ogledala,
i jako je dobro znao šta se dešava prilikom glačanja: na površini stakla se prave
ogrebotine s prahom sve veće finoće. Kako ogrebotine postaju sve finije i finije,
površina stakla menja svoj izgled: od mutnosivog (zato što velike ogrebotine rase-
javaju svetlost) postaje providno i čisto (zato što svetlost prolazi kroz izuzetno fine
ogrebotine). Tako je Njutn shvatio kako je nemoguće prihvatiti ideju da na svetlost
mogu uticati male nepravilnosti kao što su ogrebotine, ili rupe, ili pege; zapravo,
on je utvrdio suprotno. Najfinije ogrebotine (i takođe podjednako male pege) uop-
šte ne utiču na svetlost. Stoga teorija rupa i pega nije ispravna.
U v o d 17
površine. Nakon što prođu kroz sve filtere, fotoni koji stižu na
staklo trebalo bi da budu svi usmereni pravo i nijedan od njih
ne bi trebalo da se reflektuje. Problem sa ovom teorijom je to
što se ona ne slaže sa eksperimentom: čak i nakon prolaska
kroz mnoge slojeve stakla, 4% fotona koji stižu na površinu
odbija se od nje.
Koliko god pokušavali da izmislimo razumnu teoriju o tome
kako se foton „odlučuje“ da li da prođe kroz staklo ili da se
odbije, nemoguće je predvideti kojim će putem svaki dati foton
krenuti. Filozofi su rekli da su predviđanja nemoguća i nauka
će kolabirati ako isti uslovi ne proizvode uvek iste rezultate.
Staklo
sni
Slika 4. Eksperiment za merenje delimičnog odbi-
Svetlo
izvor janja svetlosti od dve staklene površine. Fotoni mogu
stići do fotomultiplikatora u A reflektujući se ili od
prednje ili od zadnje površine staklene ploče; alter-
nativno, oni mogu proći kroz obe površine i završiti
u detektoru u B. Zavisno od debljine stakla od svakih
100 emitovanih iz izvora u fotomultiplikator u A sti-
že između 0 i 16 fotona. Ovi rezultati predstavljaju
problem u svakoj razumnoj teoriji, uključujući onu
prikazanu na slici 3. Izgleda da se delimično odbi-
janje može isključiti ili pojačati ukoliko se ukloni ili
doda još jedna površina.
Procenat odbijanja
Debljina stakla
Konačna
strelica
Konačna
strelica
Slika 17. Kako se tanak sloj stakla zamenjuje sve debljim i debljim, kazaljka
hronometra koji meri putno vreme fotona okreće se sve više, i relativni ugao
između strelica za prednju i zadnju refleksiju se menja. Ovo prouzrokuje da
konačna strelica menja dužinu i njen kvadrat se menja od 0 do 16% i nazad
do nule, stalno iznova.
Slika 18. Kako se debljina sloja stakla povećava, dve površine proizvode de-
limično odbijanje monohromatske svetlosti čija verovatnoća ciklično fluktuira
između 0% i 16%. Pošto je brzina zamišljenog hronometra različita za razli-
čite boje svetlosti, ciklusi se ponavljaju različitim učestalostima.Kada se dve
boje, recimo čisto crvena i čisto plava svetlost usmere ka sloju, staklo date
debljine će reflektovati samo crvenu, samo plavu, i crvenu i plavu svetlost u
različitim proporcijama (što proizvodi različite nijanse ljubičaste) ili nijednu
boju (crnilo). Ako sloj varira u debljini od mesta do mesta, kao što je slučaj s
kapi ulja koja se širi po bari, sve ove kombinacije će se istovremeno pojaviti.
U Sunčevoj svetlosti, koja je mešavina svih boja, nastaju sve vrste kombinaci-
ja, što proizvodi mnogo nijansi.