Professional Documents
Culture Documents
Beograd
2016.
Naslov originala:
Auprès du Maître - Eléments d’autobiographie 2
Omraam Mikhaël Aïvanhov
Izdavač:
Babun & Editions Prosveta SA
Štampa:
Bubanj štampa
Prvo izdanje
Beograd 2016.
Predgovor 7
1. Zadivljenost susretom 9
5. Izgrev u Sofiji 85
Napomene 261
7
1
Zadivljenost susretom
•
K akav bi bio moj život da sa sedamnaest godina nisam sreo učitelja Pet
ra Danova? I da li bih imao samo jedan život?
Proveo sam detinjstvo u nekoj vrsti magle, kao da se još nisam inkarni
rao. Moglo je da se pomisli – neki su bar u to verovali – da sam bio pomalo
mentalno zaostao. Iznenada, u mojoj devetoj godini, jedan snažni potres je
doprineo da uđem u sebe: smrt moga oca. Bilo je to strašno osvešćivanje. Po
tom u šesnaestoj godini, jedna vrsta groma iz vedra neba je učinila da posta
nem vlasnik ona tri boravišta koja postoje u svakom ljudskom biću – uma,
srca i volje.1* Najzad, u mojoj osamnaestoj godini, učitelj Petar Danov se
pojavio u mom životu i od tog trenutka ja sam počeo da postajem zaista ja.
Kada sam sreo učitelja, nisam imao potrebu da mi on dokazuje stvar
nost duše i duha, niti da mi pokazuje koliko je ona superiornija od stvar
nosti fizičkog sveta: došao sam na Zemlju sa tim ubeđenjem, nosio sam
ga u sebi ne znam od kada. Ali bio sam veoma mlad i bilo mi je potrebno
vođstvo, kako mi se ne bi dogodilo da u žaru i nestrpljenju istražim tu be
skrajnu oblast koja me je neodoljivo privlačila, i tako sebi spržim krila. Ni
sam znao za meru i potpirivao sam u sebi vatru koja me je uništavala. Pro
vodio sam dane u čitanju, a naročito radeći vežbe koncentracije, meditaci
je i napuštanja tela, u kojima sam uludo trošio energiju. Povremeno sam
bio svestan opasnosti kojima sam se izlagao, no to me nije zaustavljalo. A
kako bi i moglo da me zaustavi kada sam svaki put imao osećaj da otkri
vam neki deo sveta koji mi je pripadao u jednoj davnoj prošlosti, sveta u
kome je duh svemoćan?
1*
Vidi Postati živa knjiga. Elementi autobiografije 1, poglavlje V: „Iskustvo vatre.“
9
Najvažniji događaji našeg života se često predstavljaju kao prividno slu
čajni sled okolnosti. Kakva ih to inteligencija tako čudesno uređuje? Do
rastao sam za služenje vojske i trebalo je da odem do Sofije radi određene
procedure. Pre nego što sam se ukrcao na voz da se vratim za Varnu, svra
tio sam do jedne knjižare. U to vreme je objavljivano mnogo duhovne lite
rature prevedene sa engleskog, francuskog, ruskog, i ja sam bio radoznao
da vidim nova izdanja. Tada mi je knjižar preporučio nekoliko brošura jed
nog bugarskog autora, koji mi je bio sasvim nepoznat: Petra Danova.2* Po
povratku iz Varne, bacio sam se na proučavanje tih brošura, i to je za me
ne bilo pravo otkriće. Otkrio sam reči koje nisu ličile ni na šta što sam do
tada pročitao. Nešto se probudilo u meni i osetio sam da je to moj put. Od
tog trenutka, ništa više nije bilo važno.
Živeo sam tada sa porodicom u jednoj prilično trošnoj kući u turskoj
četvrti Varne. Imao sam sasvim malu sobu koju sam nastojao da održa
vam čistom i urednom. Na zidovima koje sam stalno iznova bojio, okačio
sam geometrijske figure i kako sam bio počeo da eksperimentišem sa bo
jama, obojio sam i prozorska stakla: nekoliko dana su bila crvena, neko
liko dana narandžasta, nekoliko dana žuta, itd. Na stolu koji sam pokrio
malim ćilimom, takođe sam postavio nekoliko simboličkih predmeta koji
su me povezivali sa večnim istinama. Ali naročito sam bi srećan što sam,
uprkos malom prostoru, uspeo da postavim jednu naslonjaču na kojoj ni
ko, pa čak ni ja nisam imao pravo da sedim. Za koga je bila ta fotelja? Ni
sam imao nikakvu predstavu o tome. A ipak duboko u sebi sam znao da je
ona sačuvana za jednoga glasnika svetlosti. Kako sam se samo iznenadio
kada sam saznao da je učitelj, nekoliko godina ranije stanovao u jednoj ku
ći na manje od sto metara od nas! Često sam, dakle, prolazio pored te ku
će. Da li sam osećao njegovo prisustvo? Ili sam mu čuvao tu fotelju pošto
sam intuitivno osećao da ću ga sresti?
Onda je u gradu počela da se širi vest ... Petar Danov je sada u Varni.3*
Sveštenstvo pravoslavne crkve, koga su njegove ideje uznemiravale, odlu
čilo je da kod vlade izdejstvuje da on napusti Sofiju gde je živeo nekoliko
godina. Pošto sam još bio veoma slab usled bolesti koja me je nedeljama
držala između života i smrti, nisam se usuđivao da odem do njega u stanju
u kome sam bio. Ali čim mi bude malo bolje...
2*
Vidi: Postati živa knjiga. Elementi autobiografije 1, poglavlje VIII: „Susret sa učiteljem Petrom Danovom“
3*
Avgust, 1917.
10
Dakle, jednoga dana kada sam izašao da bih malo prošetao po Varni,
video sam kako se približava jedan čovek koji je odmah privukao moju
pažnju. Bio je vrlo jednostavno obučen, i uprkos bradi delovao mlado. Ali
njegovo lice je bilo prožeto ozbiljnošću i takvom otmenošću, da sam od
mah pomislio: „To je on!“ Video sam u svom životu mnogo lepih lica, ali
nijedno nije na mene ostavilo takav utisak kao njegovo, nijedno nije tako
snažno delovalo na mene. Prošao je brzo, koračajući onako kako je samo
on znao. Srce mi je tako snažno udaralo i sam osećao da je došao trenutak
da ga upoznam. Raspitao sam se i on je prihvatio da me primi.
Kada sam prvi put otišao da ga posetim u hotel „London“ u kome je
boravio, jedna od njegovih sekretarica je došla da mi otvori i predstavila
me učitelju. Pre mog dolaska on je bio zauzet komponovanjem muzike za
pesmu „Ще се развеселя“ prateći na violini sestru koja je pevala. Tada ni
sam znao da je on učio muziku i da svira violinu... A ja sam, još od detinj
stva sanjao da sviram taj instrument! Pošto me je pozdravio, reče mi: „Vi
ćete pevati sa nama.“ Bio sam pod tako dubokim utiskom, da sam jedva
mogao da pustim glas. Posmatrao sam kako izvlači tonove na svojoj violi
ni: na celom licu su se mogli prepoznati znaci snažnog unutrašnjeg živo
ta. Melodija se malo po malo razvijala, dok smo mi uvek iznova počinjali...
Bilo je divno!
„Ще се развеселя“ je prva učiteljeva pesma koju sam čuo i pevao dok
je on komponovao muziku na stihove iz knjige proroka Isaije:
Iako su ove reči pune radosti, melodija i ritam ove pesme su prože
ti ozbiljnošću.
Pevali smo oko pola sata, a onda je učitelj želeo da zna da li imam pita
nja. Pre nego što sam ga sreo, mnogo sam vežbao da bih razvio izvesne
psihičke sposobnosti, a naročito vidovitost. Vidljivi svet nije bio dovoljan
da zadovolji moju radoznalost, hteo sam da znam šta se dešavalo izvan
njega, ali uprkos naporima koje sam ulagao rezultati koje sam postigao su
11
za mene bili nedovoljni. Rekao sam mu to i zamolio ga da me posavetuje.
Očekivao sam naravno da mi otkrije nekoliko velikih tajni i da mi prepo
ruči teške vežbe. Kako sam se iznenadio kad mi je sasvim jednostavno, re
kao: „Postaje se vidovit uz pomoć ljubavi.“ Da, kakvo iznenađenje, i kak
vo razočarenje takođe! Posavetovao me je da napustim sve metode koje
sam do tada koristio i čiju opasnost nisam mogao da procenim.
Ljubav koja rađa vidovitost... Priznajem da u početku nisam shvatio: bio
sam mlad, i ono što sam oko sebe video me je pre navodilo na pomisao da
ljubav čini slepim. Ali iako nisam razumeo, ozbiljno sam shvatio taj odgo
vor. I sada, ne samo da verujem da ljubav, duhovna ljubav čini ljude vido
vitim, već da samo ona donosi pravu vidovitost.
***
Bio sam tada u nezgodnom mladalačkom dobu, nisam hteo da slušam ni
čije savete, često čak ni savete moje majke koju sam ipak veoma voleo i
poštovao. A ipak bio sam svestan da moj sud možda nije najbolji i deša
valo mi se da sumnjam. Govorio sam sebi: „Činjenica što ti misliš tako i
tako, ne dokazuje da imaš pravo. Nije dovoljno što ti tako misliš. Ali ka
ko znati pravu istinu?“ Kada sam sreo učitelja, osetio sam istog trenutka
u njemu takav prirodni autoritet, da nisam mogao drugačije nego da pri
hvatim njegov sud, njegova gledišta, njegova merila i da sledim njegove
savete čak i kada to nije odgovaralo onome što ja mislim ili želim. Ličio
sam tada na mornara izgubljenog na otovorenom moru bez kompasa, ko
ji ne zna kojim pravcem da krene da bi stigao u luku. Zato je jedna od pr
vih stvari koje sam mu rekao bila: „Vodite me“. Kako da mi se ne namet
ne njegova nadmoćnost?
Nikada nisam sebe smatrao posebno mudrim i pametnim, ali ako se
mudrost i inteligencija jednog bića otkrivaju izborima koje pravi u životu,
u tom slučaju, birajući Petra Danova kao uzor i vođu, bio sam i mudar i
pametan. Ipak tolika bića koja su posedovala značajne intelektualne, mo
ralne i umetničke sposobnosti nisu ništa posebno postigla, jer nisu umela
da prepoznaju onoga koji može da im pomogne da se razviju! Tužno je vi
deti koliko je izuzetno talentovanih muškaraca i žena upropastilo svoj ži
vot, pošto nisu bili vođeni. Uvek je bolje biti malo manje nadaren, ali ima
ti dobro vođstvo.
12
Kada sam ga napustio na kraju prve posete, učitelj me je pozvao da
ponovo dođem. Još uvek nisam mogao da izrazim rečima ono što sam
osećao. Bilo je to kao da se rađa sunce: oblaci su se razilazili, nova svet
lost je prodirala u mene, brišući moje patnje i strahove. Sve je treperilo i
pevalo u mom srcu kao prvog dana proleća. Posećivao sam ga dakle na
dalje u njegovom hotelu i prisustvovao predavanjima koje je držao. Ali
ubedljivije i rečitije od onoga što je govorio bio je život koji je isijavao iz
njega, jedno zračenje, dašak čistog vazduha koji je obasjavao i pročišća
vao moj sopstveni život.
Kod jednog veoma duhovnog bića, nije najupadljivije savršenstvo cr
ta lica. Kakve god da su crte, njegova prava lepota je u svetlosti, u svemu
što isijava iz njega. Čak i kad je učitelj ćutao, čitavo njegovo biće je govo
rilo; a kada je govorio, čitavo njegovo biće je naglašavalo njegove reči. On
je za mene bio knjiga, najbolja knjiga, živa knjiga. Jer, potrebne su nam žive
knjige; one druge, kada ih pročitamo, stavljamo ih na police gde ih zabora
vljamo. Nasuprot tome, žive knjige je nemoguće zaboraviti, one nas stalno
podsećaju na sebe. Tako sam počeo da shvatam razliku između intelektu
alnog i živog znanja. Ista kao između mirisa papira i svežeg hleba. Otkrio
sam postojanje učenja Petra Danova zahvaljujući nekolicini brošura koje
mi je preporučio knjižar iz Sofije, ali ako sam želeo da postanem i ostanem
njegov učenik, bilo je to zato što sam video i osetio ko je on.
Učiteljevo lice mi je otkrivalo neizmernu dubinu, bogatstvo i lepotu.
A na tom divnom licu, najupadljiviji je bio nos. Kasnije, čak i kada sam
proučio čitavo delo švajcarskog naučnika Lavatera koji se bavio fiziogno
mikom,4* nikada nisam video takav nos, i ne mogu da objasnim kakvim
me je sve mislima nadahnjivao. Bio je to savršeni nos koji me je momen
talno očarao. Da, očarao. Samo posmatrajući njegov nos, razumeo sam da
je učitelj izuzetno biće. U toj savršenoj formi, čitao sam mudrost, inteli
genciju, snagu duha, i u početku, nisam mogao da odvojim pogled od nje
ga. Utoliko sam bio više ljut zbog onoga što se nešto ranije dogodilo mom
sopstvenom nosu.
U našoj četvrti u Varni, uprkos upozorenjima moje majke, imao sam
naviku da se verem po krovovima susednih kuća i jednoga dana sam pao
sa jednog od njih. Srećom taj pad nije bio previše ozbiljan, nisam pao sa
velike visine; ali imao sam veliku posekotinu na nosu i s vremenom se tu
4*
Fiziognomika je nauka prema kojoj crte lica, kretanje i držanje tela objašnjavaju duševne i mentalne ka
rakteristike ljudi. Johan Kaspar Lavater (1741-1801) je popularizovao modernu fiziognomiku u 18. veku.
13
formirala izraslina koja je činila da nos izgleda kao kljun: to nije lepo izgle
dalo i ja sam patio. Jednom sam o tome govorio učitelju koji mi je rekao:
„Ne brini, to će se srediti.“ I zaista, moj nos je malo po malo poprimio svoj
normalni oblik, i nije više bilo tragova povrede.
***
Ono što je na mene odmah ostavilo dubok utisak među svim učiteljevim
osobinama, bio je ritam, sklad, koju je unosio u svoje pokrete, reči, držanje.
Takav ritam se ne može veštački stvoriti, on se ne pojavljuje slučajno kod
nekog bića, on je rezultat velikog poznavanja zakona duhovnog sveta. Ka
da je čovek dugo proučavao te zakone i učinio ih unutrašnjim delom svo
ga bića, uspeva da im podredi i svoje telo. Učitelj nikada nije napuštao svoj
jednostavni istiniti stav, nikada nije napuštao taj sklad, taj čudesni ritam
koji je davao težinu i smisao svemu što je on radio. Ne znam da li me ra
zumete, ali probaću da vam dam jedan primer. Kada pevate ili svirate mu
zički instrument, nije dovoljno da poštujete note, treba takođe poštovati
meru, ritam, inače će najveća dela izgubiti svoj smisao i lepotu.
Ja koji sam uvek živeo u krajnostima sam se čudio što kod učitelja na
lazim tu meru, ravnotežu. Nije bio ravnodušan u odnosu na ono što se oko
njega dešavalo, ali dok su se drugi u izvesnim okolnostima brinuli, kome
šali, on je uvek zadržavao isti ritam, i u njegovom pogledu se moglo pro
čitati da vlada situacijom. Govorio sam sebi: „Evo šta moram da naučim.
Bože, kada bih mogao da ličim na njega!“ I dugo sam tražio da pogodim
njegovu tajnu. Da li sam je otkrio? ... Ta nadmoć prožeta blagonaklono
šću, skladom, kao da i danas deluje na mene. Sa kakvom pažnjom sam ga
gledao, slušao! Želeo sam da imam iste misli i osećanja kao on, želeo sam
da radim kao on. Jednoga dana sam mu to rekao i dodao sam da želim da
lilčim na njega i fizički. Ćutao je nekoliko trenutaka a onda mi je odgovo
rio: „Da, jednoga dana ćeš ličiti na mene.“
Malo po malo, napuštao sam mnoge vežbe koje sam radio pre nego
što sam upoznao učitelja, i počeo sam, pošto je on to savetovao, da prisu
stvujem izlascima sunca u velikom parku u Varni odakle se videlo kako se
ono pojavljuje iz mora. U to doba dana niko nije dolazio u park, ali deša
valo se da se učitelj i ja sretnemo: jedan je dolazio a drugi odlazio. Pozdra
vljali smo se izdaleka: učitelj bi podigao šešir, polucilindar kakav se nosio
14
u to vreme. Nikada nismo razgovarali u to rano jutro, ja sam osećao da ni
je vreme da oslovljavam učitelja. Ali bio sam srećan što sam mogao da ga
vidim i što ću u toku dana moći da ga posetim.
U prostoriji u kojoj me je primao, uglavnom posle podne, bio je jedan
jednostavni sto na kome nije bilo nikakvih predmeta. Ali jednoga dana
sam, kada sam ušao, primetio neku knjigu. U jednom trenutku učitelj ju je
uzeo i pružio mi je rekavši mi da pročitam jedan odlomak. Bio je to... „Grof
Monte Kristo“ Aleksandra Dime! A odlomak koji je trebalo da pročitam je
bio onaj u kome stari biskup Faria pokazuje mladom Edmonu Dantesu ka
ko može, spajanjem dve polovine lista papira da otkrije sadržaj testamenta
koji otkriva gde se krije legendarno blago. Pošto sam pročitao, vratio sam
knjigu učitelju koji nije ništa rekao, a ja se nisam usudio da postavljam pi
tanja. Zašto mi je naložio da pročitam taj pasus? Šta je trebalo za mene da
znače te dve polovine lista papira? Da li je negde bila jedna polovina neče
ga čiju je drugu polovinu trebalo ja da tražim? To neće biti prvi put da me
učitelj ostavlja sa pitanjima bez odgovora ili, tačnije, sa pitanjima na koje
bih ja sam trebalo da pronađem odgovore. Ali kada?...
Bugarska je u to vreme bila usred Balkanskih ratova i vlada je naredila
policijski čas. Jedne večeri učitelj me je zadržao kod sebe duže nego ina
če i kada sam ga napustio, policijski čas je već uveliko stupio na snagu. Iz
nenada, na uglu jedne ulice, nalećem na dva stražara na konjima koji me
zaustavljaju i kažu: „Kuda idete ovako kasno?“ „Vraćam se kući“, odgovo
rih. „Dobro, pođite prvo sa nama“, rekoše. Tako sam morao da ih pratim.
Hodao sam misleći na učitelja, i bio sam toliko srećan zbog našeg razgo
vora da mi je bilo svejedno što ću provesti noć u policijskoj stanici. ... Po
tom, najednom, bez ikakvog vidljivog razloga, stražari mi rekoše: „Dob
ro, možete da idete, vratite se kući! Otpratićemo vas jedan deo puta, da ne
biste bili ponovo uhapšeni. Ali nemojte više da izlazite u ovo doba.“ Bio
sam veoma zadovoljan zbog ove promene stava, ali sutradan sam već za
boravio ovu nepriliku.
Nekoliko dana kasnije, kada sam se vratio kod učitelja, on me je doče
kao sa osmehom i rekao:
„Onda, sve se na kraju dobro završilo pre neko veče, stražari su bili bla
gonakloni?“
„Šta, zar vi znate šta se dogodilo?“ „Da.“
„Vi ste, dakle, nešto uradili?“
15
„Rekao sam stražarima: ovo je učenik svetlosti, pustite ga da se mirno
vrati svojoj kući.“
Posle ovog slučaja, razumeo sam da učitelj, koji je bio vidovit, može da
se obrati bićima u nevidljivoj sferi. Oni koji sumnjaju u stvarnost misli,
razmisliće o ovoj činjenici: da li misao može da putuje prostorom, da li je
čovekov mozak spreman da je prihvati? Stražari su primili jednu naredbu
i njihove duše su poslušale.
***
Jednoga dana, kada me je učitelj otpratio do ulaznih vrata njegovog hote
la, dok sam se udaljavao, učinilo mi se da osećam njegov pogled na sebi.
Osvrnuo sam se, i zaista, on me je još posmatrao. Imao sam osećaj da po
smatra kako hodam. To me je iznenadilo... A zatim, posle nekog vreme
na, tokom jednog predavanja, dotakao se teme koračanja skrenuvši naj
pre našu pažnju na različite načine kretanja životinja, koje, shodno vrsti,
hodaju, puze, skaču, plivaju lete... Zatim je dodao da, prema načinu hoda,
mogu da se izvuku zaključci o naravi svakog ljudskog bića i da čak može
da se prorekne njegova budućnost. Bilo je to novo za mene, nikada rani
je mi nije palo na pamet da se zaustavljam na tim detaljima. Tako sam i ja
počeo da posmatram sopstveni korak kao i sve gestove i da ih poredim sa
učiteljevim hodom: kako je ustajao, sedao, okretao glavu. A njegov korak
sam naročito mogao da posmatram kada bi mi dozvolio, kao i nekolicini
druge braće i sestara, da ga pratimo na izlaske sunca na brežuljcima Varne.
Sastajali smo se i čekali na učitelja pred njegovim hotelom. U trenutku
izlaska, stajao je jedan trenutak nepomično, gledao ispred sebe, zatim des
no i levo. Nikada ne bi počeo da hoda dok se na neki način ne bi orijenti
sao, kao da svesno pokušava da zauzme prostor, a njegov korak je bio u isto
vreme brz, mek i pun dostojanstva. Nikada nisam video da hoda povijenih
leđa ili pognute glave. Reklo bi se da oseća istinsko zadovoljstvo u kretan
ju, njegovi koraci su bili tako lagani!... Kakva je radost bila posmatrati za
jedno sa njim sunce kako se pomalja iz ravne površine mora; ono je širi
lo svetlost takve lepote da smo želeli da je pijemo. Tu smo takođe radili i
vežbe disanja i gimnastiku.5*
Jednoga dana došao sam slomljen pred učitelja, sav u suzama. Bio sam
toliko obuzet novim životom koji sam otkrio uz njega da sam zaboravio da
treba uskoro da stupim u vojsku. I eto, dobio sam poziv da se tog i tog datu
5*
Vidi poglavlje XI: „Nastavi da radiš u tri sveta“.
16
ma u toliko i toliko sati javim u kasarnu. Taj odlazak je za mene bio trage
dija: ne samo da sam bio očajan što napuštam učitelja, njegova predavanja,
izlaske sunca, nego sam, pošto je Bugarska bila tada u ratu,6* bio izložen
riziku da budem poslat na front, a pomisao na prolivanje krvi me je uža
savala; pri tom, trebalo je da se borim protiv Francuza, a ja sam, ne znaju
ći zašto, još tada voleo Francusku. Tako sam došao pred njega sav skrhan
očekujući da on deli moju bol. Ni najmanje! Gledao me je mirno, gotovo
radosnog izraza lica i rekao: „Ne brini, Proviđenje bdije nad tobom. Bićeš
brzo oslobođen.“ Rekavši to, pogledao me je sa takvom snagom, takvom
ljubavlju, koja me je okupala takvim vrtlogom svetlosti da, ne samo da je
moj bol nestao, već sam se našao u raju. Taj pogled nikada nisam mogao da
zaboravim, jer me nikada više nije tako pogledao; dešavalo se da mi upu
ti lepe poglede, ali takav, kao tog dana, nikada više.
Ako sada treba da vam pričam kako je izgledao moj vojnički život,
smejaćete se. Javio sam se, dakle, u kasarnu i kako mi se nije žurilo da
zadužim opremu čim sam stigao, ostali su se već poslužili pa sam ja mo
rao da uzmem ono što je ostalo: uniformu i čizme u kojima sam mogao
da plivam, šlem koji mi je pokrivao pola lica i pušku bez remena. Bože,
kako je to bilo smešno! Dok su drugi marširali sa puškama koje su im vi
sile o ramenu ja sam moju morao da stavim preko ramena i štaviše, mis
lio sam da to lepše izgleda. Ali uvek sam se snalazio da stanem pozadi,
da ne bih bio primećen.
Ponekad, kada bi nas pozvali da idemo na teren za vežbanje, ja bih se
malo udaljio i otišao da spavam u nekom ćošku. Kako sam provodio deo
noći u čitanju, bio sam, naravno, pospan. Jednoga dana, neki oficir koji je
tuda prolazio me je otkrio. Prodrmao me, a ja sam mu, nezadovoljan što
me je probudio, odbrusio da me ostavi na miru. Verujem da je bio vrlo za
čuđen mojom drskošću, pa me stoga nije kaznio.
Ali neki su počeli da se pitaju sa kakvom čudnom osobom imaju posla,
jer ja sam bio mesečar. Da, vrlo dugo sam mesečario. Ustajao sam noću i
šetao se u noćnoj košulji. Očigledno su me vojnici koji su čuvali stražu pri
metili i podneli izveštaj o tome. Dva oficira su došla da malo prouče ovo
pitanje, a kada su blizu mog kreveta videli ceo kofer prepun filozofskih kn
jiga, našli su se u čudu! Nakon što su se posavetovali odlučili su da me po
šalju u jednu kliniku u Sofiji, kako bih tamo bio podvrgnut ispitivanju. Ali
ja sam se, umesto da odem u tu kliniku, vratio kući, u Varnu. Obukao sam
6*
Prvi svetski rat.
17
civilno odelo i krenuo u šetnju po parku na obali mora. Tu me je neko pre
poznao i ponovo podneo izveštaj. U to vreme u Bugarskoj, kazna batinanja
dobijala se i za najmanju stvar; a ono što je bilo izuzetno, to je što ja nika
da nisam bio kažnjen. Moja smelost ili bezazlenost su sigurno navele mo
je pretpostavljene da misle da sam malo... ćaknut zbog svih tih knjiga i da
je bolje da me ostave na miru.
Zatim sam dobio žuticu. Trebalo je, dakle, da odem do ambulante u ka
sarni gde me je pregledao vojni lekar. Ali, je li on zaista bio lekar? Kakva
god da je bila nečija tegoba, on je koristio jedan isti lek: neki premaz sa
rastvorom joda. Nesumnjivo je verovao da je otkrio univerzalni lek. Posle
nekoliko zahvata pincetom, govorio bi: „Gotovo, možeš da ideš.“ Nisam
ostao dovoljno dugo da vidim koliko je imao izlečenja, ali sam i ja bio pre
mazan rastvorom joda. Ne znam kakve veze ima rastvor joda sa žuticom...
osim, naravno, boje! Očigledno ti premazi nisu imali nikakav efekat, i ka
ko sam bio ozbiljno bolestan, poslali su me za stalno kući. Tako sam, kao
što je učitelj bio predvideo, bio brzo oslobođen.
Oslobodio sam se vojne obaveze, ali je trebalo da se oslobodim žuti
ce koja me je onemogućavala da normalno živim. Živeo sam u nekoj vrs
ti obamrlosti kojoj nisam uspevao da se otrgnem a kada bih spavao, budio
sam se još umorniji. Majka me je negovala, ali nije bilo poboljšanja. Jed
noga dana joj je komšinica predložila neki lek. U Bugarskoj, a svakako i
u Francuskoj, pored puteva raste biljka čiji su plodovi prekriveni nežnim
paperjem; kada sazru, oni se rasprsnu i razbacuju veliku količinu malih se
menki. Trebalo je da izmrvim te plodove i da kroz nos unesem sok koji je
iz njih izlazio. Taj sok me je snažno pekao, imao sam osećaj da udišem ki
selinu, ali sam istrajao. Iz nosa je počela da mi curi žuta tečnost i nekoliko
dana kasnije, bio sam izlečen. Takvi su bili lekovi iz tog vremena...
Kada me je ponovo video, učitelj mi je rekao: „Ti si dobro oštetio jetru, i
evo šta sada treba da radiš. Svakog jutra, na prazan stomak, treba da popi
ješ čašu vode. Pićeš je polako, s ljubavlju, gutljaj po gutljaj, kao da je žvaćeš,
usredsređujući na nju svoje misli, jer voda ima veliku moć. Ovako ćeš joj
govoriti: „Draga vodo, mi ćemo zajedno uraditi veliki posao.“ I isto tako
ćeš govoriti i svojoj jetri govoreći joj da će biti uskoro izlečena.“
Očigledno, bio sam veoma iznenađen. Piti vodu, razgovarajući sa njom
i obraćati se tako jetri, kakav čudan lek! Ali uradio sam ono što mi je uči
telj savetovao i osetio sam kako se malo po malo dešavaju promene u mo
joj svesti. Pijući vodu, osećao sam neku vrstu prijatne vrtoglavice, kao kada
18
gasimo žeđ na izvoru. Mislim da se to odrazilo i na moju jetru da bi je izle
čilo. Izlečila me je voda uz pomoć ljubavi. Da, voda ima veliku moć.2 Sva
ki put kada bi mi učitelj dao određene metode ili savete, nastojao sam da
ih sledim, čak i ako su mi u prvom trenutku izgledali beznačajni ili čudni.
Godine 1918, u Evropi je izbila epidemija španskog gripa od koje su
umrli milioni ljudi. Za samo petnaestak dana, u Sofiji je umrlo više od hi
ljadu šesto ljudi. Učitelj nas je, između ostalog, savetovao da često peremo
ruke, da pijemo dobro prokuvanu vodu, i da jedemo vruć kuvani krompir.
Bilo je lekara koji su se rugali ili su čak bili besni kada su čuli da on prepo
ručuje tako jednostavna sredstva. Ali u Bratstvu smo se pridržavali njego
vih saveta i, čak i ako su neki od članova bili oboleli, niko nije umro. Često
se najjednostavnija pravila i metodi pokažu delotvorni, pod uslovom, na
ravno da živimo razumno, ne remeteći pravilan rad organizma. Priroda
milionima godina radi da bi tako bilo. Dišemo, šta ima jednostavnije od
toga? Pa ipak, čitav naš život zavisi od tog jednostavnog mehanizma: udi
sanje i izdisanje vazduha.
Učitelj je često ponavljao: „Pazite na svoje zdravlje. Kakav god da je vaš
ideal, ako niste zdravi, nećete dobro razumeti stvari i nećete ispravno služi
ti Gospodu.“ Na početku me je to čudilo: zašto je uvek govorio o zdravlju?
Ono što sam hteo bilo je da prevaziđem samog sebe, da imam pristup ve
likim misterijama. Ali brzo sam shvatio da se učiteljevo razumevanje zdra
vlja nije odnosilo samo na fizičko telo, već i na duševno i duhovno i doži
veo sam mnoga povoljna iskustva.3
***
Jedan brat je pozvao učitelja da provede nekoliko dana kod njega u kući ko
ja se nalazila izvan Varne, blizu vinograda. I jednoga dana, kada sam otišao
da ga posetim, učitelj mi je zakazao sastanak za sutradan vrlo rano ujutru.
Rekao mi je da hoće da me odvede u brda, mnogo dalje, da posmatramo
izlazak sunca. Osetio sam toliku radost, da skoro cele noći nisam spavao.
Stigao sam naravno na vreme, i mi smo krenuli. Bio sam toliko srećan da
usput nisam zatvarao usta od silne priče. A on me je gledao, smešio se, ali
ništa nije govorio. Posle nekog vremena, pomalo zabrinut što mi ne odgo
vara, zaćutao sam i osetio da je bolje da ne razgovaram: ujutru, kada ide
mo da se sretnemo sa suncem, treba se iznutra pripremiti da primimo sve
blagodeti. Ali šta reći na sve to? Kada je čovek mlad, on to još ne razume,
a ja sam bio toliko srećan što koračam pored učitelja!
19
Pošto je dobro proračunao vreme – dobro je poznavao okolinu Varne,
jer je u njoj dugo živeo – stigli smo tačno pred izlazak sunca. Zaustavili
smo se, pronašli mesto na brežuljku, sunce je počelo da izlazi... Duže vre
me smo ga gledali kako se penje po nebu. Zatim smo uradili nekoliko vež
bi disanja, a onda je učitelj rekao: „Sada ćemo da legnemo“. Bio sam poma
lo začuđen što ćemo da legnemo tu, posle izlaska sunca. Pre nego što smo
legli bacio je nekoliko kamenčića u vazduh, jedan za drugim, a ja sam se
pitao zašto baca te kamenčiće... Legli smo na stomak da bi nam leđa bila
dobro izložena suncu. Kasnije mi je objasnio da je kičmeni stub kao bate
rija koja se puni sunčevom toplotom i svetlošću.
Ležali smo na zemlji, sunce nas je grejalo i otputovali smo... Nije to bio
san, već jedno slično stanje. Kuda smo otišli? Posle dužeg vremena obo
jica smo se vratili istovremeno. Bio sam ushićen, osećao sam da se desilo
nešto izuzetno, da sam bio prenesen na jedno neopisivo lepo mesto, ali se
nisam jasno sećao ničega. Učitelj me je gledao smeškajući se. Pitao me je:
„Znaš li gde smo bili?“
„Ne znam, ali voleo bih da mi to kažete.“
„Video si da sam počeo bacanjem kamenčića: bilo je to da bih najavio
naš dolazak na kauzalni plan.4 Tamo si bio sa mnom. Entiteti koji su nas
primili su mi rekli da ti ne treba da se sećaš onoga što si video, zato sam
morao da te pokrijem velom. Ali ti osećaš, zar ne, da se nešto dogodilo?“
„Da, učitelju, osećam.“
Pojeli smo nešto da bismo se okrepili i spustli smo se sa brda. Činilo
mi se da vazduh oko nas drugačije treperi, da cela priroda postaje živa, kao
u nekoj čaroliji. Bilo je to prvi put da me je učitelj vodio na kauzalni plan.
Često sam, kasnije, pratio učitelja kada je sunce izlazilo, po brežuljci
ma Varne. Ne možete da zamislite lepotu jutarnjih boja kada se sunce di
že nad Crnim morem. Dugo smo ostajali meditirajući, zatim smo izlazi
li iz tela, i učitelj me je vodio da vidim stvarnost drugih svetova. Svaki put
bi obavestio bića tih oblasti, kako bi ona bila spremna da nas prime. Bili
su to neizrecivi trenuci.
Na putu duhovne svetlosti, nemoguće je sam napredovati, postoje mno
gobrojni rizici da se izgubimo. Ja sam godinama molio, tražio, kopao, bez
prave orijentacije i podrške. I najzad mi je nebo poslalo toliko željenog
vodiča. Bio sam kao putnik koji je dugo hodao po pustinji. Jednoga dana
on najzad pronalazi oazu u kojoj izvire kristalno bistra voda kojom mo
že da ugasi žeđ... Kako mi je svaki put bilo teško da napustim učitelja i da
20
se vratim kući! Ipak, sada kada sam ga sreo, razumeo sam da je najbitni
je da budem svestan njegovog prisustva. Bilo da je prisutan ili ne, da mi
govori ili ne, ja sam osećao da imam učitelja, nastojeći da nikada ne izgu
bim taj osećaj.
Pravi učitelj ima moć da iznutra usmerava učenike. On im se obraća i
savetuje ih u nevidljivoj sferi a učenici treba da nauče da budu prijemčivi.
Tada, reč koju čuju u sebi i za koju ne znaju odakle dolazi, ponekad deluje
jače nego da ju je učitelj stvarno izgovorio. Kada nešto ima da kaže učeni
cima, učitelj nikada nije siguran, da li će ovi razumeti njegove reči, ili sa
mu nameru sa kojom ih on izgovara. Zato učitelj svojom mišlju govori du
ši učenika: zna da će učenik biti osetljiviji na taj glas koji dolazi iz njegove
unutrašnjosti. A ja sam se upinjao da pažljivo čujem taj glas. Čim sam sreo
učitelja imao sam uvid da treba da mu predam svoje misli, osećanja, ve
ru, nadu. Nebo mi je poslalo onoga koga sam toliko dugo čekao i ja sam
mu posvetio svoj život. Tu je bila moja ljubav, sa njim, ne negde drugde, i
ta ljubav me je uvek štitila.
21
2
Prorok nasuprot crkvama
•
22
o Bogu, olako izgovaraju njegovo ime, bez rasuđivanja, jer ne znaju kakvu
snagu poseduje to ime. Kada tu snagu ne odašilju i ne primaju čista srca,
svetlog uma, onda ona može da izazove samo nered, nevolju i razaranje.“
„Religija, govorio je dalje učitelj, treba da bude filozofski sistem, koji na
lazi svoju primenu u životu. Na početku postoji misao i ta misao silazi iz ob
lasti uma u oblast srca, da bi se preobrazila u dela. Sveštenstvo čini grešku
kada nastoji da odvoji intelekt od religije kako bi od nje učinio samo delat
nost srca, jer ako čoveka vodi samo srce, on će se preobraziti u vodu. Iako je
Isus došao da donese poruku ljubavi, on je smatrao da se ta poruka oslanja
na jednu filozofiju i nauku, kako bi inače još kao dvanaestogodišnjak podu
čavao u hramu? Ali sveštenstvu je više odgovaralo da veruje kako je Isus do
tridesete godine ostao da obrađuje daske u radionici Josifa stolara. Njima je
bila strana predstava o tome da on nije mogao da provede ijedan dan bez
učenja, da bi se pripremio za zadatak zbog koga se utelovio. Neki će reći da
se ovo ne pojavljuje sasvim jasno u jevanđeljima. To je istina, ali jevanđelja
otkrivaju tako malo stvari o onome što je bio Isusov život.“
Kada je učitelj počeo da drži predavanja i okuplja učenike oko sebe,
sveštenstvo pravoslavne crkve se odmah uplašilo i ustalo protiv njega. Ali
on je jednostavno odgovorio:
„Čudi me što me se sveštenstvo plaši. Zašto se plaši? Ja nemam ni no
vac ni moć.
A ako me neki pitaju:
‚Zašto upirete svetlost lampe na naše lice kao da hoćete da ga ras
krinkate?‘
Ja ću im odgovoriti:
„Izvinite, hoću samo da osvetlim put kojim upravo hodam, a pošto se i
vi nalazite na tom putu svetiljka i vas osvetljava. Ali puštam vas da prođe
te, i pošto ne želite da budete osvetljeni, okrenuću lampu malo na stranu.
(Kako je učitelj ljubazan!) Nemate razloga da se žalite na mene!“
Da se preobratio u budizam, islam ili bilo koju drugu veru, popovi i vla
dike bi ga sigurno ostavili manje-više na miru. Ali učitelj se i dalje smat
rao hrišćaninom. Zašto se onda udaljavao od crkvene doktrine? Iz reakci
je sveštenstva je shvatio da je postao smetnja na njihovom putu i da ih to
uznemirava. Međutim, povodom ovoga im je odgovarao: „Oni koji su sa
Hristom, oni koji su sa istinom, nemaju razloga da se bilo koga plaše, ne
treba da kuju zavere da bi se odbranili. Vaš stav odaje da niste u istinskoj
religiji Hrista: plašljivi ste i bez ljubavi.“
23
Pripadnici pravoslavne i protestantske vere su u učitelju videli zabludelu
ovcu koju bi trebalo vratiti u okrilje Crkve. Ali za njega je prava crkva bila
crkva svih svetaca, proroka, iniciranih, velikih duhovnih učitelja svih re
ligija koje su tokom vekova donele svetlost ljudima. Pošto se čovečanstvo
razvija, načini, metode, forme ne mogu da ostanu iste, svako dolazi da bi
dao novu formu večnim principima,5 svako je kamen u toj građevini či
ja je glava Hrist, ali Hrist kao kosmički princip. Jer „Hrist, govorio je uči
telj, to je večni princip koji širi obe ruke sa neba, da bi širio svoju svetlost
i toplotu, to jest svoju mudrost i ljubav po celoj vasioni.“6
Da bi neko bio deo Hristove crkve, nije važno da li je protestant, ka
tolik, pravoslavac, jevrejin, hinduista, budista, musliman itd. Kako može
mo da verujemo da se Gospod bavi dogmama i ritualima koji razdvaja
ju ljudska bića? Učitelj Petar Danov je bio predstavnik te univerzalne crk
ve koja je uskomešala bugarsku zvaničnu crkvu, a ja sam, prigrlivši nje
govo učenje, primio i izvorno Hristovo učenje, to jest učenje svih velikih
učitelja čovečanstva.
Jednog dana kada mu je neko postavio pitanje: „Kako mi treba da se
zovemo?“, učitelj je odgovorio: „Učenici Belog bratstva“8*. Vidite, on nije
rekao učenici Petra Danova, već Belog bratstva, jer sve religije su iz njega
proizišle. Belo bratstvo ne prestaje da šalje poruke svetu kojima prosvetljava
narode i nacije. A zašto „belo“? Očigledno ne treba tu videti aluziju na belu
rasu, taj izraz treba shvatiti isključivo simbolično. Uobičajeno je da se belo
povezuje sa dobrim, sa čistoćom; a bela svetlost je takođe skup svih boja.
Osnovavši Belo bratstvo, učitelj nije ustanovio crkvu. Za njega, svako
ko radi za dobro, za harmoniju i mir u svetu, pripada Belom bratstvu; i po
vezan je sa svim velikim duhovima prošlosti, poznatim i nepoznatim, ko
ji su doprineli i još uvek doprinose iz nevidljivog sveta, razvoju čovečan
stva. Šta je duboko u sebi mislio kada je komponovao pesmu За небесния
цар – цар на правда, мир и любов. „Nebeskom caru, caru pravde, mir i
ljubav“?7 Knjiga postanja, kao i Pavlova poslanica Jevrejima spominju jed
nu veoma tajanstvenu ličnost: Melkizedeka, čije ime znači „kralj pravde“,
što se takođe kaže i „salimski kralj“, to jest „kralj mira, bez oca, bez maj
ke, bez rodoslovlja, nemajući ni početka danima ni svršetka životu, upod
obljen Sinu Božjem“. A malo dalje sveti Pavle piše da je Isus bio „sveštenik
8*
U nekim tekstovima učitelja Petra Danova, koristi se i termin Univerzalno bratstvo. To objašnjava što se
u Francuskoj Udruženje zove Univerzalno belo bratstvo.
24