You are on page 1of 368

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Kulturni sabor Zagore


Zbornik o Zagori, knj. 8
Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest
Rasprave i prinosi - Studia et contributiones, 5
Veleučilište u Šibeniku
Izdanja Veleučilišta

CIP

ISBN: 978-953-7395-57-5

ISBN: 978-953-7395-57-5
Kultovi
mitovi
i vjerovanja
u Zagori
Zbornik radova sa znanstvenog skupa
održanog 14. prosinca 2012. u Unešiću

Urednik
Vicko Kapitanović

Kulturni sabor Zagore


Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest
Veleučilište u Šibeniku

Split, 2013.
Izdavači
Kulturni sabor Zagore
Filozofski Fakultet u Splitu – Odsjek za povijest
Veleučilište u Šibeniku

Za izdavače
Nedjeljko Marinov
Marko Trogrlić
Marko Radačić

Recenzenti pojedinih članaka


Denis Barić, Stipe Botica, Marko Dragić, Vicko Kapitanović, Zorko Marković, Željko
Miletić, Miroslav Palameta, Maja Pasarić, Olga Supek, Zrinka Šimić-Kanaet

Recenzenti cijeloga zbornika


Mladenko Domazet
Josip Vrandečić

Lektura
Jadranka Nemeth – Jajić
Marija Barić

Korektura
Jadranka Nemeth – Jajić

UDK
Ivanka Kuić

Likovno oblikovanje
Duje Šilović

Tisak

Naklada: 350 primjeraka


Predgovor

Kulturni sabor Zagore, osnovan 2009. među, svojim djelatnostima or-


ganizira i znanstvene skupove o Zagori. Od osnutka do danas planirao je i
organizirao dva znanstvena skupa. Prvi međunarodni skup Zagora između
stočarsko-ratarske tradicije te litoralizacije i globalizacije održan je u Dugo-
polju 2010. godine. Suorganizatori skupa su bili Sveučilište u Zadru, Matica
hrvatska Split i općina Dugopolje. Zbornik radova objavljen je i predstavljen
2011. i 2012. u Splitu, Zadru, Zagrebu, Šibeniku i Dugopolju. Osim spome-
nutih suorganizatora pomoć u predstavljanju smo imali od OŠ Pojišan, Split,
OŠ Primošten, KUD-a Branimir 888 Gornji Muć, Gradske knjižnice „Juraj
Šižgorić“ u Šibeniku i Matice hrvatske.
Financijske teškoće nisu zaustavile Udrugu u ostvarenju plana i organi-
ziranju novoga skupa pod naslovom Kultovi, mitovi i vjerovanja na prostoru
Zagore. Dapače u ostvarenju plana Udruga je našla i nove suradnike koji su
prihvatili projekt kao zajedničko djelo. Skup je održan 14. prosinca 2012.
godine u Unešiću. Suorganizatori su bili Veleučilište u Šibeniku, Filozofski
fakultet u Splitu i općina Unešić koja je ugostila sudionike skupa. Zahvalju-
jem dekanima prof. dr. sc. Marku Radačiću, prof. dr. sc. Marku Trogrliću, na-
čelniku općine Unešić g. Branku Dželaliji, župniku Unešića fra Luki Deliću
i ravnatelju škole u Unešiću g. Živku Bulatu za svekoliku pomoć i potporu u
organizaciji skupa. Svi koji su nazočili skupu potvrdili su kako je organiziran
na zavidnoj razini. Medijski pokrovitelji su bili Hrvatski radio Radio Drniš i
Radio Knin, a o skupu je obavijestio i Radio Split.
Zahvalni smo KUD-u Zvona Zagore i KUD-u Srce Zagore koji su svojim
nadahnuti nastupima uveličali skup u Unešiću. Zahvalni smo moderatorima
skupa, g-đi Jasni Dasović, g-đi Ani Lemo, g. Tonću Buriću i g. Tomislavu
Šeparoviću. Na kraju zahvalni smo i svim referentima koji su se predstavili
na skupu, a kasnije zbog obveza nisu bili u prilici oblikovati rad za Zbornik
– Marku Menđušiću, Mati Zekanu, Zoraidi Demori Stančić, Maji Pasarić, Su-
zani Marjanić, Zdravku Živkoviću i Branku Žaji.
Uredničke poslove vodio je dr. sc. fra Vicko Kapitanović. Kao rezultat
timskog rada Kulturnog sabora Zagore, Filozofskog fakulteta u Splitu, Veleu-
čilišta u Šibeniku i vrsnih znanstvenika pred sobom imamo zbornik znanstve-
nih radova, na koji smo ponosni jer on pokazuje da Zagora po svojoj baštini
nadilazi ne samo lokalno već i regionalno značenje. Ovaj zbornik obogatit
će knjižnice ustanova, udruga i pojedinaca koji se bave izučavanjem Zagore,
hrvatskom tradicijskom i kulturnom baštinom.
Kulturni sabor zagore kao mlada udruga želi ostvariti nove programe, a
iskreno se nadamo i daljnoj potpori visokoškolskih ustanova, s kojima smo i
u ovom zborniku tako skladno surađivali, jedinica lokalne i regionalne samo-
uprave te pojedinaca kakvu smo osigurali u vremenu iza nas. Ulazeći u veliku
zajednicu naroda kakva je Europska unija imamo posebnu zadaću i odgo-
vornost prema generacijama koje dolaze. Na svima nama je zadaća očuvanja
hrvatskog identiteta i prepoznatljivosti. Ovo neka posluži kao poziv svima
koji imaju želju i potrebu uključiti se u rad naše udruge, jer poziv je isti od
vremena najvećeg učitelja „žetva je velika, a žetelaca malo!“
Za organizatore
Nedjeljko Marinov
predsjednik Kulturnog sabora Zagore
Sadržaj

Predgovor.........................................................................................................5
Stazama vjere i mita kroz Zagoru....................................................................9
Nenad Cambi
Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji................................................15
Religion of Sylvan and Nymphs in ancient Dalmatia............................................... 39
Toni Brajković i Ante Rendić-Miočević
Nekoliko neobjavljenih kultnih spomenika iz Danila....................................43
Several unpublished cult monuments from Danilo................................................... 62
Ivo Glavaš
Zavjetni žrtvenici iz stanice konzularnih beneficijara u Balinoj Glavici.......63
Le are votive di beneficiarii consularis della stazione di Balina Glavica................ 76
Vinka Bubić
Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama s područja Zagore u Arheološkom
muzeju u Splitu..............................................................................................77
Images on the late antique oil-lamps from Zagora deposited in the Archaeological
Museum in Split......................................................................................................... 88
Juraj i Vitomir Belaj
Tragovi obrednoga organiziranja novoosvojenoga hrvatskog prostora
u ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj Dalmaciji.................................................89
Traces of the ritual organisation of newly-conquered croatian territory in the
croatian Dalmatia of the early middle ages............................................................ 106
Željko Demo
Nekoliko misli i opažanja o pogrebnim običajima i pokapanju na groblju
Drinovci-Greblje .........................................................................................109
Some thoughts and observations about the funerary rituals and burials at the
cemetery of Drinovci-Greblje................................................................................. 123
Nediljko Budiša
Tragovi jezičnih i religijskih starina u toponimiji Nevesta i Cere...............125
Traces of linguistic and religious antiquities in the toponymy of Nevest and Cera.174
Lidija Bajuk
Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu?..............................175
Who Is The Beautiful Mara In Croatian Oral Poetry............................................. 193
8 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Marko Dragić
Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije.................................195
The mythical world of Zagora in the context of European mythology.................... 227
Luka Šešo
Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja. Zašto još uvijek „postoje“?........229
Supernatural beings in traditional beliefs – why do they still “exist“?................. 245
Jurica Botić i Ivana Odža
Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima i tradiciji sela Opora.....247
Geographical determinism in folk beliefs and tradition of the village of Opor...... 263
Mario Katić i Jadran Kale
Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom u okolici Unešića...265
The practice of marking resting places with the deceased in the area surrounding
Unešić?................................................................................................................... 276
Višnja Milanović
Duše na kamenu
Pogrebna počivala Ogorja Gornjeg i mirila Starigrada-Paklenice...............277
Souls on stones. Funeral resting places in Ogorje Gornje and mirila in Starigrad -
Paklenica................................................................................................................. 292
Jadranka Garmaz
Zavičajna kulturna i duhovna baština u vjeronauku prema NOK-u ...........293
National, cultural and spiritual heritage in catechism classes according to the
national curriculum framework.............................................................................. 307
Vicko Kapitanović
Zaklinjanja, zapisi i svete moći u pučkoj religioznosti od antike do suvreme-
noga doba.....................................................................................................309
Adjuration, short script prayers and relics from Antiquity to the modern age....... 349
Kazalo Imena i pojmova..............................................................................351
Stazama vjere i mita kroz Zagoru

Kroz stoljeća neiscrpno vrelo iz kojega su gradovi Split, Trogir i Šibenik


popunjali manjak stanovništva, ponekad prepolovljenog bolestima i kugom,
Zagora je u razdobljima mirnoga života donekle i opskrbljivala gradsko sta-
novništvo naročito mliječnim proizvodima, mesom, pa i odjećom. Pridonosi-
la je razvoju gradova, ljepoti hramova i gradskih palača u kojima su stolovali
svjetovni i crkveni predstojnici. U nemirnim vremenima u trenu je gradovi-
ma mogla postati prijetnja ili obrana ovisno o društvenim prilikama. Njezino
stanovništvo, često iscrpljivano nedostatkom plodna tla, sušom, nerodicom
i porezima, živjelo je uglavnom oslonjeno na vlastitu proizvodnju, odjeću i
živež kojima su jedva mogli pokriti vlastite potrebe.
Kao što pokazuju arheološki spomenici, Zagora je u religioznom pogledu
bila u rimsko doba Silvanu i rimskim božanstvima pobožan kraj u kojemu se
ubrzo udomaćilo kršćanstvo. Prihvaćajući kršćanstvo čini se da Hrvati pri-
hvaćaju i franački ustroj Crkve u kojem se biskupi oslanjaju na vladara i uz
njegovu potporu vode Crkvu. Može se pretpostaviti da je s Francima german-
ski sustav privatnih crkava došao i u Hrvatsku, pa otuda po starohrvatskim
crkvicama i natpisi župana ili velikaša koji su po svoj prilici dali izgraditi
te crkve i u njima imali pravo postavljati i svećenike. Nadomak bizantskih
gradova, Zagora je misionarska zemlja, vjerojatno slabo naseljena, pretežno
stočarskim stanovništvom, a otkrivene crkvice su malih dimenzija, toliko da
je u njih jedva mogla stati šira obitelj pretpostavljenih vlasnika. Koliko se
puta godišnje slavila misa u tim crkvicama, vjerojatno se neće nikada saznati.
Samostan što ga osnivaju Nelipići pod Sinjem, čiji temelji nisu pronađeni, i
onaj u Vrhrici (Vrlici) nisu mogli mnogo poboljšati vjersko neznanje puka ni
u Cetinskoj krajini a nekamoli po Zagori. U Cetini su još u XIV. soljeću ži-
vjeli kršćani koji su držali suložnice (in patria tamen Cetina appellata, vicina
Bosnae, in qua christiani concubinas retinent), a da stanje ni u ostalom kr-
šćanskom životu nije bilo idealno, pokazuje papinsko dopuštenje franjevcima
da među ostalim mogu u Vrlici i Cetini sve do Klisa (in Vertricha [Verhrika]
et Citina atque Cliscia et omnibus villis) u svim selima odrješivati od slučaje-
va rezerviranih biskupu. Iako je ta povlastica vjerojatno isposlovana na papi
pogrešno predstavljenim podacima da je područje iza Klisa više dana hoda
daleko od biskupske rezidencije, moguća je činjenica da je biskup rijetko ili
nikada prelazio kliški prijevoj. Na tu pretpostavku upućuje i činjenica da je
1440. u Radošiću, župi trogirske biskupije, krizmu obavljao srebreničko-vi-
10 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
sočki biskup fra Toma Matić (Matin?) za kojega je još učeni Farlati, na teme-
lju dokumenata trogirske biskupske kurije, mislio da je pravoslavni episkop.
Ni u vrijeme osmanlijske okupacije religiozno stanje nije se moglo poboljšati.
Na području od Kozjaka do Potravlja, Petrova Polja i granica šibenskog ko-
tara bile su samo dvije župe, Zmina i Zagorje koje su posluživali visovački
franjevci, dok su župu Cetina posluživali makarski franjevci. Uspostava novih
župa i izgradnja suhozidnih crkvica, velikim dijelom prekrivenih ševarom, u
kojima su još uvijek bile rijetke klupe, a o ostalom namještaju da se i ne govo-
ri, počinje tek nakon oslobođenja od osmanlijske vlasti. Umrli se na groblja, u
nekim župama kao npr. u Brštanovu, nose na motkama. Današnje župne crkve
po Zagori izgrađene su ponajviše za austrijske vladavine iz bogoštovnog fon-
da i doprinosima vjernika.
O školskom obrazovanju Zagorani su mogli samo sanjati. Tek je odla-
zak bogatijih obitelji u gradove ili stupanje u samostan i u svećeničke redove
omogućavalo nadarenijoj djeci više školovanje. O školskoj spremi još 1892.
jezgrovito govore stihovi fra Jake Bartulovića Analfabetičkoj djeci u Bršta-
novu:
O da znadeš naš hrvatski kraju, Gola bosa bez oca i majke
Kakvi jadi sad Zagoru taru, zadaviše globe svakojake
Jer bo nema škole ni nauka, Raznesoše dvore podvornice
Što bi ovog izučilo puka. Ostadoše sinje kukavice,
Nego krši i stina litica Kako cvile i uzdišu ljuto,
U njoj plaču siromaška dica. Da bi srce otrgnuli kruto.

U takvim prilikama koje su, kad bolje - kad gore, potrajale od Rimljana,
ako ne još i ranije, do XX. stoljeća, sva narodna mudrost skupljala se uz
ognjište, na vjerskim druženjima, u svečanim i tužnim zgodama kao što su
vjenčanja i pokopi, na sajmovima i zajedničkim sijelima, jer ne smije se zabo-
raviti, drva za ogrjev trebalo je štedjeti pa su sijela bila višestruko korisna. Na
njima su se čule svakovrsne priče, dosjetke i pitalice, ali su se štedjela i drva.
Zagora je, zbog te svojevrsne omeđenosti, područje na kojem su kulturne
i znanstvene ustanove imale malen ili gotovo nikakav utjecaj, a i religiozne
ustanove nedovoljan, pa su se zbog toga održala izvorna pučka shvaćanja i
način života. Nematerijalna baština Zagore, danas gotovo na izdisaju, sačuva-
na u ponekom starijem pisanom dokumentu te u običajima i životu žitelja sve
više pada u zaborav i za njezino proučavanje gotovo je potrebna neka vrsta
„arheoloških” iskapanja nematerijalnih spomenika zadržanih u svijesti rijetkih
žitelja. U tim istraživanjima očituje se i religiozna misao koja se razvijala
kroz stoljeća što pokazuju i radovi u ovom zborniku. Da bi se ti radovi bolje
shvatili, potrebno je imati na umu i navedene životne prilike.
Stazama vjere i mita kroz Zagoru 11

Čovjek se oduvijek u životu susretao s nepoznatim, zagonetnim i nera-


zjašnjivim pojavama. Želio ih je dokučiti, razjasniti i svesti u razumljiv i lo-
gičan sustav i prema njemu uskladiti vlastito djelovanje. Jedan od sustava u
rimskoj Dalmaciji čini se da je bio Silvanov religijski sustav, a mnoštvo Sil-
vanovih spomenika sačuvanih upravo na prostoru Zagore potkrjepljuje tezu
koju pomnom analizom sistematizira akademik Cambi, utvrđujući kako je
Silvanov sustav „izvoran prvenstveno na delmatskom teritoriju”. Dvosmjeran
proces prožimanja religija, o kojem govori Cambi, između Silvanova susta-
va i rimske religije, neodoljivo potiče i na pomišljanje na proces prožima-
nja Silvanova sustava i slavenske mitologije, Silvanovih pratilica, razigranih
šumskih i izvorskih nimfa i dobrohotnih slavenskih vila, na usporedbu kola
nimfa na rimskim spomenicima i razigranih kolarica, simbola (rajske?) sreće
na stećcima.
Prožimanje rimske i egipatske religije odavno je poznato u Dalmaciji, ono
se odražava i u neobjavljenim kultnim spomenicima iz Ridera (Danilo), o
čemu raspravljaju arheolozi Brajković i Rendić Miočević. Spomenici egipat-
skih božanstava nisu rijetki u Dalmaciji, što je razumljivo, jer su Rimljani
prihvaćali sve religije koje su mogli svesti u svoj religijski sustav. Religija je
bila važna i u vojnom ustrojstvu pa su konsularni beneficijari u vojnom logoru
Magnum (Balina glavica) prema istraživanju Ive Glavaša postavili čak sedam
zavjetnih žrtvenika.
Kršćanstvo je u Dalmaciji od IV. st. do seobe naroda potvrđeno velikim
brojem otkopanih temelja bogoštovnih zgrada i mnoštvom slučajnih nalaza.
Određenu potvrdu proširenosti kršćanstva pružaju i brojni nalazi svjetiljaka s
kršćanskim simbolima. O sačuvanim svjetiljkama s područja Zagore u split-
skom arheološkom muzeju, raspravlja Vinka Bubić. Dio svjetiljaka raspršen
je i po drugim zbirkama i muzejima, a na kristogram na njima, kao zapis
i spasonosni znak, upozorava i Vicko Kapitanović. Problematičnije su veze
kršćanstva u Dalmaciji s egipatskim kršćanstvom. Premda se na temelju ra-
zličitih dokaza može opravdano zaključivati kako su te veze postojale, neki
znanstvenici s razlogom upozoravaju da su možda neki arheološki spomenici
stigli k nama i u kasnijem razdoblju. Kapitanović pokušava potkrijepiti doka-
ze o povezanosti egipatskog i dalmatinskog kršćanstva na temelju arheolozi-
ma dobro poznate trogirske olovne pločice sa zaklinjanjima protiv nevremena
(Defixiones Tragurienses) upozoravajući na mogućnost da je vokativ riječi
Tartaruce vlastito ime egipatskoga božanstva Tartaruhosa.
Čini se kako Slaveni i Avari pri dolasku na današnje hrvatsko tlo nisu ima-
li puno muke s kršćanstvom jer su ga, prema Jeronimovu svjedočanstvu, pret-
hodno gotovo uništili različiti poganski narodi koji su prošli tim područjem.
Poprilično očišćen prostor od kršćanskih sljedbenika i preostalih poganskih
12 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

vjerovanja trebalo je posvetiti i učiniti ugodnim za život. O tom prvom činu


sakralnog zaposjedanja teritorija raspravljaju, pokušavajući otkriti tragove
“svetoga trokuta” u Biskupiji kod Knina te Goriša, Konjevrata i Pokrovnika,
Juraj i Vitomir Belaj. Ta važna tema o zaposjedanju područja na kojem živimo
još i danas i njegovu posvećenju slavenskim božanstvima, vjerojatno će iza-
zvati dalja istraživanja koja bi potvrdila ili opovrgnula znanstvene postavke
spomenute dvojice znanstvenika.
Koliko su se uporno neka ranija shvaćanja opirala kršćanskom religij-
skom sustavu pokazuje rasprava Željka Deme o polaganju novčića uz tjele-
sa pokojnika, za koje se može pretpostaviti da su stavljeni u svojstvu obola,
iako su smisao prepolovljivanja „znali (...) točno samo oni koji su novac pre-
polovljivali i stavljali ga u grob zajedno s pokojnicima”. Šteta da nedostaju
brojnije temeljite analize pogrebnih običaja o pokapanju, kakva je ova što
ju je proveo Demo, jer bi one mogle bolje pojasniti njihov smisao. U sva-
kom slučaju neobičan nalaz prstena, izvan prsta pokojnika, lako je shvatljiv
iz slučaja o kojem sam čuo u djetinjstvu, gdje je prsten kao vrijedan predmet
obitelj smatrala štetnim zakopati s pokojnikom pa je član obitelji pri poko-
pu tajno ubacio prsten u grob. Kako je Demo istaknuo da bi novčić mogao
označavati i polovicu života, bilo bi važno u ovakvim budućim istraživanjima
pokušati sastaviti obje polovice. To bi možda moglo dovesti do zaključka o
odnosima pokojnika, npr. o bračnim drugovima, gdje bi novčić kao pogrebni
polog imao simboličku i kulturološku a ne religioznu ulogu. Preoblikovanje
vjerovanja i njihovo prilagođavanje kulturnom razvoju društvene sredine u
kojoj preživljavaju stoljećima otkriva i Lidija Bajuk u dobro poznatoj pučkoj
poeziji o Lijepoj Mari.
Ljubav pomiješana s nostalgijom za rodnim krajem – izražena davno od
jednog bliskog mu zemljaka, humanista Antuna Vrančića, koji je živeći da-
leko od rodnoga kraja pozavidio Trogiraninu Trankvilu Andreisu što ne da
Dalmaciju za čitav svijet – navela je berlinskog profesora Nediljka Budišu
na odgonetavanje jezičnih i religijskih starina njegova rodnoga mjesta Ne-
vesta i susjedne Cere. Ne zaustavljajući se na već dostignutim povijesnim
saznanjima, utemeljenima na škrtim podacima, autor koristi kao povijesno
vrelo toponimiju i jedan na prvi pogled nečitljiv natpis s počivala (bilig) koji
ga odvlači u vratolomne hipoteze otkrivanja gotskih i slavenskih religijskih
tragova. Upozorivši s pravom na toponimiju kao važno povijesno vrelo, tek
će buduća istraživanja potvrditi ili odbaciti neke njegove pretpostavke.
Mitski svijet u Zagori već stoljećima živi uz rub kršćanstva, čak i bez ve-
ćih sukoba; Zagora nije imala teološki obrazovane ljude koji bi raspravljajući
o dogmama odvlačili ljude u krivovjerje. Tek su ponekad izbijali religiozni
slučajevi kada se posumnjalo na ugovor nekih osoba sa zloduhom (vještice).
Stazama vjere i mita kroz Zagoru 13
Tom već iz mnogih vrela poprilično poznatom mitskom svijetu Zagore, Mar-
ko Dragić dodaje vrijedan prilog, na temelju sakupljenih pričanja svojih stu-
denata sa splitskoga Filozofskog fakulteta, koja znalački povezuje u sustav. A
da je taj mitski svijet imao i svoje geografske uvjetovanosti, pokazuje analiza
Jurice Botića i Ivane Odža o pučkim vjerovanjima i tradiciji u Oporu. Zašto ta
mitska bića još postoje u svijesti starijeg stanovništva, stariji pisci, svjetovni
i crkveni, za to su redovito nalazili razlog u nedovoljnoj pouci naroda. Urban
Krizomali upozorio je već prije sedamdesetak godina na temelju arhivskih
vrela kako su priče o vukodlacima širene i namjerno među stanovništvom da
bi se plašljive osobe zastrašile i da bi “pripovjedači” noću mogli slobodnije
raditi mutne poslove, naročito krasti. Istraživanja Luke Šeše potvrđuju nave-
dene razloge dodajući im stjecanje materijalne dobiti, izbjegavanje kazna i
stjecanje boljeg položaja unutar zajednice.
Kršćanski pisci i dušobrižnici više puta spominju praznovjerja povezana
i uz obrede pokapanja. Treba pripomenuti da se u Katoličkoj Crkvi strogo
pazilo da neki vjernik ne umre bez sakramenata, pa su to biskupi, prilikom vi-
zitacija, pomno provjeravali i u Zagori. No, u Zagori sve do novijeg vremena
svećenik je rijetko pratio mrtvo tijelo do groba, jer su kuće po selima često
bile veoma udaljene od mjesta ukopa i župne kuće. A kako osobe u novije
vrijeme ponajviše umiru u bolnicama, mrtvo se tijelo ne prati od kuće pokoj-
nika do groba, pa su mnogi od tih seoskih obrednih običaja netragom nestali.
Vrijedni su zbog toga prilozi Ivana Katića i Jadrana Kale koji dokumentiraju
pogrebne obrede i počivala u okolici Unešića (Sedramić, Žitnić, Gornje Pla-
njane, Gornje Vinovo i Nevest) te Višnje Milanović koja uspoređuje pogrebne
običaje u Paklenici i Gornjem Ogorju i njihovo religiozno značenje. Čitajući
njihove radove može se zapaziti da su mirila, počivala ili bilizi nastali na istoj
kršćanskoj matrici uz koju su stoljećima opstajala i pučka shvaćanja. Dapače,
već i sam naziv mirila u Paklenici očito pokazuje povezanost sa staroslaven-
skim i kršćanskim pojmom mirь, tj. pokoj (εἰρήνη, pax), kao što i mirine
redovito označavaju groblja, i tek je u pučkom domišljanju, kada se pojam
mirь (pokoj) već zaboravio, mogao prijeći u shvaćanje mjerenja pokojnika i
stopiti se s pučkim vjerovanjima. Ne smije se smetnuti s uma da je Starigrad
izrazito područje staroslavenske službe Božje. Vjerojatno slično treba reći i za
počivala, koja su ne samo praktična počivala za nositelje pokojnika već i mje-
sto molitve na kojemu se pokojniku izražava želja da počiva spokojno u miru.
Rascvjetanim križevima označeno je Kristovo nebesko pobjedničko slavlje
kojemu se pridružuje i pokojnik, a isti smisao čini se imaju i cvjetne „šare”
naročito one s laticama na mirilima u Paklenici, toliko sličnim cvijetnome kri-
žu Sisinova zapisa koji vjerojatno potječe sa zadarskog područja I okretanje
mrtvaca moglo je proisteći iz znaka križa. Kako znak križa s nosilima nije bilo
jednostavno izvesti, sve je zapravo sličilo okretanju kojemu je trebalo dati
14 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

neki smisao. U svakom slučaju počivala po Zagori, izložena uništavanju iz-


gradnjom prometnica i drugim nepogodama, zahtijevaju hitan nastavak istra-
živanja. A cilj istraživanja tematike kojoj je Zbornik posvećen trebao bi biti
očuvanje, razvijanje i prilagođavanje baštinjenih vrijednosti vremenu koje
dolazi. Tom cilju trebalo je voditi prema zamisli priređivača skupa i pretpo-
sljednje predavanje o zavičajnoj, kulturnoj i duhovnoj baštini u vjeronauku
Jadranke Garmaz. Istina, čovjek se već po svojoj naravi prilagođava okolini i
načinu života, što se u religioznom pogledu zorno može pratiti u posljednjem
članku ovoga zbornika o zaklinjanjima, zapisima i relikvijama.
Promatrajući Zagoru i njezin krajolik satkan od kamenjara, (h)umaca i
draga, dubrava, pašnjaka, škrapa i vrtača, brda i hridi koje u Zagori zovu gre-
dama, uz rijetke bunare i lokve i još rjeđa škrta vrela pitke vode na kapaljku,
gdje je stanovništvo morila suša, žeđa i glad te je preživljavanje više puta
moglo očekivati jedino s neba, može se lakše shvatiti čovjeka koji je živio
na tom prostoru. U tom okruženju lakše se može shvatiti kako je nekadašnji
i današnji Zagoranin doživljavao strahopoštovanje i bliskost s nevidljivim
Bogom, po svojem dubokom uvjerenju održavateljem života, pa čak i onda
kada ga je u davnini predstavljao u vidljivom liku.
Upoznavanje religioznosti nekoga društva vodi potpunijem poznavanju
toga istog društva. Religiozne spoznaje pomažu boljem shvaćanju okoline.
Pomažu shvatiti kako je čovječanstvo i misaono odrastalo; kako se duhovno
i kulturno razvijalo; koje je i kakve prepreke proživjelo kroz stoljeća; što
nosimo kao duhovni usud, baštinu, teret ili olakšanje. Omalovažavanje i za-
nemarivanje tih spoznaja vodi duhovnom sakaćenju društva i otežava razumu
prirodan razvoj misli, što ponekad vodi i političkim suprotstavljanjima. Ovaj
zbornik radova – plod znanstvenih istraživanja zanesenjaka koji su u nj utkali
ljubav trud i vrijeme – pokazuje kako su vjera i vjerovanja od starine pratili
misaoni, kulturni, pa i gospodarski razvoj društva..
Vicko Kapitanović
Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji

Akademik Nenad Cambi UDK: 299.18 : 292.21(497.5-3 Dalmacija)


Profesor emeritus. Sveučilišta u Zadru Izvorni znanstveni rad
Primljeno, 11. lipnja 2013

Teza ovoga rada je da su Silvan i Dijana glavna božanstva autohto-


ne religije koja se razvila na središnjem dalmatinskom prostoru u pre-
drimskom razdoblju. Sastavne dijelove te religije tvore također nimfe
(Fontanae odnosno Silvestrae, tj vodene, odnosno šumske). Ikonografija
se Silvana razvila u Saloni i otuda se proširila na druge dijelove rimske
Dalmacije. U formiranju ikonografije ulogu je morao odigrati i lik grčkog
Pana koji je Silvanu samo sličan, ali ne i identičan. Isto tako italski Silvan
kako u religijskom sustavu, tako i ikonografskom obliku nema nikakve
veze s onima u Dalmaciji. Posebno je važan natpis iz Klapavice blizu
Klisa koji u rimski religijski sustav (Jupiter) uvodi i dva Silvana s dvije
različite skupine nimfa. Dva Silvana s dvije skupine nimfa javljaju se na
reljefu iz Careva Polja kod Jajca u Bosni i Hercegovini, što je potvrda kla-
pavičkog natpisa. Pojavu Silvanove religiju izvan središnjedalmatinskog
dijela Ilirika treba tumačiti kao utjecaj toga područja.
Ključne riječi: religija, Silvan, Dijana, nimfe, Dalmacija

U ovom radu bit će riječi samo o jednom veoma važnom, ako ne i najvaž-
nijem vidu u kompleksnom procesu romanizacije rimske Dalmacije, a to je re-
ligijski koji se očituje raznim prežitcima u prvom redu likovnog i epigrafičkog
karaktera. Nema nikakve dvojbe da su pokoreni narodi i prije Rimljana bili na
visokom stupnju svoga religijskog razvitka, ali bez ideosinkrazijskih procesa
teško bi se moglo zamisliti priključivanje indigenih naroda u tokove života i
prihvaćanje svega onoga što se smatralo rimskom civilizacijom i kulturom.
Rimski napori bili su svjesno ili nesvjesno usmjereni u tome pravcu, ali, na-
ravno, utjecaji su se razmjerno sporo širili iz jednostavnog razloga što lokalni
homo religiosus nije lako napuštao svoj sustav i odgovarajuće kultove dok
prilike nisu sazrele. Rimljani su možda i nesvjesno shvaćali da mnoge religije
imaju zajedničko ishodište i da u mnogim aspektima religije čak i složeni
sustavi imaju sličnosti koje se mogu svesti na zajedničku prihvatljivu razinu
s koje je bilo moguće dovesti do njihova međusobnog povezivanja. Rimska
religija nije bila jedinstvena i jednom zavazda zadana pa je lako prihvaćala
druge koje su se razvijale u novom ozračju i sukladno tomu približavale se
16 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

složenim rimskim sustavima, a time se i udaljavale od vlastitog izvora. Iako


ne znamo je li proces religijskog prevođenja provincija bio centralno ili lokal-
no usmjeravan ili se pak stihijno razvijao, ali očito je da se provodio. Rimski
povjesničar Tacit u jednom germanskom slučaju upotrijebio je sintagnu inter-
pretatio Romana,1 koja se i kod nas veoma često upotrebljavala u znanstvenoj
literaturi.2 To bi zapravo značilo da se pojedino božanstvo ili pak vjerski su-
stav poistovjećivao sa sličnim rimskim što je dovodilo do izjednačavanja. Kao
i kod drugih autohtonih naroda i u Iliriku se ponekad očuvalo samo drevno
ime (na pr. Anzotica ili Bindus), ponekad staro i novo (rimsko i indigeno) isto-
dobno (Venus Anzotica, Bindus Neptunus), ali najčešće samo rimsko (Venus,
1  Tacit: De Origine et situ Germanorum, 43. Tacitov navod glasi: Apud Naharvalos antiquae
religionis locus ostenditur. Praesidet sacerdos muliebri ornatu: sed deos, interpretatione
Romana, Castorem Pollucemque memorant: ea vis numini; nomen Alcis. Nulla simulacra,
nullum peregrinae superstitionis vestigium: ut fratres tamen, ut juvenes, venerantur. U
hrvatskom prijevodu: „Naharvali su imali sveto mjesto svoje stare religije gdje je svećenik
u ženskim haljinama na rimski način (interpretatio romana) obavljao bogoštovlje Kastora
i Poluksa kojima je bila ista bit (numen) dvojca tamo poznatog kao Alcid (Alcis). Nije bilo
tragova stranih prikaza i predrasuda, štovani su kao braća i kao mladići“. Usp. G. Wissowa,
Interpretatio Romana, Archiv für Religionswissenschaft XIX, Leipzig-Berlin 1918, 1-49.
Wissowa objašnjava kako je postojalo uvjerenje da se strana božanstva samo imenom razlikuju
od rimskih, ali da su u bitnome jednaka ili veoma srodna. Rimljani su, stoga, posvuda u stranim
zemljama primijenili interpretatio romana, a to znači da je Tacit više-manje opravdano
prepoznao neke sličnosti službe božje ili biti (numina) stranih božanstava. Rimljani su im dali
svoja imena koja su provincijalci na isti način posvojili i s njima se priključili višoj rimskoj
kulturi, ili su domaće ime božanstva očuvali kao pridjevak ili je on pak nestajao. To, međutim,
ne čini nikakvu bitnu razliku. Ako se na primjer jedan bog u Britaniji pojavljuje čas kao deus
Cocidius, čas kao deus Mars Cocidius i konačno samo kao Mars, radi se ipak o istom
božanstvu koje se pojavljuje u tri stupnja romanizacije. O pitanju interpretatio romana usp. S.
Ferri, Luci e l’ ombre sulla „interpretatio romana“, Convegno internazionale Renania Romana,
Atti dei convegni Lincei 23, Roma, 14 – 16 aprile 1975, Roma 1976, 125-133. Ferrijev je pristup
ponešto različit (upućuje na zajedničke indoeuropske temelje). C. Ando, Interpretatio Romana,
Classical Philology, 100, br. 1, 2005, 41-51 interpretira Tacitov navod približno u
Wissowinu smislu.
2 D. Rendić-Miočević, Problemi romanizacije Ilira s osobitim obzirom na kultove i
onomastiku, „Iliri i antički svijet“, Ilirološke studije. Povijest – arheologija – umjetnost
– numizmatika - onomastika, Split 1989, 432.; D. Rendić-Miočević, Silvan i njegova kultna
zajednica, Ikonografska studija o spomenicima s teritorija Delmata, „Iliri i antički svijet“, 461-
465.; A. Rendić-Miočević - M. Šegvić, Religions and Cults in South Pannonian Regions, u
„Religions and Cults in Pannonia“, Exhibition at Székesfehérvàr, Csók István Gallery 15 May –
30 September 1996, Székesfehérvàr 1998, 7-11; A. Rendić-Miočević, Les traditions autochtones
dans les représentations figurées sur le territoire des Dalmates illyriens, Romanisation und
Resistenz in Plastik, Architektur und Inschriften der Provinzen des Imperium Romanum. Neue
Funde und Forschungen, Akten des VII. Internationalen Colloquiums über Probleme des
Provinzialrömischen Kunstschaffens Köln 2. bis 6. Mai 2001, Mainz 2003, 408-419. Tim i
sličnim pitanjima pozabavili su se i mnogi drugi autori.
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 17

odnosno Neptunus),3 jer je vrijeme trajanja potonjega bilo najduže. Procjenju-


jući stupanj romanizacije, nalazimo se u neprovidnom prostoru jer ostajemo
uskraćeni za odgovor krije li se i u kojoj mjeri pod rimskim imenom još barem
tračak lokalnog božanstva. Taj se proces, doduše, može naslutiti, ali kako je
do njega dolazilo i kako se odvijao na praktičnoj razini, samo nam je nagađati.
Već je naglašeno da je proces rimske interpretacije već davno zapažen u mno-
gim provincijama pa tako i u Dalmaciji.4 Međutim, široka je lepeza raznih
provincijskih božanstava koja su bila obuhvaćena procesom romanizacije po
čitavom rimskom svijetu. Rimska imena bogova su nekad više, a nekad manje
pokrivala indigeni vjerski sadržaj, ali nedvojbeno je da je malo-pomalo autoh-
tona komponenta bivala slabija da bi konačno usahla. Time je romanizacijski
cilj bio ostvaren bez obzira na to je li autohtoni kult još skriveno živio, na pri-
mjer u predodžbi bitka božanstava (numen), odnosno odvijanju samog kulta
na praktičnoj razini (što je barem prema Tacitovu navodu izgleda bitno). Me-
đutim, obično je rimski, dakle novi sadržaj, nakon prevladavanja živio svojim
autonomnim životom koji su prihvatili ne samo širi slojevi lokalnog društva
nego i oni koji s izvorom nisu imali nikakve veze, a to znači i došljaci bez
obzira na to jesu li bili posve romanizirani ili ne. Za uspješnu romanizaciju ne-
ophodan je bio i obrnuti proces, tj. interpretatio illyrica rimskih sustava kao i
u nekim drugim krajevima rimskog svijeta, koja je neophodna u međusobnom
identifikacijskom procesu.5 Samo obostrana želja mogla je dati dobre učinke.
Posebna pažnja u ovom radu bit će posvećena kultu Silvana i njegove
zajednice koja je osobito bila razvijena na području Delmata, ali se s toga
područja za koje se smije, s obzirom na spomeničku statistiku, pretpostaviti
da se štovanje proširilo i na neke druge indigene zajednice Ilirika, ali nikad u
tolikoj mjeri da bi zasjenilo već postojeća bilo lokalna, bilo rimska božanstva.
Hrvatski lingvisti, povjesničari i arheolozi bili su uvjerenja da se u Silvanovu
religioznom liku krije autohtono božanstvo nepoznatog imena. Za to je bilo
mnogo razloga, a posebno tome u prilog govorila bi ikonografija koja nema
veze s italskim Silvanom. Znatna se pažnja poklanjala ikonografskoj analizi
tipološke naravi, temelj je davno postavio R. von Schneider, a razradio D.
Rendić-Miočević. Još nisu otkriveni novi spomenici koji bi zahtijevali novu

3  Nema dvojbe da su ilirska božanstva slijedila istu matricu razvoja kao što navodi G.
Wissowa.
4  Plinije, N.h. XXXIV, 45; Tertulijan, Apologeticus Adversus Gentes pro Christianis, 9.
(za Merkura u Galiji); Eumen, Panegyrici latini VI, 21, 7, 22, 1 (za Apolona u Galiji), 22, 10
(za Minervu u Galiji). Za Ceres Africana usp. Tertulijan, Ad uxorem, I 6; Tertulijan, De
exhortationem castitatis, 13; Tertulijan, De pallio, 4; Tertulijan, De testimonio animae
2; Passio SS. Perpetuae et Felicitatis, 18, 4 (za Saturna i Ceres u Africi) itd.
5  Usp. J. Ferguson, The Religions of the Roman Empire, London 1974, 214-220. Taj proces
u Galiji Ferguson naziva interpretatio Celtica.
18 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

kategorizaciju.6 Tako smijemo govoriti o nekoliko oblika pojavnosti: 1. Silvan


sam (sl. 1), 2. Silvan i nimfe (različitog karaktera: Fontanae, Silvanae, Silve-
strae, Salutares itd.), 3. Silvan s Dijanom (sl. 3), 4. Silvan i Dijana s nimfama,
5. Silvan s rimskim božanstvima, 6. Silvan i Dijana s rimskim božanstvima.
Izvornom delmatskom panteonu, tj. Silvanu s nimfama pridružila se i Dijana,
bez obzira na to je li to izvorni božanski par ili je ta božica utjecaj južne Dal-
macije (čemu sam skloniji), gdje je, čini se, bila prevladavajuće božanstvo. Ta
se mogućnost pokazuje tako što je ikonografski i epigrafički Dijana zabilje-
žena na novcima ilirskog vladara Ballaiosa (revers) u posebnoj ikonografskoj
varijanti s bakljom u jednoj ruci još u II. st. prije Kr.7 Veoma slična varijanta
poznata je i u klasičnom rimskom kiparstvu kao Diana Lucifera s golemom
lunulom na leđima (Aequum).8 Spomenici Dijane tipološki se mogu razvrstati
po sličnoj shemi kao i Silvana: 1. Dijana sama (sl. 2), 2. Dijana i Silvan (sl. 3),
3. Dijana, Silvan i nimfe, 4. Dijana, Silvan i neka rimska božanstva. Među-
tim za razliku od Silvana važno je naglasiti što se Dijana sama (bez Silvana),
barem koliko je to dosada poznato, nikad ne javlja u društvu nimfa. Ovakvo
ikonografsko stanje nije slučajnost, nego je posljedica religijskog sustava ko-
jemu se barem malo mogu odškrinuti vrata na temelju očuvane građe, na što
će biti posebno usredotočena pažnja u kasnijem izlaganju. Zanimljivo je da
je Silvan na delmatskom području u najvećem broju slučajeva ikonografski
dosta konzistentan. Ipak već su davno uočene i neke lako prepoznatljive ra-
zlike u kosi (kratka ili duga kosa, brada ili bez brade), odnosno životinjski
elementi (kozji rogovi i noge) ili normalne ljudske karakteristike te različiti
atributi (jarac, pas, pedum, siringa, grozd, maslina i dr.). Antropomorfni oblik
zabilježen je samo u dubljoj unutrašnjosti delmatskog područja, ali ni tu ne
često,9 dok je antropo-teriomorfni oblik prevladavao na obalnom ili bližem
zagorskom pojasu.10 Različitost atributa upućuje i na proširenje Silvanovih
božanskih kompetencija.
Za tumačenje biti (numen) ikonografskih skupina Silvana i nimfa poseb-
no je važan jedan natpis iz Klapavice u Arheološkom muzeju Split (inv. br. A
3928) koji glasi

6  R. von Schneider, Über bildlichen Denkmäler Dalmatiens u Bericht über eine Reise in
Dalmatien, (Archäologisch-epigraphisches Mittheilungen aus Österreich-Ungarn IX), 1885.
37-46; D. Rendić-Miočević 1989, 464-506.
7  J. Brunšmid, Inschriften und Münzen der griechischen Städte Dalmatiens, Wien 1898, tab.
VI, 100, 104, 111, 117b, 121, 129 itd.
8  M. Abramić, Antike Kopien griechischer Skulpturen in Dalmatien, u Beiträge zur älteren
europäischen Kulturgeschichte. Festschrift für Rudolf Egger, I, Klagenfurt 1952, 312, tab. IV a,
b.; N. Cambi 2005, 156, sl. 232.
9  D. Rendić-Miočević 1989, 469.
10 D. Rendić-Miočević 1989, 467.
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 19

Ex i]mperio Domini Iovis


Op]timi Maximi ivssit sibi aedem
fier]i cvm svo Consentio Deor(um) Dearv[m que
S]ilvestrium Nymphis Fontanis cvm [Sil]vano
Nymphis Silvestrium cvm Silvano Fe[
sc]enia Astice cvm svo pare conivge T(ito)
......] Favsto VI et Avg(ustali) a solo restituit.(sl. 4):11
Natpis je zanatski kvalitetno isklesan. Većim je slovima naglašen prvi re-
dak, u drugom su slova nešto manja, a u ostalima su gotovo jednaka. Velik je
broj povezanih slova (ligatura), ponekad čak i tri. Prijevod natpisa bi približno
bio: Po zapovjedi gospodina najboljeg i najvišeg Jupitera dala je Fescenia
Astice s mužem Faustom sevirom i augustalom12 iz temelja obnoviti hram
Jupiteru s njegovom božanskom šumskom zajednicom: Silvanom sa šumskim
Nimfama i vodenim Nimfama sa Silvanom. Iz natpisa se smije iščitati da je
Jupiter imao i svoju šumsku zajednicu koju su tvorili jedan Silvan s vodenim
nimfama i drugi Silvan sa šumskim nimfama. Vodene nimfe su dakle imale
svoga vođu jednog Silvana, a šumske nimfe drugog Silvana kao svoga vođu.
Jedna i druga skupina tvorile su zajednicu šumskih božanstava koja je spadala
u Jupiterov božanski sklad (Consentio deorum dearumque). Čini se da je ovo
veoma instruktivan primjer kako se Silvan i njegova zajednica nimfa uklju-
čuje u rimsku religiju, u Jupiterov božanski krug. Naime, Jupiter je na čelu,
osim svojih bogova i božica, i skupini koju obrazuju jedan Silvan s vodenim
i drugi Silvan sa šumskim nimfama. Silvan s vodenim i Silvan sa šumskim
nimfama poznat je na čitavom nizu reljefa, osobito s područja dalmatinskog
priobalja, ali se pouzdano, osim u jednom jedinom slučaju, te dvije skupine
nikad ne javljaju združene na istom reljefu. Te se nimfe najčešće javljaju kao
skupina (njih tri na broju), a ikonografija im jasno određuje njihov božanski
karakter. Šumske nimfe imaju u rukama stabalce ili pak list kao određujuće
atribute (sl. 5). S druge strane školjke, trske ili pak neki drugi vodeni element
(kao na primjer na jednom neobjavljenom primjerku prikaz vodozemca uz

11  Natpis je nađen pri uklanjanju kamene gomile koja je pokrivala starokršćansku crkvicu
u Klapavici kod Klisa. F. Bulić, Sterro di una Chiesa antica cristiana del VI sec. nella località
detta Crikvine a Klapavica nel commune censuario di Klis (Clissa), Bd, XXX 1907, 118; ILJug
2003; G. Alföldi, Die Personennamen der römischen Provinz Dalmatien, Heidelberg 1969,
118, 159; D. Rendić-Miočević 1989, 480; M. Šašel Kos, Private Munificence in Salonae under
the Principate, VAHD, 86, 1993, 204, br. 2 te 207; M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, Šibenik
2007, 205-206.
12  L. Ross Taylor, Augustales, Seviri Augustales, and Seviri: A Chronologal Study,
Transactions and Proceedings of The American Philological Association 45, 1914, 239.
Autorica upućuje na to da se upravo formulacija sevir et aug(ustalis) odnosi na libertinsko
podrijetlo nositelja časti.
20 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

trsku) određuju Nimfae Fontanae (sl. 6,7). Ikonografski i jedne i druge obično
se drže za ruke ili im se ruke križaju preko prsiju, čime su međusobno tjesnije
povezane (sl. 8), što, bez obzira na koreografijsku inačicu, nedvosmisleno
pokazuje da nimfe plešu. Da je riječ o kolu, pokazuje i to što ponekad prva, a
ponekad još i treća u nizu drže maramu kojom daju ritam (ubrzavanje, odno-
sno usporavanje). Marama je plesni rekvizit i prežitak je iz drevnih vremena u
znatno kasnijoj etnobaštini širih jugoistočno europskih prostora.
Na jednom reljefu iz okolice Klisa Silvan sjedi na hridini i svira siringu,
a nimfe plešu (prva i treća nose marame), dok se međusobno drže slobodnim
i uz tijelo pruženim rukama na Silvanovu svirku (sl. 9).13 To pokazuje da Sil-
van ima svoj krug božanstava kojem sviralom određuje pokret i ritam. Takvi
reljefi prema ikonografskim elementima nude dosta jasnu poruku. Nimfe su
očito subordinirane u toj obitelji i zadužene su za prirodni ciklus voda i šuma,
odnosno vegetacije. Siringa u ruci Silvana i kad ne svira indicija je da on svir-
kom pokreće prirodne sile na rast vegetacije i dotok voda. Silvanova je svirka
očito jednostavna i pastirska.14 Dvije skupine od po tri nimfe ne javljaju se na
prikazima zajedno nego redovito odvojeno, uvijek samo njih tri na broju: i to
jedne Fontanae (sl. 6, 7), a druge Silvanae ili Silvestres (sl. 5). Još je jedna po-
sebnost, a ta je da se nimfe, barem u Dalmaciji, nikad ne prikazuju same (bez
Silvana).15 Jedini poznati primjer na kojem se javljaju dvije skupine (dvije i tri
nimfe) zajedno i to, kako se čini, ali ne i pouzdano sigurno, s različitim atribu-
tima (trska kod lijeve, a stabalce kod desne skupine) reljef je iz Careva Polja
kod Jajca u Bosni (sl. 10).16 Svaku od skupina nimfa toga reljefa odvaja njihov
predvodnik - Silvan u svojoj panolikoj pojavnosti sa siringom i pastirskim
štapom (pedum). Oba Silvana toga reljefa su ikonografski identična (standar-
dni atributi). Ideja o postojanju dva božanska skupa je evidentno postojala u
autohtonoj pučkoj imaginaciji (dva Silvana koji kao dva brata blizanca pred-
vode svoje zasebne nimfe). Tu sasvim rijetku, ali ipak pouzdano zabilježenu
pojavu dviju skupina nimfa sa svojim standardnim atributima i odvojenim,
ali ikonografski identičnim Silvanima, likovno objašnjava spomenuti reljef iz

13 
D. Rendić-Miočević 1989, 481-482, LXXXV, 1.
14 
Zanimljivu tezu iznio je P. Selem, Quelques indices sur les relations entre les divinités
autochtones et orientales en Dalmatie romaine, u Illyrica antiqua ob honorem Duje Rendić-
Miočević. Radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke arheologije, Zagreb 6. – 8. XI.
2003, Zagreb 2005, 425-431. Selem smatra da je veza autohtonih kultova i orijentalnih religija
uspostavljena kozmičkom glazbom.
15  Religions and Cults in Pannonia, 64, br. 33; D. Maršić, Ikonografski tip Nimfa sa
školjkama, VAMZ 3. ser. XXX-XXXI 103-124, sl. 1-7. Nimfe se u Varaždinskim Toplicama
javljaju bez Silvana za razliku od ara lječilišnog karaktera božanstava (Vidasus–Thana u
Topuskom), gdje se nimfe ne spominju, iako u Topuskome također izviru ljekovite vode.
16  Paškvalin, Reljef Silvana i nimfi, GZM, n.s. XIX, 1964, 151; D. Rendić-Miočević 1989,
515-516, tab. LXXXVIII.
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 21

Careva Polja. Prema reljefu iz Careva Polja nema nikakve razlike u izgledu i
atributima Silvana i nimfa. Dva Silvana i dvije skupine nimfa su srž prirodno-
cikličke religije Silvanova ritma koji slijede nimfe. Reljef iz Careva Polja je
ikonografska potvrda klapavičkog natpisa. Silvan kao bog s pastirskim atri-
butima (pastirski štap, pas, jarac) štiti i razvija stada koja su temeljni element
gospodarskog održavanja života u krševitoj Dalmaciji. Bez vode i vegetacije
ni stada nisu održiva.
Postoji i niz prikaza Silvana i nimfa na kojima potonje nemaju uopće atri-
buta, nego su prikazane kako se drže za ruke (različiti načini zahvata) i plešu
(sl. 7 i 9). Nije moguće odrediti, stoga, kojem od zasebnih krugova pripadaju.
Međutim one bi mogle zastupati oba prirodna ciklusa, jer bi u protivnom bile
diferencirane svojim specifičnim atributima. Stoga sve spomenute ikonograf-
ske i epigrafske karakteristike upućuju na zaokruženi indigeni religijski su-
stav.17
Natpis iz Klapavice unosi u sustav Silvana i nimfa još jednu novu, svaka-
ko zabilježenu, ali još nedovoljno objašnjenu pojavu koja je zabilježila dalj-
nji stupanj diskretne romanizacije. Naime, dvokomponentni Silvanov ciklus
umetnut je pod okrilje vrhovnog rimskog božanstva Jupitera (najboljeg i naj-
većeg). Preko Jupitera postrano djeluju i ostali bogovi rimskog panteona, ali
se u natpisu ne spominju. Tako se indigeni ciklus našao pod „kontrolom“ dr-
žavne religije i romanizacija se nenametljivo provodila. Potvrda je Jupiterove
uloge u Silvanovoj religiji i veoma važan reljef iz Karakašice (blizu Ekvuma)
kod Sinja (Arheološki muzej Franjevačkog samostana u Sinju).18 Na tome re-
ljefu (sl. 11) u sredini se pojavljuju tri nimfe koje se međusobno drže za ruke.
Čini se da krajnja nimfa nadesno u desnoj ruci drži trsku što bi indiciralo da su
posrijedi vodene nimfe. Lijevo je Silvan u svojoj antropomorfno-teriomorfnoj
pojavnosti lako prepoznatljiv. Iako je površina reljefa dosta izlizana, čini se
da Silvan drži siringu. Ostali atributi su izostali zbog gustoće nanizanih figura.
Dakle riječ je o standardnoj ikonografiji i kompoziciji, ali na desnoj strani po-
javljuje se za skupinu neuobičajen ljudski lik koji je nag, nešto viši i snažniji
od drugih. U desnoj ruci drži žezlo. Njegova je kosa duga s „klasičnom“ ana-
stole. Nažalost, nije jasno što je imao u lijevoj ruci, jer je reljef dosta oštećen,

17  J. J. Wilkes, The Illyrians, Oxford and Cambridge (USA), 1996. (sec. ed.), 244-247
navodi da nema naznaka da Iliri imaju jedinstvenu kozmologiju na kojoj zasnivaju svoju
religijsku praksu, za razliku od Kelta, Tračana ili Skita. To je samo djelomično točno s
obzirom na rasparceliranost ilirskih naroda i njihovih religija, ali je očito netočno kad se tiče
srednjodalmatinskih naroda. Ovaj pak rad je pokušaj da se ukaže na to da su Delmati, a možda
i neki drugi susjedni narodi imali svoj razvijeni religijski sustav.
18  D. Rendić-Miočević 1989, tab. LXXX; N. Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split
2005, 46, sl. 53.
22 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

a potom i izlizan. Figura sasvim nadesno, dakle, nedvojbeno pripada rimskom


božanstvu, predstavljenom na klasičan način, jednom od onih koji spadaju u
stariju generaciju (Jupiter, Pluton ili Neptun). No, Jupiter bi u takvoj konfi-
guraciji jedini bio logičan. Na tome reljefu pod njegovim „pokroviteljstvom“
su Silvan i nimfe. I taj reljef pokazuje da je čitav delmatski panteon prirod-
no-kozmičko-gospodarskog karaktera stavljen pod okrilje vrhovnog rimskog
boga - Jupitera. Lokalni sustav tako se uključio u rimski panteon kao i mnoge
druge religije koje su se našle unutar goleme rimske državne zajednice. S
druge strane činjenica jednostavnog ulaska u okvire rimske državne religije
omogućila je i lakše otvaranje procesa prihvaćanja u lokalni religijski sustav
i drugih Jupiteru bliskih bogova. Na takav prošireni proces povezivanja lo-
kalne i „klasične“ religije upućuje pak i reljef iz Danila Biranj s likom Diane
Elafobole, koja ubija jelena, zatim dugokosog, bradatog i panolikog Silvana
s podignutom desnom rukom u kojoj drži neki predmet (grozd?) i sasvim de-
sno Merkura s krilatim petazom na glavi, kerikeionom i ubijenom životinjom
(ovcom?) koju drži za noge (sl. 12).19 Merkura često prate neke životinje,20
ali ovca nije rijetka (aluzija na blago kojim se trguje). Natpis glasi (teško
ga je čitati zbog izlizanosti): D(ianae) et S(ilvano) [et] M(ercurio) Avg(ustis)
S(acrum)/G(ai) Honorati ser(vus) p(osuit) l(ibens m(erito).21 Dok se Diana
smije protumačiti kao Silvanov autohtoni partner, samo ovdje u jednoj od
malo upotrebljavanih ikonografskih inačica,22 dotle Merkur potječe iz Jupite-
rova kruga koji je posve neočekivan, osim ako se ne protumači kao „Jupiterov“
uljez u lokalni panteon jedne specifične sredine gdje su se autohtoni kultovi
i prežitci delmatske antroponimije dobro očuvali. Rimskim utjecajima, bilo
namjernim bilo spontanim, bilo se teško oduprijeti, ako je uopće i bilo takve
želje. Sličnosti su bile približne, ali neodoljive s obzirom na posve novu druš-
tvenu situaciju nastalu u sve snažnijem rimskom kulturološkom okruženju.
Hibridna situacija nije se dugo održala, osim u religijskoj osobnosti Silva-
na kojem je nadjenuto rimsko, ali njegovim božanskim kompetencijama ne-
adekvatno ime. Već je davno zapažena nepodudarnost lokalnog Silvana i bo-

19  M. Abramić, Nekoliko skulptura antiknih božanstava, VAHD L, 1928.-29. 49 -54, tab.
IV, 1; D. Rendić-Miočević 1989, 494, tab. LXXXV, 2; Z. Gunjača, Reljef Silvana Messora
iz Ridera, VAHD LXX-LXXI, 1968. – 69, (Split 1977.), 177-183, sl. 1, 2; J. Medini, Prilog
poznavanju i tumačenju ikonografije božice Dijane u Iliriku, RFfZ 23 (10), 1983, 20-25, sl. 1;
G. Lipovac Vrkljan - Ž. Miletić, Reljef Dijane iz Ridera, Opuscula Arcaeologica 23-24, 1999.
– 2000, 155-164, sl. 3.
20  Usp. E. Simon 1990. 158-167, sl. 207, 213. Autorica navodi da se s Merkurom javlja cijeli
niz životinja (eine ganze Menagerie), ali ovan je najčešći.
21  M. Abramić 1928.-29, 50.
22  Nažalost dosta fragmentiran i oštećen reljef iz Danila (Katuni) vjerojatno prikazuje istu
kompoziciju, usp. G. Lipovac Vrkljan - Ž. Miletić 1999, 155-164, sl. 1, 2.
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 23

žanstva koje Rimljani štuju pod istim imenom.23 Jasno je da je indigeni Silvan
primarno šumsko-pastirsko božanstvo, dok je istoimeni rimski bog primarno
udjelitelj blagostanja poljodjelcima i među njima nema nikakve religijske i
ikonografske povezanosti.24 Po svoj prilici primarno delmatska panolika slika
je lokalnog postanja, a ikonografska predodžba je oblikovana pod utjecajem
srodnoga, ali ne i identičnog grčkog Pana koju nije mogla zamijeniti italska.25
Rimsko ime je poništilo indigeno koje se, nažalost, nije sačuvalo. Tek je mo-
guće da je zabilježeno na arama iz Topuskog (Vidasus)26, ali nije isključeno da
se u spoju s Dianom (Thana)27 može pojaviti i neko drugo lokalno božanstvo
čiju bit i ikonografiju ne poznajemo. Thanu nije teško lingvistički povezati s
Dianom, dok su Vidasus i Silvanus teško spojivi.28 Čini se da je kliški natpis
važan zbog još jednog razloga, a taj je da, osim što navodi dvije vrste nimfa
sa svojim Silvanima, jasno pokazuje da se pripadnici Jupiterove zajednice,
dakle i Silvani i nimfe, nazivaju bogovima i boginjama (dei deaque). Dakle
nije riječ o demonima, u Platonovu smislu riječi nižim posrednicima među
ljudima i bogovima, nego su njihova numina božanskog karaktera. To su na-
ravno i nimfe, jer se na njih odnosi ono deaque, koje su po svoj prilici imale
autohtono kolektivno ime koje se nije očuvalo.
U vezi s klapavičkim hramom valja upozoriti na još jedan moment koji
proistječe iz činjenice da je natpis o zdanju nađen u ostatcima samostana i

23  D. Rendić-Miočević, Autohtoni i doseljeni živalj rimske Dalmacije (Ilirika), u „Iliri i


antički svijet“, Ilirološke studije. Povijest – arheologija – umjetnost – numizmatika - onomastika,
Split 1989, 421.
24  O rimskom Silvanu usp. P. Dorcey, The Cult of Silvanus, Leiden 1992, 68-70; E. Simon,
Die Götter der Römer, München 1990, 200-205 (s.v. Silvanus); LIMC VII, 1, Zürich-München
1994, 763-773. (A. Nagy) s.v. Silvanus.
25  R. Herbig, Pan der griechische Bocksgott, Frankfurt am Main 1949.; R. Borgeau,
Recherches sur le dieu Pan (Bibliotheca Helvetica Romana XVII), Rome 1979.; N. Marquardt,
Pan in der hellenistischen Kunst und kaiserzeitlichen Plastik, Bonn 1995. Panolika slika je
utjecaj grčke likovnosti, dok je interpretatio Romana Silvana puko preimenovanje bez zadiranja
ni u religijsku ni ikonografsku bit.
26  To se ime očuvalo na 4 are zajedno s Thanom (CIL III 3941, 10819=14354, 23), također
V. Hoffiler - B. Sarja, Antike Inschriften aus Jugoslawien 1, Agram 1938, br. 516, 517, 518; A.
Mayer, Vidasus, der illyrische Silvanus VHAD 22-23, 1943, 187-191; A. Mayer, Die Sprache
der alten Illyrer I, Wien 1957, 359-360, s.v. Vidasus.
27  Ime je zabilježeno na iste 4 are spomenute u bilj. 26. Usp i A. Mayer, Die Sprache, 336,
s.v. Thana.
28  O karakteristikama Vidasa kao boga iscjelitelja koji svoje uporište ima u ljekovitim
vodama toplih izvora u Topuskom usp. B. Kuntić Makvić, Borvo et Damona – Vidasus et
Thana: les possibilites de l’ analyse comparative, u Illyrica antiqua ob honorem Duje Rendić-
Miočević. Radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke arheologije, Zagreb 6. – 8. XI.
2003, Zagreb 2005, 329-351. Iscjeliteljski aspekt Silvana nije poznat na području Delmata.
Njega su po svoj prilici zastupale Nymphae Fontanae sa školjkom kao atributom koje su bile
u Silvanovu sustavu.
24 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

crkvice za vrijeme istraživanja.29 Nema nikakve dvojbe da je Jupiterov hram


u zajednici sa Silvanima porušen kao rezultat kristijanizacije. Ovakav lokalni
kult je nesumnjivo bio meta pohoda protiv poganskih uporišta. Među očuva-
nim arhitektonskim ostatcima nema nikakva traga toga hrama (aedes). Zani-
mljiva je činjenica da je i kultni reljef s likom Silvana iz Peruče tek bio koji
kilometar istočno od Klapavice (sl. 13). Toponim Peruča je karakterističan za
izvor žive vode i gaj pa je tu kult prirodnih sila bio posve logičan. Na Peruči
je po svoj prilici postojao fanum u prirodnom okolišu.
Dedikandi Silvanovih reljefa (bilo Silvan sam, bilo u zajednici s Dianom
i nimfama) obično nemaju indigena imena, što ne bi upućivalo na rimski ka-
rakter božanstava, nego na potpuno dovršenu romanizaciju lokalnih naroda.
Čini se da je religijska bit bila otpornija prema asimilaciji nego jezik, an-
troponimija i teonimija. No, moguće je da ikonografija odražava jedan drugi
fenomen, a taj je da je panoidno stočarsko božanstvo s novim imenom lako
našlo put do religijskih predodžaba novih, već romaniziranih žitelja Dalmaci-
je (osobito neitalskog podrijetla), pa i vojske. U tome pogledu bila bi indicija
reljef Silvana iz Garduna koji postavlja bucinator III cohors Alpinorum, očito
nije domorodac,30 a fenomen recepcije lokalnih kultova od došljaka zapažen
je i u drugim krajevima Rimskog Carstva.31 Moguće je da su čak i gradite-
lji klapavičkog hrama (Astika i Faust) došljaci.32 Iako nisu česti natpisi koji
pouzdano dokazuju sudjelovanje autohtonog etničkog elementa u Silvanovoj
religiji, ipak su katkad prepoznatljivi, ali u visokom stupnju antroponimijske
romaniziranosti.33 Religijska interakcija je u rimskom svijetu bila poznata i
lako ostvariva.34 Prožimanje različitih ideja i koncepcija bilo je na dohvatu
ruke, a lepeza mogućnosti široka. Tako su autohtone ideje mogle živjeti skri-
veno i dugo pod različitim imenima, pa čak i u različitim sustavima. Jedan

29 Usp. F. Bulić 1907, 118.


30 F. Bulić, Iscrizioni inedite, Bd XIV, 1891, 162, br. 94 (A 1710); D. Rendić-Miočević
1989, tab. LXXXIV, 2; N. Cambi 2005, 113, sl. 163.
31  A. Domaszewski, Die Religion des römischen Heeres, Westdeutsche Zeitschrift für
Geschichte und Kunst 14, Trier 1895, 52; G. Alföldi, Die Hilfstruppen der römischen Provinz
Germania Inferior (Epigraphische Studien 6), Düsseldorf 1968, 210; E. Birley, The Religion
of Roman Army, ANRW 16, 2, Berlin-New York 1978, 1527-1529.
32  G. Alföldi 1969, 118, 159 navodi da su dedikandi po svoj prilici podrijetlom iz Italije.
33  Jedan takav veoma vrijedan primjer nudi natpis iz Danila (Municipium Riditarum):
T(itus) Aur(elius) Das(sius) u kojem je cognomen (ako ga se može, a svakako se smije, tako
nadopuniti) jasne delmatske derivacije, usp. A. Rendić-Miočević - I. Pedišić, Nouveaux
témoinages épigraphiques du culte de Sylvain á Rider, u Illyrica antiqua ob honorem Duje
Rendić-Miočević. Radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke arheologije, Zagreb
6. – 8. XI. 2003, Zagreb 2005, 415-424, sl. 2.
34  Upravo Plinijeva vijest (N. H. XXXIV, 45) da je golema Merkura u Galiji (prema
Caesar, De Bello Gallico VI, 17 Merkur je najvažniji galski bog) radio poznati kipar Zenodor
u Neronovo doba punih 10 godina, potvrda je međusobne interakcije Rimljana i domorodaca.
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 25

od znakova diskretnih pokušaja Silvanove internacionalizacije je i dosta čest


epitet Silvanus Augustus koji je kao i u slučaju drugih božanstava povezivanje
s osobom aktualnog cara i njegovim kultom, a što je eo ipso i romanizacijski
element i ima drukčiju ulogu (povezivanje s univerzalnom carskom biti)35 za
razliku od drugih epikleza kojih je mnogo (Messor, Domesticus, Communis,
Conservator, Cor... i dr.).
Statistički i ikonografski panoliki Silvan je ukorijenjen na području sred-
njeg Ilirika (Dalmacija i Bosna i Hercegovina). Izvorni kult je bio na ozemlju
Delmata (bez obzira na to radi li se o primorskom ili unutrašnjem dijelu) i otu-
da je radirao. Ako se analiziraju predjeli Liburnije, Histrije i Japodije (na sje-
verozapadu), odnosno južnijih ilirskih naroda tada se smije, doduše s velikom
dozom opreza, pretpostaviti da je posrijedi prodor samo kulta, a možda ne i
Silvanove religije, iz središnjeg dijela rimske Dalmacije.36 Južno od Neretve
nije zajamčeno štovanje Silvana. Na području Histra Silvan je malobrojan,37
a u Liburniji je rijedak i lociran uglavnom na istočnom dijelu uz desnu obalu
Krke.38 I kod Japoda zasvjedočen je na njihovu istočnom području.39 Normal-
no je da se taj kult mogao lako implantirati jer je gospodarstvo, koje je bilo
šumsko-pastirsko-zemljoradničkog karaktera, bilo slično onomu izvornog
područja. Golem broj Silvanovih reljefa s područja Salone naznaka je da se
upravo tu razvila ikonografska predstava panoidnog božanstva, lako mogu-
će upravo u kontaktu s Grcima kojima je Salona bila ponajvažnije polazište
za trgovinu prema unutrašnjosti. Stoga nema ništa čudno da se ikonografska
varijanta najprije ugnijezdila uz obalu, a tek potom širila i na unutrašnjost. K
tomu je uzor morao biti reljefni model visoke kvalitete kakav je na primjer bio
onaj koji je bio uzidan u kuću Mikelić kod salonitanskog amfiteatra (danas

35  Usp. F. Tassaux, Les dieux augustes en Istrie, u Arheološka istraživanja u Istri, Znanstveni
skup Poreč, 22.-26. rujna 1994, Izdanja Hrvatskoga arheološkog društva 18, Zagreb 1997, 77-
84.
36  Statistika nalaza apsolutno je dominantna na srednjem Jadranu i odgovarajućoj
unutrašnjosti. Usp. R. Matijašić - F. Tassaux, Liber et Silvanus, u „Les cultes polythéistes
dans l’ Adriatique romaine“, Paris-Bordeaux 2000, 81-117, sl. na str. 78. Tablični pregled str.
105-112 (ukupno 89). Međutim, ima barem još desetak što natpisa što reljefa koji tada nisu bili
evidentirani.
37  Matijašić-Tassaux 2000, usp. tablični pregled 103-104 (ukupno 10). Pojava Silvana u
Istri je s jedne strane posljedica utjecaja Italije, a s druge balkanskog prostora. To po svoj prilici
nisu isti Silvani, odnosno bez obzira na ime ne iskazuju isti numen.
38  Matijašić-Tasseuax 2000, 104-105 (ukupno 19). Onaj iz Sonkovića (Liburnija) zapravo
je iz Danila (Rider), tako da je to još jedna potvrda s delmatskog područja. U Liburniji i Japodiji
pojava Silvana je nedvojbeno pristigla iz Dalmacije.
39  J. Medini, Neki aspekti razvoja antičkih religija na području Japoda, u „Arheološka
problematika Like“. Znanstveni skup Otočac 22-24. IX 1974, Split 1975, 87-88.
26 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

nakon rušenja kuće u Arheološkom muzeju Split).40 Taj lik u hodu prikazan u
profilu je najelegantniji i umjetnički najkvalitetniji Silvanov prikaz u čitavoj
Dalmaciji, ali i znatno šire (sl. 14). S obzirom na kontekst nalaza, dimenzije i
vrsnoću prikaza, reljef je mogao biti kultni lik u nekom Silvanovu svetištu u
zapadnom dijelu grada (blizina amfiteatra). Takvih svetišta u Saloni zasigurno
je bilo mnogo. Kult Silvana u Dioklecijanovoj palači po svoj prilici potvrđuje
i jedan kaseton s njegovom mladolikom rogatom glavom (sl. 15).
Gradnja hramova odnosno svetišta bila je obično određena božanskim
nalogom (ex iussu, ex imperio), koja se dedikandima prenosila po viđenju
(ex visu), u snu (ex somno) ili pak po svojoj vlastitoj volji (voto suscepto).
Božansku objavu odabranici su doživljavali kao stvarnu opomenu koju tre-
ba oživotvoriti. Klapavički natpis spominje obnovu iz temelja hrama (aedes),
koji je bio u derutnom stanju pa se Astica angažirala na obnovi. To je morala
biti čvrsto zidana građevina. Ima još natpisa koji također spominju takve so-
lidno zidane hramove (sl. 16).41 Neki reljefi pokazuju i edikulu u kojoj je bio
lik Silvana.42
Međutim, očito je da su izvorna indigena svetišta bila veoma česta sub
divo u prirodnom ambijentu, gdje je reljef božanstva bio uklesan u liticu, a
neki reljefi pokazuju izgled takvih svetišta u prirodi (stabla, stijene, are, pu-
ževi, životinje).43 Doduše, prikazi na hridinama nisu bili prikladni samo za
Silvana i Dijanu, nego i za neka druga božanstva koja dobro pristaju prirod-
nom pejzažu (Heraklo,44 Mitra45). Svetišta Silvana bila su i u pećinama gdje je
čašćen kao i njegov ikonografski uzor – Pan.46

40 Reljef nije objavljen.


41 N. Cambi, O svetištima Silvana u Dalmaciji, Adrias 8-9-10, Split 1998. – 2000, 107-112,
sl. 4-6.
42  N. Cambi 1998. – 2000, 107-110, sl. 5, 6.
43  A. Rendić-Miočević, Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i
rasprave VIII-IX, 1982, 121-133, sl. 1, 2, tab. I-V; N. Cambi 1998.-2000., 99-106. Sl. 1-3.
44  N. Cambi 2005, 126, sl. 189; N. Cambi, Herkul na Braču, Klesarstvo i graditeljstvo 1-2,
god XXIV, svibanj 2013, 5-18 i slike.
45  Močići kod Dubrovnika, D. Rendić-Miočević, Da li je speleum u Močićima kraj Cavtata
(Epidaur) služio samo Mitrinom kultu, u „Iliri i antički svijet“ Split 1989, 531-537; G. Novak,
Povijest Dubrovnika, Zagreb 1971, 39, sl. 16, 17; N. Cambi 2005, 125-126; Otočac, M. Glavičić,
Mithräen sub divo in den Dörfern Vratnik und Prozor bei Otočac (Arupium), Archäologia
Poetoviensis 2, Akten des Internationalen Symposiums, Ptuj 2001, Ptuj im römischen Reich.
Mithraskult und seine Zeit, Ptuj 11-15. X. 1999, 223-227, sl. 5, 6; N. Cambi 2005, 125-126, sl.
188.
46  Indikativan za kult Silvana i nimfi bio bi nalaz fragmentiranog reljefa nimfa iz Volne ili
Vodne špilje na Braču koja je imala živu vodu, dragocjenu za bezvodni otok. Svetište Silvanu
bilo je lako moguće i u Drakonjinoj pećini poviše Murvice s južne strane Brača, gdje također
ima žive vode. Indicija za to bio bi panoliki maskeron (Silvan?). Nije isključeno da je i u pećini
Mitreja u Močićima kod Cavtata prethodno bilo Silvanovo svetište. Međutim, prije nekoliko
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 27

Naposljetku valja kazati da je religija Silvana i njemu sukladnih božan-


stava (Diana i nimfe) zapravo neka vrsta politeističkog vjerskog sustava koji
je izvoran prvenstveno na delmatskom teritoriju. Poznat je, doduše, Silvanov
i njegov krug i drugdje, ali to po svoj prilici valja pripisati širenju (Liburnija,
Japudija, Histria). U Panoniji je razvoj Silvanova kulta po svoj prilici nešto
različit, jer se javlja puno više ikonografskih karakteristika italskog Silva-
na.47 Bit Silvanova božanstva sadržavala je brigu za godišnji ciklus prirode i
održavanje gospodarskih grana koje ovise o njegovoj svirci i skladnom kolu
šumskih i vodenih nimfa. Taj se sustav uklapa u opću sliku rimske religi-
je koja je indigene koncepcije jednostavno uvrstila u svoj vrhovni autoritet,
ali romanizacija nije bila jednosmjeran nego dvosmjeran proces u kojemu su
sudjelovali i sami domorodci. Ako je u početcima romanizacija nailazila na
otpor, u kasnijem razvitku ona je spremno prihvaćana u lokalnoj sredini.

godina kolege Glavičić, Maršić, Miletić i pisac ovih redaka tragali su za navodnim ostatkom
Silvanovih nogu na škrapama naokolo mitreja, ali potraga je bila neuspješna. Protiv teze o
Silvanovu reljefu govorila bi činjenica da do sada u južnoj Dalmaciji nisu registrirani takvi
reljefi. O tome usp. i prethodnu bilješku.
47  Usp. D. Rendić-Miočević, Neki ikonografski i onomastički aspekti Silvanove kultne
zajednice u Panoniji i Iliriku, u Iliri i antički svijet, Split 1989, 507-522; A. Rendić-Miočević -
M. Šegvić 1998, 9.
28 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Kratice
ANRV Aufstieg und Niedergang der römischen Welt
Bd Bullettino di archeologia e storia dalmata
CCL Corpus Christianorum, series Latina
CIL Corpus Inscriptionum Latinarum, Berlin (Inscriptiones Asiae Pro-
vinciarum Graecarum Illyrici Latinae III, Berolini, 1873 – 1902).
GZM Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini
LIMC Lexicon Iconographicum Mythologiae Classicae
Nh Naturalis historia
RFFZ Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru
VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (Vjesnik za arheologi-
ju i povijest dalmatinsku)
VAMZ Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu
VHAD Vjesnik Hrvatskoga arheološkog društva, Zagreb

Bibliografija
Abramić, M., Antike Kopien griechischer Skulpturen in Dalmatien, „Beiträge
zur älteren europäischen Kulturgeschichte“. Festschrift für Rudolf
Egger, I, Klagenfurt 1952, 305-326.
Abramić, M., Nekoliko skulptura antiknih božanstava, VAHD, L, 1928.-29.
49-54, tab. IV, 1.
Alföldi, G., Die Hilfstruppen der römischen Provinz Germania Inferior (Epi-
graphische Studien 6), Düsseldorf 1968.
Alföldi, G., Die Personennamen in der römischen Provinz Dalmatia, Heidel-
berg 1969.
Ando, C., Interpretatio Romana, Classical Philology, 100, br. 1, 2005, 41-51.
Birley, E., The Religion of Roman Army, ANRW, 16.2, Berlin-New York
1978, 1527-1529.
Borgeau, R., Recherches sur le dieu Pan (Bibliotheca Helvetica Romana
XVII), Rome 1979.
Brunšmid, J., Inschriften und Münzen der griechischen Städte Dalmatiens,
Wien 1898.
Bulić, F., Iscrizioni inedite, Bd, XIV, 1891, 162, br. 94 (A 1710).
Bulić, F., Sterro di una Chiesa antica cristiana del VI sec. nella località detta
Crikvine a Klapavica nel commune censuario di Klis (Clissa), Bd,
XXX 1907, 101-123.
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 29

Cambi, N., O svetištima Silvana u Dalmaciji, Adrias, 8-9-10, Split 1998. –


2000., 107-112, sl. 4-6.
Cambi, N., Herkul na Braču, Klesarstvo i graditeljstvo, 1-2, god XXIV, svi-
banj 2013, 5-18 i slike.
Cambi, N., Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005.
Domaszewski, A., Die Religion des römischen Heeres, Westdeutsche Zeitschrift
für Geschichte und Kunst, 14, Trier 1895, 52.
Dorcey, P., The Cult of Silvanus, Leiden 1992, 68-70.
Eumen, Panegyrici latini [XII Panegyrici Latini, recognovit Dominicus Las-
sandro (Corpus Scriptorum Latinorum Paravianum), Augustae Tau-
rinorum 1992.]
Ferguson, J., The Religions of the Roman Empire, London 1974, 214-220.
Ferri, S., Luci e l’ ombre sulla „interpretatio romana“, Convegno internazio-
nale Renania Romana, Atti dei convegni Lincei 23, Roma, 14 – 16
aprile 1975, Roma 1976.
Glavičić, M., Mithräen sub divo in den Dörfern Vratnik und Prozor bei Oto-
čac (Arupium), Archaeologia Poetovionensis, 2, Akten des interna-
tionalen Symposium, Ptuj, 2001, 221-231.
Gunjača, Z., Reljef Silvana Messora iz Ridera, VAHD, LXX-LXXI, 1968.–69.
(Split 1977.), 177-183, sl. 1, 2.
Herbig, R., Pan der griechische Bocksgott, Frankfurt am Main 1949.
Hoffiler, V. - B. Sarja, Antike Inschriften aus Jugoslawien 1, Agram 1938.
Kuntić Makvić, B., Borvo et Damona – Vidasus et Thana: les possibilites
de l’ analyse comparative, Illyrica antiqua ob honorem Duje Ren-
dić-Miočević. Radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke
arheologije, Zagreb 6. – 8. XI. 2003, Zagreb 2005, 329-351.
Marquardt, N., Pan in der hellenistischen Kunst und kaiserzeitlichen Plastik,
Bonn 1995.
Maršić, D., Ikonografski tip Nimfa sa školjkama, VAMZ, 3. ser. XXX-XXXI
103-124, sl. 1-7.
Matijašić R. - F. Tassaux, Liber et Silvanus, Les cultes polythéistes dans l’
Adriatique romaine, Paris-Bordeaux 2000, 65-117.
Mayer, A., Die Sprache der alten Illyrer I, Wien 1957.
Mayer, A., Vidasus, der illyrische Silvanus, VHAD, 22-23, 1943, 187-191.
Medini, J., Neki aspekti razvoja antičkih religija na području Japoda, Arheo-
loška problematika Like. Znanstveni skup Otočac 22-24. IX. 1974,
Split 1975, 87-88.
30 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Medini, J., Prilog poznavanju i tumačenju ikonografije božice Dijane u Iliriku,


RFFZ 23 (10), 1983, 20-25.
Lipovac Vrkljan G. – Ž. Miletić, Reljef Dijane iz Ridera, Opuscula Arcaeo-
logica, 23-24 (1999. – 2000.), 155-164.
Novak, G., Povijest Dubrovnika, Zagreb 1971.
Passio SS. Perpetuae et Felicitatis [T. I. Nijmegen, Passio sanctarum Perpe-
tuae et Felicitatis, latine et grece (Florilegium patristicum, 43), Bon
1938.
Paškvalin, V., Reljef Silvana i nimfi, GZM, n.s. XIX, 1964, 151-155.
Plinije, N.h. XXXIV, 45 [Plinije Stariji, Povijest antičke umjetnosti, odabrani
ulomci, Split 2012, 52-53].
Rendić Miočević, D., Problemi romanizacije Ilira s osobitim obzirom na kul-
tove i onomastiku, Iliri i antički svijet, Ilirološke studije. Povijest
– arheologija – umjetnost – numizmatika - onomastika, Split 1989.
Rendić-Miočević, A., Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki
radovi i rasprave, VIII-IX, 1982, 121-133, sl. 1, 2, tab. I-V.
Rendić-Miočević, A. - I. Pedišić, Nouveaux témoinages épigraphiques du cul-
te de Sylvain á Rider, Illyrica antiqua ob honorem Duje Rendić-Mi-
očević. Radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke arheo-
logije, Zagreb 6. – 8. XI. 2003, Zagreb 2005, 415-424.
Rendić-Miočević, A. - M. Šegvić, Religions and Cults in South Pannonian Re-
gions, Religions and Cults in Pannonia, Exhibition at Székesfehérvàr,
Csók István Gallery 15 May – 30 September 1996, Székesfehérvàr
1998, 7-11.
Rendić-Miočević, A., Les traditions autochtones dans les représentations fi-
gurées sur le territoire des Dalmates illyriens, Romanisation und
Resistenz in Plastik, Architektur und Inschriften der Provinzen des
Imperium Romanum. Neue Funde und Forschungen, Akten des VII.
Internationalen Colloquiums über Probleme des Provinzialrömis-
chen Kunstschaffens Köln 2. bis 6. Mai 2001, Mainz 2003, 408-419.
Rendić-Miočević, D., Neki ikonografski i onomastički aspekti Silvanove kul-
tne zajednice u Panoniji i Iliriku, Iliri i antički svijet, Split 1989,
507-522.
Rendić-Miočević, D., Autohtoni i doseljeni živalj rimske Dalmacije (Ilirika),
Iliri i antički svijet, Ilirološke studije. Povijest – arheologija – umjet-
nost – numizmatika - onomastika, Split 1989.
Rendić-Miočević, D., Da li je speleum u Močićima kraj Cavtata (Epidaur) slu-
žio samo Mitrinom kultu, Iliri i antički svijet, Split 1989, 531-537.
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 31

Rendić-Miočević, D., Silvan i njegova kultna zajednica, Ikonografska studija


o spomenicima s teritorija Delmata, Iliri i antički svijet, 461-465.
Ross Taylor, L., Augustales, Seviri Augustales, and Seviri: A Chronologal
Study, Transactions and Proceedings of The American Philological
Association, 45, 1914, 239.
Schneider, R. von, Über bildlichen Denkmäler Dalmatiens u: Hirschfeld, O.,
Bericht über eine Reise in Dalmatien, (Archäologisch-epigraphis-
ches Mittheilungen aus Österreich-Ungarn IX), 1885. 37-46.
Selem, P., Quelques indices sur les relations entre les divinités autochtones et
orientales en Dalmatie romaine, Illyrica antiqua ob honorem Duje
Rendić-Miočević. Radovi s međunarodnog skupa o problemima an-
tičke arheologije, Zagreb 6. – 8. XI. 2003, Zagreb 2005,425-431.
Simon, E., Die Götter der Römer, München 1990, 200-205 (s.v. Silvanus).
Šašel Kos, M., Private Munificence in Salonae under the Principate, VAHD,
86 (1993), 198-211.
Tacit, De Origine et situ Germanorum [Tacitus, Publius Cornelius, De ori-
gine et situ Germanorum (ed. J. G. C. Anderson) Oxford, 1970.]
Tassaux, F., Les dieux augustes en Istrie, u „Arheološka istraživanja u Istri“,
Znanstveni skup Poreč, 22.-26. rujna 1994. Izdanja Hrvatskoga ar-
heološkog društva 18, Zagreb 1997, 77-84.
Tertulijan, Ad uxorem [Tertuliani opera, CCL I, 1954, 371-394].
Tertulijan, Apologeticus Adversus Gentes pro Christianis [CCL I, 77-171].
Tertulijan, De exhortatione castitatis [CCL II, 1954, 1013-1035].
Tertulijan, De pallio [CCL II, 1954, 731-750].
Tertulijan, De testimonio animae [CCL I, 1954, 173-183].
Wilkes, J. J., The Illyrians, Oxford and Cambridge (USA), 1996. [[Iliri, Split
2001.]
Wissowa, G., Interpretatio Romana. Römische Götter im Barbarenlande, Arc-
hiv für Religionswissenschaft, Nr. 19, 1918, 1–49
Zaninović, M., Ilirsko pleme Delmati, Šibenik 2007. Nenad Cambi
32 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Ilustracije:

Sl. 1. Reljef
Silvana iz
Trogira.
Gradski mu-
zej Trogir

Sl. 2. Reljef Diane, kipara


Maksimina, Proložac II. st.
Arheološki muzej u Splitu
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 33

Sl. 3. Diana i Silvan, Aequm (Čitluk), Muzej Franjevačkog samostana u Sinju

Sl. 4. Silvanov natpis iz Klapavice kod Klisa. Arheološki muzej u Splitu (inv. br. A
3928)
34 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Sl. 5. Ulomak reljefa


s prikazom Silvana i
nimfa. Šumska nimfa
(Nimfa silvestris) na
ulomku prikazana s li-
stom kao šumskim sim-
bolom.

Sl. 6. Ulomak reljefa s


prikazom izvorskih nimfa
(Nimfae fontanae) sa školj-
kom. Arheološki muzej Split
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 35

Sl. 7. Ulomak reljefa


s prikazom Silvana
i izvorskih nimfa
(Nimfae fontanae) sa
školjkom, Radunica
(Split)

Sl. 8 Silvan Nimfe


bez atributa koje kri-
žaju ruke na prsima
pri plesu. Arheološki
muzej Split.
36 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Sl. 9. Reljef s prikazom Silvana s nimfama, Klis

Sl. 10. Dva Silvan svaki sa svojom skupinom nimfa, Carevo polje kod Jajca (BiH).
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 37

Sl. 11. Silvan s Jupitrom (?) i nimfama Karakašica kod Ekvuma, Muzej Franjevačkog
samostana u Sinju

Sl. 12. Silvan Diana, Silvan, Merkur iz Ridera (Danilo Biranj). Arheološki muzej u
Splitu
38 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Sl. 13 Silvan iz Peruče kod Klisa, Sl. 14, Silvan, nekoć uzidan u
Arheološki muzej u Splitu kuću Mikelić (Solin), sada u
Arheološkom muzeju u Splitu

Sl. 15. Silvan,


Dioklecijanova
palača u Splitu

Sl. 16. Natpis o gradnji Silvanova hrama (Salona). Arheološki muzej Split
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 39

Nenad Cambi

Religion of Sylvan and Nymphs in ancient Dalmatia

Summary
The indigenous peoples of Dalmatia were at a high level of religious deve-
lopment before the Romans came to their territory, though it would be hard to imagine
their Romanization without idiosyncratic processes.
The Romans perhaps unconsciously perceived that all religions, more or less,
have a common Indo-European origin, and that in many aspects even complex systems
have similarities which can be reduced to a common and acceptable level from which
it was possible to achieve mutual connections. Roman religion was not unique, and
set forever as such; therefore, it easily accepted other religions which were developed
in new environments and got closer to Roman systems, and as such, they got further
away from their own sources. When describing one ceremony of the Germanic tribe
Naharvali, Tacitus used the syntagm interpretatio Romana which indicates the simi-
larity of individual deities to Roman religious (not iconographic) essence.
In this work, special attention is given to Sylvan and his community which was
particularly developed in the territory of the Delmatae and related central Dalmatian
peoples, but given the statistics of the monuments, it could be assumed that the
worship spread to some other indigenous Illyrian communities, but never to such an
extent that would overshadow any existing either local, or Roman deities.
For interpretation of the spirit, or the numen of numerous depictions of Sylvan
with Nymphs, one inscription from Klapavica near Klis, currently held in the
Archaeological Museum in Split (inventory no. A 3928) is extremely important, and
it reads:
Exi]mperio Domini Iovis
Op]timi Maximi ivssit sibi aedem
fier]i cvm svo Consentio Deor(um) Dearv[m que
S]ilvestrium Nymphis Fontanis cvm [Sil]vano
Nymphis Silvestrium cvm Silvano Fe[
sc]enia Astice cvm svo pare conivge T(ito)
......] Favsto VI et Avg(ustali) a solo restituit.
The interpretation of the inscription could be that Jupiter also had its forest
community formed by one Sylvan with water nymphs, and another Sylvan with fo-
rest nymphs. Both groups formed the community of forest deities who were a part of
Jupiter’s circle (Consentio deorum dearumque). Jupiter is at the forefront, in addition
to his gods and goddesses, of the group consisting of one Sylvan with water nymphs,
and the other Sylvan with forest nymphs. Sylvan with water nymphs and Sylvan with
40 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

forest nymphs is a motif known on a number of reliefs. Except in one case, those two
groups would never appear on the same relief. The only one on which these two gro-
ups occur together (two and three nymphs), and, as it seems with different attributes
(reeds in the group on the left, and a small tree in the group on the right), is the relief
from Carevo polje (Emperor’s field) near Jajce in Bosnia. This relief would be the
iconographic confirmation of the Klapavica inscription. Two Sylvans and two groups
of nymphs form the core of natural and cyclical religion of Sylvan’s rhythm followed
by nymphs.
There is a relief found in the vicinity of Klis depicting Sylvan who is sitting on
a cliff playing a panpipe, while nymphs dance to his music (the first and third nymph
hold kerchiefs which are well known dancing requisites) holding each other’s hands
which are laid down next to their bodies. Nymphs are obviously subordinated in that
family, but they are responsible for the natural cycle of waters and woods i.e. vege-
tation. Even when he is not playing, the panpipe in Sylvan’s hand indicates that with
his music he moves forces of nature to stimulate vegetation and water flows. Sylvan’s
music is simple shepherd’s music, but at the same time, it is also cosmic. One more
characteristic feature is that nymphs, at least in Dalmatia, are never depicted alone
(i.e. without Sylvan).
The Klapavica inscription brings a new, and certainly noted, but not yet suffici-
ently explained feature into the system of Sylvan and Nymphs which reflects further
degree of discreet Romanization. Namely, that two-component cycle is inserted un-
der the wing of the supreme Roman god, Jupiter. The confirmation of Jupiter’s role
in Sylvan’s religion may be an extremely important relief from Karakašica (in the
vicinity of Ekvum) near Sinj (currently held in the Archeological Museum of the
Franciscan Monastery in Sinj). The figure depicted on the right, undoubtedly belongs
to a Roman deity presented in the traditional manner, one of those who belongs to
older generations of gods (Jupiter, Pluto, or Neptune). Mercury depicted on the relief
of Sylvan and goddess Diana originating from Danilo, also belongs to Jupiter’s circle,
which is not totally unexpected, although that deity can be “a classic Roman” intruder
in the specific environment where autochthonous cults and the surviving remains of
the Delmatian anthroponomy have been well preserved. It was hard to resist Roman
influences, no matter whether they were spontaneous or deliberate, if there was such
desire at all.
Those to whom Sylvan’s reliefs were dedicated (Sylvan alone, or together with
goddess Diana and nymphs) usually don’t have indigenous names. It seems that the
religious essence of deities was more resilient to Roman assimilation than were the-
ir language, anthroponomy, and theonyms. Although the inscriptions that definitely
prove the participation of an autochthonous ethnic element in Sylvan’s religion are
not frequent, they are sometimes recognizable, but in a high degree of anthroponymic
Romanization.
Statistically and iconographically, Pan-like Sylvan has been rooted on the
territory of the central Illyricum. The original cult was on the territory of Delmatae
and from there it spread into its near or far neighborhoods. Liburnian, Histrian, and
N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji 41
Iapodian territories (on the North-West), i.e. the territories of southern Illyrian people,
confirm the breakout of religion from the central part of Roman Dalmatia. A rather
large number of Sylvan reliefs from Salona’s territory confirm that the iconographic
representation of a Pan-like deity developed there. It is possible that such iconography
was realized in contact with Greeks for whom Salona was one of the most important
starting points towards the inland.
Sylvan’s divine essence comprised care for the annual cycle and maintenance
of the economic branches that depended upon his music and the harmonious dancing
of forest and water nymphs. That system fits into general picture of Roman religion
which put indigenous concepts under its supreme authority, though Romanization
was not a one-way, but a two-way process in which the locals themselves also parti-
cipated. If at first Romanization met with resistance, in its later development it was
readily accepted in the local community.
Nekoliko neobjavljenih kultnih spomenika
iz Danila

Toni Brajković, dipl. arheolog UDK: 292.21 : 904(497.5-3 Dal­­macija) „01/02“


Muzej grada Šibenika Izvorni znanstveni članak
Ante Rendić-Miočević, prof. Primljeno, 4. travnja 2013.
Zagreb

U članku je riječ o četiri neobjavljena kultna spomenika: tri su iz


fundusa Antičke zbirke Muzeja grada Šibenika, a jedan se nalazi u pri-
vatnom vlasništvu. Dva kamena spomenika – ulomak skulpture, koji je
teško precizno determinirati, i reljef s prikazanim ženskim poprsjem i gla-
vom muškarca u profilu – te brončana statueta s likom Hermesa – Thota
sigurno su iz Danila (antički Rider, Municipium Riditarum), a za ulomak
kamenog reljefa koji prikazuje Dijanu ili Mitru mjesto nalaza nije sa si-
gurnošću utvrđeno, premda je najvjerojatnija pretpostavka da i on potječe
iz istog nalazišta.
Ključne riječi: Danilo (Rider), Hermes–Thot, Pan, nimfe, Silvan, Di-
jana, Mitra

Uvod
Prigodom revizije kamene spomeničke građe pohranjene u lapidariju Mu-
zeja grada Šibenika evidentirana su tri zanimljiva, do sada neobjavljena spo­
menika: dva su ulomci s reljefnim prikazima, dok se jedan odnosi na ulomak
skulpture. Svi oni, po svemu sudeći, potječu iz Danila, antičkog Ridera, loka-
liteta koji je u znanstvenoj i stručnoj javnosti osobito poznat po brojnim natpi-
sima sa sačuvanim imenima domaćega, ilirskog, ili još preciznije delmatskog
pod­rijetla. Iz istog nalazišta potječu i brojne potvrde o štovanju pojedinih pro-
tagonista službenog rimskog i orijentalnog te domaćeg panteona, istaknutih
božanstava epihorskog podrijetla. Sačuvani su spomenici posvećeni Jupite-
ru, Dijani, Mitri, Velikoj Majci (Magna Mater) i dr., a najbrojnije su ipak
zastup­lje­ni natpisi ili figuralni prikazi posvećeni vodećem ilirskom, poglavito
delmat­skom božanstvu Silvanu. Jedan, a možda i dva ulomka, najvjerojatnije
se odnose na prikaze božice Dijane, dok je za jedan spomenik – maleni reljef
sa ženskim poprsjem i muškom glavom prikazanom u profilu – teško defini-
rati o kakvu je tipu spomenika riječ, a postoje dvojbe i u odnosu na moguću
44 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

atri­buciju prikazanih likova. Vrlo je zanimljiv i četvrti u tom nizu neobjavlje-


nih spomenika, brončana statueta Hermesa (Merkura)–Thota, ponajviše zbog
činjenice što je riječ o božanstvu koje u tom kraju prethodno nije bilo eviden-
tirano. Stoga brončana satueta tog sinkretističkog božanstva pruža moguć-
nost potpunijeg sagledavanja religijskih preferencija tamošnjeg stanovništva,
a naposljetku dopunjuje i postojeću sliku kultne ostavštine antičkog Ridera
(Municipium Riditarum). To je razlog što i ovaj osvrt na navedene spomenike
započinjemo upravo s tom, za to područje, jedinstvenom statuetom.1

Staueta Hermesa–Thota
Prema usmenim navodima u koje nema razloga sumnjati brončana statu-
eta Hermesa (Merkura)–Thota (vis. 6,6 cm, tež. 46 g.) slučajno je pronađena
na području Danila Gornjeg (sl. 1a, 1b). Mjesto nalaza nije precizno utvrđeno,
ali postoje indicije kako je riječ o prostoru između lokve Munjače i poznatog
danilskog lokaliteta Gradine. Statueta je sačuvana gotovo u cijelosti i nedosta-
je joj samo dio potkoljenice desne noge, kao i pretpostavljeno postolje. Boja
bron­ce prevladavajuća je tamnozelena, uz sporadične natruhe zemljane skra-
me nakupljene u dubljim uleknućima. Hermes –Thot – nazivat ćemo ga tim
imenom jer je tako uvriježeno u znanstveno-stručnoj literaturi – prikazan je u
sto­je­ćem položaju, oslonjen na uspravljenu desnu nogu, dok mu je lijeva noga
blago savijena u koljenu i odmaknuta u stranu. Opisani položaj jasno pokazu-
je želju za prikazivanjem lika u karakterističnom položaju kontraposta. Statu-
eta prikazuje mladolika muškarca s naglašenom muskulaturom koja osobito
dolazi do izražaja duž središnje osi tijela, u predjelu torza i nogu, dok su ruke
izvedene nemarnijim postupkom, s nedovoljnom preciznosti u obradi detalja.
U desnoj ruci, blago savijenoj u laktu i ispruženoj u stranu, Hermes – Thot drži
kesu s novcem (maruspium), dok je lijevom obujmio glasnički štap (caduce-
um, kerykeion) isprepleten zmijama pod kojima su prikazana dva krilca. Šake
ruku naziru se vrlo nejasno. Svi elementi torza i nogu vrlo su jasno označeni,
a isto se može kazati i za plastično oblikovane genitalije koje su znatno ošte-

1  Statuetu nam je u svrhu objavljivanja ljubazno ustupila gospođa Dragica Klarić. Kao
mlada učiteljica engleskog jezika ona je tijekom školske godine 1959./60. započela radni vijek
u Osnovnoj školi u Danilu (prije Danilo Gornje), koje je od Šibenika udaljeno 15 kilometara
u pravcu istoka. Tih godina započela su arheološka istraživanja na lokalitetu Bitinj i tom je
prigodom bilo otkriveno znamenito neolitičko naselje eponimne, danilske kulture, a gotovo
istodobno su na lokalitetu Stari šematorij pored crkve sv. Danijela otkriveni ostatci antičkog
i ranokršćanskog sloja rimskog Ridera (Municipium Riditarum). Potrebno je spomenuti i
željeznodobnu Gradinu koja je dio prvotnih funkcija sačuvala sve do vremena velike seobe
naroda početkom srednjega vijeka. Između Gradine i položaja na kojemu se nalazi osnovna
škola (uža lokacija nije utvrđena) jedan od tadašnjih učenika našao je brončanu statuetu te ju
predao učiteljici Dragici Klarić u čijem se posjedu i danas nalazi.
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…45

ćene. Potkoljenica desne noge je odlomljena, dok je nasuprotna potkoljenica


u cijelosti sačuvana, zajedno s grubo oblikovanim stopalom. Božanstvo je
prikazano polunago, zaogrnuto ogrtačem (hlamida) ovijenim oko ramena i
leđa, s izrezom oko vrata, ili točnije sprijeda na prsima. Gusto naborana dra-
perija profilirana je nizom vodoravnih i okomitih ureza i prekriva veći dio
prsnog koša. Ogrtač je prikopčan fibulom na desnom ramenu: prebačen je
preko lijevog ramena i nadlaktice te prati stražnju liniju ruke sežući do visine
koljena. Noge su djelomice spojene, što jasno pokazuje manjkavost obrade
nakon lijevanja. Na glavi se ističe petas (petasos), karakteristični šešir široka
oboda s plastično profiliranim rubom koji je najuočljiviji na stražnjoj strani
glave te krilca između kojih se uzdiže ibisovo pero, ikonografski detalj koji
statuetu jasno determinira kao lik Hermesa – Thota. Lice božanstva je una-
toč izlizanosti ipak sačuvalo gotovo sve najvažnije fizionomske detalje – oči
bademasta oblika s tragovima obrva, pravilan nos, zatvorena usta i oba uha.
S prednje strane uz rubove petasa primjetan je niz povezanih kružnica: one
očito simuliraju kovrčavu kosu koja proviruje ispod izbočena oboda šešira.
Brončana statueta Hermesa – Thota iz Danila po svemu sudeći pripada-
la je uobičajenom kućnom inventaru, tj. najvjerojatnije dijelu lararija nekog
tamošnjeg privatnog objekta. Brončanih statueta koje prikazuju lik tog sin-
kretističkog božanstva u Hrvatskoj je – uključujući i područje Dalmacije –
sačuvan dostatno velik broj pa je moguće govoriti o razmjernoj raširenosti
i popularnosti njegova kulta u navedenim područjima (usp. Brunšmid 1914:
223, 224, sl. 36; A. Rendić-Miočević & Šegvić 1998: 10; Žanić-Protić 1988:
26, 27, T III, sl. 16 – 18; Selem 1997: 96, nr. 2.61, 97, nr. 2.63, 144, nr. 9., t.

Slika 1a. Brončana statueta Hermesa-Thota, prednja strana (snimio: T. Brajković, 2009.)
Slika 1b. Brončana statueta Hermesa-Thota, stražnja strana (snimio: T. Brajković, 2009.)
46 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

XXV., XXXV. b, LXXI. a; Kovač & Koščević 2003: 28-29, 61, kat. br. 148;
A. Rendić-Miočević 2009: 216-217, sl. 2, T. 1: c, d; 218, sl. 3, T. 2: a, b; Abra-
mić & Colnago 2011 (1909): 240-241, sl. 13; Selem & Vilogorac Brčić 2012:
br. 21 i 22, 32-33). Sačuvani primjerci s likom Hermesa – Thota, s iznimkom
primjerka iz Osijeka (Selem 1997, 144, T LXXI, sl. 9.4), međusobno se iko-
nografski gotovo ne razlikuju, a među njima nema niti značajnih tipoloških
razlika. Sačuvane statuete, uključujući i primjerak iz Danila, nadahnute su
helenističkim uzorima: masivno su lijevane tehnikom lijevanja u kalupu, da bi
zatim, ovisno o želji i platežnoj moći naručitelja, u većoj ili manjoj mjeri bile
dorađivane. Čini se da statueta iz Danila nije bila u znatnijoj mjeri naknadno
dorađivana, a pojedini karakteristični detalji slabije se razabiru i zbog jasno
uočljivih površinskih oštećenja.2
Danilska statueta Hermesa – Thota, kao i drugi slični prikazi tog božan-
stva, sadrži ikonografske elemente koji podjednako karakteriziraju grčkog
Hermesa, odnosno rimskog Merkura, kao i egipatskog Thota. Merkur pripa-
da najpopularnijim božanstvima rimskoga panteona, a osobito je bio štovan
kao božanstvo trgovine te je s takvim obilježjima bio najčešće prikazivan.
Njegovo ime izvedenica je riječi merx (nadnica, naknada), odnosno mercor
(kupovati, trgovati). Već u 5. st. pr. Kr. Merkur je identificiran s grčkim Her-
mesom, Zeusovim sinom, glasnikom bogova i sprovodnikom ljudskih duša
u podzemni svijet. Smatran je i zaštitnikom mladeži i trgovaca, pronalazača
i putnika, kao i varalica i kockara. Njegovu okretnost i hitrost simboliziraju
krilca koja se pojavljuju ili na obući (pedila) ili na šeširu široka oboda. Od 4.
st. pr. Kr. rimski Merkur prikazivan je u liku mladića koji u desnici drži kesu s
novcem (marsupium), dok na lijevoj ruci ima prislonjen glasnički štap ovijen
zmijama (kerykeion, caduceum). Egipatski Thot, s kojim je Hermes – Mer-
kur sinkretistički bio povezan, pripadao je najstarijim staroegipatskim božan-
stvima. U teologiji faraonskog Egipta povezivan je s Izidom te prikazivan s
ibisovom glavom. Od egipatskih božanstava upravo je Thot na najizravniji
način asimiliran s grčkim Hermesom (Selem 1980: 65). U helenističko do­ba
kao sinkretizirano božanstvo počinje se pojavljivati s nazivom Hermes Tri-
smegistos („triput velik“) (Rendić-Miočević 2009: 218). Prema jednom mitu
o postanku Thot je stvoritelj prvih ljudskih zajednica kojima je prenio sva
znanja i umijeća, zabilježena u 42 knjige („hermetički tekstovi“). Smatran je
božanstvom mudrosti i čarobnjaštva, a vjerovalo se također da je uspio oži-

2 
Na području na kojemu je statueta najvjerojatnije nađena nalazi se lokva Munjača. U
njezinu ogradnom zidu, kao i u bližoj okolici, otkriven je niz rimskih nadgrobnih spomenika
od kojih su neki (CIL III: 2777, 2779, 2780, 2783, 2784, 2791) iznimno važni za poznavanje
ilirske i poglavito delmatske onomastike. Među natpisima je i poznati epigrafski spomenik koji
spominje delmatskog plemenskog prvaka (princeps Delmatarum, CIL III 2776).
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…47

vjeti pisara Horusa, egipatsko božanstvo zagrobnog života. Na posljednjem


sudu bilježio je presude umrlima, promatrajući vagu kojoj je s jedne strane
stajalo srce preminulog, dok je na drugoj strani bilo ibisovo pero, simbol koz-
mičkog reda i istine. Ibisovo pero na vagi znak je Tho­tova poistovjećivanja
s Hermesom pa se taj njegov karakteristični atribut najčešće prikazuje među
krilcima Hermesova (Merkurova) petasa. Kod Grka se kao božanstvo sinkre-
tistički povezano s Hermesom počinje pojavljivati od, približno, Herodotova
vremena. Rimski Merkur s Thotom se, međutim, počinje poistovjećivati od 2.
st. pr. Kr. (Rendić-Miočević 2009: 218), odnosno na prijelazu iz 2. u 1. st. pr.
Kr., a osobito osamdesetih godina 1. st. pr. Kr., od vremena Suline diktature
(Selem 1997: 35). Tijekom vladavine Flavijevaca i Severa, a zatim i u doba
tetrarhije, štovanje egipatskih božanstava bilo je prihvaćeno i od najviših slo-
jeva rimskog društva (Selem 1997: 36 – 43). Naj­stariji evidentirani tragovi
kulta egipatskih božanstava u Iliriku potječu iz druge polovice 1. st., odnosno
iz vremena vladavine Flavijevaca. Figuralni prikazi Hermesa – Thota pogla-
vito su zastupljeni u sitnoj brončanoj plastici. Poput različitih svjedočanstava
prisutnosti Izidina kulta, kao i kulta drugih božanstava koja su joj bila asoci-
rana – s nekima je, poput Tihe ili Fortune, Izida bila i sinkretistički povezana
– statuete Hermesa – Thota u najvećem su broju zastupljene u značajnim urba-
nim središtima, kolonijama i municipijima. U tom pogledu prednjače Salona,
Iader, Senia, Varvaria, Aequum i Narona, zatim Pharos i Bigeste, odnosno
Marsonia i Mursa, a uz bok im je, dakako, i Sirmium. Iz svega navedenoga
proizlazi da je kult Hermesa – Thota tijekom nekoliko stoljeća bio raširen di-
ljem današnje Hrvatske: njegove statuete iz tih područja većinom su iz 2. ili
prve polovice 3. st. Krajem 3. st. i početkom 4. st. intenzitet štovanja Herme-
sa – Thota u silaznoj je putanji, a slično je moguće zaključiti – sudeći prema
relevantnim arheološkim nalazima – i u vezi sa štovanjem drugih božanstava
orijentalnog podrijetla.
U tipološkom kontekstu statuetu Hermesa – Thota iz Danila moguće je
pripisati „tipu V“ koji karakteriziraju prikazi polunagog, odnosno nagog
Hermesova (Merkurova) lika, s hlamidom ovijenom oko oba ramena (LIMC
1992, s.v. Mercurius, II, e) Typus V, 508; Rendić-Miočević, A. 2009: 220, bilj.
17). Statueta iz Danila najvjerojatnije potječe iz 2. ili prve polovice 3. st., iz
vremena u kojemu je kult tog sinkretističkog božanstva bio rasprostranjen
gotovo posvuda na području provincije Dalmacije.

Ulomak reljefa s likom ženskog božanstva (Dijana?)


Tragove kontinuiranog naseljavanja Danilskog polja moguće je pratiti
od najranijih pretpovijesnih razdoblja. Brojni i iznimno vrijedni su i nala-
zi koji potječu iz rimskog doba. To potvrđuju pronađeni spomenici od kojih
48 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

su mnogi otkriveni u sekundarnoj upotrebi, a osobito često bili su korište-


ni u oblikovanju kasnije (posebice grobne) grobne arhitekture kao izdašan
izvor građevnog materijala. Mnogi su ulomci, ovisno o potrebi, bili, međutim,
preklesavani ili naknadno dorađivani, zbog čega su nastajale promjene koje
su trajno izmijenile njihovo izvorno stanje. U stručnoj literaturi sačuvani su
također i podatci o namjernom uništavanju spomenika, što je ponekad bila
posljedica nedovoljne informiranosti, a češće pomanjkanja svijesti o potrebi
i značenju čuvanja spomeničkog materijala. Zabilježene su, također, i pojave
namjernog oštećivanja spomenika, za koje je bilo procijenjeno da nisu u skla-
du s kršćanskom tradicijom i nekadašnjim važećim vrijednosnim sustavima.
Takvim postupcima nepovratno su izgubljeni neki vrijedni spomenici rimskog
provincijalnog likovnog stvaralaštva.3
U navedenom kontekstu zanimljiv je ulomak mramornog reljefa za koji je
moguće pretpostaviti da se odnosio na prikaz Dijane (sl. 2, 3). Čini se kako je
nađen na poznatom danilskom lokalitetu Katuni. Reljef nažalost nije cjelovit,
ali sačuvani ulomak – osim što je načinjen od mramora, materijala koji nije
osobito često zastupljen u danilskoj (riderskoj) figuralnoj plastici – odlikuje
se vrsnoćom oblikovanja koja nije mogla ostati nezamijećena.4 Unatoč fra-
gmentarnosti (vis. 29,1 cm, šir. 35,5 cm, deblj. 19 cm) na ulomku je sačuvano
dovoljno karakterističnih elemenata koji sugeriraju atribuciju prikazanog lika
navedenom božanstvu. Na ulomku je vidljivo da je lik prikazan odjeven u ne-
koliko slojeva naborane odjeće. Očito je bio predstavljen u pokretu, premda je
sačuvan samo donji dio fogire, približno od struka do potkoljenice desne noge
ispružene udesno, dok lijeva noga nedostaje jer je otučena.
Prikazani lik odjeven je u višestruko potpasani kratki hiton koji se prema
dnu zvonoliko širi i seže do iznad koljena. Po svemu sudeći prikazana osoba
zaogrnuta je ogrtačem (hlamida) vidljivim s lijeve strane, uz rub ulomka. Dra-
perija je profilirana naborima koji su vidljivi niže od struka, odnosno mjesta
na kojemu se nalazio pojas, a dalje se šire radijalno prema nižim dijelovima

3  Primjer namjernog oštećivanja antičkih spomenika na danilskom području predstavlja,


primjerice, devastacija krune rimskog bunara s reljefnim prikazom Silvana („satira s kozjim
nogama)“ koji se nalazio u društvu s tri ženska lika „u dugih haljinah“: očito je riječ o
nimfama koje su često bile prikazivane u društvu sa Silvanom (usp. Zlatović 1884: 69). U
istom kontekstu zanimljivi podatci sačuvani su u arhivu L. Jelića pohranjenom u splitskom
Arheološkome muzeju. On naime spominje lokalitet „Rakov bunar“, odnosno ulomke reljefa
i natpisa, vjerojatno iste o kojima izvješćuje i Zlatović (usp. Rendić-Miočević 1984: 125,
bilješka 30).
4  Spomenik je nađen prilikom prethodno spominjane revizije građe u lapidariju Muzeja
grada Šibenika. Nažalost, budući da nije bio signiran, a niti zaveden u inventarne knjige, nije
moguće sa sigurnošću govoriti o njegovu porijeklu, iako je, po svemu sudeći, riječ o nalazu
koji je kao spolij bio evidentiran početkom 1980-ih god., odnosno prigodom sanacije crkve sv.
Danijela.
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…49

2 3

Slika 2. Prednja i bočna strana ulomka


reljefnog spomenika s likom ženskog bo-
žanstva (Dijana?) (crtež: B. Vukorepa,
2009.)

Slika 3. Dio ulomka reljefnog spomenika


božice (Dijana?) (snimio: T. Brajković,
2009.)

tijela. Na bedrenom dijelu desne noge koja je ispružena udesno vidljiva je


uska traka koja se vjerojatno odnosila na preklopljeni dio hitona skrivenog
pod plaštem. Rub hitona naznačen je i sa stražnje strane, tvoreći dva nabora
cilindrična oblika. Iz jednog od nabora prema završetku ulomka primjetna je
zakrivljena uklesana linija kojoj je značenje teško precizno determinirati. Za-
nimljivo je istaknuti kako ogrtač pada okomito te nije usklađen s položajem
tijela koje je odmaknuto u suprotnu stranu. Čini se da je gornji dio prikazanog
lika, odnosno dijela spomenika koji nije sačuvan, bio nagnut udesno, suklad-
no s položajem uzdignute desne ruke koja je, po svemu sudeći, prikazana u
trenutku izvlačenja strjelice iz tobolca ili njezina odapinjanja. Nabori ogrtača
realistično su predočeni okomitim linijama koje se zbog težine draperije u ni-
žim dijelovima valovito savijaju, završavajući slojevito razigranim rubom. Na
sačuvanoj nozi jasno se ocrtavaju ostatci gornjeg ruba visoke lovačke čizme.
Zbog prethodno spomenutoga pretpostavljenog položaja gornjega dijela tijela
te uzevši u obzir raširenost Dijanina kulta u tom kraju, najvjerojatnijom se
čini pretpostavka kako je riječ upravo o tom božanstvu prikazanom u trenutku
lova. Reljef bi, dakle, tipološki trebao pripadati Dijani (Artemidi) lovkinji. U
takvoj ikonografskoj shemi Dijana je najčešće bila prikazivana u položaju
blagog kontraposta, a ponekad i u energičnom pokretu. Čini se da je takvom
prikazana na danilskom ulomku. Bliskim analogijama moguće je smatrati
ulomak reljefa s lokaliteta Danilo – Katuni (Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000:
155 – 164, sl. 1, 2; Brajković 2008: 65, 215, kat. 122), zatim prikaz Dijane
50 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

na lucerni iz Murtera (Brajković 2008: 65, 223, kat. 137), brončanu statuetu
iz Vinkovaca (Iskra-Janošić 2001: 33 – 37) i niz njima sličnih prikaza. Drugi
primjeri toga tipa (TIP I)5 čini se da imaju manje naglašen pokret.6 Prigoda
je, međutim, podsjetiti na poznati reljefni prikaz Dijane, Silvana i Merkura iz
splitskoga Arheološkog muzeja, za koji je u ranijoj literaturi bilo pretpostav-
ljeno da potječe iz Narone, ali je naknadno utvrđeno da je mjesto nalaza tog,
u ikonografskom pogledu, jedinstvenog spomenika lokalitet Biranj u Danilu
(Abramić, 1928-29: 49-52, T. IV, sl. 1; isti: 1952, str. 9; Rendić-Miočević,
D. 1955: 32-33, T. III, sl. 3; isti: 1989: 494-496, T. LXXXV, sl. 2; Rendić-
Miočević, A. 1984: 121 (bilješka 9), T. I, sl. 2; Gunjača 1977 (1968-1969):
183-184, bilj. 31; 494-495, T. LXXXV, sl. 2; Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000:
159-161, sl. 3; Cambi 2005: 44, 46-47, sl. 54). Navedeni reljef, poput reljefa iz
Belluna (Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 159), prikazuje Dijanu (Artemidu)
u trenutku svladavanja oborenog jelena (košute). Onemoćalu životinju Dija-
na, naime, čvrsto drži rukama za rogove, a lijevom nogom koja je savijena
u koljenu dodatno ju pritišće težinom tijela. Riječ je o tipu koji je u stručnoj
literaturi nedovoljno precizno bio označavan tipom tzv. Artemide elafabole,
odnosno Artemide koja lovi jelena (kušutu), premda je očito da bi ga isprav-
nije bilo nazivati tipom Artemide elafoktone (od grčkih riječi elafos i kteino),
odnosno Artemide koja ubija jelena (košutu): poput Mitre koji nožem ubija
bika i Dijana, držeći ju rukama za rogove, trudi se dokrajčiti životinju koja joj
se bezuspješno opire. Prethodno opisani danilski ulomak, koji se vjerojatno
odnosi na detalj Dijanina lika, moguće je usporediti s njezinim prikazom na
reljefu zajedno sa Silvanom i Merkurom, ali nema bitnih razlika niti u odnosu
na predstave Mitre koji ubija bika (Mitra taurokton), što dodatno potkrjepljuje
i detalj odjeće, Mitrine kratke naborane haljine.
Na osnovi oskudno sačuvanih detalja prepoznatljivih na sačuvanom
ulomku stoga je teško sa sigurnošću zaključiti da se on odnosi na prikaz Dija-
ne, a slične dvojbe pojavljuju se i u odnosu na tip koji je prikazan. Nije, dakle,
isključeno da je riječ i o prikazu Mitre tauroktona, što je moguće očekivati

5 
Medini 1984: 17-25.
6 
Votivni reljefi Dijane: reljefi iz Županjca – Karaule (Patsch 1904: 341, 342; Rendić-
Miočević 1989: 492, 493, T. LXXVI, sl. 1), iz Bitelića kod Sinja (Rendić-Miočević 2006: 133
– 143, sl. 1), iz Prološca kod Imotskog (Rendić-Miočević 1967: 344-345, 352, T. I; Lipovac-
Vrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 4, 14; Miličević Bradač 2005: 261-262, sl. 6; Cambi 2005:
109-111, sl. 160), kao i iz Livanjskog polja (Rendić-Miočević 1955: 34-35, T. IV, sl. 3; isti
1989: T. LXXVI, sl. 1, 2; Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 14). Usp. također reljefe
Dijane i Silvana iz Čitluka (Rendić-Miočević 1955: 31, T. I, sl. 2; Lipovac-Vrkljan & Miletić
2000: 161, bilj. 14; Cambi 2005: 124, sl. 186), iz Glamočkog polja – Halapič Graca (Rendić-
Miočević 1955: 31, T. I, sl. 4; Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 14), kao i Dijanine
skulpture iz Podstrane (Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 14) i Kampora na Rabu
(Glavičić 1998: 33-41, T I - II; Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 14).
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…51

na danilskom području s
obzirom da su spomenici
obaju spomenutih božan-
stava, u tom kraju pret-
hodno bili evidentirani.
Činjenica je, međutim,
da su spomenici posve-
ćeni Dijani, samoj ili u
društvu s drugim božan-
stvima, zastupljeni u ve-
ćem broju. Na riditskom
području najbrojnije su
potvrde štovanja Silva-
na, samoga ili u društvu s Slika 4. Ulomak reljefa Amora i Psihe
drugim božanstvima (po- (snimio: T. Brajković, 2009.)
glavito nimfama), a njega slijede spomenici posvećeni Jupiteru i potom Dija-
ni.7 Uzevši u obzir sve što je prethodno navedeno, kao i relevantne statističke
podatke, čini se logičnom pretpostavka kako se analizirani ulomak odnosi na
Dijanu prikazanu kao lovkinju, odnosno u trenutku vađenja strjelice iz tobolca
ili odapinjanja strjelice iz luka što ga je čvrsto držala u rukama.
Kvaliteta oblikovanja sačuvanog ulomka, kao i materijal od kojega je
spomenik bio načinjen (mramor), sugeriraju da je, po svemu sudeći, riječ o
istoj radionici u kojoj je nastao i dio reljefa s prikazom Amora i Psihe (sl. 4),
sačuvan na ulomku sarkofaga koji je također podrijetlom iz Danila (Pedišić
2000: 47; Brajković 2008: 65, sl. 12, 215, kat. 121). Štoviše, iz iste radionice
vjerojatno potječe i dio skulpture o kojoj će više riječi biti u nastavku ovog
rada. Na osnovi stilskih osobina te analogija koje, doduše, u tom kraju nisu
odviše brojne, čini se da bi analizirani danilski ulomak trebalo okvirno datirati
u 2. st. ili u prvu polovicu 3. stoljeća.

7  Uz dva prethodno spominjana reljefna spomenika iz Katuna i Birnja potrebno je uzeti u


obzir i jedan davno pronađeni i u nekoliko navrata objavljeni žrtvenik posvećen božici Dijani
(Ljubić 1860: 248, br. 10). Autor kao mjesto njegova nalaza navodi Konjevrate. Budući da su
u tadašnje vrijeme pojedina mjesta nerijetko bila neprecizno ubicirana, moguće je pretpostaviti
da se u navedenom slučaju imenom navedenog sela također pomišljalo na Danilo. Nije, dakle,
isključeno da je i taj žrtvenik riditskog podrijetla, iako takvu mogućnost nije moguće potkrijepiti
pouzdanim dokazima.
52 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Ulomak mramorne skulpture ženskog božanstva (Dijana?)


Ulomak mramorne skulpture (sl. 5, 6), do sada neobjavljen, također je
ot­kriven na području Danila (visina 18 cm, širina 28,5 cm, debljina 13 cm).8
Sačuvan je samo donji dio skulpture, približno od visine struka do gornjih
dijelova natkoljenica. Prikazan je dio ženskog lika kojemu je desna noga u
prirodnom, gotovo okomitom položaju i približno slijedi os donjeg dijela ti-
jela, dok je lijeva noga energično iskoračila ulijevo. Prikazani lik odjeven je
u kratku haljinu, naborani hiton, za koji je moguće pretpostaviti da je bio pot-
pasan u struku, dok se haljina u donjem dijelu zvonoliko širi oko razmaknutih
nogu. To se nazire iz širokih i koso raspoređenih nabora draperije. Vrsta odje-
će i položaj slični su prethodno opisanom ulomku, što znači da se podjednako
pojavljuju na prikazima Dijane i Mitre, o čemu je prethodno bilo više riječi, a
nije isključena mogućnost da je bio prikazan i neki drugi, nama nepoznati lik.
Na osnovi postojeće spomeničke građe koja je prethodno otkrivena u Danilu
treba pretpostaviti da je riječ o ulomku skulpture nekog od božanstava antič-
kog panteona. S obzirom na ikonografske detalje slične onima na prethodno
opisanom ulomku reljefa – riječ je o kratkom naboranom hitonu, zatim o lije-
voj nozi energično ispruženoj ulijevo i sl. – čini se logičnim pretpostaviti da
je također riječ o prikazu Dijane, ili možda Mitre, što zbog fagmentarnosti
spomenika nije moguće sa sigurnošću utvrditi. S obzirom na vrstu materijala
od kojega je načinjen (mramor), kao i razmjerno visokih oblikovnih kvalite-
ta, čini se da je i taj ulomak, poput prethodno spominjanih ulomaka reljefa
Amora i Psihe i Dijane, potekao iz iste radionice. Razmjerno visoka kvalite-
ta oblikovanja sugerira da bi mogla biti riječ o radionici koja je djelovala u
Saloni, glavnom gradu provincije Dalmacije. Zbog fragmentarnosti danilske
skulpture ulomak je teško precizno datirati. Moguće je međutim pretpostaviti
da je najvjerojatnije riječ o razdoblju 2. ili 3. st., dakle o vremenu iz kojega, po
svemu sudeći, potječe i prethodno opisani ulomak mramornog reljefa.

Ulomak reljefa sa ženskim poprsjem, muškom glavom i natpisom


Unatoč fragmentarnosti i znatnim površinskim oštećenjima među kame-
nim spomeničkim materijalom pohranjenim u lapidariju šibenskog Muzeja
pozornost privlači po mnogim osobinama rijedak i zanimljiv ulomak vrlo
malenih dimenzija (24,8 x 13,4 x 8,4 cm). Za razliku od prethodno analizira-

8  Na spomeniku na prednjoj strani napisano je: „Danilo 70“. Navedena signatura ne

odnosi se, međutim, na inventarni broj, nego, po svemu sudeći, na godinu pronalaska
spomenika. Budući da ranije nije bio inventiran, nisu poznate pobliže okolnosti o
kontekstu nalaza.
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…53

5 6

Slika 5. Prednja i bočna strana donjeg


dijela skulpture, (crtež: B. Vukorepa,
2009.)

Slika 6. Donji dio skulpture (snimio:


T. Brajković, 2009.)

nih mramornih spomenika navedeni je ulomak načinjen od kamena domaćeg


podrijetla, najvjerojatnije vapnenca. Riječ je o ulomku koji kompozicijski na-
likuje nadgrobnim stelama, spomenicima s figuralnim reljefnim sadržajem u
gornjem dijelu i natpisom – od njega je, nažalost, čitljivo samo nekoliko slova
– u donjem dijelu (sl. 7, 8). Prema raspoloživoj evidenciji ulomak je u šibenski

7 8

Slika 7. Ulomak reljefa sa ženskim poprsjem i glavom rogata muškarca (snimio: T.


Brajković, 2009.)
Slika 8. Prednja i bočna strana reljefa sa ženskim poprsjem i glavom rogata muškar-
ca (crtež: B. Vukorepa, 2009.)
54 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Muzej dospio 1949. god., nakon što je kao građevni materijal prethodno bio
uzidan u pojatu (štalu) na danilskom lokalitetu Katuni, poznatom nalazištu za-
nimljivih antičkih spomenika, među kojima je i ulomak mramorne skulpture o
kojemu je prethodno bilo riječi.
U gornjem dijelu ulomka prikazano je žensko poprsje, dok je na manjem
dijelu ulomka, uz njegov desni rub, prikazan prednji dio muške glave. Za ra-
zliku od poprsja koje je prikazano en face, prikaz muške glave je u profilu, lica
usmjerenog prema poprsju. Izbočeni dijelovi lica, osobito nos, dodiruju du-
gačke pramenove ženske kose koji padaju uz lijevi obraz. Potrebno je također
naglasiti da je gornji dio ulomka s figuralnim prikazom jednostavnom vodo-
ravnom profilacijom razgraničen od natpisnog polja u donjem dijelu ulomka.
Navedena kompozicijska shema nalikuje spomenicima nadgrobnog karaktera,
poglavito stelama. Pažljivijom analizom koja uključuje i pretpostavljene do-
pune reljefnog prikaza na sačuvanom ulomku, kao i na osnovi teško čitlji-
vih tragova slova urezanih na natpisnom polju, a uzimajući također u obzir i
malene dimenzije sačuvanog ulomka, ipak smo se priklonili mišljenju da je
riječ o votivnom spomeniku i da je manje vjerojatno da bi spomenik mogao
biti nadgrobnog karaktera. To ipak ne mora značiti da su isključene i druge
mogućnosti njegova determiniranja.
Veći dio reljefnog prikaza na sačuvanom ulomku – o tome je i prethodno
bilo riječi – odnosi se na žensko poprsje prikazao en face. Veći je problem
o kakvu ili čijem poprsju je riječ te u kolikoj su mjeri oštećenja utjecala na
izvorno stanje spomenika. Gotovo je sigurno da nedostaju pojedini dijelovi
spomenika, što donekle nagovještavaju upravo oštećenja najuočljivija uz lije-
vi rub ulomka. Na tom mjestu čini se da je moguće pretpostaviti nastavak sa-
čuvanog reljefnog prikaza, kao i pripadajućeg dijela natpisa. Teško je nagađati
o mogućem sadržaju dijelova za koje pretpostavljamo da nedostaju, odnosno
da su odlomljeni, ali nema dvojbe da je spomenik u znatnoj mjeri preobliko-
van i da je bio prilagođen potrebama ugrađivanja u zid prethodno spominjane
štale. Moguće je također pretpostaviti da tom prigodom nisu bili otklesani
smo rubni dijelovi ulomka, nego i veći dijelovi spomenika koji nisu sačuvani.
Sličnih, doduše manjih intervencija, bilo je i na suprotnoj, desnoj strani ulom-
ka te u njegovim donjim dijelovima, na natpisnom polju. Zanimljivo je svratiti
pozornost i na činjenicu da su po sredini ulomka i u njegovu gornjem dijelu
mjestimice vidljivi tragovi oksidacije željeza, što govori u prilog sekundarnoj
upotrebi, a možda i o njegovu višekratnom korištenju u različite svrhe, kao
pogodnog građevnog materijala.
Nagađajući o mogućem izvornom izgledu spomenika, čini se da je mo-
guće pretpostaviti da je bilo prikazano još nekoliko poprsja sličnih onomu
sačuvanom na ulomku. Sudeći prema sačuvanom poprsju, žena je bila odje-
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…55

vena u gusto naboranu haljinu, s plastično oblikovanim V izrezom na prednjoj


strani. Lice joj je ovalnog oblika, ali mu je površina gotovo potpuno otučena i
izlizana pa na njemu nije moguće otkriti tragove karakterističnih fizionomskih
detalja. Najzanimljiviji detalj svakako je prikaz frizure. Unatoč oštećenjima
i izlizanosti moguće je, naime, uočiti da je riječ o tipu frizure koja je bila „u
modi“ u kasno julijevsko-klaudijevsko doba. Tip frizure na danilskom ulom-
ku karakteriziraju dugački valoviti pramenovi kose koji padaju s obje strane
lica i prekrivaju uši: na pramenovima koji padaju prema ramenima opažaju
se, za takav tip frizure, karakteristični spiralni uvojci. Moguće je pretpostaviti
da je frizura bila prikazana s razdjeljkom po sredini tjemena – na danilskom
poprsju zbog izlizanosti taj je detalj nedovoljno jasno profiliran – dok su otra-
ga pramenovi mogli biti sakupljeni u pletenicu. Opisani tip fizure osobito je
karakterističan za rana desetljeća 1. st. Njega je moguće prepoznati na jednom
od tipova frizure prikazanih na portretima Augustove žene Livije (tzv. Ceres
tip frizure); slično se odnosi i na tip frizure Antonije Mlađe (Antonia Minor,
36. pr. Kr. - 37. god. po Kr.), a osobito Agripine Mlađe (Agrippina Minor, 16.
– 59. god.) te nekih njihovih suvremenica. Primjer koji se čini prikladnim za
uspoređivanje s frizurom prikazanom na poprsju danilskog ulomka poznati je
ženski portret iz Pule koji je iz Tiberijeva vremena (Cambi 2000: 43, 284-285,
tab. 54-55).
Zanimljiv detalj na danilskom reljefu svakako je prikaz muške glave, od-
nosno maskerona smještenog uz desni rub ulomka, detalja koji nas je uvjerio
da bi trebala biti riječ o spomeniku kultno-votivnog, a ne nadgrobnog karakte-
ra. Maskeron je prikazan u lijevom profilu i oblikovan je u plitkom reljefu. Na
njegovu licu prepoznatljivi su karakteristični fizionomski detalji koji pokazu-
ju da je riječ o liku odrasla muškarca s brkovima i dugačkom gustom bradom
naglašenom debelim i valovito raspoređenim pramenovima koji se naslanjaju
na lijevo rame ženskog poprsja. Usta su zatvorena i naglašena debelim pla-
stično profiliranim usnama. Nos je razmjerno dugačak i šiljat, a lijevo oko, u
cijelosti je vidljivo, svrdlom je duboko usječeno u očnu šupljinu. Na glavi iz
kose strše dva kozja (jareća) roga. S iznimkom rogova na glavi maskerona
nema karakterističnih ikonografskih detalja koji bi olakšali determiniranje
prikazanog lika. U takvim okolnostima prihvatljivim se čini pretpostaviti da
je riječ o prikazu Panova maskerona, a ne o prikazu glave Silvana, božanstva
koje se u različitim ikonografskim interpretacijama u tom kraju pojavljuje na
velikom broju spomenika. Prema raspoloživoj evidenciji među njima nema
spomenika s prikazom njegova maskerona.
Kad je riječ o dijelovima reljefa za koje je moguće pretpostaviti da na da-
nilskom ulomku nedostaju i da su vjerojatno naknadno bili otučeni, mogli bi-
smo očekivati da je izvorni oblik spomenika mogao sadržavati više od jednog
56 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

poprsja. Takvu mogućnost čini se da nagovještavaju tragovi odjeće koji se ne-


jasno naslućuju u nižim dijelovima sačuvanog ulomka, gdje se dijelovi haljine
možda djelomice preklapaju. Pod pretpostavkom da je ulomak dio spomenika
votivnog karaktera, mogla bi biti riječ o prikazanim poprsjima nimfa, popu-
larnih numina koje su usko povezane s prirodom i vrlo su često prikazivane, a
još češće spominjane, na figuralnim i epigrafičkim spomenicima koji potječu
iz tih područja. To su međutim samo pretpostavke za koje nema pouzdanih do-
kaza. Nedoumice o kojima je bilo riječi velikim dijelom proizlaze iz činjenice
što na danilskom, kao i na širem delmatskom području, nisu evidentirani spo-
menici s nimfama prikazanima u takvu obliku, s poprsjima koja više nalikuju
portretima. Na isti način teško je povjerovati da bi se poprsje moglo odnositi
na prikaz nekog drugog ženskog božanstva, poglavito Dijane koja se na tom
području često pojavljuje kao pripadnica specifične Silvanove kultne zajedni-
ce. Za takvu pretpostavku nedostaju odgovarajući ikonografski elementi, od-
nosno njezini karakteristični atributi. U nedostatku rješenja koja bi bila lišena
takvih nedoumica najizglednijom se čini pretpostavka da je na ulomku prika-
zano poprsje nimfe i Panov maskeron, njegovo karakteristično groteskno lice.
Čini se međutim da sličnih primjera nema među spomenicima koji potječu iz
toga ili susjednih područja. U takvim okolnostima možda je zanimljivo prisje-
titi se skupine zavjetnih reljefa iz helenističkog doba koji su atičkog podrijetla
(LIMC I/1 1981: 22-24, s.v. H.P. Isler, D. Acheloos als Mannstierprotome
Kopf oder Maske auf Nymphen – und Weihrechreliefs; LIMC I/2 1981: 36,
br. 173: 37, br. 176, 177, 178). Na njima se, naime, pojavljuje maskeron koji
je vrlo sličan danilskom, ali on se odnosi na prikaz drugog rogatoga mitološ-
kog bića, na riječno božanstvo Aheloja. Sudeći prema sačuvanim kamenim
spomenicima s njegovim likom, to je božanstvo bilo popularno i u nekim po-
dručjima na istočnojadranskoj obali, primjerice u Istri, odnosno u Puli.9 Poput
Panove maske na danilskom reljefu – pod pretpostavkom da je na ulomku
doista riječ o njegovu maskeronu – na atičkim reljefima Ahelojeva je glava s
bikovim rogovima prikazana na gotovo istovjetan način, što znači u profilu
i s pogledom usmjerenim prema nimfama koje su bile njegovim omiljenim
društvom. Na atičkim reljefima nimfe su prikazane u dugačkim haljinama,
a zajedno s njima ponekad su prisutna i božanstva poput Dionisa, ili češće
Hermesa, dok nimfe koje plešu predvodi Pan sa siringom koju drži na usti-
ma. Ista pastirska sviraljka karakteristična je i za prikaze domaćeg, ilirsko-
delmatskog Silvana. Navedene usporedbe možda i nisu primjerene i možda
nije najprikladnije prikaze s Ahelojem, Hermesom, Panom i nimfama uspo-
ređivati sa sadržajem koji je bio prikazan na danilskom ulomku. Među njima
ipak ima dodirnih točaka, osobito u kompozicijskoj strukturi. U tom pogledu

9 Girardi Jurkić 2005: 222-224, 3. 12. 1; 3. 12. 2.; Girardi-Jurkić 2005 b, 193, fig. 3, 4.
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…57

sličnosti su očite i takvi reljefi mogli su biti predloškom, ili barem inspiraci-
jom, oblikovatelju danilskog reljefa. Najbitnije je, međutim, da je u domaćoj
kultnoj reljefnoj plastici sadržaj danilskog reljefa, na neki način, jedinstven te
da slični prikazi, a sukladno tomu i bliske analogije, prema evidenciji kojom
raspolažemo, nisu registrirane. To, dakako, otežava i precizno determiniranje
sadržaja prikazanih na ulomku, iz čega je moguće zaključiti da pretpostavku
o Panovu maskeronu i nimfama ipak treba promatrati sa stanovitim oprezom.
Uz sve navedene dvojbe povezane s determiniranjem prikazanog sadrža-
ja, odnosno identificiranjem prikazanih likova, natpis bi trebao biti elemen-
tom koji bi omogućio otklanjanje svih nedoumica i kontroverzija. Ovaj put
to nažalost nije slučaj i natpis ne može u tomu pomoći. On je sačuvan u vrlo
skromnim tragovima, nedovoljnim da bi ga bilo moguće cjelovito pročitati i
na zadovoljavajući način interpretirati. Upitnim se čini čak i broj redaka na
natpisnom polju, jer je teško biti siguran je li natpis sadržavao samo jedan
redak ili ih je možda bilo više. Nije, također, poznato jesu li dijelovi natpisa
bili raspoređeni i na otučenim rubnim dijelovima spomenika, što je na sličnim
spomenicima nerijetko bio slučaj. Na natpisnom polju sa sigurnošću je mo-
guće identificirati nekoliko slova, ali njih je teško povezati u smislenu cjelinu.
Premda slovo M, koje se jasno može pročitati i posljednje je u nizu čitljivih
slova, u prvom retku ispod profilacije koja dijeli natpisno polje od figuralnog
prikaza, ipak se čini da ne može biti govora o posljednjem slovu zavjetne
formule VSLM, što je logično pomisliti i što se i nama učinilo na prvi pogled.
Ispred slova M, unatoč oštećenju koje je nastalo upravo na tom mjestu, gotovo
sigurno je bilo urezano slovo Y, što bi moglo sugerirati kombinaciju slova YM.
U tom slučaju u nastavku bi trebalo očekivati nekoliko slova koja bi trebalo
uklopiti u posvetnu formulu nimfama (NYMPHIS?), napisanom u punom ili
u skraćenom obliku. Ispred bi u tom slučaju bliža od dviju okomitih linija
trebala pripadati slovu N, dok je za sljedeću sačuvanu sličnu liniju moguće
pretpostaviti da je pripadala slovu riječi koja nije poznata, ali bi mogla pripa-
dati jednom od slova veznika ET. U takvim proizvoljnim nagađanjima trebalo
bi pretpostaviti da je bilo naznačeno i ime lika kojemu su nimfe pridružene,
odnosno naziva maskerona prikazanog s desne strane reljefa. Također bi tre-
balo pretpostaviti da se u nastavku, u sljedećem retku, nalazila i uobičajena
zavjetna formula VSLM, a možda i ime zavjetodavca. Mnogo toga je, među-
tim, u sferi nagađanja pa se može očekivati da će zanimljiv danilski spomenik
u budućnosti potaknuti i drugačija razmišljanja s ciljem traženja odgovora na
mnoga otvorena pitanja.
Na osnovi iznesenih pretpostavaka i zaključaka čini se da bi reljef, odno-
sno sačuvani ulomak, trebalo približno datirati u vrijeme prijelaza iz 2. u 3.
stoljeće.
58 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Kratice / Abbreviations
ARR Arheološki radovi i rasprave, Zagreb
CBI Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo
CIL Corpus Inscriptionum Latinarum, Berlin (Inscriptiones Asiae
Provinciarum Graecarum Illyrici Latinae III, Berolini, 1873 –
1902).
GZMBiH Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo
HA Histria Antiqua
LIMC Lexicon Iconographicum Mythologiae Classicae
OA Opuscula Archaeologica
VAHD (VASP) Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (Vjesnik za arhe-
ologiju i povijest dalmatinsku), Split
VHAD Vjesnik Hrvatskoga arheološkog društva, Zagreb

Literatura / Bibliography
Abramić 1929: M. Abramić, Nekoliko skulptura antiknih božanstava, VAHD,
50, Split, 1929, 49-55.
Abramić 1952: M. Abramić, Antike Kopien griechischer Skulpturen in Dal-
matien, Beiträge zur älteren eurpäischen Kulturgeschichte, Bd. I
(Festschrift für Rudolf Egger), Klagenfurt 1952, 303-326.
Abramić & Colnago 2011 (1909): M. Abramić & A. Colnago, Istraživanja u
sjevernoj Dalmaciji, Asseria 9, Zadar, 2011, 221-244.
Apio-Giunio 2005: K. Apio-Giunio, Religion and myth on monuments from
Zadar and surrounding in the Archaeological museum in Zadar, Akti
VIII. međunarodnog kolokvija o problemima rimskog provincijal-
nog umjetničkog stvaralaštva, Zagreb 5.-8. V. 2003. (Religija i mit
kao poticaj rimskoj kamenoj plastici), Zagreb, 2005, 213-222.
Brajković 2008: T. Brajković, Antika, u: E. Podrug, T. Brajković & Ž. Krn-
čević, Arheološki tragovi kultova i religija na šibenskom području,
katalog izložbe, Šibenik, 2008, 53-89, 191-228.
Brunšmid 1914: J. Brunšmid, Antikni figuralni bronsani predmeti u Hrvat-
skom narodnom muzeju u Zagrebu, VHAD XIII, Zagreb, 1914, 207-
268.
Cambi 1971 (1963 – 1965): N. Cambi, Nove potvrde egipatskih kultova u an-
tičkoj provinciji Dalmaciji (Nouvelles confirmations de cultes égyp-
tiens dans l’antique province de Dalmatie), VAHD LXV – LXVII,
Split, 1971, 85-112.
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…59

Cambi 1980: N. Cambi, Enonska Venera Anzotika, Diadora 9. Zadar, 1980,


273-288.
Cambi 2000: N. Cambi, Imago animi (Antički portret u Hrvatskoj), Split, 2000.
Cambi 2002: N. Cambi, Antika, Zagreb, 2002.
Cambi 2005: N. Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split, 2005.
Cambi 2007: N. Cambi, Antički i ranokršćanski urbanizam i umjetnost, Dal-
matinska zagora nepoznata zemlja, Zagreb 2007, 77-93.
Cambi 2008: N. Cambi, Bilješke o skulpturalnoj baštini, Arheološka zbirka
franjevačkog samostana u Sinju, katalog zbirke, Sinj, 2008, 73-111.
Chevalier & Gheerbrant 1987: J. Chevalier & A. Gheerbrant, Rječnik sim-
bola, Zagreb, 1987.
Girardi-Jurkić 2005: V. Girardi-Jurkić, Duhovna kultura antičke Istre, Knji-
ga 1. (Kultovi u procesu romanizacije antičke Istre), Zagreb, 2005.
Girardi-Jurkić 2005 B: V. Giradi-Jurkić, Reliefs and Sculptures of Deities
and mythological Representation and Determining Factors of the
spiritual Life in antique Istria, Akti VIII. međunarodnog kolokvija o
problemima rimskog provincijalnog umjetničkog stvaralaštva, Reli-
gija i mit kao poticaj rimskoj provincijalnoj plastici (Zagreb 5.-8. V.
2003.), Zagreb, 2005, 191-195.
Girardi-Jurkić & Džin 2006: V. Girardi-Jurkić & K. Džin, Agripina’s Portra-
it in Connection with Romain Female Portraits From Ager Polensis
and Ager Nesactiensis, VASP 99, Split, 2006, 113-121.
Gunjača 1977: Z. Gunjača, Reljef Silvana Messora iz Ridera, VAHD 70 – 71,
Split, 1977, 177-186.
Iskra-Janošić 2001: I. Iskra-Janošić, Brončani kipić Dijane iz Vinkovaca,
ARR 13, Zagreb, 2001, 33-37.
LIMC I/1 1981, Zürich-München 1981.
LIMC I/2 1981, Zürich-München 1981.
LIMC VI/1 1992, Zűrich-Műnchen 1992, s.v. Mercurius, 500-554.
LIMC V/1 1990, Zűrich-Műnchen 1990, s.v. Hermes, 384.
Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: G. Lipovac-Vrkljan & Ž. Miletić, Reljef
Dijane iz Ridera, OA 23-24, Zagreb, 1999 – 2000 (2000), 155-164.
Ljubić 1860, Š. Ljubić: Studi Archaelogici sulla Dalmazia, Municipium Ri-
ditarum, Archiv für Kunde oesterreichischen Geschiechtsquellen,
XXII, Wien, 1860, 245-250.
Matijašić & Tassaux 2000: R. Matijašić & F. Tassaux: Liber et Silvanus,
Les cultes polytheistes dans l`Adriatique Romaine, Bordeaux, 2000,
65-117.
60 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Patsch 1904: K. Patsch, Prilog topografiji i povijesti Županjca – Delminiuma,


GZMBiH XVI, Sarajevo, 1904, 307-365.
Patsch 1914: K. Patsch, Zbirke grčkih i rimskih starina u bos. – herc. zemalj-
skom muzeju, GZMBiH XXVI, Sarajevo, 1914, 141-220.
Pedišić 2000: I. Pedišić, Danilo u vrijeme rimske vladavine, u: Ž. Krnčević,
M. Menđušić & I. Pedišić, Danilo (arheološki vodič), Šibenik, 2000,
31-53.
Prijatelj 1952: K. Prijatelj, Nekoliko rimskih nadgrobnih portreta u Arheo-
loškom muzeju u Splitu (Un groupe des portraits romains sépulcra-
ux dans le Musée archéologique de Split), VHAD LIII, Split, 1952
(1950-51), 135-154.
Rendić-Miočević 1984: A. Rendić-Miočević, Područje Ridita u ilirskoj kultnoj
plastici (s posebnim obzirom na neobjavljene spomenike), ANUBiH
– Posebna izdanja LXVII, CBI 11 (Simpozijum, „Duhovna kultura
Ilira“, Herceg-Novi, 4-6. novembra 1982), Sarajevo, 1984, 119-132,
T. I-IV.
Rendić-Miočević 2006: A. Rendić-Miočević, Uz jedan neobjavljeni reljefni
prikaz Dijane iz cetinskoga kraja, VAPD 99, Split, 2006, 133-143.
Rendić-Miočević 2009: A. Rendić-Miočević, Brončane statuete Merkura
(Hermesa) iz zbirke dr. Damira Kovača iz Zagreba, HA, 17, Pula,
2009, 213-228.
Rendić-Miočević & Pedišić 2005: A. Rendić-Miočević & I. Pedišić, Nouveaux
témoignages épigraphiques du culte de Sylvan à Rider, Illyrica An-
tiqua, Zagreb, 2005, 415-424.
Rendić-Miočević & Šegvić 1998: A. Rendić-Miočević & M. Šegvić, Religi-
ons and Cults in south Pannonian Regions, Religions and Cults in
Pannonia, katalog izložbe, Székesfehérvár, 1998, 7-11.
Rendić-Miočević 1951: D. Rendić-Miočević, Novi ilirski epigrafički spome-
nici iz Ridera, GZM VI, Sarajevo, 1951, 49-64.
Rendić-Miočević 1952: D. Rendić-Miočević, Novi i neobjelodanjeni natpisi
iz Dalmacije, VAHD LIII, Split, 1950 – 1951 (1952), 211-232.
Rendić-Miočević 1955: D. Rendić-Miočević, Ilirske predstave Silvana na kul-
tnim slikama s područja Delmata, GZM X, Sarajevo, 1955, 5-40.
Rendić-Miočević 1989: D. Rendić-Miočević, Iliri i antički svijet, Split, 1989.
Hirschfeld & Schneider 1885: O. Hirschfeld & R. Schneider, Bericht über
eine Reise in Dalmatien, II: Über die bildlichen Denkmäler Dal-
matiens, Archaeologisch – epigraphische Mittheilungen aus Oe-
sterreich-Ungarn, Band IX, Wien, 1885, 31 – 84.
Selem 1997: P. Selem, Izidin trag, Split, 1997.
T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…61

Selem 1980: P. Selem, Les Religions orientales dans la Pannonie Romaine -


Partie en Yougoslavie, Leiden, 1980.
Selem & Vilogorac Brčić 2012: P. Selem & I. Vilogorac Brčić, Religionum
Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani (ROMIS), (Zna-
kovi i riječi/Signa et litterae, vol. III., s.v. Aegyptiaca Salonitana),
Zagreb, 2012, 9-76.
Sergejevski 1927: D. Sergejevski, Rimski kameni spomenici sa Glamočkog
polja, GZMBiH XXXIX, Sarajevo, 1927, 255-272.
Srejović & Cermanović 1979: D. Srejović & A. Cermanović, Rečnik grčke i
rimske mitologije, Beograd, 1979.
Zamarovský 1985: V. Zamarovský, Junaci antičkih mitova, Zagreb, 1985.
Zaninović 2007: M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, Šibenik, 2007.
Žanić-Protić 1988: J. Žanić-Protić, Antička brončana plastika iz Arheološ-
kog muzeja u Splitu, I (Roman bronze sculpture from the Archaeolo-
gical museum in Split, I), VAHD 81, Split, 1988, 21-32.
62 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Toni Brajković i Ante Rendić-Miočević

Several unpublished cult monuments from Danilo

Summary
During the revision of the monumental material in the lapidarium of the Šibenik
City Museum, three very interesting unpublished stone monuments, two reliefs and
one sculpture fragment were recorded. They all come from Danilo, the Roman Rider
(Municipium Riditarum) - a site where among the monuments dedicated to Jupiter,
Diana, Mithras and Magna Mater, there is ample evidence which confirm the worship-
ping of Silvanus. One of these monuments is probably related to the image of Diana,
while other attributions are not defined with certainty. A small relief monument with
two carved figures seems to be particularly interesting, as well as a bronze statuette
of Hermes-Thot, which as the only item of that deity so far, sheds new light on the
cult of those inhabitants and enriches the picture of religious life of the Roman Rider
(Municipium Riditarum).
Zavjetni žrtvenici iz stanice konzularnih
beneficijara u Balinoj Glavici

Ivo Glavaš, prof. UDK: 291.35 : 292.21 (497.5 Petrovo polje)


Ministarstvo kulture, RH 904 : 292.21 (497.5 Petro­vo polje)
Konzervatorski odjel u Šibeniku Izvorni znanstveni članak
Primljeno, 4. travnja 2013

U radu se raspravlja o stanici i svetištu konzularnih beneficijara koja


je temeljem pronalaska sedam zavjetnih žrtvenika ubicirana na prostoru
Baline glavice na jugoistočnom rubu Petrovog polja. Tu se nekada nala-
zio centar municipija pod nazivom Magnum. U stanici su kao konzularni
beneficijari službovali legionari XI. legije Claudia iz logora Durostorum
u Meziji i XIIII. legije Gemina iz logora Karnuntum u Panoniji.
Ključne riječi: Magnum, Balina glavica, konzularni beneficijar, sta-
nica, zavjetni žrtvenici

O smještaju i municipalitetu Magnuma


Centar municipija Magnum nalazi se neposredno uz lijevu obalu rijeke
Čikole podno Baline glavice u naselju Umljanović na rubu Petrovog polja oko
13 kilometara jugoistočno od Drniša točno ispod suvremene ceste D 56 koja
vodi u pravcu Splita.1 (Slika 1.) Teritoriju municipija Magnum pripadao je
cijeli prostor Petrovog polja s Promonom kao pagusom.2 Magnum je u rimsko
doba bio smješten na strateški značajnom magistralnom cestovnom pravcu
Akvileja – Dirahij, a segment tog cestovnog pravca s putnom postajom Ma-
gnum zabilježen je na Tabuli Peutingeriani u nizu Andetrio XIV – Magno VIII
– Promona XVI – Burno.3 Duž iste trase početkom 1. stoljeća sagrađen je niz
rimskih vojnih logora od Burnuma do Bigeste, a Magnum se nalazio između
logora pomoćnih postrojba u Kadinoj Glavici i Andetriju.4 Prema postojećoj
natpisnoj građi drži se da je Magnum aurelijevska fundacija, ali postoje argu-

1  Općenito o Magnumu: J. Alačević, 1878, 90-92; G. Alföldy, 1968, col. 931; I. Glavaš,
2010, 45-47.
2  M. Zaninović, 1996b, 266-267; Ž. Miletić, 2007, 189; I. Glavaš, 2012, 93.
3  Ž. Miletić, 2006, 130; Ž. Miletić, 2007, 192.
4  J. Wilkes, 1969, 143; M. Zaninović, 1996a, 212-213; M. Sanader, 2002, 127-128; 18-21;
M. Zaninović, 2010, 18-21; I. Glavaš – Ž. Miletić – J. Zaninović, 2010, 71-74.
64 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Slika 1. Pogled na lokalitet Balina glavica (foto: I. Glavaš)

menti za ranije stjecanje municipaliteta, moguće već za vrijeme Flavijevaca.5


Sustavna istraživanja tako značajnog lokaliteta iz razdoblja rimske vladavi-
ne do sada nisu provođena, a 2000. godine Gradski muzej u Drnišu vršio je
sondažna istraživanja podno Baline glavice na lokaciji Krstače.6 (Slika 2.)
Zbog namjere Šibensko-kninske županije da izgradi hidroakumulaciju na ar-
heološkom lokalitetu Baline glavice, cijeli taj prostor ispod državne ceste D
56 pa sve do rijeke Čikole 2009. godine rekognoscirali su zajednički profesori
Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru Željko Miletić i Miroslav Glavičić,
tadašnji glavni konzervator za arheologiju u Upravi za zaštitu kulturne baštine
Zoran Wiewegh, ravnatelj Muzeja grada Drniša Joško Zaninović i autor ovog
rada kao nadležni konzervator.7 Nakon prezentacije rezultata rekognosciranja
Šibensko-kninska županija kao investitor odustala je od potapanja prostora
municipija u Magnumu, a hidroakumulacija je u prostorno-planskoj doku-
mentaciji pomaknuta sjevernije iza Baline glavice.

5 
D(is) [M(anibus)] / M(arci) Aur(eli) M(arci) f(ili) Luc[ani] / dec(urionis) mun(icipii)
Magn[i] / IIviri i(ure) [d(icundo)] / [------] (CIL III, 6565 = 9798 = 143162). O municipalitetu
Magnuma G. Alföldy, 1968, col. 931-932; novije: I. Glavaš, 2012, 93-103.
6  I. Glavaš, 2010, 47.
7  Vidi o tome: I. Glavaš, 2010, 47-48.
I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici 65

Slika 2. Fotografija sonde na lokaciji Krstače (foto: J. Zaninović)


Općenito o funkciji konzularnih beneficijara i sustavu stanica
Konzularni beneficijari su legionari koji su iz svoje matične postrojbe
raspoređeni u ured namjesnika provincije i najbrojniji su pripadnici ureda na-
mjesnika s po jednim beneficijarom po legijskoj centuriji.8 Iako im je ulogu
teško precizirati zbog posve općenitog naziva, epigrafski dokazi daju nam
za pravo vjerovati kako su beneficiarii consularis kao vojnici korišteni za
cijeli niz poslova u okviru ureda namjesnika provincije oko čega traje znan-
stvena diskusija.9 Međutim, njihov raspored u stanicama, većinom duž gra-
ničnih provincija, pokazuje da je njihova funkcija dio organiziranog sustava
provincijalne administracije.10 Konzularni beneficijari su u stanicama bili ras-
poređeni uglavnom kroz period od šest mjeseci, a u svetištima u kompleksu
stanice ostavljali su zavjetne žrtvenike posvećene najčešće Jupiteru, koje su
postavljali povodom dolaska u stanicu ili napuštanja stanice (expleta statione,
exacta statione, accepta missione).11 Treba naglasiti kako u stanicama nisu
zabilježeni samo konzularni beneficijari nego i neki drugi pripadnici ureda

8  B. Rankov, 1999, 23-25.


9  Vidi o tome M. Mirković, 1989, 255-256; E. Schallmayer, 1989, 400-406; J. Ott, 1995,
82-154; R. Dise, 1995, 72-85; B. Rankov, 1999, 27-29.
10  B. Rankov, 1999, 27-29.
11  O pitanju dužine trajanja dužnosti konzularnih beneficijara u stanicama vidi opširno kod:
R. DISE, 1997, 286-292.
66 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

namjesnika provincije.12 Simboličko beneficijarsko koplje kao dokaz časti


nije rezervirano samo za konzularne beneficijare, već je, s drugim dijelovima
opreme, opći simbol časti svih pripadnika ureda namjesnika provincije, kako
je to pokazao Rankov.13
Kako bismo odgonetnuli koje je pravo značenje funkcije konzularnih be-
neficijara i sustava stanica, moramo na trenutak razmišljati kao namjesnici
provincija. Gledano iz tog ugla sustav stanica posve je jasan i odmah otkriva
svoju pravu svrhu: one su smještajni kapaciteti za namjesnikove ljude, u pr-
vom redu za konzularne beneficijare, koji su daleko najbrojniji dio namjesni-
kova ureda na terenu. Konzularni beneficijari su namjesnikovi ljudi na terenu
koji su ponajprije u direktnom dodiru s lokalnim stanovništvom kao pred-
stavnici namjesnika provincije. Svi poslovi koje lokalno stanovništvo ima
s rimskom centralnom vlasti započinju kontaktom s beneficijarom. Na neki
način namjesnik provincije jasno pokazuje svoju prisutnost u mjestima koja
je on odredio bilo da su to opskrbni pravci, važna cestovna križanja, rudnički
prostori, granična područja prema barbarikumu ili važni urbani centri. Me-
đutim, nikako ne treba gubiti iz vida sigurnosni aspekt njihova rasporeda u
provincijama jer su konzularni beneficijari gotovo u pravilu legionari, a po-
znato je da nakon markomanske krize, oko 190. godine, jako raste broj stanica
konzularnih beneficijara.14 Zbog čega bi inače konzularni beneficijari bili tako
snažno prisutni duž strategijskog cestovnog pravca Akvileja – Dirahij u pro-
vinciji Dalmaciji gdje je od ukupno šesnaest potvrđenih stanica konzularnih
beneficijara čak osam njih na tom pravcu?15 Dvije stanice su smještene na
strategijskoj vojnoj cesti koja od centra provincije Salone najkraćim putem
vodi na posavsku cestu i dalje preko nje ide opskrba za Panoniju i limes.16
Čak dvije stanice grupirane su na teritoriju najvjerojatnije istog municipija
(municipium Malvesiatium): jedna na značajnom prijelazu preko rijeke Drine
u današnjim Skelanima,17 a druga nešto dalje na istočnoj granici provincije
Dalmacije na prostoru današnjeg Čačka.18 Moglo bi se načelno prigovoriti da

12  J. Ott, 1995, 107-110.


13  B. Rankov, 1999, 31.
14  R. Dise, 1995, 79.
15  Avendo (CBFIR 493), Burnum (CBFIR 446, 447, 449, 462), Magnum (CBFIR 9790,
14956, 14957, 14959, 14960, 14961, 14962), Tilurij (CBFIR 489, 490), Novae (CBFIR 440,
441, 463, 464, 465, 466, 467, 468, 469), Narona (CBFIR 494, 495, 496), Diluntum (CBFIR 485,
486, 487), Dokleja (CBFIR 461, 488).
16  Halapić (CBFIR 443, 444), Castra (današnja Banja Luka) (CBFIR 439); I. Bojanovski,
1974, 41.
17  Skelani (CBFIR 455, 456, 457, 458, 471, 472, 473, 474, 475).
18  O konzularnim beneficijarima u Čačku vidi: S. Ferjančić, – G. Jeremić – A. Gojgić, 2008,
15-16, 43, 51 i 59.
I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici 67

se raspored konzularnih beneficijara na cestovnom pravcu Akvileja – Dirahij,


na najkraćem spoju Italije s istokom Carstva, poklapa s rasporedom glavnine
rimske vojne sile duž linije Burnum - Bigeste koja je tu prisutna i nakon odla-
ska legija. Međutim, stanice konzularnih beneficijara dokazane su i izvan tog
područja, a duž iste ceste Akvileja – Dirahij ili u njenoj neposrednoj blizini u
Avendu, Diluntumu i Dokleji. Posebno treba naglasiti kako se sva naša znanja
o sustavu stanica konzularnih beneficijara u rimskoj provinciji Dalmaciji te-
melje na slučajnim nalazima, zavjetnim žrtvenicima kojih ima nešto više od
pedeset.19 Nijedna stanica u provinciji Dalmaciji do sada nije otkopana. Na
prostoru Liburnije (ako izuzmemo Burnum na samoj istočnoj granici Libur-
nije) nema dokaza o postojanju stanica konzularnih beneficijara. Zaninović
je to uvjerljivo objasnio visokim stupnjem romanizacije Liburnije i njenih
stanovnika koji su živjeli u zajednicama što su u najvećem broju početkom
principata uzdignute na municipalni rang.20 Nasuprot tomu na nekadašnjem
japodskom teritoriju, čije su peregrinske zajednice pripadale skardonitanskom
konventu kao i Liburni,21 bile su čak tri stanice: u Avendu (Crkvina kraj Brlo-
ga u Lici),22 u Metulumu (Čakovec kod Josipdola)23 i Retiniju (Golubić južno
od Bihaća).24
Prve epigrafske potvrde stanica konzularnih beneficijara potječu iz traja-
novskog doba iz Celeje i Sirmija, a na primjeru Celeje iz Norika pruža nam
se epigrafski precizno datiran uvid u najraniju fazu razvoja sustava stanica.25
U stanici u Celeji raspoređeni su beneficiarii procuratoris jer je Norik do ot-
prilike 175. godine bio prokuratorska provincija.26 U Noriku je od 171. go-
dine stalno raspoređena legija II. Italica,27 a u stanici u Celeji su nakon toga
potvrđeni beneficiarii consularis.28 Dok legija nije bila smještena u Noriku,
namjesnik provincije kao beneficijare koristi pripadnike pomoćnih postrojba
od kojih su neki sasvim sigurno peregrini.29

19  Vidi popis u CBFIR str. 346-391.


20  M. Zaninović, 2007, 182.
21  Plin, N. H. III, 139. Conventum Scardonitanum petunt Japudes et Liburnorum civitates
XIIII.
22  CBFIR 493.
23  CBFIR 445.
24  CBFIR 442.
25  O stanici u Celeji vidi: R. DISE, 1996, 286- 292; Sirmij kod: M. Mirković, 1989, 252-
254.
26  O problematici statusa provincije Norik u to doba vidi G. Alföldy, 1974, 157-158.
27  G. Alföldy, 1974, 155.
28  R. DISE, 1996, 288. Prvi zavjetni žrtvenik koji ostavlja konzularni beneficijar legije II.
Italica datiran je u 192. godinu. (CIL III, 5178 = CBFIR 232)
29  R. Dise, 1996, 288-289. Najbolje se to vidi na žrtveniku iz stanice u Celeji datiranom
oko 110. godine: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / Surus b(ene)f(iciarius) / Memmi(i) Apoll(inaris) /
68 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

O zavjetnim žrtvenicima iz svetišta stanice u Magnumu


Nakon odlaska legija iz provincije Dalmacije u Magnumu je tijekom 2.
stoljeća smještena postaja konzularnih beneficijara.30 U Magnumu je prona-
đeno ukupno sedam potvrđenih zavjetnih žrtvenika konzularnih beneficijara:
1. I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / C(aius) Aemili/us Inge/nuus miles / leg(ionis)
XI Cl(audiae) / b(ene)f(iciarius) co(n)s(ularis).31
2. I(ovi) O(ptimo) [M(aximo)] / [---] Septi(mius)I[---] / [---b(ene)f(iciarius)]
co(n)s(ularis) [pro se et?] / [su]is [---] / [v(otum) s(olvit) l(ibens)?]
m(erito?).32
3. [I(ovi) O(ptimo)] M(aximo) / [et Ge]nio / [mun]icipi(i) / [---Val]er(ius)
Sev/[erus] b(ene)f(iciarius) co(n)s(ularis) / [leg(ionis) XIIII g(eminae)]
M(artiae) v(ictricis) v(otum) s(olvit).33
4. Epo[nae sac(rum)](?) / P(ublius) Ae[l(ius) ---] / b(ene)f(iciarius) co(n)
s(ularis) [leg(ionis) XI] / Cl(audiae) p(iae) f(idelis) [Anto]/nini[anae ---]
/ [------].34
5. [------] / [---]I(?)AG[---] / [---b(ene)f(iciarius)] co(n)s(ularis) / [v(otum)
s(olvit) l(ibens)] m(erito).35
6. [------] / b(ene)f(iciarius) [co(n)s(ularis) pro se et?] / [s]u[is? ---] /
v(otum) [s(olvit) l(ibens) m(erito)].36
7. [------] / [--- mil(es)] / [leg(ionis) X]IIII [gem(inae) M(artiae) v(ictricis)]
/ [b(ene)f(iciarius)] co(n)s(ularis) [---] / [------].37
Njima bi se možda mogla pridodati i ara s posvetom Jupiteru, koju postav-
lja Tit Flavije Nikrinijan (Titus Flavius Nicrinianus) iz Magnuma, kojoj ne-
dostaje upravo najvažniji dio natpisa što dolazi nakon imenovanja dedikanta:
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / T(itus) Fl(avius) Ni/crinin[ianus] / [------].38
Karakteristična posveta je blaga indicija da je natpis moguće dovesti u
vezu s ostalim zavjetnim žrtvenicima konzularnih beneficijara pronađenima
u Balinoj glavici.

proc(uratoris) Aug(usti) / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito). (CIL III, 5179 = CBFIR 222)
30  J. Wilkes, 1969, 123-124; E. Schallmayer, 1989, 403; M. Zaninović, 2007, 182-183; I.
Glavaš, 2010, 49.
31  CIL III, 9790 = CBFIR 438.
32  CIL III, 14956 = CBFIR 432.
33  CIL III, 14957 = CBFIR 433.
34  CIL III, 14959 = CBFIR 434.
35  CIL III 14960 = CBFIR 435.
36  CIL III 14961 = CBFIR 436.
37  CIL III 14962 = CBFIR 437.
38  CIL III, 14955.
I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici 69

Na žrtvenicima konzularnih beneficijara su, kako je to uobičajeno,


najčešće posvete I O M,39 na jednom je I O M zajedno s Genijem municipija,40
a jedan zavjetni žrtvenik posvećen je Eponi.41 Konzularni beneficijari u Mag-
numu pripadnici su XI. legije Claudia, kojoj je u to vrijeme stalni logor Du-
rostorum u Meziji,42 i XIIII. legije Gemina Martia Victrix, kojoj je stalni lo-
gor Carnuntum u Gornjoj Panoniji.43 Caius
Aemilius Ingenuus, vojnik XI. legije Claudia
koji je postavio žrtvenik Jupiteru u svetištu
beneficijarske stanice u Magnumu, vršio je
dužnost konzularnog beneficijara i u bene-
ficijarskoj stanici u Skelanima na teritoriju
municipija Malvesiatium.44 (Slika 3.) Mijen-
janje stanica od istih konzularnih beneficija-
ra pojava je koja se gotovo isključivo vezuje
za rajnske i podunavske provincije Carstva.45
Taj natpis pokazuje da je takvih situacija bilo
i u Dalmaciji. Na zavjetnim žrtvenicima s tih
područja često su konzularni beneficijari do-
davali formulaciju koja im je stanica po redu
(prima statione, iterata statione) što se naj-
bolje vidi na žrtvenicima iz Sirmija.46
Konzularni beneficijar Septimije s nat-
pisa CIL III, 14956 iz Magnuma postavlja
žrtvenik Jupiteru pro se et suis.47 (Slika 4.)
Takva se formulacija na zavjetnim žrtvenici-
ma konzularnih beneficijara pojavljuje i u va-
Slika 3. Zavjetni žrtvenik kon- rijanti pro salute sua et suorum, kako vidimo
zularnog beneficijara Gaja na primjeru iz Akvinkuma u provinciji Donjoj
Emilija Ingenua (foto: T. Panoniji:
Seser) I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / Aur(elius) Flor/

39  Posvete I O M na zavjetnim žrtvenicima konzularnih beneficijara prelaze 50 posto svih


posveta nakon čega je daleko najveći broj posveta Geniju mjesta (municipija, kolonije i sl.).
Vidi 1. tablicu kod: J. Nelis-Clement, 1994, 252.
40  CIL III 14957 = CBFIR 433.
41  CIL III, 14959 = CBFIR 434.
42  E. Ritterling, 1924-1925, col. 1698-1699.
43  E. Ritterling, 1924-1925, col. 1738-1739.
44  Magnum: CIL III, 9790 = CBFIR 438; Skelani: ILJug 1524 = CBFIR 472. Žrtvenik iz
Magnuma nalazi se u Arheološkom muzeju u Splitu inv. broj. A-292.
45  Vidi o tome: R. Dise, 1997, 293-294.
46  M. Mirković, 1989, 253.
47  CBFIR 432.
70 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

ianus b(ene)f(iciarius) / cons(ularis) pro /


sal(ute) sua et / suorum / v(otum) s(olvit)
l(ibens) m(erito).48
Izraz se najvjerojatnije odnosi na obi-
telj konzularnih beneficijara, a ne na ostalo
konzularnom beneficijaru podređeno oso-
blje stanice.49 Sinovi konzularnih benefi-
cijara (zajedno s očevima) zabilježeni su
kao kodedikanti zavjetnih žrtvenika u be-
neficijarskim stanicama što dobro ilustrira Slika 4. Preslik rekonstrukcije
primjer iz mjesta pod nazivom Pretorium natpisa konzu­lar­­nog beneficijara
Latobicorum u Gornjoj Panoniji gdje je ta- Septimija (CIL III, 14956)
kođer bila stanica konzularnih beneficijara:
[I(ovi) O(ptimo) M(aximo)] / ceterisq(ue) Dis D[e]/abusq(ue) et G(enio)
loc[i] / G(aius) Baeb(ius) Marcell/inus mil(es) leg(ionis) / X g(eminae) b(ene)
f(iciarius) co(n)s(ularis) cu/m C(aio) Baeb(io) Mar/cello iunior(e) / filio
v(otum) s(olvit) l(ibens) l(aetus) m(erito) / Fusco et Dextr(o) co(n)s(ulibus) /
VI idu(s) Apriles.50
Preciznija datacija beneficijarskih zavjetnih žrtvenika iz Magnuma
moguća je jedino za žrtvenik koji Eponi postavlja konzularni beneficijar Pu-
blije Elije (Publius Aelius).51 (Slika 5.) Epi-
tet Antoninijana XI. legije Claudia, koji se
javlja na tom natpisu, vezuje se uz vladavinu
cara Karakale (211.-217.) pa bi se u taj vre-
menski period žrtvenik datirao.52 Natpis koji
postavlja konzularni beneficijar XI. legije
Claudia Caius Aemilius Ingenuus datira se u
2. stoljeće i najstariji je takav natpis iz Ma-
gnuma. Tri fragmentarno sačuvana zavjetna
žrtvenika, kojima nisu sačuvana imenovanja Slika 5. Preslik rekonstrukcije
dedikanata, moguće je datirati samo približ- nat­pisa konzular­nog beneficijara
Publija Elija (CIL III, 14959)

48 CBFIR 377.
49 J. Ott, 1995, 107.
50  CIL III, 3903 = CBFIR 347. Sličan je natpis iz Halapića (municipium Salvium) u provinciji
Dalmaciji gdje zavjetni žrtvenik zajedno sa svojim sinom postavlja konzularni beneficijar
Caius Iulius Rogatus: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / C(aius) Iul(ius) Roga/tus be(neficiarius)
co(n)s(ularis) / leg(ionis) XI Clau(diae) vet(eteranus) / C(aius) Iul(ius) Rogatus / iunior / v(oto)
liben(tes) p(osuerunt). (CIL III, 9862 = 13231 = CBFIR 443)
51  CIL III, 14959 = CBFIR 434.
52  Za Karakalino imenovanje vidi: R. Cagnat, 1898, 196.
I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici 71

no u rasponu od 2. do 3. stoljeća.53 Zavjetni žr-


tvenik koji Jupiteru i Geniju municipija postavlja
Valerius Severus, konzularni beneficijar legije
XIIII. Gemina Martia Victrix, datira se okvirno
u 3. stoljeće.54 (Slika 6.) Restitucija imenovanja
beneficijara u četvrtoj brazdi je otežana, jer je
odlomljena lijeva strana žrtvenika, tako da nije
moguće utvrditi nalazi li se na natpisu prenomen
beneficijara što bi upućivalo na raniju dataciju.
Prihvaćajući restituciju natpisa Schallmayera i
suradnika, prethodno spomenuti natpis konzular-
Slika 6. Preslik rekonstruk-
nog beneficijara Septimija datirao bi se također u
cije nat­pisa konzular­nog
be­ne­ficijara Valerija Se­vera
3. stoljeće.55 Dedikant bi, prema tome, bio legio-
(CIL III, 14957) nar s carskim gentilicijem Septimius, s čim se sla-
že i Alföldy smještajući natpis u kasni principat.56
Međutim, dopuštena je i restitucija Septimianus jer je natpis slabije sačuvan
upravo na mjestu imenovanja.

Pozicija stanice konzularnih beneficijara u Magnumu


Pozicija i arhitektura kompleksa beneficijarskih stanica načelno nam
je poznata.57 One su redovito postavljane u neposrednoj blizini gradskih zi-
dina ili zidina rimskog vojnog logora, što temeljimo na istraživanjima u Ger-
maniji i Panoniji.58 Identičnu situaciju treba očekivati i u Magnumu, što je još
jedna potvrda da se centar municipija u Magnumu nalazio upravo u podnožju
današnje Baline glavice. Zavjetne žrtvenike konzularnih beneficijara u Ba-
linoj glavici pronašao je 1897. godine Marko Vrbatović iz obližnjeg naselja
Kljaci. Krčeći gomile uz svoju njivu u Balinoj glavici otkrio je zidove, a među
njima ulomke žrtvenika.59 Početkom 1898. u Balinu glavicu je došao fra Lujo
Marun kako bi pregledao lokalitet i otkupio nalaze.60 Nakon pregleda terena
i uvida u katastarsko stanje posjeda utvrdio sam da bi kamene gomile pune

53  CIL III, 14960 = CBFIR 435, CIL III, 14961 = CBFIR 436, CIL III, 14962 = CBFIR 437.
54  CIL III, 14957 = CBFIR 433.
55  CIL III, 14956 = CBFIR 432.
56  G. ALFÖLDY, 1969, 53.
57  Vidi arhitekturu kompleksa stanice konzularnih beneficijara u Sirmiju kod: M. Jeremić,
2006, 170-173.
58  Za pozicije stanice konzularnih beneficijara u Gornjoj Germaniji vidi: E. Schallmayer,
1994, 161-191. Poziciju stanice u Donjoj Panoniji u Sirmiju vidi kod: M. Jeremić, 2006, 168
i 170.
59  F. Radić, 1898, 55.
60  L. Marun, 1998, 91.
72 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Slika 7. Pretpostavljena pozicija stanice konzularnih beneficijara u Balinoj glavici,


označena strelicom (preuzeto: Google Earth)
šuta, priklesanog kamenja i ostataka tegula na katastarskim česticama zemlje
572/2, 573 i 580 (sve katastarska općina Umljanović) mogle biti gomile koje
je prekopavao Marko Vrbatović krajem 1897. godine. Gomile se nalaze u bli-
zini zapadnog podnožja Baline glavice, a od njih vodi pravilna linija u pravcu
nekadašnjeg Vezovića mosta koji se do Drugog svjetskog rata koristio za pri-
jelaz preko Čikole s prostora Baline glavice. (Slika 7.) Nešto više informacija
o poziciji stanice konzularnih beneficijara u Balinoj glavici moguće je dati tek
nakon ciljanih sondažnih istraživanja.

Zaključak
Na krajnjem jugoistočnom rubu Petrovog polja u današnjoj Balinoj gla-
vici na strateškom cestovnom pravcu Akvileja – Dirahij nalazio se neistra-
ženi municipij Magnum. Na tom prostoru nakon odlaska rimskih legijskih
postrojba tijekom 2. stoljeća postavljena je stanica konzularnih beneficijara.
U stanici u Magnumu ukupno je pronađeno sedam zavjetnih žrtvenika kon-
zularnih beneficijara koji su bili pripadnici legija XI. Claudia i XIIII. Gemina
I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici 73

s dunavskog limesa. Zavjetni žrtvenici su, kako je to uobičajeno, u najvećem


broju posvećeni Jupiteru, a od drugih božanstava zastupljena je Epona. Una-
toč nekim indicijama tek će istraživanja arheološkog nalazišta Balina glavica
dati odgovor na pitanje gdje se točno nalazio kompleks stanice konzularnih
beneficijara sa svetištem. U svakom slučaju to je moralo biti neposredno uz
gradske zidine Magnuma.

Kratice
CBFIR - E. Schallmayer, K. Eibl, J. Ott, G. Preuss, E. Witkopf, Der römis-
che Weihebezirk von Osterburken I. Corpus der griechischen und
lateinischen Beneficiarier Inschriften des Römischen Reiches, Stutt-
gart, 1990.
CIL - Corpus Inscriptionum Latinarum, Berlin
ILJug - Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMII et
MCMLXX repertae et editae sunt, Ljubljana
PWRE - Paulys Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft

Izvori
Plin. N. H. - C. Plinius Secundus, Naturalis historiae, Libri XXXVII, Lipsiae
1906.

Literatura
Alföldy, G., 1968. - Magnum, PWRE, Supplement Band XI, Sttuttgart, col.
931-932.
Alföldy, G., 1969. – Die Personennamen in der römischen Provinz Dalmatia,
Heidelberg.
Alföldy, G., 1974. – Noricum, London.
bojanovski, I., 1974. - Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji,
Sarajevo.
Cagnat, R., 1898. – Cours d´Épigraphie Latine, Paris.
Dise, R. L., 1995. – A Reassessment of the Function of Beneficiarii Consularis,
The Ancient History Bulletin, 9/2, Rome, 72-85.
Dise, R. L. 1996. - The Beneficiarii Procuratoris of Celeia and the Deve-
lopment of the Statio Network, Zeitschrift für Papyrologie und Epi-
graphik, 113, Bonn, 286–292.
Dise, R. L., 1997. - Variation in Roman Administrative Practice: the Assi-
gnments of Beneficiarii Consularis, Zeitschrift für Papyrologie und
Epigraphik, 116, Bonn, 284–299.
74 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Domaszewski, A., 1908. - Die Rangordnung des römischen Heeres, Bonn.


Ferjančić, S. – Jeremić, G. – Gojgić, A., 2008. – Rimski epigrafski spomenici
Čačka i okolice, Čačak.
Glavaš, I., 2010. - Municipij Magnum, raskršće rimskih cestovnih pravaca i
beneficijarska postaja, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU
u Zadru, 52, Zadar, 45-59.
Glavaš, I. - Miletić, Ž. - Zaninović, J., 2010. - Augzilijarni kaštel kod Kadine
Glavice, Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, 3, Zagreb, 71-
74.
Glavaš, I., 2012. – O municipalitetu Magna, Opuscula Archaeologica, 36, Za-
dar, 93-103.
Jeremić, M., 2006. - Les temples payens de Sirmium, Starinar, 56, Beograd,
167-200.
Marun, L., 1998. – Starinarski dnevnici, Split.
Miletić, Ž., 2006. - Roman Roads along the Eastern Adriatic: State of Resear-
ch, Les routes de l’Adriatique antique. Geographie et economie. Pu-
tovi antičkog Jadrana. Geografija i gospodarstvo, Bordeaux - Zadar,
125-136.
Miletić, Ž., 2007. - Prostorna organizacija i urbanizam rimskog Burnuma,
Simpozij ˝Rijeka Krka i Nacionalni park `Krka`. Prirodna i kulturna
baština, zaštita i održivi razvitak˝, Zbornik radova, Šibenik, 181–
200.
Mirković, M., 1989. – Beneficiarii Consularis an the New Outpost at Sirmium,
Roman Frontier Studies, XV, Exeter, 252-256.
Nelis-Clement, J., 1994. – Le monde des dieux chez les beneficiarii, Der
römische Weihebezirk von Osterburken II, Kolloquium 1990 und
paläobotanische-osteologische Untersuchungen, Stuttgart, 251-260.
Ott, J., 1995. - Die Beneficiarier, Stuttgart.
Radić, F., 1898. – Izvještaj Upraviteljstva Hrvatskoga starinarskoga družtva u
Kninu o družtvenom radu i napredku kroz zadnje polugodište, Sta-
rohrvatska prosvjeta, 4, Knin, 55.
Rankov, B., 1999. – The governor΄s men: the officium consularis in provinci-
al administration, in: The Roman army as community (Including pa-
pers of a conference held at Birkbeck College, University of London
on 11-12 January, 1997). Journal of Roman archaeology, Supple-
mentary series number 34, London 1999, 15-35.
Ritterling, E., 1924-1925. - Legio, PWRE, XII/1, 2, Sttuttgart, col. 1186-
1837.
I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici 75

Sanader, M., 2002. – Tilurium, Burnum, Bigeste. Prilog pitanju datacije del-
matskog limesa, Arheološke studije i ogledi, Zagreb, 120-128.
Schallmayer, E., 1989. – Zur Herkunft und Funktion der Beneficiarier, Ro-
man Frontier Studies, XV, Exeter, 400-406.
Schallmayer, E., 1994. - Die Beneficiarier in Obergermanien, Der römische
Weihebezirk von Osterburken II, Kolloquium 1990 und paläobota-
nische-osteologische Untersuchungen, Stuttgart, 161-191.
Wilkes, J. J., 1969. - Dalmatia, London.
Zaninović, M., 1996a. - Rimska vojska u razvitku antike na našoj obali, Od
Helena do Hrvata, Zagreb, 209-220.
Zaninović, M., 1996b. - Prata legionis u Kosovom polju kraj Knina s osvrtom
na teritorij Tilurija, Od Helena do Hrvata, Zagreb, 259-271.
Zaninović, M., 2007. - Beneficiarii consularis na području Delmata, Prilozi
instituta za arheologiju, 24, Zagreb, 181-184.
Zaninović, M., 2010. - Rimska vojska u Iliriku, Nalazi rimske vojne opreme u
Hrvatskoj (katalog izložbe), Zagreb, 13-30.
76 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Ivo Glavaš

Le are votive di beneficiarii consularis della stazione di


Balina Glavica

Riassunto
Sull’orlo sud-orientale di Petrovo polje, nel villaggio odierno di Balina glavica
che si trova sulla strada strategica romana Aquileia – Durazzo, c’era il luogo inesplo-
rato Magnum. In questa zona, dopo la partenza delle truppe di legione romana durante
il secondo secolo, è stata collocata la stazione di beneficiarii consularis. Loro erano
membri delle legioni del XI Claudia e XIIII Gemina, che in quel momento erano di
stanza sul limes danubina. Sette are votive di beneficiarii consularis sono stati trovati
in Balina glavica, per lo più dedicati a Giove e, dalle altre divinità, quelli che rappre-
sentano Epona. Nonostante alcune indicazioni, solo gli scavi del sito archeologico di
Balina Glavica scopriranno dov’era l’esatta posizione del complesso della stazione
di beneficiarii consularis. In ogni caso, quello doveva essere stato immediatamente
accanto alle mura della città di Magnum.
Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama s područja
Zagore u Arheološkom muzeju u Splitu

Vinka Bubić UDK: 904 : 738.83 (497.5-3 Dalmacija)


Filozofski fakultet u Zagrebu Stručni članak
Odsjek za arheologiju Primljeno, 4. travnja 2013.

Područje Zagore obiluje arheološkim lokalitetima. Među pokret-


nim nalazima s tih lokaliteta u ovom radu ćemo izdvojiti kasnoantičke
svjetiljke s različitim ranokršćanskim i poganskim prikazima pohranje-
ne u Arheološkom muzeju u Splitu. Svjetiljke su pronađene na prosto-
ru Dugopolja, Klisa, Muća i Sitnoga, a datirane su od početka 4. st. do
sredine 6. st. Takav tip svjetiljaka često se u stručnoj literaturi naziva
starokršćanski ili ranokršćanski tip zbog ukrasnih motiva na disku među
kojima prevladava kršćanska simbolika, scene iz Biblije ili biblijski liko-
vi. Primjerci pronađeni na području Zagore na diskovima imaju prikaze
križa, kristograma, stabla, ljudske figure, ribe, psa, pijetla, kantara, jarca
i rozete. Međutim, nemaju zabilježen arheološki kontekst pa ćemo se u
radu ograničiti na simboličko značenje navedenih motiva. Prikazi križa
i kristograma nesumnjivo se svrstavaju u ranokršćansku umjetnost, ali
ostali prikazi, osobito različitih životinja, ne moraju se nužno uklapati u
kršćansku simboliku.
Ključne riječi: kasnoantičke svjetiljke, Zagora, Arheološki muzej u
Splitu, ranokršćanski prikazi, simbolika
U depou Rimsko-provincijalne zbirke Arheološkog muzeja u Splitu,
među ostalim arheološkim nalazima, pohranjene su svjetiljke koje je od 1885.
do 1925. god. F. Bulić redovito objavljivao u muzejskom časopisu Bullettino
di archeologia e storia Dalmata (kasnije Vjesnik za arheologiju i historiju
dalmatinsku).1 U Vjesniku za arheologiju i povijest dalmatinsku br. 104 i 105
objavljene su izdvojene i kataloški obrađene kasnoantičke svjetiljke iz te zbir-
ke.2 Za potrebe ovog skupa izdvojili smo svjetiljke s ranokršćanskim i mogu-

1  F. Bulić je svjetiljke sažeto opisao ne donoseći analizu tipova ili prikaza na njima (v. npr.
F. Bulić, Descrizione delle lucerne fittili che si conservano nell’ i. r. Museo di Spalato, BASD
10 (1887), str. 31-33, 46-48, 62-63).
2  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja
u Splitu, VAPD 104 (2011), str. 227-308; V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke iz Arheološkog
78 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
ćim poganskim prikazima koje su pronađene na prostoru Zagore.3 U depou
se čuva jedanaest kasnoantičkih svjetiljaka koje potječu iz Muća, te po jedna
iz Dugopolja, Klisa i Sitnoga. Sve su tipološki analizirane i datirane prema
podjeli koju je razradio John W. Hayes.4 On je kasnoantičke svjetiljke s pro-
stora sjeverne Afrike podijelio u dva glavna tipa (I i II) pri čemu svaki ima po
dva podtipa (IA i IB te IIA i IIB). Primjerci iz Zagore pripadaju podtipovima
Hayes IB i Hayes IIA.
Podtip Hayes IB karakterističan je po ovalnom disku, uskim nakošenim
ramenima i kratkom nosu s kanalom koji se sužava prema disku. Na disku
se nalaze dvije rupice za ulje i zrak te jedna na nosu za fitilj. Svjetiljke ovog
podtipa imaju pločastu ručku te ukrasne motive na ramenu u obliku stilizirane
borove grančice, odnosno palmine grane ili kosti haringe, kako se najčešće
slikovito opisuju. Datirane su od kasnog 4. do početka 5. st. Podtip IIA ima
kružni disk, široka i ravna ramena, dugačak nos te klinastu izvučenu ručku.
Na ramenom dijelu prevladavaju geometrijski i floralni motivi. Nešto rjeđi su
životinjski motivi (dupini, golubice i druge ptice). Ovaj podtip ima finu zrnatu
fakturu s tankim i glatkim premazom, a linije ukrasa su uredne i oštre te se
datira od kasnog 4. do 5. st.5
Po dva primjerka kasnoantičkih svjetiljaka iz Zagore na diskovima imaju
prikaze psa, pijetla i kantara. Osim toga, zastupljene su dvije varijante kristo-
grama, a po jedan primjerak na disku sadrži prikaz križa, stabla, ljudske figure,
ribe, jarca i rozete. Upravo zbog ukrasnih motiva, koji su uglavnom vezani uz
kršćansku simboliku, ove se svjetiljke najčešće nazivaju ranokršćanskima.6
Na površini gotovo svih svjetiljaka vidljivi su tragovi gorenja koji svjedoče
o njihovoj upotrebi u svakodnevnom životu. One koje nemaju takve tragove
nisu nikada bile upotrijebljene, već su polagane u grobove uz pokojnike u
skladu s onovremenim kultnim i religijskim običajima.7
Na disku svjetiljke iz Dugopolja (Sl. 1; Inv. br. Fc 1017; tip Hayes IB)8
prikazan je križ (grč. staurós; lat. crux). Iako se njegove različite varijante
(svastika, ankh i dr.) javljaju na prostoru Egipta, Knosa, Mezopotamije, Indije

muzeja u Splitu, VAPD 105 (2012), str. 117-178.


3 Zahvaljujem mr. sc. Sanji Ivčević, muzejskoj savjetnici Arheološkog muzeja u Splitu i
voditeljici Kasnoantičke zbirke, na poticaju za sudjelovanje na ovom skupu.
4  J. W. Hayes, Late Roman Pottery, London 1972.
5  J. W. Hayes, Late Roman Pottery, London 1972, str. 310-315.
6  M. Graziani Abbiani, Lucerne fittili paleocristiane nell’ Italia settentrionale, Bologna
1969, str. 13-14; B. Vikić-Belančić, Antičke svjetiljke u Arheološkom muzeju u Zagrebu,
VAMZ 5 (1971), str. 118-119.
7  J. Mardešić, Glinene svjetiljke, u: E. Marin (ur.), Salona Christiana, Split 1994, str. 271.
8  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u
Splitu, VAPD 104 (2011), str. 260, kat. br. 35.
V. Bubić, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama 79

i Kine prije pojave kršćanstva,9 križ je simbol kojim se najsnažnije izražava


upravo kršćanska ideja i pojam. Prve kršćanske zajednice izbjegavale su pri-
kazivanje križa jer je predstavljao raspeće, tj. sramotnu smrt namijenjenu kao
kazna lopovima i varalicama. Osim toga, činjenica da je u Starom zavjetu
zabilježena zabrana pravljenja Božjeg lika (Izl 20, 4), bez sumnje se odrazila
i na prikazivanje Raspetoga. U početcima kršćanstva križ se najčešće javlja
prikriven drugim formama (sidro, jarbol, plug, svastika, krug, ptica raširenih
krila i sl.) te se naziva crux dissimulata.10 Međutim, vrlo brzo je prerastao u
simbol spasenja. Tertulijan, jedan od crkvenih otaca, u djelu napisanom počet-
kom 3. st. opisuje kako se kršćani, što god radili, znamenuju križem na svojim čelima
(Tert. Cor. Mil., cap. 3, vers. 4). Križ je osnovni simbol vjere koji je osobito po-
stao zastupljen u ranokršćanskoj umjetnosti od 4. st. Tada je, prema legendi,
majka cara Konstantina u Svetoj zemlji pronašla križ na kojem je Krist umro.
Među prve kršćanske simbole ubraja se i kristogram sastavljen od grčkih
slova X (hi) i P (ro) koja predstavljaju prva dva slova Kristova imena (Hri-
stós). Takav simbol nalazi se na svjetiljci (Sl. 2; Inv. br. Fc 886; tip Hayes IB)
iz Muća.11 Uobičajen je u ranokršćanskoj umjetnosti od 4. st. kada je Kon-
stantin, u noći prije bitke kod Milvijskog mosta, doživio viziju u kojoj mu je
naloženo da Kristovim monogramom obilježi vojne zastave. Zato svjetiljka
s prikazom varijante Konstantinova monograma (Sl. 3; Inv. br. Fc 593; tip
Hayes IB), također pronađena na prostoru Muća,12 bez sumnje upućuje na
Krista te nosi poruku njegove pobjede nad grijehom i smrću.
Križ na kojem je Krist raspet bio je drven. Stoga prvim kršćanima spomen
drva u Starom zavjetu postaje simbol križa.13 To se osobito odnosi na stablo
spoznaje dobra i zla koje je vjerojatno prikazano na disku ranokršćanske svje-
tiljke iz Muća (Sl. 4; Inv. br. Fc 575; tip Hayes IB).14 Od tog je stabla, prema
vjerovanju, izrađen Kristov križ. Osim toga, drvo koje je Abraham prikupio

9  A. Badurina, LILiSZK, Zagreb 2006, s. v. Križ, str. 386; M. M. Davy, Rječnik simbola,
Zagreb 1989, s. v. Križ, str. 309; J. Ries, ER 4, New York - London 1987, s. v. Cross, str. 155.
10  M. M. Davy, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v. Križ, str. 313; J. Ries, ER 4, New York
- London 1987, s. v. Cross, str. 163. Veličinom, položajem i međusobnim odnosom greda koje
čine križ dobivaju se brojne varijante. One u različitim razdobljima imaju posebna dodatna
značenja i simboliku. Za vrste križeva vidi priložene table kod: A. Badurina, LILiSZK, Zagreb
2006, s. v. Križ, str. 388-389 i E. Dinkler, LCI 2, Rom - Freiburg - Basel - Wien 2004, s. v.
Kreuz, str. 569-570.
11  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u
Splitu, VAPD 104 (2011), str. 248-249, kat. br. 9.
12  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u
Splitu, VAPD 104 (2011), str. 253, kat. br. 21.
13  J. Ries, ER 4, New York - London 1987, s. v. Cross, str. 163.
14  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u
Splitu, VAPD 104 (2011), str. 296, kat. br. 112.
80 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

za žrtvu paljenicu kad mu je Bog naredio da žrtvuje sina jedinca Izaka (Post
22, 3-4), postalo je praslika drva na kojem je Krist razapet. Prikaz na svjetiljci
također može predstavljati Drvo života (lat. Arbor vitae).
Kršćanin u molitvi s uzdignutim rukama tumači se kao slika križa.15
Svjedočanstvo o tome nalazimo kod Tertulijana koji je zapisao Nos vero non
attollimus tantum sed etiam expandimus, et dominica passione modulantes,
et orantes confitemur Christo (Tert. De orat., cap. 14, vers. 5-7). Na disku
svjetiljke iz Muća (Sl. 5; Inv. br. Fc 407; tip Hayes IIA)16 prikazan je muški
lik odjeven u kratku tuniku, s pokrivalom na glavi i podignutim rukama. U
literaturi prevladavaju dva mišljenja o tome koga predstavlja prikazani lik. U
prvome je riječ o mladiću u stavu oranta s potpasanom hlamidom.17 U drugom,
pak, da se radi o gladijatoru ili ratniku odjevenom u naboranu kratku tuniku s
prsnim oklopom.18 Zbog neobične stilizacije prikaza zaista se čini da je gornji
dio tijela prekriven prsnim oklopom ili da je lik prikazan golog torza. Ipak,
priklonili bismo se prvom mišljenju. Naime, orant se u pravilu prikazuje s
uzdignutim rukama, laktovima uz tijelo i s raširenim dlanovima usmjerenima
prema nebu. Lik oranta poznat je i u panteističkim, antičkim vjerovanjima
kada je simbolizirao pobožnost te odanost obitelji i državi. Kod ranih kršćana
može se dovesti u vezu s pobožnošću i odanošću njihovim obiteljima i Crkvi.19
Orant je mogao biti prikazivan kao žena ili muškarac. Kada je riječ o prikazu
žene, uglavnom je imala prekrivenu glavu (donna velata) i raširene ruke. Na
fresci iz Priscilinih katakomba, datiranoj u kraj 3. st., prikazana je žena u stavu
oranta odjevena u raskošnu haljinu, prekrivene glave i s rukama podignutima
u molitvu (Sl. 15).
Među simbolima koji su bliski soteriološkom tumačenju križa, ističe se
motiv ribe. Kršćani su slova u grčkoj riječi ikhthýs (riba) upotrijebili kao po-
četna slova i oblikovali akrostih ‘Iesoũs Khristòs Theoũ Hyiòs Sotér. Činjeni-
ca da grafički simbol predstavlja Isusovo ime svakako je popularizirala prikaz

15  A. Badurina, LILiSZK, Zagreb 2006, s. v. Orant, str. 471-472; I. Žižić, Križ u
ranokršćanskoj simbolici i liturgiji, Tusculum 5 (2012), str. 106.
16  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 105 (2012), str.
129, kat. br. 10.
17  M. Barbera, R. Petriaggi, Le lucerne tardo-antiche di produzione africana, Roma
1993, str. 211-212; M. Graziani Abbiani, Lucerne fittili paleocristiane nell’ Italia settentrionale,
Bologna 1969, str. 33, 116-117; V. Hoff, Lampes romaines tardives et lampes chrétiennes
en terre cuite, u: C. Metzger (ur.), Catalogue des lampes en terre cuite grecques et
chrétiennes, Musée du Louvre, Paris 1986, str. 104.
18  B. Vikić-Belančić, Antičke svjetiljke u Arheološkom muzeju u Zagrebu, VAMZ 5 (1971),
str. 167.
19  V. Abrahamsen, The Orante and the Goddess in the Roman Catacombs, Journal of
Higher Criticism 9 (2002), str. 3; A. Badurina, LILiSZK, Zagreb 2006, s. v. Orant, str. 471.
V. Bubić, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama 81

ribe među prvim kršćanima.20 Riba je predstavljala i kršćanina koji se rađa


iz krsne vode. Međutim, ne možemo je sa sigurnošću pripisati isključivo ra-
nokršćanskoj simbolici. Po svoj prilici se radi o motivu koji je iz poganskih
krugova u kršćanstvo dospio posredstvom judaizma, a kršćansku simboliku
vjerojatno je poprimio od sredine 2. st. Znak ribe javlja se na svim vrstama
ranokršćanskih spomenika, a njen simbolički sadržaj vrlo je širok.21 Na disku
svjetiljke (Sl. 6; Inv. br. Fc 692; tip Hayes IIA) iz Klisa22 nalazi se neuobiča-
jeni prikaz ribe iz čijih usta izlazi ptica, vjerojatno patka. U ranokršćanskoj
umjetnosti motivu patke teško je pripisati neko naročito značenje pa je to
primjer kasnoantičke svjetiljke koja ne bi nužno trebala pripadati ranokršćan-
skom krugu.
S druge strane, prikazi psa uobičajeni su na kasnoantičkim svjetiljkama.
Na prostoru Muća pronađene su dvije takve svjetiljke koje se čuvaju u Arhe-
ološkom muzeju u Splitu (Sl. 7 i 8; Inv. br. Fc 594 i Fc 887; tip Hayes IB i
IIA).23 U antici je pas često prikazivan uz pokojnike na nadgrobnim spomeni-
cima. Haron je povremeno prikazivan kao pas, a u helenizmu pas je pratilac
Hermesu u ulozi vodiča kroz podzemni svijet. Ova životinja posjeduje iscje-
liteljske sposobnosti pa je u grčkoj mitologiji jedan od atributa Asklepija.24
Budući da je vjerni čovjekov pratitelj, pas je alegorija vjernika i ponekad se na
kasnoantičkim sarkofazima prikazuje uz noge Dobrog Pastira. Tako prikazan
simbolizira pozitivan odnos prema smrti kao početku novog života.25
Na dvjema kasnoantičkim svjetiljakam iz Muća (Sl. 9 i 10; Inv. br. Fc
888 i Fc 861; tip Hayes IB i IIA) nalaze se prikazi pijetla.26 U antici se ovoj
životinji pridavala višestruka uloga u okvirima pogrebne simbolike. Pijetla se
žrtvovalo božanstvima podzemnog svijeta u kultu mrtvih pa mu se, kao i psu,
pripisuje uloga psihopompa. Kao pobjednik u borbama predstavljao je dušu
pokojnika. U prikazima s Perzefonom i Hadom pijetao je simbolizirao gla-
snika budućeg života i nadu u život nakon smrti. U kršćanstvu postaje simbol
uskrslog Krista, novog svjetla i nove nade u život poslije smrti.27 Nakon uloge

20  M. Grgić, LILiSZK, Zagreb 2006, s. v. Riba, str. 540.


21  N. Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u
Dalmaciji, VAHD 70-71 (1968-1969), str. 91, 95.
22  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u
Splitu, VAPD 104 (2011), str. 288, kat. br. 97.
23  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u
Splitu, VAPD 104 (2011), str. 276, 280, kat. br. 70 i 79.
24  A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v. Pas, str. 478.
25  P. Gerlach, LCI 2, Rom - Freiburg - Basel - Wien 2004, s. v. Hund, str. 334-336.
26  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u
Splitu, VAPD 104 (2011), str. 291, 292, kat. br. 102 i 105.
27  P. Grison, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v. Pijetao, str. 503; M. Waida, ER 3, New
York – London 1987, s. v. Cocks, str. 551.
82 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

koju je imao u Petrovu nijekanju Isusa, zadobiva značenje opominjatelja vjer-


nika te ih podsjeća na njihovo uskrsnuće u budućem životu.
Na svjetiljci iz Muća (Sl. 11; Inv. br. Fc 1351; tip Hayes IB)28 prikaza-
na je trbušasta posuda za piće s dvjema ručkama i špicastim dnom. Riječ je
o kantaru (grč. kántharos; lat. cantharus) koji u ranokršćanskoj umjetnosti
simbolizira euharistijski kalež,29 ali se rijetko prikazuje samostalno. Najčešći
i najpoznatiji prikazi upotpunjeni su golubicama, paunovima ili jelenima. Na
mozaiku iz Salone (Sl. 16), datiranom u 4. st., prikazana su dva jelena kako
piju iz kantara. Iznad njih se nalazio natpis, početni dio Psalma 42: Sicut cer-
vus desiderat ad fontes aquarum, ita desiderat anima mea ad te Deus. Kantar
na ovakvim prikazima poprima simboličko značenje Krista koji je Izvor živo-
ta (lat. fons vitae), Žive riječi, tj. Evanđelja, a jeleni predstavljaju vjernike.30
Osim toga, njihovo razgranato rogovlje koje se obnavlja može simbolizirati
Stablo života.31 U mauzoleju Gale Placidije u Ravenni, na mozaiku iz 5. st.,
prikazane su dvije golubice na kantaru kako piju vodu (Sl. 17). Sličan prizor
nalazi se i na disku svjetiljke iz Muća (Sl. 12; Inv. br. Fc 889; tip Hayes IIA).32
Na lijevoj i desnoj strani kantara smjestile su se dvije golubice, a treća je
nagnuta nad otvorom posude. Iako ih tradicionalno promatramo kao simbole
duše i mira, na ovakvim prikazima predstavljaju vjernike pri Euharistiji.33
Među životinje koje su prikazivane na kasnoantičkim svjetiljkama ubraja
se i jarac. U antici je jarac (grč. trágos) bio simbol boga Dioniza i prinošen
mu je kao obredna žrtva, a u ranokršćanskoj umjetnosti postaje simbol pro-
kletnika.34 U Novom zavjetu (Mt 25, 31-46) zapisano je da će Krist na sudnji
dan razlučiti vjerne od nevjernika kao što pastir luči ovce od jaraca. Simbol
jarca prikazan je na svjetiljci (Sl. 13; Inv. br. Fc 858; tip Hayes IB) iz Sitnoga,35
ali, kao što vidimo, nema osobitog značenja u ranom kršćanstvu. Mnoge ži-
votinje prikazane na kasnoantičkim svjetiljkama spominju se u Bibliji. Zato

28 
V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u
Splitu, VAPD 104 (2011), str. 299, kat. br. 119.
29  S. Gluščević, Ranokršćanski simboli na keramičkim i staklenim predmetima u Liburniji,
Diadora 18-19 (1996-1997), 1998, str. 246; P. Prigent, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v.
Kalež, str. 243.
30  A. Badurina, LILiSZK, Zagreb 2006, s. v. Kantharos, str. 350.
31  A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v. Jelen, str. 226-227.
32  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u
Splitu, VAPD 104 (2011), str. 300, kat. br. 122.
33  Đ. Basler, Kršćanska arheologija, Mostar 1990, str. 67; N. Cambi, Krist i njegova
simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, VAHD 70-71 (1968-
1969), str. 89.
34  A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v. Jarac, str. 217.
35  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 105 (2012), str.
137, kat. br. 26.
V. Bubić, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama 83

se njihovi prikazi uglavnom interpretiraju u okviru ranokršćanske umjetnosti.


Međutim, za motive kao što su pas, pijetao, kantar, jarac, riba, patka, rozeta
(Sl. 14; Inv. br. Fc 592; tip Hayes IB)36 te različite ljudske figure ne može-
mo sa sigurnošću tvrditi da su ranokršćanski motivi ukoliko nisu sastavni dio
kakve jasnije scene. Oni se javljaju i ranije u rimskoj klasičnoj umjetnosti, a
podrijetlo vuku iz mitologije i poganske religijske simbolike.
Budući da arheološki kontekst predstavljenih svjetiljaka nije zabilježen,
nemamo čvrst oslonac uz pomoć kojega bismo mogli potvrditi eventualni kr-
šćanski smisao ovih prikaza. Jedine svjetiljke za koje možemo tvrditi da su
ranokršćanske imaju prikaze križa ili Kristova monograma. Ipak, priklonili
bismo se uvriježenom mišljenju da su prvi kršćani preuzimali već poznate
prikaze kojima su, zadržavajući njihove ikonografske karakteristike, prida-
vali novo značenje. Područje Zagore nedvojbeno je u određenom opsegu bilo
zahvaćeno novom religijom. Nažalost, čini se da će simboli, tj. mehanizmi
komunikacije kojima se ona koristila, ostati u potpunosti razumljivi samo nje-
nim poklonicima.

36 
V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 105 (2012), str.
143-144, kat. br. 41.
84 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Popis kratica
BASD Bullettino di archeologia e storia dalmata (Split)
ER The Encyclopedia of Religion (New York - London)
LCI Lexikon der christlichen Ikonographie (Rom - Freiburg - Basel -
Wien)
LILiSZK Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva
(Zagreb)
OA Opuscula archaeologica (Zagreb)
VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (Split)
VAMZ Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu (Zagreb)
VAPD Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku (Split)

Popis izvora
Biblija, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta (ur. Z. Kurečić), Split 2008.
Tertullianus, Q. Septimius Florens, De corona / Tertullien, Q. Septimi Flo-
rentis Tertulliani Sur la couronne, Édition, introduction et commen-
taire de J. Fontaine (Collection de textes latins commentés, 18 [ur. P.
Grimal]), Paris 1966.
Tertullianus, Q. Septimus Florens, De oratione / Tertullian’s Tract on the
Prayer, The Latin text with critical notes, an English translation, an
introduction and explanatory observations by E. Evans, London
1953.

Popis literature
Abrahamsen, V., The Orante and the Goddess in the Roman Catacombs, Jour-
nal of Higher Criticism 9 (2002), 1-15.
Badurina, A., s. v. Kantharos, u: LILiSZK, Zagreb 2006, 350.
Badurina, A., s. v. Križ, u: LILiSZK, Zagreb 2006, 386-389.
Badurina, A., s. v. Orant, u: LILiSZK, Zagreb 2006, 471-472.
Barbera, M.– Petriaggi, R. Le lucerne tardo-antiche di produzione africana,
Roma 1993.
Basler, Đ., Kršćanska arheologija, Mostar 1990.
Bubić, V., Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološ-
kog muzeja u Splitu, VAPD 104 (2011), 227-308.
Bubić, V., Kasnoantičke svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 105
(2012), 117-178.
V. Bubić, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama 85

Bulić, F., Descrizione delle lucerne fittili che si conservano nell’ i. r. Museo di
Spalato, BASD 10 (1887), 31-33, 46-48, 62-63.
Cambi, N., Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog
perioda u Dalmaciji, VAHD 70-71 (1968-1969), 57-106.
Davy, M. M., s. v. Križ, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, 309-314.
Dinkler, E., s. v. Kreuz, LCI 2, Rom - Freiburg - Basel - Wien 2004, 562-574.
Gerlach, P. s. v. Hund, LCI 2, Rom - Freiburg - Basel - Wien 2004, 334-336.
Gheerbrant, A., s. v. Jarac, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, str. 217-220.
Gheerbrant, A., s. v. Jelen, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, 226-227.
Gheerbrant, A,. s. v. Pas, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, 476-479.
Gluščević, S., Ranokršćanski simboli na keramičkim i staklenim predmetima
u Liburniji, Diadora 18-19 (1996-1997), 243-274.
Graziani Abbiani, M., Lucerne fittili paleocristiane nell’ Italia settentrionale,
Bologna 1969.
Grgić, M., s. v. Riba, u: LILiSZK, Zagreb 2006, 540.
Grison, P., s. v. Pijetao, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, 502-504.
Hayes, J. W., Late Roman Pottery, London 1972.
Hoff, V., Lampes romaines tardives et lampes chrétiennes en terre cuite, u:
C. Metzger (ur.), Catalogue des lampes en terre cuite grecques et
chrétiennes, Musée du Louvre, Paris 1986, 73-162.
Mardešić, J., Glinene svjetiljke, u: E. Marin (ur.), Salona Christiana, Split
1994, 271-278.
Prigent, P., s. v. Kalež, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, 243-244.
Ries, J., s. v. Cross, u: ER 4, New York - London 1987, 155-165.
Vikić-Belančić, B., Antičke svjetiljke u Arheološkom muzeju u Zagrebu,
VAMZ 5, Zagreb 1971, 97-181.
Waida, M., s. v. Cocks, u: ER 3, New York – London 1987, 551-552.
Žižić, I., Križ u ranokršćanskoj simbolici i liturgiji, Tusculum 5 (2012), 103-
113.
86 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

IlustRacIje:

1 2 3

4 5 6

7 8 9
v. bubIć, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama 87

10 11 12

13 14 15

16 17
88 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Vinka Bubić

Images on the late antique oil-lamps from Zagora deposited


in the Archaeological Museum in Split

Summary
For the needs of this paper, a total of 14 examples of Late Antique oil-lamps
with various Early Christian and pagan images were set aside from the collection of
the Archaeological museum in Split. They have been found in Zagora and dated to
a period ranging from the beginning of the 4th century to the end of the 6th century.
These oil-lamps are commonly called Early Christian because of the decorative motifs
which were generally associated with Christian symbolism. Examples on their discus
have representations of cross, Christogram, tree, human figures, and representations
of fish, dog, cock, Kantharos, goat and rosette. Since the Museum’s archive contains
no data on the circumstances of their discovery, in this paper we are concentrating on
the symbolic meaning of motifs represented on their discus. Images of cross and Chri-
stogram undoubtedly belong to the early Christian art, but other images, especially of
different animals, do not necessarily fit in with Christian symbolism. They are well
known in classical mythology and pagan religious symbolism.
Tragovi obrednoga organiziranja novoosvojeno-
ga hrvatskog prostora u ranosrednjovjekovnoj
hrvatskoj Dalmaciji

Dr. sc. Juraj Belaj UDK:.299.18 : 291.37 (497.5 Dalmatinska zagora)


Institut za arheologiju, Zagreb 291.13
Izvorni znanstveni članak
Dr. sc. Vitomir Belaj, Zagreb Primljeno, 4. svibnja 2013.

Prigodom naseljavanja novoosvojenoga prostora došljaci su prvo


morali taj prostor posvetiti posebnim obredom (tj. urediti ga prema pro-
pisima koje im je Stvoritelj objavio u mitsko pradoba). Time su svećenici
profani (kaotični) prostor, tuđ, nerazumljiv, nepogodan za življenje u nje-
mu, učinili svetim, našim, razumljivim, pogodnim za život. Taj je obred
uključivao postupak „unošenja“ vlastitih bogova, onih koje su štovali u
staroj postojbini, u novu postojbinu i njihovo smještanje u prostor. Njihov
razmještaj odgovarao je odnosima koji su, odlukom Stvoritelja, vladali u
božanskoj zajednici. Ovakvim obredom, koji je u krajnjoj liniji ponavljao
sveti čin stvaranja, utvrđivala se i legitimirala plemenska (župna) vlast te
osiguravali dobar urod i zdravlje stoke i ljudi.
Neka od mjesta dodijeljenih bogovima očuvala su njihove tragove u
svojim imenima, a njihov prostorni međuodnos omogućava nam još i da-
nas iščitavanje mitskih kazivanja iz krajolika. Taj će se postupak prikazati
na temelju dvaju primjera iz unutrašnjosti Dalmacije.

Posljednjih petnaestak godina posvećujemo pažnju razrađivanju teze koju


je 1996. postavio ljubljanski arheolog Andrej Pleterski na području istočnih
Alpa i pokušavamo ju primijeniti na hrvatske zemlje.1 Riječ je o istraživačkom
sklopu koji omogućava propitivanje zbivanja koja su utjecala na rezultate na-
seljavanja novih zemalja u ranom srednjovjekovnom razdoblju. Čini nam se
da je tema važna (usudili bismo se reći: izuzetno važna) te smo osjetili potre-
bu predstaviti ju na području Zagore, jer je upravo to prostorni okvir u kojem
se razvila naša rana država i gdje su udareni temelji današnjoj hrvatskoj naciji.

1  Prvi rezultati sažeti su u 2. izdanju knjige V. Belaja Hod kroz godinu, poglavlje Mit u
prostoru (2007). Rezultati svih dosadašnjih istraživanja spojeni u novu cjelinu, zajedničku
knjigu Sveti trokuti. Topografija hrvatske mitologije, pripremljeni su za tisak.
90 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Polazišna pretpostavka jest da su se prigodom naseljavanja novoosvoje-
noga prostora došljaci morali jako nelagodno osjećati: gospodari su, a svuda
naokolo vrebaju opasnosti koje i ne vidiš i ne znaš kako se obraniti. Kako
tomu doskočiti? Točnije: kako neutralizirati tuđe, opasne bogove, a usposta-
viti vlastite, slavenske, s kojima se može – ako se zna pravi način – izaći na
kraj? Jedini izlaz iz ovako neugodne situacije bio je dovesti u osvojeno pod-
ručje vlastite bogove, one koje su štovali u staroj postojbini. Rješenje je bilo
jednostavno. Slavenski žrec morao je obredom, u kojem je bez sumnje morao
kazivati slavenske mitove, po-kazujući usput mjesta na kojima su se zbivali
pojedini mitski događaji, odrediti mjesta (vrhove, stijene, mlake, vode…) na
kojima će odsad boraviti slavenski bogovi.
To je značilo da je zatečene, doseljenicima kaotične prilike u prostoru
morao urediti prema propisima koje je našim slavenskim jezičnim predcima
Stvoritelj objavio u mitsko pradoba. Time su njihovi pretkršćanski svećenici
taj profani (kaotični) prostor, tuđ, nerazumljiv, nepogodan za življenje u nje-
mu, učinili svetim, našim, razumljivim, pogodnim za život.
Pritom su pazili da bogove (odnosno točke, nazvane po njima) rasporede
tako da se iz krajolika može iščitati mitsko kazivanje o njima. Tako su dobivali
“slike” (zapravo slikovno pismo) koje su osobe, poučene u svetu istinu, mogle
“pročitati”. Prema rekonstruiranom slavenskom pretkršćanskom svjetonazoru,
svijetom su upravljala tri božanstva, gromovnik, Perun (koji je preuzeo ulo-
gu Stvoritelja i skrbi za sveti red), njegov zmijoliki protivnik Veles i Majka
vlažna zemlja koju u literaturi zovemo njezinim pučkim nadimkom Mokoš, a
u rekonstruiranim fragmentima baltoslavenskih svetih tekstova javlja se i kao
Sunce. Zato su pretkršćanski svećenici, određujući im mjesta, nužno obliko-
vali trokute. No njima nije bio bitan sam trokut (bilo koje tri točke bilo gdje u
prostoru tvore trokut!), nego odnosi između točaka koji su simbolizirali odno-
se između bogova, onakve odnose kakve je na početku stvorio sam Stvoritelj.
Riječ je o virtualnim tročlanim prostornim strukturama. Mi ih pak prvo pre-
poznajemo kao trokute.
Odnosi među bogovima određeni su dramom: Veles krade Perunu ženu
i odvodi ju u svoj svijet, a Perun ju silom preotima. Jedan od kutova takva
trokuta stoga uvijek ima oko 23°, a ta veličina predstavlja razmak između
najviših točaka eklipsa (prividne putanje Sunca) na dan solsticija i ekvinocija:
u našim zemljopisnim širinama je to točno 23°27’. To je trebalo asocirati na
opažanje da je Sunce/Mokoš jednu polovicu godine (ljeti) bliže nebeskom
Perunu, a drugu (zimi) podzemnom Velesu. To potvrđuju odnosi dviju većih
stranica kojih se dužine odnose približno kao 1:√22. Manje stranice izražavaju

2 
Taj odnos iznosi oko 1:1,41, a u geometriji postoji kao odnos stranice kvadrata i njegove
dijagonale.
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 91

odnose između Peruna i Velesa s Mokoši, a veća je odraz napetosti koja vlada
između muških bogova. Nebesko i podzemno božanstvo (Perun i Veles) time
su simbolički povezani s ljetnim odnosno zimskim suncostajem, a žensko
koje ih spaja (Mokoš), s ravnodnevnicama.
Ovakvim obrednim uspostavljanjem svetoga reda, čime se u krajnjoj liniji
ponavljao sveti čin stvaranja svijeta, utvrđivala se i legitimirala plemenska
(župna) vlast. Taj se obred zbio, valjda, uskoro po dolasku, ali ipak tek pošto
su se vojna i politička situacija već bile stabilizirale, nakon što su došljaci
“osjetili” zaposjednuti krajolik, upoznali njegove značajke i već znali da ovdje
žele i mogu ostati i opstati. Taj obred bio je politički, državnopravni (točnije:
državotvorni) čin. A terminus post quem non za obredni postupak nostrifici-
ranja zemlje, postupak obrednoga stvaranja nove domovine, bio je trenutak
kada je vrhovna vlast u plemenu (knez, ban, župan) prihvatila kršćanstvo (iz
uvjerenja ili oportunizma, svejedno). I kneževo prihvaćanje kršćanstva bio je
državnopravni čin. Nakon toga ovakav vjersko-politički obred nije više bio
moguć, barem ne izveden javno. To je vremenski okvir u kojem se odvijao
spomenuti postupak.
Slijed ovih spoznaja i razmišljanja o njima dovodi nas u položaj s kojega
možemo promatrati i tumačiti zbivanja iz najranije naše povijesti, iz vremena
koje nam inače nije ostavilo nikakvih pisanih tragova u uobičajenim mediji-
ma, pa istraživanja ove vrste mogu donijeti važne spoznaje kojima će oboga-
titi naše poznavanje povijesnih zbivanja.
Andrej Pleterski uočio je pravilnosti prema kojima su drevni žrečevi sla-
gali tri točke u suvislu cjelinu, dovoljno precizno da bi mogli nositi težinu
sakralnosti koju su upisivali u krajobraz. Nama te pravilnosti omogućavaju
otkrivanje i interpretiranje napuštenih i zaboravljenih svetih prostornih struk-
tura. Ta pravila su:
- dva su kuta posvećena muškim, treći ženskom liku;
- kutovi u pravilu imaju vizualni kontakt;
- jedan od kutova ima oko 23 stupnja (tzv. “Sunčev kut”);
- dvije dulje stranice trokuta odnose se jedna prema drugoj približno
kao 1:√2 (1:1,41);
- najduža stranica trokuta obično povezuje muške točke (udaljenost
između Peruna i Velesa veća je od njihovih udaljenosti prema Mo-
koši);
- Perunova je točka uvijek negdje na povišenom;
- ženska točka obično je uz vodu;
- između točke Perunova protivnika i ostalih točaka u pravilu je voda,
obično tekuća.
92 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Neka su od mjesta dodijeljenih bogovima očuvala tragove toga postupka


u svojim imenima, a njihov prostorni međuodnos omogućava nam još i danas
iščitavanje mitskih kazivanja iz krajolika. U Hrvatskoj smo potvrdili, manje-
više pouzdano, postojanje plemenskih trokuta kod Ivanca, Zagreba, Dugog
Sela, pod zapadnim Papukom, pod Učkom, kod Ogulina, na Pagu i na Pe-
lješcu, između Vukovoja i Velike Nedelje te, možda, jedan veliki sjeverno od
Međimurja.
No uspjelo nam je s vremenom pokazati da su na hrvatskom području uz
takve velike „plemenske“ trokute postojali i znatno manji, također uvijek sa
“Sunčevim” kutom veličine od oko 23°, ali gotovo nikada nemaju spomenuti
odnos stranica u vrijednosti 1:1,41, nego oko 1:1,2, 1:1,26, 1:1,6 ili 1:1,8, što
govori – kako nam se čini – o njihovim drukčijim funkcijama. Popratni tra-
govi upućuju na zaključak da su bili povezani s mitskim kazivanjima o Pe-
runovoj i Mokošinoj djeci, konjolikim božanstvima plodnosti (Jarilu/Jurju
i Mari/Morani) i njihovu odnosu prema roditeljima. Mit o njima kazivao je
kako su oni rođeni na Novu godinu, da su Velesovi ljudi oteli Perunu sina te
ovaj odrasta kod Velesa, a početkom proljeća (o Jurjevu) odlazi Perunu snubiti
njegovu kćerku za ženu ne znajući da mu je to sestra. Sklapaju brak, Jarilo
iznevjeruje Maru te ga ona daje ubiti. Budući da božanstva plodnosti svojim
životom prate vegetaciju, njihov životni vijek traje manje od godinu dana jer
će se oni na Novu godinu ponovno roditi.
Ti su mali trokuti nerijetko povezani s velikima, a konstruirali su ih vje-
rojatno seoski svećenici za potrebe manjih seljačkih zajednica. Funkcija im je
očito bila pospješiti plodnost i rodnost, što je bez sumnje bila prioritetna bri-
ga seljacima. Mogli su nastajati i kasnije, jer je pretkršćanska vjera u seoskim
zajednicama trajala još dugo nakon službenoga pokrštavanja, što je dovodilo
do neobičnih oblika sinkretizma. Takvi manji trokuti, „seljački“, uočeni su u
Varaždinu, kod Lepoglave, Božjakovine, pod Učkom, u središnjoj Istri, kod
Vodica, nekoliko njih u okolici Splita te u Biskupiji. Nesigurna je njihova
pojava kod Krapine i Zagreba.
Lako se iz ovoga nabrajanja može uočiti da su područja zagorskoga dijela
Dalmacije, istočne Like, Banovine, istočne Slavonije, koja su u vrijeme tur-
skih ratova doživjela velike promjene u populaciji pa novopridošli stanovnici
(i katolički i pravoslavni) nisu imali mogućnost priključka na stariju pučku
tradiciju, ostala „prazna“. Ne treba čuditi da tragova te vrste ima u njima malo,
a pogotovo takvih iz kojih se mogu iščitavati cijele strukture mitskih kaziva-
nja. Ali ipak ih ima. Pokazat ćemo to ovdje na dvama primjerima. Jedan se
odnosi na Biskupiju kod Knina, koji je već objavljen (Belaj, V. 2012) te ovdje
donosimo samo sažet prikaz, a drugi na plato južno od Pokrovnika.
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 93

Biskupija
Dojmljiva je situacija u Biskupiji kod Knina, no tragovi su vidljivi tek na
toponimijskoj i arheološkoj razini. Riječ je o petih crikvah na Kosovi, o crkvi
na Lopuškoj glavici, crkvi sv. Cecilije (“Stupovi”), bazilici sv. Marije na Cr-
kvini – sve tri leže na istome pravcu – te o crkvi na Bukorovića3 podvornici i,
petoj, pod današnjom pravoslavnom crkvom sv. Trojice.

Crta od Lopuške glavice do Crkvine tvori s crtom do Sv. Trojice kut od


23°40’. Stranica Lopuška glavica – Sv. Trojica odnosi se prema stranici Lo-
puška glavica – Crkvina točno kao 1:1,59. Pred nama je lijep „sveti trokut“
sa značajkama maloga, seljačkoga, s omjerom kakav je zabilježen kod Le-
poglave, Brseča i Splita. Upravo zapanjuje preciznost kojom su nekoć trokut

3  Ovaj lokalitet ponekad zovu Bukurovića podvornica.


94 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

kod Biskupije „upisali“ u krajolik. Velesova točka je na Lopuškoj glavici, s


druge strane zamočvarena vodotoka Kosovčice, Perunova pod temeljima Sv.
Trojice odakle je dobar pregled nad cijelim poljem, a Mokošina tamo gdje ju
je nakon pokrštavanja zamijenila Blažena Djevica Marija i gdje je u blizini
voda – malo Bračića jezero.
Crta koju bismo od Lopuške glavice potegnuli preko Bukorovića podvor-
nice proteže se pak prema jugozapadu na vrh Bat nad Kijevom, toponimom
bremenitim važnim mitskim konotacijama. Dovoljno je podsjetiti čitatelja na
ime ukrajinskoga glavnog grada koji se zove Київ/Kijev što su ga, prema le-
gendi zapisanoj početkom XII. stoljeća, osnovala tri brata, Kij, Šček i Horiv.
Kijev nije posvojni pridjev imenice kij, nego osobnoga imena Кий, Kij. Ime
Київ/Kijev doslovce znači „Kijev grad“ pa bi i selo Kijevo značilo „Kijevo
selo“. Kao što i poljski Kraków nije drugo nego „Krakov grad“. A riječ kij
znači kijača ili bat!

Pokrovnik
Slučaj je htio da je tijekom kasnoga proljeća 2012. godine, kada je eki-
pa Instituta za arheologiju istraživala ostatke romaničke crkve u Ivancu, u
arheološkoj ekipi sudjelovao i Andrija Nakić, mladi arheolog podrijetlom iz
šibenskoga zaleđa. U jednom od “večernjih arheoloških razgovora” spome-
nuo je lokalitet koji ga je nedavno posebno zaintrigirao: Mukoše! Na to je ime
reagirala kolegica Filomena Sirovica koja je već bila dobro upoznata s teori-
jom “svetih hrvatskih trokuta” pa je u njemu odmah nazrijela Mokošino ime.
Kolega Nakić se na to prisjetio dokumentarnoga filma u kojem se govorilo
o crkvici sv. Mihovila na Gradini kraj Pokrovnika kao o još jednome “sve-
tom” mjestu, pa o nedalekom Bogočinu… Kao pravi zaljubljenik u prošlost i
baštinu svojega kraja dobro poznaje krajolik i pamti mnoge predaje.4 Nakon
toga događaja nas smo dvojica, to jest autori ovoga članka, posvetili pažnju
Pokrovniku i Mukošama. Zanimljivi toponimi i značajke krajolika počeli su
se sve više zgušnjavati, te su se Mokošina i Perunova točka ubrzo vrlo dobro
istaknule. Bogočin smo za sada ostavili po strani, iako mu i ime i neke zna-
čajke pokazuju da je i to lako moguće bila snažna pretkršćanska mitska točka.
Pokušali smo na ovo područje primijeniti dotadašnje spoznaje o svetim
pretkršćanskim prostornim strukturama i konstruirati pravilan trokut čije bi
kutove tvorile navedene dvije istaknutije svete točke, te tako vidjeti gdje bi
bila treća, Velesova točka. Hoće li ona odgovarati “vodenome” bogu Velesu?

4  Riječ je o pojavi da se nekim lokalitetima daje kao ime opća imenica. Time se naglašavalo
da ta mjesta predstavljaju mitske prototipove pećina, gora, rijeka, potoka o kojima kazuju
mitovi, da ta mjesta sadrže u sebi mitsku srž svetih zbivanja. To su, na primjer, hidronimi Potok
i Rečina, oronim Gora i sl.
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 95

Kad smo jednu od stranica zamišljena trokuta potegnuli od Gradine kod sv.
Mihovila i jedan njegov krak pružili do Mukošâ (na karti je to zemljište ozna-
čeno kao Okrugljača), druga je prešla preko sela Goriš i došla do kanjona
Čikole. Došli smo do najvodenijega mogućeg kraja u okolici – mjesta kao
stvorenoga za Velesa! Ovaj je nasumce dobiveni rezultat obećavao pa smo se
podrobnije pozabavili pojedinim točkama.
Perunova točka. Nalazila bi se na brežuljku Gradini (mitski Perun je
imao svoj grad) iznad Pokrovnika, a na njoj je, vjerojatno još prilikom po-
krštavanja, sagrađena crkva sv. Mihovila. Njezin naslovnik je svetac koji je
ubio zmajoliku neman (prema Otk 12, 7)! Gradina je plato visok oko 310 m,
u sredini se uzdiže na 316 m, a na zapadnom rubu je crkva na 311 m. Lujo
Marun u svojim Dnevnicima, koje je vodio od 1889. do 1913. te 1926. i 1927.
godine, navodi priče mještana po kojima se prva crkva nalazila nešto više na
iztok od sadanje (Marun 1998: 293). On smatra da je ranokršćanska crkva
(crkva “iz kršćanskog doba”) podignuta na starijem prapovijesnom žrtvištu
(Marun 1998: 293). Ako ima pravo, pred nama je sveta točka dugoga konti-
nuiteta, mnogo dubljega od slavenskoga sloja. Iako se, zanemarimo li ispravu
sumnjivo datiranu u 1298. godinu (Gulin 2005: 119), ova crkva prvi put spo-
minje tek 1452. godine, postoje brojne naznake za raniju dataciju. Uokolo cr-
kve nalazi se “staro groblje” s nekoliko stećaka (Marun 1998: 57). Na jednom
prozoru crkve vidi se križ iz starijega srednjega vijeka, zatim odlomak koplja
i zastavice, koji je negda pripadao reljefu sv. Mihovila. Možda su ti dijelovi
iz starije crkve, valjda iz 9. stoljeća, čije se ruševine vide u blizini, kako sma-
tra negdašnji župnik župe u Mirlović Zagori koji je vodio obnovu crkve sv.
Mihovila (Krolo 2005: 398). Na taj se detalj osvrće i raniji župnik ove župe,
Ivon Menđušić riječima: Godine 1941. neki istraživači pišu da vide temelje
stare crkve sv. Mihovila koja možda potječe iz IX. st., no nažalost, danas se to
ne vidi, a oni koji su to vidjeli, danas su pokojni don K. Stošić i Žarko Carev
(Menđušić, I. 2005: 375). Ako su spomenuti spoliji jedini mogući putokaz
prema IX. stoljeću, moramo ih zanemariti jer je zapravo riječ o reljefima iz
mnogo kasnijeg vremena, kako to navodi još i Marun (1998: 57, 293).
Šećući povećim platoom Gradine lako se uočava obilje arheološkoga ma-
terijala, prvenstveno mnogo ulomaka prapovijesne keramike. Najlakše ih je
primijetiti u zemlji izbačenoj preko ruba platoa prigodom ukopavanja novih
grobova, ali i drugdje po površini, osobito na zapadnome dijelu, gdje ima
zemljanoga sloja, i gdje je uz crkvu nastalo groblje. Na preostalome dijelu
Gradine, koji je kamenit i bez značajnijeg sloja zemlje, tijekom kraće šetnje
arheološki tragovi nisu uočeni. No uz jugozapadni rub platoa, ispod kojega se
teren strmo ruši prema njivama u podnožju (već je uočeno da su se na ova-
kvim rubovima nad liticama često nalazile pretkršćanske svete točke, možda
96 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

je tu bilo slično), veže se još jedna starina – ovoga puta nematerijalna – koju
smo doznali od gđe Vesele Nakić rođene u Pokrovniku. Pričala je kako im je
kao djeci bilo zabranjeno ići tamo jer je jedna suseljanka, ozbiljna osoba kojoj
se moglo vjerovati (ime joj je Stana), jednom prigodom tamo vidjela goleme
zmije koje su imale glave velike ki u dice, kako se penju tuda gore na Gradinu.
Imamo li u tom plašenju male djece da ne odlaze na opasno mjesto prikriveni
trag predaje o Velesovu napadu na Perunov Grad?
U podnožju Gradine, sjeverno, kraj križanja, na topografskoj se karti vidi
izvor. No ne vidi se i to da se izvor nalazi u špilji koja se jednostavno zove –
Pećina. Mjesto na kojem je izvor je prirodno ukopano za deset stuba između
dviju klisura, a 1896. godine nad njime je postavljen krov. Vrelo nikada nije
presušilo, pa ni za najvećih suša. Kada u Bosni padnu velike kiše, razina vode
se u Pećini podigne i ona se izlije niz polje… (Menđušić, I. 2005: 375). Od
izvora se vijugavo uspinje put gore prema crkvi.
Kod izvora Pećine, na oranicama Copića, prema navodu bivšega mir-
lovićkog župnika fra Augustina Krole (1927.-1992.) postoji starohrvatsko
groblje na kojemu je nađeno par velikih srebrnih naušnica. Očito je riječ o
slučajnim nalazima, ne o sustavnim istraživanjima, a u novije vrijeme nađeni
su antički nalazi koji se čuvaju u šibenskom Arheološkom muzeju (pri tome se
vjerojatno misli na Arheološki odjel Muzeja grada Šibenika; Krolo 2005: 388).
Da to možda nije jedina “sveta” pećina, govori i vijest da u Pokrovniku, kod
Copića kuća, postoji još jedna pećina, Smokovača. Za vrijeme pučkih misija
1900. i 1933., pobožni bi Pokrovničani u toj špilji molili i razmišljali, napisao
je Ivon Menđušić (Menđušić, I. 2005: 376).
Iz činjenice da pod svetim Mihovilom koji ubija zmaja izvire u špilji voda
kao da ujedno izvire i prastari indoeuropski mit koji nam je najbolje poznat
iz grčke mitologije: kada u špilji kod Delfa Apolon poput Peruna strelicama
ubije zmiju Pythona (koja u mnogočemu odgovara slavenskom Velesu), pote-
ći će voda. Sve i kada ne bi bila uklopljena u sveti mitski trokut, ova bi točka
s punim pravom svratila na sebe našu pažnju.
2. Mokošina točka. Na području Konjevrata, malo sjevernije od crkve
sv. Ivana (koja predstavlja središte Konjevrata), nalazi se spomenuti lokalitet
Mukoše. Pod tim je imenom registriran kao arheološki lokalitet u Registru
kulturnih dobara Republike Hrvatske, dok je na topografskoj karti 1:25 000
upisan naziv Okrugljača. Taj se lokalitet tako naziva, navodno, zbog okrugle
lokve koja se tamo nalazi (na Hrvatskoj osnovnoj karti 1:5000 označena je
kao Živkovića lokva). Lokva je od Gradine udaljena 3587 m. Otklon strani-
ce Gradina – lokva od pravca prema sjeveru (azimutu), gledano od Gradi-
ne, iznosi 257°15’. No kao da nam uvjerljivije objašnjenje imena Okrugljača
pruža zračna snimka kraja i već uočeni toponimi sličnoga imena (npr. Krug
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 97

na Učki kod Velbata, pa na Kozjaku te kod Žrnovnice). Na snimci se odlično


može uočiti kružno koncipiran prostor promjera oko 30 m, vjerojatno ipak
prevelik da bi bio ostatak tumula i prenisko da bi bio gradina. Leži 266 m
jugoistočno od lokve. Je li ovaj krug nekoć bio staro hrvatsko svetište? Ili je
ipak riječ tek o urušenju zidova građevine koja se nekoć ovdje nalazila? Ili
pak oboje? Otklon stranice Gradina – krug od pravca prema sjeveru iznosi
254°40’, a udaljenost, mjerena od apside crkve sv. Mihovila na Gradini do
središta kruga, 3785 m.
Narod toga kraja “sjeća” se da se na tom mjestu nekoć nalazila crkva sv.
Jure koja je srušena, no župljani iz Goriša su se iz poštovanja prema tradiciji
nastavili tu, uokolo srušene crkve, pokapati, iako su za tu namjenu malo juž-
nije imali crkvu sv. Ivana u Konjevratima. Na lokalitetu su primijećeni tragovi
nekoga objekta većih dimenzija na koji je upozorio 2002. godine tadašnji ko-
njevratski župnik fra Albert Marić (Gulin 2005: 118). Povjesničar i arheolog
Ante Gulin u Predgovoru spomenutog zbornika obavještava nas da je fra Al-
bert Marić svojedobno raskrčio to mjesto te donekle ustanovio oblik objekta
za koji je pretpostavio da je riječ o nekoj crkvenoj građevini sa “sačuvanim
površinskim grobovima” (Gulin 2005a: 14).
Čitava je parcela, kako je već uobičajeno, omeđena suhozidom, u jednom
se uglu nalazi bunar i tu je vegetacija bujnija. Ostaci crkvene arhitekture i
danas su uočljivi na terenu, kao i pojedini grobovi ukopani oko crkve. Prema
mišljenju Marka Menđušića, arheologa iz Konzervatorskog odjela u Šibeniku
rodom iz Pokrovnika, koji je pratio spomenuta “istraživanja”, zidovi ove cr-
kve sačuvani su u visini od oko 2 m. On vjeruje da su grobovi, koji su danas
vidljivi u kamenim rakama praktički na površini, ukopani u „gomilu“ nastalu
nakon što je crkva srušena. Koliko on zna, u grobovima nije bilo nikakvih na-
laza. Inače su posvuda po lokalitetu nailazili uglavnom na antički građevinski
materijal. Ne treba nas čuditi što su slični nalazi pronalaženi i u nedavnim
istraživanjima (2010. godine) na trasi plinovoda koji prolazi na oko 200 m od
lokaliteta. Istraživači na plinovodu su antički građevinski materijal čak doveli
u vezu s ovim lokalitetom pretpostavivši da je u stvari riječ o većem antičkom
kompleksu, moguće i naselju (Paraman 2011: 7).
Vrlo zanimljivo kazivanje doznali smo u nedalekom selu, Gorišu, gdje
ljudi vjeruju da se s ruševina crkve sv. Jure ne smije odnositi kamenje (kao
građevinski materijal), jer bi onoga tko bi to pokušao uraditi počeli tući – gro-
movi i munje!5 Praslavenske mitske predodžbe još su u XXI. stoljeću na djelu.

5  Podatak smo dobili od Zdravka Đakovića iz Goriša.


98 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Iako se pojedini zidovi crkve na terenu lako uočavaju,6 tlocrt građevine je


teško razaznati prvenstveno zbog zaraslosti, ali i konfiguracije terena odnosno
ruševine. Tu i tamo vidi se poneki odsječak ravnog zida ili apside. Ipak, na
kraju spomenutih “istraživanja” napravljen je amaterski tlocrt otkrivene ar-
hitekture koji smo, susretljivošću župnika župe sv. Ivana u Konjevratima fra
Bože Ćurčije, dobili na uvid i korištenje.7 Iscrtan bijelom bojom na crnoj drve-
noj ploči prikazuje gotovo potpuno kvadratnu građevinu s apsidama na svakoj
stranici. Na sredini triju stranica nalazila se po jedna pravilna apsida, širine
otprilike jedne trećine duljine stranice. Samo su se na jednoj stranici – vjero-
jatno istočnoj, premda sjever na tlocrtu nije označen – nalazile dvije male i
uske ponešto izduljene apside. Zapisane su i dimenzije crkve, s apsidama ona
iznosi 27 x 28 m, uz što je dodan i jedan upitnik. Dimenzije crkve bez apsida
bi, prema tome, mogle biti oko 21 × 21,5 m. Premda nisu svi zidovi istraže-
ni u potpunosti, svi zaključci apsida iscrtani su kao definirani (pogledajte na
tlocrtu). Još je u sredini dodana iscrtkana kružnica s označenim središtem,
nejasnog značenja. M. Menđušić drži da na tlocrtu nedostaje nešto poput nar-
teksa, što se i nama na terenu učinilo. Tlocrt ove crkve doista je neobičan za
naše krajeve. M. Menđušića je podsjetio na crkve kakve su se nekada gradile
u istočnoj Turskoj, Gruziji i okolnim zemljama. Iznio je ideju da su ga u naš
kraj možda donijeli viteški redovi, koji su i te kako bili prisutni u ovom dijelu
Dalmacije.
Valja ponoviti da je tlocrt djelo amatera koji je bio potpuno uvjeren da
istražuje ostatke crkve. Nemoguće je na osnovi takva tlocrta donositi ikakve
konačne zaključke. Ipak smijemo pogledati koje su nam se mogućnosti poka-
zale vjerojatnijima.
Vođeni smjernicom koju nam je dobrohotno pružio kolega Menđušić i na
čemu smo mu od srca zahvalni, pretražili smo “na brzinu” dostupne izvo-
re. Uočili smo da je objekt na Mukošama svojim kvadratičnim tlocrtom s
apsidama doista sličan nekim gruzijskim crkvama, no još je sličniji nekim
armenskim crkvama, na primjer crkvi u Bagaranu (nesigurna datacija smješta
ju između 621.-628. ili 624.-631.; Krautheimer 1992: 323, sl. 288B), crkvi
sv. Sergija (Srđa) u Artiku iz VII. stoljeća te crkvi u Karsu, u Turskoj iz X.
stoljeća.8
Usporedbe ranosrednjovjekovnih (predromaničkih) objekata s armenski-
ma ili gruzijskima nužno otvaraju važna, ali teška pitanja o njihovoj među-

6 
U obilasku lokaliteta sudjelovali su i kolege arheolozi Andrija Nakić i Mario Bodružić.
7 
Tlocrt je izradio pok. fra Albert Marić († 35. 9. 2012.), tadašnji konjevratski župnik i
organizator istraživanja ove crkve. Zahvaljujemo fra Boži Čurčiji na njegovoj susretljivosti.
8  Tlocrte, fotografije, osnovne podatke i literaturu za potonje crkve pogledajte na e-adresi:

http://armenianstudies.csufresno.edu/iaa_architecture/.
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 99

sobnoj povezanosti. Obično se pomišlja na Bizant kao posrednika, ali i na


veze koje su mogle ići mimo Bizanta. U nas je najpoznatija pretpostavka
Josipa Strzygowskoga (1862.-1941.) koji je još 1918. pisao o trikonhalnim
crkvama u Europi i naslućivao njihove veze s armenskima, a godine 1927.
mu je na hrvatski prevedeno djelo Starohrvatska umjetnost i objavljeno kod
Matice hrvatske u Zagrebu te 1929. u Augsburgu na njemačkom naslovljeno
Die altslawische Kunst. No uskoro je pao pod utjecaj nacionalsocijalističkoga
rasističkog učenja pa su nakon rata i neke njegove inače zanimljive misli bile
odbačene.
No najsličniji tlocrtu crkve na Mukošama, ako pretpostavimo da je o cr-
kvi riječ, čini nam se tlocrt karolinškog oratorija posvećenoga ss. Genovevi i
Germanu u Germigny-des-Présu, u središnjoj Francuskoj. A kod nje je veza
s armenskim graditeljstvom tako očita da uopće ne dolazi u pitanje. Gradio
ju je, naime, početkom IX. st. armenski graditelj Oton Matsaetsi.9 Manja je
od “naše” građevine, ima oko 10 m u kvadrat, mjereno bez apsida. I ona je
imala na tri strane po jednu apsidu. Osnovna je razlika što francuska crkva na
istočnoj strani nema dvije već jednu ili tri apside, ovisno o prijedlogu rekon-
strukcije. U sredini crkve nalaze se četiri stupa koji nose središnju kupolu.
Radi se o osobitom arhitektonskom tipu za koji se u literaturi uvriježio na-
ziv “quincunx”10 (Marasović 1992: 215). Zanimljivo je primijetiti da je južna
apsida šira od linije “upisanog križa” pa manje bode u oči činjenica da i male
apside na “našoj crkvi” ne prate takve zamišljene linije. Naime, zbog veličine
crkve na Mukošama najlakše je zamisliti isti tip svođenja kao u crkvi u Germi-
gny-des-Présu. U Dalmaciji je ustanovljen utjecaj bizantskog tipa “quincunxa”
na dvjema predromaničkim crkvama, sv. Nikole/ Mikule u splitskom Velom
Varošu i sv. Lovre u Zadru (Marasović 1992: 218-221; autor nastanak obiju
crkava stavlja u XI. stoljeće). T. Marasović smatra da je on bio prisutan i na
porušenoj trogirskoj crkvi sv. Stjepana, ali i na još ponekim predromaničkim
crkvama (Marasović 1992: 221). U Boki kotorskoj je pak uočen utjecaj ka-
9  Crkva u Germigny-des-Présu, posvećena godine 806., jedno je od rijetkih očuvanih
karolinških zdanja u Francuskoj. Ona je osobit spoj rimskih, ranokršćanskih, bizantskih,
germanskih, ali i armenskih elemenata (Conant 1993: 51-52). Gradio ju je Armenac Oton (Oto,
Odo, Odon, Eudes) Matsaetsi (iz Metza), pa će u ovome slučaju on vjerojatno biti poveznica
između armenske arhitekture i crkve na Mukošama. U svoje je vrijeme Oton Matsaetsi bio
poznat kao najveći arhitekt sjeverno od Alpa. Najpoznatije je njegovo djelo svakako dvor Karla
Velikog s glasovitom dvorskom kapelom koja je rađena po uzoru na baziliku sv. Vitalea u
Ravenni.
10  Quincunx (od quinque uncis) doslovce znači „pet dvanaestina asa [vrste novčića]“, a tim
se zatim označuje razvrstavanje točaka u prostoru (kod sadnje voćnjaka) kao kod pet točaka na
kocki za igranje.
100 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

rolinškoga tipa “quincunxa” na tlocrtima dviju crkava s početka IX. stoljeća,


crkve sv. Tome u Prčanju i sv. Tripuna u Kotoru (Marasović 1992: 221-222).
Ne trebamo se ovdje upuštati u daljnja razglabanja o mogućim hrvatsko-
armenskim odnosima. Dovoljno je što možemo ove dvije crkve, jednu u Fran-
cuskoj a drugu u Zagori, tipološki povezati.
No nama je najvažnije ono što slijedi. Crkva u Germigny-des-Présu nasta-
je početkom IX. stoljeća, još za vladavine cara Karla Velikoga (vlada od 768.
do 814.). Približno u to vrijeme (točnije: ~810.-821.) vlada Hrvatima njegov
vazal knez Borna kao dux Guduscanorum, zatim kao dux Dalmatiae atque
Liburniae. Karolinška je crkva na Mukošama mogla nastati u doba njego-
ve vladavine. Franačko vrhovništvo možemo u nas iščitavati i iz arheoloških
nalaza, napose iz nakita i oružja, ali sve se više franački utjecaj uočava i na
zgradama iz onoga vremena.
Biti vazal Karla Velikoga značilo je i sudjelovati u projektu pokrštavanja
„pogana“ pa od Bornina vremena možemo računati da je Hrvatska „pokršte-
na“, premda još jako površno. No nakon nastanka privremena Lotharova kra-
ljevstva (tzv. Francia Media, 843.), za Trpimira (845.-864.) pokrštavanje je
moralo biti u punom zamahu.
Crkva na Mukošama odaje svojim tlocrtom da je mogla nastati za vrije-
me franačkoga (karolinškoga) pokrštavanja Hrvata tijekom IX. stoljeća. To bi
značilo da je mogla imati važnu funkciju prekrivanja i zatiranja pretkršćan-
skoga bogoštovlja poput primjerice crkve sv. Marte u Bijaćima ili sv. Jurja na
Putalju, obje datirane u prvu polovicu IX. stoljeća. Ovako velika crkva ujedno
nam možda otkriva važnost koju je ovo sveto mjesto imalo prije pokrštavanja.
Vidljiv kameni krug oko nje, ukoliko smo ga pravilno razaznali, povezuje dva
vremenski susljedna svijeta – pretkršćanski i kršćanski. Ako su ovi podatci
točni i naša razmišljanja ispravna, onda ostatci ove crkve predstavljaju prvo-
razredni dokument hrvatske vrlo rane i političke i kulturne povijesti.
Sve ovo je, naravno, samo pretpostavka koju će buduća istraživanja tek
morati potvrditi. Ona je, doduše, temeljena na tlocrtu, ali amaterski izrađeno-
me i nakon amaterski vođenih “istraživanja” pa ne možemo biti sigurni u nje-
zinu točnost. Ipak, mogućnost da smo na tragu tako lijepoga otkrića natjerala
nas je da, uz nužne ograde, prikažemo ovu pretpostavku i time eventualno
potaknemo daljnja istraživanja.
No koliko god zavodljiva bila ova pretpostavka, neke joj činjenice ne idu
u prilog. Kao prvo to je dimenzija objekta, ukoliko je barem približno točno
naznačena na tlocrtu. Bila bi to crkva veća ne samo od francuskog uzora (pri-
bližan odnos njihovih veličina vidi se iz priloženih tlocrta) nego i od primje-
rice sv. Donata u Zadru, a da i ne spominjemo ranosrednjovjekovne višelisne
crkvice u Dalmaciji. Teško da bi takva monumentalna građevina ostala skri-
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 101

vena u izvorima, sve i da je bila kratka trajanja. To nas, zajedno s već spome-
nutim mnoštvom antičkog građevinskog materijala koji je pronalažen u široj

Tlocrt oratorija u Germigny-des-Présu Tlocrt temelja “crkve na Mukošama”


(prema Conant 1993: 51, sl. 11) (Prema fra Albertu Mariću)

okolici, upućuje na drugu mogućnost pri interpretaciji ove građevine. Moguć-


nost da je riječ o primarno antičkom kompleksu, možda niti ne sakralnoga već
stambeno-gospodarskoga karaktera, no da je na temeljima jednoga dijela toga
kompleksa u srednjem vijeku nastala sakralna građevina. To bi s jedne strane
objasnilo veličinu objekta i velik broj otkrivenih apsida, a s druge bi strane
ostala smislena svijest o svetosti mjesta koja je snažno prisutna u okolnom
stanovništvu, koje ne samo da pamti naslovnika crkve već su se u kasnome
srednjemu vijeku pa sve donedavno (kako sami navode) bili pokapali uz svoju
crkvu sv. Jure.
Kao „zaključak“ možemo reći da je bez pomnijeg terenskog istraživanja
ostataka kompleksa na ovom izuzetno zanimljivom lokalitetu teško donijeti
neki konačan zaključak.
Konjevratska crkva sv. Ivana nalazi se s druge, južne strane Pun(i)čke
drage, koja je jedini preostali značajni trag nekoć snažne tekućice što je svo-
jedobno tekla od Mirlovića do Čikole u koju se ulijevala formirajući kanjon.
Crkva sv. Ivana bila je granatama oštećena u Domovinskom ratu te se pri-
stupilo njezinoj obnovi u sklopu koje su 2003. godine provedena arheološka
istraživanja.11 Ispod sadašnjih zidova, ali i inkorporirani u njih, otkriveni su

11  Istraživanja je vodila Magda Zorić iz Uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine u
Šibeniku – Konzervatorski odjel Šibenik, a o rezultatima istraživanja doznajemo iz Gulinova
102 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

predromanički i romanički sloj crkve. Unutar crkve i uokolo nje istraženo je


35 grobova u kojima su, kao najzastupljeniji, nađeni novci iz XIII. stoljeća te
nakit i dijelovi odjeće datirani od XII. do XV. stoljeća.
Obje se konjevratske crkve, sv. Jurja i sv. Ivana, odlično uklapaju u cjelo-
vit sadržaj mitskoga prostora i podsjećaju nas pri tome na Ivanec gdje je tako-
đer na pretpostavljenu Mokošinu točku smješten njezin sin i to promijenjena
imena (iz Jarilo/Juraj u Ivan). Obratimo pažnju pri tom i na znakovit toponim
Konjevrata koji može imati vezu, neposrednu ili posrednu, s konjskom naravi
Perunova sina.
Sv. Mihovil na Gradini, ponad izvora, te Mukoše s obližnjim krugom dva
su položaja koja su u pretkršćansko vrijeme bila posvećena božanstvima koja
odgovaraju Perunu i Mokoši kako ih poznajemo iz dosadašnjih istraživanja.
Njihov smještaj u prostoru nameće pomisao da je još nepokrštenim Hrvatima
sugerirao neki smisao. Sada valja provjeriti je li crta koja ih povezuje tvorila
stranicu „svetoga trokuta“. To znači da treba vidjeti postoji li neka točka koja
bi odgovarala Velesu i mogla biti dijelom trokuta. Problem je tek u činjenici
da su nam na raspolaganju dvije točke kao moguće mjesto za utvrđivanje od-
nosa u prostornoj strukturi: lokva i krug.
3. Velesova točka. Ta bi točka trebala “pasti” na rub kanjona Čikole, po-
red sela Goriš i tik do najvodenijega mogućeg kraja u okolici, Skradinskog
buka – mjesta kao stvorenoga za Velesa! Ipak, čini se da nam nedostaju dva
detalja pa da smijemo zaključiti da je pred nama možda sveti trokut. Kao prvo,
Velesova točka pada na rub velike vode, ne prelazi ju. A Veles bi trebao biti s
druge strane vode. Drugo, obala Čikole ne vidi se ni s jedne točke konjevrat-
skoga platoa, osim sa samoga ruba kanjona.
No nakon izlaska na teren i razgovora s lokalnim stanovništvom slika se
ponovno izoštrava. Stojimo na rubu fascinantne gudure. Od dobro upućenoga
mještanina Goriša12 doznajemo da se pod našim nogama, kako kazuju, nalaze
tri podzemna jezera velika poput Torka (to je jezerce promjera oko 200 m,
smješteno tik uz Čikolu tek nešto više od kilometar uzvodno) i da se nakon
velikih kiša voda prelijeva u Čikolu, stvarajući privremene slapove. Takvo
“oslobađanje vode” zvuči nam poznato: zatvaranje vodâ u utrobu zemlje je
Zmajeva nepodopština, a njihovo oslobađanje Gromovnikovo junačko djelo.
Velesovo bi mjesto moglo biti na kraju platoa, 200 m zapadno od zaselka
Gligići, tamo gdje se nešto poput kamenog grebena spušta prema Čikoli, a
desno ga prati vodom ispran žlijeb, duboko usječen u padinu, koji se drama-

rada 2005: 115-118. O ranijim istraživanjima neolitičkog naselja na rubu crkvenoga groblja: M.
Menđušić 1998; 2005.
12  Podatke navedene u ovome odlomku doznali smo od Zdravka Đakovića iz Goriša.
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 103

tično obrušava u rijeku. Na tom je mjestu zaravan, očišćena od raslinja, za pe-


desetak metara izbočena prema rijeci. To je mjesto kao stvoreno za Velesovo
odmaralište nakon uspona iz njegova svijeta u Perunov (pogodno ishodište za
odlazak k Mokoši na lokvi), nalazi se manje od 3 km udaljeno od fantastičnih
slapova Skradinskoga buka. Odavde se vide Mostine i nazire komadić Buka!
To je mjesto udaljeno od Gradine 5079 m, a azimut od nje iznosi 281°41’.
Ako sada uzmemo kao moguću stranicu trokuta crtu Gradina – lokva, dobiva-
mo kut od 24°26’ i odnos stranica u omjeru 1:1,41. A ako bismo uzeli stranicu
Gradina – krug, imali bismo kut od 27°01’, a odnos stranica 1:1,34. Neznatno
odstupanje od „pravila“ u prvom slučaju nudi nam dva zaključka: prvo, dobro
smo iz terena „iščitali“ jezivu svetost točke na rubu kanjona kod Goriša i,
drugo, relevantna Mokošina točka u svetoj pokrovničko-konjevratskoj tročla-
noj prostornoj strukturi nije krug kao moguće svetište, nego doista Mokošina
lokva na Mukošama. Pred nama je, uvjereni smo, trag velikoga plemenskog/
župnog trokuta jedne od ranohrvatskih teritorijalnih organizacija o kojoj su se
inače izgubili svi drugi podatci.
Posao još nije gotov. Škotski filozof-prosvjetitelj Dugald Stewart (1753.-
1828.) shvatio je doduše da u povijesnim istraživanjima nije lako doći do pri-
rodnih zakona, pa je još 1818. napisao da In examining the history of mankind,
as well as in examining the phenomena of the material world, when we cannot
trace the process by which an event has been produced, it is often of importan-
ce to be able to show how it may have been produced by natural causes. („Ako
104 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

pri ispitivanju povijesti čovječanstva, kao i pojava materijalnoga svijeta, ne


možemo zacrtati proces pomoću kojega je neka pojava nastala, bit će često
važno moći pokazati kako je mogla nastati po prirodnim uzrocima.”) Ali, prvo,
povijest se ne ravna prema prirodnim uzrocima i, drugo, pronaći uzroke tek je
prvi korak. Sada, kada znamo da je kod Pokrovnika vjerojatno bio “sveti tro-
kut”, tek treba pokazati da je on doista tamo i bio. Tek treba poraditi na tome.
Pitanje je, naime, jesmo li doista otkrili tragove svetoga trokuta (uvjereni smo
u to) ili se tu priroda poigrala s nama i nametnula nam odgovore koji nemaju
podlogu u povijesnim činjenicama.

Literatura
Belaj, Vitomir (2007): Hod kroz godinu. Zagreb: Golden marketing.
Belaj, Vitomir (2008): „Sacred Tripartite Structures in Croatia”. In: Mirjam
Mencej (ed.): Space and Time in Europe: East and West, Past and
Present (= Župančičeva knjižnica br. 25). Ljubljana: Oddelek za et-
nologijo in kulturno antropologijo. Str. 305 – 319.
Belaj, Vitomir (2012): „Cum Adi in Campo“. Svečani zbornik za Vladimira
Petera Gossa. Rijeka: Faculty of Humanities and Social Sciences
(elektroničko izdanje).
Conant, K. J. (1993): Carolingian and Romanesque Architecture 800 to 1200,
Yale University Press, New Haven, London.
Gulin, Ante (2005): „Sela župa Konjevrate i Mirlović Zagora u srednjemu
vijeku“. Konjevrate i Mirlović Zagora - župe Šibenske biskupije.
Zbornik radova Znanstvenog skupa Sela šibenskog zaleđa župa Ko-
njevrate i Mirlović Zagora u prošlosti. Zagreb: HAZU. Str. 113-136.
Krautheimer, Richard (41992): Early Christian and Byzantine Architecture.
Yale University Press, New Haven, London.
Krolo, Augustin (2005): „Župa Marijina Uznesenja Mirlović Zagora“. Ko-
njevrate i Mirlović Zagora - župe Šibenske biskupije. Zbornik ra-
dova Znanstvenog skupa Sela šibenskog zaleđa župa Konjevrate i
Mirlović Zagora u prošlosti. Zagreb: HAZU. Str. 387-408.
Marasović, Tomislav (1992): „»Quincunx« u ranosrednjovjekovnoj arhitek-
turi Dalmacije“, Starohrvatska prosvjeta, Vol. III No. 20, 215-224.
Marun, fra Lujo (1998): Starinarski dnevnici Luje Maruna. Uredila i objavila
Maja Petrinec. Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika.
Menđušić, Ivon (2005): „Župe Pokrovnik, Mirlović Zagora i Konjevrate od
prvog spomena do danas“. Konjevrate i Mirlović Zagora - župe Ši-
benske biskupije. Zbornik radova Znanstvenog skupa Sela šiben-
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 105

skog zaleđa župa Konjevrate i Mirlović Zagora u prošlosti. Zagreb:


HAZU. Str. 371-385.
Paraman, L. 2011, AB 6: Konjevrate – Tomičevac. Izvješće o zaštitnom arhe-
ološkom istraživanju na trasi Plinovodnog sustava Like i Dalmacije
– IV. dio sustava od PČ/MRS Benkovac do PČ Dugopolje. Neobjav-
ljeni elaborat tvrtke “Geoarheo d.o.o.”.
Pleterski, Andrej (1996): “Strukture tridelne ideologije pri Slovanih”. Zgo-
dovinski časopis 50: 163-185.
Stewart, Dugald (1818): Biographical Memoirs of Adam Smith, LL.D., of
William Robertson, D.D., and of Thomas Reid, D.D. (Edinburgh: G.
Ramsay, 1811).
Strzygowski, Josef (1915): “Der Ursprung des Trikonchen Kirchenbaues”.
Zeitschrift für christliche Kunst. 28(1915), str. 181-190.
Strzygowski, Josef (1927): Starohrvatska umjetnost. Zagreb: Matica hrvatska.
Strzygowski, Josef (1929): Die altslawische Kunst: ein Versuch ihres
Nachweises. Augsburg: Filser.
106 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Juraj i Vitomir Belaj

Traces of the ritual organisation of newly-conquered


croatian territory in the croatian Dalmatia
of the early middle ages

Summary
In 1996 Andrej Pleterski published the results of his research on the eastern
Alpine region, thus providing new insights into the process of the Slavic colonisation
of new spaces. When settling into new spaces, the Slavs first had to consecrate the
space with a special ritual (that is, to decorate it according to rules set by the Creator
in an ancient mythical time). Priests would in this way turn a profane (chaotic) space,
which was foreign, unfathomable and unlivable, into a sacred space of their own,
fathomable and livable. The ritual included the procedure of “introducing“ their own
deities, the ones they revered in the old land, into the new land, and positioning them
in space.
The basis of the ritual was a mythopoetic understanding of the world according
to which the three basic cosmic principles – sacredness of creation, human existence
(life and death) and destructive chaos – are embodied in three supreme deities which
are in dynamic relationship to one another.
The three deities in Panslavic pre-Christian religion are: Perun, god of thun-
der, his wife Mokoš and his rival Veles, ruler of the underworld. Invoking the act of
creation, the priest would spatially demonstrate the mythical event and position it in
space, giving characteristic names and attributes to particular elements of the landsca-
pe. Three points which are devoted to supreme deities form a triangle. Their positions
reflect the relationships governing the divine community as originally decreed by the
Creator.
This type of ritual, which ultimately repeated the sacred act of creation, esta-
blished and legitimated tribal authority and ensured good crops as well as the good
health of livestock and people. Its basic traits are the size of one of the angles of the
triangle – about 23°27' (the degree of the Earth's axial tilt from a perpendicular to the
plane of the ecliptic on the days of equinox and solstice) – and the ratio of 1 : √2 of
the two sides. In this way, the priest would re-sacralise the occupied land and legiti-
mise tribal authority. Similar rituals were also used for consecrating the territories of
smaller local communities and for creating conditions for their use as work and living
spaces by Slavic peasants.
The authors of this paper aim to identify and confirm analogous events in the
Croatian territory (Belaj 2008). On this occasion the authors wish to display traces of
the ritual procedure on the basis of two examples from Dalmatia's hinterland. Traces
have been preserved in place names, and their spatial relationships enable us to read
J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja… 107
mythical narratives from the landscape even to this day. One such trace encompasses
the area of Biskupija south of Knin where early medieval Christian churches were laid
atop the pre-Christian “sacred triangle“ (Belaj 2012), and the other encompasses the
area east of the river Čikola, near Pokrovnik and Konjevrate. The triangular shapes
and their position can be seen on the attached maps.
Key words: Slavic deities, Perun, Veles, Mokoš, “sacred triangle“, ritual organi-
sation, Pokrovnik, Biskupija.
Nekoliko misli i opažanja o pogrebnim običajima
i pokapanju na groblju Drinovci-Greblje

Dr. sc. Željko Demo UDK: 904: 726.8 (497.5 Miljevci-Drinovci)


Arheološki muzej u Zagrebu Izvorni znanstveni članak
Primljeno, 2. svibnja 2013.

Zajedničkim nastojanjem Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u


Splitu (MHAS) i Arheološkog muzeja u Zagrebu (AMZ) organizirana su
u Drinovcima na položaju Greblje sustavna arheološka iskapanja. Iskapa-
nja su trajala od 3. rujna do 5. listopada 2012. godine, a predmetom istra-
živanja imalo je biti groblje za koje se na početku radova pretpostavljalo
da pripada isključivo srednjovjekovnom razdoblju. Tijekom iskapanja
otvorene su dvije sonde ukupne površine od oko 155,5m2. Ustanovljeno
je postojanje 25 grobova od kojih su arheološki obrađena i sustavno istra-
žena 22 groba, dok su tri groba ostala neistražena jer su najvećim dijelom
izlazila iz okvira istraživane površine groblja. Grobovi su dali relativno
malo arheoloških nalaza, ali su se unatoč tomu istaknuli specifičnošću
grobne arhitekture koja se dosada malo kada mogla pratiti u svim svojim
pojedinostima te različitim osobitostima grobnog ritusa.
Ključne riječi: Hrvatska, Dalmacija, Miljevici, Drinovci-Greblje,
groblje, grobna arhitektura, kameni vijenac grobnog mjesta (grobni vije-
nac), grobni nalazi, prsten, dugme-privjesci, ukosnica, željezne igle, po-
lovice novca

O pripremi i organizaciji arheoloških iskapanja u Drinovcima razmišljao


je već neko vrijeme Mate Zekan, muzejski savjetnik u Muzeju hrvatskih ar-
heoloških spomenika u Splitu (dalje: MHAS), kada je tijekom 2011. godine
Arheološkom muzeju u Zagrebu (dalje: AMZ) uputio dopis s prijedlogom za
zajednički nastup na arheološko-istraživačkom projektu radnog naslova Dri-
novci na Miljevcima - srednovjekovno groblje. Iako taj prvi pokušaj nije uro-
dio plodom, ipak se od nastojanja da do iskapanja dođe nije odustajalo te
je već u siječnju 2012. godine dogovorena suradnja spomenutih arheoloških
institucija koja je čitav projekt uspješno pomaknula s mrtve točke. Uslije-
dila je podrška Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a sličnu, ako ne i
izdašniju, podršku i pomoć projektu pružio je Ured za obrazovanje, kulturu
110 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Sl. 1 - Položaj Greblje na kojem su 2012. godine provedena arheološka iskapanja i


smještaj Drinovaca u Šibensko-kninskoj županiji i Republici Hrvatskoj.
Ž. Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima… 111

i šport Grada Zagreba.1 U međuvremenu


teren je arheološki pregledan, pribavlje-
ne su dozvole za terenski rad, formirana
je terenska ekipa i dogovoreno vrijeme
arheoloških iskapanja te redoslijed teren-
skih aktivnosti koje je tijekom iskapanja
potrebno provoditi.
Za arheološka istraživanja odabran je,
ne bez razloga, teren koji mještani Drino-
vaca nazivaju Grebljem — to više nego
rječito govori o namjeni koju je teren
imao u nekom ranijem povijesnom raz-
doblju. O kojeme je to povijesnom raz-
doblju riječ mogla su razotkriti jedino su-
stavna arheološka iskapanja (Sl. 1). Kako
je nazivom Greblje obuhvaćen velik dio
Sl. 2 - Katastarske čestice na položa- zemljišta koji se prostire desno od asfal-
ju Greblje s ucrtanim sondama 1 i 2 tnog puta što od Drinovaca vodi prema
(stanje 28. rujna 2012. godine). naselju Nos Kalik i rijeci Krki, trebalo je
odmah odlučiti da li istraživačke sonde
postaviti na više mjesta i kat. čestica na tom prostranom području ili pak za-
početi s istraživanjem na mjestu ili položaju koji je već na prvi pogled nudio
izgledniji rezultat. Odlučeno je ovo drugo, između ostalog i zato što je uočen
dosta prostran dio zemljišta nepriveden niti jednoj lokalnoj poljoprivrednoj
kulturi (vinovoj lozi ili maslini), a koji je, čini se, godinama stajao zapušten
te je sav zarastao u gustiš smrike, bora i makije. Raščišćavanje terena nije se
činilo nesavladivim poduhvatom te je odlučeno da se upravo na tom zemljišu
— kat. česticama br. 1491/1-4 u vlasništvu Ivana Ivić-Jurkovića (pok. Ante)
i Republike Hrvatske — postave istraživačke sonde i radna baza arheološke
ekipe. Takvu odluku podupirala je i činjenica da su prigodom ambulacije tere-
na u srpnju 2012. godine uočena mjesta dvaju nedavno devastiranih grobova,2
koje je arheološkim zahvatom trebalo pregledati, istražiti i dokumentirati prije
negoli grobovi i ondje raskopane kosti pokojnika posve i u cijelosti propadnu.
Stoga su u rujnu, kada su arheološka istraživanja napokon započela, prvim

1  Arheološka iskapanja u Drinovcima zamišljena su kao pilot-projekt zajedničkih terenskih


istraživanja Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika i Srednjovjekovnog odjela Arheološkog
muzeja u Zagrebu.
2  Obilazak terena obavljen je 6. srpnja 2012. godine kada se grupa arheologa Muzeja
hrvatskih arheoloških spomenika i Arheološkog muzeja u Zagrebu sastala u Drinovcima te
pregledala prostor Greblja i donijela odluku o mogućem vremenu i mjestu zajedničkog
arheološkog zahvata i radnjama koje je prije početka iskapanja obvezno poduzeti.
112 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

dvjema sondama obuhvaćena upravo ta dva devastirana i teško oštećena grob-


na mjesta.
Arheološka istraživanja koja su provodili prof. Mate Zekan u svojstvu
voditelja (MHAS), dr. sc. Željko Demo u svojstvu zamjenika (AMZ) i kusto-
sica Maja Bunčić u svojstvu suradnika (AMZ) te grupa mlađih kolega arhe-
ologa, antropologa, restauratora, studenata i tehničkog osoblja iz Zagreba i
Ivanić Grada, započela su 3. rujna i trajala trideset radnih dana te bila okon-
čana 5. listopada 2012. godine.3 Predmetom arheoloških istraživanja imalo je
biti groblje za koje se na početku radova pretpostavljalo da pripada srednjo-
vjekovnom razdoblju. Tijekom istraživanja otvorene su dvije sonde ukupne
površine od oko 155,5m2, a treća sonda (sonda 3) postavljena na položaju
koji nalikuje manjem, niskom, kamenom tumulu (gomila), koji neki mještani
nazivaju Kapelicom, iako predviđena za arheološki zahvat, nije ovom prigo-
dom mogla biti aktivirana. U dvjema istraženim sondama ustanovljeno je po-
stojanje 25 grobova od kojih su arheološki obrađena i sustavno istražena 22
groba, dok su tri groba ostala neistražena jer su najvećim dijelom izlazila iz
okvira istraživane površine groblja (gr. 12 i 13 u sondi 1 i gr. 24 u sondi 2). U
sondi 1 smještenoj na kat. čest. 1491/1-2 i 1491/4 ustanovljeno je 11 grobova,
a obrađeno i sustavno istraženo 9 grobova (gr. 1, 3, 4, 9, 10, 11, 17, 20, 22),
dok je u sondi 2 smještenoj tik do sjevernog ruba parcele 1491/4 ustanovljeno
14 grobova, a obrađeno i istraženo 13 grobova (gr. 2, 5, 6, 7, 8, 14, 15, 16,
18, 19, 21, 23, 25). U sondi 1 otkrivena su četiri muška (44,44%), tri ženska
(33,33%) i dva dječja groba (22,22%), a u sondi 2 šest muških (46,15%), pet
ženskih (38,46%) i dva dječja groba (15,39%) — sveukupno tijekom arheo-
loških istraživanja 2012. godine: 10 muških (45,46%), 8 ženskih (36,36%) i 4
dječja groba (18,18%). U istraženim grobovima zatečeno je malo arheoloških
nalaza — dugme-privjesci, ukosnice, željezne igle, prsten, polovice srebrnog
novca i nešto druge arheološke građe — ali su se oni unatoč malobrojnosti na-
laza istaknuli specifičnošću svoje grobne arhitekture koja se dosada, koliko je
meni poznato, malo kada mogla pratiti u svim svojim pojedinostima te nekim
drugim osobitostima grobnog ritusa kojima će ovom prigodom biti posvećena
osobita pažnja (Sl. 2).
Arheološkom zahvatu prvo su podvrgnuta dva raskopavanjem devastirana
groba, tj. gr. 1/m/30-35 u sondi 1 i gr. 2/m/15-18 u sondi 2 i već je u toj najra-
nijoj fazi rada ustanovljeno da grobno mjesto omeđuje ovalni grobni vijenac

3 Arheološku ekipu su osim već spomenutih voditelja i suradnika sačinjavali Slađana


Latinović, konzervatorica u AMZ-u, antropologinja Željka Bedić, koja je na iskapanjima
sudjelovala kao vanjska suradnica Centra za antropologiju HAZU, i Jana Škrljuga, apsolventica
arheologije iz Ivanić Grada. Osim spomenutih, na terenu su kratkotrajno boravili i radili Ana
Solter, arheologinja-dokumentaristica, i Ivan Troha, tehnički radnik, oboje iz AMZ-a.
Ž. Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima… 113

složen od krupnog
kamenja pravilno
poslaganog jedno do
drugog.4 Odmah je
također uočeno za
dalmatinske kraje-
ve arheološki dobro
poznato korištenje
kamenih pokrivnih
ploča i isto takvih
kamenih obložnica
kamenog sanduka u
koji je polagan po-
kojnik. Zapaženo je
također da se iznad
krupnih pokrivnih
kamenih ploča koje
su prekrivale gr.
2/m/15-18 nalazio
sloj manjih i tanjih
kamenih ploča, ko-
jem je prethodio 40-
50 centimetara de-
beo zasip od zemlje
i kamenja različitog Sl. 3 - Drinovci-Greblje, gr. 3/m/35-40 (sonda 1), vidljivi
Untitled-1 1 24.04.2013 14:08:45

granulata, a nad dijelovi grobne arhitekture nakon čišćenja groba i podiza-


ovim sloj krupnijeg nja skeleta. 1 Grobni vijenac od uredno složenog krupnog
lomljenog kamenja kamenja (kameni vijenac grobnog mjesta). 2 Uzdužni pri-
stupni pojas (pristupna rampa). 3 Kameni sanduk (obložne
omeđen već spome- ploče grobne rake uklesane u liticu/živac). 4 Podnica san-
nutim i na površi- duka (zaravnjena litica/živac).
ni dobro vidljivim
ovalnim kamenim grobnim vijencem. Zamijećeno je tada također i to da se gr.
1/m/30-35 ne nalazi u središtu svojeg grobnog vijenca, već je primaknut za-
padnom rubu vijenca, što se u tom trenutku nije moglo adekvatno protumačiti,
iako se naslućivalo da ta pojava nije slučajnost i da je u svezi s ukopom te da je
i ona sastavnim dijelom grobnog ritusa. Rad na čišćenju gr. 1/m/30-35 i njemu

4  Podaci o spolu i starosnoj dobi skeleta prikupljenih na groblju Drinovci-Greblje, kojima


se ovdje koristim, navedeni su prema podacima koje mi je e-poštom 10. prosinca 2012. godine
dostavila antropologinja Željka Bedić. Navedeni podaci podudarni su s onima u stručnom
izvješću Antropološkog centra HAZU, v. Šlaus i sur. 2012.
114 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

susjednog gr. 3/m/35-40 u


sondi 1 upozorio je na još
jednu pojavu koja će se
kasnije pokazati pravilom
za sve dosada istražene
grobne situacije na dri-
novačkom Greblju, tj. da
svaki grob ima svoj grob-
ni vijenac koji se možda
više ili manje dodiruje s
vijencem susjednog gro-
ba, ali nikada ne uključuje
niti koristi ijedan kamen
susjednog vijenca kao dio
svog vlastitog. Iskopi na
pozicijama gr. 1/m/30-35,
a posebno gr. 2/m/15-18,
ali i na pozicijama neko-
liko obližnjih grobova (gr.
3/m/35-40 i 4/ž/50-55, gr.
5/ž/20-26 i 6/ž/+60) usta-
novljenih i ubrzo pripre-
mljenih za istraživanja
pokazali su da su, ponaj-
prije zbog morfologije
Sl. 4 - Drinovci-Greblje, gr. 4/ž/50-55 (sonda 1),
uzglavlje (kameni „jastuk”) napravljeno od dva ka-
terena, grobne rake da bi
mena postavljena sa svake strane glave skeleta. dostigle željenu dubinu
morale biti uklesane u slo-
jeve foraminiferskih vapenenaca u dubini koja obično iznosi oko 40-50 cm.
Takva nešto šire u živcu uklesana raka potom je — ne i uvijek jer postoje
izuzeci (npr. gr. 4/ž/50-55 i 16/ž/+60) — oblagana rjeđe dvjema, a najčešće
trima debljim okomitim pločama složenima jedna do druge na objema bočnim
stranama rake (obložnice desne i lijeve strane skeleta) te jednom pločom po-
stavljenom iza glave i kod stopala pokojnika (obložnice glave i nogu skeleta).
Tako poslagane ploče sačinjavale su kameni sanduk pravokutnog ili trapezo-
idnog oblika. Kako je pak bilo uređeno dno sanduka, ne može se sa sigurnošću
tvrditi kao ni to jesu li pokojnici polagani: a) na njegovu klesanjem zaravnatu
kamenu liticu, b) na dno rake ponekad poravnate kamenim pločama (npr. gr.
5/ž/20-25) ili c) na kamenu liticu zasutu tankim slojem zemlje (Sl. 3). Naime,
u svakom od grobova zatečena je, bez izuzetka, izvjesna količina zemlje, ne-
kad veća a nekad manja, koja je tijekom vremena na razne načine pronalazeći
Ž. Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima… 115

put do unutrašnjosti ka-


menog sanduka prodirala
kroz pukotine i razmake
na spojevima pokrivnih
ploča nastala korijenjem
biljaka, djelovanjem
vode i životinja (glodava-
ca, zmija i dr.) ili na ka-
kav drukčiji način. Da bi
se u liticu uklesanoj raci
obloženoj kamenim plo-
čama moglo lakše pristu-
piti, u trenutku polaganja
pokojnika u grob obično
je unutar vijenca s jedne
ili druge strane ostavljen
udužni pojas (rampa)
spušten i očišćen od ze-
mlje i kamenja sve do ra-
zine same kamene litice
(živca). Prije ukopa kao
uzglavlje je ponekad u
grobove stavljen kameni
“jastuk” (gr. 2/m-15/18,
gr. 7/m/15-17, 11/ž/55-
60, 15/dj/12-14, 17/m/55- Sl. 5 - Drinovci-Greblje, gr. 11/ž/55-60 (sonda 1), s
60, 19/m/50-55, 21/m/45- nadzemnim obilježjem grobnog mjesta: učelak iza
50), a u jednom primjeru glave skeleta i donožnik iza stopala.
takvo su uzglavlje činila dva kamena postavljena sa svake strane glave pokoj-
nice pokopane u gr. 4/ž/50-55 (Sl. 4). Kao zanimljivost upozoriti je i na poja-
vu kamenog “jastuka” isklesanog u živcu pod stopalima skeleta pokopanih u
gr. 8/m/30-35 i gr. 19/m/50-55. Pokojnici su pak prije ukopa bili, pretpostavlja
se, umotani u tkaninu, neobučeni i bez odjeće ili pak odjeveni u najjednostav-
nije ruho, što potvrđuju rijetki nalazi vezani uz odijevanje i odjeću (npr. du-
gme-privjesci zatečeni u pet grobova: gr. 4/ž/50-55, 5/ž/20-25, 10/ž/30-35, 20/
dj/1,5-2 i 23/ž/40-50). Tkanina u koju su umotani zašivena je željeznim igla-
ma od kojih su neke slučajno ili namjerno ostavljane u tkanini pa su zajedno s
pokojnicima dospjevši u grobove prigodom arheoloških iskapanja uočene kao
predmeti zatečeni ili kod nogu ili kod glave pokojnika (gr. 3/m/35-40, 14/dj/6-
7, 15/dj/12-14, 17/m/55-60, 18/ž/30-35, 19/m/50-55, 20/dj/1,5-2). Orijentaci-
je pokojnika iz nekoliko prvih istraženih grobova pokazale su s manjim, ali
116 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

očekivanim odstupanjima, uobičajen smjer zapad -


istok, s glavom na zapadu i nogama na istoku, a ta-
kve su bile orijentacije pokojnika i u svim drugim
kasnije istraženim drinovačkim grobovima. Izuze-
tak je zabilježen u gr. 7/m/15-17 u kojem je skelet
postavljen točno na pravcu zapad - istok, dakle s
usmjerenjem koje iznosi 270º.
Kada je pokojnik položen u grob, kameni san-
duk je prekriven jednom, dvjema ili trima, rijetko
kada s čak četiri veće i deblje kamene ploče na
koje su potom stavljene manje kamene ploče u
jednom ili više slojeva pokrivajući spojeve donjih,
velikih kamenih ploča upravo ondje gdje su zbog
nepravilnosti i neravnina donjih ploča postojale
pukotine koje se na taj način nastojalo zatvoriti.
U rijetkim primjerima ustanovljeno je i korištenje
blata pomiješanog radi ojačanja vrlo sitnim ulom-
Sl. 6 - Drinovci-Greblje, gr. cima keramike kojim su obljepljivane pukotine na
23/ž/40-50 (sonda 2), pret- spojevima ploča ili otvori na njihovim preklopima
postavljeni položaj ženskog (npr. gr. 15/dj/12-14). Nakon svega ovog pokrov
skeleta položenog na leđi- sanduka i pristupna rampa zasipani su zemljom i
ma s rukama na želucu i s kamenjem, potom je na površini iznad groba od
uspravno zgrčenim noga- krupnog kamenja oblikovan najčešće ovalni grob-
ma (tip Szabó I.4).
ni vijenac ispunjen manjim kamenjem kao vidlji-
vim obilježjem ukopnog mjesta.5 Vrlo je vjerojatno da su ukopna mjesta i
grobovi osim spomenutim obilježeni i nekim drugim nadzemnim znamenom,
jer moguću potvrdu toj pretpostavci pruža okomito postavljena kamena ploča,
u arheološkoj literaturi poznata kao učelak, zatečena u zasipu zemlje i kamena
gr. 21/45-50, dakle iznad njegova sanduka i iznad njegovih pokrivnih ploča
te u gr. 11/ž/55-60 gdje je takav dodatak uočen i kod glave i kod nogu skeleta
(Sl. 5).
***

5  Na postojanje kamenog grobnog vijenca koji je obilježavao grobna mjesta pojedinih


grobova istraženih oko crkve sv. Petra u Muću Gornjem upozorili su svojevremeno Oreb —
Zekan 1979, 222-224, na osnovi nalaza jedan od tih grobova datiran je u 17. stoljeće. Nešto
kasnije kamenim grobnim vijencima na nalazištima u cetinskom kraju (Ribarić, Podosoj,
Stražine, Žabljak) posebno se pozabavio Stjepan Gunjača dovodeći ih u vezu s ondje doseljenim
Vlasima, Gunjača 1981, 144, 150, 163, sl. 17; Milošević 1997, 51-52. Međutim, kameni grobni
vijenci uočeni su i u drugim dijelovima Dalmacije, npr. Delonga — Burić 1986, 166 (Šopot-
Crkvina); Delonga 2000, 73-74 (Kučići-Greblje); Jurčević 2007, 250, 256-257, 263, sl. 1
(Klapavice-Crkvine); Gjurašin 2010, 113, 129 (Dugopolje-Vučipolje-Crkvine).
Ž. Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima… 117

Kad bi drinovačko Greblje bilo groblje vremena seobe naroda ili pak ra-
nog srednjeg vijeka i kada bi se nalazilo u zapadnoj i središnjoj Europi ili
pak u zoni merovinških kulturnih utjecaja 5.-8. stoljeća, odmah bi ga, imajući
u vidu zatečeni ustroj i razmještaj ukopa i grobnih mjesta, nazvali grobljem
na redove. Tomu u prilog ne bi govorila samo konstatacija da su pokojnici
inhumirani u manje ili više pravilnim redovima i da su orijentirani približno
na pravcu zapad-istok (glava-noge), već i to da u grobovima postoje, istina
skromni, ali ipak nekakvi grobni nalazi. Nadalje, svi su ukopi na Greblju po-
jedinačni i bez naknadnih ukopa na istom ukopnom mjestu tako da eventualno
superpozicioniranje nije ustanovljeno. Horizontalna stratigrafija zamijećena
je jedino u odnosu grobnih vijenaca gr. 16/ž/+60 i gr. 21/m/45-50 u sondi 2,
što bi sugeriralo da je onaj prvo spomenuti ženski grob relativno kronološki
stariji, a onaj drugi muški grob relativno kronološki mlađi. Pokojnici su u
grobovima zatečeni položeni na leđima i ispruženih nogu (95,45%), a samo
je skelet pokojnice u gr. 23/ž/40-50 u sondi 2, iako također položen na leđima,
imao noge zgrčene uspravno i povučene prema prsima tako da su koljena do-
dirivala ruke položene na trbuhu (Szabó, tip I.4),6 što je pojava koja je češća
na ranosrednjovjekovnim grobljima bjelobrdske kulture X.-XI./XII. stoljeća u
kontinentalnoj Hrvatskoj i njezinu mađarskom susjedstvu (Sl. 6).
Od ukupno 22 skeleta koliko ih je na Greblju registrirano položaje pod-
laktice bilo je moguće odrediti za 17 skeleta (70,59%), dok je za 5 skeleta (2
muška, 1 ženski i 2 dječja) zbog poremećenosti podlaktica položaj bio neodre-
div (29,41%).7 U analiziranih 17 grobova podlaktice skeleta postavljene su u
7 od 25 mogućih položaja, odnosno inačica (28%).8 Skeleti s podlakticama I.
i II. skupine postavljenima uz donji dio trupa (v.1),9 uz donji dio i na donjem
dijelu trupa (v.2 i v.6)10 ili na donjem dijelu trupa (v.7)11 nešto su učestaliji
(52,94%), dok su inačice III. i IV. skupine s jednom podlakticom na gornjem,
a jednom na donjem dijelu trupa (v.3)12 ili s objema podlakticama na gornjem
dijelu trupa (v.13 i v.18) nešto malobrojnije (47,06%). Pojedinačno su ipak
najbrojniji skeleti s podlakticama položenima uz tijelo skupine I/1 zatečeni u

6  Szabó 1976, 37 ábra 15:I.4. - Na koštanim ostacima pokojnice iz gr. 23 uočeni su jaki
tragovi osteoartritisa prouzročenog reumatskim artritisom, kroničnom upalnom bolesti
vezivnog tkiva, od kojeg je za života zacijelo dulje bolovala, Šlaus i sur. 2012, 28.
7  Položaj podlaktica ostao je neodrediv u gr. 1/m/30-35, 3/m/35-40, 5/ž/20-25, 9/dj/0,5-1 i
14/dj/6-7.
8  Za položaje podlaktica, skupine, inačice i temeljne inačice pojedinih skupina v. Demo
2009, 393, sl. 7.
9  Gr. 10/ž/30-35, 17/m/55-60, 20/dj/1,5-2 i 21/m/45-50 (= 23,53%).
10  Gr. 7/m/15-17 i 8/m/30-35 (= 11,76%) te gr. 2/m/15-18 i 25/m/45-50 (=11,76%).
11  Gr. 19/m/50-55 (= 5,88%).
12  Gr. 18/ž/30-35 i 22/m/30-35 (= 11,76%).
118 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Sl. 7 - Skupine i inačice


položaja podlaktica za-
stupljene u grobovima
istraženima na groblju
Drinovci-Greblje 2013.
godine.

dvama muškim te jednom ženskom i jednom dječjem grobu (4 primjera)13 te


skeleti skupine III/13 s podlakticama položenima na želucu u tzv. “gotičkom
položaju” koji prevladavaju u ženskim grobovima (4 groba)14 uz samo jedan
primjer registriran u jednome dječjem grobu.15 Položaj III/18 skupine zabi-
lježen u grobu starije ženske osobe (gr. 6/ž/+60) rijedak je primjer podlaktica
postavljenih na gornjem dijelu trupa, tj. s desnom položenom na želucu, a
lijevom savijenom koso preko prsiju (Sl. 7).
Pogrebnim običajima i vjerovanju pripisuju se i predmeti zatečeni u ne-
funkcionalnom položaju poput npr. nalaza prstena zatečenog ne na nekom od
prstiju ruke, već iza glave starije ženske osobe pokopane u gr. 4/ž/50-55 te na-
lazi novca u svojstvu obola kad se takvo što može vjerodostojno utvrditi. No-
vac je na Greblju zatečen u objema sondama u ukupno pet grobova, što znači
da je bio stavljen u nešto više od jedne petine sveukupno istraženih grobova
(22,73%). Od tih pet grobova četiri su muška groba (gr. 7/m/15-17, 17/m/55-
60, 19/m/50-55 i 22/m/30-35), a samo je jedan ženski grob (gr. 6/ž/+60), što
pokazuje odnos 4:1, u postotnom smislu 80:20%. U sondi 1 novac je zatečen
u dvama muškim grobovima (gr. 17/m/55-60 i 22/m/30-35), što čini 22,22%
od ukupno 9 tamo istraženih grobova, a u sondi 2 novac je zatečen u trima
grobovima od kojih su dva muška groba (gr. 7/m/15-17 i 19/m/50-55) i jedan

13  Vidi ovdje bilj. 9.


14  Gr. 4/ž/50-55, 11/ž/55-60, 16/ž/+60 i 23/ž/45-50 (= 29,41%).
15  Gr. 15/dj/12-14 (= 5,88%).
Ž. Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima… 119

ženski grob (gr. 6/ž/+60), što među 13 grobova tamo istraženih čini nešto
malo jačih 23,08% s vrijednosno zanemarivom razlikom od 0,86%. U muš-
kim grobovima s novcem pokopani su pokojnici zrele ili pak starije životne
dobi (gr. 22/m/30-35, 17/m/55-60, 19/m/50-55) te samo jedna mlađa muška
osoba umrla kada je imala između 15 i 17 godina (7/m/15-17). U jedinom žen-
skom gr. 6/ž/+60 novac je zatečen zajedno s pokojnicom visoke starosne dobi.
Zanimljivost predstavlja i podatak da su u svih pet grobova otkriveni prepo-
lovljeni srebrni novci, nikada cjeloviti primjerci. U tri primjera spomenute
polovice novca zatečene su u blizini glave, tj. ili s lijeve strane glave nedaleko
usta (gr. 6/ž/+60) ili u zemlji ispod glave (gr. 22/m/30-35) ili na gornjem di-
jelu desne strane prsnog koša (gr. 19/m/50-55) pa se može pretpostaviti da su
ondje stavljene u svojstvu obola, ali neuobičajenoga jer je novac prepolovljen
(!). U jednom muškom grobu polovica srebrnog novca zatečena je na donjem
dijelu kralježnice (gr. 17/m/55-60) te se može pretpostaviti da se, s obzirom
na položaj desne podlaktice postavljene na trbuhu, novac nalazio ili na trbuhu
pored ruke ili, što je vjerojatnije jer je uobičajenije, u pokojnikovoj desnoj
šaci. Položaj nalaza polovice srebrnog novca u gr. 7/m/15-17 nije poznat jer je
novac uočen tek kod prosijavanja zemlje sakupljene prigodom čišćenja grob-
ne rake oko pokojnika i ispod njega.
Stavljanje novca u funkciji obola u grob star je običaj poznat već kod sta-
rih Grka i Rimljana, održao se i u vrijeme seobe naroda te u ostalim srednjo-
vjekovnim razdobljima, ali treba naglasiti da je na starohrvatskim grobljima
iz IX.-XII. stoljeća taj običaj rijedak,16 u bjelobrdskim grobovima XI. i XII.
stoljeća je naprotiv čest,17 a nastavlja se i u kasnijim srednjovjekovnim raz-
dobljima na župskim grobljima razvijenog i kasnog srednjeg vijeka kao i na
grobljima sa stećcima. U ranom novom vijeku XVII. i XVIII. stoljeća običaj
stavljanja novca u grob sve češće biva zamijenjen običajem stavljanja sve-
tačkih medaljica i križeva pa je pojava prilaganja polovice novca u grobove
na Greblju u Drinovcima, s obzirom na to da istraživani dio groblja pripada
ranom novom vijeku tj. drugoj polovini XVI. stoljeća ili početku XVII. stolje-
ća, neuobičajena i zanimljiva te znakovita i od osobitog kulturno-povijesnog
značaja. Razloge za to ipak nije lako dokučiti jer nalazi novca u grobovima
mogu biti privredno-monetarnog, ali i kultnog, vjerskog ili kakva šireg religi-
oznog značenja. U numizmatičkom svijetu poznato je da se prepolovljavanje
novca događa onda kada u optjecaju dolazi do pomanjkanja sitnog novca, ali
je u kultnom, vjerskom ili religioznom smislu polovicu novca stavljenu u grob
teže protumačiti jer se dotiče koliko svijeta svakodnevnog i stvarnog toliko i
onoga nestvarnoga i metafizičkoga. Korespondiraju li drinovačke prepolov-

16  Belošević 1980, 131.


17  Váňa 1954, 74., 76.
120 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

ljene kovanice s idejom polovice vrijed-


nosti, polovice stvarnosti, polovice živo-
ta, polovice vjere te odražavaju li svijest
o promjeni, povratku oblika, uskrsnuću
(islam) ili čemu drugom, znali su točno
samo oni koji su novac prepolovljivali i
stavljali ga u grob zajedno s pokojnici-
Sl. 8 - Drinovci-Greblje, gr. 17/m/55-
ma.
60 (sonda 2), prepolovljena gazzeta
Unatoč nepoznanicama nalazi prepo- da due soldi: Girolamo Priuli (1559.-
lovljenog novca na drinovačkom Greblju 1567.); Venecija, kovan 1565. godine.
imaju i svoju jasnu praktičnu vrijednost
jer su numizmatički obrađeni i atribuirani vrijedan i databilno upotrebljiv ar-
heološki predmet. Njihova preliminarna numizmatička analiza pokazala je da
su četiri od pet ovih nalaza precizno prepolovljene akče (akçe), srebrni turski
novac (XIV.-XVII. st.) često kovan na brzinu, u plitkom reljefu i neprecizno,
a od intenzivnog prometa obično vrlo istrošen, tako da je taj novac nerijetko
izlizan, nečitljiv, jedva dokučiv i općenito težak za determinaciju. Sve četiri
akče odgovaraju ovakvu opisu te su ili posve izlizane na objema stranama
(gr. 7/m/15-17), ili su na njima vidljive samo njihove prepoznatljive krupno-
točkaste bordure (gr. 19/m-50-55, gr. 22/m/30-35) ili ipak raspolažu ostacima
turskih pismena koja spominju sultana, ali ne i sultanovo ime (gr. 6/ž/+60).
Također je teško ne uočiti da su težine svih prikupljenih polovica akči isuviše
niske, neprimjerene čak i istrošenijim primjercima XV. i ranog XVI. stoljeća,
što upućuje na mogućnost da su ove kovanice nastale kasnije i ne prije druge
polovine XVI. stoljeća kada je kvaliteta kovanja i težina akči počela sve brže
opadati. Nemogućnost preciznijeg određenja turskih akči nadomješta jedini
nalaz neturskog srebrnog novca zatečen na donjem dijelu kralježnice starijeg
muškarca pokopanog u gr. 17/m/55-60. Novac je, kao i prethodno spomenute
turske akče prepolovljen, ali je očevidno većih dimenzija (Ø 18,1 mm; šir. 8,4
mm; tež. 0,238 g), bolje očuvanosti i s mogućnošću da se raspoznaju i pro-
tumače prikazi i natpisi aversa i reversa (Sl. 8). Radi se, naime, o dva solda
— nominali poznatoj pod nazivom gazetta da due solidi — koju je u Veneciji
1565. godine kovao dužd Girolama Priuli (1559.–1567.). Na bolje sačuvanoj
polovici aversa tog novca imalo bi se iščitati natpis + SΛNCTV[s Marcvs
Ven]ETVS koji okružuje djelomično vidljiv prikaz krilatog lava u pokretu na
lijevo, a na slabije vidljivoj polovici reversa imao bi se razaznati natpis [Iv-
stitiam] DILIGITE uokolo prikaza Pravde koja sjedi ispred dva lava držeći
mač u desnici i vagu u ljevici.18 Time se, u vremenskom smislu, godina 1565.

18 CNI VIII, 602 no. 19. — Na lokalitetu Klapavice-Crkvine, gdje je otkriveno deset
grobova s kamenim grobnim vijencima, u gr. 19 otkrivena je gazetta istog dužda. Za razliku od
Ž. Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima… 121

nametnula kao pouzdan terminus post quem ukopa u gr. 17/m/55-60, koja i
okolne ukope u sondi 1 (ali i sondi 2) na položaju Drinovci-Greblje stavlja u
drugu polovinu XVI. stoljeća. Valja se prisjetiti da su Drinovci u to vrijeme
već nekoliko desetljeća bili u vlasti Turaka (1522.-1688.)19 pa je i spomenuti
segment groblja potrebno pripisati vremenu turske dominacije miljevačkim
krajem. Je li groblje korišteno i prije uspostave turske vlasti, a bio bi to zna-
čajan povijesni i arheološki podatak, moguće je utvrditi jedino ako se s arhe-
ološkim istraživanjima ubrzo nastavi.

Kratice:
AP Arheološki pregled
EMÉ Az Egri Múzeum Évkönyve, Eger
SHP Starohrvatska prosvjeta, Split
SlovArch Slovenská archeológia, Bratislava

Bibliografija:
Belošević 1980 - Janko Belošević, Materijalna kultura Hrvata od 7–9. stolje-
ća [Die materielle Kultur der Kroaten vom 7. bis zum 9. Jh], Zagreb
1980.
CNI VIII - Corpus Nummorum Italicorum, VIII, parte II, Veneto, Roma 1917.
Delonga 2000 - Vedrana Delonga, Arheološka istraživanja u Kučićima [Ar-
chaeological Excavations ub Kučići], SHP 27, Split 2000, 67-81
[engl. 80].
Delonga—Burić 1986 - Vedrana Delonga—Tonći Burić, Šopot kod Ben-
kovca, Predromanička crkva i srednjovjekovna nekropola [Šopot
kod Benkovca, Pre-romanesque Church and Mediaeval Cemetery],
AP 26 (1985), Lubljana, 1986., str. 165-166.
Demo 2009 - Željko Demo, Ranosrednjovjekovno groblje bjelobrdske kulture
— Vukovar-Lijeva Bara (X-XI. stoljeće) [An Early Medieval Ceme-
tery of the Bijelo Brdo Culture — Vukovar-Lijeva Bara (10-11 Cen-
tury)], Musei Archaeologici Zagrabiensis Catalogi et Monographie
VI/1-2, Zagreb 2009.

drinovačkog primjerka gazetta iz Klapavica nije prepolovljena, Jurčević 2007, 251, 253, 257,
263, sl. 3.
19  O Miljevcima u prvim godinama dolaska pod tursku vlast, v. Krešimir Kužić, Miljevci u
tursko doba (od 1463. do početka 18. stoljeća), u: Miljevci u prošlosti (s pogledom u budućnost):
Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa Miljevci u prošlosti (s pogledom u budućnost), Visovac
- Drinovci, 15.-16. lipnja 2007., ur. Marko Menđušić i Drago Marguš, Visovac-Drinovci 2008,
207-208.
122 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Gjurašin 2010 - Hrvoje Gjurašin, Dugopolje – Vučipolje – Crkvine, kasno-


srednjovjekovno groblje (istraživanja 2004./2005. godine) [Dugo-
polje-Vučipolje-Crkvine, spätmittelalterliches Gräberfeld (Ausgra-
bun-gen von 2004 bis 2005)], SHP 37, Split 2010, 111-133 [njem.
133].
Gunjača 1981 - Stjepan Gunjača, Historijsko-arheološka šetnja dolinom Ce-
tine [Archaeological and historical view of the upper course of the
river Cetina], Zbornik Cetinske krajine, Sinj 1981, 139-164 [engl.
150-151].
Jurčević 2007 - Ante Jurčević, Kasnoantičko i srednjovjekovno groblje na
lokalitetu Crkvine u Klapavicama [Late Antiquity and medieval
Graveyard at Crkvine in Klapavice], SHP 34, Split 2007, 249-265
[engl. 259].
Kužić 2008 - Krešimir Kužić, Miljevci u tursko doba (od 1463. do početka 18.
stoljeća), u: Miljevci u prošlosti (s pogledom u budućnost): Zbor-
nik radova sa Znanstvenoga skupa Miljevci u prošlosti (s pogledom
u budućnost), Visovac - Drinovci, 15.-16. lipnja 2007. (ur. Marko
Menđušić i Drago Marguš), Visovac-Drinovci 2008, 207-208.
Milošević 1998 - Ante Milošević, Arheološka topografija Cetine, MHAS Ka-
talozi i monografije 3, Split 1998.
Oreb — Zekan 1979 - Franko Oreb — Mate Zekan, Zaštitno iskopavanje
srednjovjekovne nekropole oko crkve sv. Petra u Muću Gornjem
[Protective excavation of the mediaeval necropolis in Muć Gornji],
Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 4-5 (1978-1979), Za-
greb 1979, 215-224 [engl. 225].
Szabó 1976 - János Győző Szabó, Árpád-kori telep és temetője sarud határá-
ban. III. A temető leirás és rendellenes temetkezéseink párhuzamai
[Einige Siedlung und deren Friedhof aus der Árpádenzeit bei Sa-
rud. III. Beschreibung des Friedhofes und Untersuchung der Au-
sserbgewönllichen Beisetzungen], EMÉ XIV, Eger 1976, 17-79
[njem. 81-84; rus. 85-89].
Šlaus et alii 2012 - M. Šlaus et alii, Rezultati antropološke analize ljudskog
osteološkog materijala s nalazišta Drinovci-Greblje, Stručni izvje-
štaj EP 213-12/12, Zagreb 2012.
Váňa 1954 - Zdeněk Váňa, Mad’aři a Slovane ve světle archeologických
nalezý X–XI. století [Les Magyars et les Slaves à la lumière des fou-
illes archeologiques du X–XIIe siècle], SlovArch II, 1954, 51–104
[rus. 94–97; franc. 98–104].
Ž. Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima… 123

Željko Demo

Some thoughts and observations about the funerary ritu-


als and burials at the cemetery of Drinovci-Greblje

Summary
Through the joint efforts of the Museum of Croatian Archaeological Monu-
ments (further MHAS) and the Archaeological Museum in Zagreb (further AMZ) sys-
tematic archaeological excavations were organized in the village of Drinovci at the
position called Greblje. The professional team composed of archaeologists, anthro-
pologists, restoration and documentary staff, archaeology students, and technical staff
from Zagreb, Split, and Ivanić Grad was led by Mate Zekan, BA, as the site director
(MHAS) and Željko Demo, PhD, as his deputy (AMZ). The excavations took place
from September 3 to October 2012, and it was thought that the site to be excavated
was a cemetery that was considered to be dated to the medieval period.
During the campaign, two trenches with a total area of ca. 155.5m2 were opened.
The existence was established of 25 graves, 22 of which were archaeologically and
systematically excavated, while three graves remained uninvestigated as they were
mostly located beyond the boundaries of the excavated area of the cemetery – alto-
gether discovered during the archaeological excavations in 2012: 10 male (45.46%),
8 female (36.36%), and 4 child graves (18.18%). The graves contained relatively few
archaeological finds – button-pendants, hair-pins, iron needles, a ring, halves of sil-
ver coins, and some other smaller and less significant archaeological material – but
despite this, the specific features of the grave architecture stood out, which to the
present could rarely be noted with such individual details and varied characteristics
of the burial rites.
It was established that all the excavated graves had been carved into the bedrock,
and without reference to their natural stone walls, they were lined with large, coarsely
worked stone slabs. In such stone coffins the deceased was most often placed on the
back with extended legs, and the stone coffin was covered with one or more rows of
stone slabs, glues together at the joints with mud mixed with tiny fragments of pottery.
The grave was then covered with earth and stones of different sizes. The grave site
was marked on the surface with an oval stone wreath made of large stones, while the
wreath was filled with somewhat smaller stones, and in rare cases the existence was
established of a headstone placed behind the head of the deceased, as well as a stone
beyond the feet. The arrangement and spacing between the individual stone wreaths
indicates the existence of more or less regular rows of burial sites, whose integrity was
respected. The graves, with the usual normal minor deviations, without an exception
were oriented east-west (feet-head). The deceased were placed in the grave unclothed
or clothed in a simple shift and wrapped in cloth that was sewn prior to burial with an
124 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

iron needle that often, seemingly, was deliberately left by the body, as it was found in
the graves as a rule either near the head or the feet of the deceased.
It is possible to speak of the burial rituals and beliefs even on the basis of the
rare grave goods that included objected found in non-functional positions, such as the
ring found not on one of the fingers but rather behind the head of one older deceased
woman, and the finds of coins utilized as obols, as could be reliably determined. Coins
were found at the Greblje site in Drinkovci in a total of five graves, i.e. in somewhat
more than a fifth of all the graves excavated (22.73%): in four male graves and in only
one female grave. The interesting feature is that in all five graves halved silver coins
were found, and never an entire one. In three examples, the mentioned halved coins
were found near the head, i.e. either on the left side of the head not far from the mouth,
or in the soil beneath the head, or in the upper part of the right side of the chest, so
it can be presumed that they were placed there in the function of an obol, it is very
unusual that the coins were halved. Despite unknown factors related to (the as yet un-
known) religious or cult reasons for the halving of the coins, the discovery of halved
coins at the site of Greblje in Drinovci has a clear practical value, as they represent a
numismatically determined and attributed valuable and datable archaeological object.
Preliminary numismatic analysis has shown that four of these five coins were pre-
cisely halved, very worn akcheh, silver Turkish coins of the 14th-17th centuries, while
the fifth coin was a halved silver Venetian coin minted in 1656 during the rule of the
Venetian Doge Girolamo Priuli (1559-1567). Hence, the year 1565 is established as a
chronologically dependable terminus post quem not merely for the burial in the grave
in which the coin was found but also for the surrounding burials at the Drinovci-
Greblje site, which is dated to the second half of the 16th century. This is a period in
which the Ottomans had already been in power in Drinovci for several decades, which
continued for a century and a half (1522-1688).
Tragovi jezičnih i religijskih starina
u toponimiji Nevesta i Cere*

Prof. dr. Nediljko Budiša UDK: 811.163.42'373.21 (497.5 Unešić)


TU Berlin /Deutschland 904 (497.5 Unešić)
398 (497.5 Unešić)
Prethodno priopćenje
Primljeno, 29. tavnja

Prastara vjerovanja održala su se stoljećima u Zagori i danas ih još


uvijek možemo prepoznati u folkloru, usmenoj predaji te ponajviše u to-
ponomastici. U tome kontekstu, ovdje je donosena prva toponimska ana-
liza prostora Nevesta i Cere - dalmatinskih sela općine Unešić, Šibensko-
kninske županije. Izložen je povijesni pregled kao okvir za razumijevanje
marginalizacije toga produčja. Upravo to je omogućilo očuvanje ne samo
starohrvatskih, starovlaških i orijentalnih nego i ostrogotskih toponima i
prezimena. U drugome dijelu prikazane su geobotaničke i prostorne odli-
ke prostora Cere kao pozornica na kojoj je bio smješten svijet staroslaven-
skih bogova. U trećem dijelu navedena su imena iz okolice bogočinskoga
svetišta i Cere (Rujevac, Bilin, Crna ljut, Crni umac, Jarnovke, Ladikina
draga, Trbočuša, Čera itd.) koja nedvosmisleno upućuju na postojanje
kultnih mjesta. U četvrtom dijelu iznesen je pregled najvažnijih pretpovi-
jesnih i antičkih spomenika (bunari, tumulusi, ostaci groblja i građevina).
Počivališta mrtvih tema su petoga poglavlja, s posebnim upozorenjem
na Bilig s grčko-gotskim slovima i ligaturama, što upućuje na zagonetnu
kasnoantičku Tabiu, tj. ranosrednjovjekovni Tubnij, a neveška Gradina i
Lokva mogle biti potencijalne lokacije toga iščezlog naselja. Pored po-
pisa relevantnih toponima (u prvome redu iz Cere) donosim i povezanu
usmenu predaju (gdje god je ima) te opise vidljivih (ali još neistraženih)
spomenika starine.
Ključne riječi: Cera, Nevest, staroslavenska vjerovanja i božanstva,
izgubljeni grad Tabia, toponimija

* Ovaj rad je rezultat moga osobnog interesa za prostor Nevesta i Cere gdje sam proveo
djetinjstvo. Zato zahvaljujem u prvome redu svim onim dragim ljudima i ženama (od kojih
golema većina, na žalost, odavno nije živa) koji su mi prenijeli sve što su znali o starini ovoga
tajanstvenog prostora. Zahvaljujem i gospodi Branku Ivančeviću pok. Mile iz Cere, Mirku
Matijašu pok. Ante iz Nevesta i Jakovu Grbeši Šimetiću iz Unešića za fotografije koje su mi
126 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

1. Starine Nevesta i Cere

1.1. O položaju današnjeg Nevesta i Cere te o nekim znamenitostima


Nevest-Cera ili Nevest i Cera sela su općine Unešić, Šibensko-kninske
županije koja leže na pravcu željezničke pruge Split - Knin. Od oba grada
udaljena su nekih 50-ak kilometara. Do nove autoceste Dalmatine kod Sit-
noga dijeli ih svega 4-5 kilometara. Kroz oba mjesta s južne strane (pravac
jug→sjever) ide lokalna cesta Prgomet - Drniš koja se susreće s novom auto-
cestom kod Sitnoga. Sa sjeverne strane ide lokalna cesta Utore Gornje - Ko-
njevrate (pravac istok→zapad). Postoje i lokalni putovi od kojih je najvažniji
onaj prema susjednoj Visokoj (pravac jugoistok). Na jugu je željeznička sta-
nica „Cera”, blizu granice s Koprnom (ispod Galića Gradine). Oba se mjesta
nalaze na prometno povoljnom položaju u blizini raskrižja lokalnih cestovnih
(Unešić) i željezničkih (Perković) putova (sl. 1).1
Nema sumnje da je Nevest (uz Podumce) zasigurno arheološki najboga-
tije i vjerojatno najzanimljivije područje ovoga kraja koje krije mnoga izne-
nađenja za arheologe i istraživače starina. Povijesno gledajući, „najvrjednije”
starine su gradine, gomile (tumulusi) te Lokva (s okružjem), natpisi na Biligu
i Biljugu, dok je područje od Crkve do Novaka i oko zgrade bivše škole (Krči,
Bilaćuše, Ogradice) zacijelo prepuno interesantnih historijskih artefakata i
tragova moguće urbanizacije (vidi poglavlje 6). Oba naselja (perspektivno
prikazana na sl. 1 i 2) u geološkom i ekološkom pogledu imaju tipične odlike
svih sela Zagore. U groblju (Šamatorje) postoji još jedan prastari stećak (sl.
1), ploče prastarih grobnica (kakve još dijelom nalazimo u grobljima Koprna i
Unešića) dijelom su uništene ili već odavno prekrivene travom. Postoji neko-
liko manje-više vješto isklesanih nadgrobnih kamenih križeva s interesantnim
motivima te nekoliko nadgrobnih natpisa, ne starijih od 200 godina (sl. 2).
Okvirna povijest Nevesta relativno je dobro dokumentirana, iako nam
mnogi detalji još nisu poznati. Staro hrvatsko groblje u Ceri (Cipci) i ostrogot-
sko u Unešiću (Lužine) te relativno dobra očuvanost Bogočina govore kako

velikodušno stavili na raspolaganje. Dužnik sam i mojim vrijednim roditeljima Nikoli i Milici
koji su uvijek spremno „na terenu“ provjeravali točnost mojih navoda o položaju opisanih
toponima. Zahvalnost dugujem i bratu Mirku i njegovoj supruzi Nataši zato što su uvijek našli
vremena da korigiraju moj „germanizirani“ („krležijanski“) hrvatski. Veliko hvala i fra Vicku
Kapitanoviću za poziv u ime Kulturnog sabora Zagore da se upustim u ovu pustolovinu pisanja
(na meni stranom istraživačkom području). Na kraju valja reći da je vrijeme za pisanje ovoga
djela „ukradeno“ ne samo mojim suradnicima na Institutu za kemiju nego i mojoj supruzi
Moniki i sinovima Lukasu i Andreasu, kojima i ovaj put zahvaljujem što su mi sve to oprostili
te čija me podrška, razumijevanje i ljubav uvijek prate. U Berlinu 28. travnja 2013
1  Geografske koordinate (a) Nevesta: širina: 43° 43’ 35N; dužina: 16° 12’ 52E; visina: 263
m; (b) Cere: širina: 43° 43’ 0 N; dužina: 16° 11’ 60E; visina: 281 m.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 127

Slika 1. Nevest i Cera: položaj mjesta s važnijim toponimima i nekim starinskim spo-
menicima. (A) Trodimenzionalni grafički prikaz područja izrađen pomoću tražilice
Google Earth. (B) Položaj Nevesta i Cere u okviru Zagore. (C) Biljug - ploča s nat-
pisom na hrvatskoj ćirilici (bosančici) s neveškog Počivališta mrtvih; dolje: reljef
sunca s nadgrobnog križa u neveškom Šamatorju (rad domaćeg klesara s početka XX.
stoljeća). (D) Neveška gradina i Lokva (uočiti neobično pravilan, gotovo savršeno
četvrtast, oblik te prastare građevine). (E) „Vace” s posljednjeg sačuvanog dijela zida
neveške lokve sa specifičnim utorima za hrastove grede, nosače platforme kojom
je lokva vjerojatno bila natkrivena. Godine 1895. Marun piše u svojim dnevnicima:
„Na Nevestskoj lokvi opazio sam u njoj i oko nje, što otvorenih što zasutih množiju
bunara a u njima, poput »schaktera« hrastovih greda a na ovima naslonjeni zidovi
bunara. Neobična je ovo pojava kod bunara. Trebalo bi ovu lokvu bolje proučiti, da
po čemu nisu tu ostanci »teramare« – sojenica, i tim više, da se vidi stoji li ova lokva
u svezi sa neposrednom gradinom, što je sa istočne strane lokve, koja je bezdvojbeno
iz prehistorične dobe.” (Starinarski dnevnici, 158). (F) Posljedni očuvani stećak iz
predturskog vremena u neveškom Šamatorju s karakterističnim mladim polumjese-
com i zvijezdom Danicom (Fotografije i grafička obrada: N. Budiša 2009©).
128 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

se tu odigravao intenzivan život od vremena kada su se Hrvati nametnuli kao


politički i vojni činilac te se formirali kao državotvorna zajednica (VII.-IX.
stoljeće). Iz perioda ranog srednjeg vijeka koji je počeo s poganstvom, iza
kojega slijedi doba pokrštavanja (tj. stapanja kršćanstva i poganstva), doba
knezova i hrvatskih narodnih vladara, borba s Mlečanima i Saracenima, Sa-
muilove vojne sve do banske uprave (iz Knina i Klisa) ostali su očuvani u
najboljem slučaju pojedinačni toponimi.
Današnje područje Nevesta i Cere u starim se vremenima vjerojatno zva-
lo Nevest, a moglo je obuhvaćati izgubljeni dio koji se zvao Legatovići/La-
gatovići (područje oko Lagatora i Lagatorića u današnjem Unešiću). Sva ta
područja skupno zovemo „stari” ili „povijesni” Nevest. Da je tomu tako, ima-
mo i povijesno svjedočanstvo: 1460. god. brdo kod stinjanskog Rapta (iznad
današnje Kaštelanske drage u Ceri, vjerojatno u blizini „Kovačeve ogrede“)
označeno je kao tromeđa sela Nevesta, Koprna i Sitnoga.2 Neki stari toponimi
i u Nevestu i u Ceri dobro su dokumentirani u starim spisima. Tako imamo
dobro zabilježene međaše srednjovjekovne granice između prostora koji se
danas zove Visoka (pod banskom jurisdikcijom) i dijela staroga Nevesta (to
je današnja Cera) koji je pripadao šibenskoj komuni. Kako su često izbijale
svađe i razmirice između banovih podanika sa Šibenčanima ili Trogiranima te
granice su obilježene (križevima urezanim u kamenu) prvi put 1396., a ponov-
no su potvrđene 1434. god. od bosanskih kraljeva i hrvatskih banova. Imena
toponima sačuvana do danas su: Rapat (danas: Rapat, vidi sliku 1) – Laški-
jevac (nepoznat toponim, vjerojatno Kuk ili brijeg u blizini Kuka) – Laška
dolina (nepoznat toponim, vjerojatno današnji Oprcin vrta ili Kaštelanska dra-
ga) – Orljak (danas: Orljak, vidi sliku 1) - Ladikina (danas: Ametova) Draga
– Buble Sedlo (danas: Bubanj) – Pišćet (danas: Pištet, vidi sliku 1) – Gradina
(danas: Gradinica) – Križata kamenica (kao i danas) – Kulica (kao i danas).3

1.2. O položaju staroga Nevesta i Kosevića te o starim Vlasima


U rasponu od pretpovijesti do kraja staroga vijeka na ovim prostorima
naselja su imala drugačiji smještaj i imena od onih koje danas poznajemo.
Po svemu sudeći, nakon mongolske provale prvo je formiran Nevest pa u
njegovu okrilju Unešić (od „Unešića u Dubravama“)4. Puno vjerojatnije je da
su i Unešić i dijelovi Nevesta bili u sastavu Kosevića, čiji položaj još nije sa
sigurnošću utvrđen. Sva mišljenja o pitanju ubikacije Kosevića dosada izne-
sena u literaturi po mome su sudu nepotpuna i neuvjerljiva. Ovo mogu biti

2  Krsto Stošić, Sela šibenskog kotara, Šibenik, 1940, 89.


3  Josip Kolanović, Šibenik u kasnome srednjem vijeku, Zagreb, 1995, 17; Vicko Kapitanović,
Nevest, Split, 1992, 25.
4  Jakov Grbeša, Unešić i okolica kroz tisućljeća, Unešić, 1997, 67.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 129

Slika 2. Zaseoci Nevesta (A) s grobnim križevima i natpisima novijega datuma iz ne-
veškog Šamatorja (B, C, D). Nadgrobni križevi su radovi domaćih klesara - meštara s
početka XX. stoljeća. Uočiti reljefe raspetoga Isusa te motive mladoga polumjeseca s
krugovima (zvijezda Danica?) i motiv sunca. (E) Nadgrobna ploča Petra Budiše pok.
Ivana s natpisom iz 1817. godine. (F) SUNAR – natpis s kamene ploče stare grobnice
obitelji Sunara-Tarlaša. Kartu zaselaka Nevesta pomoću tražilice Google Earth izra-
dio je mag. ing. Branko Ivančević pok. Mile (Fotografije: N. Budiša 2009©).

važni dokazi da se radi o Nevestu susjednom mjestu: Kolanović citira ugovor


koji je Martin Obrašinović iz Kosevića sklopio godine 1457.5 Dvadeset i dvije
godine poslije nalazimo i oporuku iz 1479. od Punke, udovice Martina Obra-

5  Kolanović, Šibenik, 280.


130 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

šinovića (ovaj put!) iz Nevesta.6 Punka je ostavila župniku koji bude služio
misu jedan vinograd u Koseviću na mjestu zvanom Vučipolje kod Doberčića.
Iz ovoga proizlazi kako granice između Nevesta i Kosevića nisu bile jasno
definirane (tj. da se radi o susjednim mjestima) što je i uzrokovalo razne nes-
porazume i sukobe toga vremena.
U sastavu Kosevića bila su ova naselja: Partemić (Vinovo Donje, crkva
je razorena), Dobričić ili Doberčić (Planjane Donje do tromeđe s današnjim
Vinovom i Nevestom, crkva sv. Ivana) te Zvoničac (današnja Ostrogašica s
Podumcima i dijelom Mirlovića). Partemić i Zvoničac (dio današnjeg Mirlo-
vića i Ostrogašice) skupa s Dobrečićem bili su dio župe Sv. Ivana iz Kosevića.
Crkvu sv. Ivana Stošić smješta u Slivno; osobno mislim da se prije radi o sv.
Ivanu u današnjim Planjanima. Nadalje, staro prezime iz Kosevića je Grbe-
šić (Ivan Grbešić, 1458.)7 koje danas susrećemo u Unešiću i Vinovu Donjem
(Grbeša).
Kosević je definitivno nestao iza 1540. nakon rata između Venecije i
Osmanskog Carstva, koji je imao tragične posljedice za Zagoru i njezino sta-
novništvo. Uz Kosević nestaje i cijeli niz naselja čija imena imaju nedvosmi-
slen latinski (tj. starovlaški) korijen: Marčele i Partemis/Partemić (Vinovo).
Drugi interesantan starovlaški toponim su Lagatori/Lagatorići; to ime podsje-
ća na Legatoviće/Lagatoviće, „izgubljeni” dio Nevesta o kojem piše Stošić8
u svojim „Selima” (vjerojatno današnje „Laginice” u Gornjem polju sa Zlo-
poljem do lokve „Lagatorić” kod stare crkve sv. Jure u Unešiću). Starovlaško
ime ‘Lagator’ u hrvatskom jeziku znači ‘knez’ ili ‘glavar’, tj. poglavar Katu-
na (vlaške zajednice).9 Uistinu, u Nevestu susrećemo područje pod imenom
Katunište smješteno blizu tromeđe s Vinovom i Utorima Donjim, dok iznad
Gornjih Rajčića imamo Mrčele (vidi sliku 2). Nadalje, velik broj oranica u
Gornjem polju i nosi naziv „Laginice” što se također izvodi od imena bivših
posjednika - Lagatora. Vlaške glavešine, lagatori ili knjezi su bili pojedinci
(kao npr. Blaž „glavar murlaka” iz Nevesta koji se spominje 1448.)10 koji
su pametnim gospodarenjem (obično u više generacija) vješto kombinirali
polunomadsko stočarstvo i ratarstvo te malo-pomalo stjecali ugled i bili bi-
rani na neku od seoskih upravnih dužnosti. Ostala starovlaška prezimena iz
bliže okolice su npr. Nakić, Parat, Jaman, Pepur, Piteša, Mrčela i možda još
poneka. Kasnije su se Vlasi slavenizirali i imaju uglavnom slavenska prezi-

6  Stošić, Sela, 101.


7  Stošić, Sela, 101.
8  Stošić, Sela, 90.
9  M. Šarić, Ekohistorijski osvrt na planine i morlački svijet, Dalmatinska zagora nepoznata
zemlja, Zagreb, 2007, 221-231.
10  Stošić, Sela, 90.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 131

mena i titule (npr. Bošnjaci-Knjezi iz Nevesta). Inače Vlasi se prvi put ekspli-
citno spominju u Nevestu 1414. god. kada je šibenski plemić Grgur Negoy
uzeo Vlatchonem de Nevest11 kao kmetove u najam i vjerojatno im dodijelio
odgovarajuća „selišta” za život i rad. O ostalim Vlasima (glavar Blaž, Luka
Bogdavčić zvani „barbarus“) iz Nevesta te njihovim sporenjima i s hrvatskom
vlasti iz Knina i sa šibenskom komunom opširno izvještava Kapitanović u
svojoj knjižici o Nevestu.12
Seline. Toponim „selina” ili „selište” veoma je raširen u Nevestu, a ma-
njim dijelom i u Ceri. Obilje tih mjesta jasno upućuje na dinamiku promjene
položaja sela na ovome području. Na sjeveroistočnim rubovima Nevesta od
Budišina klanca (kod istočnog ulaza u Unešić) do Katuništa (kod tromeđe Ne-
vest-Utore-Vinovo) nalazimo cijeli niz „selina” ili „selišta”, zatim na rubnim
sjeverozapadnim područjima Cere (Vlake, ispod Bogočina) te kod Pišteta i
iznad Ametuša.13 Očito je da su seljaci u statusu kolona imali kuće i gospodar-
ske objekte s bunarima, točno određenim površinama za vrtove, podvornice i
pokojom krčevinom - dok su polja, šume i pašnjaci pripadali državi, komuni,
gradskim plemićima ili lokalnim sitnim posjednicima14 (vjerojatno didići ili
njihovi potomci). Tu strukturu, koja se učvrstila u kasnom srednjem vijeku, ni
Turci nisu ozbiljnije mijenjali: ona je na silu promijenjena tek nakon prestan-
ka turske vlasti 1699. kada su posjedi odbjeglih vlasnika jednostavno po „za-
konu jačega” naslino zauzeti, a mletačka vlast je zatim dugo nastojala uvesti
red i napraviti kakav-takav katastar koji je i danas još aktualan. Prvotni (tj. ko-
lonatski) model je omogućavao bolju kontrolu agrarne prenaseljenosti, održiv
razvoj i onemogućavao pretjerano iskorištavanje prirodnih resursa područja.
„Pravedna” podjela zemlje nakon „revolucije” 1699. god. na niz sitnih posjeda
dovela je do neodrživa razvoja manifestiranog u nizu ekoloških pustošenja,
valovima siromaštva, umiranja od gladi, zime, suša i bolesti, beznađa, igno-
rancije, fatalnog pasivizma, kulturnog kolapsa, nepopravljivog demografskog
sloma te konačne propasti Zagore čijim zadnjim trzajima upravo svjedočimo.
Baština kod Janjoša i Ime Unešića. Toponim „Baština” 15 kod Janjoša
(vidi sliku 1) upućuje kako su Janjoši, ali i druge obitelji za turske vladavine
posjedovale sitne posjede ili male površine pogodne za držanje vrtova tzv.

11  Kolanović, Šibenik, 116.


12  Vicko Kapitanović, Nevest, Split, 1992, 25.
13  Imena nekih obitelji sa „selina” ostala su sačuvana: Bilin označava vjerojatno Bilaće koji
su živjeli ispod Vlaka i Bogočina u Ceri prije no što su se premjestili bliže Zlopolju (gdje su im
i danas kuće), zatim Pešići (koji su u biti unešićki Višići) te Sunare koji očevidno imaju veze sa
Sunarinim selinama u Katuništu.
14  Kolanović, Šibenik, 137.
15 M. Ančić, „Srednjovjekovno plemstvo na prostoru između Zrmanje i Neretve”,
Dalmatinska zagora: nepoznata zemlja, Zagreb, 2007, 149-158.
132 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

„betine” (npr. Starobetine u Ceri). Svjedoci postojanja baština – seljačkih ima-


nja su toponimi koji se višestruko pojavljuju na cijelom području današnjeg
Nevesta i Cere: Janjošice, Laginice, Bilaćuše, Karluše, Dželaluše, Cetinke,
Bulinke itd. Danas su sve te čestice u vlasništvu drugih obitelji.16 Prezime
Janjoš nije mađarskog podrijetla (kako se to popularno vjeruje u mjestu), već
se radi o izvedenici od starog slavenskog imena Uneša/Juneša. Tako i ime sela
Unešić (koje se u nekim starim dokumentima piše i kao Unješić)17 izvodimo
od osobnih nadimaka Unešići ili Unješići, a to su sinovi (potomci) čovjeka
koji se zvao Uneša ili Unješa. To prvotno ime bi se moglo ovako mijenjati:
Uneša/Unješa → Juneša/Junješa → Janjoša. Potomci Janjoše bili bi Janjo-
ševići (kako se ta obitelj u Nevestu i piše 1711.) ili Janjoši (kako se danas
pišu pripadnici toga roda). Znači, prezime Janjoš i ime sela Unešić istoga su
jezičnoga podrijetla.18

1.3. O imenima Nevesta i Cere, tatarskoj provali i Ostrogašanima


Ime Cera (talijanski Cerra) pojavljuje se u dokumentima tek 1528. go-
dine i to kao „Čera” (u turskim defterima).19 To je vjerojatno izvedenica od
staroslavenskog „černo” ili „cerna” što odgovara riječi „crno” u modernom
hrvatskom jeziku. To ime, kada se kombinira s ostacima prastare slavenske
toponimije, u blizini krije u sebi duboko značenje: to dolazi posebno do izra-
žaja u opisu toponimije oko Velike (Široke) dražice (vidi poglavlje 3). Drugo
tumačenje da je mjesto dobilo ime prema hrastu ceru (Quercus cerris) doduše
je popularno, ali malo vjerojatno (hrasta cera ima posvuda). Toponim Vratnji-

16  Prigodom pregovora o prelasku Zagorana na stranu Venecije, njeni predstavnici su isprva
lukavo pristali na to da te baštine ostanu u vlasništvu seljaka, te ih je time (i još nekim drugim
obećanjima) konačno privukla na svoju stranu 1684. godine. (Karlo Kosor, Drniška krajina
za turskoga vladanja, Kačić, XI (1979), 125-182). Za vrijeme tragičnog ustanka Petropoljaca,
Prominjana i drugih Zagorana 1648. godine koji su organizirali franjevci, lokalne (s Turcima
očito dobro aranžirane) kršćanske neveške obitelji - klanovi (Sunare, Rajčići, Slugani, Janjoši,
Bilaći i Dželalije) drže se po strani. Ta odluka se pokazala mudrom: moćna turska vojska (30
000 konjanika i pješaka) iste godine dolazi iz Bosne i guši ustanak u krvi, a ustaničke obitelji
teško stradavaju. Dokumentiran je poziv bosanskog paše serdaru Mati Nakiću iz 1684. da se sa
svojim krajišnicima „ne odmeće od Sultana” (Kosor, Drniška krajina, 125-182). Naime obitelji
koje su „digle glavu” za ustanka 1648. godine loše su se provele u izbjeglištvu u Primorju:
desetkovane su kugom, gladi i neimaštinom do te mjere da su roditelji prodavali djecu u ropstvo
da bi se održali na golom životu. Dio tih obitelji se tako ugasio, a dio ostao zauvijek u Primorju.
Rijetki su se vratili na ognjišta u Zagori (za primjer vidjeti: N. Budiša, B. Ivančević (2011)
Prilog poznavanju starine roda Ivančevića iz Cere – Portal hrvatskog rodoslovnog društva
„Pavao Ritter Vitezović”).
17  Grbeša, Unešić, 81.
18  N. Budiša (2010). Prezimena Nevesta i Cere u zadnjih 350 godina – Portal hrvatskog
rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović”.
19  Grbeša, Unešić, 80.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 133

ce i Stazina ogreda u Ceri zalužuju također posebnu pozornost (vidi sliku 5,


poglavlje 2). Kužić20 donosi zapis o knezu Matiji Radeljkoviću iz 1682. god.,
koji je živio u Vratkovićima (za koje se ne zna gdje su bili). Ovdje možemo
spomenuti kako se u Vratnjicama iz Cere nalaze dobro očuvani temelji dviju
kuća, koji su ucrtani i u katastru. Stazine ograde dolaze od imena „Staza”,
vjerojatno domaća umanjenica/pokraćenica od „Anastazije”, tipično starosje-
dilačko romansko (tj. vlaško) ime.
Situacija je puno kompliciranija s imenom Nevest. Svi moderni povje-
sničari koji spominju Nevest polaze od pretpostavke da je to staro ilirsko ime.
Uzrok tomu jest Stošićev citat jedne Skokove jezične studije toponima iz
1920. godine, koji su svi poslije manje-više nekritički preuzeli. Paleolingvist
Skok naime izvodi ime Nevest iz ilirskog jezika - o kojem se ionako gotovo
ništa ne zna. Ako bi uistinu i bilo tako (iako nije), onda je neobično kako se
nitko do sada nije dosjetio povezati ime Nevest s imenom ilirskog plemena
Nesti iz okolice rijeke Nestos (današnja Cetina).21 Međutim, ne možemo go-
voriti ni o kakvom „ilirskom” korijenu naziva jer ne postoji ni jedan poznati
stariji dokument, natpis ili nalaz gdje bi se Nevest eksplicitno spominjao. Ne
znamo ništa o ovome prostoru prije mongolske najezde. Tek dvadesetak go-
dina poslije mongolske provale (oko 1242.) papa Klement IV. izdao je bulu s
prvim spominjanjem sela Nevest (13. srpnja 1266.).22
Nema sumnje da je strašno mongolsko pustošenje bio presudan povije-
sni trenutak za ovaj kraj. U tome kontekstu, ime Nevest u jezičnom smislu
označava nešto „novo” - nešto što je nastalo nakon kakva (obično tragična)
događaja. O obilju arheološkog materijala i razmatranjima o tragovima mogu-
će urbanizacije područja oko neveške Gradine, Lokve i Crkve u kasnoj antici
opširno se raspravlja u šestom poglavlju ove studije. Nevest je Coronelli na
svojoj karti upisao kao „Nouest” (1696.), dok je na nekim starim zemljovidi-
ma označen kao Neuss (vidi sliku 3). Osnova toga imena može biti i slavenska
i latinska, ali i germanska (ostrogotska?).
Postoji vremenska distanca od skoro 700 godina od tatarske invazije do
vremena kada Ostrogoti (VI. stoljeće) nestaju s povijesne scene kao politička
i vojna snaga. Ali to ne znači da su se isti trenutak ugasile njihove enklave na
Balkanu. Upravo u Unešiću (Lužine) imamo ostrogotsko groblje, u Čvrljevu
je nađena Totilina (552) kovanica, dok se posljednja velika bitka Bizantinaca
i Ostrogota na Balkanu odigrala upravo kod Ćukova Umca u Podumcima.23
Zacijelo bi najvažniji toponim bio selo Ostrogašica čije bi se ime moglo izvu-

20  Krešimir Kužić, Povijest Dalmatinske zagore, Split, 1997, 130


21  Aleksandar Stipčević, Iliri. Školska knjiga, Zagreb, 1991.
22  Kapitanović, Nevest, 14.
23  Grbeša, Unešić, 45.
134 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

ći od „Ostrogašani” (Ostrogoti). Međutim, isto tako ime Ostrogašica može


označavati područje iza brda s tvrđavom jer „ostrog” je stara slavenska ri-
ječ koja znači: opkop, tabor, utvrda. To brdo kod Ostrogašice danas se zove
„Zvonik” te pripada selu Mirlović Zagora i bio je nekoć kaštel (razoren 1415.).
Ime Ostrogašica se međutim može izvesti i iz germanske antroponimske baze
jednako kao i unešićko prezime Škoprc.24
Usprkos jakoj vlaškoj prisutnosti od samih početaka i stalnom doselja-
vanju Vlaha iz vremena hrvatskih narodnih vladara u bližoj okolici Nevesta
ostalo je nekoliko originalnih naziva sela (toponima): Utore, Koprno (vjero-
jatno starohrvatsko: Koperno), Sitno (starohrvatsko: Sitnica), Žitnić (tipično
slavensko ime), Sedramić (Stošić citira Skoka koji ime izvodi od keltskog
‚sedra‘ – tvrd kamen) i Ostrogašica. Nadalje, ne bi bilo razumno zanemariva-
ti ostrogotske utjecaje na povijest ovoga prostora. Usudio bih se spekulirati
kako su na prostoru Podumaca i Ostrogašice sve do Utora živjeli Goti i Hrvati;
i sam Toma Arhiđakon uvijek govori Goti i Hrvati (ili arijanci) i ne pravi ra-
zliku među njima u Zagori.25

1.4. O starijem stanovništvu Nevesta


Iako ništa ne znamo o stanovništvu Nevest-Cere iz antičkih vremena, po-
vršinski artefakti te pronađeni ostaci keramike, sarkofaga i novčići upućuju
na postojanje vitalnih ljudskih zajednica sve do kasne antike (vidi poglavlje
6). Isto tako možemo samo nagađati što bi se moglo događati u vremenu od
sedmog do devetog stoljeća (rani srednji vijek). To izvorno stanovništvo sta-
rog područja Nevesta većim je dijelom nestalo (izginulo, porobljeno, izbjeglo,
protjerano) najkasnije za tatarske najezde. Vjerojatno se dio i spasio bježeći
po šumama (koje su tada prilično gusto pokrivale Zagoru) ili se sklonio po
obližnjim, zabačenim i nepristupačnim mjestima. Interesantno je primijetiti
da su sve „seline” u Nevestu i Ceri smještene upravo na takvim lokacijama.26

24  Škoprci iz Unešića su došljaci iz Bosne (Jakov Grbeša, Filip-Jakov Škoprc pučanin,
humanist i istraživač, Unešić, 2006). Na području Visoke u Bosni dolazi selo Skoparinići.
Čovjek iz tog sela je „Skoparnik” ili grubim gutanjem samoglasnika i iskrivljavanjem (tako
karakterističnom za Zagoru) lako dođemo do „Škoprc“. Ime sela Skoparinići Pašić izvodi po
Ostrogotu koji je osnovao naselje i koji se zvao Scipuar. O tome sam našao zanimljivu raspravu
Ibrahima Pašića na internetu (http://bosnaplemenita.blogger.ba).
25  Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, Književni krug, Split, 2003, 403.
26  Pri opsjedanju Klisa, Splita i Trogira 1242. god. Tatari su zacijelo koristili lokalnu
antičku cestovnu mrežu za brzu dobavu hrane za ljudstvo i krme za konje (vidjeti: Soldo, J. A.
(1968/69). Provala Tatara u Hrvatsku. - Hist. Zborn. 21/22, 371-388). Kako nisu imali namjeru
trajnije se zadržavati - sve što im se našlo na putu završilo je u ognju i pepelu. Opustjelo
područje današnjeg Nevesta, Cere i Unešića počinje se lagano demografski opravljati, ali
nikada neće dostići onu snagu ni značenje koje je imalo prije toga. U toj slabosti vide svoju
šansu i primorski gradovi Trogir i Šibenik pa staro područje Nevesta postaje poprište sukoba
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 135

Takav položaj Nevesta morao je biti uzrok raznim sukobima i nesporazumima.


Tako čitamo iz Baradinih „Starina“27 (koje donose i zapise trogirskih notara) i
ugovore iz ovog vremena koji se odnose na Nevest. Dokumentiran je rezultat
sudskog spora Strike i Nadimira iz Nevesta s Ćurčom Radinim i s Bogdanom
Vukomirovim iz 1272. godine. Radi se o isplati globe za štetu koju je učinio
neki konj. Bilo je očito i više parnica u koje se uplitao i hrvatski ban iz Knina.
To su ujedno i prva poznata imena ljudi iz staroga Nevesta. Striko je bio sin
čovjeka po imenu Orli.28 Danas u toponimima Nevesta i Cere imamo i Orlo-
vac (kod Donjih Utora) i Orljak (Cera, kod Kuka), koji su sigurno izvedeni
iz toga osobnog imena. Isto tako iz trogirskih notarskih spisa znamo da je 22.
ožujka 1272. Jure, sin Dragane, posjednik iz Nevesta imao pola Unešića u
svome vlasništvu. Vjerojatno je Jure bio „didić“; didići su direktni potomci
prastaroga hrvatskog plemstva, obično sitni lokalni posjednici (kao vjerojatno
i Jure iz Nevesta). Znamo da je Jure prodao svoju polovicu trogirskom plemi-
ću Duji Cegi (Cege su starinom didići iz Radošića).29 Ali ne znamo tko je bio
vlasnik druge polovice sela Unešić. Svejedno možemo spekulirati (poznajući
hrvatsko običajno pravo) da je to bio netko od njegove najbliže rodbine. To bi
nas upućivalo na zaključak da su neveški didići bili vlasnici cijelog područja
koje se prvotno zvalo Sv. Petar, a kasnije Unešić. To područje je prvotno bilo
zapadno od današnjeg Lagatorića („Unešić u Dubravicama“).30
Na temelju onoga što je već rečeno o Martinu Obrašinoviću (poglavlje
1.2), zanimljivo bi bilo znati imaju li veze Obrašinovići s Obarskom kosom
u današnjem Nevestu. Ako je odgovor potvrdan, onda možemo otprilike zna-
ti gdje je živio Martin Obrašinović u XV. stoljeću. Postoji li veza između
Obrašinovića (predtursko doba) i roda Dželalija31 (koji i danas žive pod Obar-
skom (ili Oborskom) kosom u Nevestu)? Ako postoje veze, onda su Dželalije
predturski starosjedioci Nevesta i Kosevića. Nema sumnje kako je toponim
„Obarska” ili „Oborska” kosa vrlo star pojam iz slavenskih jezika koji mora
imati vrlo interesantno značenje i mogao bi upućivati čak i na Obre (Avare).
Od starijih stanovnika možemo spomenuti Lučiće, stari plemićki rod iz
Trogira koji su bili patroni crkve sv. Marije u Nevestu, a imali su i posebne

interesa hrvatskoga bana iz Knina, trogirske biskupije i šibenske komune (općine). To je razlog
zašto imamo sačuvanih pisanih dokumenata (posebno notarskih spisa) o Nevestu u arhivima
dalmatinskih gradova.
27  Miho Barada, ). Trogirski spomenici I/I, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti,
Zagreb, 1948. (navod prema Kapitanović, Nevest, 16).
28  Kapitanović, Nevest, 16
29  Kužić, Povijest, 37-38.
30 Grbeša, Unešić, 66.
31  Dželalije su po svemu sudeći stari neveški rod, prezime im je nadimačko, nastalo za
turske vladavine i ima korijen u turskoj riječi „čelali” što znači „moćni” ili „silni“.
136 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

veze s Nevestom te dijelom i Radošićem. Iz te porodice je i Ivan Lučić-Lucius


(1604.-1679.) koji se smatra ocem hrvatske povijesne znanosti.32 Ivanov djed
ili pradjed Lovro Lučić je krajem 15. stoljeća bio dovoljno utjecajan da Neve-
šćanima, koji su sami izgradili crkvu sv. Marije, osigura podršku generalnog
vikara u Šibeniku (Hektor Franceschi). I zaista zahtjev Nevešćana je uvažen
pa je Franceschi na Badnji dan, 24. XII. 1492., prihvatio Augustina iz Knina
za svećenika župe Nevest i po srednjovjekovnom načinu investiture uveo ga
u službu na župi. Crkva je zacijelo starija: u jednoj ispravi iz 1480. spominje
se plebanus (župnik) crkve sv. Marije u Nevestu.33 To bi moglo značiti kako
je Nevest već u to vrijeme imao crkvu, zacijelo manju od ove današnje, veli-
činom i oblikom je vjerojatno podsjećala na tipičnu srednjovjekovnu crkvicu
kakva je npr. crkva sv. Jure u Žitniću.
Starosjedilačka neveška prezimena koja su dokumentirana u Nevestu pri-
je i za vrijeme turske okupacije su Pavlović, Jurjević, Ivanković, Stoslavić,
Hreljanović, Ninčević i Bogdavčić. Ivaniš Pavlović ostavlja Crkvi „gonjaj”
zemlje (oko 800 m2), česticu zemlje koju i danas nalazimo u državnom kata-
stru kao crkveno imanje („livada“).34 U Stošićevim „Selima” nalazimo i kako
je Cvitko Ninčević iz Nevesta bio bratim Nove Crkve u Šibeniku u vremenu
između 1596. i 1610. godine. Nadalje, nazivi njiva „Cetinke” u Ceri (veoma
blizu banskoj granici iz 1396. i 1434.) mogu upućivati na veze s cetinskim
knezovima Nelipićima koji su prisustvovali razgraničenju staroga Nevesta od
područja pod banskom upravom.35

32  Veze Lučića s Nevestom vjerojatno su uzrokovane njihovim podrijetlom i posjedima


(trogirski plemići-didići, npr. Cege posjedovali su zemlje u Nevestu i Unešiću). Poznato je
da se većina radošićkih sitnih posjednika-didića naselila u Trogir; i neveški sitni posjednici-
didići su se vjerojatno naselili i u Trogir i u Šibenik i tamo s ostalim zagorskim didićima činili
jezgru gradskog plemstva. Za sve ove tvrdnje imamo i povijesni dokaz: iz jednog inventarskog
spisa napravljenog 1. kolovoza 1463. čitamo naime kako je Antun Lučić posjedovao zemlje u
Donjem polju u Nevestu (vidi: Kolanović, Šibenik, 90).
33  Kapitanović, Nevest, 27.
34  Isto tako imamo i zapise koji svjedoče o položaju kmetova-kolona u neveškom polju.
Npr. kmet Petar vrši obradu oko 3,5 ha zemlje u Polju (vlasnika plemića Petra Račevića) uz
obvezu godišnjeg davanja od jedne četvrtine cijeloga prihoda te jedne kokoši i jedne pogače
(Kolanović, Šibenik, 122). Interesantno je kako godine 1486. Nevest daje ‘galiota’ za službu
na mletačkoj galiji koji pored redovite plaće dobiva i od sela 8-10 dukata godišnje (Kolanović,
Šibenik, 63.) To je vjerojatno bila raširena praksa toga vremena. Od godine 1453. svi sporovi su
se rješavali na sudu u Šibeniku, ali prema hrvatskim običajnim zakonima (Kolanović, Šibenik,
54). Prije podvrgavanja šibenskoj jurisdikciji sudovalo se u Klisu ili Kninu pred hrvatskim
banom ili kaštelanom.
35  Kapitanović, Nevest, 23.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 137

1.5. Jezik u starim ispravama u Nevestu


Stošić također donosi zanimljivu marginaliju kako godine 1496. Jurica
Pavlović iz Nevesta36 posjeduje isprave pisane in lingue Dalmatica (nekako
u isto vrijeme kada je Marulić na hrvatskom pisao svoju Molitvu suprotivu
Turkom). Što je to „dalmatinski” jezik? To je naziv za pučki jezik kojim se tada
govorilo od Jadranskoga mora do Save. Faust Vrančić ga uvrštava kao ple-
meniti jezik u svoj petojezični rječnik iz 1595. god.37 Iz toga se može izvesti
zaključak da je jezik kojim su pisani dokumenti Jurice Pavlovića iz Nevesta
bio - hrvatski jezik. Hrvatsko običajno pravo zamijenilo je pisano pravo na hr-
vatskom jeziku, najvjerojatnije isprave pisane hrvatskom ćirilicom. Bilo kako
bilo, to je vrijedan dokument koji dokazuje kako je u starom Nevestu još u
drugoj polovici XV. stoljeća (1496.) bilo ljudi vičnih pisanju na hrvatskome
narodnom jeziku.

1.6. Ciklus izmjena stanovništva i tursko podsjedanje Nevesta i Cere


Krajem ranoga srednjega vijeka dolazi do dramatičnog događaja koji će
odrediti povijest ovoga kraja. Progoneći kralja Belu, Tatari su uništili Zago-
ru.38 Tijekom opsade Trogira Bela se sklonio na lađu, dok su Tatari uništili za-
leđe toga grada; u to vrijeme razorena je i crkva sv. Petra u današnjem Unešiću
te starohrvatska crkva u Kljacima, dok je cijelo kninsko polje s Biskupijom do
te mjere uništeno da se više nikada neće oporaviti. Ne treba nam puno mašte
da bismo spoznali kakva je sudbina zadesila gusto naseljeno područje oko
neveške Gradine i Lokve (vidi poglavlje 6) s mnogobrojim bunarima, vodom
i bogatom ispašom (sl. 3).
Tijekom cijelog XV. stoljeća zabilježeni su upadi turske lake konjice
(akindžija) u Zagoru gdje su mlade žene i muškarci otimani kako bi ih se
prodalo kao roblje (Kužić procjenjuje da se radi o desetkama tisuća osoba iz
Dalmacije do kraja XVI. stoljeća).39 Godine 1514. turski odred od 200 akin-
džija (laka konjica) upada u Žitnić i odvodi 150 ljudi u ropstvo skupa sa 6000
grla stoke (goveda i ovaca).40 Osim pljačke i rušenja cilj tih akcija je bio za-
strašiti kršćansko stanovništvo Zagore. Istu taktiku su poslije nad „turskim po-
danicima” (obično kršćanska raja) primjenjivali i uskoci te lokalne siledžije,

36  Stošić, Sela, 91.


37  Faust Vrančić (Fausto Veranzio, Faustus Verantius) . Dictionarium quinque nobilis­
sima­rum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae.(Rječnik
pet najplemenitijih jezika Europe), Venetiis 1595..
38  Josip Ante Soldo, Provala Tatara u Hrvatsku, Historijski zbornik, 21/22, (1968/69), 371-
388.
39  Kužić, Povijest, 108.
40  Kolanović, Šibenik, 180.
138 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

odmetnici i hajduci. Posebno je težak bio period između 1570. i 1580. kada je
zbog rata, pljačke (uskoci), nesigurnosti, nasilja, gladi i kuge starosjedilačko
stanovništvo gotovo nestalo.
Kada su 1521. god. Nevest i Kosević (Doberčić, Marčele i
Partemis/Partemić) došli pod tursku vlast/jurisdikciju (nemamo podataka da
su tu vođene ikakve lokalne borbe; dakle cijeli je prostor „šaptom” pao)41 -
tursko carstvo je bilo na vrhuncu moći (1521./1522.) i kao svaki uspješan
imperij vješto je kombiniralo mač i diplomaciju za nova osvajanja. Taj povi-
jesni scenarij je za stanovništvo tih sela značio relativnu egzistencijalnu sigur-
nost; Turci kao inteligentni i iskusni osvajači nisu radikalno mijenjali lokalne
strukture novoosvojenih područja; kao kod svakog imperija bitno je bilo da
se efikasno kupi porez tj. harač. Zato su ta mjesta u vrijeme tursko-mletačkih
ratova (1538.–1540.) pošteđena razaranja, proganjanja i ubijanja stanovništva
(kako su se ‘tipično’ vodili ratovi između feudalnih država toga doba). Tako
znamo da su Legatovići (dio Nevesta koji nije bio pod turskom vlasti), Unešić
i Koprno doslovce sravnjeni sa zemljom za rata 1538.–1540., dok je ostatak
Zagore „dokrajčen” 1570.–1573. (Ciparski rat). Isto tako znamo da Nevest i
Partemis nisu plaćali „zaštitu” uskocima do 1617. god. (vidi: Mužić, I., 2010.)
Znači, u prvim desetljećima turske vlasti u tome dijelu Zagore ostalo je do-
sta starosjedilačkog stanovništva što vidimo ne samo po očuvanim stranim
prezimenima, prisutnosti orijentalnih prezimena nego i očuvanom prastarom
nazivlju u cijelom prostoru.

1.7. „Turske” starine, lokalni muslimani i orijentalni tragovi


Svatko tko je djetinjstvo proveo u Zagori, sve do kraja osamdesetih godi-
na prošlog stoljeća čuo je priče o „turskim” starinama. Kako je gotovo kom-
pletno starosjedilačko stanovništvo ovih krajeva iseljeno većinom u Primorje
i drugdje u dugom periodu turske administracije između 1521. i 1685., ma-
lobrojni starosjedioci su doduše prenijeli dobar dio toponima, ali su s miješa-
njem stanovništva u uvjetima stalne borbe za goli opstanak nestali i posljednji
tragovi povijesnog sjećanja, prastarih predaja, legenda pa i vjerovanja. Zbog
toga sve starinske spomenike o kojima nema nikakve predaje i koji su nastali
prije početka XVI. stoljeća, stariji stanovnici Zagore jednostavno zovu „tur-
skim” (vidi sliku 3).
Turska administracija spominje prvi put sela Cera i Nevest u defterima
iz 1528. u okviru vilajeta „Hrvati“. U okviru toga vilajeta (provincije) oba

41  Pavičić, S. (1931). Starosjedilaštvo današnjeg hrvatskog naselja u srednjoj i sjevernoj


Dalmaciji; Prilog k proučavanju porijekla Bunjevaca, u: Ivan Mužić,Vlasi u starijoj hrvatskoj
historiografiji, Split, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2010, 61-105.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 139

Slika 3. Prastari bunari. Donjak (A, B) iz Nevesta i bunar s Trbočuše (C) u Ceri.
(Fotografije: N. Budiša 2009©). U pismu Luji Marunu, dana 24. VIII. 1904. godine,
kaže Filip Jakov Škoprc sljedeće: „Od neveških bunara nemogu vam ništa kazat nego
što svit kaže da su turski bunari“ (Grbeša, Filip-Jakov Škoprc). Bunar s Trbočuše je
opisan u četvrtom poglavlju, dok je Donjak obrađen u šestom poglavlju ove studije.

sela su priključena novoosnovanoj nahiji Petrova Gora (stari hrvatski naziv za


Zagoru) sa središtem u Drnišu, a pod sudskom jurisdikcijom Skradinskog ka-
diluka. Iz te godine imamo i brojku od ukupno 36 obitelji na tome prostoru.42
Međutim, već dvadesetak godina poslije broj porodica se dramatično smanjio
tako da prema popisu Kliškog sandžaka iz 1550. god. u Nevestu i Ceri ima-
mo samo 25 obitelji.43 Prema Stošićevim „Selima” negdje oko 1560. godine
formalno prestaje postojati župa sv. Marije. Nevest i Cera su najvjerojatnije
pripadali župi Petrovo Polje. Podatak za tu tvrdnju nalazimo u dokumentu
od 3. studenog 1677. gdje stoji kako je Nevest skupa s Koprnom, Unešićem
i Sitnom dio kapelanije Petrova polja. Visovački fratri koji su pastorizirali
velik dio okupirane Dalmacije vjerojatno su skrbili o preostalom katoličkom
stanovništvu nekadašnje župe sv. Marije u Nevestu, ali i o pridošlicama koje
su Turci naselili. Seljaci Nevesta i Cere naseljeni po „selinama” su od kolona/
kmetova postali kršćanska raja koja je morala plaćati Turcima harač i biti
u njihovoj službi (npr. kao martolozi na Gradini). S druge strane, uskoci su
„uskakali” i plijenili ne samo malobrojne muslimane nego često i kršćansko
pučanstvo (kao turske podanike). Izgleda da je prva faza turske administracije
(do oko 1570.) donijela relativni mir i kakvu-takvu stabilnost: Nevest i Cera
su bili dobro napučeni, tu je živjelo 25 obitelji44 (a možemo pretpostaviti da
se radi o obiteljima/klanovima od oko 3-15 članova, na čijem čelu stoji „pater
familias“) među kojima susrećemo i dvije muslimanske obitelji.45

42  A. Husić, Demografske prilike u srednjodalmatinskom zaleđu početkom 16. stoljeća,


Prilozi za orijentalnu filologiju, 55 (2005), 227-242.
43  Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk (Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine,
Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, knjiga 10), Sarajevo, 1959, 175-180.
44  Šabanović, Bosanski pašaluk, 175-180.
45  Hasan, sin Abdulahov, mogao bi biti iz došljačke obitelji jer mu je već otac bio musliman..
U Donjem Polju (Livadama) ispod Gradine susrećemo oranice koje se zovu „Šljivik“/„Šljivici“.
140 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Sjećanje na muslimane u Nevestu i Ceri postoji u usmenoj predaji: to je


priča o „A’metu” [tj. Ahmetu] vjerojatno posljednjem gospodaru Ametuša, ali
i Širokih njiva i Cerola/Cera koji je navodno imao samo dvije kćeri – tako
je njihov rod po muškoj lozi prestao postojati (nemamo spomena o njemu u
mletačkom zemljišniku iz 1711.).46 Gotovo sve pomuslimanjene obitelji su
nakon oslobođenja 1865. napustile ovaj kraj ili se vratile na kršćanstvo. Ništa
ne znamo o njihovu vjerskom životu, imamo samo gore spomenute deftere
(popis stanovništva u svrhu prikupljanja poreza i davanja). Na području Ame-
tuša postoje ruševine stambenih objekata, koje su vjerojatno pripadale musli-
manima, ali mi nije pošlo za rukom naći bilo kakav natpis.
Sunari. Prezime Sunara je svakako najzanimljiviji spomenik orijentalne
starine u Zagori. O tome sam opširno pisao na portalu hrvatskoga rodoslov-
lja.47 Ukratko: riječ ‘sunar’ dolazi iz sanskrta -„suvarna kār” [swarnakara]
onaj tko radi sa zlatom (označava dakle profesiju, ali i socijalni status). Ime
„Sunar” u hindi-jeziku označava osobu koja se bavi zlatarstvom unutar šudra –
kaste hinduskog sustava. Prezime je jako rijetko na Balkanu. Osim katoličkih
hrvatskih Sunara/Sunarića pojedini pripadnici toga roda iz Bosne (skupa s
onima u Srbiji i Crnoj Gori) pripadaju srpskom/crnogorskom narodnom kor-
pusu. Travnički Sunarići su katolici Hrvati i žive i danas u selu koje se zove
Grahovik (oko 2 km udaljeno od grada). Prema usmenoj predaji toga kraja
doselili se se u okolicu Travnika iz Dubrovnika još za vrijeme bosanskih na-

Znamo da se u Nevestu i Ceri šljiva nikada nije tradicionalno uzgajala. Ali ime toga prostora
govori nam da je tu bio šljivik. Nije li to bilo vlasništvo nekog došljaka iz Bosne i Hercegovine
(„Bošnjaka”), gdje se šljiva tradicionalno uzgaja? Možda je Hasan bio vojnik na službi/posadnik
u utvrdi Gradina? Za sada možemo samo nagađati. Još je interesantnija druga obitelj iz 1550.
– obitelj Huseina, sina Vukdragova. Očito je Husein „friški” konvertit na islam jer mu otac
još uvijek nosi staro slavensko/hrvatsko ime. Radi li se o domaćem čovjeku? Nerijetko je bio
slučaj da su se stari hrvatski i bosanski plemići (sitni ili krupni posjednici) konvertirali na islam,
čime bi sačuvali pa čak i proširili svoje posjede. Ove dvije obitelji, Hasanova i Huseinova,
zacijelo su mogle biti vlasnici većeg dijela zemljišta (njiva, šuma, pašnjaka) u Ceri, a moguće
i Neveškog polja ispod Gradine, koja je za turske okupacije bila jedna vrsta check-pointa s
martolozima. Tom jakom turskom prisutnosti u starom Nevestu može se objasniti i činjenica
da Nevest nije plaćao godišnji danak (jedan cekin po obitelji) uskocima za „zaštitu“. A to su
manje-više redovito činila gotovo sva zagorska sela na okupiranom dijelu sve do 1617. pa čak
i muslimani kao što je to radio Bilaf Mustapić iz susjednog Koprna (Kapitanović, Nevest, 31).
Interesantno je spomenuti da je u Drnišu od kraja 16. stoljeća pa sve do kraja turske uprave
1683. godine živjela značajna i bogata turska obitelj Cerinčić (Kosor, Drniška krajina, 125-
182), Split, 1979.). Zbog nedostatka povijesnih podataka ne znamo ima li ovo prezime veze s
imenom Cera ili je slučajno njemu slično (prezime Cerić javlja se relativno često, a istoimeno
selo nalazi se u okolici Vukovara).
46  Danica Božić-Bužančić, Prilog poznavanju stanovništva i antroponima mućko-lećevičke
Zagore. Čakavska rič, 2, Split, 1988, 59.
47  N. Budiša: O mogućem jezičnom značenju prezimena i podrijetlu roda Sunara/Sunarića
– Portal hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović”, 2010.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 141

Slika 4. Turska vojna sila temeljila se na efikasnoj upotrebi konjice. Za to je potrebna


dobro organizirana opskrba vodom (A) koja u područjima kao što je Zagora zahtijeva
posjedanje i održavanje izvora „žive“ vode te dobro organiziranu mrežu bunara (kao
što to imamo oko Lokve u neveškom Polju) koju je lako braniti s obližnje tvrđave
(kao što je neveška Gradina). (B) Turski vojni logor sa šatorima za konjanike i karak-
terističnim drvenim „konjskim jaslama“ za travu te vojničkim kazanima. (C) Isječak
iz karte Šibenika i njegova distrikta-kotara R. F. Camocia iz vremena Ciparskog rata
(1571.). Uočiti napredovanje jednoga odreda turske konjice iz pravca Nevesta (na
karti označen kao Neust) prema Sitnome (Villa Sitno). Grafike A i B su preuzete iz F.
Majors & B. Rill, Das Osmanische Reich, Bechtermünz Verlag, Augsburg; str. 35 i
247). Grafika C je preuzeta iz Kolanović (str.49).

rodnih vladara, dok usmena predaja hrvatskih Sunara iz Nevesta i Cere tumači
kako su oni podrijetlom iz okolice Travnika.48
Na temelju tih šturih podataka predložio sam ovu hipotezu: Sunari kao vr-
sne zanatlije mogli su prispjeti iz Indije (Pandžaba) na Bliski istok i u Bizant-
sko Carstvo (područje današnje Turske i Grčke) te dalje trgovačkim putevima
do svih europskih luka pa i Dubrovnika (odakle su se proširili po Balkanu).
S Turcima su vjerojatno i dospjeli u Dalmaciju (Nevest) kao njihovi podanici
iz Bosne najkasnije do kraja XVI. stoljeća (ne nalazimo ih u spisima prije
turskog posjedanja ovoga područja). Ne treba isključiti mogućnost da su ih
Turci kao vrijedne zanatlije (npr. džebedžije - oružari ili tufekdžije - puškari)
doveli u Nevest i Ceru.49 Prvotna lokacija u Nevestu mogla su biti ispražnjena

48  Tu
sam predaju čuo od više starijih ljudi iz ceranskih Budiša i Sunara.
49 Zato i nije čudno kako je upravo rod Sunara u presudnim povijesnim vremenima
dao sposobne ljude kao što je nadareni vojni zapovjednik Filip Sunara, sin Petra. On je bio
142 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

selišta na Katuništima gdje i danas susrećemo Sunarine seline (u vlasništu ne-


veških Sunara-Ikačića) ili oko Pišteta (koji je u vlasništvu ceranskih Sunara).
Interesantna je i kamena ploča (koju je bilo moguće sve do nedavno vidjeti u
Šamatorju) s prilično nerazgovijetnim natpisom gdje se samo mogu razaznati
slova SUNAR (vidi sliku 2). Je li autor teksta znao više o starini svoga roda?
O hrvatskom identitetu Nevesta i Cere. Gornja razmatranja su živo svje-
dočanstvo multikulturalnosti, ali i uspješnoj integraciji ljudi raznih etničkih
grupa u katolički/kršćanski narodni korpus i na neveškomu području. Ne za-
boravimo, u Zagori (ali i Primorju i gradovima) danas većinu ionako čine
potomci ljudi koji nisu bili „rodovski” Hrvati (tj. potomci „didića” ili drugih
velikaških porodica prvotnih 12 plemena), već manje-više potomci pojedina-
ca koji su bili Vlasi, kmetovi/koloni i turska raja. Između 1848. pa do početka
XX. stoljeća djelovanjem franjevaca hrvatski narodni preporod dopire i do
seljaka Nevesta i Cere pa se tako nakon stotina godina ‘izbivanja’ (tj. iselja-
vanja, istjerivanja ili odnarođivanja „didića“) hrvatsko ime (sada kao politički
identitet) ponovno nastanjuje u Nevestu i Ceri.50 Tako znamo kako se iselje-
nik u SAD iz Cere Luka Budiša (sin Andrije „Stipanova Pomorića“)51 počet-
kom XX. stoljeća borio za priključenje „Dalmatinske sloge” (DS) „Hrvatskoj
bratskoj zajednici” (HBZ) argumentirajući kao vrlo mlad čovjek da je pojam
„Dalmatinac” samo regionalno određenje pripadnika hrvatskog naroda. To je
naravno donio sa sobom iz svoje rodne Cere.52

harambaša (kapitan) hrvatske postrojbe mletačke vojske iz 1684./85. pod čijom zastavom su
se borili većinom predci današnjeg stanovništva u općini Unešić. Filip je svoje vojno iskustvo
mogao steći služeći u neredovitoj vojsci - martolozima (na neveškoj Gradini ili drugdje u
Zagori). To je bio rod turske vojske u kojemu su morali sudjelovati i Vlasi kao pripadnici
kršćanske raje i u ratu i u miru (npr. osiguravali su klance, mostove, prijelaze i hanove).
50  Ovo je vrlo važan aspekt za razumijevanje hrvatskog identiteta Zagore; „hrvatstvo”
Zagorana u posljednjih stotinu godina je u prvom redu kulturna, povijesna i nadasve politička, a
nikako „biološka” kategorija. U ranome (a dobrim dijelom i kasnome) srednjem vjeku „hrvatstvo”
je bilo socijalni status; to su pojedinci koji su bili sitni ili krupni posjednici, a potomci vojne elite
zvane Hrvati, originalno naseljene u Ravnim kotarima. Tako imamo izvještaj Tome Arhiđakona
(Historia Salonitana, 249) o prvome susretu stanovnika Splita i tatarskih prethodnica 1242.
god. Romanski Splićani su naime na prvi pogled orijentalne tatarske konjičke odrede držali
„Hrvatima” - to nam jasno daje sliku koju su romanski starosjedioci imali o Hrvatima koji su
dominirali zaleđem Dalmacije. To samo po sebi i nije čudno jer su Hrvati vjerojatno potomci
bivše profesionalne konjičke elite orijentalnih Avara koja se osamostalila tamo negdje oko
„stoljeća sedmog“. Ta profesionalna konjička ratnička grupa (vjerojatno jedna vrsta soldateske)
bila je sastavljena od raznih etničkih grupa, među kojima je slavenski element (jezik, vjera,
običaji) na kraju prevladao.
51  N. Budiša: Okvir za istraživanje podrijetla roda Budiša iz Nevesta i Cere u Dalmatinskoj
zagori – Portal hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović”, 2009.
52  Anton Lemo, predsjednik Dalmatinske sloge u nekrologu u „Zajedničaru” povodom
smrti Luke Budiše (27. 7. 1961.) piše sljedeće: Pokojni brat Budiša uživao je veliko priznanje i
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 143

1.8. Povijesni okviri dobre očuvanosti toponimije Nevesta i Cere


Temeljni interes ove moje studije jest pitanje u kojoj mjeri možemo slije-
deći topografsko nazivlje rekonstruirati mitski svijet slavenskih vjerovanja u
Ceri i Nevestu. Kako je međutim vidljivo iz gornje rasprave, osim utjecaja sta-
rih Hrvata kao Slavena trebalo je razlučiti utjecaje pripadnika i ostalih starih
etničkih grupa (u prvom redu Vlaha i Turaka) s ovoga prostora na toponimiju
cijelog prostora. Kako smo vidjeli, gotovo tisućgodišnje uzajamno prožimlja-
nje s Vlasima, pa i ostrogotski tragovi, posebno su vidljivi i kod imena mje-
sta i prezimena ljudi. S druge strane očuvana prastara slavenska toponimika
sadrži ne samo značajne lingvističke već i sakralne tragove duboke prošlosti.
Doduše, mnogi termini su se izobličili do neprepoznatljivosti, ali su ponegdje
ipak zadržali vezu s prvotnim značenjem.
Pri tome je prvo pitanje: kako i zašto su se ti tragovi baš na ovome prosto-
ru dobro očuvali? Drugo, ako znamo da su se Hrvati među prvima od Slavena
pokrstili i ako znamo kako je Crkva sistematski zatirala sve tragove starih
vjerovanja, zašto je onda Bogočin sve do sredine XX. stoljeća ostao netaknut
(više od tisuću godina iza pokrštavanja!). Treće, stalne mijene i migracije sta-
novništva su pospješivale izumiranje starih imena i tradicija. Dobra očuvanost
toponimije kao i starinskih imena i prezimena može se najbolje protumačiti
dugom turskom vladavinom nad područjem Nevesta i Cere (1521. – 1685.).
Ta kršćanstvu nesklona vlast doduše nije promicala poganstvo, ali je sustavno
slabila utjecaj crkve na život i običaje svojih podanika. To je moglo utjecati
da se poneki poganski običaji duže zadrže u vjerovanjima ljudi (npr. paljenje
vatre u čast bogovima sada zamijenjenim svecima), ali i da se sačuva mnoštvo
praslavenske mitološke toponimije. Nadalje, ne smijemo smetnuti s uma kako
je prošlim epohama vladala visoka smrtnost novorođenčadi i žena, harale su
razne epidemije i pošasti, a i vremena su gotovo uvijek bila nesigurna. Svi
su ti faktori kontrolirali brojnost stanovništva, ali su utjecali i na tradicije i
usmene predaje.
I prije početka dominacije Hrvata (čija plemena su prvotno posjedala za-
darsko zaleđe, do Krke i Butišnice) ovim krajevima, postojao je organizira-
ni kršćanski život (romanskog i slavenskog stanovništva) o kojem nemamo
nikakvih podataka, samo materijalne ostatke (vidi poglavlje 6). Iz vremena
hrvatskih narodnih vladara ima podataka o županiji Zmina koja se prostirala
sve do Moseća i Petrova Polja.53 U vrijeme splitskog crkvenog sabora 1185.
god. vjerojatno je postojala posebna župa (pod nama nepoznatim imenom)

poštivanje ne samo kod svoga odsjeka, gdje je bio dobar i vjeran član, nego i kod cjelokupnog
članstva HBZ, jer je on bio jedan od onih koji je zagovarao da se priključimo HBZ. To je bilo
1913. godine, da se je jedno od prvih samostalnih društava priljučilo HBZ.
53  Kužić, Povijest, 14-16.
144 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

na današnjem području naše zajednice. Ta župa je morala pripadati bilo knin-


skoj biskupiji (koja je postojala od 1040. do 1522. i gdje je stolovao hrvatski
ban) ili (manje vjerojatno) skradinskoj biskupiji (koja je postojala od 533. do
1828.). Temelji stare crkve sv. Jure u Unešićkom groblju (koja je u to vrijeme
za titulara imala sv. Petra) vjerojatno potječu iz toga vremena. Nema sumnje
da su u ranom srednjem vijeku stara vjerovanja, imena i tradicije i poslije
prihvaćanja kršćanstva bile vrlo živahne; mjesta na kojima su se [nekad] izvr-
šavali vjerski obredi starih religija (tj. na kojima se „Bogu-činilo”) poštovala
(vjerojatno i ritualno posjećivala), a svakodnevni život bio prilično prožet mi-
tologijom starih vjerovanja.
Gore spomenute povijesne tragedije su dovodile do gotovo cikličkih iz-
mjena stanovništva i uvjetovale marginalizaciju ovoga produčja koje je iz
generacije u generaciju bilo sve manje atraktivno za sigurno življenje, pa su
se ljudi tu naseljavali kada su morali ili nisu imali gdje drugdje. Takva kon-
stelacija je zacijelo omogućila da se sačuvaju/konzerviraju i starohrvatski i
vulgarni latinski tj. starovlaški toponimi te prezimena. Ta očuvanost je po-
sebno izražena na potezu Mirlović-Zagora/Ostrogašica/Podumci/ Planjane
Donje/Vinovo Donje/Nevest. Zajedno, ta su prezimena i toponimi živi svje-
doci onoga vremena kada su Slaveni/Hrvati živjeli u suživotu s romanskim
(pa i gotskim) starosjediocima.

2. Geobotanički i hidrološki okviri za proučavanje toponimije Nevesta i Cere


Svako proučavanje duhovnosti, posebno izvorne duhovnosti jednoga na-
roda na određenom prostoru ne može se odvojiti od biotopa, geomorfologije
i mikroklime toga prostora. Često upravo te determinante predstavljaju okvir
za duhovnost (posebno kod „prirodnih” religija), ali i s njome usko pove-
zan praktični život ljudi raznih povijesnih razdoblja. Tako ćemo ovdje vidjeti
kako nam i mali broj sačuvanih toponima Cere (i manjim dijelom Nevesta)
daje uvid u jedan fantastični predkršćanski svijet, s prostorom koji je bio raci-
onalno premrežen mitskim elementima, a koji su ujedno i služili kao orijentiri
za životnu „navigaciju” (tj. rad i djelovanje) i kroz svakodnevicu i kroz cijelu
godinu.
Možemo slobodno poći od pretpostavke kako su već u pretpovijesti cije-
lim tim prostorom dominirale šume s kvalitetnim pašnjacima i vodom. Sta-
novništvo Nevesta i manjim dijelom Cere od davnina se bavilo stočarenjem
kao glavnim zanimanjem. Demografska dinamika (posebno u vremenskim
razdobljima bez rata, nasilja i nesigurnosti) dovodila je do pretjeranog isko-
rištavanja prirodnih resursa cijeloga područja (zbog agrarne prenaseljenosti),
tj. do masovnog uništavanja vegetacijskog pokrova. Nestankom gustih šuma
hrasta, crnog i bijelog graba, brijesta i jasena nestalo je biljnog korijenja šum-
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 145

skog pokrivača kao glavnog regulatora lokalne mikroekonomije vode. Tada


nastaje karakterističan geomorfološki krajobraz u kojem dominira krš, još i
danas tipičan fenomen šireg područja Nevesta i Cere. Tu prevladavaju karbo-
natne stijene čija tektonska razlomljenost pospješuje poniranje atmosferske
vode u podzemlje, što je i glavni uzrok nedostatka vode posebno u ljetnim
mjesecima.
Dobar dio kamena je kredni vapnenac (iz gornje krede, oko 65 milijuna
godina star) s karakterističnim fosilima (rudisti). Krške zaravni su presječe-
ne udolinom zvanom Neveško polje, tu dominira eocenski fliš s tercijarnim
naslagama foraminiferskog vapnenca (oko 12 milijuna godina star), koji se
nastavlja na Zlopolje i Dulibe u današnjem Unešiću. Druga udolina s daleko
manje eocenskog fliša jest većim dijelom u Ceri. Dolina Cere počinje kod
Ametovih Ograda te se preko Galića nastavlja na Koprno gdje završava kao
skupina malih, škrtih polja crvenice. Ima malih pećina (Mali Bogočin, kod
Janjoševe Grede, ispod Velikog (Crnog) Umca), Božina pećina kod Kaštelan-
ske drage te mnoštvo krških jama i škrapa razbacanih posvuda. Najveće među
njima narod zove „bezdanke” kao ona kod Kovačeve Ograde (blizu Rapta) ili
neveška Golubinka.
Gustom šumom pokriveni krajobraz Zagore morao je biti premrežen se-
zonskim potocima koji su bili rezultat lokalne mikroklime koja je bila sasvim
drugačija od ove koju poznajemo danas. Generacije ljudi su prenosile i pre-
daje o vodi tekućici, tj. „izgubljenim rijekama” koje se i danas još mogu čuti
iz usta starijih stanovnika Zagore. U srži tih predaja jest istina, iako je teško
zamisliti goleti Zagore po kojima su nekada žuborili potoci. Interesantno je
kako možemo naći na Coronellijevoj karti54 i ucrtani tok malog potoka blizu
Nevesta. Nadalje, toponim „Pištet” (ili „Pišćet“; riječ za izvor vode) koji nala-
zimo na samoj granici Nevesta i Cere (presječen je lokalnim putom za Visoku)
bio je vjerojatno okružen gustom šumom Korita (koja se danas opet obnavlja).
Ali toga izvora vode danas nema, samo ime nas podsjeća da ga je bilo. Tomu
svjedoče i stari dokumenti jer su se u kasnome srednjem vijeku (prije turskih
osvajanja) grad Šibenik i hrvatski ban sporili oko toga kome pripada to vrelo
vode.55
Kako raspolažemo suvremenim tražilicama na internetu koje, među osta-
lim, omogućuju i studije površine kugle zemaljske (npr. Google Earth, Bing)
nije teško slijediti hipotetski trag vode s Pišteta i to po sljedećem pravcu:
Pištet → Sunarini Doci → Ceransko polje (Duge njive, Jarnovića doci, Cere,

54  V. M. Coronelli, Corso del Danubio da Vienna sin’ à Nicopoli e paesi adiacenti Descritti,
e Dedicati Dal Padre Maestro Coronelli Cosmografo della Serenissima Republica di Venetia,
Venezia 1695.
55  Kapitanović, Nevest, 25.
146

Slika 5. Tok Široke ili Velike dražice od podnožja Vlaka, Bogočina i Velikog Umca do Jarnovića Dolaca. Jasno se vidi korito potoka koji
je tekao kroz Veliku ili Široku dražicu; na dva mjesta gdje se draga suzuje koristi se ime ‘Tanka dražica’. Za grafiku lijevo korištena je
zračna snimka područja koju je ljubazno stavio na raspolaganje Mirko Matijaš (2003©). Za grafički prikaz područja na desnoj strani
korištena je internetska tražilica Bing (grafička obrada: N. Budiša 2013©). Toponim Budine obično označava plićak preko vode koji su
ljudi i njihovo blago lako mogli pješice proći. Tako npr. u Imotskom kod Glavine Donje postoji zaselak Budimlići (u turskim defterima
iz 1585. god. Budimlji. Popis sela Imotske i Ljubuške nahije 1585. god. http://www.imoart.hr) gdje je bio prijelaz ili most preko rijeke
Vrljike, u njemačkom „furth“ u engleskom jeziku “ford”. Stanovnici toga zaseoka su se zvali Budiše pa taj antroponim može označavati
i osobu iz takva područja. Zanimljiva su i imena nekih ranih slavenskih naselja blizu takvih lako prohodnih mjesta na rijekama kao npr.
grad Budim (danas dio Budimpešte) ili istočnonjemački / lužički grad Budyšin (njemački: Bautzen)
Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 147

Lokvice u Budišinim njivama). Drugi sezonski potok postoji danas kao vodo-
derina koja još uvijek (posebno u razdobljima obilnih padalina) sakuplja vodu
s padina Bogočina, Velikog Umca, Rujevaca, Vlaka, Budina, Podrovanjina i
Melovca. Ta vododerina se zove Široka dražica i još danas ju je lako slijediti.
Počinje kao krug (ili kako neki kažu – Tanka dražica) ispod Vlaka, potom teče
između Bilinog Bunarića i ispod Babošića Selina te oplakuje Veliki i Mali
Rujevac kod Pešića dočića ispod Velikog Bogočina. Neki stariji seljani su
pak tvrdili da počinje kao „Tanka dražica” ispod Vlaka, a onda se uokružu-
je oko Rujevaca. Odatle ide ispod Velikog mosta (želježnička pruga) sve do
Rovanja kod ceste pa dalje iza Stazinih ogreda, prolazi kroz mali tunel ispod
puta za Sunare kod Budankova tora, preko Šubića i Bošnjakovih Dolaca po-
red Kopinjovica, Trbočuše (lijevo), Komada (desno) sve do Jarnovića dolaca.
Narod kaže: Voda šta se skupi u Pešića Dočiću završi u Jarnovića docima!56
Sve se te vode spajaju u Ceranskom polju i nastavljaju teći u pravcu Koprna
gdje kod željezničke pruge blizu talijanske utvrde iz II. svjetskog rata postoji
vododerina koja sakuplja vodu iz Koprna i Ljubostinja. Odatle je tijek vjero-
jatno sljedeći: Koprno → Sitnica → Perković → Vrpolje → more. Stoga ne
bi trebalo čuditi kada jednom Zagora „ozeleni” (a na dobrom je putu) da se
pojedini sezonski potoci ponovno pojave.
Osim u Neveškom Polju (Lokva, Donjaci, Novak) i na pojedinim mjesti-
ma u Ceri kao što su Starobetine i Tr[e]bočuše kod zaseoka [stare] Budiše i
drugdje ima prastarih bunara koji još i danas, zahvaljujući glinovitoj podlozi,
drže vodu (vidi slike 3 i 4). Tajna tih nepresušnih bunara može biti i u tome
što su iskopani nad podzemnim tokovima.

3. O staroslavenskim toponimima u Ceri


Toponomastika područja oko Velike dražice (sl. 5) upućuje kako je Cera
prepuna starohrvatskih sakralnih prizorišta i kultnih mjesta koja su omoguća-
vala vršenje vjerskog života po određenim pravilima i ritualima. Pored bogo-
va taj prostor je ispunjen i fantastičnim stvorenjima kao što je npr. „Baba roga”
koja prebiva u Jamama brezdankama kod Kovačeva vrtla blizu Rapta. Malu
djecu su plašili pričama o „Babi rogi” vjerojatno da ih odvrate od opasnog
naginjanja nad otvorom jame. Djeci je pričano kako se pri svakom naginjanju
nad otvorom jame može čuti prijeteći glas:Ako ja gori – ti ćeš doli!57 Osim
praktične pozadine te priče sadrže i zrnce drevne, davno izumrle mitologije.
Za Veliki i Mali Bogočin možemo sa sigurnošću reći kako se radi o sakralnim
mjestima za izvođenje obreda i prinošenje žrtava. No nemoguće je da nisu

56 
Prema kazivanju Jele Budiša, kćeri Ante.
57 
Prema kazivanjima Matuše (Maše) Budiša, rođ. Burilović i Ane (Đulinke) Budiša, rođ.
Mrčela iz 1976. godine.
148 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

postojali i ostali oblici kultnih mjesta kao što su žrtvenici, sveti gajevi, izvori,
pećine i staništa zloduha s obzirom na to da je svaki aspekt staroslavenskoga
života „pokrivao” određeni bog. Brojni toponimi koji u sebi sadrže mitološka
imena staroslavenskih vjerovanja jasno upućuju na postojanje kulta na ovim
prostorima. Prateći te toponime blizu vododerine Široka (Velika) dražica u
Ceri „nizvodno” - pred očima nam izranja čitav jedan prostor u kojem su naši
predci smjestili svoje bogove, sa žrtvenicima i svetim mjestima koje je po-
božni puk i stoljećima poslije pokrštavanja obilazio, iako su njihovo prvotno
značenje i smisao iščezli u tmini prošlosti.

3.1. Veliki i Mali Bogočin u kontekstu bliže okolice


Nema sumnje da je prastaro bogočinsko svetište jedno od najbolje očuva-
nih spomenika pretkršćanske davnine na našim prostorima. Po svemu sudeći,
to svetište nije bilo razarano u više od tisuću godina nakon pokrštavanja lo-
kalnog stanovništva, već je jednostavno prepušteno zubu vremena (velikim
dijelom i zbog okolnosti koje sam već opisao u poglavlju 2). Njegova uda-
ljenost od naselja, ograđenih šuma („ogreda“), oranica i putova spriječila je
mogućnost da postane mjesto za gradnju kakve crkvice ili kaštela, izvor ka-
mene građe za suhozidne građevine i kuće ili pogodno mjesto za „klačinu” (tj.
proizvodnju živoga vapna). Na žalost, bogočinsko svetište je najznačajnije
devastirano upravo u XX. stoljeću. Počelo je od prvih amaterskih iskapanja
fra Luje Maruna kojima je nepovratno razorena obredna gomila, preko razara-
nja „hrama”, tj. ugrađivanja u crkvu ugaonih kamena tesanaca („vaca“) s „če-
tvrtaste gomile” (1937. godine) do nerazumnih vojnih vježba u osamdesetim
godinama prošlog stoljeća koje su bitno devastirale suhozidnu ogradu. „Če-
tvrtasta gomila”, na čije je postojanje na temelju Marunovih opisa oštroumno
ukazao Grbeša,58 zacijelo nije bila „gomila” nego ruševina malenog ali sklad-
no građenog hrama, koji je izgledao kao i svako drugo skromno pretkršćansko
svetište u indoeuropskih naroda. Njihovi prvotni hramovi su bili skromnih i
manjih dimenzija te su služili kao mjesta tajnih rituala, „stanovanja” bogova
(obično raznih kumira) pristupačna samo svećeničkoj kasti, dok su se obredi
služili na otvorenom prostoru označenom svetom ogradom.
Pa i pored tih devastacija bogočinskog svetišta uopće nemamo stručnih
istraživanja toga područja niti sakupljenih i vrednovanih materijalnih ostataka
(a njih je bilo i ostaje nadati se da većina njih još leži neotkrivena čekajući
buduće profesionalne istraživače i konzervatore). Od prvoga izvještaja Luje

58 Jakov Grbeša, Bogočin – Od poganskih vremena do procvata kršćanstva, Unešić,


2004,105.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 149

Maruna (1895.)59 proteklo je više od 30 godina do dokumentiranog posjeta


Ive Pilara (1928.) koji je bio motiviran manje-više njegovim dubokim uvjere-
njem o dualističkom karakteru staroslavenskih religija. Pilarovo vjerovanje u
tu hipotezu bilo je toliko jako da je svugdje tražio dualizme pa i na kompleksu
Bogočina. Čak je bio uvjeren da je našao ostatke staroslavenskog „konjskog
gatališta” vjerojatno blizu današnjeg Lovačkog doma pišući ovako: „... kod
drugih svetišta u blizini i podno vrhunca tako zvanih božjih gora opazio sam
slična izravnata i utapkana mjesta najmanje 60-100 m duga… ondje se sasta-
jala velika množina ljudi i konja, koji su silom izravnali i proširili i utapkali
ono bilo [brda], koje od prirode bijaše oblo, tako da su se vidljivi tragovi toga
rada mogli sačuvati kroz mnogo stoljeća do danas“.60
Sedamdeset godina poslije na tu tradiciju i školu razmišljanja dijelom se
oslanja i Jakov Grbeša61 i postulira vlastiti dualistični scenarij Boga svjetla
(Veliki Bogočin) i Boga tame (unešićko Šamatorje) razdvojenih živom vo-
dom (Lagatorić; u koritu Duliba s tokom prema zapadu). Pažljivim pregledom
krajolika tražilicom Google Earth lako je uočiti korito zvano Dulibe koje teče
u pravcu: Lagatori → Unešić → Mirlović Zagora → Konjevrate → Krka.
Posebno vrijedna činjenica jest da na Velikom Bogočinu postoji i bunar izvan
svetišta vrlo blizu glavnog ulaza na jugoistoku, koji je sve donedavno bio u
upotrebi. Ukoliko taj objekt nije novijeg datuma, uz malo sreće, njegovo istra-
živanje može nam dati dosta dragocjenih podataka o bogočinskom svetištu.
Usprkos svim tim nastojanjima slika Bogočina predstavljena do sada u
literaturi još uvijek nije potpuna. Prvo, ni jedan od autora nije ozbiljnije raz-
matrao Bogočin iz perspektive Cere ili Koprna. Upravo opis toponimije oko
Široke dražice (vidi poglavlje 2) otvara nam nove prespektive za izučavanje,
ali i promišljanje bogočinskog svetišta, dok se perspektiva Velikog Bogočina
s koprnske strane još treba istražiti. Tamo imamo obilje interesantih toponima
(npr. Svilan, pećina Smokovica, Grive iznad Vlaka, Kraljev vrta, brdo Zelen-
ka s ogradom pri vrhu) koji još čekaju na stručnu analizu i istraživanje. Staro-
slavenske religije nisu bile jedinstvene (imale su puno lokalnih varijacija) niti
su ikad bile dobro proučene ili rekonstruirane.
Osobno sam suzdržan prema bilo kakvu pokušaju rekonstruiranja slaven-
ske mitologije bilo gdje pa i u Ceri, ali se (kao i drugi istraživači ili znatiželj-
nici) ne mogu oteti (umjerenoj) potrebi tumačenja ili hipotezama o mogućem
značenju toponimskih konstelacija. Bitno je da se vjerno iznesu činjenice, a

59  Lujo Marun, Arkeologički prilozi o religiji poganskih Hrvata, Starohrvatska prosvjeta 3
(3-4), 1897, 141-144.
60  Ivo Pilar, O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju, u: Zbornik
za narodni život i običaje južnih Slavena, JAZU, knj. 28, Zagreb 1931, 1-86.
61  Jakov Grbeša, Bogočin – Od poganskih vremena do procvata kršćanstva, Unešić, 2004.
150 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Slika 6. Trovro iz Primorskog Doca i kompleks Bogočina. (A) Trovro snimljeno iz područja Ukića
pod Praćom (foto i grafička obrada: N. Budiša 2006©) (B) Kompleks Bogočina s imenima obližnjih
lokacija snimljen s visočkog puta (kod Korita) (foto i grafička obrada: N. Budiša 2010©). (C) Zračna
snimka bogočinskog svetišta (fotografiju ljubazno stavio na raspolaganje Jakov Grbeša 2003©)

interpretacije su gotovo uvijek nezahvalan posao. Svejedno, od nečega mora-


mo početi (pa i uz rizik da i pogriješimo), moramo naime imati radnu hipotezu,
nešto što će budući istraživači potvrditi ili opovrgnuti. Potreban nam je ka-
kav-takav orijentir - tim više što u potpunosti nedostaju sustavna arheološka
istraživanja bogočinskog kompleksa i okoliša s materijalnim artefaktima (i
nadamo se da će jednoga dana i to biti profesionalno odrađeno).
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 151

Nadalje, upada u oči kako nedostaju i komparativne analize bogočinskog


kompleksa sa sličnim zdanjima u bližoj okolici. Na primjer, već u Primor-
skom Docu imamo neobično slične konstelacije brda i isto tako dobru oču-
vanost gomila, obredih zidova i toponima. Dolački kompleks brda znakovita
imena Trovro (tri-vrh; tro-vrh) gledano iz Komadina, Ukića i Škokića (stari
Biličići) pokazuje jaku sličnost kompleksu Bogočina (Veliki, Mali i Janjoševa
greda) gledanog iz Cere („visočki put“) (vidi sliku 6).
Kako blizu Bogočina nalazimo i Divinu pećinu, tako se i jugoistočno po-
red Trovra nalazi veliko i mračno, gorom obraslo udubljenje (gotovo jama)
pod imenom „Samograd” koji pučki istraživači starina karakteriziraju kao
svetište zlog boga Dive.62 Nadalje, u podolini u kojoj je smješten Primorski
Dolac nalazimo drugo brdašce (gotovo vis) također znakovita imena - „Bilin”
(na predjelu starih „Biličića“) s jako dobro očuvanom posvetnom ogradom.
Pogled na taj lijepi i pravilni suhozid s očuvanim ulazom daje nam zornu
predodžbu originalne bogočinske posvetne ograde. Na koncu, kao integralni
dio brda Praća (prema Ljubitovici) dolazi i uzvisina s gomilom zvanom Vi-
dova Gradina gdje se na površini još mogu vidjeti ulomci obredne keramike
slični onoj na neveškoj Gradini i Polju (vidi poglavlje 5). Isto tako je moguće
(posebno zimi kada nema lišća na gori) razaznati svetu ogradu u okviru koje
postoji i zatrpani bunar. Sve do nedavno tu su se palili proljetni „svitnjaci” u
vrijeme svetoga Ivana (ljetna ravnodnevica, Ivanje) ukazujući na kontinuitet
prastarih običaja/rituala na ovoj lokaciji sve do našega vremena. U cjelini
uzevši, dobra izoliranost, kompleksna povijesna ostavština (koja vjerojatno
seže sve do pretpovijesti) čini ovu lokaciju iznimno privlačnim objektom za
sustavna znanstvena istraživanja.
Uzalud je fra Lujo Marun pokušavao saznati od lokalnog stanovništva
Cere, Nevesta i Unešića kakvu predaju ili legendu o Bogočinu – njih jedno-
stavno nema. Povijest mjesta izložena u prijašnjim poglavljima (poglavlje 1)
daje jasan odgovor na pitanje zašto je to tako. Osim uobičajenih priča o „iz-
gubljenom blagu” ili „turskim starinama” ništa drugo nije uspio zabilježiti.63
Tijekom dugih godina interesa za to područje osobno mi u pričanjima stari-
jih ljudi i žena (kao uostalom i svim drugim znatiželjnicima ili istraživačima
Bogočina) nije pošlo za rukom otkriti bilo kakvu prošlu ili sadašnju ritualnu
povezanost lokalnog stanovništva s Bogočinom ili okolnim svetim mjestima.
Posebno je intrigantna već navedena činjenica da je tamo crkva izgrađena tek
u XX. stoljeću. Zašto tako kasno? Više od tisuću godina bogovi na Bogočinu
i okolnim visovima, gredama, mračnim samogradima i šumama ostali su pre-
pušteni sami sebi i u okruženju svetih zidina koje je izjeo zub vremena. Povi-

62  Ante Čavka, Povijest Primorskog Doca, Primorski Dolac, 2009, 342.
63  Marun, Arkeologički prilozi, 141-144.
152 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Slika 7. Bogočinsko svetište. Divina pećina (A) koja se nalazi u blizini svete ograde (sjever).
Ruševine zidina svetišta (B, C) s posljednjim relativno dobro očuvanim sporednim ulazom (D) s
jugoistočne strane (foto: N. Budiša 2008©). (E) Hipotetička rekonstrukcija svetišta - jedno moguće
tumačenje sakralnog značenja bogočinskog kompleksa (preuzeto iz: Grbeša – Bogočin,105).

jesna vjetrometina i usud kraja pridonijeli su da je tomu tako (vidi poglavlja


1 i 6).
U tome kontekstu, zanimljivo je spomenuti kako u Primorskom Docu
postoje predaje zašto na Bilinu nije izgrađena crkva kao i objašnjenje zašto
kamenje sa svete ograde nije korišteno u druge svrhe. Osobno sam te predaje
čuo od svoje majke64 i njezine rodbine iz Primorskog Doca, a zabilježio ih je

64  Kazivanje Milice Budiša rođene Ukić, iz starih Biličića.


N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 153

i lokalni pučki istraživač - svećenik fra Ante Čavka u prigodnoj monografiji


župe.65 Prva govori o tome kako je pri svakom pokušaju gradnje crkve na
Bilinu sv. Petar bježao u „svoju” crkvu u Mravnici. Slična predaja je vezana
uz crkvu sv. Marije u Nevestu, koju su htjeli graditi na drugom mjestu, ali se
Gospa priko noći uvik vraćala na Nevest.66 Druga predaja iz Primorskog Doca
govori o ženi koja je donijela kući ploče s posvetne ograde na Bilinu. Nakon
toga su joj jedna po jedna ugibale ovce iz stada sve dotle dok ploča nije vraće-
na na staro mjesto. Ima li u tim legendama i zrnce prastarog strahopoštovanja
božanstava smještenih na Bilinu?

3.2. Od Rujevaca do Jarnovića doca: put Velikom dražicom nizvodno


Babošića seline. Selina ili selište je toponim iz kasnoga srednjega vijeka
koji označava zemljišnu česticu koju je kolon, kmet ili seljak dobio za vlastito
uzdržavanje bilo od pojedinca ili zajednice.67 Na tome području seljak bi po-
digao kuću, gospodarske zgrade, vrt i podvornicu uz mogućnost širenja posje-
da krčenjem (to je išlo naravno tek uz odobrenje vlasnika). Ništa nisam uspio
saznati o Babošićima, možda se radi o nadimačkom prezimenu roda koji i
danas obitava u Nevestu, Ceri, Koprnu ili Unešiću. Na primjer, u blizini se
nalazi i mala udolina zvana Pešića dočić, a Pešići su nadimak roda Višića koji
danas obitava u Unešiću kod Zlopolja. Ne treba sumnjati kako je ovaj prostor,
dijelom dobro zaštićen od hladne bure, bogat vodom, pašom i drvom bio nase-
ljen ljudima čiji potomci i danas žive u mjestu. Veza sa svijetom im je bio put
(danas zameten i obrastao) preko Vlaka, pored velike kamenice zvane Plitvina
sve do Ivančevića drage koja je još na ceranskom dijelu dobro očuvana.
Ovdje treba napomenuti da je u vrijeme naseljenosti ovaj predio izgledao
bitno drugačije nego danas. Njegova devastacija je uslijedila u velikoj mjeri u
vremenu od 1875. do 1877. kada se gradila prva dalmatinska željeznička pru-
ga od Splita do Siverića. Tada je kamen od probijanja „Velikog i Malog pro-
kopa” (o čemu imamo i fotografsko svjedočanstvo)68 iskorišten za izgradnju
„škarbe” s Velikim mostom te za zatrpavanje Klanca iznad Budiša i izgradnju
„rampi” (vidi sliku 5). Iz toga vremena potječe i „vakterica” (od njemačkog
Wachter – čuvar) i naziv za ledine „barake” ispod Podumčića, a u lokalni
govor je ušao čitav niz iskrivljenih njemačkih tehničkih i stručnih pojmova
vezanih za željeznicu; „grampati”, „cvikati”, „štreka”, „šinja”, „šverel”, „si-
njal”, „rampa” itd. Valja napomenuti kako je eksproprijacija zemlje za gradnju

65  Čavka, Povijest Primorskog Doca, 299.


66  Kazivanje Jure Budiše, sina Bože („Vranjin Pomorić”).
67  Kolanović, Šibenik, 137.
68  Željeznički muzej (Istorijski Arhiv) u Beogradu (Bauloos II: Einschnitt bei Cera) 1877.
god.
154 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

željeznice u Ceri najviše pogodila Ivančeviće (imanja su im presječena na


pola), a spomenuta Ivančevića draga (kao komunikacija od Cere do Koprna i
Ljubostinja) gubi na značenju.
Velika (Široka) dražica. Vododerina imenom Velika ili Široka dražica
počinje iza Rujevaca kod Babošića selina ispod Vlaka. Pojedine odsječke sta-
novnici Cere zovu „Tanka dražica“. Dijeli se na dva kraka i opasuje veliki i
mali Rujevac, da bi se ta dva kraka spojila ispod Bilinog bunarića i nastavila
skupa prema dolini Cere. S lijeve strane je kompleks Bogočina, a s desne
dominira Veliki (Crni) umac. Zatim Velika dražica krivuda do željezničkog
mosta (Veliki most), pa preko Budina i Rovanjina, između Stazinih ogreda
i Melovca preko Bošnjakovih dolaca i Kopinjovica, pokraj Trbočuše i ispod
Komada sve do Jarnovića doca i dalje do Cera (Cere ili Cerole), a odatle pre-
ma Lokvicama u Budišinim njivama (vidi sliku 5). Ime „dražica” je deminutiv
od prastare hrvatske riječi ‘draga’ koja je sačuvana u toponimiji ovoga kraja.
Postoji Ivančevića draga (prema Vlakama, tj. Koprnu, Bogočinu, Babošića
selini i Bilinom bunariću), zatim Kaštelanska draga (od Poda prema Srato-
ku/Bogdanovićima i Raptu) te A’metova/Ladikina draga (od Jurjevića prema
Visokoj). Od starih Budiša do „Kovačeva puta” vodi „Progon”, tj. put (širok
oko 1,5 m) koji je vrlo star sudeći po razini tla iza suhozidina na posjedima s
gornje strane.
Volunjski gaj i brdo Zelenka. Volunjski gaj je u katastru69 označen kao
široko područje oko Velikog Bogočina. Po svemu sudeći radi se o gusto obra-
slom prostoru između Koprna i Unešića sa zapadne strane Bogočina od Vlaka
i vrha Grive prema brdu Zelenki koje također ima kamenu ogradu pri vrhun-
cu. Iako nemam pri ruci izvještaje o tome brdu, i prije no što bude istraženo
razložno je pretpostaviti da bi moralo imati sakralno značenje. Ime Volunjski
gaj može se izvesti od gaja u kojem su se držali na ispaši volovi i slične živo-
tinje posebno ljeti, kada su se pred večer cijela stada volova i krava tjerala na
noćnu ispašu („na konak“) zbog nepodnošljivih dnevnih vrućina. S druge stra-
ne, može lako biti da se radi o prastarom toponimu koji označava boravište
Volosa/Velesa, staroslavenskog boga tame, rogate stoke i zaštitnika pastira.70
Veliki (Crni) umac s Crnom ljuti i Klancem. Veliki umac je smješten s
lijeve strane Velike dražice nizvodno, nasuprot Velikom Bogočinu te se prema
istoku nastavlja u Mali umac koji presijeca željeznička pruga. Od vrha prema
istoku možemo pratiti i kameni greben71 koji se gubi pod zemljom niže od

69  www.katastar.hr
70  Katičić, R. Vidova gora i sveti Vid, Studia mythologica Slavica (Ljubljana), XIII (2010),
15–17.
71  Na početku grebena nalazi se maslina koja dobro podnosi hladnoću i donosi plodove;
nisam uspio saznati tko i kada ju je tu posadio, ali prema debljini drveta zaključujem da
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 155

Slika 8. Na Velikom umcu: (A) Ostaci temelja suhozidne građevine/zida na istoč-


noj strani (B) te deblo hrasta cera (Quercus Cerris) u blizini Umca (područje zvano
„Torine” na sjevernoj strani) na putu prema Bilinom bunariću (foto: N. Budiša 2012©).

„Torina” sa svojim stoljetnim hrastovima cerovima (Quercus cerris) koji su


manje više ocrvotočeni ili ozbiljno nagrizeni zubom vremena (sl. 8). Većina
mještana ga zove samo Veliki umac, ali je starije pučanstvo koristilo i naziv
Crni.72
Na samome vrhuncu nalazimo temelje četvrtaste prostorije, čiju jednu
stranu čini sam „živi kamen” grebena, promjera ne većega od 10 metara. Zi-
dovi sačuvanih temelja su debeli (oko 1 - 1,5 m) s jakim i velikim zaglavnim
kamenjima za čije bi pokretanje trebala snaga više ljudi s potrebnim alatom.
Tu je i suhozidni prsobran iz II. svjetskoga rata, koji je lako razlučiti od opi-
sanih temelja. Vojnički prsobran podignut je dijelom od manjeg kamenja te
prostorije i od kamenja kojega ima u obilju pod kamenim vrhom Umca. Crna
ljut se proteže jugoistočno od Velikoga Umca prema Mačjoj gredi i Klancu
(vidi sliku 5), koji je zatrpan pri gradnji pruge. Prostor je ispunjen visokim
kamenjem s mnoštvom škrapa i jama, malih udolina i neprohodnih kamenih
vrleti koje su u novije vrijeme obrasle makijom i niskim raslinjem koje se
polako razvija u hrastovu šumu.
Bilin bunarić. Taj toponim označava prostor male šume stoljetnih cerovih
hrastova koja je smještena u maloj flišnoj udolini na sjecištu površina Velikog
Umca te malog i velikog Rujevca. Kako ime govori, morao je u blizini biti i
bunar, čiju lokaciju danas ne znam, ali su je poznavali stariji stanovnici. Sli-

sadašnje stablo ne bi trebalo biti starije od sto godina. Budući da su mještani to drvo sustavno
sjekli, a ono uvijek iznova brokavalo iz temelja – njegova starost bi mogla biti i veća.
72  Kazivala Cvita Budiša, udova Petra.
156 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

jedeći kozju stazu („oputinu“) prema istoku (pravac Prokop) nailazimo opet
na flišnu zemlju s cerovim stablima pod imenom Torine (prostor za držanje
stoke). O samom imenu „Bilin” nisam ništa čuo od starijih, osim da je tako
bilo oduvijek „još od turskih vremena“. Sama ta činjenica upućuje na starinu
toponima. Isto tako upada u oči i sličnost s „Bilinom” iz Primorskog Doca:
u kasnom srednjem vijeku to se područje Primorskog Doca zvalo „Bilići” ili
„Biličići” i bilo je u posjedu šibenskog plemića Luke Butrišića,73 a vjerojatno
su se tako prezivali i stanovnici toga naselja (danas su to rodovi Ukići, Škokići
i Komadine). Toponim Bilin bunarić ima zasigurno veze sa starom neveškom
obitelji Bilać, koji su se ponegdje pisali i kao „Bili“.74 Ta je porodica živjela
tu na „selini” (skupa s Babošićima i Pešićima) pa se preselila bliže Neveškom
polju poslije prestanka turske vlasti (v. poglavlja 1 i 6). Za moguće tumačenje
sakralnog značenja toponima Bilin bunarić možemo se poslužiti sljedećom
usporedbom. Znamo kako je plemić Juraj Radigostić bio posjednik zemlje
u susjednom Koprnu.75 Prezime nesumnjivo izvlačimo od imena „Radgost”
koje je označavalo slavenskog boga - zaštitnika kuće, ukućana i njihova bla-
goslova. U tome smislu Radigostići su ljudi koji žive blizu svetišta (brdo, gaj,
voda) toga boga. Po toj logici mogli bismo zaključiti da su „Bilini” ili „Bilaći”
ljudi koji žive blizu svetišta Bijeloga (Dobroga) boga („Bilin“).
Rujevci. Ime Rujevac može se izvesti od drvenaste biljke ruj ili rujevina
(Cotinus coggygria) koja raste kao grm ili manje stablo na tome području.
Mali i Veliki Rujevac mogu se odnositi i na uzvisine posvećene Rujevidu ili
Rugovitu (Davoru) mitološkom biću iz slavenske mitologije76 te na rujan –
ime jesenskog mjeseca. Dok su Rujevci u Ceri manje-više uzvisine zbijene
na relativno malom prostoru, Malo i Veliko Rujno koje nalazimo na južnom
Velebitu77 daleko su prostranije. Nadalje, na oba Rujna na Velebitu opisani su
kameni oltari na koje su velebitski pastiri i pastirice određenog dana u godini
donosili darove i žrtve (obično plodove) kojima su željeli udobrovoljiti dobre
duhove da im blago bude zdravo i plodno. Kod stanovništva Cere nisam uspio
saznati bilo kakvu sličnu predaju ili priču vezanu za Rujevce. Na kraju vrijedi
spomenuti kako ime Rujevci ima istu jezičnu osnovu kao i ime za Rujanske
otoke (njemački: Rügen) na istočnom moru sa svojom relativno dobro oču-
vanom i dokumentiranom slavenskom toponimijom, mitologijom i poviješću.

73  Kolanović, Šibenik, 92.


74  Kosor, Drniška krajina, 125-182.
75  Kolanović, Šibenik, 106.
76  F. Ledić, Mitologija Slavena - tragom kultova i vjerovanja starih Slavena, Epoha, Zagreb
(1969).
77  A. Pleterski, Nekateri topografski vidiki obrednih mest, u: Studia ethnologica Croatica,
21, str. 27-46 (2009).
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 157

Jarnovke i Ladikina draga. Jarnovke ili Jarinovke78 su ograđene šume


(„ograde“) koje nalazimo kod Sunara (sl. 5), dok su Jarnovića doci predio
na kojem se križaju lokalni putovi iz Sunara i Budiša kod Cera ili Cerola.
Toponim možemo izvući iz prezimena ili nadimka Jarnović, iako to prezi-
me ili ime ne nalazimo niti u povijesnim dokumentima niti među sadašnjim
stanovništvom. Razni posjedi u Nevestu i Ceri često nose nazive porodica
koje su ih nekada koristile („baštinile“), npr. Janjošice, Laginice, Bilaćuše,
Vančuše, Sluganuše, Karluše, Dželaluše, Cetinke, Bulinke, Budišinke, Mati-
jašice itd. Kada je u pitanju tumačenje mogućeg sakralnog značenja toponima
Jarinovke, možemo se poslužiti istom analizom kojom sam se koristio pri tu-
mačenju toponima Bilin bunarić (vidi gore). Po toj logici, prezime ili toponim
Jar’novići ili Jar’novke su u uskoj vezi s Jarilom (Jarovit), slavenskim bogom
proljetne vegetacije („mlado ljeto”, „Jurjev hod kroz godinu“)79 i plodnosti,
ali i bogom rata, srdžbe, jarosti. Taj Bog je smatran sinom Peruna Gromovni-
ka i Lade. U Ceri kod Jurjevića susrećemo Ametovu dragu, koja je u starim
dokumentima pisanima prije turske vlasti (1432.) imenovana kao Ladikina
draga (prilikom razgraničenja hrvatskoga bana i šibenske općine).80 Možemo
odmah raspoznati mitološko ime Lada koja kao boginja plodnosti sudjeluje
aktivno u ciklusu izmjene proljeća i ljeta (usjev-žetva) personificirane u stalno
ponavljajućoj borbi Peruna i Velesa.81 Postoji mnoštvo topografskih imena,
ali i prezimena koja se izvode od „Lado” ili „Lada” (npr. Ladovica, Ladešić,
Ladišić, Ladić). Pri razmatranju toponima Ladikina draga možemo isto tako
pretpostaviti da su mogli postojati i Ladikin vrh ili brdo. U blizini današnje
Ametove drage susrećemo međutim uobičajene toponime Zagore kao što su
Pirovišta, Prikuše, Golo brdo, Jazbine ili Okapine.
Trbočuša je naziv za posjed - krčevinu - dviju obitelji roda Budiša (po-
tomci Jure i Marka, sinova Bože, tzv. „Vranjini Pomorići“)82 s lijeve strane
Široke dražice. Radi se o topografskom imenu izobličenom gutanjem samo-
glasnika ili cijelih slova koje bi se u „originalu” moglo pisati kao Trebočuša
ili Treboša. S jezične točke gledišta taj toponim upućuje na žrtvu i žrtvovanje

78  Alternativna mogućnost jest da se radi o području gdje se nalaze jare ili jarčišta. U Ceri se
rabi naziv „sinica”, a nisam čuo da se koristi naziv „jara“. Tako imamo prostor ispod Vakterice
a iznad Budina koji se jednostavno zove „Sinice” jer se tu nalazilo mnoštvo sjenica za blago
čiji su ostaci još i danas vidljivi.
79  Za opširniji prikaz slavenske mitologije postoje brojne knjige i vrela na internetu.
80  Kapitanović, Nevest, 31.
81  Katičić, R. Vidova gora, 15–17.
82  Kod Budiša u Ceri imamo sljedeće obiteljske nadimke: Popovići, Šubići i Pomorići (koji
se dalje dijele na „Stipanove” [„pravi” Pomorići] i „Vranjine“). Popovići su izumrli po muškoj
liniji, a nadimak su dobili u XIX. stoljeću prema popu s početka XIX. stoljeća koji se zvao don
Bare Budiša.
158 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

(staroslavenska riječ trěba - ‘žrtvište’), a možda označava jednostavno „kr-


čevinu” (što ta zemljišna čestica i jest). Bez sumnje, radi se o mjestu gdje se
žrtvovalo možda bogu poznatom kao Potrimba, Trebun ili Trebić, donositelj
plodnosti.83 Prema nekim interpretacijama u početku su stari Slaveni štovali
pored raznih starih božanstava i posebno božansko trojstvo u sastavu boga
Peruna, Potrimbe i Pokola. Kultna mjesta tim božanstvima nalazila su se pod
granatim starim dubovima ili u ograđenom svetom gaju.84
Trbočuša u Ceri se nalazi na krčevini, a u sredini posjeda nalazimo bunar
čiji je otvor pokriven s dva teška i velika, ali skladno tesana kamena (vidi sl.
3). Nemam informacija koliko je bunar dubok niti kako je ućemeren (nadsvo-
đen), to ostaje da se istraži u budućnosti. Jedan od posjednika85 mi je ispričao
kako se radi o bunaru iz „turskih zemana”, što zajedno s ostalim toponimima
u blizini jasno govori o starini toga područja. U blizini Trbočuše susrećemo
solidno ograđen „stari bunar” kao i toponim „Starobetine” (betine su mali po-
sjedi na kojima su se obično držali vrtovi), te posjede koji su u davna vremena
korišteni kao vrtovi zvani Kopinjovice i Komadi (koji se još zovu i Nugline,
od riječi „nugao” ili „ugao” – kut).
Odnos Veliki Bogočin – Veliki (Crni) umac – moguće sakralno značenje.
Sada kada smo upoznali prostornu konstelaciju između Velikog Bogočina i
Velikog (Crnog) Umca, koje dijeli Velika dražica, te kada imamo sačuvan to-
ponim Bilin bunarić - moguće je iznijeti sljedeće pretpostavke: „Bilin bunarić”
bi mogao biti bunar obitelji/roda koji su živjeli u blizini brda/visa Bilina (pa
su se zvali Bili ili Bilaći). To znači kako je u blizini moralo biti brdo koje bi se
zvalo Bilin (Veliki Bogočin?). Na njemu je bilo središte Dobroga (Bijeloga)
boga, a odatle i mogući naziv Bilin, koji se (ako je ikada postojao) vjerojatno
izgubio pri posljednjoj velikoj izmjeni stanovništva 1560.-1680. Nadalje, na-
vedena prostorna raspodjela toponima takva je da se dualistička razmatranja
nameću sama po sebi. Nasuprot „Dobromu” bogu trebao bi zli ili „Crni bog”
imati svoju goru i hram. Uistinu, nasuprot Velikom Bogočinu imamo Veliki
(Crni) umac sa svojim žrtvenikom na vrhu (gdje su još vidljivi jaki temelji
četvrtaste prostorije). Razdvaja ih Velika dražica kao simbol vode; u ranom
srednjem vijeku žuborila je ta voda kroz gustu šumu, a u korito te vododerine

83  D. Ovsec, Slovanska mitologija in verovanje, Domus, Ljubljana, 1991, str. 194 -195.
84  Iz iste jezične osnove i kultnog značenja izvlačimo i ime planine Trebević, ime grada
Trebinja u Bosni i Hercegovini, ime primorskog mjesta Tribunja kod Šibenika te sela Trbounje
u blizini Drniša. Primorski grad Tribunj se prvi put spominje 1463. god. pod nazivom Tribahunj
ili Tribohun, a mjesto se zvalo i Trebić, Trebište, Trebunj. Prema Stošiću (Sela, 139), Tribunj
ili Trebište dolazi od staroslavenske riječi značenja „mjesto gdje se žrtvuje“. U Istri pokraj
Mošćeničke Drage nalazi se i mjesto zvano Trebišće ili Potrebišće, kao svetište koje se nalazilo
u šumi, blizu tamošnje špilje.
85  Ante Budiša, sin Jure.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 159

slijevale su se vode s raznih rukavaca - što nije teško zamisliti ako se pomnije
promotri slika 5. Znači, vrhovno božanstvo (Bijeli Bog, Bog Svjetlosti, Svan-
tovit, Perun ili neko drugo) bilo bi smješteno s lijeve strane vode, a njegov
protivnik (npr. stočni bog Veles, Bog Tame ili Crni Bog) imao bi brdo (goru) s
desne strane. Ta gora s desne strane skupa sa svojim okolišem trebala bi imati
topografiju koja mora označavati tamu, zloduha ili podzemni svijet.
Uistinu, stariji naziv Velikog Umca je bio „Crni umac”, koji se prema
jugu nastavlja u Crnu ljut – kršno i teško prohodno područje s mnoštvom škra-
pa, jama, gudura i provalija. Toponim Crna ljut postoji i nasuprot planinskom
vrhuncu Sutvidu na Biokovu iznad Makarske; o njemu je pisao Ivo Pilar još
1928. godine.86 Ceranska Crna ljut spušta se prema Mačjoj gredi i željezničkoj
pruzi između Ivančevića (malog) i Budišina (velikog) Prokopa i prelazi u po-
dručje zvano Klanac, koji je zatrpan prilikom izgradnje pruge (taj toponim su
poznavali samo stariji stanovnici, današnji seljani koriste se toponimom „pod
Klancem” za područje ispod pruge). Nije teško zaključiti kako je topologija
toga prostora pretvorena u pozornicu vječne i cikličke borbe dobra i zla koja
se utjelovljuje u neprekinutom sukcesivnom nizu: ljeto – zima, tama – svjetlo,
život - smrt. I to sve u skladu godišnjih festivala slavenskog kalendara sklad-
no inkorporiranog u taj sveti prostor.
Mogući sakralni prostori u Ceri. Na početku ove rasprave spomenuto
je nekadašnje groblje na njivama koje zovemo „Cipci” na koje se dolazi iz
starih Budiša putem koji se zove Progon. Na Cipcima je bilo starohrvatsko
groblje, čiji se ostaci danas ne vide, ali njegovo postojanje je dokumentirao
fra Lujo Marun još 1895.87 On je susreo seljake (Bošnjaci) koji su mu pokazali
nakit koji su našli u grobovima čije su ploče podigli plugovi prilikom oranja.
Inače sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća to je područje imalo dosta
stoljetnih hrastova – dubova (od kojih su mnogi bili i cerovi). Prema kaziva-
nju Filipa Budiše (Šubića, pok. Petra) bilo je i jako starih panjeva/ili rupa – s
ograđenim prostorom gdje su bili grobovi. Navodno su posljednjeg razorali
Bučevići još prije (ili neposredno nakon) II. svjetskog rata i pri tome pronašli
mač i nešto nakita. Kao i kod drugih naroda mrtvi stari Slaveni i Hrvati od-
lazili su u podzemni (tamni, crni) svijet sjena, pa i ne čudi kako se mjesto
gdje su ukopavali mrtve moglo zvati Černo ili Čera. U tome smislu, svojim
smještajem na desnoj strani Široke dražice, Cera bi predstavljala tamnu stranu
dualističnog (ili kakva drugog) scenarija u vjerovanjima starih Slavena.

86  Pilar, I. O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju, PILAR -
Časopis za društvene i humanističke studije, II, 3(1), 2007.
87  „Jesenas u ovim grobovima našaste su dvi starohrvatske naušnice koje mi biše pokazane”
(Marun, Starinarski dnevnici, 61).
160 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Osobno držim da je groblje na Cipcima vrlo staro, i pogansko, uteme-


ljeno još od ranoga srednjega vijeka, a ugašeno pokrštavanjem stanovništva
(9.-11. stoljeće). Kako je utjecaj starih religija kod tih ljudi bio još dosta jak,
može se slobodno pretpostaviti kako je područje Cere intenzivnije naseljeno
tek pred kraj kasnoga srednjega vijeka (prvi pisani trag tek 1528.). Naime
tek po nestanku sjećanja na postojanje staroga hrvatskog groblja na području
Galića cerola, Cipaca i Vinogradina (Ivančevića posjedi) mogao se taj prvotni
sakralni prostor početi i ekonomski iskorištavati. Zato u Ceri u sakralnom po-
dručju oko Velike dražice i ne nalazimo brojne toponime s imenom „seline“.
Seline su uglavnom produkt kasnog srednjega vijeka i kolonatskog odnosa.
Na Budišinim njivama je oduvijek bilo starih dubova koji su mahom uništeni
uvođenjem motornih pila sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
U oči bode još jedan toponim - Lokvice ispod Cetinka - gdje se vode zna-
ju nakupljati, posebno za jakih kiša. Možemo zamisliti taj prostor pokriven
gustom hrastovom šumom koji drži vodu zbog debelog sloja humusa. Jesmo
li na tom području imali i sveti gaj s vodom, odmah u blizini groblja na Cipci-
ma? Tamne šume iznad voda, ponad kojih lebde zli i dobri duhovi, sijela vila i
ostala fantastična bića? Tamne šume u čijim njedrima žive tajanstveni svjetovi
naseljeni bogovima, mrtvim dušama, šumskim duhovima i raznim utvarama?
Tu u blizini, trebalo je žrtvovati bogovima (tj. bilo je ‘potrebno’, moralo se)
kako bi polje bilo rodno i blago plodno. Trebalo je (tj. bilo je ‘potrebno’, mo-
ralo se)88 žrtvovati i tako osigurati zdravlje, sreću, obilje i bogatu žetvu, ali
i zaštitu od tame, leda i smrti. Je li se to činilo na obližnjem lokalitetu (Tre-
bočuša) od kojega nam je ostalo samo ime koje upućuje na potrebu za žrtvom
i žrtvovanjem?

4. Gradine i gomile
Početkom prošlog stoljeća pronašao je Jakov Škoprc iz Unešića ulomke
kremenih noževa i strelica u blizini Lokve i Gradine koji potječu iz kamenog
doba.89 Već krajem mlađega kamenog doba nestaje mirnog života pa ljudi gra-
de naselja na uzvisinama koje pružaju prirodnu zaštitu (visina, težak uspon) i
dobar pregled okoline. Te utvrde se dodatno utvrđuju kamenim suhozidinama,
a vrhunac njihova razvoja zbio se na prijelazu iz II. u I. milenij prije Krista.
Kako se pretežno rabilo bakreno oruđe, naziva se i bakreno doba. Povjesničar
Mirosavljević90 detaljno je obradio nalaz bakrenog oruđa iz Nevesta koje je

88 D. Ovsec, Slovanska mitologija in verovanje, Domus, Ljubljana, 1991, str. 194-195.
89  Jakov Grbeša, Filip-Jakov Škoprc pučanin, humanist i istraživač, Unešić, 2006.
90  Vladimir Mirosavljević, Nalazi iz pretpovijesnog doba u sjevernoj Dalmaciji, Glasnik
zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS, 8 (1953), 265-270.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 161

pronašao Jakov Rajčić prilikom krčenja vinograda. Isto tako imamo nalaze i
iz brončanog doba (1800. godine prije Krista) kada je nova tehnologija obrade
metala revolucionirala ljudske mogućnosti. Jedno brončano koplje pronađeno
je u blizini Gradine (Jakov Škoprc pribavio je Luji Marunu taj predmet, još ne
znamo gdje se danas nalazi). Područje polja oko Lokve bogato je arheološkim
nalazima iz svih važnijih povijesnih epoha (od neolitika do novoga doba).
Nalaz bakrenih alatki na tome području detaljno je opisan u dnevniku fra Luje
Maruna: Dne, 3. 11. 1922. Bio sam na Unešiću. Ovdje mi je dao brat pokojnog
Jakova Marko Škoprc pok. Marka jednu sjekiru tešku 1.55 kila, dlijeto teško
0.80 kilo i dva ulomka nekog oruđa prelomljeno. Sva četiri komada iz sama –
bakra. Predmeti su našasti u Nevestu, na sjeveroistoku pod nekim glavicami
– humcima – koje pri krčenju vinograda našao Jakov Rajčić pok. Ante iz Ne-
vesta. Predmeti su važni. Platio sam ih 50 dinara.91
Oko 1000. godine prije nove ere počinje željezno doba. Otkriće uporabe
željeza, tj. njegove proizvodnje epohalan je događaj koji će bitno utjecati na
povijest ljudskog roda. One ljudske zajednice koje su ovladale tom tehno-
logijom postaju moćne vojne, političke i gospodarske sile i brzo se šire jer
proizvode alate (npr. plugove) i oružje dotad neviđene kvalitete. U Nevestu i
Ceri nalazimo brojne gradine kao spomenike te visokorazvijene civilizacije.
Zacijelo je najvažnija neveška Gradina iznad Polja. To je stožasti brežu-
ljak (visok cca. 50-70 metara) s krševitim padinama obraslima makijom ili šu-
mom, koji izranja iz okolnog platoa (vidi slike 1 i 12). Na vrhu je visoka litica
posebno strma s jugoistočne strane, dok se prema zapadu (a dijelom i sjeveru)
pruža nasip trapeznog oblika, korišten kao livada za ispašu ovaca sadašnjih
vlasnika. Na rubu ove površine, blizu središnje litice, negdje u sredini cijelog
objekta, tradicionalno rastu stabla brijesta. Unutar nasipa i ispod njega su pre-
ma predaji bili vidljivi temelji kuća - danas se više ne raspoznaju. Sa zapadne
strane nasipa leži mnoštvo tesanog kamenja („vaca“) koje se tradicionalno
koristilo za izgradnju kamenih kuća u ovim krajevima. S neveške Gradine
moguća je gotovo potpuna kontrola cijelog okoliša, a vizualno komunicira s
Gradinicom, Galića gradinom, gotovo svim manjim gradinama ili motrilač-
kim kotama u okolišu. U svome dugom povijesnom vijeku neveška Gradina je
zasigurno više puta nadograđivana na prapovijesnom utvrđenju opkoljenom
suhozidnim bedemima radi obrane. Postoje najmanje dva bedema, građena
tehnikama suhozida, čiji su ostaci još vidljivi. Ako i ima žbuke, nije vidljiva
na površini. Ti zidovi se spajaju s nasipom trapeznog oblika (dimenzija 20 x
40 x 10 m) na sjeverozapadu; tamo se naime gradina veže na Jurinovića kosu
te je tu pristup neprijateljskim vojskama i bio najlakši. Stoga je trebalo napra-
viti umjetno uzvišenje s velikim količinama nasutog materijala i (drvenim)

91  Marun, Starinarski dnevnici, 240.


162 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

palisadama. Prema predaji, ova Gradina je bila u upotrebi sve do kraja XVII.
stoljeća.
Galića gradina iznad Golobrda u Ceri je potpuno neistraženi povijesni ka-
štel (sl. 9) smješten najvećim dijelom u Ceri. Izduženog je, jezičastog oblika,
a u unutrašnjosti je kamenita zaravan ispunjena krupnim kamenim gromada-
ma i kamenom živcem. Galića gradina svojim položajem dobro komplemen-
tira nevešku Gradinu; obje kontroliraju gotovo sav prostor Nevesta i Cere pa
i širu okolicu. Postoji još jedna gradina manjih dimenzija na stožastom bre-
žuljku iznad Velikog korita, Križate kamenice i Trnovače zvana „Gradinica”,
koja još pokazuje najmanje dva reda ostataka suhozida. Skupa s vrhovima
brežuljaka Kulica i Brižak iznad Malog korita omogućavala je dobru kontrolu
područja oko Prljica, Janjošica, puta za Visoku (pravac Andetrium/Salona).
Također je omogućila gotovo potpunu kontrolu ulaza u dolinu Trnovaču s
južne strane (jedini put). Trnovača, koja je sa svih ostalih strana prirodno za-
štićena obroncima brda, morala je biti dijelom naseljena; obrađivana je plu-
gom sve do novijeg doba. Može biti da su Gradinica i Galića gradina i bile
privremeno naseljene, ali mnogo je vjerojatnije da su služile kao skrovišta za
zbjeg tijekom ratova i drugih nepogoda.
Orlovac kod Donjih Utora, Bogina gradina prema Divojevićima te neka
manja brda prema Vinovu i Unešiću mjesta su s kojih se dobro nadzire okolica,
pa se time i na vrijeme mogu uočiti opasnosti. Pored mjesta motrenja prostora,
svi ovi položaji mogli su imati refugijalnu funkciju (privremeno pribježište)
gdje bi se privremeno sklanjalo stanovništvo susjednih naselja smještenih u
okolnim „dolama” ili selinama, dok ne bi prošla nevolja ili opasnost. Bilo
kako bilo, možemo sasvim pouzdano ustvrditi kako ova mjesta nisu bila stal-
no nastanjena. Poneka među njima su zacijelo služila i za povremena okuplja-
nja plemenskih zajednica pri kultnim svečanostima pa i pogrebima.
Pored važnog strateškog značenja, razloge velikog broja gradina na tako
malom području treba tražiti u „živoj” vodi na više lokacija, kvalitetnom tlu
pogodnom za poljoprivrednu proizvodnju te za držanje i ispašu stoke. Vid-
ljive suhozidine i hrpe kamenja ne govore nam ništa pouzdano o mogućem
unutarnjem uređenju svih tih gradina. S obzirom na obilje lako dostupnog
prirodnoga građevnog materijala možemo samo pretpostaviti da su kuće za
stanovanje bile jednostavni suhozidni objekti ili drvenjare na kamenim te-
meljima, manjih dimenzija, pokriveni slamom, slični današnjim pastirskim
„sinicama”, koje su još ponegdje u upotrebi kao sezonski torovi za stoku.
U blizini svih gradina, ali i po cijelom širem području Nevesta i Cere,
nalaze se kameni grobni humci, tj. kamene gomile („gromile“) - tumulusi, ka-
rakteristični za cijelu Zagoru. Ti humci su se dizali iznad pojedinačnih grobo-
va, rijetko kad iznad više njih. Oblik i veličina „gromile” odavala je društveni
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 163

Slika 9. Galića gradina na Golom brdu u Ceri. (A) Ostaci bedema/zida (promjera
oko 2,5 metara) na zapadnoj strani (foto: N. Budiša 2009©). (B) Zračna snimka kom-
pleksa građenog tehnikom suhozida s vidljivim konturama peterokutnoga fortifika-
cijskog objekta ukupne površine oko 500 m2. U pozadini se vidi željeznička pruga sa
zaseokom Galići (fotografiju ljubazno stavio na raspolaganje Jakov Grbeša 2003©).
(C) Ostaci „klačine“ ispod zidina gradine na istočnoj strani (na posjedu Ivančevića).
Gradinska fortifikacija je očito služila kao izvor kamenja za proizvodnju živoga va-
pna te izgradnju okolnih suhozidina (foto: N. Budiša 2010©). (D) U kamenu isklesan
križ na litici s jugozapadne strane, vjerojatno iz kasnoga srednjega vijeka (prije tur-
skog zaposjedanja ovog područja), koji označava tromeđu Unešića, Koprna i Cere (u
to vrijeme integralni dio staroga Nevesta) (foto: N. Budiša 2012©).

i rodbinski status.92 Opće prihvaćeno je pravilo da je veći društveni položaj


umrle osobe bio označen i većom gomilom kamenja. Gomile su posebno gu-
sto „posijane” na području Rudina, Budina i Samarača (sl. 10), ali nalazimo
ih pojedinačno razbacane po cijelom prostoru Nevesta i Cere. Trebamo imati
na umu da su i poganski (ali i pokršteni) Hrvati koristili kamene gomile kao
obredna mjesta, ali i za pokapanje mrtvih (npr. Marun je ispod starohrvat-

92  Mate Matas, Prilog proučavanju gradina i gromila na području općine Lećevica u
splitskoj Zagori, Geoadria, 7/2, 63-74 (2002).
164 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Slika 10. Pretpovijesni tumulusi na prostoru Rudina u Ceri. (A) Perspektiva cijeloga pretpovijesnog
groblja na Rudini izrađena je uz korištenje internetske tražilice Bing. (B) Pored pojedinačnih javljaju
se i skupne gomile („sumske gromile“) koje su nastale spajanjem više manjih gomila ili kada su
pokraj prvoga središnjeg groba pokapani i drugi pokojnici. (C) Ulomci keramičkih posuda koji
pripadaju pretpovijesnom razdoblju, ali i kasnoj antici razasuti su u velikim količinama na neveškoj
Gradini i njenim padinama, ali i na svim okolnim prostorima. Izrada pronađene keramike ponegdje
je dosta gruba, ali dobro pečena uz jaku primjesu smrvljenog kamena i pijeska. S druge strane dosta
je ulomaka i kvalitetne keramike (posebno u Bilaćušama) koji su produkti masovne industrijske
proizvodnje rimskog razdoblja (foto: N. Budiša 2008©).

ske Gomile u Bogočinu našao ljudske kosture). Pokojnici ili njihove urne su
polagani u grobove omeđene pločama ili u jednostavne rake, koje su pokri-
vane pločama, zemljom i kamenjem iznad kojih je nasipana gomila. Postoji
mnoštvo vidljivih tumulusa po Samaračama i Rudinama (najmanje 100-200).
Još ni jedan od njih nije sustavno istražen; neki od njih su stradali prilikom
probijanja nove ceste 1992. godine. Nije poznato je li se pri tome naišlo na
bilo kakve arheološki interesantne ostatke ili starine. Jezično gledajući, naziv
„Rudine” označava brežuljkastu, rastresitu, meku i neobrađenu zemlju obraslu
travom i žbunjem koja se koristi za ispašu blaga. Oba lokaliteta nisu proma-
knula ni oku fra Luje Maruna koji piše u svome dnevniku 1895. godine: „od
Cere iduć k Nevestu, izpod Vakterice opaža se množija prethistoričkih gromi-
la“. Nema sumnje da je pri tome mislio na Budine i Samarače, koje se protežu
od Sunarina puta do Vakterice i Biliga (vidi slike 1 i 5). Deset godina poslije
Marun je opet u Ceri (1907.) te piše: „U Ceri između ceste što vodi iz Drniša u
Trogir i želježničke pruge, vidi se množija prehistoričnih gromila i suhozidnih
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 165

ostataka sgrada [to su Rudine, o.a]. Ima nešto manje gromila i sa lijeve strane
ceste [to su Samarače i Budine, o.a.]. Ovaj položaj je sa prehistoričkog vida
važan” 93 (vidi sl. 10).
Nasip na neveškoj Gradini jest rad ljudskih ruku; on predstavlja „kulturni
sloj” ili „crnu zemlju” s mnogobrojnim ulomcima ili krhotinama keramike
odnosno razbijenih zemljanih lonaca grube, ali i fine ručne izrade s kojima su
se stari Nevešćani nekada služili. Na istočnoj strani vrha nalazi se ulaz u pe-
ćinu, vjerojatno kultno mjesto na kojem se prinosila žrtva, a potom se obilato
konzumiralo jelo i piće, nakon čega je sve završavalo ritualnim razbijanjem
posuđa. Time objašnjavamo velik broj ulomaka temeljito razbijenih keramič-
kih posuda usitnjenih i razbacanih posvuda (Gornje i Donje polje, livade i
oranice od Baštine do Gegenice, cijele Bilaćuše, Prljice, Oblozi i Ogradice te
prostor u trokutu bunar Novak-Škola-Crkva).
To područje je bogato ne samo keramikom već i raznovrsnim antičkim
novčićima te grobovima. Tako velika prisutnost keramike može se protuma-
čiti velikom i gustom naseljenosti ili postojanjem lokalne radionice za proi-
zvodnju keramičkog posuđa s obzirom na to što u blizini ima dosta kvalitetne
gline. Buduća sustavna istraživanja otkrit će ne samo ulomke već i poneki
čitav predmet, možda i s natpisom pa će se moći barem približno utvrditi
vrijeme nastanka neveške Gradine, tj. vrijeme početka kulturne povijesti na
ovim prostorima.

5. Počivališta mrtvih: „Bilig” u Ceri i „Biljug” u Nevestu


Oba sela Nevest i Cera imaju svoja počivališta mrtvih koja su zajednička
za više zaselaka. Sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio je običaj
mrtvoga obući u svečanu nošnju, umotati u plahtu („lancun“) te nositi u „kap-
sama” do crkve i Šamatorja. Na tome putu pogrebna povorka bi stala kod
pogrebnog počivala koji se u Ceri zove Bilig, a u Nevestu Biljug. Uz prigodnu
molitvu pokojnika se okretalo „naopusun“. Taj ritual vjerojatno ima veze s
vjerovanjem da se upravo na tome mjestu duša pokojnika rastaje od tijela.94
Biljug je smješten ispod Obarske ili Oborske kose (noviji naziv je Đukića
kosa) blizu Novaka sa sjeveroistočne strane u odnosu na crkvu. Pored ploča
s ugraviranim (jednostavnim i „rascvjetanim“) križevima i jednoga novijeg
teksta (latinični natpis obitelji Baković iz XIX. stoljeća) sadrži i kameni ulo-
mak pisan bosančicom, tj. hrvatskom ćirilicom (sličan natpis imamo i na sta-

93 Marun, Starinarski dnevnici, 158.


94 Dinka Alaupović-Gjeldum, Običaji i vjerovanja, u: Dalmatinska zagora - nepoznata
zemlja, Zagreb, 2007, str. 559.
166 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Slika 11. Počivališta mrtvih – Biljug u Nevestu i Bilig u Ceri. (A, B) Kameni ulomci s križevima s
područja Biljuga ispod Obarske (ili Oborske) kose. U oči upadaju tzv. „rascvjetali/razgranati križevi“
uklesani u kamenju koje bi isto tako moglo služiti kao nadgrobne ploče. Nije mi poznato jesu li igdje
u bližoj okolici pronađeni takvi križevi. Interesantno je da sam jedan donekle sličan križ (C), iako
puno manje (i drugačije) „rascvjetan/razgranat“, našao u Zadru u predromaničkoj crkvi sv. Donata
(izvorno sv. Trojstva) iz IX. stoljeća. Obično se kao „rascvjetan križ“ smatra križ sa završecima
krakova koji ima trolisni ukras (floret). Jedan takav primjerak floreta (koji se koristi za Sv. Trojstvo)
našao sam na Visokoj; nalazi se uklesan u kamenu kod ruševina samostana na Visokoj. (D) Bilig
iz Cere snimljen neposredno nakon što sam ga uspio pronaći (1999. god.) u blizini razrušenog
počivališta mrtvih sela Cere. (E, F) Slikovna obrada Biliga uz korištenje računalne grafike: uočiti
gotičko-grčki tip slova s ligaturama. (Fotografije i grafička obrada: N. Budiša 2009©).

rim kućama Sunara-Ikačića u Nevestu).95 Osim motiva „rascvjetalih” križeva


(primitivni floret?) Biljug ima sve tipične karakteristike pogrebnog počivala
Zagore (vidi sliku 11).
Posve je drugačija situacija s Biligom u Ceri, koji se nalazi u blizini (s
južne strane) crkve sv. Marije u župi Nevest. To kultno mjesto potpuno je
uništila vojna inženjerija 1992. godine prilikom gradnje lokalne ceste (Sitno -
Unešić). Uspio sam pronaći vapnenačku ploču dimenzija cca. 25 x 37 x 12 cm
s deset grafema, dok su ostale ploče (s urezanim križevima) i sam kameni križ
nepovratno devastirani. Bilig je vjerojatno prirodna klesarski malo obrađena
ploča, ulomljena na donjem dijelu. Takav tip ploče nalazimo i na Biljugu iz
Nevesta. Slična kamenja (koja su obično izorana plugovima ili jednostavno
pronađena u okolišu) seljaci i pastiri upotrebljavaju kao „vace” u gradnjama
kuća, stepeništa te „laza” i „koloveđa“.96 Ulomak na donjem dijelu (sl. 11D)
upućuje na to da je bila vjerojatno ukopana u zemlju, zid ili je bila jednostav-

95 Grbeša, Unešić, 120.


96  Laza – otvoreni dio suhozida s drvenim vratnicama (“lisa”), dok je „koloveđa” uokvireni
prolaz u suhozidu za prolaz ovaca i koza kod ispaše u ograđenom prostoru, „ogredi” ili livadi.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 167

no nadgrobni natpis. Postoje najmanje dvije ligature sastavljene od dva ili tri
slova. Pojedina slova mogla bi imati i karakter hrvatske lapidarne ćirilice (npr.
„p“) ili pak grčkih simbola. Drugi grafemi imaju oblik slova rane oble glago-
ljice pomiješanih sa slovima gotskog alfabeta. Neki pak znakovi iznenađujuće
dobro nalikuju na runska slova.
Određivanje starosti ovoga epigrafskog spomenika i odgonetanje natpisa
na Biligu iz Cere moglo bi biti interesantno za istraživanje etničke stratigrafije
ovoga područja, ali i šire. Za određivanje povijesnog okvira u kojem bi ovaj
natpis mogao nastati, zacijelo će od pomoći biti prikaz okolnih poznatih sta-
rina ovog povijesno bogatoga, ali još neistraženog područja. U tom kontekstu,
želim ovdje predstaviti Bilig široj znanstvenoj javnosti za daljnja istraživanja.
Korištenjem računalne grafike uspio sam bolje vizualizirati gotičko-grčki tip
slova s ligaturama. Kod slova u prvom redu ploče radi se o natpisu koji bi se
hipotetički mogao odrediti i kao „[t]AB[u]DJ” ili „[t]A[u]BDJ“. Radi li se o
spomenu kasnoantičke Tabie, tj. srednjovjekovnog Tubniuma spomenutoga
kao dio iščezlog starohrvatskog sela Kosevića?

6. O lokvi, bunarima i „voši” u Polju te o jednom „izgubljenom gradu”


Kako sam više puta do sada spomenuo, mongolski stepski ratnici-konja-
nici ovaj su kraj gotovo potpuno uništili godine 1242. i ozbiljno promijeni-
li strukturu stanovništva. Ne čini se nevjerojatnim kako su u svom rušilač-
kom pohodu uništili i „grad” (ili njegove posljednje ostatke), o čemu postoji
usmena predaja u Nevestu i Ceri.97 Anonimni ravenski geograf i Gvidon iz
VII. stoljeća spominju grad u Dalmaciji po imenu Tabia ili Tambia.98 To je
bilo vrijeme jake ostrogotske političke prevlasti nad ovim prostorima. Po-
ložaj toga mjesta još je kontroverzan; ali čini se da je Miletić prilično blizu

97  Prema kazivanju Ante Budiše, sina Andrije (sedamdesetih godina prošlog stoljeća),
„grad” je bio smješten sa zapadne strane Gradine, dok je zemljani nasip bio opasan drvenim
palisadama. To upućuje na postojanje stambenih objekata i održavanje Gradine za turske
vladavine. Sigurno je da navedena predaja ne ide dalje od tog vremena (zato i smješta „grad”
u podnožje i zavjetrinu gradine, gdje su možda posadnici i stanovali). Postojanje obilja
kvalitetnog kamenog materijala („vace“), koji je stoljećima korišten (od obnove i proširenja
crkve 1730. pa do gradnje škole 1955.), te kasnoantički predmeti (ulomci sarkofaga), koje je
pronašao Jure Sunara Tarlaš, jasno upućuju na postojanje intenzivnog života koji je možda
dosegnuo i određeni stupanj urbifikacije koji je kasnije izgubljen.
98  Ravennatis Anonymi Cosmographia et Gvidonis Geographica (ed. G. Parthey, M.
Pinder) Berolini, 1860, 209. [Hrvatski prijevod iz Ravenjaninova odlomka, M. Suić, Antički
grad na istočnoj obali Jadrana, Zagreb 2003, 441]; Željko Miletić (Rimske ceste između
Jadera, Burnuma i Salone, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru. Razdio povijesnih znanosti,
32 (1992/1993), 148) citira originalna vrela i nabraja sljedeće varijacije imena: Tabia, Tambia
i Timbia.
168 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

pravoj lokaciji - današnji Unešić do Podumaca. Tabia je u kasnom srednjem


vijeku postojala u najboljem slučaju kao ruševina s posljednjim spomenom u
ispravi šibenskoga kneza od 17. listopada 1465. Taj dokument obrađuje spor
između vlastele Mihovila (vlasnik solane i zapovjednik galije) i njegova sina
Frane Simeonovića, s jedne strane, i mještana Kosevića, s druge strane. U toj
ispravi se ističe da Simeonovići sa svojim kmetovima mogu koristiti nase-
lja „Lucovium et Tubnium” još samo zimi 1465./1466. Sukob je izbio zbog
toga što su obje lokacije na nejasno definiranoj granici (vjerojatno Kosevića
i Nevesta). Obitelj Vojnović (koja se trgovinom i vještim obrtanjem novca
izdigla od ribara do plemića i veleposjednika) imala je 1492. god. u Koseviću
150 gonjaja zemlje (koja im je služila kao zalog za poslovne transakcije sa
Simeonovićima).99 Vjerojatno je ta isprava i inspirirala Miletića da zaključi
kako povijesna Tabia mora biti u unutrašnjosti Dalmacije100 na području od
Podumaca i Unešića.
Pri ubikaciji Miletić se zacijelo koristio Stošićevim „Selima”, gdje je Ko-
sević (pogrešno) smješten u prostor na potezu Mirlović Zagora – Kraljice
– Slivno.101 Međutim, kako smo ranije naveli (vidi poglavlje 1.2), u sastavu
Kosevića bila su područja Vinova Donjeg, Planjana, Ostrogašice s Podumci-
ma, a dijelom i Mirlovića. Nadalje, nitko ne spominje drugo mjesto „Lucovi-
um” (Lukovija, Luković?). I ovdje nam toponimija Nevesta i Cere može biti
od pomoći. ‘Luke’ u Donjem polju kod crkve sv. Marije je naziv za dio livada
oko Donjaka do Novaka koje su većinski u posjedu roda Budiša (iz Cere) i
Hrga (iz Koprna). Taj toponim dolazi od starog hrvatskog imena za livadu
kao mjesto gdje stoka pase – „luka“. Samo grčko ime „livada” (od grč. livádi,
uvećanica liváda) u Nevest su vjerojatno donijeli Vlasi; to je toponim kojim
označavamo polje obraslo travom, travnjake koji se kose (sjenokoša) ili jed-
nostavno cvjetnu livadu (luku). Uz Luke nalazimo oranice „Krče” do iza „Za-
druge” i „Fratarske kuće”, škole, Bilaćuše i Ogredice gdje su mještani „tražeći
zlato” iskopavali grobove (na žalost nestručno) i odmah ih potom zatrpavali
(jer „zlata” obično nije bilo). Kao dijete sam 1975. god. osobno vidio svježe
iskopani grob u Nevestu ispod „visočkog puta” kod škole sa samo jednim
kosturom i pokrovnom pločom bez natpisa. Kod kopanja mjesnoga vodovo-
da (1961.) na „Krčima” iza „Zadruge” otkopano je više grobova u kojima je
bilo i nakita te mačeva, koji su se (zbog nebrige i neznanja) u međuvremenu
zagubili. Plitkih grobova s mnoštvom kostura bilo je i u Prljicama ispod Mar-

99  Kolanović, Šibenik, 239-240.


100  Anonimni Ravenjanin stavlja Tabiju per litus maris između Arausione i Scardone, ali to
ne znači da ne može biti negdje u unutrašnjosti. Vjerojatno su je zbog toga svi tražili na morskoj
obali, a nitko u Zagori. Usp. Suić, Antički grad, 440.
101  Stošić, Sela, 100-103.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 169

tnovića gomile, više puta pri dubokom oranju kod Šubića Obloga plugovi su
na površinu izbacili ljudske kosti.102 Mjesni župnik fra Albert Marić je sedam-
desetih godina prošlog stoljeća imao cijelu kolekciju antičkih novčića nađenih
u svome vrtu (od starorimskih Augustovih bakrenjaka pa sve do mletačkog
novca iz XVIII. stoljeća). Ispod zgrade i dvorišta škole su bili vidljivi pravilni
i dobro „poduntani” temelji građevina (koji su u međuvremenu zatrpani, a
cijeli areal je barbarski devastiran). U „Ogredicama” blizu nekadašnje Marti-
novića gomile nalaze se još uvijek dobro očuvani temelji kuća za stanovanje.
Logično je onda da je uz „Luke” bilo i naselje „Luković” (ili „Lukovia“)
– preko njegova puta bi mogla biti Tabia, čije su ruševine još koristili turski
posadnici Gradine. Dakle, Luković bi mogao biti preko puta Tabije; dijeli ih
polje i livade (luke). Konačno, ‘Bilig’ iz Cere - nadgrobni kamen (prema pre-
daji - donesen iz područja Prljica), koji je možda i stajao iznad kakve masovne
grobnice, nosi grčko-gotski natpis čiji se prvi redak može transliterirati i kao
‘Tabdj’ kao što je ranije opisano (vidi sliku 11).
U pomoć možemo pozvati i gore spomenutu usmenu tradiciju, tj. legendu
o ‘gradu’ ispod neveške Gradine; prema kazivanjima starijih „grad” je bio sa
zapadne strane od zemljanog bedema/nasipa Gradine iznad Polja i Livada.103
Danas je taj predio u privatnom vlasništvu (Sunare, Dželalije) i gusto obra-
stao šumom, mahom stablima rašeljke. Tesano kamenje (‘vace’) za gradnju
škole u Nevestu (1952.) odvoženo je odatle; to mjesto služilo je kao izvor
kamenja za gradnju današnje crkve sv. Marije, a pučanstvu za gradnju kuća i
drugih objekata. Blizina lokalnog komunikacijsko-cestovnog čvorišta i izvo-
ra „žive vode” u neveškoj Lokvi daje dobre pretpostavke vjerovanju da bi
i Nevest mogao biti kandidat za baštinika Tabije. Pri tome posebnu pažnju
zaslužuje Lokva i njezini bunari za koje Stošić kaže „gdje su otprije carevali
komarci“.104 Ta planski zidana neobična građevina, savršeno pravilna četvrta-
sta oblika, s mnogobrojnim bunarima u okolici vjerojatno je bila „natkrivena“.
Marun je još vidio ostatke nosivih greda u zapuštenom stanju pa je mislio da
se radi o ostacima sojenica, tj. sojeničkog naselja.105 Zašto bi netko gradio
četvrtastu Lokvu s klesanim kamenjem usred Polja sa sojenicama za stano-
vanje? Lokva s „ućemerenim” hrastovim balvanima prekrivenima daskama
ili kamenim pločama bila je konstrukcija koja se vodom napajala iz „voše”,106

102  Kazivanje Filipa Budiše (Šubić, sin Petra), ali i drugih starijih ljudi iz Sunara.
103  Kazivanje Ante Budiše, sina Andrije.
104  Stošić, Sela, 91.
105  „Na Nevetskoj lokvi opazio sam u njoj i oko nje, što otvorenih što zasutih množiju
bunara a u njima, poput `schaktera` hrastovih greda a na ovima naslonjeni zidovi bunara.
Neobična je ovo pojava kod bunara. Trebalo bi ovu lokvu bolje proučiti, da po čemu nisu tu
ostanci `teramare` – sojenica” (Marun, Starinarski dnevnici, 158).
106  Voša dolazi od lat. fossa (utor, žlijeb).
170 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Slika 12. Ras­križ­je


prastarih putova
ispod ne­veške Gra­
di­ne.
(A) Miletić smješ­­ta
„izgub­ljeni grad“
T a ­b i a  / T a m b i a
(Tam­ bija) na pod-
ručje između  Une­
šića i Podu­maca.
Ši­re pod­ručje ne­
veške Gra­dine
može pre­d­­­stavljati
alternativnu loka-
ciju.
(B) Voda u ne­
veškom po­lju od
davnina je me­
lio­rirana, kanal
zvan „vo­ša“ sve
se donedavno od­
ržavao; da­nas je
ma­nje-više zatrpan
i tek mjestimično
vidimo nje­gove
tra­gove.
(C) Rekon­struk­cija
mo­gu­ćeg lo­kal­nog
komuni­k a­c ijskog
ces­tov­nog čvorišta
u an­tici između
slje­dećih re­gio­
nalnih sre­di­š­­ta an-
tičke Za­­­­­­go­­re: Rider
– Tragurium – Bur­­
n u m   –   M a g­n u m
– Salona (Danilo
– Trogir – Kistanje/Ivoševci – Kljaci/Umljanović – So­lin) izrađena je uz korištenje
internetske tražilice Bing. Akumulacija vode u Lokvi („živa“ voda) i mnoštvo solidno
građenih okolnih bunara oko Lokve i uz „vošu“ koji nikada ne presušuju te blizina
kaštela Gradine omogućuje laku kontrolu ovog raskrižja putova. Sa zapadne strane
gradinskoga nasipa leži mnoštvo velikog kamenja pravilna oblika („vaca“) koje se
tradicionalno koristilo za gradnju suhozidova, kamenih kuća, crkve i škole – usmena
predaja označava to područje kao dio „izgubljenog/nekadašnjeg“ grada.
N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 171

a „pedeset bunara u lokvi” o kojima govore stariji stanovnici Nevesta i Cere,


nisu ništa drugo nego otvori za zahvaćanje vode („kube“). Čudno je kako o
tome interesantnom i smjelom inženjersko-tehničkom rješenju za napajanje
vodom nemamo nikakvih starijih zapisa.
Oko lokve bilo je mnoštvo bunara kao što nas izvještava i Marun. Još kao
dijete sedamdesetih godina prošloga stoljeća nabrojio sam ih 7, a stariji su mi
pričali kako ih je bilo mnogo više; danas im nema ni traga. To su bili solidno
građeni bunari od kojih je jedan još i danas dobro sačuvan – Donjak kod Luka
(sl. 3). Donjak je građen od vrlo lijepih i pravilnih „vaca”, a „ućemeren” je
jakim hrastovim deblima. Ostaje nada kako će jednoga dana profesionalni
arheolozi dendrološki ili radioaktivno/izotopski utvrditi kada i gdje su (točan
datum i mjesto!) ta stabla posječena. Kanal zvan „voša” (vidi sliku 12) koji
po pravoj liniji presijeca Gornje i Donje polje (Livade) sve se do nedavno
održavao - datira vjerojatno još od rimskih vremena. U Donjem polju u blizi-
ni „voše” bilo je mnoštvo Donjaku sličnih bunara, posebno na području zva-
nom „Gnjilovača” kod bunara Novaka (čije ime govori da je „nov” u odnosu
na ostale bunare, iako i njega mještani smještaju među „turske starine“). U
katastru možemo pročitati kako se zemljišne čestice s ostacima bunara (jed-
nog sam i osobno vidio sedamdesetih godina prošlog stoljeća) zovu „Pišteti”
(izvorišta/vrela vode). Postavlja se pitanje, zašto bi Nevest u kojem nikada
nije živjelo puno ljudi, trebao toliki broj bunara i tako sofisticiranu lokvu?
Tako mnoštvo kvalitetno građenih bunara, dobro organizirana melioracija
preko sustava „voše” te „high-tech” građevina kao što je lokva - predstavljaju
materijalno i logistički neizvediv graditeljski pothvat za jedno malo mjesto
sa skromnim materijalnim i ljudskim potencijalima. Nema sumnje da je sva
ta infrastruktura namijenjena većoj koncentraciji ljudi, ali i blaga (npr. konja).
Sve to treba povezati i s visokom frekventnosti područja križanja nekoliko
smjerova u okviru rimske cestovne mreže, koju su Ostrogoti dobro održavali,
a možda i perfekcionirali da bi sve kasnije vlasti taj sustav u najboljem slučaju
minimalno održavale. Lokva je od kraja turske administracije nezaustavljivo
propadala, prepuštena sama sebi, okolni bunari su sustavno zatrpavani, a u
međuvremenu je zbog egzodusa stanovništva i „voša” u potpunosti prepu-
štena propadanju. Posljedica zanemarivanja te originalne melioracije koja je
proizašla iz nebrige, neznanja i nesposobnosti održavanja naslijeđene infra-
strukture bila je i visoka smrtnost od malarije u Nevestu i Ceri sve do početka
XX. stoljeća kada je u Lokvu puštena ribica gambuzija koja se hrani ličinkama
komaraca.107

107  Jakov Grbeša, Socijalne i zdravstvene prilike u selima unešićkog kraja 15. - 20. st.,
Unešić, 2003.
172 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Sa strateške točke gledišta Miletićev108 izbor Podumaca kao lokacije za


Tabiju u svakom je slučaju logičan: prostor od Podumaca do Ostrogašice je
mjesto grananja putova, postoji brdo s tvrđavom s dobrim pregledom okoliša
(Zvonik) kao i „živa” voda (Mirlovića lokva). Međutim, koristeći iste argu-
mente Tabia se isto tako može ubificirati i na području današnjeg Nevesta, tj.
ispod neveške Gradine. Tu imamo rimsku cestu u pravcu Prgomet, Nevest,
Unešić i Žitnić sve do područja današnjeg Drniša, Promine, ali i dalje. Važ-
nost Tabije za ostrogotsku upravu, ali i za cijelu kasnu antiku ovoga prostora
(a posebno za kasnije mongolske i turske osvajače), proizlazi iz dobre lokalne
povezanosti i križanja nekoliko smjerova u okviru rimske cestovne mreže kao
što se vidi na slici 12. Zato ispod neveške Gradine kod crkve sv. Marije mo-
žemo smjestiti lokalno čvorište između sljedećih regionalnih središta antičke
Zagore: Rider – Tragurium – Praetorium – Burnum – Magnum – Andetrium
– Salona. Taj prometni čvor se daje dobro kontrolirati s okolnog kaštela - Gra-
dine, dok su „živa” voda s mnoštvom kvalitetno građenih bunara, plansko
navodnjavanje polja i racionalno upravljanje lokalnim resursima omogućava-
li poduzetništvo i stvaranje proizvodnih viškova koji su osnova blagostanja
stanovništva. Nema sumnje da je kasna antika s ostrogotskom vlasti poda-
rila ovome kraju do sada socijalno najkvalitetnije stanovništvo s kritičnom
masom pojedinaca sposobnih da kao elita zajednice učine cijeli ovaj prostor
atraktivnim za življenje.

108  Miletić, Rimske ceste, 117-150.


N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina… 173

Često korištena vrela i literatura


Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja, Zagreb, 2007.
Grbeša, Jakov, Bogočin – Od poganskih vremena do procvata kršćanstva,
Unešić, 2004.
Grbeša, Jakov, Filip-Jakov Škoprc pučanin, humanist i istraživač, Unešić,
2006.
Grbeša, Jakov, Unešić i okolica kroz tisućljeća, Unešić, 1997.
Kapitanović, Vicko, Nevest, Split, 1992.
Kolanović, Josip, Šibenik u kasnome srednjem vijeku, Zagreb, 1995.
Kužić, Krešimir, Povijest Dalmatinske zagore, Split, 1997.
Marun, Lujo, Arkeologički prilozi o religiji poganskih Hrvata, Starohrvatska
prosvjeta 3 (1897), 78-83.
Marun, Lujo, Starinarski dnevnici (ur. M. Petrinec), Split, 1998.
Miletić, Željko, Rimske ceste između Jadera, Burnuma i Salone, Radovi
(Sveučilište u Splitu. Filozofski fakultet Zadar. Razdio povijesnih
znanosti), 32 (1992/1993), 117-150.
Stošić, Krsto, Sela šibenskog kotara, Šibenik, 1940.
Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, Split, 2003.
174 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Nediljko Budiša

Traces of linguistic and religious antiquities


in the toponymy of Nevest and Cera

Summary
Old beliefs have survived in part of Dalmatian hinterland known as Zagora for
centuries and even today they still can be recognized in the folklore, oral tradition
and especially in toponymy of the landscape. In this context, my study brings the
first toponymic analysis of the area of two Dalmatian villages Nevest and Cera which
are belonging to the municipality of Unešić in Šibenik-Knin County. Both villages
were founded earliest in the late middle Ages, after the Mongol invasion. In the first
part, I present a brief historical overview (with particular reference to the influence
of the Turkish conquest) which should serve as a framework for understanding the
marginalization of this area. This is exactly what has allowed preservation not just
the old Croatian/Slavic, Wallachian and oriental but also even Ostrogothic family and
place names. In the second section, I present geobotanical and spatial features of the
Cera area as a possible stage for the world of ancient Slavic gods. In the third section,
I present a list of names around Bogočin sanctuary from Cera area (Rujevac, Bilin,
Crna ljut, Crni umac, Jarnovke, Ladikina draga, Trbočuša, Čera itd.) which clearly
indicates the existence of cult places like temples, altars, sacred groves and springs. In
the fourth section, I bring up a brief overview of the most important and still visible
prehistoric and ancient monuments (wells, hills, grave mounds and the remains of
the cemetery and buildings). The “final resting place of the dead” with names Bilig
(in Cera) and Biljug (in Nevest) is the subject of the fifth chapter, whereby Bilig is
particularly emphasized mainly because of its Greek-Gothic letters and ligatures. One
possible transliteration of letters reveals the inscription as “[t]AB[u]DJ” or “[t]A[u]
BDJ “ which is remarkably similar to the enigmatic Dalmatian late antique city Tabia,
also known as early medieval Tubnij. Finally, I presented the arguments in favor of
the hypothesis that prehistoric Nevest castle “Gradina” and the area around the sop-
histicated antique water-reservoir “Lokva” could be a potential location of the lost
settlement Tabia. In addition to a list of relevant toponymic place names (especially
from Cera) I also bring (wherever possible) associated oral tradition and descriptions
of the visible (but still unexplored) monuments of antiquity.
Keywords: ancient beliefs, Cera, Nevest, lost city Tabia, old Slavic deities, to-
ponymy
Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom
pjesništvu?

Lidija Bajuk, dipl. etn. i antr. UDK: 398. 8 (497.5)


Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb Izvorni znanstveni članak
Primljeno, 17. svibnja 2013.

Hrvatski obredno-običajni napjevi u kojima je središnji lik lepa/lipa/


lijepa Mara, prema nastojanjima jezikoslovca Radoslava Katičića i etno-
loga Vitomira Belaja oko rekonstrukcije praslavenskih mitskih predodža-
ba na temelju slavenskih i baltičkih obredno-običajnih tekstova u kojima
se, prema ruskim jezikoslovcima Vjačeslavu Vselovodoviču Ivanovu i
Vladimiru Nikolajeviču Toporovu, otkrivaju prežici indoeuropskog mita
o kozmogonijskom sukobu Gromovnika i Zmije/Zmaja, također su dije-
lovi stihovanih oblika starovjernih slavenskih tekstova. Oni dijelom tema-
tiziraju kulturno okruženje, izgled, ponašanje i sudbinu mitske mladenke,
kćeri božice Zemlje i boga Neba. Podaci iz hrvatske usmene književnosti,
etnografije, jezikoslovlja, povijesti i antropologije možda upućuju i na
interesni brak stvarnih osoba – djevojke i mladića kojima se zbog njihova
visokog roda pripisivahu mitska svojstva – pridonoseći rasvjetljavanju
povijesnih okolnosti susretanja domicilnoga antičkog stanovništva i no-
vopridošlih Slavena na hrvatskom tlu.
Ključne riječi: hrvatski obredno-običajni napjevi, ženska antička mit-
ska bića, ženska slavenska bića, slavenska mitska svadba, brak iz interesa

1. Jedan pokušaj historiografske interpretacije


»Što je pisano-književno djelo svjetovnije namjene, to je usmene knji-
ževnosti u njemu više« i obratno. Njezina auditivna percepcija uvjetovala je
susretanje i prožimanje antičke (epova, dramskih tekstova, basna, mitskih pre-
daja), pučke (basma, bajka, svjetovnih napjeva, zgoda iz života, zagonetaka,
poslovica) i vjerske (homiletičkih tekstova, duhovnih napjeva, legenda, mo-
ralnih pouka, parabola) književnosti, kakva su primjerice u tzv. peldama/prili-
kama/prispodobama, kajkavskoj prozi 17. i 18. stoljeća (Kekez 1986: 42-47).
Hrvatski latinist Adam Baltazar Krčelić (1715. – 1788.) u djelu De regnis
1770. preveo je na latinski jezik čakavsku tradicijsku pjesmu »Marina kruna«
koju je hrvatski povjesničar, jezikoslovac i književnik Pavao Ritter Vitezović
176 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

(1652. – 1713.) poistovjetio s Hrvatskom, a motiv gubitka Marine krune s


gubitkom hrvatske samosvojnosti (Kekez 1986: 48). Evo inačica te pjesme:
Sproigrala j’ oresnica, / lipa mlada divojčica, / toj divojki Mare ime: / na gla-
vi joj zlatna kruna. / Popuhnul je tihi vetar i odnesel Mari krunu. / Al’ govori
lipa Mare: / »Ki bi meni krunu našal, njegova bim ljuba bila.« / Našal ju je
črni moro. / Na srp travu prežinjao, / na palj vodu prelivao / i našal je Mari
krunu. / Al’ govori lipa Mare: / »Volila bi s’ utopiti, / neg morova ljuba biti.«
(Hrvatsko primorje, Botica 1990: br. 209)
Suvremeni etnolog Silvio Braica uočio je da kajkavski pisac Josip Be-
deković (1688. – 1760.) »kao i Vitezović upotrebljava narodne pjesme kao
povijesne dokumente« (Braica 1999: 12). Iako vjerodostojnost povijesnoga
u hrvatskim tradicijskim pjesmama s pretkršćanskim slavenskim motivima
pretpostavlja sustavnija i višedisciplinarna istraživanja, na svojevrsnu povje-
snost u njima za sada upućuje ispreplitanje mitskih likova i motiva iz repertoa-
ra (pred)antičke i hrvatske etničke zajednice. U sljedeće tri inačice slavenskoj
(crnoj) Mari suparnica je antička (zlatokosa) vila:
Lipa Mara paunove pase, / od pauna je perje otpadalo. / Lipa ga je Mara sabi-
rala, / sabirala i pismu pivala: / »Evo danas devet godin’ dana / da ja ne znam
di moj Ivo spava.« / Kad to čula Ivičina mama, / to se njojzi na ža’ učinilo. /
Ona ode gore uz penđere, / pa nažiglje žiže i duplere, / a kad tamo bela vila
spava. / Govori joj Ivičina mama: / »Nisam za te Ivicu gojila, / za Maricu,
jedinu snašicu.« (Lika, Ivančan 1981a: 90)
Zaklinjala ljuba Ivanova, / ravnajući Jivinovu košulju: / »Već te ravnam de-
vet godin dana, / rubac nosim kao snaša mlada i pod rupcem kose devojač-
ke.« / To sačula njena svekrvica, / komaj jadna noći dočekala / i odlazi Jivi
u komore, / b’jela vila s Jivanom spava, / vjerna ljuba pokraj zglavlja stala. /
Onda kaže Jivanova majka: / »Beži, vilo, dalje od Jivana, / jerbo ću ti kosu
odrezati!« / »Ne zaboga, Jivanova majko, / kakva bi ja bila med vilama!« /
»Kakva moja snaha med snahama, / takva bi ti bila med vilama!« (karlovač-
ka okolica, Botica 1997: br. 135)
Šetala se, Mar-Maro, / šetala se, moje drago, / šela se Ivanova ljuba. / Po
bostanju, Mar-Maro, / po bostanju, moje drago, / po bostanju, po zelenoj
bašči. / Nabasala, Mar-Maro, / nabasala, / nabasala na streka kalaser.1 / O,
kalaser, Mar-Maro, / o, kalaser, / o, kalaser, drago cvijeće moje, / vavijek
cvateš, Mar-Maro, / vavijek cvateš, / vavijek cvateš, a sjemena nemaš, / kao
i ja, Mar-Maro, / kao i ja, / kao i ja, Ivanova ljuba. / Evo ima, Mar-Maro, /
evo ima, / evo ima devet godin’ dana / da ja jesam, Mar-Maro, / da ja jesam,
/ da ja jesam sa Ivanom došla. / Oj, Ivane, Mar-Maro, / oj, Ivane, / oj, Ivane,

1  Kaloper i šestoper su, mada imenuju i neke druge biljne vrste, u dalmatinskom zaleđu
katkad nazivi i za ‘peruniku’.
L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? 177
i danas djevojka! / Bi li tome, Mar-Maro, / bi li tome, / bi li tome vjerovati,
Maro? / Ako li mi, Mar-Maro, / ako li mi, / ako li mi ne vjeruješ, majko, / ti
mi ajde, Mar-Maro, / ti mi ajde, / ti mi ajde u gornje čardake, / pa mi zažgi,
Mar-Maro, / pa mi zažgi, / pa mi zažgi svijeću od sumpora. / Tome nije, Mar-
Maro, / tome nije, / tome nije vjerovala majka, / pa zažgala, Mar-Maro, / pa
zažgala, / zažgala svijeću od sumpora. / Bijela vila, Mar-Maro,/bijela vila, /
bijela vila nuz Ivana spala. / Tanka Mara, Mar-Maro, / tanka Mara, / tanka
Mara nuz postelju stala. / Trgne Mara, Mar-Maro, / trgne Mara / trgne Mara
nože od pojasa, / te zakolje, Mar-Maro, / te zakolje, / te zakolje prebijelu
vilu. / Na nožu je, Mar-Maro, / na nožu je, / na nožu je čedo iznosila. / Oto
čedo, Mar-Maro, oto čedo, / oto čedo koje muška glava. (Glina, Kuhač 1941.
V: br. 390)

2. O lijepoj Heleni i nebogi Heli, o božanskim glasnicama, biljaricama i


čuvaricama kućnog ognjišta

Prema suvremenoj oksfordskoj znanstvenici klasične povijesti Betanny


Hughes, utjecaj mikenske civilizacije prije oko 3 500 godina protezao se od
područja današnje Grčke do Hrvatske i od Turske do Sicilije. U doba skla-
panja interesnog braka između mikenskog kraljevića Menelaja i spartanske
kraljevne Helene na peloponeskom tlu kasnoga brončanog doba štovale su se
velike božice i sporedni bogovi, među njima i Zeus. Pretpostavlja se da je i
grčki bog mora Posejdon prvotno bio žensko božanstvo ili mu je božica mora
bila družica. Ahajske božice upravljale su sudbinom smrtnika. Tako je lije-
pom trojanskom kraljeviću Parisu, koji je zamalo ljubavnici Heleni dodijelio
zlatnu jabuku proglasivši je ljepšom od onodobnih aktualnih božica, božica
Afrodita prorekla fatalni preljub zbog kojeg će izbiti grčko-trojanski rat, opje-
van u »Ilijadi« 500 godina kasnije.
U hetitskim spisima i drugim antičkim književno-umjetničkim tekstovima
višestruko je tematizirana spartanska kraljevna i čarobnica Helena izvanredne
ljepote, koju je prema grčkoj predaji vrhovni grčki bog Zeus nasilno začeo sa
spartanskom kraljicom Ledom u tijelu labudice i za kojom su – u vremenu kad
su prije 3 500 godina i plemkinje poput energične hetitske kraljice Pu-du-he-
pe raspolagale i moći i zemljom – žudili mnogi jer je predstavljala intrigantnu
luksuznu robu s diplomatskom vrijednosti. Ona se postupno predstavila kao
seksualno osviještena, nepouzdana, lukava, samosvojna i opasna aristokratki-
nja, zbog čega su njezin neobuzdan šarm ipak ugrožavale ne(ostvarene) prijet-
nje, poniženja, silovanja, otmice. Unatoč Homerovim stihovima o Heleni kao
pratiteljici lijepog xenosa, trojanskog kraljevića Parisa s kojim je svjesno pre-
kršila bračne zavjete, kao i Sapfinima o njezinu preljubničkom napuštanju od-
sutnog supruga Menelaja Parisovim brodicama krcatima spartanskim blagom,
ona do današnjih dana, u društvu s folklornim ženskim likovima poput babe
178 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Jage, svjedoči o postupnome i sustavnom degradiranju isprva moćnih mitskih


junakinja do lijepog i pasivnog muškog trofeja ili do arhetipski prevrtljive,
ostarjele i monstruozne ženturače u nadziranome patrijarhalnome okruženju
generacijski sustavno ušutkivanih, omalovažavanih i obespravljenih žena. Jer,
što li je ljudska povijest od vremena pronalaska metala i svrgavanja kameno-
dobnih hermafroditnih boginja s trona, doli tisućljetna krvava prevlast beskru-
pulozno sebične i požudne taštine gramzljivih vojskovođa i ratnika, kako na
bojnom polju nepobrojenih ratišta tako i na bojišnici (izvan)bračnih ložnica?
Svojom nenadmašnom karizmom posrnula pokajnica Helena nakon Menela-
jeva ambicioznog zauzimanja blistave Prijamove Troje osujetila je supruga
u osvetoljubivoj namjeri, opčinjujući ga iznova i nadahnjujući ga za gradnju
hrama njoj u čast na uzvisini, u kojem se žrtveno meso vješalo o kuke, a uzduh
za obreda prožimao miomirisima iz bočica s njezinim imenom.2
Helenin će antički duh povijesnoga ranometalnog doba, unatoč sveobu-
hvatnijoj razgradnji onodobnih egalitarnih društava od novopridošlih vojnič-
kih skupina naoružanih smrtonosnijim metalnim oruđem, zajedno s predan-
tičkim, antičkim i srednjovjekovnim bogorodicama – ipak opstati. Ako i ne
dokazuje, u tom smislu zaokuplja i nadahnjuje naziv Helež, prezime zadnje
poznate obitelji vlaških, bosanskih krstjana u 19. stoljeću (Zagreb, kaz. Ca-
can), u kojem kao da se prožimaju sjećanje na antičku Helenu i slavensku
Velež. Pleme Heležići potvrđeno je u Dalmaciji (Bristvica, Ivančan 1982: 27-
28). Stihovi pjesme koju je hrvatski povjesničar, političar i književnik Ivan
Kukuljević Sakcinski (1776. – 1851.) čuo od zagorskih pastirica i zabilježio
1848. godine, možda svjedoče o zaboravljenoj poganskoj (ne)bogi vode i pod-
zemlja Heli:
Oj, Hela, Hela, kralica moja, / kralica moja, vesela, / moja vesela, moja ne-
boga, / Hela, ti Hela, hladne vode! (Hrvatsko zagorje, Kukuljević Sakcinski
1848: 248 u Žganec 1950: br. 316)
I dok se prema predaji na istočnohercegovačkoj krškoj planini Velež oku-
pljaju mjesne vještice (Zagreb, kaz. Bagur), djevojka Velečkinja iz jedne du-
brovačke kolende nije po volji ženikovoj majci:
Rasla tanka lovorika, / kolenda, kolenda, / kolenda, kolenda, / nasred grada
Dubrovnika, / veselo, veselo, / veselo, veselo! / Pod njom sjede sva gospoda,
/ kolenda, kolenda / ... / sva gospoda dubrovačka, / veselo, veselo! / Među
sobom vijeće čine, / kolenda, kolenda! / ... / ‘Oće Marka da ožene, / veselo,
veselo / ... / sa đevojkom Velečkinjom, / kolenda, kolenda! / ... / ‘Oće Mar-
ko, ne da majka, / veselo, veselo / ... / ne da majka Velečkinje, / kolenda,

2  Na temelju televizijskoga dokumentarnog filma »Helen of Troy« scenaristice Bettany


Hughes i redatelja Billa Lockea, History Channel for Croatia, emitirana 16. i 17. II. 2012. u
20 sati.
L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? 179
kolenda! / ... / »Projd’ se, sine, Velečkinje, / veselo, veselo! / ... / Velečkinja
ponosita, / kolenda, kolenda / ... / obdan nosi dva prstena, / veselo, veselo / ...
/ obnoć ljubi dva junaka, / kolenda, kolenda, / kolenda, kolenda!« (Smokov-
ljani – Visočani, Katičić: DVD)
Hrvatska usmena književnost i etnografija dijelom svjedoče o doticanju
i prožimanju predaja o pretkršćanskim slavenskim božicama majke Mokoš
i kćeri Mor(an)e (Katičić 2011: 40) s predajama o njihovim antičkim pret-
hodnicama. Slaveni su na novozaposjednutim područjima preuzeli i kultni
tronožac grčke proročice Pitije koja je na njemu sjedila proričući u transu
žvakanjem biljnih stimulansa i udisanjem etilenskih para (Grdešić 1960: 53;
http://www.hr.wikipedia.org/wiki/Pitija). Naime, rasprostranjena hrvatska
pučka predaja govori o lucijskome drvenom tronošcu na kojem se o ponoćku
mogu vidjeti vještice te da se preokrenutim metalnim trinfusom iz tradicij-
skoga ženskoga gospodarskog inventara može spriječiti vremenska nepogoda.
Predstavnice slavenskoga vilinskog svijeta, koje predaje dalmatinskog zaleđa
predstavljaju kao svjetlopute, dugokose, visoke i tronoge djevice s tronošcem
o ramenu (Grubine, kaz. Žužul), podsjećaju i na menade – sljedbenice grčkog
boga plodnosti i vina Dioniza, brata djevičanske i okrutne božice plodnosti
Artemide (Belaj 1998: 234-236), kao i na vestalke – hramske djevice obred-
ne vatre rimske božice kućnog ognjišta Veste kojima je celibat omogućavao
samostalnost, slobodu kretanja i poštovanje (Grdešić 1960: 58; Cavendish –
Lang 1982: 138-139; Perowne 1986: 28).
Sredinom 20. st. jedan je Korčulanin, vraćajući se noću kući, navodno
ugledao visoku i blijedu vilu kako se izvija iz crnoga zmijskog klupka (Za-
greb, kaz. Lermann), naročito opasnog jer se u njemu krije mistična snaga
(Grbić 2007: 230), najvjerojatnije jedan od prežitaka simboličkih predodžaba
na tlu jugoistočne Europe još od neolitika (Grbić 2007: 231). Ona mliječnoj
stoci oduzima mlijeko ili je slabi kao i crna zmija te vještica (Imotska krajina,
Kutleša 1997: 418; Prigorje, Rožić 2002: 83, 182, 304, 306, 308; Hrvatsko
primorje, Ivančić-Dusper 2003: 38). U sljedećoj pjesmi Marin zmijski/zmajski
porod, svojevrsno nespolno (samo)začeće po ženskoj liniji, možda je dijelom
u vezi i s Marinim antičkim mitskim podrijetlom:
Zapivala Reza riba u duboki jezerovi: / »Ko bi mene uhvatio i od mene
okusio, / rodio bi zemlji cara i careva potpisara!« / To slušala lipa Mara, što
je riba govorila. / Lipa Mara plete mrižu i uvati Rezu ribu. / Lipa Mara jede
ribu, a sluškinja čorbu srče. / Porodi se lipa Mara, pa porodi ljutu zmiju, / a
sluškinja zemlje cara i careva potpisara. / Ljuto kune lipa Mara sluškinju i
zemlje cara. / Ljuta zmija progovara: »Ne kuni se, lipa Mara! / Danas, sutra
Đurđev danak, slobodni jest moj izlazak! / Dičica će u ljubicu, a ja zmija
pod travicu. / Dičica će za ljubicu, / a ja ću ih za ručicu.« (Bačka, Modrijan
1943-44. V-I: br. 21)
180 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Ljubičica (lat. Viola odorata) florealni je motiv prethodne pjesme i motiv


pojedinih koledskih pripjeva »Fijole, oj!«. Uoči Cvjetnice još se danas bere i
namače u vodi kojom se stanovništvo dalmatinskog zaleđa umiva za ljepotu,
zdravlje i dugovječnost. Prema antičkorimskoj predaji nimfa se pretvorila u
ljubičicu kad ju je zbog ljubomore na njezinu ljepotu prebila Venera (http://
www.serbianforum.org/knjizevnost/104675-legende-o-cvecu.html). S obzi-
rom na boju i miris, to se proljetno cvijeće suodnosi s raznobojnom peru-
nikom/lelujom (lat. Iris), staroegipatskim vladarskim znakom, dragocjenom
grčkom ljekarijom te sirovinom za proizvodnju parfema (Marjanić 2011: 115),
u čijoj vodi su se donedavno na Veliku subotu obredno umivali u nekim ce-
tinskim selima (Grab, kaz. Burin), a prije ponoćke i u gornjem Međimurju (Se-
lnica, kaz. Kutnjak). Pojedini slavenski napjevi dovode ju u vezu s mitskom
udavačom Marom (Belaj 1998: 232), rođenom na uskršnju Velu noć (Belaj
1998: 222, 260) crne/ljubičaste/plave boje, kakvo je i cvijeće obredno-običaj-
nih umivaljki:
Ej, pleti kolo! Ej, da pletemo! / Ej, koga ćemo? Ej, Maru l’jepu! / Ej, lelujaku,
ej, leluja! (Slavonija, Knežević 1993: 115)
Pokraj puta perunika rasla, / svi svatovi peruniku brali. / Ne bere je Pavle
mladoženja, / ne bere je jer ga mladog žene. (Crna Gora, Karakaš 2006: 21)
Pero, Pero, Peruniko, / oriš se, lijepa djevojko, oj! / Lagano pjevaš, lagano
pjevaš, / daleko te se čuje, oj! / Čuo te ovčar, čuo te kozar / na devetoj plani-
ni, oj! / Ostavio je, ostavio / tor nezatvoren, oj! / Ostavio je, ostavio / stado
nebrojeno, oj! / I sašao, i sašao / dolje u ravno polje, oj! / I uze ju, i uze ju,
/ djevojku Peruniku, oj! (Makedonija, Celakovski 1971: 149-150 u Belaj
1998: 262-263)
Prema Homeru (Il.8.398 u Homer 1987: 162) i Hesiodu (Th.780 u Hesiod
2005: 141) Iris/Irida lijepa je, krilata i brzonoga glasnica antičkih grčkih bo-
gova, čije ime dolazi od ie. wei-1 ‘okrenuti, svinuti’ i rei-2 ‘prugast i raznobo-
jan’3 i koja se u šarenoj haljini pojavljuje nakon grmljavine, a vjerojatno je u
vezi s višebojnom dúgom pomoću koje morskom vodom puni oblake i prenosi
poruke između bogova i ljudi (Grdešić 1960: 40; http://www.fjkluth.com/iris.
html). U vezi s međimurskim glagolom dunjkati ‘lupati, udarati’ i udavačom
dundarom u tradicijskoj svadbenoj pjesmi zabilježenoj u Sloveniji, Gorskom
kotaru i Šibenskom zaleđu, podravska je dundača ‘dúga’ (Novak 2007: 75)
koja premošćujući nebesa (Stanetinec, kaz. A. Krištofić i G. Novak), snažno
potresuje (Zasadbreg, kaz. I. Novak; Sv. Urban, J. Škorjanec), savija i vodi na
lijepo i obilato mjesto nerada sa stablom koje rodi zlatnim jabukama (Kastav-
ština, Jardas 1994: 316).

3  Na grčkom ρις znači ‘duga’.


L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? 181
Provedoše Dundaru / kroz zelenu Dubravu. / Pitaše je svatovi: / »Kome,
Dundo, darovi?« / »Starom svatu punu kapu, / a diveru punu šaku.« (Rakovo
Selo, Furčić 1988: 236)

3. Od (Sto)More, Morane i Mokoš do Lamije, Lilit, Moira i Parki


Mor na nordijskim jezicima, mare na katalonskom jeziku, mère na fran-
cuskom, māte na latvijskom, mati na hrvatskom… znače ‘majka’. Korijen tih
riječi suodnosi se s pretkršćanskom slavenskom božicom smrti i zime Mo-
ranom/Morenom/Marenom koja je u vezi s bugarskom mitskom babom
Martom na ožujske martenice (Razgradsko područje, http://www.bugari-u-
hrvatskoj.com/?p=234). Pučko vilinsko ime Majketina (Dalmatinska zagora,
Šešo 2010: 108) možda upućuje na poglavaricu svih vila, kršćanskim naukom
demoniziranih pretkršćanskih ženskih bića koje se katkad izjednačuju s mo-
rama i vješticama (Brkić 2012: 41).
Prema grčkoj predaji mitska libijska kraljica Lamija osvećuje se Heri
koja joj je zbog njezina preljuba sa Zeusom umorila djecu – proždiranjem
tuđe djece (Schwab 1964: 224). U hebrejskoj predaji zmijolika Lilit prva je
Adamova družica, nastala od zemlje, koja ga je napustila zbog nepristajanja
vođenja ljubavi u podređenom položaju. Ona podsjeća na babilonsko-asirsko-
ga ženskog demona lilitu, a srednjovjekovna legenda prikazuje ju kao opasnu
noćnu zavodnicu (Perić – Pletenac 2008: 54-55). Hrvatska tradicijska predaja
govori o ivanjskom prskanju blagoslovljenom vodom protiv opasnih mladih
mura bez stidnih dlaka i ostarjelih, ružnih višća/vištica/vidurina s repom
(Šibensko zaleđe, Furčić 1988: 470-471; Orlić 2008: 34), morinih majki koje
uzrokuju nevrijeme i kao žabe kravi sišu mlijeko (Dalmatinska zagora, Šešo
2007: 253, 258, 259). More/mure su tronoga ženska bića s očima u duginim
bojama i kopitima ili papcima umjesto stopala koje uriču pogledom, noću taru
usnule mladiće i djevojke, more djecu (Tučepi, Spajić-Vrkaš 1996: 120; Dal-
matinska zagora, Šešo 2010: 109; Prigorje i Samoborsko gorje, Bašić 2011:
30). Srodne su im vilinske pustolovice kojih su se mladići bojali (Dubrovnik,
Bošković-Stulli 1999: 508). To možda upućuje na povijesni kontinuitet pripi-
sivanja posebnih moći djevicama i zbog toga istodobnog straha muškaraca od
djevičanske čistoće i ženske seksualne nadmoći, pripisivanima predantičkim
božicama. S tim u vezi zanimljiv je zapis kazivanja mladića o noćnom susretu
s djevojkom iz susjedstva: »Nemoj me nikomu ni odati, Luka! Neću, dok se
ne udaš. Kad se ja udam, kazuj ti komu oćeš. Ma, šta sam ti ja skrivijo, pa si
me onako satrla? Zato, što si mi drag! Jadno žensko, kad ne more drukčije, i
u vraga će zajmiti, pa ljubiti ili se osvetiti!« (Imotska krajina, Kutleša 1997:
388)
182 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Iako suvremena bosanskohercegovačka kroatistica Mirna Brkić pretpo-


stavlja da su more zapravo folklorizirane ljubomorne ili ostavljene djevojke
(Brkić 2012: 40, 43), na temelju kazivanja o prigorskim mladićima kojima je
seoska zajednica još sredinom 20. st. tolerirala silovanje djevojaka koje bi se
bez nadzora same kretale izvan kuće, izuzev onih bez stidnih dlaka (Prigor-
je, kaz. Bašić), možda njihovo demoniziranje svjedoči o muškoj podsvjesnoj
žudnji za djevičanskom privremenom dominacijom koju će nakon razdjeviče-
nja nasilno obuzdati patrijarhalnim normama, istodobno gubeći libido.
Kažu, da ima dan u godini, kad je žena jača od čovika, samo Bog nije do, da
se znade, kad je taj dan ženske jakosti i snage, jer bi žene sve ljude pobile, pa
ne bi ostalo ljudi na svitu. (Otok, Lovretić 1990: 533)
Budući da je mori u osnovi imena ie. osnova *mer- ‘smrviti, moriti’ (Be-
laj 1998: 231), od koje se tvori i prsl. moriti ‘nasmrt mučiti’, stomorina koji
se kao mikrotoponim prvog kršćanstva ne nalazi u kontinentalnoj Hrvatskoj
i stoga se pripisuje romanskom podrijetlu, tumači se od naziva sancta Maria/
suto Mara jer su u njihovoj blizini srednjovjekovni sakralni objekti sv. Marije.
Velika i Mala Stomorina pučki su nazivi za blagdane Velike i Male Gospe. Sto-
morina je i vrbina/žukvina (lat. Salix fragilis) girlanda na vrbničkoj proslavi
Vele Gospe te naziv omišaljske pučke proslave jesenskih plodova na Malu
Gospu (Lorger 2003: www.arhiv.slobodnadalmacija.hr/20031212/mozaik04.
asp). Međutim, prema predaji Stomorski zaljev je opasno mjesto koje treba
izbjegavati (Makarska, kaz. Kuluz), što bi moglo upućivati na stoput silno
mjesto pod okriljem starovjerne slavenske Mare/More. Ta su mjesta opasna
jer je i ona opasna, čemu svjedoče tradicijski stihovi o neimenovanoj jahačici
gospodskog podrijetla na vatrenom konju kakva jaše i lijepi Ivo s kojim će uz
ivanjski krijes zaplesati u biračkom kolu:
Zora zori, rosa pada, / medj’ gorami pasu stada, / a na briegu pastir sjedi, / pa
u svoje stado gledi. / Stado gledi, k njem dolazi, / k njem dolazi drago svoje,
/ na konjiću ponosnome, / u odielu gospodskome. / Konjić joj se briegom
penje, / a nogama tre kamenje, / iz kamena vatra sieva, / a na konju dieva
pjeva. (Đakovština, Kuhač 1880. II: br. 489)
Striljao je Ivo / strilom med divojke, / pa ustrili dragu / pod livo pazuvo. /
Al’ besidi draga: / »Ne striljaj me, Ivo, / jer ako ja tebe / s tunjom iz nidara, /
zlatom iz rukava, / gore će ti pasti / nego meni strile.« (Subotica, Etnografija
Južnih Slavena u Mađarskoj, n. a. i g: br. 1)
Gori nam vatra krijesnica / uoči goda Ivana. / Nju loži sestra Marija / i njezin
bratac uza nju. / Bratac je granje nasjeko, / Mara je čubra nabrala. / Mara je
čubra nabrala i bratu kitu bosilja. (Vuka, Kuhač 1941: br. 303)
Sakupljajte se, devojčice, / kraj Dunaja na rožice! /Sve su rože povenule, /
samo jedna zaostala, / u polje se zagledala, / đe u polju oganj gori, / oko nje-
ga kolo igra, / i u kolu brat i seka. / Bratac kolo nadvisuje / i u seku pogleduje:
L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? 183
/ »Alaj, seko, lepa ti si! / Još da imaš žute kose / i pod kosom plave oči, /
sve bi momke premamila, / ti bi momke, ja devojke!« (Vidoševac, Gašljević
Tomić 2011: 294)
Igraj kolo, igraj kolo, u dvadeset i dva, / u tom kolu, u tom kolu lepa Mara
(lepi Ivo) igra. / Zemi, Maro (Ivo), zemi, Maro (Ivo), koga ti je volja! / Ze-
brala si (zebral jesi), zebrala si (zebral jesi) Maricu divojku (Iveka junaka). /
A ta Mara (ti Ivo), a ta Mara (ti Ivo) medna usta ima, / da me oče, da me oče
poljubiti š njima! / Glejte, ljudi, glejte, ljudi, kak se ti dva ljube, / aha, ha, to,
to, to, to je njim i treba! (Donja Dubrava, Knežević 1993: 88)
U rukama raspjevane gospodske Mare jabuke,4 katkad dunje i naranče,
nezaobilazan su tradicijski udavačin znak – ubojite kuglaste munje slavenske
božice Mor(an)e (Belaj 1998: 189).
Titrala se lepa Mara, oj djevojko, dušo mo(ja)! / Dv’jema, trima jabukama,
oj…, / četirima narančama, oj… / Kad se Mara probudila, oj…, / sama j’ sebi
govorila, oj…: / »Mili Bože, oj Nediljo, oj…, / okle meni ogledalo…? / Da
bi rekla da j’ od Boga, oj…, / nije vedro već oblačno, oj… / Da bi rekla da
j’ od roda, oj…, / nemam roda milostiva, oj… / Da bi rekla da j’ od dragog,
oj…, / dragi mi je nadaleko, oj…« / Skoči Ivo iza jele, oj… / »Lepa Mara,
evo mene, oj…« (Bezić – Ivančan 1970: LP)
Tako bi netom isprošena Šokica jednu od darovanih jabuka običajno raz-
bila o tlo u dvorištu (Bačka, Sekulić 1991: 360). Ruska bajka kazuje da u
ubojitoj kugli leti baba Jaga, a primorska predaja o gorućem kamenju kojim
je Majka Božja Trsatska na Gromiškom/Jelenskom polju, iznad kojeg se
uzdizao Gromik Grad, s neba zasipala Osmanlije (Jardas 1994: 79).
Igrala j’ (ta) zlatna jabuka, oj igrala, igrala j’ ta zlatna jabuka, oj, igrala j’,
ojajna! / Pod lipom (na) stolu gospodskom, oj… / ‘ stola je (ta) doli padala,
oj… / Pala je divojki na krilo, oj… / Raznila (ta) vrata trim gradom, oj… /
--- (Žganec 1941: br. 5)
»Oj, djevojko, dušo moja / i rumena ružo moja! / Što si tako ti rumena? / Il’
si Suncu dvore mela, / il’ Mjesecu kose plela? / »Nit’ sam Suncu dvore mela,
/ nit’ Mjesecu kose plela, / već sam stala, pa gledala / gdje se munja s gro-
mom igra, / i munjići s gromovići. / Munja groma nadigrala / s dvima-trima
jabukama / i četir’ma narančama. / Kad jabuka k nebu leti, / stoji jeka vedra
neba. / Kad od neba k zemlji ide, / sve se trese crna zemlja!« (Čaglić kraj
Lipika, Andrić 1929: br. 322)
Razornog učinka su i rukotvorni motivi jer je starovjerna božica prelja i
tkalja (Katičić 2011: 216-218), kao i osvetoljubiva kletva zbog ljubavne pre-
vare (usp. Belaj 1998: 225-226):

4  Grčka mitologija predstavlja Herine svadbene jabuke koje u ograđenom lugu


zajedno sa zmajem Ladonom čuvaju večernje vile Hesperide (http://free-os.htnet.hr/
piko/grcka%20mitologija/grcka_h.htm).
184 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Petroviću konj uteče / u perivoj lipje Morje. / Klijela ga j’ lipa Mora: / »Bor
te ubi, Petroviću, / a i tebe i tvog konja!« / »Ne kun’ tako, lipa More, / jer ja
znajem lišje kleti: / da bis sina ti imala, / u vojsku ga ti poslala, / iz vojske ti
već ne došo!« / Lipa Mara krosna tkala, / a bis mi ga prisnovala – / – jedan
musur5 i dva kluha. / Ona njemu odgovara: / »Biž’ otale, Petroviću, / kluha
su ti izobana, / a musur ti strmo gleda!« (Bol, Ivančan 1982: 259-260)
Lipa Mara šenu žela, / vazdan žela, snop nažela / s livom rukom, zlatnim
srpom. / Na čobana pogledala, po prstu se porezala. / »Oj, čobane, grom
t’ ubio, / ovce ti se ne janjile! / Ako ti se i janjile, mrtve janjce pojanjile!« /
»Oj, djevojko, ne kuni me, pridi bliže, poljubi me!« / Oj… (Badanj, Žganec
– Sremac 1951: br. 27)
Slavenska božica uporabom toga moćnog oružja utječe, dakle, na ljudsku
sudbinu, kao i tri božanske starice – grčke moire (Klota, Laheza, Atropa) i
rimske parke (Nona, Decima, Morta) (Grdešić 1960: 46; http://bs.wikipedia.
org/wiki/Mojre). I hrvatska pučka pobožnost poznaje tri vilinske proricatelji-
ce sudbine dobrice/orisnice/sudbin(ic)e/sudnice/suđenice/sojenice/sujeni-
ce/rejenice/rođenice/rojenice/roženice6 (Braica 1999: 90; Rožić 2002: 307;
Bašić 2011: 27), a slovenska tri starice: Rojenicu koja odlučuje o vremenu
rođenja, Babicu koja pomaže pri rođenju i Sojenicu koja proriče sudbinu
(Lokve i Prelož, Čop 2012: 64). Božicu Suđenicu Latvijci su u svojim pretkr-
šćanskim obrednim napjevima nazivali Mara, Saule, Laime/Laima ili Dēkle,
a Polabljani Muokos (Katičić 2011: 30-31, 49-50). Sudeći o životu – dajući
ga ili ga prikraćujući – vračara Mora(na) je vrsna biljarica:
Pleši, pleši droben tanček, / stopram smo se razigrali! / »Hodi, dimo, lepa
Mara, / ljuboga ti glava boli!« / »Nek ga boli, če ga boli, / zbirajte mu troje
vračtvo: / prvo vračtvo koprivica, / drugo vračtvo veleštika, / treče vračtvo
komu nika’!« (Gornji Kučan, Žganec 1952: br. 340b)
Oj, Marice, biljarice, / ka imadeš troje perje, / troje perje i vanđelje, / vanđi,
vanđi, divaniš! / Oš me čekat do nedilje? / Bome oću i do druge. / Nisan
dunja da uvenen, / ni naranča da usanen, / već divojka za junaka, / za junaka,
plava momka. / Kad mu vidin plave oči, / namakne m’ se san na oči. / I, ihihi!
(Lika, Grčević 2000: 456-457)

4. Marina sudbina
U hrvatskim napjevima o Mari i njezinome izgubljenom oglavlju nalaznik
krune je onaj Drugi, uglavnom mor ‘Maur, Arapin, Crnac’ (Murat 1996: 615).
Budući da se tako imenovao i ‘čovjek tamnije puti’, pretpostavljam da sla-

5  Musur ili mosur ‘cijev, kalem, tkalački čunak, špula’ i ‘ledenica’ (Klaić 1990: 909).
6  Brizi za odbačeno novorođenče pronađeno u košarici i nasilnoj smrti mladića u pojedinim
hrvatskim trad. pjesmama kumovale su vilinska majka, teta i kći (Katičić 2011: 95-113).
L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? 185

venska oresinica Mara, jedna od triju mitskih sudbenica, krši svoje ljubavno
obećanje i ne pristaje uz nalaznika krune – pripadnika zatečenog stanovništva
na širem mediteranskom tlu s kojim se nekako suodnosi,7 na taj način upu-
ćujući na svoju samoživost. Nju će nastojati ukrotiti mladić također visokog
roda i možda svjetlije puti,8 do Marine djevojačke dobi neprepoznat joj brat
blizanac od kojeg je odrastala odvojena i udaljena.
Šetala se lepa Mara, / gori, doli, kre Dunaja. / Kre Dunaja se šetala, / vu
Dunaj se nagledala: / »Terentete, kak sam fajna, / teruntučka, kak sam fletna!
/ Nega grofa, nit’ cesara / kojemu bi veru dala!« / Car se šeče, grofič mladi,
/ k otoj, pro(t) toj lepoj Mari: / »Vidiš, vidiš, lepa Mara, / kak si friško veru
dala!« (Sveta Marija, Žganec 1992: br. 156)
»Kamen-moste, ne lilaj se, / ne lilaj se, ne zibaj se, / dok ne pređem preko
tebe, / da napojim žedne gerze, / žedne gerze i umorne!« / »Kud su išli kad
s’ umorni?« / »Išli jesu po djevojku.« / »Je l‘ daleko ta djevojka?« / »Pa baš
nije ni daleko: / do nje ima devet gora / i deseti bor zeleni.« / »Je li lijepa ta
djevojka?« / »Pa baš nije ni lijepa: / iz lica joj sunce sija, / a iz čela mjeseči-
na.« (Prnjavor, Ivančan 1986: 59)
Sakupljajte se, devojčice, / kraj Dunaja na rožice! / Sve su rože povenule, /
samo jedna zaostala, / u polje se zagledala, / đe u polju oganj gori, / oko nje-
ga kolo igra, / i u kolu brat i seka. / Bratac kolo nadvisuje / i u seku pogleduje:
/ »Alaj, seko, lepa ti si! / Još da imaš žute kose / i pod kosom plave oči, /
sve bi momke premamila, / ti bi momke, ja devojke!« (Vidoševac, Gašljević
Tomić 2011: 294)
Biračka kola s Marom i Ivanom u njihovu središtu vrhunac su plesnih
događanja slavenskih tradicijskih svadbi po uzoru na ivanjsku incestuozno-
hijerogamijsku svadbu mitskoga blizanačkog para koja uzrokuje vrhunac ve-
getacijskog ciklusa (Belaj 1998: 259).
Pasel se je pisan jelen, / kudek hodi, boga moli: / »Daj mi, bože, zlate roge, /
da bum videl pod Karlovec!« / Pod Karlovcem ogenj gori, / polek stoji brat z
sestricom: / »Da si nismo kaj si jesmo, / ti bi moja ljuba bila!« / »Bratec mili,
grehota bi bila! / Jedna nas je majka porodila, / jednim nas je mlekom odgo-
jila, / jedna nas je kupelj okupala, / jedna nas je zipka ozibala, / povojom nas
jednim povijala.« (Budinšćina, Žganec 1950: 441)
Vice se mojki moljaše: / »Pusti me, mojko, do grada, / do bila grada Budinja,
/ do lipe More Budinke!« / A Vincku mojka govori: / »Ne bi te, Vice, pustila /

7  Kao svećenica ona možda posvjetljuje kosu i lice, što je bio uobičajen kultni postupak
još u predantičko doba. U jednoj pjesmi iz pjesmarice srpskog jezikoslovca Vuka Stefanovića
Karadžića (1787. – 1864.) na upit zašto teče mutna, rijeka Dunav odgovara da je mute djevojke
đavolice koje perunikom bijele lice (Vuk I: 669 u Ajdačić 2007).
8  Prema bjeloruskim predajama Perun je crnook, crnokos i zlatobrad. (Na podatku
posredovanom 16. VII. 2012. e-prepiskom zahvaljujem akademiku Radoslavu Katičiću.)
186 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
do tvojih čornih očiju, / do mojih žutih kosiju.« / A Vice mojci ne haje, / neg’
gre ga gori u komore / i vazme tri lipo dora, / i gre ga grodu Budinju, / nahodi
Moru Budinku. / Tot’ More sonak boravi, / a stane Vince pensati / kako će
Moru probudit’. / Stavi njom parsten na ruci, / s otim se More ne budi; / stavi
njom venac na glovi, / s otim se More ne budi; / stavi njom jabuk’ u njidra, /
s otim se More probudi. / »Fala ti budi, Bože moj, / od kog su mi ta tri dora?
/ Da rečem da s’ mi od Boga, / od Boga nisam dostojna; / da rečem da s’ mi
od braće, / od braće nisam naučna; / da rečem da s’ mi od droga, / drogo j’
daleko od mene.« / Tote se kolo zameće, / svako je drogo i s drogim, / a lipa
More nema s kim. / Tote se kolo zaigralo, / svako je drogo i s drogim, / a lipa
More i s Vickom. / A Vicko Mori govori: / »Bis, More, drogog poznala?« /
»Kako ga ne bi poznala? / Visok je kano jelica, / rumen je kako ružica, / rude
je glave kako vi, / u svem bi rekla da ste vi!« (Starigrad, Bersa 1944: 212)
Međutim, zbog suprugove nevjere (Belaj 1998: 317), a možda i nekonzu-
macije braka, Marin bračni život obilježen je nesrećom i završava tragičnom
smrću oba ostarjela – fizički i duševno poružnjela supružnika,9 što je predu-
vjet za uspostavu novogodišnjega vegetacijskog ciklusa (Katičić 2010: 389-
396). Na to upućuju hrvatski pokladni (Belaj 1998: 323) i žetveni (Belaj 1998:
297, 310) običaji te pojedine hrvatske tradicijske pjesme.
Sjedi Mara na čardaku, / na krilu joj Jovo spava. / Oko nje se janje vije / te
skakuće i blekuće. / »Od’ otole, janje moje! / Ne skakući, ne blebeći, / ne
budi mi Jova moga, / e je trudan i umoran, / e je svu noć prepjevao, / pre-
pjevao, preigrao, / u tom kolu međ djevojke! / Sve djevojke nadigrao, / a
nevjeste izljubio!« (Risan u Dalmaciji, Kuhač 1941. V: br. 91)
»…Što mi radiš, Mare moja?« / »…Ovce čuvam, moj Ivane!« / »…Ukrašću
ti Mare janje!« / »…Ne ćeš ukras’, moj Ivane!« / »…Ti si drimna, Mare
moja!« / »…Ti ćeš zaspat’, Mare moja!« / »…Ja ću ukrast tvoje janje!« (Vi-
njani Donji, Ivančan 1981b: 65)
Mara spava kraj Dunaja, / malo se je okrenula, / v Dunaj se je omeknula.
/ Mara ftaplja, venčec plava: / »Venčec, venčec moj zeleni, / ti mi poveč
momu ocu / naj ne kosi rosnu travu, / rosna trava – suze moje!« / Mara fta-
plja, venčec plava: / »Venčec, venčec moj zeleni, / ti mi poveč moje majke
/ naj ne bere trninice, / trninice – oči moje!« / Mara ftaplja, venčec plava: /
»Venčec, venčec moj zeleni, / ti mi poveč moje sestre / naj ne bere rane ruže,
/ rane ruže – lica moja!« (Novigrad Podravski, Žganec 1950: br. 247)

9  Mora iz slovenskog krasa uzrokuje još i zračne vrtloge, a pred svojom protivnicom
Makurškom skriva se krajem godine preobučena u muško biće koje ljudi zovu Pust, spaljujući
najzad njegovu lutku zbog nedaća koje u drugom dijelu godine uzrokuje (Lokve i Prelož, Čok
2012: 47).
L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? 187

5. Zaključak
Iako hrvatski obredni stihovi o mitskoj lepoj Mari nisu najpouzdaniji
izvor promišljanjima o moćnoj pretkršćanskoj slavenskoj božici, jer se u
povijesnome novovjernome kontinuitetu njihov sakralni sadržaj prilagođavao,
mijenjao i profanizirao, ili su po sjećanju na meloritamske i sintaktičko-sin-
tagmatske predloške iz starijega obredno-tradicijskog repertoara ispjevani
kasnije na suvremenije običajne i svakodnevne teme, u širem kulturološkom
kontekstu pojedini njihovi motivi upućuju na moguće Marino (pred)antičko
podrijetlo.
Možda se na prvotno mitski sadržaj tih napjeva nadograđuju i motivi inte-
resnog braka visokodostojanstvenog para, u jednom stvarnom vremenu učvr-
stivši suživot dviju kulturnih zajednica kojoj svadbeni mitski Dunaj postaje
stvarna rijeka Dunav.10
Doleće sivi sokole, / doleće Đuri u dvore. / Izlazi Đuro sokolu / i stade plašit
sokola. / Govori sivi sokole: / »Nemoj me, Đuro, plašiti, / doći će doba godi-
ne / kad ćeš me, Đuro, bratiti! / I stat će vode Dunava, / i stat će draga jezera: /
ti ćeš me onda bratiti, / da tvoje svate prevedem / i tebe s Marom prenesem.«
(Kuhač 1880. IV: br. 1203)
Čini se da pjesnički motiv Marine krune hrvatskih tradicijskih pjesama
zabilježenih u Pokuplju, Istri, Hrvatskom primorju, Lici, Srijemu, neretvan-
skom kraju, Bosni i Hercegovini upućuje na nastojanja mitske udavače oko
odgađanja vlastite udaje, svjesne lošijeg statusa žene od statusa djevojke u
tradicijskoj obiteljskoj zadruzi, možda i zbog njezinih vjerskih zavjeta, te na
oduzimanje (vladarske) časti predstavnice iz domicilne obitelji visokog roda
po dolasku Slavena na Jadransko more. Svojevrsni nastavak toj pjesmi mogli
bi biti stihovi o usandučenoj Mari koju uspijevaju osloboditi jedino novopri-
došlice, pa je brak s jednim od njih u konačnici izvjestan:
Majka Maru sitno pletijaše / od petero i od devetero; / pletuć’ Maru b’jelu
kosu nađe, / pa ovako kćeri govorila: / »Kćeri Mare, što se ne udaješ? /
Mlađa ti se braća iženiše, / mlađe ti se sestre poudaše.« / Mara majci tiho
odgovara: / »Nek se žene mlađa braća moja! / Nek s’ udaju mlađe seke moje!
/ Koja mi se hitnja udavati? / Tunja n’jesam, istrunuti neću, / ni jabuka, iza-
gnjiti neću. / Čisto srebro po’rđati neće, / srebru će se kujundžija naći. / I
meni će suđen danak doći / il’ jesenas, ili će večeras. / Udat ću se i pokajat ću

10  S tim su u vezi možda i običajni prijelaz pokladnih bušara preko Dunava na Kolišću
u šokačkom Mohaču/Muvaču i predaja o nesretnoj ljubavi Marice i Matije (Lechner 1987:
167-169; http://hr.wikipedia.org/wiki/Pohod_bu%C5%A1ara). Lat. Dānuvius Slaveni
su vjerojatno preuzeli od Dačana, odnosno od Gota. Dolazi u značenjima ‘daleka, nepoznata
rijeka’ i ‘more’ (stpolj.), ‘duboke vode s visokim obalama’ i ‘stajaća, duboka voda’ (polj.), ‘bara’
i ‘vodeni plav’ (ukr.) te ‚potok’ (rus.) (Jagić 1876: 150-176, Mačinskij 1981: 121, Loma 1993:
197, Trubačev 1996: 11 i 2003: 164 u Detelić – Ilić 2006: 42-43).
188 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
se, / spominjat će carstvo djevojačko / i ovako sebi govoriti: / - Car ti bijah
dok djevojka bijah, / a sad n’jesam ni car ni djevojka. / Udadoh se i izgubih
carstvo. / A da mi se dadu povratiti, / umjela bih istom carevati!« (Sarajevo,
Andrić 1929: br. 294)
Izvir-voda izvirala, / sitno trunje pobacala / i u trunju sanduk bijeli, u san-
duku lijepa Mara. / Lijepa Mara progovara: / »Ko bi mene izbavio, / taj bi
mene poljubio.« / Otud idu tri žandara, / nose ključe na rukama. / Oprobaše,
ne mogaše, uzdahnuše, pa odoše, / lijepu Maru ostaviše. / Otud idu tri Vla-
šića, nose ključe na rukama. / Oprobaše, ne mogaše, uzdahnuše, pa odoše, /
lijepu Maru ostaviše. / Otud idu tri Šokčića, / nose ključe na rukama. / Opro-
baše, otvoriše, / lijepu Maru izbaviše, / izbaviše, poljubiše. (Plaško, Ivančan
1981a: 62-63)

Literatura i drugi izvori

Publikacije:
Andrić, Nikola. 1929. Hrvatske narodne pjesme, knjiga sedma. Zagreb: MH.
Bašić, Zdenko. 2011. Sjeverozapadni vjetar – o vilenjacima i elementarnim
bićima sjeverozapadnog dijela Medvednice pa do Samoborskog
kraja. Zagreb: Planetopija.
Belaj, Vitomir. 1998. Hod kroz godinu. Zagreb. Golden marketing.
Bersa, Blagoje. 1944. Zbirka narodnih popievaka (iz Dalmacije). Zagreb:
HAZU.
Bošković-Stulli, Maja. 1999. O usmenoj tradiciji i o životu. Zagreb: Konzor.
Botica, Stipe. 1990. Biserno uresje – izbor iz hrvatske usmene ljubavne poe-
zije. Zagreb: Mladost.
Botica, Stipe. 1997. Hrvatske usmene lirske pjesme. Zagreb: Alfa.
Braica, Silvio. 1999. Pojmovnik hrvatske etnografije i etnologije. Ethnologi-
ca dalmatica, vol. 8. Split: EM, 5-119.
Brkić, Mirna. 2012. Mora, žensko demonološko biće, u suvremenim kazi-
vanjima Hrvata u Bosni i Hercegovini. Filološke studije 1. Perm:
Filološki fakultet, Ljubljana: Filozofski fakultet, Skopje: Institut za
makedonsku književnost, Zagreb: Filozofski fakultet.
Cavendish, Richard – Trevor O. Ling. 1982. Rim. Mitologija – Ilustrirana
enciklopedija. Zagreb: Mladost, 136-143.
Čok, Boris. V siju mesečine – Ustno izročilo Lokve, Prelož in bližnje okolice.
(Studia mythologica Slavica supplementa, suppementum 5.) Lju-
bljana: Inštitut za arheologijo ZRC SAZU, Inštitut za narodopisje,
Založba ZRC.
L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? 189

Detelić, Mirjana – Marija Ilić. 2006. Beli grad – poreklo epske formule i
slovenskog toponima. Beograd: Balkanološki institut SANU.
Furčić, Ivo. 1988. Narodno stvaralaštvo Šibenskog područja III. Šibenik:
Muzej grada Šibenika.
Gašljević Tomić, Katica. 2010. Selo i župa Viduševac. Zagreb: Ibis grafika.
Grbić, Jadranka. 2007. Dekodiranje ovozemaljskih čina: vjerovanja o životi-
njama u hrvatskoj etnografiji. U Kulturni bestijarij [ur. S. Marjanić i
A. Zaradija Kiš]. Zagreb: IEF – HSN, 217-275.
Grčević, Jure. 2000. Kompolje, život i narodni običaji. Otočac: Katedra ča-
kavskog sabora pokrajine Gacke.
Grdešić, Vatroslav. 1960. Popularni tumač mitoloških riječi i izraza starih
Slavena, Grka i Rimljana. Zagreb: v. n.
Hesiod. 2005. Poslovi i dani. Postanak bogova. Homerove himne. Zagreb:
Demetra.
Homer. 1987. Ilijada. Zagreb: Nakladni zavod MH.
Ivančan, Ivan. 1981a. Narodni plesovi i igre u Lici. Zagreb: PSH.
Ivančan, Ivan. 1981b. Narodni plesovi Dalmacije 2. Zagreb: PS Hrvatske.
Ivančan, Ivan. 1982. Narodni plesovi Dalmacije 3. Zagreb: PS Hrvatske.
Ivančan, Ivan. 1986. Narodni plesni običaji Banije i Pounja. Zagreb: KPS
Hrvatske.
Ivančić-Dusper, Đurđica. 2003. Crkveniški besedar. Rijeka: »Adamić« – Cri-
kvenica: Ustanova u kulturi »Dr. Ivan Kostrenčić«.
Jardas, Ivo. 1994. [1957]. Kastavština – građa o narodnom životu i običaji-
ma u kastavskom govoru (zbornik 3). Rijeka: KPD »Ivan Matetić
Ronjgov«.
Karakaš, Branko. 2006. 100 najljepših crnogorskih narodnih pjesama/100
schönsten Montenegrinischen volkslieder. Beč/Wien: Austrijsko-cr-
nogorsko društvo/Österreichisch-Montenegrinische Gesellschaft.
Katičić, Radoslav. 2010. Zeleni lug. Zagreb: Ibis grafika, MH – Mošćenička
Draga: KČS Općine Mošćenička Draga.
Katičić, Radoslav. 2011. Gazdarica na vratima. Zagreb: Ibis Grafika i MH –
Moščenićka Draga: KČS Općine Moščenićka Draga.
Kekez, Josip. 1986. Prožimanje usmene i pisane kajkavske književnosti stari-
jih razdoblja. U: Usmena i pisana kajkavska književnost – prožima-
nja i odnosi. (Ivo Kalinski, ur.), Kaj 2. Zagreb: Kajkavsko spravišče,
29-58.
Klaić, Bratoljub. 1998. Rječnik stranih riječi (A – Ž). Zagreb.
190 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Knežević, Goran. 1993. Naše kolo veliko, hrvatski dječji folklor. Zagreb: Eth-
no.
Kuhač, Franjo. 1880. Južno-slovjenske narodne popijevke II. Zagreb: vlastita
naklada.
Kuhač, Franjo. 1880. Južno-slovjenske narodne popijevke IV. Zagreb: vlastita
naklada.
Kuhač, Franjo. 1941. Južno-slovjenske narodne popijevke, V. Zagreb: JAZU.
Kutleša, Silvestar. 1997. Život i običaji u Imockoj krajini. Imotski: MH,
Split: Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Splitu HAZU.
Lechner, Zdenka. 1978. Buše – pokladni običaj u baranjskih Hrvata. Etno-
loški prilozi 1. Zagreb: Odsjek za etnologiju Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu, 159-174.
Lovretić, Josip. 1990. Otok. Vinkovci: KIC Privlačica.
Marjanić, Suzana. 2011. Mitološka i mitotvorna priča o poveznici Perun –
Perunika. U Perunovo koplje – Studia mythologica Slavica [ur.
A. Pleterski i T. Vinšćak]. Ljubljana: Inštitut za arheologijo ZRC
SAZU, Založba ZRC, 109-120.
Modrijan, Slavko. 1943-1944. Proljeće – glazba za mladež, god. V, sv. I. Za-
greb: HDT.
Murat, Andro [prir. Tanja Perić-Polonijo]. 1996. Narodne pjesme iz Luke na
Šipanu. Zagreb: MH.
Novak, Marija. 2007. Tragovi hrvatske mitologije. Zagreb: IEF.
Orlić, Drago. 2008. Štorice od štrig i štriguni (drugo, dop. i proš. izdanje).
Zagreb – Sarajevo: Zoro.
Perić, B. – Tomo Pletenac. 2008. Fantastična bića Istre i Kvarnera. Zagreb:
Vuković & Runjić.
Perić-Polonijo, Tanja. 1997 [1880]. Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju
u Istri i na Kvarnerskih otocih. Pazin: IKD Juraj Dobrila.
Perowne, Stewart. 1986. Rimska mitologija. Rijeka: Otokar Keršovani.
Rožić, Vatroslav. 2002 [1998]. Prigorje. Narodni život i običaji. Jastrebar-
sko: Naklada Slap.
Sekulić, Ante. 1991. Bački Hrvati. Zagreb: JAZU.
Spajić-Vrkaš, Vedrana. 1996. Tučepi – odrastanje u tradicijskoj kulturi Hrva-
ta. Zagreb: Naklada MD.
Schwab, Gustav. 1964. Rečnik mitloških i drugih manje poznatih pojmova.
Predanja klasične starine [ur. Milan V. Dimić]. Beograd: Branko
Đonović, 203-239.
L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? 191

Šešo, Luka. 2007. Vjerovanje u bića koja se pretvaraju u životinje. U Kulturni


bestijarij [ur. S. Marjanić i A. Zaradija Kiš]. Zagreb: IEF – HSN,
253-275.
Šešo, Luka. 2010. Kazivanja o nadnaravnom – prema lokalnim temeljima
grupne pripadnosti. Etnološka tribina, 40 (1910) br. 33. Zagreb: Hr-
vatsko etnološko društvo, 107-115.
Žganec, Vinko. 1941. Hrvatske pučke popijevke, III., Zagreb: vlastita naklada.
Žganec, Vinko. 1950. Hrvatske narodne pjesme kajkavske. Zagreb: MH.
Žganec, Vinko.1952. Narodne popijevke Hrvatskog zagorja – tekstovi. Za-
greb: JAZU.
Žganec, Vinko. 1992. Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, knj. II. Zagreb:
IEF.
Žganec, Vinko – Nada Sremac. 1951. Hrvatske narodne pjesme i plesovi. Za-
greb: Seljačka sloga.
*** n. g. Etnografija Južnih Slavena u Mađarskoj 1. Budimpešta: MED – DS
Južnih Slavena u Mađarskoj.

Zvučni zapisi:
Katičić, Mato: Svatovski običaji Primorski običaji Badnjeg dana, Božića i
Šćepan dana (DVD).
Smokovljani – Visočani: KU »Zlatopas«.
Bezić, Jerko – Ivan Ivančan. 1970. Da si od srebra, da si od zlata (LP). Zagreb:
Jugoton.

Mrežne stranice:
Ajdačić, Dejan. 2007. Riznica srpska – Boje u narodnoj poeziji. Beograd:
SANU. www.riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?PHPSESSID
=5b439f22046a569d19b78ac70efbc48d&topic=182.0, 10. V. 2011.
Bugari u Hrvatskoj – Praznici i običaji: Baba Marta. http://www.bugari-u-
hrvatskoj.com/?p=234, 19. VIII. 2011.
Enciklopedija grčke mitologije – Hesperide. http://free-os.htnet.hr/piko/
grcka%20mitologija/grcka_h.htm, 2. V. 2013.
Iris, Goddess Of the Rainbow. http://www.fjkluth.com/iris.html, 22. I. 2012.
Legende o cveću – Ljubičica. http://www.serbianforum.org/knjizevnost/104675-
legende-o-cvecu.html, 29. XI. 2011.
Lorger, Srećko. 12. XII. 2003. Dalmatinske riječi: Stomorska (Stomorija, Sto-
morina...). http://www.arhiv.slobodnadalmacija.hr/20031212/moza-
ik04.asp, 3. IV. 2012.
192 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Mojre. http://bs.wikipedia.org/wiki/Mojre, 2. V. 2013.


Pitija. http://www.hr.wikipedia.org/wiki/Pitija, 17. II. 2012.
Pohod bušara. http://hr.wikipedia.org/wiki/Pohod_bu%C5%A1ara, 2. V.
2013.

Kazivači:
Bagur, Vidoslav, etnokoreolog i plesni pedagog iz Metkovića, rođ. 1938. u
Metkoviću (zabilježila L. Bajuk, 20. VII. 2003.)
Bašić, Zdenko, dipl. ilustrator i filmski animator iz Zagreba, rođ. 1980. u Za-
grebu (zabilježila L. Bajuk, 9. XII. 2011.)
Burin, Ana, kućanica iz Graba, rođ. 1947. u Podima-Grab (zabilježili L. Bajuk
i J. Dukić, 30. I. 2013.)
Cacan, Fikret, prevoditelj i književnik iz Zagreba, rođ. 1958. u Zenici (zabi-
lježila L. Bajuk, 7. VIII. 2011.)
Krištofić, Anika i Gabrijela Novak iz Stanetinca, rođ. 1942. i 1943. u Stanetin-
cu (zabilježio T. Vinšćak, 19. III. 2012.)
Kuluz, Željko, književnik i ravnatelj Gradske knjižnice u Makarskoj, rođ.
1952. u Starigradu na otoku Hvaru (zabilježila L. Bajuk 6. VIII.
2011.)
Kutnjak, Magdalena i Branko, komunalni radnik i kućanica iz Selnice, rođ.
1960. i 1931. u Zaveščaku (zabilježila L. Bajuk, 19. VI. 2012.)
Lermann, Ljiljana, glazbena producentica iz Zagreba (zabilježila L. Bajuk, 23.
V. 2012.)
Novak, Ivan, soboslikar u miru iz Zasadbrega, rođ. 1937. u Zasadbregu (zabi-
lježila L. Bajuk, 8. VIII. 2012.)
Škorjanec, Jelena, kućanica iz Sv. Urbana, rođ. 1943. u Martinovskom vrhu
(zabilježila J. Lovrec, 11. IX. 2012.)
Žužul, Ante, književnik i izdavač iz Grubina, rođ. 1946. u Grubinama (zabi-
lježila L. Bajuk, 22. IV. 2013.)
L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? 193

Lidija Bajuk

Who Is The Beautiful Mara In Croatian Oral Poetry

Summary
Croatian ritual-customary chants, in which the central character is lepa/lipa/lije-
pa Mara (means beautiful Mara) according to the efforts of linguist Radoslav Katičić
and ethnologist Vitomir Belaj about the reconstruction of ancient Slavic mythic repre-
sentations based on the Slavic and Baltic ritual-customary texts in which, according
to Russian linguists Vyacheslav Vselovodovich Ivanov and Vladimir Nikolayevich
Toporov, remnants of Indo-European myth of cosmogonic conflict of Gromovik and
Snake/Dragon can be found, are also remnants of versified forms of orthodox Slavic
texts. They mostly deal with the cultural environment, appearance, behavior and fate
of the mythical bride, daughter of the goddess of the Earth and the god of Heaven.
Data from the Croatian oral literature, ethnography, linguistics, history and anthropo-
logy may indicate a marriage of convenience of real people – a young woman and a
young man to whom, due to their higher origin, mythical properties were ascribed –
contributing to the clarification of the historical circumstances of the meeting between
the ancient local inhabitants and the newly-arrived Slavs on Croatian soil.
Keywords: Croatian ritual-customary chants, female ancient mythical creatures,
female Slavic creatures, mythical Slavic wedding, marriage of convenience.
Translated by Vedran Pavlić
Mitski svijet Zagore u kontekstu europske
mitologije

Prof. dr. sc. Marko Dragić UDK: 398.47 (497.5 Dalmatinska zagora)
Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu Izvorni znanstveni članak
Odsjek za hrvatski jezik i književnost Primljeno, 13. veljače 2013.

I tako se još uvijek onim potajnim daklem, možda malo i otvrdlim, čulima sporazu-
mijevamo sa svim stvarima, bićima i duhovima u tom otajstvenom i jedinstvenom
Božjem svijetu. Pogledaj ovo kamenje. Čim padne mjesečina vidjet ćeš kako se tihano
nadimlje i diše. U svakom kamenu po jedan duh, u svakoj jeli vila, na svakom groblju
strašilo, na svakom putu nagaz, u svakoj jami jauk, na svakom izvoru čarolija. I tamo
sve do zvijezda i sazviježđa, do neba i nebesa, daklem, beskrajni svijet duhova ogrnut
golemim plaštem Božje ljubavi. Ako nam to oduzmeš čim ćeš nas zaodjenuti.
Ivan Raos „Prosjaci i sinovi“

U radu se navodi četrdesetak suvremenih zapisa mitskih i demono-


loških predaja. Ti zapisi nastajali su od 2004. do 2012. godine u: Posti-
njama Donjim, Muću Donjem, Nevestu, Vinovu Gornjem, Muću, Uneši-
ću, Kijevu, Čavoglavama, Planjanima, Koprnu, Ceri. – Vila je najčešće
mitsko biće u Zagori i uopće u hrvatskoj, europskoj, posebice slavenskoj
mitologiji. Mora je najčešće demonsko biće u mitologiji Zagore. Osta-
la demonska bića: vještice, more, vješci, irudica, loda, vukodlaci, ma-
njinjergo, crni ovan nalaze se u predajama Hrvata u drugim krajevima.
U radu se navode i interpretiraju i eshatološke predaje, kao i predaje o
duhovima.– Izvorno navedene predaje u radu imaju iznimno filološko,
antropološko i etnološko blago. Sve te predaje imaju estetsku, životnu,
edukativnu i didaktičku funkciju. – Od dvadesetak kazivačica i kazivača
u radu najstarija je rođena 1923., a umrla je 2009. godine. Najmlađe su
dvije kazivačice rođene 1956. godine, a kazale su dvije predaje. – Predaje
se interpretiraju u etnološkom, antropološkom i biblijskom kontekstu, te
u kontekstu europske mitologije.
Ključne riječi: vila, demonska bića, pučka vjerovanja, usmene priče,
mitologija.
Uvod
Ivan Lovrić još u 18. stoljeću zapisao je kako Zagorani žive zajedno te
su „slični gomili mravi koji rade zajednički dobro“. Vrijedni Zagorani kroz
minulih trinaest stoljeća usmenom tradicijom sačuvali su svoju kulturnu ba-
štinu koja je zajedničko bogatstvo jednoga naroda i čovječanstva. Važan dio te
baštine jesu predaje o mitskim i demonskim bićima. Kulturna baština u Zagori
196 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

nedostatno je istražena. Stoga se u ovom radu navodi četrdesetak suvreme-


nih zapisa mitskih i demonoloških predaja. Ti zapisi nastajali su od 2004. do
2012. godine u: Postinjama Donjim, Muću Donjem, Nevestu, Vinovu Gor-
njem, Muću, Unešiću, Kijevu, Čavoglavama, Planjanima, Koprnu, Ceri.
Vila je najčešće mitsko biće u Zagori i uopće u hrvatskoj mitologiji. U
predajama iz Zagore demonska bića su: vještice, more, vješci, irudica, loda,
vukodlaci, manjinjergo, crni ovan. U radu se navode i interpretiraju eshatološ-
ke predaje, kao i predaje o duhovima.
U mitskim i demonološkim predajama često se govori o stvarnim osoba-
ma. Stoga su iz etičkih razloga u predajama izostavljena imena. Također su
izostavljena imena kazivačica i kazivača koji spominju osobne doživljaje.
Predaje se interpretiraju u etnološkom, antropološkom i biblijskom kon-
tekstu, te u kontekstu europske mitologije.
Cilj rada je sačuvati predaje od zaborava, te ukazati na njihovu estetsku i
životnu funkciju.

1. Vile
Vile su česta stvorenja u mnogim svjetskim mitologijama. U hinduističkoj
i budističkoj mitologiji prikazu vila odgovaraju apsare. U grčkoj mitologiji
nimfe su polubožanske mlade žene koje imaju obilježja vila.
U germanskoj je mitologiji Walkira ratnica. Rusi i Česi pripovijedaju o
vilama rusaljkama. U hrvatskoj tradicijskoj baštini kraljice ljelje nazivaju se
i rusaljkama. To je slavenski naziv za vodene vile.1 Po nekim drevnim preda-
jama rano preminule djevojke i žene pretvarale su se u vodene vile - rusalj-
ke. Neki antropolozi smatraju da su u narodnoj mitologiji rusaljke nasljedni-
ce vila. U južnoj Dalmaciji blagdan Duhovi naziva se Rusalije. Slovenci taj
blagdan nazivaju Risale, a risalčak, risalček, risaliček slovenski je naziv za
svibanj. Kod Rusa su, također, rusalije vezane uz Duhove. Ukrajinci i Bjelo-
rusi duhovsku nedjelju nazivaju rusalnom nedjeljom. Kod Čeha se taj praznik
zvao Rusadle. U Bugarskoj su se obredni igrači nazivali rusalije, a mjesec
lipanj nazivan je rusalski mjesec. U Rumunjskoj je narodni naziv za Duhove
bio Rusali. U Makedoniji su se Duhovi nazivali Rusale.2 U Rusiji i Poljskoj i
danas se održavaju svečanosti posvećene rusalkama, zvane Rusalije.3

1  Špiro Kulišić, Stara Slavenska religija u svjetlu novijih istraživanja posebno balkanoloških,
Sarajevo 1979., 139.
2  Slobodan Zečević, Elementi naše mitologije u narodnim obredima uz igru, Izdanja muzeja
grada Zenice, Radovi V, Zenica, 1973., 99-100.
3  Franjo Ledić, Mitologija Slavena: Tragom kultova i vjerovanja starih Slavena – knjiga 1,
Zagreb, 1969., str. 100.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 197

Bugari pripovijedaju i o samovilama. Vile u 6. st. spominje bizantski pi-


sac Prokopije iz Cezareje u svom djelu De bellis (O ratovima).4 Vile se spo-
minju i u Zlatnoj legendi Jakoba od Voragine.5

1.1. Postanak vila


Slovaci vile smatraju dušama zaručnica koje su umrle poslije zaruka te
lutaju od šume do šume tražeći mir. Poljaci pripovijedaju da su vile duše li-
jepih djevojaka koje zbog svojih grijeha vječno lebde između neba i zemlje.
Srbi pripovijedaju da se vile rađaju iz rose s nekoga crvenog jesenjeg cvijeća.6
Hrvati pripovijedaju da je Bog iz raja prognao Adama i Evu. Bog se saža-
lio te odlučio sići na zemlju i vidjeti kako žive. Kad ih je pronašao, upitao ih
je koliko imaju djece. Adama i Evu bilo je sram što imaju mnogo djece, pa su
slagali da ih imaju šestero, iako su ih imali dvanaestero. Na to je Bog rekao:
Koliko vidljivih, toliko nevidljivih; te su od zatajene djece nastale vile. Po dru-
gim predajama Eva je zatajila najljepše kćeri i zato je Bog odredio da te kćeri
budu vile, da ih nitko ne može vidjeti i da su one posebne. „One su postojale
o tada i one postoje vječito do dana današnjega, a postojat će i do strašnoga
suda.“7 Također se pripovijeda: „Adam i Eva su izrodili pedesetoro dice i stid
ih je bilo dovesti svu dicu na krštenje, pa su ih doveli samo tridesetoro, a Bog
je sveznajući znao da ih imaju još 20. Ljutit na njih, Bog im reče: ‘Zašto niste
doveli svu svoju dicu na krštenje, ti što su vam kući ostali, sve vam bile vile i
vištice.’ O tada su se u svitu nastanile vile.“8
Hrvati pripovijedaju i da su vile duše ubijenih ili prerano umrlih djevoja-
ka ili djece.

1.2. Percepcija vila


Percepcija vila razlikuje se u zapadnoeuropskim i istočnoeuropskim ze-
mljama. U britanskim mitskim predajama, vile su mala šumska stvorenja s
krilima, a okupljaju se oko cvijeća, potoka i jezera.

4  Špiro Kulišić, Stara Slavenska religija, 139.


5  Jakob je rođen oko 1230. godine u Voragini (danas Varazze kod Genove). S četrnaest
godina stupio je u novoosnovani – dominikanski red. Bio je vrstan govornik, propovjednik i
nadbiskup Genove. Umro je 13. ili 14. srpnja 1298. godine. Papa Pio VII. Jakoba iz Voragine
1816. godine proglasio je blaženim. Njegovo djelo Legenda aurea objavljeno 1273. godine
ubrzo je prevedeno na mnoge jezike i bilo najčitanijim djelom u srednjem vijeku.
6  Louis Leger, Slavenska mitologija, Grafos, Beograd, 1984., str. 140-142.
7  Kazao je 2007. godine u Mostaru, Marijan Marić, rođ. 1928. godine.
8  Dijani Zovko kazala je Veronika Bošnjak, rođena Bošnjak 1938. godine u Grabovoj Dragi,
općina Široki Brijeg, umrla 08. 08. 2011. u Mostaru. Rkp. FF MO, sv. 2012., D.
198 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

U slavenskoj i hrvatskoj mitologiji, vile su bajkovite ljepotice, gotovo


uvijek u dugim bijelim, rjeđe plavim haljinama, dugih zlatnožutih počešljanih
kosa, s modrim ili zelenim očima, s cvjetnim vijencem na glavi, milozvučno-
ga glasa, hitre i vitke. Oličenje su ljepote.
Priča se da su zavodile mladiće javljajući im se u snu. Jedni pripovijedaju
da su ih vile izliječile; drugi da su siromašnim djevojkama pomagale brže
istkati ruho za udaju; treći da su pomagale nejakim pastirima; četvrti da su
mlade prenijele preko jezera u planinu, a stare pred crkvu; vješto liječe rane
zadobivene u bojevima. Junacima su dojavljivale vijesti o Turcima. Slavonci
pripovijedaju da su vile donosile blagoslov mjestu u kojem su obitavale. Priča
se da su vile svojim dobročiniteljima ostavljale bogate darove. Ukoliko bi
se pokazala ljudska pohlepa, ti darovi pretvarani su u prašinu ili ugljen. U
hrvatskim predajama vile su ljude darivale tjelesnom ili duhovnom snagom;
nejakim pastirima darivale su jakost; neuglednim djevojkama darivale su lje-
potu. Na blagdan rođenja svetoga Ivana Krstitelja vile su pomlađivale ljude.
To vjerovanje ogleda se u ophodu ladarica – ivančica na blagdan 24. lipnja.
Vile odgajaju ljude da budu obzirni, skromni, dobri, a djevojke i žene poduča-
vaju tkanju, pravljenju kruha, liječenju i dr. Također, prema predajama, čuvaju
djecu od pogibelji.
Katolička crkva nikada nije zabranjivala priče o vilama. O omiljenosti
vila u Hrvata svjedoči i poslovica „Ako nisi podojio vilu, nisi dobar čovik“.
Pripovijeda se da su vile nestale zbog ljudskih grijeha.
***
Vile su činile zlo jedino ako bi im se tko zamjerio izdavši tajnu da imaju
magareće ili konjsko kopito ili kozji papak. U Vinovu Gornjem informant je
pripovijedao o doživljaju svoje rodice Anice: Tamo ja bila jedanput, u Mose-
ću kod blaga kad, u jednoj rupi dole, igraju cure. Kad vidila ja, kaže, da nisu
njima noge dole ka u cura, nego ka u magaraca.
Narod postojanje kopita ili papaka opravdava, jer su vile na taj način mo-
gle savladati teško pristupačne prilaze svojim staništima.
Koliko je do sada poznato, jedino u podbiokovskom i zabiokovskom kra-
ju Hrvati pripovijedaju o crnim vilama. Te su vile, prema predajama, napadale
prolaznike gađajući ih kamenjem.

1.3. Staništa i nazivi vila


Prema predajama vile žive u oblacima; na planinama; u šumama; poljima;
pećinama; bunarima; potocima; rijekama; jezerima; morima. Na dalmatin-
skom području staništa vila bila su Biokovo, Mosor, Omiš i Velebit.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 199

S obzirom na staništa, ljudi su vile podijelili na Oblakinje, Planinkinje,


Vodarkinje, Jezerkinje. Vjeruje se da ima devet vrsta vila.
Među vile neki svrstavaju i Suđenice koje upravljaju čovjekovom sudbi-
nom. U grčkoj mitologiji to su Moire (Laheza, Klota, Atropa), keltske Wyrde,
i rimske Parke (Nona, Decima i Morta), u nordijskoj tri Norne (Urd, Verdandi
i Skuld) i sl. Prema predaji, one tri dana nakon rođenja posjećuju dijete te mu
dosuđuju sudbinu. Prva Suđenica tka nit života (rođenje), druga odvija životni
vijek, a treća prekida život.
Suđenice se obično prikazuju kao starice, a vile kao mlade, iznimno lijepe
djevojke. U hrvatskoj mitologiji Suđenice se još nazivaju: Rođenice, Orisnice,
Rojenice, Rožanice, Sudbenice, Suđenice, Sudije, Usude, Sudnice. Suđenice
se najčešće javljaju kao trijada, ali i kao sedam vila.

1.4. Vilinski svijet u Zagori


Vjerovalo se da se u kosi vila nalazi snaga i život, pa bi junaci često oko
pojasa znali nositi viline vlasi, koje bi ih činile jakima i nepobjedivima.9 Uko-
liko bi netko vili iščupao vlas, ona bi ga proklela, a zatim umrla od tuge:
Kad vile kolo igraju ... imadu duge kose i ako se slučajno vila zaplete ... ako
dozove nekoga momka da joj otplete kose... I kad toga momka ona zove da
joj rasplete kose, ako se zapela, ne znan – negdi za bus ili tako, ne smi dlaka
puknit. Ako on skine te dlake, a nijedna ne pukne; onda se ona njemu ukaže
i postane njegova vila. A ako mu slučajno dlaka pukne, onda ga ona prokune,
a zatim i sama umre.10
Česti su motivi konjskih griva koje su vile splele. Te grive nitko ne bi
smio dirati jer bi uslijedila kazna:
Vile su volile jahat konje. One su uvik imale dobre i najbolje konje. Uzme ti
konja iz štale i ona njega jaši. I ona ti ga ponovo vrati u kuću. A kad ga jaši,
ona njemu splete grivu. I onda kad ona splete tu grivu, ne smi se dirat. Ne
smiš je nikad ostrić, jer je to urok. Ako je ostrižeš, onda konj krepa. I onda
više nema ni sriće za tu kuću. Znači ... vilinske kose ne diraj.11
Opće je vjerovanje bilo da se grive ne smiju raspletati, nego se moralo
čekati da se same raspletu:
9  Marini Zoko kazao je Luka Uršulić, rođ. 1956. g. u Postinjama Donjim. Rkp. FF ST, sv.
2011. D.
10  Marini Zoko kazao je Božo Mijač, rođ. 1942. god. u Muću Donjem. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
11  Isto.
200 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
E, a te bi ti vile dolazile i na guvno konjima pletenice splićat. I niko ih nije
moga odrišit, sve dok same nisu raspletene bile. Govore da bi one okolo njih
plesale i splićale ih i žice u njih stavljale. To ti je živa istina...12
A u narodu se priča da su vile volile jašit konje. I konjima su one plele grivu.
Ja san to svojin očima vidija, tu zamršenu grivu. Pa bi je nadovezale sve dole
do zemlje. Onda nisu smili dirat tu grivu, konjin. Ako bi in odrizali tu grivu,
onda bi konj krepa. A ja san proba uzest pa zavezat tu grivu. I kako ti zavežeš,
ona za sekund se odriši. A to je tako zamršeno – to san ja očima svojin gleda
– oni kažu da vile pletu tu grivu.13
Kazivačica rodom iz Unešića 2004. godine pripovjedila je:
Jedanput san ti ja i moja jetrva14 išle tražiti konje, Prošlo deset uri, konji se
tada nisu zatvarali, a ovi navalili da triba ić u Krku mlit i da triba otić po
konje jer se mora doć ranije. I mi došli konjin, našle sve osim jednog. Kata,
jetrva mi, bila slobodnija, ona ga vabila: „Na, Sivac, na!“. On je bija sigurno
dva, tri kilometra dalje pa kad on dotrča, njemu sve siva vatra ispod kopita
od brzine i kamenja, a griva sva svezana, to niko ne more rasplest, nozdrve
sve ispucane, ma svi anđeli s neba ne bi tu grivu, u krug svezanu, otpleli!
Kažu da konj ako je dobar da ga vile jašu, njima triba brzi i one njemu svežu
te pletenice koje je bolje ne kidat jer bi ga one onda ugušile.15
Pomagale su junacima i samo noću dolazile u sela. Vile su podržavale
hajduke. Vjeruje se da je svaki hajduk imao svoju vilu:
Junaci bi zazivali vile da im pomognu, i u borbi i oko blaga i koju će curu
zaprosit, šta triba donit curi... Kad bi išli hajduci u borbu ... oni su bili ve-
ćinom junaci, momci spremni na sve. I hajduk nije moga bit onaj koji nije
moga konja potrat u galop. Znači, mora je bit brz, otporan, neustrašiv; ali da
bi sve to posjedova, triba imat nekog ko ga podržaje – svaki, znači, hajduk
ima svoju vilu.16
U epskoj pjesmi „Mijat Tomić17 i vezir od Bosne“ spominje se bijela Za-
gorkinja vila.

12  Jelena Dželalija zapisala je 2009. godine. Kazala joj je Luca Dželalija, djev. Škrapić,
rođena 1937. god. u Nevestu. Rkp. FF ST, sv. 2011. Z.
13  Marini Zoko kazao je Ante Gotovac, rođ. 1942. god. u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv.
2011. D.
14  Žena muževa brata.
15  Ime kazivačice poznato je autoru.
16  Marini Zoko kazao je spomenuti Božo Mijač. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
17  Mijat Tomić spada među one plemenite hajduke koje je u planinu otjerao turski zulum.
Najomiljeniji je hajduk u hrvatskoj tradicijskoj kulturi. (Crnogorci ga svojataju.) U njegovoj je
družini bilo i muslimana i pravo­slavaca. – Mijat Tomić rodio se oko početka XVII. stoljeća u
selu Brišniku kod Duvna, a poginuo je 1656. godine ili svakako između 1656. i 1659. godine
izdajom trostrukog kuma Ilije Bobovca iz Doljana kod Jablanice za vrijeme vladanja Seidin-
paše. Ubojica je bio Hadžizukićev rob (Arap) ili azap (žandar).
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 201

Mitske predaje o vilama često imaju razrađenu fabulu, a pripovijedaju se


kao memorati. Česti su motivi o vilinskom kolu:
Evo ´vako ... meni je priča jedan Stipan Matas. On je iz Kladnjica, njegova
mater iz Gotovaca. I on je meni priča - on je bija rođen 1895. – kad je on bija
momčić, jedna se njiova iz Matasa isto udala u Gotovce, za Marka Gotovca.
Bilo jon ime Anđelija. I ona je, ta Anđelija, bila kod blaga, a taj Stipan bija je
pobliže nje. A vile ... skupilo se tizih vila, kako on govori, osan do deset, tako
otprilike, na jednoj ledini, na Dubravi. I one zove tu Anđeliju:
- Oj, Anđelija, oj, Anđelija, aj dođi, pa ćemo zaigrat kolo!
A ona in govori:
- Ajde vas odnija đava, satrale ste me, - kaže, - nikidan, cili dan, pa opet me
danas zovete.
A on je bija kod blaga, taj Stipan. I ona je bila, ta Anđelija. I one nju zovu i
zovu i kaže on: - Iđen ja vidit njizi tamo, te vile.
A one – cure. Vile – cure. Imadu kose duge do ... do po´leđa.
- Lipe, - kaže, - cure, te vile - on meni priča. – Ali, - kaže, - te vile imadu
magaretje noge. Kao od magareta noge. I onda uvatile je one igrat i ona, ta
Anđelija igrala je s njima to kolo, na toj ledini – zove se ledina Dubrava. I
kad su oni ... kad jon je više dodijalo ... ne more ona igrat kolko i one – one bi
igrale vrag zna kolko – i tako da su one više puta zvale tu Anđeliju igrat kolo,
te vile. Ali da su lipe, znaš. I ... samo šta ih kvari, znaš, noge ka u magareta.
I sad, viđali su tu Anđeliju više puta, da bi ona igrala to kolo s njima. Al ona
ne bi želila igrat. Ne. One je natraju. O vilon ja ti ne bi zna više kazat.18

Predaja kaže da bi čovjek, ako bi prekinuo vile u njihovu kolu ili ako bi
one primijetile da ih on gleda, onijemio bi i oslijepio.
Vjerovalo se da vile rađaju samo žensku djecu. Stoga su zavodile mladiće
kako bi imale potomstvo. U unešićkom kraju živa je predaja o vilinom ditetu:
Od Antića dite, čovik iša po blago il po vodu. Naša dite na gusterni jedanest
metara dubokoj koja nije držala vodu, već su u nju bacali smeće. I on ti to
dite ponese sa sobon. Računa j on da ima puno drčine okolo, možda ga je
ko izgubija.
To dite nit je tilo ist, nit pit išta, nego samo vode iz vučije oko koje je stalno
kružilo. Niti progovara (a imalo je dvi, tri godine).
Oni ga ligali sa svojon dicon, šta će od njega, i kad šta š ti vidit, treći dan
dođe mu mater po njega.
Svi oni tako sidili za kaminom, ali mater mu tu ne vidiše, nego samo su je
čuli:

18  Marini Zoko kazao je Jakov Gotovac, rođ. 1935. god. u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST,
sv. 2011. D.
202 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
„Tara, tara, tara
ima tri bijela danka
da te traži tvoja majka!“
I uto nestadoše. 19
Kazivačica napominje da je to istina, da postoje svjedoci koji su to dijete
vidjeli.
Usmenom komunikacijom u Muću se sačuvao memorat o tri vile koje su
se okupile oko ognjišta:
Jedan je čovjek bio u Svilaji, gdje je čuvao stoku i obrađivao zemlju. Bilo je
to u vrijeme ljeta. Kada je pala noć, on je nakon nekog vremena otišao na ta-
van i zaspao. Spavao je neko vrijeme i tada je čuo kako je netko otvorio vrata
i ušao u kuću. Nije se dizao iz svog ležaja, niti se javljao, samo je pogledao
tko je to. U prizemlju kuće, oko ognjišta, vidio je tri ženske osobe, dugih
kosa, koje su tiho sjedile oko ugasle vatre na ognjištu. Malo-pomalo opet su
upalile vatru, te su tako u tišini sjedile i grijale se. To je potrajalo neko vrije-
me, možda jedan sat. Nakon toga one su „zaprećale“ vatru (lagano je prekrile
pepelom) i izišle u noć, ostavivši sve onako kako su i zatekle. Čovjeku na
tavanu nisu se uopće obraćale, a ni on njima.20
Vile su bogato darivale one osobe koje bi im rasplele kosu koja se zaplela:
Djevojčica je u Svilaji čuvajući ovce i krave naišla na žensku osobu, kojoj je
kosa bila zapletena u kupinu. Ta osoba je bila lijepa izgleda, odjevena u bi-
jele (svijetle) haljine, mlađeg izgleda i duge kose. Imala je u svemu čovječji
izgled, osim što joj je jedna noga bila kao u magarca, a druga ljudska. Bila
je to vila. Ona je zamolila djevojčicu da joj lagano rasplete kosu iz kupine i
da joj nijednu vlas ne prekine. Djevojčica je bila veoma pažljiva i uspjela je
ispuniti vilinu želju. Za nagradu, vila joj je dala malenu vreću punu zlatnika,
ali i upozorenje da je ne smije otvarati dok ne dođe kući. Djevojčica je po-
slušala i nije je otvarala sve do blizu kuće, no tada nije više mogla izdržati
znatiželju. Otvorila je vrećicu i pogledala u zlato, no ono je postalo ugljen.
Tako je svojom krivicom ostala bez nagrade. Ipak, bila je zadovoljna jer je
znala da su vile po kazivanjima starijih znale otimati dječake/mladiće koji bi
im onda morali služiti neko vrijeme. 21

2. Vještice
Demonološke predaje u osnovi imaju osobni doživljaj, susret s demon-
skim (onostranim) bićem. Najčešći su demoni u toj vrsti naših predaja: vješti-

19  Ime kazivačice poznato je autoru.


20  Marijana Elez zapisala je prema kazivanju svoje pokojne prabake Ive Elez, djevojački
Čolak. Rodila se 1. 10. 1923. godine u Muću, a umrla je 6. 7. 2009. godine u Ogorju, gdje je
cijeli život živjela. Rkp. FF ST, sv. 2011. S.
21  Isto.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 203

ce, stuhe, irudice, kuga, kučibabe, vukodlaci (kodlaci, kudlaci, kozlaci), ča-
ratani, đavao (vrag-crni ovan, crni pas), orko, mačić; zloguke ptice (gavran,
kukviža), te razna plašila, prikaze, utvare.
Po narodnom vjerovanju vještice su stupile u savez s đavolom pogodbom
koja se potpisivala krvlju. Konkretna ženska osoba đavlu bi prodala dušu, a
đavao bi njoj dao nadprirodne moći. Zamišljane su kako jašu na metli s grbom
na leđima i dugim nosom. Ulazile su kroz ključanice, bludničile s đavolom,
jele djecu, držale tajne sastanke, spremale masti za ljubavne napitke, izazivale
razne bolesti i ludilo, gušile pri spavanju itd. Vjerovalo se da se noću kreću u
obliku leptira ili u obliku lutajuće svjetlosti četiri metra iznad zemlje. Narod-
no je vjerovanje da vještice uoči Jurjevdana i Spasova gole uzjašu na vratilo i
uđu među krave da uzmu mlijeko.
Prva je vještica spaljena 1275. g. u Toulouseu, a zadnja 1793. g. u Posna-
nu. Neki misle da je u tom razdoblju spaljeno do milijun vještica. U Hrvatskoj
je spaljivanje vještica zabranila Marija Terezija 1758. godine. Vjerovalo se da
ima i lijepih vještica jer i đavao voli što je lijepo.
Razlikuju se vještice u bajkama i demonološkim predajama. Vještica u
bajci je bezimena i zla, a u predaji je to stvarna osoba koja nanosi zlo. Vještice
se još nazivaju: viške, višketine, štrige (štringe), coprnice, ceprnice, vidine,
vidurine, višćine, vešće, babe.

2.1. Postanak vještica


U unešićkom kraju vjerovalo se da vještice postaju djeca koja se rode u
„košuljici“:
Govorilo se prije da bi, kad bi se dijete rodilo u „košuljici“ (a za takvu su
djecu govorili da su vještice), babica uzela vile (oveći štap s tri zupca za ku-
pljenje i nošenje trave) i metnila na rame govoreći: „Nije vila, ni vištica, već
je prava kršćanica!“. I to bi ponavljala tri puta.22

2.2. Vještice u narodnoj percepciji


U hrvatskoj tradicijskoj kulturi vještice su imale zle oči, zlo srce, a dušu
đavolsku. Okupljale su se na posebnim mjestima u sumrak ili oko ponoći,
pričaju komu su naudile i dogovaraju se gdje će učiniti sljedeće zlo. Govorilo
se da vještice imaju moć napustiti svoje tijelo za vrijeme spavanja. Prema
predajama tada njihov duh kroz usta izlazi u obliku crne muhe i odlazi u da-
ljinu, gdje se pretvara u neku drugu životinju i čini zlo ljudima. Čest je motiv
vještice koja se pojavljivala u obliku muhe:

22 Kristina Jurić zapisala je 2009. godine. Kazala joj je u Splitu Jela Maleš, rođena 1941.
Rkp. FF ST, sv. 2009. D.
204 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Onda san čuja još jednu priču. Bila jedna žena – oni su smatrali da je ona
vištica, mora, šta li – ona ti je ležala pokraj komina. I jedanput, oni su vidili
da je njoj nešto iz usta izletilo. Neka muva, nešto, nešto izletilo iz usta. Kad
oni išli onako prislušat, ona ne diše, ništa, samo tako leži. A oni dođu pa je
okrenu: di joj je bila glava, okrenu noge, i ostave je tako. I sad oni čekaju, i
čekaju, kad u neka doba, ujutro, kad počnu pivci, kad tribaju zapivat, onda
one vraćaju se, ka, nisu više u tin oblicima. I ... muva oće onden okle je izaš-
la, a ne more uć, sad tu noge. I ona tuda zujala, zujala, oni samo gledali šta
se događa, ona zujala, zujala. Kad svanilo se, ova – mrtva.23
Motiv pretvaranja vještica u neku životinju čest je u europskoj usmenoj
tradiciji.
Kada se pak pojavi vijor, seljani kažu da to „vištica kolo vodi“, a kaže se
i da „irudica pleše“. Neki su uvjereni da župnik, kada se služeći misu okrene
prema puku, vidi sve vištice i višce, samo on to „ne smi javno reć’“.24
Kad bi se u sumrak žene-vještice spremale poletjeti od kuće, mazale bi
se nekom tajanstvenom mašću i bajale: „Ni o trn, ni o grm, već na pometeno
guvno“, kako bi ih demonske sile odnijele točno onamo kamo su naumile, a
ne u kakvu šikaru ili trnje. Ako bi u sumrak ili uvečer u kuću, slučajno, uletio
kakav leptir, ukućani su ga nastojali što prije uhvatiti, istjerati ili pak ubiti, jer
se vjerovalo da je to posjet, upravo, neke vještice, koja je došla izvidjeti situ-
aciju i pripremiti teren za svoj posjet. Ako ga uhvate, potrgaju mu krila, tako
da više ne može letjeti, bace ga van govoreći: „Dođi sutra, dat ću ti soli.“ Ako
bi kojim slučajem drugo jutro kakva starija mještanka prva navratila u tu kuću,
odmah bi se posumnjalo da je upravo ona sinoćnja vještica koja ih je posjetila.
Takav je primjer predaje o nevjesti i svekrvi koja je bila vještica:
Iznaprin se u kući uveče sidilo, al nevista nije smila ić leć prije svekrve jer
je to bija takav običaj.
Tako je jedna svekrva svoju nevistu slala zato šta je njoj (svekrvi) došla
prijateljica vištica. I ona sama je bila vištica i one bi išle pod Velebit, al ne
mogu od nje jer nije ošla leć.
I, ošla nevista leć, al muž je vratija nazad jer je pita jel mater legla.
Ona ponovo došla u kuću, a ove je potrale i zakračunale vrata.
A ima je mali prozorčić priko kojeg je ona gledala šta one govore. A one ot-
prećale (očistile lug), uzele šibu oguljenu od kore, tukle po kominu i govorle:
„Ni o drvo, ni o kamen, nega ravno pod Velebit!“
I ona, kat su one nestale, ona kako j to čula došla do komina i ponovila: „I od
drvo, i od kamen, ravno pod Velebit!“

23  Marini Zoko kazao je spomenuti Ante Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
24  Jelena Vrcelj zapisala je 2012. godine u Kijevu. Rkp. FF ST, sv. 2012. Z.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 205
Kako j ona to rekla, a krivo j rekla, izudarala se i stukla od kamenje i došla
pod Velebit.
One to vidile i brže se vratile kući.
Nevista skros stučena, svekrvi ništa. Došle sinu, a on pita: „Šta j? Štaj?“
Nevista kazala, a on ih namlatija i odveja na ispovit k vratru.
Otad posli nije svekrva bila vištica.25
Vjerovalo se „kad se sveti sakramenat prikazuje da moš vidit sve vištice
koje su tu u crkvi. Ali moraš se držat za vratrov habit. On ih sve vidi, a mi
samo tada.“26

2.3. Vještice na pokladni utorak


U Hrvata je bilo rašireno vjerovanje da se vještice okupljaju na pokladni
utorak.27 U demonološkim predajama Hrvata nalazi se motiv vještica koje su

25  Kristina Jurić zapisala je 2009. godine. Kazala joj je spomenuta Jela Maleš. FF ST, sv.
2009. D.
26  Isto.
27  U Bukovici kod Tomislavgrada, po tridesetero ljudi, žena, cura, curica, izašlo bi pred
kuću i gledalo kako hodaju i ševerin krešu višćice, koje su se pojavljivale otuda gdje nije bilo
kuća pa bi po brjegovima sinule kao iskrice i plamen. Potom bi ljudi, žene, djeca i cure otišli u
kuće, prekrižili bi se i tri večeri bi poškropili kuću i u kućama djecu u kolijevkama i u krevetu.
Vjerovalo se da ne valja držati preslicu jer popišat će je višćica. Nije se smjelo kudjelju i igle
dirati prije nego što se poškropi kuća. U Prugovu kod Klisa, u zalazak sunca žene bi svetom
vodom poškropile dvorište, kuću i staje te se pomolile, a tih se noći ne bi boravilo na gumnu
jer su ondje vještice kolo vodile! Ništa se nije smjelo ostavljati pred kućom zbog vještica. U
Prološcu Donjem kod Imotskoga i danas se može čuti izreka domaćina za dosadnoga gosta:
„Ko da su mu bile komaštre zavezane“. Ta izreka potječe od vjerovanja da se vještica može
uhvatiti: kad ti uđe žena u kuću za koju sumnjaš da je vištica, zaveži komaštre. Ona neće izaći
iz kuće dok ih ne odvežeš. Vištice iz sela mogu se vidjeti na pragu kužine, na poklade uvečer,
ako vazmenu večeru ne okušaš i ne staviš je na prag. Koje žene tada dođu blizu praga kužine,
vještice su. U Splitu se smrtna kazna krnji ima izvršiti u pokladni utorak uvečer, na Rivi „točno
na ponoć kad višćice gredu u šetnju u lov na vampire.“. U Senju se vjerovalo da su vještice
najaktivnije bile u vrijeme poklada, kada su napadale ljude i malu djecu, pa su se u to vrijeme
muškarci, u strahu da ne postanu njihove žrtve, nastojali zaštititi na razne načine. Grudi bi
mazali lukom (češnjakom), a vijence luka vješali pored ulaznih vrata ili na koje drugo vidno
mjesto, jer se vjerovalo da luk odbija vještice i oduzima im moći. Po pripovijedanju starih ljudi
u Čačvini, na poklade bi vještice sinule kao zvijezde iz svake kuće. S brda se vidjelo svih šest
komšiluka. U svakome od njih bila je po jedna vještica. Oko devet sati sve su vještice išle u
pravcu Biokova. Ondje su igrale kolo do zore. U zoru su išle na Brač, Pod orač (ime hrasta).
Tada bi se rastajale i svaka je išla svojoj kući. Na Čistu srijedu bile bi umorne i ostajale su kod
kuće. U Usori se na Čistu srijedu vrati predivo na preslicu što se skinulo na pokladni utorak da
ga vištice ne popljuvaju. Taj dan se kolje i peče pijetao za objed, a jede se i bijeli luk kao zaštita
od vještica, vukodlaka i drugih zlih sila. Oko poklada pupalo je rašeljkovo drvo, a vještice bi,
po vjerovanju u Cisti Velikoj, te pupove skidale. Sutradan, kada bi neki pastir iz sela onamo
došao čuvati ovce i kada bi opazili da na drvetuu nema pupa, odmah bi znali da je sinoć ondje
206 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

se na poklade skupljale u ponoć oko stabla oraha. Takav je u Vinovu Gornjem


bio Đelalin oras:
Onda, ima jedna priča, sad ... jel istina ili nije, to ja ne znan. O pokladan bi se
vištice kupile na oras. I onda bi po noći vidili ljudi ona ... ona svitli u zraku,
leti i svitli. A one se najviše kupe tada, kad su poklade.
I onda ti je ova jedna slušala kako se one dogovaraju kako će one ić tu noć
ka. A ona nije bila vištica. A kad su one uveče izašle iz kuće – ona s njima
bila sidila – a ona za njiman. A one se tamo popnu na neko drvo i kažu: „Ni
o drvo, ni o kamen, nego na Đelalin oras.“ I odleti jedna, odleti druga, šta ja
znan kolko ih je bilo ... onda išla i ona. Popela se ona na to drvo i ona govori,
kaže ... ona krivo rekla. Nije rekla ´ni o drvo, ni o kamen nego i o drvo i o
kamen i ona se jadna sva ispribijala.28

2.4. Vještičje bacanje uroka


Vjerovanje u opasnost zlih očiju bilo je rašireno u jugoistočnoj Europi,
zemljama oko Sredozemnoga mora i, osobito, na Bliskom istoku. Vjerovalo
se da su djeca, janjad, telad i drugi mladi organizmi, ali i odrasli, te stoka, voć-
njaci i druga imovina, neotporni na urokljivost koja nastaje pogledom uroklji-
vih očiju te čuđenjem i hvaljenjem. Muslimani u Bosni vjeruju da je urokljiva
ona žena oči šarene – zelene i plave boje. Narod je vjerovao da od urokljivih
očiju mogu stradati domovi i staje – od požara, groma ili kakve druge ne-
pogode.29 Po narodnom praznovjerju, od opake more nastajale su najopakije
vještice, te su imale zle oči kojima su mogle „prostrijeliti čeljade, konja, vola
itd: kuda očima ošine, onuda ga poduzme vučac (pomodri)“.30
U makarskom kraju uroci se nazivaju i naude. Žene s urokljivim okom
nazivane su: čara, štringa ili vištica, a muškarci vištac i mogli su, naime, svo-
jim pogledom poremetiti nečije zdravlje, osobito dječje, privremeno ili trajno.

vještica bila ili ako fali više pupova, značilo je da je drvo okupiralo više vještica, jer svaka je
skidala po jedan pup. U Novim Selima (Imotskoj krajini) na pokladni utorak starješina kuće
usjekao bi grane rašeljkova drveta, donio bi ih kući te bi ih palio, a sve u svrhu zaštite žena koje
je imao u kući, da ne bi otišle u vještice. I sada se pripovijeda o okupljanju vještica na Biokovu,
gdje bi se sastajale ispod jednog stabla oraha i ondje bi se mazale nekakvim mastima. To je
bio „obred“ njihova sređivanja prije nego što bi krenule u haranje po selima. Kada bi u selu
došlo do nekakve svađe između nekoga i neke žene, bio bi običaj toj ženi reći: „Al’ si sinoć na
Bijakovi bila?!“
28  Marini Zoko kazao je spomenuti Ante Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
29  Vlajko Palavestra, Drežnica u Hercegovini (Zabilješke o prošlosti i narodnoj kulturi), u:
Hercegovina, časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, br. 2, Mostar, str. 112.
30 Vladimir Ardalić, Mora (Bukovica u Dalmaciji), u: Zbornik za narodni život i običaje
južnih Slavena, knjiga XXVI, urednik dr. D. Boranić, Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti, Zagreb, 1928., str. 380-381.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 207

U Zagori se vjerovalo da vještice mogu ureći životinje koje bi nakon toga


uginule:
Vištice? Šta su one radile? A, Bože sačuvaj, uništavale blago. Na primjer,
ti goniš kravu, i krava ima vime; a ona to provišta da u kravi nema mlika.
I onda ... recimo, imaš prase: veliko, debelo, šta ja znan, i onda se ona ka
začudi i – ono krepane.
Jedna stara bila u nas ... onda bi čobani, kad bi gonili blagu, nju pokazivali da
je bila vištica; pa bi, ispod kaputa ili nečega, vako bi njoj pružali roge. Onda
ona to znala, da to se njoj kazuje i onda bi in rekla: „Ponesi to materi, ponesi
to materi! Znaš?“
I onda bi došla – znala bi nabacit na blago uroke – koze, ovce – dođe, pa
krepanu! Eto, ja ti, dušo, znam toliko o tome.31
Vještice su, prema pričama, često uroke bacale na djecu:
Bilo j’ to kad ti je mate’ imala... a tako negdi skoro dvi god’ne. Pro’odala je
ona s jednu i po, bila je šefica mala. Kako je bila najmlađa u našem susidstvu,
a bila je i šesna, svi su je volili nosat’, igrat’ se š njom. I tako j’ nju jedan
dan držala kuma Stipšinka ispri’ kuće nam kad je prošla jedna žena, isto iz
sela, al’ ta je uvi’ bila nešto čudna, nije imala društvo neko. Ta ti je pogledala
kumu kako ti drži mate’ i rekla: ‘Šta je toj maloj, ko da nema nogu!’. Ona j’
mislila na to kako je svi nosaju, ka’ šta je ne puste da šeta kad se već naučila.
I otada Mirjana moja nije mogla stat’ na noge. Ka’ da ih nema, nije ih osje-
ćala. To je trajalo čet’r’, pet dana. Onda se pokojna baka Ana digla jedan dan,
uzela je i odvela negdi, kažu nekoj ženi, nije ona nama ništa rekla ni di će ni
kud će. To se tako virovalo - da makneš urok, ne smiš nikome reć kod koga
ideš ni zašto. Uglavnom, kad se baka vratila s Mirjanom, sve je bilo opet
dobro, hodala je ka’ da ništa nije bilo. I ko će ti to sad znat’ objasnt’ šta se tu
desilo, zašto, kako, od koga? Pustiš to i gledaš svoja posla. Ne valja o niko-
me nešto ružno govorit’, a ni mislit’. Nikad ne znaš di đava čuči i čeka...“32
U Nevestu se protiv uroka molilo:
Prvo se triba prikrstit tri puta i tek onda počet molit sljedeće:
Oj misusovo, u ime Isusovo,
sveta Ana, Gospina majka:
„Pokaži mi svu istinu bolesti
i zdravlja i života.“ (za koga moliš)
Izmoli se ovo tri puta i onda nastavi dalje:
Šetala se sveta Ana, Di iđeš priko,
Gospina majka, urok i rokice,
priko polja ravna. u vištati di je lipo,
Srila urok i rokicu: di je drago.

31  Marini Zoko kazao je spomenuti Jakov Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
32  Antonia Zoričić zapisala je 2011. godine u Čavoglavama. Rkp. FF ST, sv. 2011. S.
208 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Raziđoše se urok Dva urliču, tri odriču


i rokica po svitu; Otac i Sin i Duh Sveti
ka pčele, po cvatu, u pomoć bija
ka magla, po planinama, Amen.
ka momci, po rudinom.
Ovako se moli dvadeset puta i na kraju Virovanje. 33
***
U Rusiji i Rumunjskoj formiran je Sindikat vještica i vračeva.

3. More
More su po narodnom vjerovanju djevojke koje su se povještičile. Vjero-
vanje u more rašireno je i u ostalim europskim zemljama.
Hrvati često spominje more, usidjelice, stare cure za koje se govorilo da
bi znale napasti čovjeka u snu. Kad bi se prenuo iz sna, osjećao je da je na
njemu golem teret kojega se nije mogao riješiti, već bi se samo trzao, a pomoć
mu je mogao pružiti samo netko drugi, ukoliko se u tom trenutku našao kraj
njega. More ne bi usmrtile čovjeka, već su uživale u patnji i njegovu osjećaju
bespomoćnosti.
Prema Ardaliću: „Ime mora dolazi od morenja, kad se navali na čeljade,
bi rek sad će ga umoriti.“ 34 U Zagori se vjerovalo da se more rađaju u bijeloj
košuljici i kako bi oslobodili dijete od te košuljice i života koji bi proživjelo
kao mora, trebalo je glasno izreći sljedeće: Nije vila ni vištica, nego prava
kršćanica. Taj zaziv, prema vjerovanju naroda, oslobađao je dijete košuljice.
To je zapravo basma ili zaklinjanje, retorički oblik čiji je cilj da čovjeka zaštiti
od uroka ili bolesti. Brojne su basme protiv more. U basmama je mora hroma
te se od nje traži da bude doma, jer su joj puti bati, a zemlja joj je uzda; od
svetoga Ivana je sapeta, od Boga prokleta (…).35
Uz to vjerovanje veže se i priča prema kojoj je jednoj ženi u san dolazi-
la mora koja ju je uznemiravala i oduzimala joj san. Nakon nekog vremena
žena je otišla gatari koja joj je rekla da sljedeći put mori kaže kako će joj ona
(mora) doći po zajam i tako će otkriti tko je uznemirava. Žena se s morom
suočila i to joj rekla, a na vrata joj je uskoro došla žena iz sela po zajam. Kada
joj je rekla da ona zna da je mora, više joj u san nije dolazila.

33 Kristina Babić zapisala je 2008. godine u Nevestu, općina Unešić. Kazala joj je Ana
Mrčela, rođ. 1945. god., djev. Dželalija. Rkp. FF ST, sv. 2008. S.
34  Vladimir Ardalić, Bukovica: narodni život i običaji, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2010.
35  Josip Kekez, Poslovice, zagonetke i govornički oblici, MH, SHK, Zagreb, 1996., str. 293.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 209

3.1. Postanak more


U Njemačkoj i skandinavskim zemljama smatralo se da su more djevojke
rođene od majki koje su, kad su bile trudne, uzimale placentu novorođene
ždrebadi, nabadale je na štap i zatim gole pretrčavale ispod nje. Vjerovale
su da će, učine li tako, imati bezbolan porod; ali stradavala bi njihova djeca:
dječaci bi postajali vukodlaci, a djevojčice more.36
U Zagori se vjerovalo da se more rađaju od vještica, i da more postaju
djeca koja se rađaju u košuljici37:
Ja san doživija dva puta tu pravu moru. Mora nastane tako da žena rodi dite
s nekon ka košuljicon. To dite, ono kad postane cura, onda je mora. A kad
se uda, nastane vještica. Pričaju mi, bila je (…)38 jedna – još je živa – da se
ona rodila tako u toj košuljici i onda joj je otac uzeja tu košuljicu – tribalo je
ka skinit tu košuljicu s nje – i bacit priko kuće tri puta govoreći: „Rodilo se
dite, u bijelu odjelu; nije mora ni vještica, nego prava kršćanica.“ - to se tako
reče i onda neće bit mora.
Vjerovalo se da se može osloboditi od more ako joj se kaže: Doć ćeš mi
na zajam!
Ta mora ... ona ti dođe po noći kod nekoga čovika, žene ili diteta, dok ti
spavaš, i ona dođe i tebe pritisne i tare te: mori te, muči te. I sad ... ja san to
sluša o tome priče. I moja mater pričala kako je njoj dva puta ta mora bila. I
onda, ako rečeš joj: „Doć ćeš mi na zajam!“ i ono, ka, opsuješ, da će ti doć
ona u kuću i pitat te nešto da joj posudiš.
I ona priča da je njoj dva puta bilo to kad se ona udala. Da je tu bila jedna
cura, (…)39i ona, kaže, mene dva puta tako trala, i ja san tako njoj rekla:
„Doć ćeš mi na zajam!“, i ona bi, kaže, došla u mene: „Poslala me mater da
mi posudiš to i to.“ I meni tada ne bi palo na pamet ništa ... tek kad bi ona
otišla, onda bi meni sinulo u glavu da je to to.
***
More ili vištice ... to se rodi dite ... dite se rodi u košuljici biloj. Kad se
rodi, na njoj bude košuljica. I onda triba izać neko od roditelja – na primjer
mater, pošto je rodila, ne može ona; onda otac – triba skinit tu košuljicu i
vikat: „Rodilo se dite, u mojoj kući, u košuljici!“ I sad on tu košuljicu smota
i pribaci priko kuće, baci. Ako nije to napravija, onda zna bit vištica i mora.
U nas, ja san zna dvi. Jednu su uvatili. Ka moru. Kako su je otkrili: došla ona
kod jedne, i od noć na nju i satrala je. A ona joj kaže: „Kurvetino, znaš, doć
ćeš mi sutra u zajam!“ (Da će doć pitat da jon zajmi.) I evo ti je ujutro njoj,
nosi posudu da joj zajmi brašna. A stric joj, kad je umra, kad je triba umrit,

36  Jacqueline, Simpson, Evropska mitologija, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1988., str. 102.
37  Ardalić navodi modru košuljicu.
38  Ime je izostavljeno.
39  Prezime je izostavljeno.
210 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
reka da mu pririžu ove žile ispod kolina, da in ne bi kasnije smeta. I on se
rodija u biloj košuljici. I njegova jedna ćer rodila se u biloj košuljici. Eto, ja
san zna dvi. Samo ne mogu ti ih reći. Da izađe u javnost ... ne mogu ti reći,
jer ne bi želija ja imat skandal, razumiš? E. Al u mom komšiluku su one bile.
A to nije dobro.40
More su se često osvećivale momcima koji su ih ostavili:
Njega ti je, tog čovika, i mora pritiskala. Kaže da je to bila jedna cura koju
on nije tija ženit. „I tako ona jednu veče došla na me, nisan zna šta ću, ki da
si na me navalija kuću, i odredin stavit sutradan nož.“
I u veče stavija on ošar nož na prsi i ona ti opet na nj i nabode se na taj nož
i samo čuješ di kaže: „A!“, i sađe s njega.
Ujutro kad se probudija, vidija krv kod kreveta i da imaju tu tragovi i on poša
za ton krvi. I doša u selo isprid jedne kuće di čeljad žali. On pita šta je bilo,
a kaže mu jedna žena: „Umrla in cura. Bila je kako vila. Sinoć ostala zdrava,
jutros umrla.“41
O otkrivanju more u Nevestu se pripovijeda:
E, moja ćerce, tako ti je moga (…) „tralo“ (napadale ga more) i on ti jadan
ništa moga nije. Pričali su da je jedan momak tija otkrit ko je ta šta ga proga-
nja i tako je jednu veče spava s nožon kraj glave. Kažu da je sutradan vidija
curu sa svježin ožiljkon na licu i tako je sazna koja ga je to morila. 42
Istovjetan je motiv u demonološkoj predaji iz Muća:
Jedan je čovjek jako loše spavao. Ujutro se budio s osjećajem da ga je „ne-
što“ noću pritiskalo – gazilo. Zatražio je savjet od poznavatelja, koji su ga
savjetovali da spava noću na leđima, a da uz svoj bok veže nož okrenut
prema gore. Poslušao je savjet i kad je uvečer legao i skoro zaspao, čuo je
i vidio kako ulazi kokoš kroz prozor. Skočila je na njega i počela ga gaziti
nogama. Ali, nakon kratkog vremena ona se svojom težinom nabola na nož.
Odmah ga je prestala gaziti, odlepršala na prozor i tako ranjena odgegala
prema jednoj od kuća u selu. On ju je slijedio kako bi vidio u koju će ući, što
mu je i uspjelo. Otišao je svojoj kući i ujutro je posjetio kuću u koju je ušla
njegova „noćna mora“ u obliku ranjene kokoši. Ondje je vidio ženu koja je
bila ranjena nožem, te je nakon kratkog vremena i umrla. Više ga nije mučila
noćna mora nakon njene smrti…43
Prema memoratima, od more se moglo osloboditi ako se makne desni
palac:

40 Marina Zoko zapisala je 2011. godine u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
41 Kristina Jurić zapisala je 2009. godine u Planjanima. Rkp. FF ST, sv. 2009. D.
42  Jelena Dželalija zapisala je 2011. godine u Nevestu. Rkp. FF ST, sv. 2011. Z.
43  Marijana Elez zapisala je prema kazivanju svoje spomenute pokojne prabake Ive Elez.
Rkp. FF ST, sv. 2011. S.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 211
Kad san ja ima jedno 15-16 godina... bilo je vako zima i ja san se bija pro-
budija - spava amo di se ložila vatra, a mater spavala tamo na katu – i ja san
bija tu leža i posli se probudija, i budan san bija, al san opet ka upola zaspa.
Kad jedanput, moj sinko, meni dođe s nogu pritisak neki, pa sve vako, pa ode
pa ode pa ode, skoro me udavilo. I ja zoven mater upomoć – meni se činilo
da ja zoven, al nisan ja zva. Ali meni se činilo da san ja bija budan, kad je to
sve bilo. I ja onda ... to guši i guši ... ne mogu ti kazat kako je to teško. I onda
meni palo na pamet da triba maknit palcon od desne noge. I kad san ja ma-
knija palcon od desne noge, onda se meni otvorile oči. I ja pogleda – nema
nigdi ništa. I ja onda zoven: „Majo, majo!“ i ona se odzovne.
I kažen ja: „Pa kako nisi čula prije kad san te zva?“
„Ti zva mene?“
„Jesan“, ja kažen.
„Pa šta ti je?“
A kažen ja: „Mora me trala. Satrala Boga u meni.“
Drugi put ... na isti način se dogodilo. I ona meni dođe s nogu i tare i tare i
satralo i stislo tu. Meni se činilo da san ja šakon tuka nju, da je osjećan na
sebi, kako ona mene pritisla. Nisan zva nikog, zna san ja da nema nikog, da
san sam u kući. Ja san nju tuka šakon. I onda meni palo na pamet da maknen
opet palcon. I kad san ja maka palcon, onda san otvorija oči; ali meni ... meni
sve miruje, a meni su ruke ispod deke i lancuna – a ja san bija mislija kako
ja nju tučen šakon, da ću ja nju potrat sa sebe. Ona mene pritisla, satrala
me; a kad ja se probudija, ruke tako uza me, sve, sve mi ono miruje, ono ka
umrtvljeno. I sad ja znan imat noćne more ... sanjat svakakvih ružnih stvari,
ali to nije ta mora takva, ka ova dva puta. To san ja točno takvu moru osjetija
ka kako su to ljudi pričali. 44
Čest je motiv osvete djevojke koja se noću pretvarala u moru i osvećivala
mladiću koji su je danju zadirkivali:
Onda su pričali, o toj mori ... bija jedan Mikmijucin. On je zna, kažu, vatat te
more. I oni su išli u mlin, to se pričalo tako, išli su u mlin, na Cetinu gori. Jer,
kad bi došlo lito, znaš, nestalo bi brašna staroga, i kad bi došlo novo – a nije
bilo struje, znaš; neg na vodu. A mi bi mlili dole na Vrbi il na Čikoli, al to pri-
suši, znaš, pa sad, moraš ić il na Cetinu il na Krku doli, a ne zna se di je dalje.
I sad, oni su išli gori na Cetinu u mlin. Išla njih grupa. I priko Ogorja su išli
i kad su se vraćali, tamo neka cura bila i on je bija momak i on se nje vata.
Dobaciva joj ovo-ono. A govori njemu jedan čovik: „Prijatelju, znaš, imat
ćeš ti društvo noćas.“
Kad doša on kući ... kad on lega, kad jedanput, kaže, njega uvati, satralo
muvu u njeme. Kad došla druga noć, isto on iša leć i napravija se on da spa-
va. A tu je bija varčjak, šta bi žito mirili, s tin varčjakon – to su tako pričali

44  Marina Zoko zapisala je 2011. godine u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
212 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
ljudi, pa sad... To nisan ja čuja od njega, ja san to čuja od drugih ljudi. I kad
jedanput, on tako, ka, pravija se da spava, kad on vidi kotrlja se klupko kon-
ca prema njemu. A kad došlo blizu njega, on uze varčjak pa na to klupko. I
onda on tako sidi, kad … kad zapivali pivci, a ono počelo nešto da se krivi,
jaukalo, na sve načine ... nešto bilo ispod tog varčjaka, di je on sidija. Kad
svanilo, kad sunce počelo izlazit, progovori to: „Digni se,“, kaže, „ja san,
ugušit ćeš me odi.“ I onda se on diga, a ona više nije mogla, ono, nestat. A
kad je on diga varčjak, ono izašla žena, cura. Ona samo po noći ima tu moć
da se može pretvarat u neke oblike. 45
More su se osvećivale djevojkama od zavisti i osvete.
Sposobnost more da bude nevidljiva ili da se pretvori u životinju trajala bi
do prvih pijetlova, a nakon toga vraćala bi se u svoje pravo obličje djevojke.
Ako bi je neki čovjek tako ulovio, obećavala bi mu sve u zamjenu za čuvanje
njezine tajne.
Također je rašireno vjerovanje da bi se more okupljale na Jurjevdan (23.
travnja) i tada bi se ljudi morali držati podalje od mjesta na kojima bi se one
skupljale.
More su se znale zaljubljivati u obične mladiće, a ako bi im se oni na neki
način zamjerili, osvećivale bi im se.

4.Vješci
Osim vještica, vjerovalo se da postoje i vješci, koje narod još naziva višci,
višćuni, višćine. Ta demonska bića, u narodnom vjerovanju, imaju sposobnost
pretvaranja u životinje. Prema predajama iz Zagore pretvaraju se u orlove i
izazivaju strašne oluje:
Kad san ja bija dite, onda san vidija dva orla. Sprema se nevrime, znaš ono,
grmi, a orli isprid toga nevrimena. Prave krugove, i sad, nekad se malo spu-
šćaju, nekad dižu; i onda ovi čobani kažu: „Evo višćina, sad će, kaže, krupa.“
I oni su tako odletili isprid tog nevrimena, a posli došlo to nevrime i udri
krupa. I ... kad san god ja vidija take orlove – nekad budu dva, nekad samo
jedan – svaki put dođe krupa!46

1. Irudica
Irudica je u narodnoj percepciji demonsko biće koje je krivo za smrt sve-
toga Ivana Krstitelja. Stoga je sveti Ilija progoni i bije munjama od kojih je
sva isprobijana. Ona u obliku mačke bježi svijetom jer je još nijedan grom
nije udario (već munje), a kad je udari, ubit će je. Prije toga sveti Ilija će se

45  Isto.
46  Marini Zoko kazao je spomenuti Ante Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 213

boriti protiv Antikrsta i Antikrst će ga ubiti. Sv. Ilija će oživjeti i ubiti Anti-
krsta i bit će kraj svemu i Strašni sud.47 U Poljicima se vjerovalo da sv. Ilija
gromovima puca za irudicom (đavlinom) kako bi je smaknuo.48
U hrvatskome narodnom vjerovanju irudica donosi olujno nevrijeme.
Irudice su nestale iz narodnoga pripovijedanja. Ostale su samo u basmama i
bajanjem se tjeraju: Dje sveti Ilija gromove odgoni, / dje čedo ne plače, / dje
pivci ne pjevaju, / dje ždripci ne ržu, / dje se Bogu ne moli. (…) po visokim
planinam’, / po morskim dubinam’, gdje zvona ne zvone.
Irud (Irudan) u tradiciji Hrvata je kralj Herod. Po predaji sveti Ivan Kr-
stitelj i Herod bili su prijatelji. Kada je Herod za ženu uzeo ženu brata Filipa,
Herodijadu (Irudicu), sveti Ivan ga je ukorio. Tada je Herod svetoga Ivana
utamničio. Na proslavi Herodova rođendana plesala je Irudičina kći iz prvoga
braka. Zadivila je Heroda i on joj je obećao ispuniti želju. Kako ona nije znala,
pitala je majku, a ona joj je rekla da na pladnju traži glavu Ivana Krstitelja.49
U Nevestu se protiv grmljavine i nevremena molilo:
Biži, biži, irudice,
majka ti je poganica,
od Boga je prokleta,
od Ivana sapeta. 50
U Koprnu za zaštitu od zlih sila izgovarala se sljedeća kristijanizirana
basma koja se može svrstati u molitve, a najčešće se izgovarala za vrijeme
velikoga nevremena, ali i u drugim prigodama. Svetom se koljabitavcu, koji
je u danu vičnjem i noći nebeskoj, obraća za branjenje i štitenje:
Koljabitavac sveti, u danu vičnjem,
koji biše i pribiše, u noći nebeskoj.

47  Jerko Suton, Vjerski život i običaji Zapadne Hercegovine, Mostar. (Umnožen rukopis.
Primjerak se nalazi u Franjevačkoj knjižnici Mostar, 1968., inv. br. 3912, sign. 39.) str. 119-120.
48  Frano Ivanišević, Poljica, narodni život i običaji, reprint izdanja JAZU iz 1906. i
neobjavljena građa, Književni krug Split, Split, 1987., str. 555.
49  Herod i Isus (Mk 6,14-29; Lk 9,7-9)

(14) U ono vrijeme doču Herod tetrarh za Isusa (2) pa reče svojim slugama: „To je Ivan
Krstitelj! On uskrsnu od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu.“ (3) Herod doista bijaše
uhitio Ivana te ga svezana bacio u tamnicu zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa. (4) Jer
Ivan mu govoraše: „Ne smiješ je imati!“ (5) Htjede ga ubiti, ali se bojao naroda jer su ga
smatrali prorokom. (6) Na Herodov rođendan zaplesa kći Herodijadina pred svima i svidje se
Herodu. (7) Zato se zakle dati joj što god zaište. (8) A ona nagovorena od matere: „Daj mi, reče,
ovdje na pladnju glavu Ivana Krstitelja.“ (9) Ražalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika
zapovjedi da se dade. (10) Posla odrubiti glavu Ivanu u tamnici. (11) I doniješe glavu njegovu
na pladnju, dadoše djevojci, a ona je odnije materi. (12) A učenici njegovi dođu, uzmu njegovo
tijelo i pokopaju ga pa odu i jave Isusu.
50  Kristina Babić zapisala je 2008. godine u Nevestu, općina Unešić. Kazala joj je spomenuta
Ana Mrčela. Rkp. FF ST, sv. 2008., S.
214 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Za branjenje, Di no sidi
za štitenje, dvanaest apostola.
mačem poraženje. Kad prva Mlada
Da se k nama nema nediljica dođe,
niko približiti, štolu ću vam postaviti,
neg ona dva, mir ću vam učiniti:
koja su od Boga poslana. Tilo od šenice,
Da nas uzmu, krvcu od lozice,
na svoje ruke, iz raja ladne vodice,
pa nas zovu Jeruzalimu gradu: od Oca Boga blagoslova.
Amen.51
Mnoge su tuđice u hrvatskome narodnom izričaju. Među njima su i talija-
nizmi. U različitim krajevima talijanizmi su poprimili drukčiji izgovor. Tako,
primjerice, u Hercegovini je u usmenom diskursu riječ kijavito, a u Zagori ta
se riječ izgovara koljabitovac. U oba je slučaja značenje tih riječi isto – ti koji
prebivaš, Svemogući, Spasitelj.

1. Vukodlaci
Vukodlak spada u najpoznatija demonska bića. U postojanje vukodlaka
vjerovali su drevni Rimljani. To je vjerovanje poznato diljem Europe i svijeta.
Demonološke predaje o vukodlacima pripovijedaju o mrtvacima koji su
zbog teških grijeha četrdeset dana nakon smrti ustajali iz groba. Ako su za
života bili pijanice, pojavljivali su se kao mješina puna vina, a ako nisu bili
pijanice, pojavljivali su se u obliku mješine pune vodom. Nestajali bi kada bi
bili probodeni glogovim kolcem (ili sa sedam glogovih kolaca) ili drenovim
kolcem, po mogućnosti uz pratnju tri svećenika i zvonara. U nekim krajevima
(primjerice Hrvatskomu zagorju i Zagori) vjerovalo se da će se pokojnik po-
vukodlačiti ako preko njega prijeđe mačka ili kokoš. U Zagori se vjerovalo da
će se mrtvac pretvoriti u vukodlaka ako preko njega prijeđe pas.
Kudlaci su zli i uvijek nastoje naškoditi čovjeku, a često uzimaju različite
životinjske oblike. Prema pričama oni se okupljaju na raskrižji­ma putova od
dvadeset tri sata do ponoći. Za čovjeka nije dobro da se u to doba zatekne na
putu jer bi mu se moglo dogoditi svakakvo zlo. Zbog toga se na raskrižjima
putova postavljalo raspelo kao obrana od zlih sila, ali i pomoć u rasuđivanju
pravih smjerova putovanja. Vukodlak se još naziva vukozlak, ukodlak, kozlak,
kudlak, kodlak, kudljak. Protiv vukodlaka narod je bajao.52

51  Ivana Hrga zapisala je svibnja 2006. godine u Koprnu. Kazala joj je Božica Hrga (rođ.
1925. g. u Koprnu). Rkp. FF Split sv. 2006., S.
52  U Vinišću kod Trogira vjerovalo se da postoje kodlaci (vukodlaci) koji su posebno mogli
naškoditi djeci, pa kad bi djeca, a i odrasli, hodali noću (pogotovo kraj groblja), držali bi palac
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 215

U Muću se pripovijeda:
A meni je jedan čovik ovdi isto priča, iz Muća. Išli su, kad se iđe od Kumiro-
ve kuće ... to su nekad bili megdani, između Venecije i Turske, jer je Neorić
nekada pripada Turskoj, a Muć je pripada Veneciji. Onda su tu bili megdani.
Tu uvik pustoš, uvik kad ideš tudan, uvik ti se digne kosa na glavi. Lito, zima
– uvik. Sad je meni priča ovaj čovik jedan da su vidili kad su išli ... ovi jedan
da ka nije vidija ništa, al ovi šta je gonija konje da je vidija čovika da je u
tri koraka otiša gori u brdo. To su ti ... vukodlaci, šta se pojavljuju. Ali samo
u određenom intervalu, u gluvo doba noći se to zove, od ponoći do prvih
pivaca. Tad oni nastupaju.53
Vjerovalo se da se pokojnik povukodlači ako preko njega prijeđe pas:
Umro je lovac po imenu Roko. Preko njegovog tijela, koje je ležalo u mr-
tvačnici, prešao je njegov lovački pas. Lovac je pokopan, no, poslije su ga vi-
đali kako hoda uokolo sa svojim psom. Roko je prepoznat zahvaljujući svom
karakterističnom hramanju pri hodu. Nakon nekog vremena održana je misa
za njegovu dušu, koja je time našla mir, i njegovo pojavljivanje je prestalo. 54
Kako bi se spriječio nastanak vukodlaka, ljudi su mrtvacima za koje se
sumnjalo da bi se mogli pretvoriti u vukodlaka rezali tetive iza koljena ili
zabijali čavle u pete.55
U hrvatskoj tradicijskoj kulturi vjerovalo se da svećenik u prisutnosti ne-
koliko ljudi treba probosti vukodlaka zašiljenim kolcem od drveta od kojega
je bila Isusova kruna. Tako bi, po predajama, iz njegova tijela istekla sva krv,
te bi ostala samo kost i koža. Nakon toga više se nije ukazivao.
Najnovija priča o pojavljivanju vukodlaka nastala je u Šibeniku 2006. go-
dine.
***
U narodnom vjerovanju vukodlak se često poistovjećuje s vampirom – de-
monskim bićem koje noću napuhano i bez kostiju u obliku mješine ili leptira
ustaje iz groba, napada ljude i siše im krv. U Slavoniji, Istri, kao i, primjerice,
Albaniji kudlak je zajednički naziv za vukodlaka i vampira.
Onostrana bića koja ustaju iz groba nalaze se u drevnim mitovima egipat-
ske, mezopotamske, indijske, kineske, peruanske i drugih civilizacija. Naj-
poznatiji je vampir Drakul. Drakul je bio vlaški (rumunjski) vojvoda koji je

u ruci i tri puta izgovarali: Zapori kozlakov. / Isus prid nan, / Gospe za nan. Ili: Isusova brado,
/ Marijino mliko, / tri mise božićne, / tri mise uskrsne, / slavno sveto Vodokršće.
53  Marina Zoko zapisala je 2011. godine u Muću Donjem. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
54  Marijana Elez zapisala je prema kazivanju svoje spomenute pokojne prabake Ive Elez.
Rkp. FF ST, sv. 2011. S.
55  Legendfest – Legende i priče Istre (priredio Luka Šešo), Tiskara Profil, Zagreb, 2008.,
str. 10, 12.
216 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

1444. godine zarobio Janka Sibinjanina.56 Stoga je Sibinjanin u kasno ljeto


1446. godine provalio u Vlašku, te zarobio i pogubio Drakula zajedno sa si-
nom.

7. Đavao pretvoren u životinje


Đavao se po narodnom vjerovanju pretvarao u: magarca (orko, maminjor-
ga, pakleni magarac), mačku (mačić), crnoga ovna, psa i ljudima činio zlo. U
Istri se orko naziva mrak.57
U nekim krajevima Dalmacije narod pod pojmom mačić (macić) podrazu-
mijeva i ubijenu djecu koja su se noću pojavljivala.
Orko, maminjorga, pakleni magarac, mačić po narodnom pričanju pojav-
ljivali bi se pred ljudima noću, podvlačili im se pod noge te kada bi ih ljudi
bili prisiljeni zajahati, nosali su ih po selima, planinama, bespućima, najčešće
sve do prvih pijetlova.
Te su priče biblijske provenijencije.

7.1. Manjinjergo
Jedan je momak uvečer prolazio kroz planinu prema selu. Putem je vidio
velikog crnog magarca, koji je blizu mirno pasao. Bilo mu je čudno da bi

56  Ivan Hunjadi (Janoš Hunyadi, Hunyad, Erdelj, 1387. ili 1407.- Zemun, 11. 8. 1456.) bio
je jedan od najistaknutijih i najuspješnijih boraca protiv Turaka. Zbog toga je omilio narodu
koji i danas o njemu pripovijeda. U hrvatskoj tradiciji poznat je pod imenom Janko Sibinjanin.
Njegova su junaštva nadahnula Andriju Kačića Miošića koji mu je u svome djelu „Razgovor
ugodni naroda slovinskoga“ posvetio 949 stihova. Blistave je pobjede Sibinjanin izvojevao:
1439. god., kod Novoga Brda; 1440. u obrani Beograda; 1442. u obrani Erdelja; na Badnji
dan 1443. god. porazio je sultanovu vojsku; nadmoćnu tursku vojsku porazio je kod klanca
Kunovice 5. siječnja 1444. god. Kod Varne je 10. studenoga 1444. poginuo kralj Vladislav i
kršćanska vojska morala se povući. Pri povratku je Janka zarobio rumunjski vojvoda Drakul.
Zbog toga je Sibinjanin u kasno ljeto 1446. godine provalio u Vlašku, te zarobio i pogubio
Drakula zajedno sa sinom. Sibinjanin je, želeći osvetiti kraljevu smrt, 17. listopada 1448.
god. provalio na Kosovo. U dvodnevnom ratu Jankova je vojska pretrpjela velike gubitke jer
Đurađ Branković nije dopustio vojsci Jurja Kastriotića (Skenderbega) da se priključi Jankovoj
vojsci. Zbog izdaje Đurđa Brankovića razbijena vojska Janka Sibinjanina morala se povući, a
pri povratku je Sibinjanina zarobio i zasužnjio Đurađ Branković. Oslobodio ga je uz veliku
otkupninu. Sa svojom vojskom i vojskom Ivana Kapistrana, Janko je na Dunavu 14. srpnja
1456. god. i 22. i 23. srpnja porazio Mehmedovu moćnu vojsku koja je brojila oko 150.000
dobro naoružanih vojnika. Tek je Sulejman Veličanstveni osvojio Beograd 1521. godine. Tri
tjedna nakon toga Janko Sibinjanin umro je od kuge. Njegov je sin, ugarski kralj Matijaš
Korvin. Janko Sibinjanin počiva u beogradskoj katedrali. – O tome više: Marko Dragić, Zbilja
o Janku Sibinjaninu u „Razgovoru ugodnom“ i tradiciji, Zadarska smotra, časopis za kulturu
znanost i umjetnost, LIX, 1-2, Matica hrvatska Zadar, Zadar, 2010., str. 199-234.
57  Vidi: Usmene pripovijetke i predaje (priredila Maja Bošković Stulli), SHK, MH, Zagreb,
1997., str. 410.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 217
netko zbog opasnosti od vukova ostavio navečer magarca na ispaši. Prišao
mu je i zajahao ga. Ali, to nije bio obični magarac. Bio je to krilati stvor u
liku magarca, u narodu znan kao manjinjergo. On ga je podigao u zrak te
dugo letio s njim na leđima. Nakon toga ga je spustio na predio Svilaje zvan
„Orlove stine“. Zbog straha, hladnoće i vjerojatno zbog padova s litice, mo-
mak je tu poginuo.58

7.2. Crni ovan


Jedan je čovjek bacao kamenje (veće i manje) u duboku jamu u Svilaji. Na-
kon dužeg vremena iz jame mu se obratio duboki glas: „Nemoj više bacati,
jer ako dođem u petak, dobit ćeš ih desetak, ako dođem u subotu, dobit ćeš ih
punu botu.“ No, on je to nastavio i sutradan, a pošto je tada bila subota, stigla
ga je kazna. Iz jame je izišao veliki crni ovan, koji ga je izubijao na smrt. 59

7.3. Loda
Stari su vjerovali da u šumama u okolici sela živi loda.60 Loda se javlja
kao magarac na kojega zajaši noćni putnik. Tada loda naraste visoko i jahača
ostavlja na vrhu neke grane ili nekome drugom visokom mjestu. U Ceri se
pripovijeda da se loda pojavljivala noću i zato se u to vrijeme bilo opasno
kretati izvan sela. Govorilo se da onima koje uhvati u šumi loda daje da biraju
hoće li oni nositi nju ili ona njih. Onaj kojega loda uhvati morao ju je nositi
cijelu noć po šumi ili će ona njega odvesti nekamo odakle se više nikada neće
vratiti obitelji. U predajama o lodama prepleću se motivi đavola pretvorenoga
u magarca i motivi demonskoga bića kuge.61

58  Marijana Elez zapisala je prema kazivanju svoje spomenute pokojne prabake Ive Elez.
Rkp. FF ST, sv. 2011. S.
59  Isto.
60 Mnogi Zlarinjani pripovijedaju o lodi koja se uglavnom javlja kao magarac na kojega na
zlarinskoj rivi zajaši zakašnjeli noćni putnik, a iznenada naraste visoko i jahača ostavlja na vrhu
zvonika crkve Gospe od Rašelja ili na nekoj grani: Noć, nije bilo sviće, ribari su išli daleko na
lignje s donje strane Zlarina. Ošli bi kod Gospe kad ono ka neki veliki lode, ni tovar, ni konj.
Ovi jedan se uspeja na nj, lode je nosija i ti čovik se hitija na granu, a lode otiša i ostavija ga.
(Lõde bi bio morski čovjek, sredozemna medvjedica.) – Ivani Tičić 2012. godine na Zlarinu
kazao je Tomislav Bumbak, zvan Ombre, rođ. 15. 5. 1960. Rkp. FF ST, sv. 2012. D.
61 Kuga se, po narodnom vjerovanju, pokazivala kao kostur djevoj­čure u bijelim haljinama,
a nestajala je u obliku vatre. Svojim dodirom izazivala je smrt. U srednjem je vijeku od kuge
u Europi umrla trećina pučanstva. Bolest – kuga povremeno se pojavljuje u Kini i drugim
dijelovima svijeta. Ako se rano poduzme liječenje, moguće ju je brzo zaustaviti, a ako se ne
liječi, smrtonosna je u 60 % slučajeva. Bolest – kuga povremeno se pojavljuje u Kini i drugim
dijelovima svijeta. Ako se rano poduzme liječenje, moguće ju je brzo zaustaviti, a ako se ne
liječi, smrtonosna je u 60 % slučajeva. HINA/AFP, Teletext, 28. 10. 2004. str. 179. U Bosni i
Hercegovini mnogo je kužnih grebova i grebalja.
218 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

U Ceri se pripovijeda anegdota o lodi:


Jednon se po noći u šumi šeta neki plašljiv čovik. On je jadnik bija tako
ispripadan ton legendon da je na svaki šum skaka od stra. U šumi su se u isto
vrime našla i dva momka iz istog sela. Oni su ga poznavali pa su se odlučili
malo našalit s njin. Jedan se od nji maskira i iskočija na put isprid poplaše-
nog susida. Kada ga je nesritnik vidija, odma je počeja zazivat Boga da ga
spasi od aveti lode. Tad mu je maskirani momak da da bira oće li ga nosit
po šumi ili će njega loda odnit sa sobon. Uplašeni čovik koji je volija svoju
obitelj odlučija je da će rađe nosit lodu na svojin leđin cilu noć nego da ga
ona odnese. Kad je čovik uzeja lodu na leđa, drugi je momak uzeja njegove
stvari koje je on od stra bacija na pod. S tin je stvarin otiša u selo i ispriča
cilom selu šta se dogodilo. Kada su to ljudi čuli, priplašili su se, a stvar koja
je nji pristravila je bila kad su vidili kako umorni čovik ulazi sa lodon na
leđin u selo. Kad su momci vidili koja je panika nastala, odlučili su otkrit
selu svoju uncutariju62. Ljudi su tek tad vidili koliko su glupi, a dva su se
uncuta63 dobro nasmijala cilom selu. 64

8. Zaštita od demonskih bića


Tradicionalno je vjerovanje da se od demonskih bića može zaštititi ako
se jede mnogo bijeloga luka ili ako se prije spavanja namaže bijelim lukom.65
Ljudi su na ognjištu ložili trešnjevinu ili smrekovinu vjerujući da se tako štite
od vještica. Kravama se u rog uvrtao komadić tisovine vjerujući da su tako
zaštićene od vještica.
U narodnom pamćenju mnogobrojne su basme protiv demonskih bića.
Najveći broj tih basmi kristijaniziran je i po svom sadržaju su molitve.66
A drži se da je najbolja zaštita protiv „more“ kada se stave četiri crna trna,
posvećena na Markovdan u crkvi, u svaki kut kreveta po jedan. Za obranu od
te napasti još je dobro ako se može uzeti končić iz crkvene odjeće (svećenička
košulja ili sl.).67
62  uncutarija – nestašluk, manguparija.
63  uncut – mangup, berekin.
64  Nikoli Sunari 2008. godine u selu Ceri pet kilometara udaljenom od Unešića, kazala je
Matija Sunara, rođena Sunara, mjesto rođenja Cera, Unešić, rođena 1931. Kazivačica je čula
ove priče od svojih roditelja i susjeda, a sve je gore opisane događaje i doživjela. Rkp. FF ST,
sv. 2008. S.
65  Vladimir Ardalić, Bukovica: narodni život i običaji, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2010.
66  Vidi: Marko Dragić, Basme u hrvatskoj usmenoj retorici i izvedbi, Bałkański folklor
jako kod interkulturowy, tom 1, (Joanny Rękas) Widavnictwo University Adam Mickiewicz,
Poznań, 2011., str. 75-98.
67  Jelena Vrcelj zapisala je 2012. godine. Kazala joj je Dragica Čavka, rođena 1956. godine
u Kijevu. Danas živi u Sinju. Rkp. FF ST, sv. 2012. Z.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 219

Škropljenje68 je posebna zaštita od demonskih bića.

9. Nestanak demonskih bića


U narodnom vjerovanju sva demonska bića nestaju u zoru s prvim kuku-
rijekanjem pijetlova. Zora je simbol Kristova dolaska, a znakom je i Kristove
prolivene krvi kojom je nadvladan grijeh i ostvaren vječni spas.69 Pijetao sim-
bolizira budnost i pripravnost. U kršćanskoj ikonografiji pijetao stoji pored
sv. Petra i podsjeća na njegovu izdaju i kajanje i u tom smislu simbolizira i
Kristovu muku. Pijetao se prikazuje i pored sv. Petra dok plače. Tako pijetao
opominje glavu Crkve sv. Petra da suzama opere grijeh.70
More - one bi došle posli ponoći i onda bi one čovika morile. Nevidljive su,
ti zatvoriš vrata, al ona uđe kroz ključanicu, razumiš? Ona čovika okriće na
leđa tako da ga tare. Ako ga uspije okrenit na leđa, onda ga ona stiska, mori.
A pravi ako je muškarac, ako se siti od čega mu je to, postojala je priča da tri-
ba uvatit je rukon i držat uvik jednako, cilo vrime, i do prvih pivaca je držat
tako. Jer kada prvi pivci zapivaju, onda ona više nije ono šta je, nevidljiva;
onda se ona pojavlja u svome obliku. I onda se ti š njome pogađaš: kako ćeš,
šta ćeš š njome. A ona ti sve obećaje. Sve ti obeća da će ti učinit i dat i sve
će ti dat i učinit posli samo da je ne odaš. A ima tako priča. Meni je moj ćaća
to priča dosta puta.71
Crkvena zvona su se prvi put počela upotrebljavati u Campaniji potkraj
šestoga stoljeća. Prvotna im je namjena bila sazivanje svećenika, a od sedmo-

68  Blagoslovljena je voda prvi sakramental kojemu se davala najveća zaštitna uloga
protiv demonskih sila. Radi toga Splitska sinoda ju je 1688. godine predvidjela za sve
nedjelje. Po „ondašnjem teološkom poimanju vjernici su imali trostruku korist od škropljenja
blagoslovljenom vodom ako se upotrebljavala popraćena pravom vjerom u Boga i uvjerenjem
da će Bog dati svoju pomoć zbog vjere svoje Crkve, koja je blagoslivlja i daje na korištenje
svojim vjernicima.“ Prva je korist što se vjernici čiste od lakih grijeha. Druga je korist od
škropljenja jer je od poškropljenih mjesta bježao đavao sa svojim djelima. Treća je korist
stvarna i propicijatorna jer po blagoslovljenoj vodi bolesnici primaju zdravlje; ozdravljuju i
živine, a zemlja postaje plodnijom. Prema navedenoj sinodi svećenici su pozivali narod da je
koriste svakoga jutra i večeri kako bi Sotona ostao daleko, a majkama je savjetovano da škrope
djecu kako im ništa ne bi naškodilo. (Luka Tomašević, Između zemlje i neba, (Vjera i moral
u životu kršćana Sinjske krajine u 18. stoljeću), Knjižnica “Gospa Sinjska” knjiga br. 6. Sinj,
2000., str. 131.)
69  Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i Uvod u ikonologiju
Radovana Ivančevića (priredio Anđelko Badurina), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str.
593.
70  Isto, str. 459.
71  Marini Zoko kazao je spomenuti Božo Mijač. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
220 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

ga stoljeća i vjernika na molitvu. U narodnom vjerovanju zvona simboliziraju


magijsku moć tjeranja demonskih sila:72
Antišu je i mora trala. Po predaji to je žena koja mori muškarce, a i koja nije
udana, za razliku od vištice koja je udana.
Po cilu noć su prijatelji š njin sidili, nje nigdi. I on jedne večeri, kad je ona
došla, skupija snage i ćapija je za ruke i čeka. Ne smi puno stiskat, a niti
labavo držat sve dok Zdravomarija ne zazvoni.
Onda se ona tada pritvara u zmiju, ma u svašta, a točno o Zdravo Mariji
pritvori se u curu. Ova je bila cura s Kraljica koja ga je zaklinjala da nikom
ništa ne kaže dok se ne uda, i obećala mu terluke i čorape.
I nije on nikom ništa reka. Kad se udala, donila mu je ono šta j i obećala.73

10. Eshatološke predaje


Eshatološke predaje pričaju o potresnom pojavljivanju ubijene tek rođene
izvanbračne djece, umrle nekrštene djece i ubijenih odraslih osoba. Govori
se i o pokojnicima koji su ustajali iz grobova jer nisu ispovjedili sve grijehe.
Motiv nemirne duše koja je ustajala iz groba nalazi se u predaji:
E, istina je to! Bilo je to jedanput na Unešiću, zakopaj mrtvaca, ujtru mrtvac
vanka. Nisu znali šta će više pa su ošli vratru. Moj dit i ko got je od lovaca
ima pušku, išli su uveče gledat i čekat na tom groblju.
I u neka doba, noći oko jedanest – ponoć, dođe od Bogočina vitar, nevrime –
to sve krši, sve ka da će nestat na ovom svitu, i svi o straja pucali u taj vitar i
otad više nikad tako šta nije dolazilo. Misli se da su u njemu dolazile vile il
vištice, al ko će znat, al najprije neka nemirna duša.74
Među eshatološkim predajama je i predaja koja govori o fratru i ljudima
koji su se ustali iz groba i služili svetu misu:
Priča nami kad smo bili dica jedan čovik štaj dolazija u nas u kuću da ti je
on jednu veče iša negdi, ne znan sad di, al da je mora proć puton kraj jedne
crkve. I tako on pogleda, kad u crkvi sve svitli i dođe on bliže, vrata otvore-
na, vratar mršav – kost i koža i drži misu, a puno ljudi – obučeni. Aj kad je
doša sad će zero i on poslušat misu. Misa svršila, nestade i vratra i ljudi. I on
ostade zaključan u toj crkvi sve dok ujtra zvonar nije doša i otvorija ga. Kaže
da su to bili mrtvi – i narod i vratar.75

72  Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i Uvod u ikonologiju


Radovana Ivančevića, priredio Anđelko Badurina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str.
331-332.
73  Marini Zoko kazao je spomenuti Božo Mijač. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
74  Kristina Jurić zapisala je 2009. godine. Rkp. FF ST, sv. 2009. D.
75  Kristina Jurić zapisala je 2009. godine. Kazala joj je Ruža Čeko u Planjanima. Rkp. FF
ST, sv. 2009. D.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 221

11. Duhovi
U tradicijskoj kulturi česta su vjerovanja o duhovima:
Postoje u rudnicin – to san ja sluša i od drugih ljudi – da imaju neki duhovi u
rudnicin. I ti čuješ njizi kad oni nešto klapaju, tuku. A nema nikoga – ti dođeš
tamo, a nikoga nigdi. Ja san čuja za te. Sad, kakvi su to duhovi, to ne znan.76
Predaje o duhovima kazuju se kao memorati. Neke predaje o duhovima
imaju razrađenu fabulu:
A ima ti jedna stvar ... zemaljski duhovi. To se prije prikazuje u rudnicin.
Zemaljski duhovi. Ja san doša ´58. godine ode u kavu radit. I jedan čovik,
ode mu je kuća kraj nas, (…)77. I, dušo moja, on je iša ozgar ... bila je kava,
i on je sam iša niz tunel ... a jedan mali, vako, dečkić mali, ide prema njemu.
I on njemu govori: „Dobar dan.“ Nema nigdi nikoga. I on pita zapalit – da
mu da cigaru ili duvana ili... A on – ne da. I baš je on meni priča kako se on
iznenadija – iđe prema njemu, misli, dječak. A tunel više od 500 metara dug!
Nema nigdi nikoga drugoga! I šta´š ti meni, moj sinko ... prilazimo mi iste
godine, u jesen, iz te kave stare u novu, a ja san vozija elektrolokomotivu ...
i ... jedan Mirkača, iz Siverića iz rudnika – u Siveriću rudnik tu je bija jedan
poznati, od ugljena, rudnik. I taj Mirkača nešto dolazija odi u nas, u kavu. I
kaže: „Nemojte ulazit, momci, u tunel; nego čekajte“, kaže, „doć će Mirkača
iz Siverića.“ (Sad jel on bija inžinjer ili ... ne bi želija lagat; mislin da je, jer
on je bija, ka, poznata ličnost.). I mi čekamo jer smo mi druga smjena – dva
sata su, tribamo vozit. I, evo ti njega:
„Dobar dan, momci!“
„Dobar dan!“
I onda on nami priča: „Znate šta san ja doša? Da vas upozorin: postoje ze-
maljski duhovi. To su kao dječaci, dečkići, mali i ... oni se pojavljuju kad si
sam; kad iđeš sam, onda oni pitaju zapalit. Al nemojte mu dat! Nego kao da
ne pita ništa. I, ka, ti iđi svojin poslon, on nek ostane.“ I, tako, mi smo, ovaj,
to saslušali, da nas to ne bi ka uplašilo ili da ne bi ... ima svakakvih ljudi...
I jednon prilikon, bili mi treća smjena ... nestalo struje. I čujemo mi, tamo
kako je vako tunel, pa na tunelu je materijal, a doli imadu vako vrata i ti ta
vrata digneš i ti materijal upada u vagon, znaš? I onda ti namišćaš jedan po
jedan i tako se pune, ti vagoni. A na njemu, gori na tom materijalu, neko tuče
matunon. Kad išli mi tamo vidit – nema nigdi nikoga. Nigdi nikoga, Marina,
nema, a matun tuče! I ... još su vidili u nas ... kopa se gore, u Vinovu, bija
rudnik boksita. I istu stvar trevili gori – zemaljskog duha.78
U Vinovu Gornjem sačuvana je priča koja je nastala 1914. godine kada su
mještani vidjeli zemaljskoga duha:

76  Marini Zoko kazao je spomenuti Ante Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
77  Ime je izostavljeno.
78  Marini Zoko kazao je spomenuti Jakov Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
222 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
A jedan događaj ... to ti je bilo 1914. godine ... jedna naša mlada bila ... iz
Plananja. Plananja Donjih. To je iza Unešića pa prema Drnišu pa s donje
strane. I ona se udala (…).79 I onde ... di rečemo Jokanova kuće ... tamo sad
ima petero braće: (…).80 I taj jedan stric od ovih šta san ja brojija, triba ić
usić jednu onu ralicu za oranje – on i njegova sestra – sestra mu bila mlađa
od njega dvi-tri godine – ali da ih se ne vidi, uveče. Kad oni došli tamo, on
i sestra mu, gledaju – jedan mali protrča uz dolce gori. Stali oni – kad eto ti
njega, maloga toga, trče niz dolce doli. Oni stali pa gledaju. On računa: da
ga nije Bog pokara šta iđe tuđe krast?
Stali oni: mali protrča opet uz dolce gori. Kad oni kući ... a u njegovoj kući
sidile moje tetke dvi, i druge cure, i pričaju one – to se zvalo žensko silo, tu
se kupile samo cure. On kaže njima tako i tako – a tu i ta mlada iz Plananja.
„Ajmo ća vidit to, ajmo!“ Kad došli oni tamo ... on trče, taj dečkić, sa vrh
dolaca odozgar pa doli – ali ne izlazi iz dolaca vani. Niko govori da bi saša
doli, da bi vidija šta je, al - ne smi niko sać. A ta šta je mlada – zvali je (…)
– a ona sirota nije znala ... tu ima vako jedan zid, ima njemu, otprilike ću reć,
jedno 2,5 metara. Al uz taj zid je oziđan jopet zid, al on je manji od onoga. I
sad, ona sirota, ona je mislila skočit doli i ona govori: „Ko smi ko ne smi, ja
smin!“ (Da će ona vidit šta je to.) A ona, moja Marina, skoči pa o taj zid, šta
je manji, pogodi o nj, pa onda zaviku: Aaaajme ti njoj! Raskrivila se jadna,
znaš? Kad se ona raskrivila, ove su mislile da ju je odnila ona stvar i one
utekoše, a ona jadna osta koprcajući se doli. I one utekle kući, a nju ostavile
u dolcu, dok nije došla sebi. Kad došla sebi, onda se digla i otišla i ona za
njima. Posli išli pitat fratra – fratar kaže: „Zemaljski duh.“81
Vinovo Gornje, osim po pogibelji svatova Stipana Nakića82, poznato je i
po zemaljskom duhu iz Alpa, zvanom Alpino Alpinić:
To ti je pokojni pradid, Lovre, priča da, kad bi iša od gori, tamo di je Ante
radija kuću, da bi ga viđa. To je taj, Alpinić, zemaljski duh. Lovre ... on je si-
dija ispo´ murve, puši lulu, kad iđe prema njemu čovječuljak, nema u njemu
20 centimetara do po´metra. A na njemu šeširić, perce gori zadija.
„Valjen Isus!“
„Valjen Isus!“
„Kako si?“ - i može li sist.
„A sidi brate!“
I sija kraj njega – da mu da zapalit. A lulica mu ka slamka. Da mu on zapalit.
„Jesi li gladan?“
- Da nije.

79  Ime je izostavljeno.


80  Imena su izostavljena.
81  Marini Zoko kazao je spomenuti Jakov Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.
82  Harambaša Nikola Maleta sa svojih trideset hajduka u Vinovu Gornjem kod vrela
Vijanjac, poubijao je 230 svatova Stipana Nakića. Ubijena je i nevjesta Anđa Bailova iz Livna.
Svatovi počivaju na mjestu tragedije.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 223
„A otkud ti, prijatelju?“
- Da je on iz Alpa. I da se zove Alpino Alpinić.
„Pa kako si, kaže, dospija amo?“
- A da je nešto zgrišija, da je tamo, šta ja znan, nešto radija, neku berekinadu,
da je osuđen i da je mora uteć.
„A di ti spavaš?“
- A da spava ... ima jedan jasen, u njemu rupetina, da on u tom jasenu spava.
A sad, kako je pokojni ćaća bija u austrougarskoj vojsci i služija Vranju Jo-
sipa, zna štakod njemački, znaš? I onda se oni na njemački dalje sporazumi-
jevali.83
***
Kaže, on bi doša ovde za čobanin, kaže, da je to mali ... ka čeljade, ali malo
biće – Alpinić ... al ka čovik, ima ruke, noge, ka ... ka malo dite. I, kaže, on
bi doša za čobanin i onda bi se uvuka u ... - jedan jasen bija onde šuplji – i
uvuka bi se on, kaže, u taj jasen i on bi tu noćija. I onda ujutro, kaže, kad
čobani pušćaju blago, onda on prije čobana vrati se nazad u Moseć.84

12. Veljačin uga


U mnogim krajevima Hrvati pripovijedaju o oholoj babi koja je, prkoseći
vremenu, zadnja dva dana veljače svoje stado istjerala u planinu. Zbog oholo-
sti zadesilo bi je nevrijeme, te bi i ona i cijelo stado stradali:
Baba je čuvala stado koza u Svilaji. Kako je zima bila sve bliže kraju, a
koze se „okozile“, baba se od optimizma uzoholila. Ona je kraj veljače podru-
gljivo komentirala riječima: „Veljaj, veljo, doveljala si, u mene su jarčići, od
pedlja im roščići“, te se time zamjerila veljači. Veljača se razbjesnila i odlu-
čila iskoristiti svoja dva preostala dana te pozajmiti tri dana iz ožujka (pučki:
„vlažak“ – vlaga, kiša). Tih pet dana veljača je udarila babu, koze i jarčiće
žestokom burom, snijegom, ledom i hladnoćom. Svi su oni poumirali od gladi
i zime… Nestalo je babe, koza i jarčića. Od tog vremena, to mjesto u Svilaji
nazvano je „Veljačin uga(o).“ 85

Zaključak
Vila je najčešće mitsko biće u Zagori, a motivi u predajama o vilama slični
su kao i u Hrvata u drugim mjestima. Velika je sličnost hrvatskih predaja o
vilama s predajama drugih slavenskih naroda. Mora je najčešće demonsko

83  Marini Zoko kazao je Ivan Gotovac, rođ. 1946. god. u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv.
2011. D.
84  Marini Zoko kazao je Ante Gotovac, rođ. 1942. god. u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv.
2011. D.
85  Marijana Elez zapisala je prema kazivanju svoje spomenute pokojne prabake Ive Elez.
Rkp. FF ST, sv. 2011. S.
224 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

biće u mitologiji Zagore. Ostala demonska bića nalaze se u predajama Hrvata


u drugim krajevima. Koliko je poznato, demonsko biće loda susreće se jedino
u Zagori. Vjerovanje da će se pokojnik povukodlačiti ako preko njega prijeđe
pas, koliko je poznato, također se susreće jedino u vjerovanju u Zagori.
Izvorno navedene predaje u radu imaju iznimno filološko, antropološko i
etnološko blago. Sve te predaje imaju estetsku, životnu, edukativnu i didak-
tičku funkciju.
Od dvadesetak kazivačica i kazivača u radu najstarija je rođena 1923., a
umrla je 2009. godine. Najmlađe su dvije kazivačice rođene 1956. godine, a
kazale su dvije predaje. To nas upozorava da je krajnje vrijeme na terenu sni-
miti ono što je još ostalo od nematerijalne kulturne baštine. To je prije svega
civilizacijski dug prema našim upokojenim precima.
Kulturna baština ima najveći značaj u očuvanju vjerskoga i nacionalnog
identiteta. Nematerijalna kulturna baština narodu pruža osjećaj identiteta i
kontinuiteta te promiče poštovanje za kulturnu baštinu drugih naroda.
Stoga je opći trend u svijetu čuvanje nematerijalne kulturne baštine
(usmene predaje, običaja, obreda, tradicijskih obrta), koja je prema UNESCO-
voj Konvenciji iz 2003. godine ključni segment prepoznavanja, definiranja
i afirmacije kulturnih identiteta koji su osobito ugroženi. Republika Hrvat-
ska potpisnica je te Konvencije. Prema članku 9. Zakona o zaštiti i očuva-
nju kulturnih dobara (NN 69/99, NN 151/03; NN 157/03), nematerijalnom
kulturnom baštinom smatraju se razni oblici i pojave duhovnog stvaralaštva
što se prenose predajom ili na drugi način, a osobito: jezik, dijalekti, govori i
toponimika; sve vrste usmene književnosti; folklorno stvaralaštvo u području
glazbe, plesa, igara, obreda, običaja, kao i druge tradicionalne pučke vrednote;
tradicijska umijeća i obrti.
***
Svim kazivačicama i kazivačima, kao i mojim bivšim i sadašnjim studen-
ticama i studentima, zapisivačima tradicijske duhovnosti spomenutim u radu,
iskazujem neizmjernu zahvalnost. Svi oni zaslužni su za očuvanje kulturne
baštine naših predaka.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 225

Izvori i literatura

Izvori
Rkp. FF Split (Rukopisne zbirke Katedre za Hrvatsku usmenu književnost,
Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu). Te su rukopisne zbirke nastale
kao rezultat vlastitoga terenskog rada i izvornih terenskih zapisa studenata
kojima sam bio mentorom pri izradi seminarskih, završnih i diplomskih rado-
va iz Hrvatske usmene književnosti i Hrvatske tradicijske kulture u europskom
kontekstu (Oznaka D – znači diplomski rad, Z – znači završni rad, S – označa-
va seminarski rad. Rukopisne zbirke nalaze se kod mene).

Literatura
Ardalić, Vladimir, Bukovica: narodni život i običaji, SKD Prosvjeta, Zagreb,
2010.
Ardalić, Vladimir, Mora (Bukovica u Dalmaciji), u: Zbornik za narodni
život i običaje južnih Slavena, knjiga XXVI, urednik dr. D. Boranić,
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1928., str.
380-381.
Dragić, Marko, Basme u hrvatskoj usmenoj retorici i izvedbi, Bałkański
folklor jako kod interkulturowy, tom 1, (Joanny Rękas) Widavnictwo
University Adam Mickiewicz, Poznań, 2011., str. 75-98.
Dragić, Marko, Zbilja o Janku Sibinjaninu u „Razgovoru ugodnom“ i
tradiciji, Zadarska smotra, časopis za kulturu znanost i umjetnost,
LIX, 1-2, Matica hrvatska Zadar, Zadar, 2010., str. 199-234.
Ivanišević, Frano, Poljica, narodni život i običaji, reprint izdanja JAZU iz
1906. i neobjavljena građa, Književni krug Split, Split, 1987.
Kekez, Josip, Poslovice, zagonetke i govornički oblici, MH, SHK, Zagreb,
1996.
Kulišić, Špiro, Stara Slavenska religija u svjetlu novijih istraživanja posebno
balkanoloških, Sarajevo, 1979.
Ledić, Franjo, Mitologija Slavena: Tragom kultova i vjerovanja starih
Slavena – knjiga 1, Zagreb, 1969.
Leger, Louis, Slavenska mitologija, Grafos, Beograd, 1984.
Legende i priče Istre – Legends and tales from Istria (priredio Luka Šešo;
translation Željko Vukoja), Pićan, G.E.M., 2008.
226 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i Uvod


u ikonologiju Radovana Ivančevića, priredio Anđelko Badurina,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990.
Palavestra, Vlajko, Drežnica u Hercegovini (Zabilješke o prošlosti i narodnoj
kulturi), u: Hercegovina, časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, br.
2, Mostar.
Simpson, Jacqueline, Evropska mitologija, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1988.
Suton, Jerko, Vjerski život i običaji Zapadne Hercegovine, Mostar. (Umnožen
rukopis. Primjerak se nalazi u Franjevačkoj knjižnici Mostar, 1968.,
inv. br. 3912, sign. 39.)
Tomašević, Luka, Između zemlje i neba, (Vjera i moral u životu kršćana
Sinjske krajine u 18. stoljeću). Knjižnica “Gospa Sinjska” knjiga br.
6. Sinj, 2000.
Usmene pripovijetke i predaje, priredila Maja Bošković-Stulli, SHK, MH,
Zagreb, 1997.
Zečević, Slobodan, Elementi naše mitologije u narodnim obredima uz igru,
Izdanja muzeja grada Zenice, Radovi V, Zenica, 1973.
M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije 227

Marko Dragić

The mythical world of Zagora in the context of European


mythology

Summary
The paper quotes about forty contemporary records of demonological and
mythical legends. Those records have been created since 2004. to 2012. in places:
Lower Postinje, Lower Muć, Nevest, Upper Vinovo, Muć, Unešić, Kijevo, Čavoglave,
Planjane, Koprnu, Ceri.
The fairy is the most common demonic creature in Zagora and generally in
Croatian, European, especially Slavic mythology. Mora is the most common demo-
nic creature in mythology of Zagora. Other demonic creatures: witches, more, male
witches, irudica, loda, werewolves, manjinjergo, black ram can be found in the tradi-
tions of the Croats in other regions. The paper also quotes and interprets eschatologi-
cal traditions and legends about ghosts.
Originally listed traditions mentioned in this work have huge philological, ant-
hropological and ethnological function. All those traditions have aesthetic, life, edu-
cational and didactic function.
There are twenty narrators in this work and the oldest one was born in 1923. and
died in 2009. The most youngest narrators were born in 1956., and two legends were
narrated by them.
Traditions are interpreted in the ethnological, anthropological and biblical con-
text, as well as in the context of European mythology.
Keywords: fairy, demonic creatures, folk beliefs, folk tales, mythology
Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja. Zašto
još uvijek „postoje“?

Dr. sc. Luka Šešo UDK: 398.4 (497.5-3 Dalmacija)


Hrvatsko katoličko sveučilište Izvorni znanstveni članak
Odsjek za sociologiju Primljeno, 15. svibnja 2013.

Autor na temelju vlastitih terenskih istraživanja, koje je periodično


poduzimao od 2003. do 2008. godine u unutrašnjosti Dalmacije, govori
o još uvijek živim tradicijskim vjerovanjima u nadnaravna bića poput
vukodlaka, vještica, mòra i vila. Postavlja pitanje imaju li ta bića neke
određene društvene uloge koje ih čine neophodnim za funkcioniranje
određenih aspekata života i svjetonazora stanovnika ispitanog područja.
Zaključuje da se vjerovanja u nadnaravna bića koriste kao alat zastraši-
vanja i prijevare u službi krađe, stjecanja materijalne dobiti, izbjegavanja
kazne za neprihvatljivo ponašanje ili stjecanje bolje pozicije unutar za-
jednice. Kroz rad se također pokazuje da su vjerovanja u nadnaravna bića
u prošlosti, ali dobrim dijelom još i danas, kod nekih pojedinaca toliko
snažno ukorijenjena u duhovni svjetonazor da su određeni pojedinci na
temelju te ukorijenjenosti u mogućnosti manipulirati drugima osobama.

Tijekom terenskih istraživanja u unutrašnjosti Dalmacije1 razgovarao sam


s relativno velikim brojem sugovornika koji i danas slikovito govore o posto-
janju vukodlaka, vještica, mòra, vila i drugih bića iz tradicijskih vjerovanja.
Od najstarijih mještana pa do pripadnika adolescentske dobi svaka je oso-
ba s kojom sam razgovarao nešto čula o pričama, pjesmama ili “zbiljskim”
slučajevima u kojima su se spominjala nadnaravna bića. Ako tim izjavama
pridodamo i neke internetske stranice na kojima mladi iz okolice Šestanovca
raspravljaju o postojanju vukodlaka i obavještavaju svoje vršnjake o čuvanju
glogova kolca za njihovo ubijanje u mjesnoj crkvi (Vukodlak – Let na Drugi
Svijet. 2006), onda možemo govoriti o znatnoj rasprostranjenosti poznavanja
te teme među stanovništvom ispitane regije. Međutim, kako se moglo pret-
postaviti, tijekom istraživanja bilo je razvidno da u sugovornika postoji velik

1  Moja periodična terenska istraživanja od 2003. do 2009. godine sastojala su se uglavnom


od odlaska u sela i manja mjesta Bukovice, Ravnih kotara i Kninske krajine na sjeveru, Sinjske
krajine, Dalmatinske zagore i Poljica u središnjem dijelu te Imotske krajine i područja od
Vrgorca do Metkovića na južnom dijelu. Intervju je proveden s 41 sugovornikom.
230 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

raspon ponajprije u volji i motivaciji za suradnju. Uočene su i velike razlike u


stupnju poznavanja teme, vlastita stava i odnosa prema vjerovanjima u nadna-
ravna bića. U nekim dijelovima ispitanog područja neka od nadnaravnih bića
uopće nisu bila poznata. U drugome su kraju sugovornici jako dobro pozna-
vali vile i vještice, dok su o vukodlacima znali manje.
Međutim, detaljnijim sagledavanjem i istraživanjem konteksta svih izjava
razvidno je da svaka od razlika proizlazi iz određenih pravilnosti. Već su na
samom početku terenskog rada bile očite pravilnosti koje su oblikovale izjave
sugovornika, pri čemu mislim na konkretne povijesne, društvene, političke,
gospodarske, pa i geografske, okolnosti koje se mogu nazrijeti u svim izja-
vama. Osobno smatram da su utjecale na svakog sugovornika, prvotno kao
pripadnika proučavane zajednice, ali i kao individue te se njegove stečene vla-
stite i/ili zajedničke vrijednosti naziru i u izjavama o nadnaravnim bićima. Na
neke uočene pravilnosti ukazao sam dosada već nekoliko puta (v. Šešo 2011,
2012, 2012a), no u ovom ću se radu usredotočiti na još neka razmišljanja za
koja smatram da mogu dodatno osvijetliti „postojanje“ nadnaravnih bića u
svjetonazoru i vjerovanju stanovnika unutrašnjosti Dalmacije.

Teško prihvatljiva stanja i susjedska netrpeljivost


Prije više od četrdeset godina britanski povjesničari Alan Macfarlane
(1970.) i Kieth Thomas (1971.) ukazali su da glavne uzroke za pojavu vještič-
jih progona u europskome ranome novom vijeku treba tražiti u međususjed-
skim optužbama. Radovi o vješticama i mòrama iz Zbornika za narodni život
i običaje,2 pripovijetke koje je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća
prikupila hrvatska folkloristkinja Maja Bošković-Stulli također spominju pri-
mjere u kojima su određene osobe iz sela optužene za vještičarenje nakon neke
nesreće ili dramatičnog događaja (Bošković-Stulli 1959, 1967/68). Obično je
riječ o ozljedama, bolesti djeteta ili domaćih životinja, iznenadnoj smrti, ele-
mentarnoj nepogodi. Vješticama se optužuju određene osobe i zbog vlastitih
životnih razočaranja, poput gubitka novca, neuzvraćene ljubavi, smanjenja
seksualne moći. Čak i kada su takva stanja medicinski objašnjiva, vjeruje se
da su bolest ili ozljedu izazvale vještice iz sela obično nakon nedavnog susreta
ili konflikta vještice i oštećenog.
Takva vjerovanja možemo i danas naći u nekim mjestima unutrašnjosti
Dalmacije. I danas se u tom dijelu Hrvatske razabiru mehanizmi optužbi, go-
tovo jednaki onima koje je pronašao Macfarlane u sedamnaestostoljetnom

2  Zbornik za narodni život i običaje najstariji je hrvatski etnološki časopis koji kontinuirano
izlazi unutar Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1896. godine.
L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja… 231

Essexu ili antropolog Evans-Pritchard kod plemena Azanda u južnom Sudanu


na prijelomu 20. stoljeća (Evans-Pritchard 1976).
Tijekom intervjua s članovima obitelji K.3 u većem selu Imotske krajine,
sugovornica J. K. izjavila je da im je početkom godine vještica odnijela unuka.
Na moje pitanje kako to misli da im je vještica odnijela unuka, sugovornica
je razjasnila da je unuka ispred kuće udario automobil te da je podlegao oz-
ljedama. Zatim sam retorički pitao: Dakle, bila je prometna nesreća? J. K.
pojasnila je svoj odgovor: To su se namirile višćice. Prisutni suprug, dvoje
odraslih sinova i snaha, o čijem je sinu bila riječ, potvrdili su kimanjem da je
istina ono što J. K. govori. Sugovornica je pritom dodala kako je sumnjala u
djelo vještica te je sve javila svećeniku koji joj nije vjerovao. Međutim, kako
bi me dodatno uvjerila da je zaista bila riječ o vješticama, ispričala je i da se
prije nekog vremena ljuljala terasa te su pozvali svećenika koji je taj put došao
blagosloviti kuću. Dok je sugovornica govorila o vješticama, pokraj nje je
proletio bijeli leptir. J. K. je odmah uzela krpu i pokušala usmrtiti leptira. Lep-
tir je ipak uspio pobjeći, a sugovornica je pljunula za njim psujući, te rekla:
Eto, to su ti višćice. Ima tih kurava, višćica na brdu, ima ih!
Iz navedenog primjera razvidno je da je sugovornica J. K., kao i cijela
njezina obitelj, sklona vjerovati da su vještice odgovorne za smrt njihova unu-
ka. Premda je unuk poginuo u prometnoj nesreći, a ne u izravnom kontaktu s
eventualnom vješticom, obitelj K. vjeruje da je i sama nesreća djelo vještica.
Čak i nakon što im svećenik nije vjerovao da su za nesreću krive vještice, obi-
telj K. bila je i dalje sklona vjerovati upravo u njihovo djelovanje. Međutim, u
ovom primjeru dodatno treba pojasniti da se obitelj K. doselila u sadašnje selo
60-ih godina prošloga stoljeća iz obližnjega, manjeg sela na Biokovu. Sami su
sugovornici tijekom intervjua u više navrata naglasili da su „sišli s brda“, gdje
nije bilo struje, vode ni ceste. Stoga bismo izjavu J. K.: Ima tih kurava, višćica
na brdu, ima ih, možda trebali shvatiti kao izjavu koja se odnosi na selo u ko-
jem je odrasla, kao i na određene osobe iz tog sela za koje sama sugovornica
sumnja da su vještice. No sugovornici J. K. vještice nisu skrivile smrt samo
unuka nego i brata. U nastavku našeg razgovora J. K. ispričala je kako joj je
početkom godine umro i brat. Razbolio se, otišao je u Srbiju, gdje je živio još
sedam dana, i onda je umro. Pritom J. K. tvrdi da su mu naudile višćice, da su
one izazvale bolest od koje joj je brat umro jer ona (vještica) 4 bi samo vidla
čeljade ili živinu - ono bi crkavalo. Jedna je izvrnula 12 svatova u rijeku, 1000
duša je umorila.

3  Točni lokaliteti i puna imena sugovornika izostavljeni su u ovom radu iz etičkih razloga.
Detaljan popis sugovornika i transkripti intervjua pohranjeni su u Odsjeku za etnologiju
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu pod inventarnim brojem NZ 195.
4  Tekst u zagradama dopisao L. Š.
232 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Sugovornica J. K. još je ispričala kako je njezin suseljanin ugledao vilu


kako se češlja. Imala je jednu nogu kao mazga. Nakon što se čovjek vratio
kući, teško mu se razboljela kći.
Sličan događaj, prije stotinjak godina, zapisao je i Stjepan Banović koji
navodi da su roditelji ujutro našli mrtvu kćer nakon što su noć prije vidjeli
vještice kako se potajno okupljaju (Banović 1918: 193-194). Sugovornik S. P.
iz omanjeg sela pored Metkovića također vjeruje u maliciozne radnje vještica
iz sela. Tijekom intervjua ispričao je kako mu je prije nekog vremena umrlo
dijete nakon što je uletjela kokoš u kuću i (skočila) pravo na (djetetovu) beši-
ku. Optužio je neku barbirušu iz sela da je vještica, nazvao ju je da mu vrati
dijete, ali je samo idućih dana stoka krepavala. Stoga je S. P. ustvrdio da su
vještice /…/ samo zle. Neka vide nečiju kravu, nečije oči - možeš se složit’
odmah nasred puta. Sugovornica J. G. iz sela središnje Bukovice ne vjeruje
u vještice i mòre, ali tvrdi da neki u njezinu selu još uvijek vjeruju da je mora
duh od osobe koja je zločesta, žena zla, ubija dicu. Isto tako tvrdi, kad je unuk
umra ovim preko, optužili susjedu Stoje da ubija očima.
Vjerujem da iz navedenih primjera lako možemo razabrati da se i danas
u određenim mjestima unutrašnjosti Dalmacije mogu pronaći slučajevi koji
pokazuju da su određene osobe sklone vjerovati da je vještica, ili kakvo drugo
nadnaravno biće, odgovorna za nesreću koja ih je zadesila. Često se okrivljuje
stvarna osoba iz sela za koju se vjerovalo (pričalo, govorkalo) da je vještica.
Takva osoba pripada već poznatoj kategoriji (v. Šešo 2012a): izgledom i pona-
šanjem odstupa od društvenih normi i vjerojatno je u svađi s obitelji oštećenih.
Uzroci za optužbe, stoga, najčešće dolaze od strane pojedinaca koji su zbog
svojih vlastitih nevolja i sukoba s potencijalnom vješticom skloni takvu oso-
bu javno prozvati vješticom. Međutim, vještice su se okrivljivale i za nevolje
koje su pogodile cijelo selo, a ne samo pojedince. Najčešće je takvu nevolju
predstavljala oluja s tučom koja je prijetila uništiti usjeve, vinograde i imovi-
nu. Brojni su primjeri kojima stanovnici pogođenog kraja pojašnjavaju uzrok
nevolje, uplećući u priču vještice koje jašu na crnim oblacima ili se javljaju u
obliku crnih ptica:
Krupa kad će, vide se dvije ptice iđu, i on, moj djed, je pucao i pobjegle. Kru-
pa im ništa nije potukla. Dida pukne u ptičurinu, opali u đavla. Na Zaostrogu
kad je išo, sretne ga neki čovik i pita: ‘’Pucate li u ptice?’’ A čovik bez oka.
Te vištice stvaraju tuču, nevrijeme, sve zlo (J. K.).
Višćice i višćci obijaju vinograde i usjeve krupon. Kad se zametne nevera,
čuje se buka i uka u variji, a digod pri’ neverom lete i gavrani i uzgrču se, kao
da je u ńiman sto vraga. Ono su ti sve vištice i višćci… (Banović 1918: 192).
L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja… 233

Nadnaravna bića kao indikator društvenih nevolja


Nisu samo optužbe za vještičarenje pokazatelj povezanosti nadnaravnih
bića i teško prihvatljivih stanja. U intervjuima sa sugovornicima nerijetko su
se javljali primjeri koji su spominjali i druga nadnaravna bića u vezi s određe-
nom vrstom nevolja. Postojanje nadnaravnih bića poput mòra i vještica može
objasniti smrt bližnjega, bolest, impotenciju, gubitak novca. Vještice, vile i
duše nekrštene djece krive su za oluje, tuču i druge vremenske nepogode koje
su pogodile neko selo. Međutim, među stanovnicima unutrašnjosti Dalmacije
pronašao sam i neka slična tumačenja koja također povezuju nadnaravna bića
s nekom nevoljom koja se dogodila, ali javljaju se kao nusprodukt. Drugim
riječima, nakon određenih nevolja poput suše, gladi, ratova i ekonomskih de-
presija, dolazi do rasta pojava nadnaravnih bića i ljudi su ih skloni povezivati
s velikim nevoljama koje su se dogodile.
Ovoj tezi, moram istaknuti, pridonio je moj razgovor sa sugovornikom M.
V.-om iz malog sela u Bukovici. No ono što je znakovito za M. V. jest to da je
pravi insajder u Radićevu smislu.5 Rođen je i živi u Bukovici, tijekom Domo-
vinskog rata proveo je nekoliko godina u izbjegličkim kampovima Beograda i
Subotice s drugim izbjeglicama iz Bukovice i stoga je uvijek, na određen način,
bio povezan s njima. Po zanimanju je školovani elektrotehničar, ističe da je
neko vrijeme radio u Trstu te navodi da je čitao Ericha von Dänikena i Carlosa
Castanedu koji su ga naveli na mnoga razmišljanja.6 Stoga M. V. predstavlja
osobu koja je s jedne strane uronjena u svoju sredinu, poznaje običaje, tradici-
ju, karakter, ponašanje i svjetonazor tamošnjih stanovnika. S druge strane, M.
V. je neka vrsta seoske inteligencije. Školovaniji je od prosječnog stanovnika
svojeg zavičaja, ima radno iskustvo u inozemstvu zbog kojeg je vjerojatno
proširio svoje svjetonazore te je ujedno sklon širenju svojih spoznaja čitanjem
strane literature.7 Upravo zato što sam kroz razgovor primijetio da je pre-
da mnom sugovornik od kojeg se najviše informacija može dobiti isključivo

5  Antun Radić je još krajem 19. stoljeća predvidio da građu na terenu skupljaju insajderi,
pametni seljaci i seoska inteligencija koji žive u promatranoj zajednici jer takvi skupljači mogu
najbolje doći do traženih podataka (Radić 1897: 73).
6  Švicarski autor Erich von Däniken proslavio se knjigom Chariots of the Gods (1968) u
kojoj je izložio, a kasnije nadopunjavao, teoriju prema kojoj su izvanzemaljci posjetili planet
Zemlju i utjecali na razvoj čovječanstva. Carlos Castaneda je peruansko/američki antropolog
javnosti poznat zbog 12 knjiga od kojih je najpoznatija prva pod naslovom The Teachings of
Don Juan (1968). U svojim knjigama Castaneda je opisao navodna vlastita iskustva tijekom
učenja šamanističkih tehnika koje mu je prenio Don Juan, šaman sjevernomeksičkoga
indijanskog plemena Yaqui.
7  Kroz razgovor s M. V.-om stječe se dojam da kritički i s velikim promišljanjem pristupa
svemu što govori. Rečenice su mu zaokružene, ima bogat vukabular i izražava se književnim
hrvatskim jezikom s ponekim izrazom iz srpskoga jezika za koji nastoji pronaći adekvatnu
zamjenu nakon što sâm primijeti da ga je upotrijebio.
234 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

izravnim pitanjima, postavio sam mu jedno široko pitanje: što misli, zašto
ljudi i danas vjeruju u nadnaravna bića u Bukovici. Na to pitanje sugovornik
je iznio dvije teze, od koje ćemo zasad spomenuti prvu. Ona se odnosi upravo
na vezu javljanja nadnaravnih bića i velikih katastrofa i nevolja. Sugovornik
mi je pojasnio da je godinama promatrao ljude i njihovo ponašanje te shvatio
da se vukodlaci, vile i druga bića javljaju, odnosno spominju, uvijek nakon
teških događaja poput ratova, suša, gladi, smrti. Nakon takvih događaja ljudi
su skloni vjerovati da je za nevolje odgovorno nadnaravno biće, ali ne kao u
slučaju optužaba za vještičarenje, gdje je takvo biće cijelo vrijeme živjelo u
zajednici s oštećenim, nego se u ovom slučaju nadnaravna bića javljaju kao
deus ex machina. Zbog nevolje se ne okrivljuju osobe iz sela u koje se već
dulje vrijeme sumnja da su vještice ili mòre, nego se okrivljuju bića iz daleke
sfere nadnaravnog. Takva su bića vukodlak, vila, mòra i vještica, s naglaskom
da se mòra i vještica ne spominju kao osobe iz sela, nego kao demoni noći.8
Ljudi ih počinju susretati u samom trenutku ili neposredno nakon što se dogo-
dila neka nevolja i tada počinju vjerovati da su ta nadnaravna bića odgovorna
za nesreću. Takva bića nakon neke katastrofe ili lošeg događaja ljudi vide u
vrtlogu vjetra, u šumu lišća, crnoj mački, obješenim plahtama koje se suše
noću. Tada su skloni vjerovati da se vukodlak digao, da vile hodaju šumama
te da mòra ili vještica nakon učinjenih pakosti hoda selom. Potom sam M. V.-a
priupitao što misli, zašto su ljudi skloni povezivati pojavu nadnaravnih bića
s katastrofama i drugim teškim događajima. Odgovorio mi je da ljudi zbog
takvih događaja postaju psihički nestabilni te su skloni vjerovati u neobične
stvari:
Ljudi počinju pričati o tome kada zapadnu u dugove ili im se dogodi kakvo
zlo, poput ovog rata što se svima nama zbio. Tada smo u specifičnom okru-
ženju koje nameće takve uvjete od kojih postajemo napeti, nervozni, sum-
njičavi i ne možemo dati normalan odgovor zašto se nešto događa. I meni
se, kad je ovaj rat bio, počelo pričinjavati da na mene, dok spavam, skače
ona crna mačka - mora - od koje se nisam mogao maknuti. Nisam znao je li
san ili java. Znao sam da to ne može biti, ali opet se nisam mogao oteti tom
dojmu da jest (M. V.).
Nakon ove izjave zanimalo me što misli, zašto su ljudi nakon takvih si-
tuacija skloni vjerovati da je riječ upravo o vukodlacima, vilama, mòrama
i vješticama, a ne o nečemu drugom kao, primjerice, o izvanzemaljcima ili
duhovima. Kao odgovor sugovornik mi je ispričao jedan događaj kojem je
prisustvovao u izbjegličkom kampu u Subotici. U istome kampu boravili su i

8  Vještice kao noćne demone spominje i Eva Pócs koja ih označava vješticama tipa C.
Razlikuju se od seoskih (tip A) i susjedskih (tip B) vještica jer se javljaju isključivo kao
nadnaravna bića koja napadaju svoje žrtve zbog tenzija između ovozemaljskog i nadnaravnog
svijeta (Pócs 1999: 11).
L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja… 235

drugi izbjegli hrvatski Srbi iz Bukovice. Jedne večeri neki su studenti u blizini
kampa organizirali zabavu i tim su povodom instalirali zelene lasere koji su
svijetlili po nebu. Izbjeglice nisu znali za održavanje zabave i nitko od starijih
dotada nije vidio takve lasere kakvi se u novije vrijeme često koriste na zabav-
nim događanjima. M. V. istaknuo je da su ljudi u kampu odmah postali napeti
jer nisu znali što se točno zbiva. U tom trenutku skupina mlađih izbjeglica,
koja je bila upoznata s održavanjem zabave i laserima na nebu, doviknula je
iz šale da su to svemirci. Na to je jedan od starijih izbjeglica viknuo: To su vu-
kodlaci! U tom trenutku, kako tvrdi M. V., nastao je opći metež u kampu, a po-
jedinac koji je u laserima prepoznao vukodlake nije se mogao smiriti i morali
su pozvati hitnu pomoć. Skupina mlađih izbjeglica koja se šalila „svemircima“
pokušala je popraviti stvar objašnjavajući okupljenima da su se šalili te da su
to samo svjetla, laseri postavljeni radi neke zabave. Većina okupljenih nakon
tog se objašnjenja primirila, ali pojedinac koji je tvrdio da su to vukodlaci još
je nekoliko dana svima pričao da je vidio vukodlake. Nakon ove priče M. V.
mi je pokušao rastumačiti da se sve to dogodilo upravo zbog rata i izbjeglištva
koje je ljude učinilo psihički labilnima i stoga su oni vidjeli ono što su htjeli
vidjeti, ono što su poznavali (M. V.).
Iz razgovora s M. V.-om razvidno je da su ljudi njegova kraja skloni pre-
poznavanju nadnaravnih bića tijekom neobjašnjivih i teško prihvatljivih do-
gađaja i stanja. U takvim situacijama oni vide ono što su poznavali, odnosno
nadnaravna bića iz tradicijskih vjerovanja koja su prema definiciji kadra pro-
uzročiti takve nevolje. Isto tako, nadnaravna bića gotovo se uvijek javljaju
tijekom ili nakon samog događaja kao odgovor, ali i nedvosmisleni pokazatelj
da se događa ili se nedavno dogodilo nešto neobjašnjivo, teško shvatljivo i
stoga nadnaravno.
Tijekom terenskog istraživanja pronašao sam još nekoliko primjera u ko-
jima su mi sugovornici ukazali da se nadnaravna bića javljaju tijekom ili po-
slije teških događaja i katastrofa, poput velikih ratova. D. B. iz zaselka pored
Metkovića izjavila je da danas više nema vukodlaka. Govorilo se to da je bilo
od 1940. do 1945. Iz primjera se može zaključiti da su se vukodlaci javljali
upravo u razdoblju Drugoga svjetskog rata, koji je vjerojatno kao i Domovin-
ski rat prouzročio stanja napetosti u kojima su neki ljudi „vidjeli“ vukodlake,
kao i oni u Subotici. Vezu između velikih ratova i pojavljivanja nadnaravnih
prikaza, odnosno povorki mrtvih, istaknuo je i N. Z. iz manjeg sela u Buko-
vici:
U Lisičićima pokazuje se u sunce granjivanje, u izmaglici skakuće vojska i
konji i čuje se zveckanje. Vele da je to izginula velika vojska nakon Drugoga
svjetskog rata tamo ‘48, ‘50. Povorka duša sa svijećama, svećenik ih vodi.
Idu od zapada prema istoku prema crkvi sv. Filipa i Jakova. A pradjedov mi
brat vidio to isto ‘23. nakon Prvog rata. (N. Z.)
236 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

U susjednom selu zabilježio sam sličnu priču koja spominje jednaki loka-
litet i kolone mrtvih:
Preko brda ima poprijeki put do Lisičića. Tu su se viđale kolone vojske ko
čemprezi. Pred svitanje išla vojska mladom nedjeljom. Ni’ puno ljudi vidlo.
Moj stric je bio oficir i rekao je da dolaze kolone iz Grčke, sa Solunskog
fronta (A. R.).
Iz navedenih izjava može se razabrati da su ljudi u Bukovici bili skloni
povezivati velika stradanja Drugog, ali i Prvoga svjetskog rata s nadnaravnim
pojavama, poput kolona mrtvih. Viđenje duša poginulih gotovo da je bilo nei-
zbježno nakon što su se dogodile neke katastrofe poput velikih ratova i bolesti.
Tvrdnje o pojavljivanju nadnaravnih bića među stanovnicima unutrašnjosti
Dalmacije mogu stoga djelovati kao svojevrstan indikator koji upućuje na
nedavne i trenutne katastrofe ili ekonomske krize. Primjer koji je zabilježila
Maja Bošković-Stulli u Turjacima u Sinjskoj krajini također govori u prilog
pojavljivanju nadnaravnog bića koje se javlja usred ekonomske krize i nakon
epidemije kolere. U zabilježenom primjeru Ante i Petar Stupalo, dvojica bra-
će bez oca i majke, podižu kredit kako bi sagradili novu kuću. Sredstva po-
zajmljuju od sluge nekog židova koji im se čini malo čudan. Uskoro im sluga
otkriva da je on zapravo njihov otac koji je umro u epidemiji kolere, ali vratio
se živjeti još pedeset i dvije godine. Dvojica braće prestraše se i pobjegnu
živjeti u Ameriku (Bošković-Stulli 1967-1968: 387-398). Iz primjera je stoga
razvidno da se otac dvojice braće vratio među žive, vjerojatno poput kakva
vukodlaka, nakon velike katastrofe koja je pogodila tamošnji kraj. Uz epide-
miju kolere, koja sama po sebi predstavlja veliku nevolju, znakovito je da se
priča događa u jeku velike ekonomske krize tijekom koje su brojni stanovnici
naše zemlje emigrirali u Ameriku. Dodamo li tomu da su dvojica braće bila
siromašna i bez roditelja, dakle u teškome imovinskom stanju, dobivamo pa-
rametre koji kao svojevrsni simptomi nagovještavaju da će se pojaviti neko
nadnaravno biće kao glavni znak nevolja.
Da je pojavljivanje nadnaravnog bića povezano s aktualnom nevoljom,
govori i sljedeći primjer iz zaselka Spilica pored Staševice u kojem je sveće-
nik uspio smiriti svoje župljane:
Fra Ante bija je čovik školovan, pametan. Kad su se pojavile gusjenice, zna-
lo se da će se dignit i vukodlaci. Okrenija on parament naopako, križ. Sa vrha
brda i kleo. Deset dana niko neka ne pije vodu i sva gusina sa brda u vodu.
Sva voda zelenila od gusine. Smilo se pit tek kad je odnila voda. Kakva je
to moć bila (M. Š.).
I u ovom primjeru razvidna je briga i vjerovanje stanovnika u pojavljiva-
nje nadnaravnih bića, odnosno vukodlaka, nakon neke nevolje poput najezde
L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja… 237

gusjenica, koje su prijetile uništiti ljetinu. Od same najezde gusjenica očito je


još veći strah bio od najezde vukodlaka.9
Strah od vukodlaka, odnosno od povukodlačenja, spomenuo je i J. M. iz
jednog sela u Dalmatinskoj zagori. Pri kraju našeg intervjua sugovornik se
počeo žaliti kako mu je teško živjeti kao umirovljenik. Osvrnuo se na trenutnu
političku i gospodarsku situaciju u zemlji (2007. godine) te istaknuo nezado-
voljstvo i ljutnju što su uništene tvornice i rasprodane državne tvrtke. Žalio se
na svoj status umirovljenika te istaknuo kako umirovljenici u Zagrebu imaju
besplatan prijevoz, kako u Splitu također umirovljenici besplatno putuju grad-
skim autobusima, a on mora platiti 40 kuna da bi došao do Splita. I kako se sad,
kako, recite vi meni, ne bi ljudi u ovim selima svi povukodlačili jer to je jedino
što nam preostaje - da se ovdje svi povukodlačimo! (J. M.).
Posljednji primjer možda najbolje opisuje povezivanje nadnaravnih bića
s teško prihvatljivim životnim situacijama. Naglasak treba staviti na samu
poziciju sugovornika, odnosno osobe koja spominje pojavu nadnaravnih bića.
S te pozicije, u kojoj je osoba suočena s teško prihvatljivom situacijom, koja
je naizgled bezizlazna, koja ne ostavlja prostora logičkom propitivanju, osoba
je primorana tražiti objašnjenja u, kako je rekao M. V., onome što poznaje.
Ono što poznaju neki stanovnici unutrašnjosti Dalmacije jesu i nadnaravna
bića koja imaju moć prouzročiti nevolje. Međutim, imaju i tendenciju da se
pojavljuju tijekom ili nakon takvih nevolja i predstavljaju znak da se dogodilo
nešto loše ili da su događaji izašli iz normalnih okvira. Drugu karakteristiku
svakako treba usporediti s tezama skandinavskih folklorista u kojima se nad-
naravna bića javljaju kao prijetnja, kao moguća kazna za čovjekove prijestupe
i odstupanje od normi (Honko 1967: 118, Alver/Selberg 1987: 40). Međutim,
u slučaju Bukovice i drugih dijelova unutrašnjosti Dalmacije nadnaravna bića
javljaju se i zbog događaja na koje pojedinci ne mogu utjecati svojim ponaša-
njem, poput primjera koje navode skandinavski folkloristi. Nadnaravna bića

9  Zanimljivo je da za razliku od primjera iz Subotice, u kojem se neki pojedinci nisu

dali lako primiriti logičkim objašnjenjima, u slučaju gusjenica, vjerojatno upoznat s


vjerovanjem svojih župljana, stanoviti fra Ante posegnuo je za neobičnim obredom
kako bi primirio tamošnje stanovništvo. Strah od nadnaravnih bića stoga se može
adekvatno suzbiti jednako „nadnaravnim“ radnjama po principu similia similibus
curantur. Za stanovnike zaselka Spilica vjerojatno ne bi bilo dovoljno objašnjenje
da će gusjenice same otići ili da su one samo elementarna nepogoda zbog koje se
vukodlaci neće dići. Bilo je stoga potrebno izvesti obred koji je jednako neobičan kao
i vjerovanje u dizanje vukodlaka. Okretanje križa naopako, desetodnevno proklinjanje
(ne spominje se molitva) i zabrana pijenja vode prikladna su praksa koja zbog svoje
neobičnosti i nadnaravnosti predstavlja dostojno oružje protiv, također nadnaravnih,
vukodlaka.
238 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

ne susreću se samo zbog nedopuštena ponašanja koje se može promijeniti ili


zbog kršenja tabua koji se mogu poštovati i tako izbjeći susret s nadnarav-
nim bićem. U navedenim primjerima nadnaravna bića javljaju se zbog bo-
lesti, ratova, ekonomskih kriza na koje pojedinci ne mogu utjecati. Dakako,
sugovornik M. V., kao i mi, zna (ili tvrdi da zna) da se nakon takvih događaja
razvijaju psihička stanja u kojima su neke osobe sklone vjerovati da su vidjele
ili susrele neko nadnaravno biće. No u prošlosti su postojali, kao što i danas
postoje, određeni pojedinci koji to ne znaju, koji su dodatno pritisnuti vlasti-
tom nemogućnošću utjecanja na teško stanje poput rata, recesije i bolesti, i
stoga će biti skloni vjerovati kako će se neminovno pojaviti neko nadnaravno
biće kao znak takvog stanja, a zbog svoje vlastite nemoći možda će se i sami
povukodlačiti.

Uloga nadnaravnih bića pri konstruiranju mehanizama prijevare


Prva teza M. V.-a, za koju se potvrde mogu naći i u nekim drugim primje-
rima, može imati i nešto drugačije tumačenje od navedenog. Prelazeći svoje
terenske bilješke i preslušavajući snimke, uvidio sam da bi navedeni primje-
ri mogli imati dublju pozadinu. Naime, na području Bukovice, na kojem se
javlja najviše primjera koji spominju pojavu nadnaravnih bića nakon ratova,
bolesti, najezda gusjenica i drugih nevolja, javlja se također i najveći broj pri-
mjera koji spominju korištenje nadnaravnih bića u svrhu prijevare i lopovluka.
Dakako, teza da su stanovnici unutrašnjosti Dalmacije (pretežno Bukovice)
bili skloni očekivati i vidjeti pojavu nadnaravnih bića u teškim životnim situ-
acijama zbog specifičnoga psihičkog stanja i dalje stoji kao moguća, ali čini
se da su upravo takva stanja neki drugi stanovnici bili spremni iskoristiti. Dok
nam posljednji primjer J. M.-a iz Dalmatinske zagore isprva ukazuje kako
sugovornik vjeruje da će se povukodlačiti zbog male mirovine i loše ekonom-
ske situacije, njegova druga izjava govori nam još nešto. Naime, J. M., očito
potaknut pitanjem koje od njega traži vlastiti sud i razmišljanje, ponudio je
objašnjenje za svoj odgovor:
Reći ću ti još jednu stvar. Prvo ti je bilo, kažu kodlak. Ovako: nije bilo posla,
bilo puno naroda. Narod nije imao di zarađivat. Nije bilo posla, nije bilo
tvornica, nije bilo ništa. Prodalo se tvornica, nije se imalo di radit. I onda se
ljudi, obuci se u crno il bilo, i onda iz groblja, idi na groblje, i tako u šumi, na
putu, prestraši te. I onda ljudi nisu smili igdje ić i onda kradi po selu. Kradi
ovne il pršute, šta ja znam. E, zato to bilo tih vukodlaka (J. M.).
Ovakvo viđenje vukodlaka baca posve drugačije svjetlo na prethodnu
izjavu. Naime, ako sugovornik J. M. smatra da njemu i drugim stanovnicima
Dalmatinske zagore ne preostaje ništa drugo nego da se povukodlače, suklad-
no naknadnoj izjavi to zapravo znači da im ne preostaje ništa drugo nego da se
L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja… 239

odjenu u crno ili bijelo, da straše druge ljude i kradu po selu. Drugim riječima,
J. M. izjednačio je značenje „povukodlačiti se“ s „postati lopovom“. Mala mi-
rovina, teška ekonomska situacija i neperspektivnost sela i regije ne ostavljaju
mu drugi izlaz od onog da krade, vara, odnosno da se povukodlači.
Vratimo li se kratko na razgovor sa sugovornikom M. V.-om, za kojeg
smo rekli da je iznio dvije teze o vjerovanju u nadnaravna bića, lako možemo
doći do dodatnih objašnjenja u vezi s “postojanjem” nadnaravnih bića. Dok
prva teza M. V.-a govori o povezivanju pojava nadnaravnih bića s teškim
životnih situacijama, zbog čega dolazi do psihičkih stanja u kojima je čovjek
sklon vidjeti nadnaravna bića, njegova druga teza, kao i u slučaju J. M.-a, pro-
dubljuje pozadinu cijelog problema. Ta druga teza, koja je zapravo nadopuna
prvoj, sadržana je u sljedećoj rečenici sugovornika M. V.-a:
Analizirajući unazad, svaki put kad bi se spominjala nadnaravna bića, ona su
se zlorabila za zlu rabotu (M. V.).
Očito je da je M. V., prisjećajući se svih njemu poznatih primjera pojave
nadnaravnih bića, došao do jednakog zaključka kao i J. M.: nadnaravna bića
koristili su određeni pojedinci kako bi zastrašili druge stanovnike i stekli odre-
đenu korist. U daljnjem razlaganju svojih razmišljanja M. V. pojasnio je svoje
tvrdnje. Mehanizam korištenja nadnaravnih bića u svrhu zastrašivanja funkci-
onirao je tako da su zlikovci i lopovi /…/ nalazili umobolnike koji bi dalje širili
priču. Iza ‘45. šetali su se noću u lancunima i svijećama i ciljali umobolnike
da pokrenu lavinu. Cilj lopova bio je stoga preko zastrašivanja psihički ne-
stabilnih ljudi pokrenuti lavinu u cijelom selu. Širenjem priče prema kojoj po
selu hodaju vukodlaci ili vile među stanovnicima se širi strah zbog kojeg su
noću ostajali zatvoreni u svojim kućama. Lopovi su zatim koristili takve situ-
acije, krali su po stajama i skladištima bez bojazni da će netko ići provjeravati
sumnjive zvukove. M. V. ističe da osobno poznaje nekoliko mlađih ljudi koji
su se navukli na to i nisu htjeli iz kuće bez pratnje. Zbog takvih priča neki su
stradali i posve poludjeli.10
Čini se stoga da je jedna od glavnih uloga nadnaravnih bića njihovo ko-
rištenje u nečasne svrhe poput lopovluka i pljačke. Primjera u unutrašnjosti
Dalmacije ne manjka. U rukopisu Frane Donadinija o Bukovici i Ravnim ko-
tarima nalazimo sličnu uporabu nadnaravnih bića:
Ima i drugih strahovanja kojima živi ljudi plaše susjede da se domognu ka-
kovih usluga. Obično su se služili s umrlim ljudima i bitangama, koji da se
poslije smrti pojavljuju kao vukodlaci. U takova praznovjerja, spadaju i po-
nekoje životinje. Ako pas zavija, znači smrt u susjedstvu, ili ako crna mačka

10  Sugovornikova izjava da su neki njegovi poznanici stradali ili posve poludjeli od strašenja
nadnaravnim bićima mogla bi dodatno potvrditi uključenost umobolnika i psihički nestabilnih
ljudi u cijeli mehanizam zastrašivanja.
240 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
predje preko puta pred čovjekom, gotova nesreća, a ako tko ubije mačku,
nesreća ga prati za sedam godina (Donadini 1961: 12).
Stjepan Banović je prije stotinjak godina zapisao da su vukodlaka susreli
i svećenici koji su se uplašili i zatim ljudima preporučali da noću ne izlaze iz
kuća:
Vukodlačina plaši digod i misnika /…/ Govore da je i druge pratre u Dreve-
niku plašilo pa da su oni narod učili da po noći vanka ne izlazi, a berekini su
jopet bili probacili, da to pratri samo onako iznose, da se svit uplaši, pa da po
noći ne izlazi, nek oni obnoć mogu kud oće, oli da svit ne vidi ko k njiman
obnoć dolazi. Ko će znat, morebit tako i je’! (Banović 1918: 186).
Iz navedenog primjera razvidno je da su svećenici preporučali ljudima
da ostaju noću kod kuće zbog opasnosti od napada vukodlaka. Međutim, iz
primjera se može pretpostaviti da su sami svećenici bili meta neke skupine
lopova i zapravo su iskorišteni da šire priče o vukodlacima. S druge strane,
možemo pretpostaviti, kao što u primjeru pretpostavljaju berekini,11 da sami
svećenici djeluju kao zločinci iz prethodnih primjera i šire strah kako bi se
sami mogli noću nesmetano kretati ili da ljudi ne vide ko k njiman obnoć
dolazi. 12
Kakve su domišljate stvari lopovi izvodili da bi dodatno zaplašili ljude i
naveli ih da vjeruju u nadnaravna bića koja šeću okolicom spomenuo je i I. Č.
iz Popovića u Bukovici koji je cijelo vrijeme intervjua tvrdio da su vukodlaci
izmišljeni upravo radi lopovluka:
Vukodlaci su izmišljeni. To su radili profesionalni lopovi da straše ljude, kra-
du po noći kao utvare. Sami su pravili figure, krpe, čaršan, lancune. Da su
nadmoćni pale svijeće. Nije se onda smjelo prolazit u grobljima ili tisnim
ulicama. Lopovi su to bili iz tog sela (I. Č.).
Sa sugovornikom I. Č.-om složio bi se i M. K. iz Donjih Raštana u Rav-
nim kotarima. M. K. tvrdio je da je brdo Vrčevo, koje se jedino uzdiže u
pretežno ravnom krajoliku, oduvijek bilo predmetom kojekakvih priča o vje-
šticama i upravo su takve priče iskorištavali lopovi da plaše ljude.
Stariji izmišljali da na brdu Vrčevo igraju vještice. Ma ovako je bilo. Nije
bilo u selu struje pa su se ljudi lako strašili. Neki seljani tako da mogu kra-
sti ovce i koze. Kad je umro mrtvac u selu, ovi bi pričali da su ga vidli da
uskrs’o. Dok zvoni Zdravomarija, svi su doma, a ovi kradu. Na brdo Vrčevo
ima kulina, moglo se po zidinama kola vozit. Rekli da su vidli svitla, a za-
pravo nosili petrolejke, stinj i ti lopovi to palili i plašili ljude. Ja sam tamo

11 Berekin – šaljivac, zafrkant.


12  Iz primjera ne možemo sa sigurnošću znati koje su to radnje koje bi svećenici noću
trebali skrivati od stanovnika. No rečenica ... da svit ne vidi ko k njiman obnoć dolazi vjerojatno
upućuje na moguće kršenje celibata nekih pratara.
L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja… 241
gonio ovce i noćio, čupao travu za volove. Da ih je bilo, ja bi ih vidio, bi me
čapavale (M. K.).
Prema nekim izjavama iz graničnog područja Hrvatske i Hercegovine,
koja je bila poznata po proizvodnji duhana, može se zaključiti da su nadnarav-
na bića u svrhu zastrašivanja koristile organizirane skupine poput krijumčara
i kradljivaca duhana. Princip rada jednak je onom iz Bukovice. Među ljudima
se posije strah i tada lopovi mogu nesmetano djelovati.
Ima mora, ima nekih vila, govorilo se. To su bili oni što su švercali duhan,
prolazili šumom (F. M.).
Pojavljuju se rano ujutri kada su donosili duhan iz polja. U nekom hrašću
začuo se smijeh i tamo se nije smjelo ić. Neki su bježali i ostavili sve za
sobom (A. M.).
Nadnaravna bića nisu bila oruđem samo organiziranih skupina nego i do-
sjetljivih individualaca. J. G. iz Medviđe u Bukovici pričala mi je o nekom
stricu i sinovcu koji su zajedno ukrali i skuhali ovcu. Međutim, sinovac je
želio za sebe cijelu ovcu pa je pošao u šumu i lupao u nekoj jami. Stric je
pomislio da je to vukodlak pa je pobjegao, a sinovac se vratio i pojeo meso.
Druga priča koju mi je ispričala J. G. slična je prvoj. U njoj su neka dvojica
našla u kukuruzu crnu ovcu. Međutim, kad su je htjeli ispeći, ovca je počela
govoriti: Peći ili varati, pa su nalaznici ovce pomislili da je to vukodlak i
stoga su pobjegli. Glas ovce, dakako, pripadao je trećem čovjeku koji je sam
pojeo ovcu, pojasnila je sugovornica te zaključila: Ma sve se ovdje izmišljalo
samo da se krade.
Tamo bio jedan čovik u jednom selu i bio je varač, vara je narod. Što ‘š,
uvik je niko nikog vara. A zva se Đuro, prezime sam zaboravila. I njega su
kažnjavali. I on je priča, u ovom prvom ratu kad je koji ima njive da iđu u
kolonizaciju, ako ste to čuli, u zajednicu, to se onda zvalo kolonizacija, za-
druga. I onda jednom čovjeku, bogatom koji je imao veliko imanje oduzeli
to. A taj Đuro bio zadužen za to. I onda su sidili, ko mi sada ovako, i Đuro
njemu kaže da će mu sad reć istinu. I kaže da je u gori bio, tamo di su ovce
pasle, i da je naišo na kolo vilino i da je naišla na nj vila i da mu je sve kazala
kako on more pomoć narodu i što ne more pomoć narodu i da je ovako sa
zemljom dobro. To je bio taj Đuro što se zva (M. Đ.).
Posljednji primjer M. Đ.-a iz Bukovice možda je i najzanimljiviji. Kao
što vidimo, u njemu se javlja stanoviti Đuro koji je bio na glasu kao varalica,
a bio je i kažnjavan. Međutim, čini se da je upravo taj Đuro bio određen i za-
dužen za provođenje agrarne reforme u svojem kraju. Kolonizacija i agrarna
reforma, koja je započela odmah nakon Prvoga svjetskog rata na području
tadašnje Kraljevine SHS-a, značila je redistribuciju agrarnih resursa, odnosno
usitnjavanje većih posjeda, u brojnim slučajevima oduzimanje zemlje boga-
tijim seljacima i davanje drugima koji su bili bez zemlje. Vlasnici bi se zatim
242 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

udruživali u zadruge, gdje bi jedni drugima pomagali. Međutim, sama agrarna


reforma otpočetka je pokazivala svoje slabosti: nacionalno preferiranje, po-
litičko ucjenjivanje, financijske malverzacije, upravnu dezorganizaciju i dr.
U takvom spletu okolnosti trebalo je uvjeriti seljake da je davanje vlastite
zemlje za opće dobro, odnosno da će nakon provedbi ideja svi seljaci živjeti
bolje. U takvom društveno idejnom metežu, kao što vidimo, svoju ulogu naš-
la su i nadnaravna bića poput vila. Stanoviti Đuro, kako bi primirio i uvjerio
bogatog seljaka u ispravnost davanja svoje zemlje za kolonizaciju, posegnuo
je za tumačenjem situacije od strane, nikoga drugog, nego vila. Znamo li da
su vile često smatrane oličenjem poštenja, ispravnosti i hrabrosti, neće nam
biti teško zaključiti kako je Đuro, pozivajući se upravo na te vrijednosti, koje
su vjerojatno snažnije ukorijenjene u svijesti bogatog seljaka nego spoznaja o
vrijednostima kolonizacije, uspio uvjeriti bogatog seljaka.
Navedeni primjer o stanovitom Đuri, koji je svoje sposobnosti uvjerava-
nja uz pomoć nadnaravnih bića koristio i u svrhu državnih poslova, znakovit
je jer predstavlja paradigmatski primjer zloupotrebe vjerovanja u nadnaravna
bića pri nelegalnom stjecanju materijalne koristi. Pojavljivanje i vjerovanje u
postojanje nadnaravnih bića počinje jačati tijekom ili neposredno nakon teš-
kih društvenih nevolja. Takve su nevolje u prvom redu ratovi, epidemije, pri-
rodne nepogode i ekonomske krize, iz koje je izronila i agrarna reforma, pro-
tiv kojih se pojedinac ne može sam boriti. Tijekom i neposredno nakon takvih
događaja javljaju se dvije skupine ljudi. Prvu skupinu sačinjavaju oni koji su
zbog nevolje postali psihički labilni i skloni su vjerovati u pojavu nadnarav-
nih bića koja predstavljaju ili odgovor za nastalo teško stanje ili svojevrstan
znak, kulminaciju takvog stanja. Druga skupina nastalu situaciju jednostavno
nastoji iskoristiti za stjecanje materijalne dobiti. U stanju opće rastresenosti
sela ili pojedinaca pripadnici druge skupine posežu za nadnaravnim bićima iz
tradicijskih vjerovanja koja su snažno ukorijenjena u svijest stanovnika unu-
trašnjosti Dalmacije. Razne vrijednosti i simbole, koje tradicijska vjerovanja
pripisuju nadnaravnim bićima, skupina profitera dosjetljivo koristi i uspijeva
njima manipulirati drugim stanovnicima.

Zaključak
Korištenje nadnaravnih bića kao alata zastrašivanja i prijevare u službi
krađe, stjecanja materijalne dobiti, izbjegavanja kazne za neprihvatljivo pona-
šanje ili stjecanje bolje pozicije unutar zajednice svakako govori o neupitnoj
dosjetljivosti i lukavstvu nekih pojedinaca unutrašnjosti Dalmacije. Među-
tim, takvi primjeri isto tako pokazuju da su vjerovanja u nadnaravna bića u
prošlosti, ali dobrim dijelom još i danas, kod nekih pojedinaca toliko snažno
ukorijenjena u duhovni svjetonazor da su neki drugi pojedinci na temelju te
L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja… 243

ukorijenjenosti u mogućnosti njima manipulirati. Ako su ljudi u stanju ostati


zatvoreni u kućama zbog priče o vukodlaku koji hoda ili su voljni prepisati
svoju zemlju nekom tko je tobože od vila čuo da je takav postupak ispravan,
onda slobodno možemo govoriti o ljudima koji su ili jako lakovjerni ili su
vjerovanja u nadnaravna bića do te mjere prisutna u njihovu životu da mogu
uređivati njihovo ponašanje. Istina je vjerojatno negdje u sredini. S jedne stra-
ne moramo uzeti u obzir razmišljanja sugovornika M. V.-a prema kojem su
glavni akteri širenja histerije upravo osobe koje su često zbog nekih teških
životnih situacija psihički labilne i stoga lakovjerne. Lakovjernost se može
pripisati i drugim pojedincima koji prihvaćaju lansirane priče o vukodlacima,
vilama, mòrama i vješticama koje hodaju noću i vrebaju svoje žrtve. S druge
strane, navedeni primjeri dolaze iz sredine u kojoj postoji dugogodišnja tradi-
cija vjerovanja u nadnaravna bića o kojima se sluša od najranijih godina živo-
ta. Njima se ljudi zabavljaju, prikraćuju vrijeme, odgajaju i usađuju društvene
norme djeci, konstruiraju osjećaj grupne i regionalne pripadnosti (i isklju-
čivosti), nadnaravnim bićima objašnjavaju teško prihvatljiva životna stanja,
stigmatiziraju nepoželjne pojedince i grupe svoje sredine, koriste ih za krađu,
izbjegavanje kazne i vjerojatno za još brojna rješenja (v. Šešo 2011). Sve na-
brojeno, dakako, može biti zamijenjeno nekim drugim aspektima u čovjekovu
životu. Zabavljati se mogu vicevima, djeca se mogu odgajati u školi, nevolje
se mogu objasniti medicinskim ili nekim drugim znanstvenim putem. Takve
zamjene, dakako, postoje i sve su češće. Međutim, čini se da nadnaravnim
bićima neki stanovnici unutrašnjosti Dalmacije i dalje reguliraju određena po-
našanja. Ona djeluju kao antibiotik širokog spektra. Daju objašnjenja i pred-
stavljaju pomoć pri mnogim teško shvatljivim i naizgled bezizlaznim situaci-
jama. Njima pojedinci lakše izražavaju i uređuju vlastita ponašanja uređujući
ih prema određenim vrijednostima utkanim u simboliku nadnaravnih bića.
244 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Navedena literatura:
Alver, Bente Gullveig; Selberg, Torunn. 1987. Folk Medicine as part of a
larger Concept Complex. Arv 43: 21-44.
Banović, Stjepan. 1918. Vjerovanja. Zaostrog u Dalmaciji. Zbornik za narod-
ni život i običaje 23: 183-214.
Bošković-Stulli, Maja. 1959. Istarske narodne priče. Zagreb: Institut za
narodnu umjetnost.
Bošković-Stulli, Maja. 1967/68. Narodne pripovijetke i predaje Sinjske kra-
jine.
Narodna umjetnost. Hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku 5/6: 303-432.
Donadini, Frano. 1902.-1961. Bukovica i Ravni kotari, narodni život i običaji.
Rukopisna zbirka Odsjeka za etnologiju HAZU, Zagreb. Signatura
NZ 107.
Evans-Pritchard. E. E. 1976. Witchcraft, Oracles and Magic among the
Azande. London. Oxford University Press.
Honko, Lauri. 1967. Gaisterglaube in Ingermanland. FF Communications
185.
Macfarlane, Alan. 1970. Witchcraft in Tudor and Stuart England. A Regio-
nal Comparative study. London. Routledge in Kegan Paul.
Pócs, Éva. 1999. Between the living and the dead. Budapest. Central Europe-
an University Press.
Radić, Antun. 1897. Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom
životu, Zbornik za narodni život i običaje 2: 1-88.
Šešo, Luka. 2011. What is ‘Real’ in Believing in Supernatural Beings? The
Informant’s cut, Studia Mythologica Slavica 14: 113-124.
Šešo, Luka. 2012. Nema više vila. A nema ni konja. Promjene tradicijskih
vjerovanja u nadnaravna bića. Zbornik za narodni život i običaje 56:
95-146.
Šešo, Luka. 2012a. Which Woman is a Witch? The Stereotipc Notions About
Witches in Croatian Traditional Beliefs. Studia Ethnologica Croati-
ca 24: 195-207.
Thomas, Keith. 1971. Religion and the Decline of Magic. London. Penguin
Books.
Vukodlak – Let na Drugi Svijet. 2006. http://www.blog.hr/
print/?id=1621543290.
L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja… 245

Luka Šešo

Supernatural beings in traditional beliefs


– why do they still “exist“?

Summary
Recent field research of traditional beliefs in supernatural beings (werewol-
ves, fairies, witches, and mòras) among the inhabitants of the Dalmatian hinterland
showed that such beliefs are still present within certain groups. This fact opens up a
possibility of asking present-day informants different kinds of questions, not often
asked in folkloristic and ethnological research conducted in these regions. First and
foremost, these refer to the question of what the informants themselves think about
believing in supernatural beings, why people believe in them and talk about them.
The author endeavours to explain still existing popular beliefs in supernatural beings
by the interrelation of human/cultural/social needs and the functions that supernatural
beings offer through their symbolism.
Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima
i tradiciji sela Opora

Jurica Botić, prof. UDK:398 (497.5 Opor)


OŠ Primorski Dolac 908(497.5 Opor)
Izvorni znanstveni članak
Ivana Odža, prof. Primljeno: 29. ožujka 2013.
OŠ Drniš

Članak donosi raspravu o ulozi geografskog determinizma u obliko-


vanju pučkih vjerovanja i tradicije sela Opora (Botići) u kaštelanskom
zaleđu. U prvom dijelu članak donosi pregled pučkih vjerovanja i prazno-
vjerja koje nalazimo među starijom populacijom, nekadašnjim stanovni-
cima ovoga raseljenog sela, uspoređujući njihova vjerovanja sa sličnim
pojavama u selima bliže i dalje okolice. Nadalje, članak raspravlja i o
razini prisutnosti tih vjerovanja u suvremenoj kolektivnoj memoriji poto-
maka nekadašnjih stanovnika ovog sela.
U drugom dijelu članak uspostavlja vezu između pučkih vjerovanja
i tradicije sela Opora te geografskih obilježja prostora u kojem se selo
nalazi. Naime, smještaj sela na svojevrsnom platou između brda Opora
i Trećanice te relativno zadovoljavajuća razina pošumljenosti prostora
diktirali su kreiranje pučke mašte, vjerovanja i praznovjerja lokalnog
stanovništva, ali i njihovu ekonomsku dinamiku.
Ključne riječi: Opor, geografski determinizam, pučka vjerovanja,
tradicija, usmena književnost

Uvod
Povezanost geografskog prostora i čovjekove kreativne aktivnosti postoji
koliko i ljudska vrsta uopće. Čovjek je u vlastitome geografskom ambijentu
pronalazio utočište, izvor hrane i sirovina, ali i strahove koji su kreirali njego-
vu maštu i vjerovanja, osobito u najranijoj primitivnoj fazi razvoja ljudskog
društva kada je čovjek sebi nepoznate i nerazumljive prirodne pojave i pro-
cese uokvirivao u konglomerat različitih kultova i praznovjerja. Nadalje, čo-
vjekov prirodni ambijent (ili stanište) uvjetovao je, također, načine i dinami-
ku njegove ekonomske aktivnosti i produktivnosti. Napokon, razvoj ljudske
proizvodne aktivnosti, ovisan o prirodno-geografskim čimbenicima prostora,
248 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

dodatno je pojačavao potrebu za razvijanjem i njegovanjem različitih kultova


čije korijene nalazimo upravo u prirodnom ambijentu.
Na temelju prethodno izrečenog, pokušat ćemo objasniti razvijanje puč-
kih vjerovanja i tradicije te gospodarskih aktivnosti u selu Oporu (Botići) u
kaštelanskome neposrednom zaleđu s aspekta geografskog determinizma. Bu-
dući da društveno-ekonomski razvoj sela Opora završava potpunim iseljava-
njem stanovništva sredinom dvadesetog stoljeća, a koje je uslijedilo prije ne-
goli je tehnološki napredak do sela uopće i mogao doći, sasvim je sigurno da
su elementi prirodno-geografskog determinizma bili presudni u oblikovanju
njegove svakodnevice. Naime, potpuno je razumljivo da razina društveno-
ekonomskog, a prije svega tehnološkog napretka, smanjuje utjecaj prirodno-
geografskog determinizma, iako ga, barem ne dosad, tehnologija nije uspjela
u potpunosti eliminirati. Međutim, u nastavku nam ostaje provjeriti u kolikoj
je mjeri promjena načina života uslijed preseljenja stanovništva u obližnja
Donja Kaštela, prije svega Kaštel Novi, te tehnološkog napretka ograničila
postojanje prethodno razvijenih pučkih vjerovanja i tradicija.

Cilj i metodologija rada


Kao temeljni cilj ovog članka nameće se potreba utvrđivanja postojanja i
razine prirodno-geografske uvjetovanosti kreiranja i razvoja pučkih vjerova-
nja i tradicije sela Opora (Botići) u kaštelanskom zaleđu. Članak, uvažavajući
teorijska polazišta geografskog determinizma, historijske i kulturne geogra-
fije, a pritom koristeći deduktivnu metodu, nastoji provjeriti mogućnost im-
plementacije navedenih teorijskih pristupa u slučaju društveno-ekonomskog
razvoja sela Opora, a prije svega razvijanja pučke tradicije i praznovjerja kao
integralnog dijela te tradicije. Budući da autori polaze od hipoteze da se na-
vedena vjerovanja u pravilu ne bi smjela previše razlikovati od vjerovanja u
istome geografskom ambijentu jedinstvenoga etničkog prostora, ovaj članak
ima zadaću teorijski i eksperimentalno utvrditi utemeljenost takve hipoteze.
U eksperimentalnom dijelu istraživanje se temelji na korištenju metode
skupnog intervjua i metode anketiranja, pri čemu vodimo računa o pravili-
ma demografske struke koja pri dobnoj klasifikaciji stanovništvo dijeli u tri
temeljne skupine – mlado (< 19 god.), zrelo (19-60 god.) i staro (> 60 god.)
stanovništvo. Pri korištenju metode skupnog intervjua ciljana je skupina staro
stanovništvo koje je rođeno i jedan dio života živjelo u selu Oporu. Za potrebe
ovog istraživanja intervjuirane su osobe: Ante Botić (1939.), Blaženko Botić
(1934.), Jurka Botić (1933.) i Mate Botić (1945.). Cilj skupnog intervjua jest
upoznavanje s pučkim vjerovanjima i tradicijom sela Opora na temelju empi-
rijskog znanja njegovih nekadašnjih stanovnika, kao i utvrđivanje sličnosti i
razlika u pučkim vjerovanjima u naseljima bliže i dalje okolice.
J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima… 249

Nadalje, pri korištenju metode anketiranja, ciljana skupina bila je zrelo


stanovništvo čiji je barem jedan roditelj podrijetlom iz sela Opora, a istraživa-
nje je provedeno na uzorku od 31 ispitanika, što čini oko 10% živućih poto-
maka nekadašnjih stanovnika Opora. Anketna pitanja odnosila su se na pozna-
vanje i zadržavanje pučkih vjerovanja i praznovjerja koja su, prema navodima
intervjuiranih osoba, nekada postojala među Oporanima. Također, ispitanici
su trebali navesti spol, godinu i mjesto rođenja, mjesto stanovanja i stručnu
spremu kako bi rezultati ankete kvalitativnom i kvantitativnom analizom mo-
gli biti adekvatno obrađeni i prezentirani. Cilj ovog upitnika bio je utvrditi pri-
sutnost navedenih vjerovanja u izmijenjenim okolnostima suvremenog doba i
modernog načina života, odnosno utvrditi utjecaj usmene predaje na očuvanje
pučkih vjerovanja i tradicije sela Opora.

Historijsko-geografska obilježja prostora opora


Kozjački hrbat, koji u prostornoj definiciji Zagore određuje dio njezine
južne granice, na svojoj zapadnoj strani širi se u dva smjera, pri čemu jugo-
zapadni i niži odvojak Kozjaka nazivamo Trećanicom, a sjeverozapadni i viši
nazivamo Oporom. Budući da udaljenost između vrhova Trećanice i Opora
nije velika, među njima je u geomorfološkom smislu formirana svojevrsna
ulegnuta visoravan na čijoj se sjevernoj, prisojnoj strani, južnije i neposredno
ispod najvećeg vrha Opora, na visini od 647 m, smjestilo istoimeno selo. Iz
navedenog se može zaključiti da unatoč jasnim etnografskim obilježjima koji
ovo selo povezuju s tradicijom Zagore, geografsku lokaciju Opora s geograf-
skog aspekta ne možemo smjestiti unutar granica Zagore, s obzirom na to
da se najviši vrhovi brda koja omeđuju prostor Zagore nalaze neznatno, ali
ipak sjevernije od same lokacije sela. Prema tome, geografsku lokaciju Opora
prikladnije je imenovati kao prostor zaobalja nego kao čisti prostor Zago-
re. Međutim, navedena lokacija na prijelazu iz priobalja u Zagoru, odnosno
svojevrsni međuprostor koji se sa strogo geografskog aspekta može odrediti
kao zaobalje, a s etnografskog kao Zagora, rezultirao je osjećajem posebno-
sti među Oporanima kao svojevrsnoj, prema riječima američkoga geografa
Jordana „vernakularnoj regiji“ (Šakaja, 1997.), ili u ovom slučaju mikroregi-
ji, koja je više odraz prostorne percepcije prosječnih ljudi u smislu vlastitog
omeđivanja nego rezultat intelektualne kreacije profesionalnoga geografa.
Krški reljef, s karbonatnom podlogom i pripadajućim reljefnim oblicima
s ograničenom razinom zastupljenosti plodne crvenice, činio je prirodno-ge-
ografsku osnovicu za društveno-ekonomski razvoj ovog područja. Dodajmo
ovomu i činjenicu da su submediteranska klimatska obilježja i smještaj na
prisojnoj padini navedene ulegnute visoravni pozitivno djelovali na razvoj
poljoprivrednih kultura, iako je količina obradiva zemljišta bila ograničena.
250 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Međutim, značajan poticajni impuls ekonomskoj dinamici Opora pružala je


relativno visoka razina pošumljenosti i zaliha drva koji su, zajedno sa šušnjem,
suhim lišćem listopadnog drveća, bile glavni trgovački resurs domicilnog sta-
novništva u njegovim ekonomskim interakcijama s obližnjim Donjokaštela-
nima. (Botić, 2011.)
Iako je sasvim evidentna istovjetnost naziva sela i brda Opora, podrijetlo
toga imena nije nam sasvim poznato. Međutim, zanimljivo je ovom prilikom
spomenuti dvojbu koju nam otvara postojanje toponima Ouporum na Petoj
karti Europe Klaudija Ptolemeja, a za koji nismo sigurni odnosi li se na spo-
menuti Opor ili antičku Promonu na Promini u okolici Drniša. (Slukan Altić,
2007., 13) No bez obzira na navedenu dvojbu, prostorni razmještaj prapovi-
jesnih gradina u neposrednom susjedstvu Opora potvrđuje postojanje nase-
ljenosti na ovom prostoru od najranijih vremena, a strateški značaj lokacije
kao svojevrsne prirodne tvrđave sasvim je razumljiv. (Šuta, 2010.) Međutim,
povijesni izvori neosporno potvrđuju kontinuitet naseljenosti Opora još od
početka 13. st. kada je u arhivi grada Trogira prvi put spomenuto njegovo ime.
Kao jedno od trogirskih sela Opor se navodi sve do dolaska Osmanlija, kada
ulazi u sastav nahije Petrova gora kao dijela Kliškog sandžaka. (Kužić, 2000.,
2010.) U to vrijeme, prema navodima osmanlijskih deftera iz 1550. i 1585.,
selo Opor broji svega tri kućanstva. (Pilić, 2010.)
Mletački katastar trogirskog kotara 1711. spominje Matu Vlajčića pok.
Ivana zvanog Bota (Mattio Vlaicich q. Zuane d(ett)o Botta) kojeg sasvim
opravdano možemo smatrati rodonačelnikom oporskih Botića prema kojima
se kolokvijalno najčešće, umjesto imena Opor, za naziv sela koristi ime Bo-
tići. (Kužić, 2000., 85) Kontinuirana naseljenost sela Opora, s maksimalnim
brojem od 149 stanovnika prema popisu iz 1961. godine (Mrđen, 2010., 100),
bilježi se sve do intenzivne industrijalizacije kaštelanskog priobalja koja je
u kontekstu procesa litoralizacije na širem jadranskom prostoru uzrokovala
ruralni egzodus ne samo iz područja Opora već i iz prostora kaštelanskog i
dalmatinskog zaleđa u cjelini. Naime, gotovo cjelokupna populacija Opora
do početka sedamdesetih godina 20. st. preselila se u susjedni Kaštel Novi,
točnije u sjeverozapadni rub Novskog polja gdje se formira novo naselje Ru-
dine kao svojevrsna zamjena starijem naselju na nešto višoj nadmorskoj visini.
Otada Opor ostaje raseljen prostor do kojeg nije stigao nikakav oblik komu-
nalne infrastrukture ni suvremenih tehnoloških inovacija.

Analiza rezultata anketnog ispitivanja


Rezultati anketnog ispitivanja pokazali su da su pučka vjerovanja i pra-
znovjerja, o kojima je govorila intervjuirana skupina starog stanovništva, pri-
sutna među potomcima nekadašnjeg stanovništva sela Opora, ali na razini
J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima… 251

(pre)poznavanja. Oni su čuli za mitološka bića koja spominje intervjuirana


grupa, ali su ona bez većeg značenja u njihovoj svakodnevici, čvrsta je svijest
o njihovu nepostojanju te znatno manje potiču njihovu maštu. Na pitanje o
vjerovanju u nadnaravna bića ispitanici su u cijelosti odgovorili da u nad-
naravna bića ne vjeruju niti ih se boje, ali priče o njima poznaje 84% ispita-
nika, pri čemu nema bitne razlike među ispitanicima različite starosne dobi
ni različitog stupnja obrazovanja. Ispitanici su na većinu pitanja odgovorili
negativno, što je potvrdilo vrlo malu razinu praznovjerja među potomcima
stanovnika Opora.
Analiza prema spolu pokazala je da su muškarci nešto manje skloni pra-
znovjerju, ali razlika je zanemariva. Najviše potvrdnih odgovora odnosi se na
pitanje o poznavanju priča o vilama i vješticama te na pitanja koja reflektiraju
odnos prema službenoj religiji pa ih ne možemo smatrati relevantnim indi-
katorom praznovjerja u pravom smislu riječi. Takva su pitanja, primjerice:
Prekrižite li se na raskrižju?, Da sumnjate da Vas je netko urekao, biste li
potražili pomoć svećenika?
Analiza odgovora na temelju stupnja obrazovanja ispitanika nije pokazala
veće razlike. Ipak, uočeno je da je kod ispitanika sa završenom osnovnom
školom nešto veći utjecaj tradicije pa su na jedno od pitanja, koje dijelom izra-
žava njihov stav prema religiji, uglavnom odgovorili potvrdno (Na raskrižju
se prekrižim.). Kod ispitanika sa srednjom i visokom stručnom spremom na
isto pitanje potvrdno su odgovorile samo dvije osobe (9%), a kod ispitanika s
višom stručnom spremom nijedan od četiri ispitanika. Najviši stupanj slaganja
kod ukupnog broja ispitanika uočen je kod pitanja: Vjerujete li u nabačaje i
ljude zlih očiju? te kod pitanja Da sumnjate da Vas je netko urekao, biste li
potražili pomoć svećenika?, pri čemu je manji broj potvrdnih odgovora kod
ispitanika s osnovnom i visokom, a veći broj pozitivnih odgovora kod ispi-
tanika sa srednjom i višom stručnom spremom. Priče o vilama i vješticama
svi ispitanici poznaju u visokom stupnju (OŠ 100%, SSS 94%, VŠS 83%);
nešto manja razina poznavanja uočena je kod ispitanika s visokom stručnom
spremom (50%). Zanimljiv je podatak da na zadnje pitanje, koje se odnosi na
strah od vještica, kod ispitanika s osnovnoškolskim i srednjoškolskim obra-
zovanjem ne nailazimo ni na jedan potvrdan odgovor, dok po jedan potvrdan
odgovor nalazimo kod ispitanika s višom i visokom stručnom spremom.
Uzmemo li u obzir analizu prema dobi ispitanika, znatan je otklon kod
četvrtog pitanja koje glasi: Prekrižite li se na raskrižju? Naime, dok starije
stanovništvo u cijelosti odgovara potvrdno, već kod ispitanika rođenih kra-
jem 50-ih godina pa nadalje odgovori su gotovo u cijelosti negativni. Najviše
je poklapanja među ispitanicima različite starosne dobi kod pitanja koje se
252 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

odnosi na vjerovanje u uroke i mogućnost svećenikove pomoći kod njihova


uklanjanja. Isto je i s pitanjem o poznavanju priča o vilama i vješticama.
Unatoč neznatnim razlikama među ispitanicima različitih spolnih i dob-
nih skupina te nešto većim i u nekim odgovorima neočekivanim razlikama
u odgovorima ispitanika različitog stupnja obrazovanja, na temelju izvršene
analize odgovora koje su ispitanici ponudili u ovome anketnom upitniku, mo-
žemo zaključiti da nema značajnijih razlika u poimanju praznovjerja među
potomcima stanovnika Opora. Iz anketnog ispitivanja također je moguće za-
ključiti da je stupanj praznovjerja potomaka nekadašnjih stanovnika Opora, u
odnosu na njihove pretke, znatno niži.

Pučka vjerovanja i tradicija u oporu


I danas neki viruju da ima vila i vištica. Dakako da se pričalo.
Uzmemo li u obzir znanstvena, prije svega etnološka istraživanja koja
daju iscrpan pregled vjerovanja, praznovjerja i običaja koji ih prate (Sch-
neeweis, 2005.), zaključujemo da su ista u selu Oporu kvantitetom i kvalite-
tom značajno manje zastupljena. Intervjuirana skupina nekadašnjih stanov-
nika sela Opora svoja je pričanja temeljila na poznavanju nadnaravnih bića s
naglašenom sviješću pojedinih ispitanika o njihovu nepostojanju. Zanimljivo
je da je ispitanik koji je najviše naglašavao vlastitu svijest o nepostojanju nad-
naravnih bića svoj radni vijek proveo u inozemstvu. Napuštanje sredine u ko-
joj su određena vjerovanja nastala i prihvaćanje tekovina modernog življenja
glavni su uzroci slabljenja praznovjerja. (Šešo, 2012.) Ostali ispitanici također
su pokazivali veću skeptičnost o istom pitanju ograđujući se neznanjem (Ja
nisam čula ni vidila.) ili izbjegavanjem imenovanja negativnih pojava (Zašto
ne pričamo o Božjemu, o svetom Anti, svetom Ivanu?) te osobito izbjegava-
njem imenovanja pojedinaca na koje su se negativne pojave odnosile. Oprez
u pristupu temi o negativnim silama pojačan je isticanjem vlastite kršćanske
opredijeljenosti, što je karakteristično za cijeli zagorski prostor (Nisam vi-
rovala u nikoga nego u Boga jedinoga!). Na slične odgovore nailazili smo
i u drugim predjelima Zagore (Budi Bog i Gospa s nami, nije o tome dobro
pričat.). Mlađi ispitanici pokazali su značajnu smjelost reagirajući otvorenije
i intervenirajući na svaku suzdržanost starijih te su jasnim imenovanjem po-
jedinaca kojima se pripisuju negativna svojstva pokazali ono što je anketno
ispitivanje potvrdilo – da odnos prema nadnaravnim bićima prelazi iz domene
vjerovanja u domenu društvenog kurioziteta i kulturne baštine.
U svojim pričanjima ispitanici koriste lokalitete iz neposredne blizine, a
akteri njihovih priča stvarne su osobe iz njihove svakodnevice. Vještice se
okupljaju u Slatinama na otoku Čiovu, lokalitetu koji im je dovoljno blizu da
J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima… 253

ga mogu vidjeti, a dovoljno daleko da bi njegova blizina mogla remetiti stabil-


nost života u Oporu. Slično je i s vilama, čije je obitavalište točno određeni lo-
kalitet, Radoska greda, iako ih nitko nikada nije vidio niti se o njima puno zna.
Za razliku od nekih dijelova Zagore u kojima su se sīla održavala u za to
određene dane (četvrtak, subota), u Oporu su se okupljanja održavala užežin
sveca ili subotom, kako je bila prilika, većinom kad je sutra svetac, češće zimi.
Na silima su nastajale priče. Pokušavajući ispričati vjerovanja, praznovjerja i
tradiciju svoga mjesta te objasniti uzrok nastanka praznovjerja, kazivači svoje
pričanje usredotočuju na nadnaravna bića: vile, vještice i vukodlake.

Vještice
Unatoč tendenciji kazivača da izbjegavaju govorenje o nadnaravnim bići-
ma negativnog predznaka te tvrdnjama da u njih ne vjeruju, pojedine njihove
izjave ukazuju na suprotno. Izjava: Plašila sam se svakoga onoga ko mi nije
odgovara, pokazuje ipak da su postojale osobe koje zbog nečega nisu odgo-
varale. Ispitanici jasno imenuju pojedince iz svoga mjesta za koje se govorilo
da su vištice. Svoje zaključke o jednoj takvoj ženi podupiru pričom o njezinoj
krivnji za smrt djeteta u široj obitelji te njezina prkosnog izbjegavanja ispovi-
jedi. Za njezina sina također se pričalo da je vilenik, pri čemu kazivači misle
na vještca.
Nije trebalo mnogo da se žena proglasi vješticom, a jednom kada se po-
sumnja, svaka mogućnost demantiranja je uzaludna. Najčešći uzrok sumnje u
nečije zle namjere bilo je viđanje te osobe po noći. U ciklički organiziranom
svijetu, gdje izmjena prirodnog reda ima značajnu ulogu za organizaciju živo-
ta i rada, djelovanje po noći nije trpjelo logična objašnjenja za časne poslove.
U svojoj zbirci zavičajnih pripovijedaka Ivan Meštrović govori o nečasnoj
sudbini časne žene kojoj je noćni rad bio jedini način opstanka, ali i uzrok
da se proglasi vješticom. (Meštrović, 1970., 129-132) Navodimo još jedan
sličan primjer iz Sinjske krajine koji ukazuje na zajednički vrijednosni sustav
zagorskog prostora: u Biskom je muškarac optužio ženu da se bavi čaranjem,
a razlozi koji su ga naveli na zaključak sljedeći su: župnikova sestra uzela
joj lonac pun smrdljive materije, a ova se usprotivila, kad izlazi iz kuće nosi
pod suknjom neke čarolije, prošle godine umro joj je sin, a na njezinu krovu
čula se velika buka, također zbog smrti sina i žene mu nije plakala, poslala je
sluškinju Vidu na Cetinu da opere cidilu naredivši joj da se ne osvrće natrag
i da ostavi suknju na groblju sv. Mihovila, a kad je došla kući, na suknji je
bila velika ptičurina i odletjela je, na Cvjetnicu je viđena kako bere trave i kiti
svoju sobu. (Katić, 1975., 261)
Jednoj od vještica iz Opora majka je također posjedovala nadnaravne, ali
pozitivne moći. Naime, znala je moliti, što je bio temeljni postupak za ukla-
254 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

njanje posljedica djelovanja negativnih sila. Ono što je ukazivalo da je dotična


žena vještica bilo je njezino nesmetano šetanje selom noću. Moga si je vidit
svugdi, u dva, u tri u noći, šta je bilo vrlo neuobičajeno, a viđena je i da po
noći ide u groblje. Također je radila šta se ne smi radit. Volila je da njoj krepa
vol, ako će i drugome krepat. Ona je u tome uživala. Voli da je tebi šteta pa
neka je njome i viša, al samo da je tebi šteta. U Oporu se spominju i vješci:
Kad se kopalo u Krivome, jedna žena je kopačima donosila spizu, a neki čovik
iz Doca učinija je da se ona skine, a onda je djelova i u suprotnom smjeru –
da se obuče. Kazivači pamte iskaze svojih sumještana koji su se međusobno
optuživali za nabačaje. Jedna je žena optužila sumještanina da ju je začarao,
nakon čega je ona letila niz Rudine. Bila je cila ofanziva u Rudinama. Za na-
bačaje su optuživani i muškarci i žene.
Za majku jednog od kazivača govorilo se da je vištica – Jednom su jon
pribili nogu, a ona je izjavila da su jon je pribili na dnu Golubinaka. Riječ je
o lokaciji za koju se vjerovalo da je, kao i ono u Slatinama, okupljalište vješti-
ca. Pripovijeda se o oporskoj vještici koja je odlazila na Čiovo: Pričaju da se
poslin ona ispovidila i da je rekla kako je svagdi bilo vila i vištica, a najviše u
Slatinan. Tamo je bija niki orā (orah, op. a.) i tamo su se sastajale vile i vištice
i odlučivale i svaka nova koja dođe mora donit od muža ili od sina na dar za
u subotu srce da one mogu izist. A onda ti je bija momak dobrostojeći, oženija
se. Bija bi običaj da bi nevista i svekrva sidile, razgovarale se, a ova svekrva
njon: “Aj leć, aj leć, šta će ti muž ležat sam.“ Kad je ona otišla, svekrva gori
na grede, uzela jednu šibicu, udre po desnom prigradku, on se otvorija, a ona
se namazala masti i rekla sebi: “Ni o drvo, ni o kamen, u Slatine na orā“, i
odnija je đava na orā. Išla probat i nevista, ali je rekla: „I o drvo i o kamen“,
pa se sva izrazbijala. Kad je došla u Slatine, svekrva je pripoznala, dali joj
zadatak da ubije čovika i izvadi mu srce. Materi se nije sviđalo, di će joj sina
ubit, al mora, to jon je dota! Ona rekla da oće, al ubije pasa i izvadi mu srce.
Donila, a vištican je smrdilo pa bacile, nisu tile ist. Nakon nikoliko dana nika
žena i čovik išli u goru sić i bija s njima pas, padne priko njega rast (hrast, op.
a.) i uginija. One djeluju noću.
Nabaciva je niko ko ima zle oči, iako ta osoba ne bi bila nužno svjesna
svojih zlih očiju. Otuda poslovica Daj mu Bože zdravlja da ga ne odnese na
očima. Od zlih očiju spašavala bi molitva i zapisi. Postojale su osobe koje su
znale molit i same su određivale za koga hoće, a za koga neće moliti. Bi li
pomogla, ne bi li... k njon smo išli! Metne nikoliko ugljena u vodu i odredi in
imena, koji prvi potone – za njega se sumnja da je nabacija. Iz Opora se išlo
u Šibenik kod gatare. Svi kazivači pamte poruku gatare jednomu mještaninu:
Kad dođeš kući, ako nađete krepanog vola, Nikoli neće bit ništa. Kući su zai-
J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima… 255

sta našli da je vol krepa. Jedna kazivačica tvrdi da je pila kavu kod žene koju
su smatrali višticon i jedva je došla od ovaca.

Vukodlaci
Vukodlaci su isključivo zločesti ljudi. Vjerovanje da to mogu postati i do-
bri ljudi, ako preko njih prijeđe životinja ili ako grob ostane otvoren, kaziva-
čima nije poznato. Kad bi se povukodlačija, obuka bi na sebe bilu aljinu. Po-
vukodlače se zločesti ljudi, đava ga odnese, odeš u pakā, sadru te i napuvaju.
Sa trnjen, kocen od trnja bi se probijala ta mišina, kojim bi se, navodno, ubilo
vukodlaka. Zatim navode poimence muškarce koji su se povukodlačili. Jedan
je u vrijeme Prvoga svjetskog rata brutalno ubio vlastitu ženu, ali s obzirom na
to da je bilo ratno vrijeme, zločin nitko nije istraživao ni osudio.
U pokušaju da objasne praznovjerja i istaknu vlastitu svijest o nepostoja-
nju nadnaravnih bića, kazivači spominju lokaciju Kod pet dubaca, pogodnu za
skrivanje. Stanovnici su se tu skrivali i plašili jedan drugoga pa je puno priča
o nadnaravnim bićima nastalo i iz mještanskih šala. Praznovjerja su društveni
korektiv – moralo je postojati nešto čega će se ljudi bojati kako bi se očuvao
moral. U tom kontekstu ispričana nam je predaja o puničinom grebu: Kad bi
iša u Prgomet ili iz Prgometa u Botiće, kažu da bi čuja jaukanje kod ulaza u
naš gaj. Tu je zet ubija punicu. Ona je nosila luk jer je imala male cice, a on
je mislija da je prodala dvi, tri ovce i da ima novaca i onda je ubija.

Vile
Oporani o vilama znaju tek uopćene, prilično skromne informacije i smje-
štaju ih, kao i vještice, na jasno određenu geografsku lokaciju (Radoska gre-
da), na reljefno uzvišeno mjesto u neposrednoj blizini. O vilama znaju samo
da su bile isključivo djevojke, ali im nije poznato što je uzrokovalo da određe-
ne djevojke postanu vile. Vile su u planinan živile, u Radoskoj gredi. Konjima
bi zavijale grivu. Vile su sve bile divojke. Vila nije mogla (u pravilu) rodit sina,
ako bi ga rodila, to je strašni junak bija.
Za razliku od etnološke literature koja iscrpno obrađuje običaje vezane za
djecu, u Oporu djeca nisu zauzimala osobito važno mjesto. Prema kazivačima,
zbog visoke stope mortaliteta dojenčadi i čestog rađanja, doživljavalo ih se
često kao i stoku. Kroz šalu, kazivači znaju reći da se više žalilo za stokom
nego za djetetom jer je uginuće stoke značilo smrt za veći broj djece. Smrt se
prihvaćala kao sudbinsko određenje kojem je nemoguće umaknuti, ali činilo
se sve što je bilo u moći (i vjerovanju) tadašnjih stanovnika da se ona izbjegne.
Djecu je najviše štitio zapis svetog Ante – to se zove moć – on se ne čita i stavi
se ispod kreveta. Većina je ljudi bila zavjetovana svetom Anti. Dici se oblači
256 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

abit, pas svetog Ante. Ditetu stavi tri mrvice kruva u džepić, di se ne vidi i
neće mu ništa bit, obukla bi mu se majica naopako. I odrasli su nosili odjeću
naopako, žena koja je znala moliti, sugerirala je svomu mužu da nosi odjeću
naopako. Kada su 1967. rođeni posljednji stanovnici Opora, braća blizanci,
zabilježana je smrt nekoliko parova blizanaca. U takvim slučajevima opasnost
za djecu mogla je biti bilo koja osoba pa je baba novorođenčadi zabranila
svima ulaz u kuću, a djeci su se na ruke i noge vezale crvene kurdile. Baba
je tijekom cijelog života (kada su blizanci već odrasli) unuke ispraćala s tri
mrvice kruha u džepu.
Iako je trudnoća izrazito važan period u životu žene za koji je vezano jako
puno običaja koji idu u toliku krajnost da je nemoguće razlučiti što uopće
žena smije, jer gotovo ništa ne smije (Schneeweis, 2005.), stanovnici Opora ne
pamte da se trudnoj ženi posvećivala posebna pozornost. Trudna žena uglav-
nom se nije posebno štitila od uroka.
Za razliku od vještica i vukodlaka kojima navode imena jer se sumnjalo
da njihove sposobnosti posjeduju neki mještani, u slučaju morā najjače je
izražena svijest o nepostojanju demonskih bića. Kažu da je mora najviše na-
padala rodilju, a tu pojavu tumače kao posljedicu iscrpljenosti i halucinacija
koje je podrazumijevao porod. U selu su postojale babice, a kazivači spomi-
nju i muškarca koji je znao babiti – jedino je pokojni Ilija babija.
Zaključujemo da nekadašnji stanovnici danas nenaseljenog sela Opora, za
razliku od svojih potomaka, u većoj mjeri poznaju priče o vilama, vješticama
i vukodlacima te da, kao posljedicu utjecaja života u gradu, pokazuju svijest
o njihovu nepostojanju. Njihova pričanja bilježimo kao pokazatelj nekadaš-
njeg stupnja razvoja i društvenog života sela Opora i u tom smislu uočava-
mo značajna preklapanja s ostatkom Zagore. Oporani poznaju opća mjesta o
nadnaravnim bićima – uzmemo li u obzir etnološku literaturu, mogli bismo
reći da su njihova pričanja prilično simplificirana, ali obogaćena su lokalnim
koloritom i značajna kao doprinos duhovnoj baštini koja će, ne zapiše li se,
ostati nezapamćena.

Uloga geografskog determinizma u oblikovanju pučkih vjerovanja i


Opora
tradicije sela

Razmišljanja o povezanosti čovjeka i geografskog prostora stara su ko-


liko i geografska znanost, a ozbiljnije rasprave o geografskom determiniz-
mu nalazimo već kod grčkih i rimskih mislilaca poput Hipokrata, Vitruvija i
Posejdonija koji, posebice posljednji, naglašavaju značaj geografske lokacije
za život čovjeka i njegovih političkih organizacija. Nadalje, u novom vijeku
Montesquieu ističe utjecaj klime na narode i države, dok Bodin naglašava ulo-
gu geografskog determinizma u kreiranju zakona, mentaliteta ljudi i moralnih
J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima… 257

vrijednosti. Njemački geograf Ratzel u 19. st. razvija izrazito prirodno-deter-


minističko shvaćanje ističući da „tlo regulira sudbinom naroda sa slijepom
brutalnošću“, a nešto kasnije njegov stav dijeli i marksistički teoretičar Pleha-
nov koji tvrdi da „geografska sredina ima velik utjecaj ne samo na primitivna
plemena nego i na tzv. kulturne narode“. Takva tumačenja hrvatski geograf
Pavić u suvremenom dobu smatra potpuno neprihvatljivim. Međutim, nasu-
prot isključivom shvaćanju postojanja čvrste povezanosti čovjeka i prirodne
sredine, environmentalisti zagovaraju umjereniji stav prema kojem priznaju
postojanje, ali ne i presudan značaj prirodnogeografskih obilježja prostora.
Francuska geografska škola, predvođena Vidalom de la Blacheom, ide ko-
rak dalje naglašavajući potpunu mogućnost nadvladavanja prirodne sredine.
Takav pristup nazivamo geografskim (i općenito društvenim) posibilizmom.
(Pavić, 1975.; Rogić, 1987.)
Međutim, na temelju svega prethodno izrečenog jasno se može zaključiti
da, bez obzira na razinu uvažavanja geografskog determinizma, svi navedeni
teorijski pristupi pod geografskim determinizmom podrazumijevaju isključi-
vo prirodno-geografski determinizam. No uzimajući u obzir sveobuhvatnost
predmeta proučavanja geografske znanosti u zajedništvu njezinih pojedinih
znanstvenih disciplina, geografski posibilizam sasvim opravdano možemo
promatrati kao izraz sociogeografskog determinizma koji čovjeku kao inte-
gralnom i neodvojivom dijelu geografskog prostora daje presudnu ulogu u
oblikovanju vlastitoga pojedinačnoga i grupnog identiteta, a koji pritom aktiv-
no sudjeluje u transformaciji prirodno-geografskih obilježja prostora. Prema
tome, sagledavajući problem geografskog determinizma s maksimalističkih
pozicija geografske znanosti, društveno-ekonomski procesi nipošto ne mogu
biti odvojivi od prirodnog ambijenta s kojim su u čvrstome međuodnosu.
Primjenjujući stoga teorijska polazišta geografskog determinizma u slu-
čaju oblikovanja pučkih vjerovanja i tradicije sela Opora, sasvim je razumlji-
vo da pučka mašta nadnaravna bića i pojave smješta u realan geografski pro-
stor, pri čemu odabrani prirodni ambijent nipošto nije slučajan. Naime, prema
kazivanju intervjuiranih osoba, vile borave isključivo u šumovitim predjelima
na višim nadmorskim visinama, u slučaju Opora na Radoskoj gredi na Treća-
nici, a tek se povremeno spuštaju u polja, pri čemu susret s njima može biti
izrazito opasan za običnog smrtnika. Nadalje, drvo oraha u Slatinama na oto-
ku Čiovu, stablo pod kojim se prema usmenoj predaji okupljaju vještice, nije
slučajno odabran kao mjesto vještičjeg sijela. Ovakav odabir lokacije sasvim
je logičan, s obzirom na to da je iz perspektive Opora, slično kao i iz perspek-
tive kaštelanske obale koja Slatinama pripisuje iste atribute, ovo otočno nase-
lje svojevrsni kraj okom vidljiva prostora koji je zbog morske barijere „tako
blizu, a tako daleko“. Stoga je sasvim primjeren smještaj mitoloških stvorenja
258 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

u geografske prostore u koje stanovnici naselja koja posjeduju takva vjero-


vanja baš i ne zalaze tako često. Prema tome, elementi prirodno-geografskog
determinizma sasvim su očiti u odabiru geografske lokacije za obitavališta
mitoloških bića koja obuzimaju maštu nekadašnjih stanovnika Opora. Tako-
đer, prema navodima pripovjedača, i vrijeme kada se o takvim temama najviše
razgovaralo, u zimskim večernjim satima, bilo je vezano uz prirodni ritam
izmjene dana i noći te godišnjih doba kako bi doživljaj pučkog pripovijedanja
bio što potpuniji.
Međutim, priznajući da se sociogeografski fenomeni ne mogu sagledavati
izvan prirodno-geografske realnosti, Rogić s druge strane potpuno opravdano
uočava da oni nastaju i transformiraju se pod utjecajem historijsko-geograf-
skih procesa. Kao potvrdu navedenoj tvrdnji autor nadalje ističe da na temelju
takvih procesa sociogeografski pojam dinarskoga kulturnog areala u prostor-
nom obuhvatu nije istovjetan fizičko-geografskom pojmu dinarskog krša. Na-
ime, Rogić naglašava da dinarski kulturni areal, u koji ćemo u ovom slučaju
uvrstiti i selo Opor, zauzima tek dio prostornog obuhvata dinarskog krša, s
obzirom na to da na cjelokupnom području spomenute fizičko-geografske cje-
line nisu vladali identični historijsko-geografski procesi. Nadalje, uzimajući u
obzir stav francuskog povjesničara Braudela o historijskoj geografiji kao „re-
trospektivnoj geografiji“, teško je ne složiti se s Rogićevim mišljenjem da je
historijsko-geografski aspekt nužan sastavni dio geografske studije prostornih
kompleksa s ciljem spoznaje procesa njihove evolucije. (Rogić, 1976.; 1987.)
Francuska geografska škola historijsku geografiju definira kao „antropo-
geografiju prošlosti“, ističući pritom čovjekovu sposobnost prevladavanja pri-
rodno-geografskih čimbenika (hladnoća Kanade i Sibira, prokapanje Sueskog
kanala itd.) te potpuno odbacujući Ratzelov prirodno-geografski determini-
zam. Za američke geografe historijska geografija proučava povijest promjena
krajobraza uzrokovanih djelovanjem čovjeka, čime se u velikoj mjeri slaže i
Rogićeva definicija. (Lučić, 1977.) Napokon, sveobuhvatnu definiciju histo-
rijske geografije daju Komušanac i Šterc koji kažu da je historijska geografija
„fundamentalna znanstvena disciplina u okviru geografije kojom se proučava-
ju, objašnjavaju, planiraju i predviđaju odnosi i refleksije u geografskom pro-
storu (...) nastali prožimanjem kompleksnih geografskih faktora i povijesnih
zbivanja s ciljem razumijevanja objektivne prostorne stvarnosti“. (Komuša-
nac, Šterc, 2010., 133)

Međutim, na primjeru višestoljetne tradicije naseljenosti sela Opora teško


je uočiti značajnije transformacije u prostoru koje bi bile rezultat snažnih čo-
vjekovih tehnoloških intervencija prilikom potpunog, ili barem u većoj mjeri
učinkovitog, svladavanja prirodno-geografskih čimbenika. Naime, prethodno
je u više navrata istaknuto da sve do posljednjih trenutaka njegove stalne na-
J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima… 259

seljenosti, do ovog sela nije uspio doći ni minimum komunalne infrastrukture


ni tehnologije koje bi značajnije utjecale na promjene u fizičko-geografskim
obilježjima prostora. Upravo suprotno, tek početkom 21. st. Opor postaje za-
nimljiv potencijalnim ulagačima koji na ovom prostoru vide mogućnost ra-
zvitka ruralnog turizma i proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora
poput energije vjetra.
Ipak, društveno-ekonomska dinamika sela Opora utjecala je na pretvara-
nje prirodnog krajobraza u kulturni krajobraz, a ovim se pitanjem bavi kul-
turna geografija koja proučava uzajamne veze ljudskih zajednica i prirodnog
svijeta istražujući transformacije prirodnih krajobraza u kulturne. Što se tiče
Opora, ispašom stoke značajno je smanjen areal samonikle vegetacije, dok
su obradive površine maksimalno korištene za agrarnu proizvodnju. Botićev
gaj, kao osobito šumovito područje koje je davalo snažnu ekonomsku osnovu
za stanovnike Opora, stoljećima se nastojao zaštititi od prekomjerne sječe, a
seljani su međusobno birali lugara koji je strogo vodio računa o održivosti
razine pošumljenosti. Iz svega navedenog sasvim su evidentni elementi geo-
grafskog determinizma u ekonomskom razvoju Opora, a područja od velikoga
ekonomskog značaja stoga su imala i veliku simboličku vrijednost. Naime,
prema vjerovanju starih Botića, osim ljudi trebalo je zaštititi i polja od razli-
čitih mitoloških bića, prije svega vila, koja bi ponekad znala ostaviti negativ-
nog traga u agrarnom prostoru. U tom pogledu možemo promatrati i ulogu
blagoslova polja kao jamstva zaštite od naravnih (požari, suše) i nadnaravnih
(mitološka bića) opasnosti.
Upravo ovamo možemo implementirati teorijska polazišta američkoga
geografa Duncana koji kulturu definira kao „skup tradicija i vjerovanja koja
mogu upravljati akcijama“. (Šakaja, 1997.) Dakle, djelovanja stanovnika
Opora proizlazila su iz njihova shvaćanja vlastitoga geografskog prostora u
ukupnom shvaćanju povezanosti čovjeka i prirodne okoline te čovjeka i nad-
naravnog. Štoviše, ljudsko djelovanje stanovnika Opora na ovaj način može
se objasniti i kao uzrok i posljedica takvog djelovanja, ili kako britanski socio-
log Giddens kaže, ovdje je riječ o „dualizmu struktura“, pri čemu su „struktur-
ni atributi socijalnih sustava istovremeno mediji i rezultati načina ponašanja
koji konstruiraju te sustave“. (Šakaja, 1997.)
Napokon, rezultati anketnog upitnika dokazali su, bez obzira na manje ra-
zlike u odgovorima koje uočavamo prilikom grupiranja ispitanika prema sta-
rosnoj dobi ili razini obrazovanja, da je uslijed promjene prirodnog ambijenta
te tehnološkog napretka, koji je demistificirao prije svega mrak noći, ali i do-
tad neobjašnjive prirodne pojave i procese, razina vjerovanja u mitološka bića
radikalno smanjena. No ipak treba voditi računa da promjene koje su nastale u
razini vjerovanja u mitološka bića nisu posljedica historijsko-geografskih mi-
260 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

jena unutar užeg područja sela Opora, već naprotiv, takve promjene nastaju u
izmijenjenome kaštelanskome geografskom ambijentu pod utjecajem tehno-
loškog napretka i podizanja razine obrazovanja potomaka nekadašnjih stanov-
nika Opora. Prema tome, ako prihvatimo posibilističke argumente, ljudsko
djelovanje kroz tehnološki razvoj, osim prirodno-geografskih, uspješno može
svladati i psihološke barijere uzrokovane ranijom nemogućnosti svladavanja
tih istih prirodno-geografskih barijera, što se sasvim jasno uočava na primjeru
populacije koja vuče podrijetlo iz Opora. Međutim, takve promjene i dalje se
odvijaju unutar određenoga geografskog prostora, koji je doduše izmijenjen,
ali ipak zadržava mogućnost utjecaja na čovjekovo djelovanje makar u smislu
povećanja financijskih izdataka u svrhu savladavanja prirodno-geografskih
ograničenja ili pak u smislu traganja za odgovorima koje ljudska vrsta još nije
pronašla.

Zaključak
Implementacija teorijskih polazišta geografskog determinizma te historij-
ske i kulturne geografije u interpretaciji uloge geografskog prostora u kreira-
nju pučkih vjerovanja i tradicije sela Opora u kaštelanskom zaleđu potvrdila
je ispravnost uvodno istaknutih pretpostavki o čvrstom i jasno izraženome
međuodnosu navedenih fenomena. Naime, odabir geografske lokacije koja
se povezuje s djelovanjem mitoloških bića te vrijeme, način i oblici njihovih
pojavljivanja nedvojbeno upućuju na zaključak da su teško dostupni geograf-
ski prostori i neobjašnjive prirodne pojave izazivale strah među stanovnicima
Opora, što doduše nije nikakav izuzetak u odnosu na stanovnike bilo kojega
drugoga geografskog ambijenta čija slična ili različita prirodna obilježja na
sebi svojstven način utječu na kreiranje pučkih vjerovanja.
Nadalje, historijsko-geografski razvoj tijekom višestoljetne povijesti
Opora nije doživio značajnije transformacije u smislu opsežnijih intervencija
u prostor, što prije svega možemo zahvaliti nedostatku bilo kakvog oblika
snažnijeg tehnološkog napretka u vrijeme naseljenosti ovog prostora. S druge
strane, djelomična transformacija prirodnog u kulturni krajobraz, kao rezul-
tat oskudne ratarske proizvodnje, nešto aktivnijeg stočarstva te gospodarenja
šumom koje je vodilo računa o prirodnim mogućnostima regeneracije šume,
ipak je utjecala ne samo na društveno-ekonomski razvoj sela i njegovu tra-
diciju već i na sentimentalnu povezanost domicilnog stanovništva s navede-
nim kulturnim krajobrazom. Naime, presudan značaj kulturnog krajobraza u
održavanju egzistencijalnog minimuma jamčio je i potrebu njegove zaštite
kako od naravnih tako i od nadnaravnih neprijatelja, pri čemu su se neželjene
prirodne pojave nerijetko pripisivale djelovanju mitoloških bića.
J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima… 261

Napokon, anketni upitnik, čija je ciljana skupina bila zrelo stanovništvo


čije podrijetlo nalazimo u Oporu, pokazao je da, iako je uvjerljiva većina is-
pitanika čula priče o mitološkim bićima od svojih predaka, ispitanici danas
gotovo uopće ne vjeruju u postojanje tih istih stvorenja. Ovakav stav svakako
je rezultat tehnološkog napretka u obliku svladavanja nekad nesavladivih pri-
rodno-geografskih ograničenja, ali zasigurno i podizanja razine obrazovanosti
ispitanika u odnosu na njihove pretke.

Izvori i literatura
Audiozapis razgovora s kazivačima Antom Botićem (1939.), Blaženkom
Botićem (1934.), Jurkom Botić (1933.) i Matom Botićem (1945.), Kaštel
Novi, 26. studenog 2012.
Botić, Jurica (2011.): Opor i Kozjak – spona priobalja i Zagore, Zbornik „Za-
gora između stočarsko-ratarske tradicije te procesa litoralizacije i
globalizacije“, ur. Mate Matas i Josip Faričić, Sveučilište u Zadru,
Kulturni sabor Zagore, Ogranak Matice hrvatske Split, Zadar, Split
Katić, Lovre (1957.): Prilike u splitskoj okolici poslije odlaska Turaka, Stari-
ne 47, JAZU, Odjel za filozofiju i društvene nauke, Zagreb
Komušanac, Monika; Šterc, Stjepan (2010.): Historijska geografija – temelj-
ni identitet geografske discipline, Hrvatski geografski glasnik, br.
72/2, Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb
Kužić, Krešimir (1997.): Povijest Dalmatinske zagore, Književni krug, Split
Kužić, Krešimir (2000.): Promjene toponima sela Radošića iz 1386. godine,
Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, sv. 42, Zadar
Kužić, Krešimir (2008.): Selo Opor za vrijeme turske vladavine, Zbornik
„Opor i Kozjak – spona priobalja i Zagore“, ur. Jurica Botić, Udru-
ga za revitalizaciju sela Opor – Botići, Kaštela
Lučić, Josip (1976./1977.): Prilog poznavanju historijske geografije, Historij-
ski zbornik, god. XXIX – XXX, Savez povijesnih društava Hrvatske,
Zagreb
Marinov, Nedjeljko (ur.): Zbornik o Zagori, knj.1 (1995.); knj. 2 (1998.); knj.
3 (1999.)
Meštrović, Ivan (1970.): Ludi Mile, Matica hrvatska, Zagreb
Pavić, Radovan (1974./1975.): Razvitak prirodno-determinističkih shvaćanja,
Geografski glasnik, br. 36/37, Zagreb
Pilić, Šime (2010.): Sela Opor i Labin u 16. i u 19./20. stoljeću: prilog pozna-
vanju stanovništva, Zbornik „Opor i Kozjak – spona priobalja i Za-
gore“, ur. Jurica Botić, Udruga za revitalizaciju sela Opor – Botići,
Kaštela
262 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Rogić, Veljko (1987.): O geografskoj misli, geografskoj disciplini i geografiji


u Hrvatskoj, Geografski glasnik, br. 49, Zagreb
Rogić, Veljko (1976.): Socio-geografski aspekt dinarskog krša, dinarskog
kulturnog areala i dinarskog brdsko-planinskog prostora, Geograf-
ski glasnik, br. 38, Zagreb
Schneeweis, Edmund (2005.): Vjerovanja i običaji Srba i Hrvata, Golden mar-
keting, Zagreb
Slukan Altić, Mirela (2007.): Povijesna geografija rijeke Krke: kartograf-
ska svjedočanstva, Javna ustanova Nacionalni park Krka, Šibenik
Šakaja, Laura (1997.): Kultura kao objekt geografskog proučavanja, Druš-
tvena istraživanja, br. 3/35, Institut Ivo Pilar, Zagreb
Šešo, Luka (2012.): Nema više vila. A nema ni konja: Promjena tradicijskih
vjerovanja u nadnaravna bića, Zbornik za narodni život i običaje, knj.
56, Zagreb
Šuta, Ivan (2010.): Prilog poznavanju topografije prapovijesnih nalazišta na
području Labina, Prgometa i Opora, Zbornik „Opor i Kozjak – spo-
na priobalja i Zagore“, ur. Jurica Botić, Udruga za revitalizaciju
sela Opor – Botići, Kaštela
J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima… 263

Jurica Botić i Ivana Odža

Geographical determinism in folk beliefs and tradition of


the village of Opor

Summary
The article discusses about the role of geographical determinism in the creation
of folk beliefs and traditions of the village of Opor (Botići) in Kaštela hinterland. In
the first part the article provides an overview of the folk beliefs and the superstitions
that are found among elderly, the former inhabitants of this displaced village, compa-
ring their beliefs with similar phenomena in the neighbouring villages. Furthermore,
the article also discusses about the presence of these beliefs in the contemporary
collective memory of the descendants of the former inhabitants of this village.
The second part of the article establishes the connection of folk beliefs and tradi-
tions of the village of Opor with geographical features of the area in which the village
is located. Specifically, the location of the village on the sort of the plateau between
hills of Opor and Trećanica, as well as relatively satisfactory level of forested area,
dictated the creation of folk imagination, beliefs and superstitions of local population,
but also their economic dynamism.
Key words: Opor, geographical determinism, folk beliefs, tradition, oral litera-
ture.
Praksa obilježavanja mjesta odmaranja
s pokojnikom u okolici Unešića

Mario Katić, prof UDK: 393 (497.5 Unešić)


Dr. sc. Jadran Kale Izvorni znanstveni članak
Sveučilište u Zadru Primljeno: 15. travnja 2013.
Odjel za etnologiju i antropologiju

Autori u radu, na osnovi vlastitoga terenskog istraživanja u selima


okolice Unešića, donose etnografske podatke o običaju obilježavanja
mjesta odmaranja s pokojnikom – počivala. Rezultate istraživanja u ra-
spravi uspoređuju s dosadašnjim istraživanjima ovoga običaja na drugim
lokalitetima dalmatinskog zaobalja. U zaključku rada argumentiraju kako
rezultati ovoga istraživanja potvrđuju dosadašnje teze o donošenju ovoga
običaja u prostor dalmatinskog zaobalja migracijama stanovništva tije-
kom ratova s Osmanskim Carstvom.
Ključne riječi: mjesta odmaranja s pokojnikom počivala mirila, Pla-
njane, Sedramić, Žitnić, Gornje Vinovo, Nevest.

U dosadašnjim istraživanjima i literaturi koja je problematizirala praksu


obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom1, područje zaobalja Šibenika,
pa tako i okolice Unešića, u potpunosti je zanemareno.2 U široj javnosti, štovi-
še, postoji percepcija kako su mirila (najpoznatiji naziv za ovu praksu) karak-
teristična samo za velebitsko područje. Razlog je tomu turistička prezentacija
velebitskih mirila kao nešto jedinstveno u svijetu i specifično za to područje.
Recentnija istraživanja pokazala su da je praksa obilježavanja mjesta odmara-
nja s pokojnikom, obilježavanje kamenom, itekako raširena u gotovo cijelome

1  O terminologiji pogledaj u Katić, Mario. 2012. Prilog istraživanju običaja obilježavanja


mjesta odmaranja s pokojnikom. Studia Mythologica Slavica XV., str. 117.-133.
2  Više vidi u: Katić, Mario. 2010. Mirila: porijeklo i značenje, u: Pleterski, Andrej
i Goran Pavel Šantek (ur), Mirila: Kulturni fenomen. ZRC SAZU, Ljubljana, str.
15.-35.
266 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

dalmatinskom zaobalju, a da je praksa obilježavanja mjesta odmaranja s po-


kojnikom općenito postojala u dosta europskih zemalja.3
Osnovni je cilj ovoga rada etnografski skicirati prostor okolice Unešića, kon-
kretno sela Planjana, Sedramića, Žitnića, Gornjeg Vinova i Nevesta. Iako su
naša terenska rekognosciranja obuhvatila nešto širi prostor, odlučili smo se
prikazati ove lokalitete zbog njihove raznovrsnosti u oblicima i zbog rela-
tivno bolje prikupljene građe nego na drugim lokalitetima. Koncipirajući cilj
na ovaj način, potrebno je napomenuti da planiramo nastaviti istraživanja te
u budućim radovima sustavnije istražiti i detaljnije prikazati ove lokalitete,
problematizirati prošlost i sadašnjost ove prakse na ovim lokalitetima te de-
taljnije teorijsko-metodološki potkrijepiti svoja istraživanja.

Sl. 1. Evidentirana mjesta počivala (Karta: Ante Blaće)4

Etnografski podaci
Planjane:
Prema kazivaču Jeri Miljaku sve do 1968. godine Planjani su svoje po-
kojnike pokapali na unešićkom groblju. Te godine grade crkvu i groblje u

3  O terminologiji pogledaj u Katić, Mario. 2012. Prilog istraživanju običaja obilježavanja


mjesta odmaranja s pokojnikom. Studia Mythologica Slavica XV., str. 117.-133.
4  Zahvaljujemo kolegi Anti Blaći na izradi karte.
I. Katicć i J. Kale, Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom… 267

Planjanima i samim time prestaje


potreba odlaska na udaljenije gro-
blje te odmaranja putem. Međutim,
i prije gradnje vlastite crkve i gro-
blja Planjani su sve rjeđe zastajali
na bilizima i počivali.
Stari bi ljudi zvali bilige,
počivališta. E, bilig, bilige,… E,
kaže kod biliga. To je počivalište,
u prijevodu tako, počivalište, ali
su oni njih nazivali bilige. Bilig Sl. 2. Počivala Miljaka (Planjani)
je kad se obilježi di se počiva.5
Dva su ključna razloga za to, pojava automobila i mogućnosti vožnje po-
kojnika te odlazak na groblje asfaltiranom cestom koja se ne podudara s nji-
hovim starim putem, i najkraćim, prema Unešiću i groblju. Stari put ostaje bili
put i danas se koristi samo u određenim prigodama:
Ovo je bio glavni put za naše selo. One su s desne strane puta. E, tu se
pokojnika između stavi, i onda se tu, prije bi ljudi klekli fino, ovi koji bi nosili,
kleklo bi se, pomolilo Bogu, Očenaš, Zdravomarijo ili pozdrav Gospi. Kako se
donese, tako i ide, gori mu stoji glava, okrene se glava prema istoku, a skale s
pokojnikom se stave između kamenja.6
Oba lokaliteta na kojima su se Planjani odmarali s pokojnikom nalaze
se upravo na tim starim putevima što ih je s vremenom osudilo na nestajanje.
Na jednom lokalitetu odmarali su se Miljci, Vukorepe i Šege. Bilizi Miljaka
najbolje su očuvani. Sastoje se od četiri uspravna kamena raspoređena u če-
tverokut. Na svakom kamenu s vanjske strane uklesan je križ. Pokojnika se
stavljalo među to kamenje, a smjer kamenja, i samim time pokojnika, jest
istok-zapad. Da bi pratili taj smjer, bilizi su okrenuti okomito na put. Na Dan
mrtvih ondje bi se zapalio lumin ako je netko nedavno umro. A prilikom prola-
ska pokraj lokaliteta prekrižilo bi se i pomolilo. Prema kazivaču počivaljke se
nalaze otprilike na pola puta do groblja, a lokalitet je na samoj granici između
sela Planjana i Unešića: Ovdje je otprilike pola puta, da se ljudi, zato se i zove
počivalište, da ljudi otpočinu, da se izmjenu. Na tom lokalitetu posljednji put
odmarali su se 1964. godine. Međutim, tih godina:
Već su se neki bili sitili, ima je neki čovjek kamiončić, i onda se sitili, ajmo
mi njega u kamion. I onda počivaljke nemaju više svrhe. Niko se nije bunio,

5  Jere Miljak.
6  Jere Miljak.
268 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
svima je to olakšalo. Ne moramo ga
nosit na Unešić, nego onde lijepo blizu.
To više nije u svrsi.7
Kazivač je upamtio i predaju o dose-
ljavanju stanovništva u selo Planjane:
Ja sam sluša stare ljude kao dite, naši
su došli iz Bosne, krenuli su tri bra-
ta, jedan je iša tamo negdje okolica
Vrgorca, drugi išo ovamo kod Omi-
ša, a treći je išao u Kljake. I sad naši
otamo dosele ovde. I kad su dose-
lili tamo iza one škole u neku rupu,
neke Šege ih poteraju, i oni se nasele
ovamo.
Na drugom lokalitetu sela Planjana
odmarali su se Jurići, Marketići, Bilići
i Kere. Lokalitet se isto sastoji od četiri Sl. 3. Počivala u Sedramiću
uspravna kamena s uklesanim križevima,
ali uz dodatak križa-spomenika koji se nalazi između dva uzglavna kamena.
Na jednom od uspravnih uzglavnih kamena stoji natpis: Počiva Kero. Spome-
nuti križ-spomenik najvjerojatnije je doista nadgrobni spomenik zato što ima
natpis i godinu 1877. U neposrednoj blizini toga križa ostaci su lampiona koji
su odavno izgorjeli.

Sedramić:
Evidentirali smo dva lokaliteta. Na prvom su se odmarali Čavali, Ilakovi-
ći i Ponoši. Nalazi se odmah uz asfaltiranu cestu prema groblju. Počivalo se
sastoji od dva pravokutna kamena na koja se spuštala kapsa prilikom odma-
ranja. Nema nikakvih oznaka ni ornamentike. Na lokalitetu zaselka Plazonje,
koji se pokapaju u Sedramiću, svatko ima svoje počivaljke. Kada se odmara s
pokojnikom, uzme se jedan kamen iz okoline i postavi uspravno. Nema ure-
zivanja i nema ornamentike. Danas pokojnika više ne spuštaju na zemlju, ali i
dalje se odmaraju i postavljaju kamen. Planiraju napraviti križ kako bi ostalo
trajno obilježje na tome mjestu:
Ali bez obzira, meni kad su mater i otac umrli, ja sam išo na starinski
način. Sad ti iđeš i guraš kolica, ali obavezno se moralo stat. Ne mora se spuštat,
sanduk stoji na kolicima. A kamen se uvijek stavi, uvijek se usadi, jer kamen je
uvik oznaka bila kad ljudi prođu da je neko umro. Svak vidi taj kamen.8

7  Jere Miljak.
8  Svetislav Plazonja.
I. Katicć i J. Kale, Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom… 269

Žitnić:
Žitnić se dijeli na Donji i Gornji Žitnić. U prvome je riječ o pravoslavnom
stanovništvu, dok su u drugom i katolici i pravoslavci. Donji Žitnić ima i stari
i novi lokalitet počivala. Stari je na putu iz zaselaka prema starom groblju, a
kada se napravilo novo groblje i crkva 1974. godine, promijenio se i lokalitet
počivala. Kazivači su bili Daniel Kašić i Draško Beader. Na tim počivali-
ma još se odmaraju Višići, Gundelji i Bodružići. Počivala se sastoje od dva
uspravna kamena koja imaju urezan križ. Stranom na kojoj je križ okrenuti su
prema cesti. Pokojnik se postavi ispred kamenja, pop se nakratko pomoli i ide
se na groblje. Na starom lokalitetu odmarali su se još Asanovići, Kašići, Šarići
i Perići. Prema Drašku Beaderu, novi lokalitet odabran je na tome mjestu zato
što:
… je to lokalitet koji sam go-
vori po sebi. Jeste vidjeli da
se tu ukršćuju putovi, i sad svi
ovi ljudi koji dolaze otkle sam
se ja rodio, pa i ovi kad bi bili
Kašići i Milete, i oni bi dola-
zili putem sad kad idete ovim
dole ide desno, a ovi, velika
većina njih, Asanovići i Ka-
šići, oni dolaze ovim ravnim
putem. Tu se ti putovi susre-
ću, i tu je najlogičnije jer već Stare pravoslavne počivale, Donji Žitnić
u 100-150 metara je groblje.
Nema gdje više bit. A za staro ono mjesto je kompletan ovaj Donji Žitnić
koji se ukopavao u Gornji, svi smo mi imali grobove gori, oni su išli tim
putem gdje je sad crkva, ravno je tu bio jedan put, i tu gdje se odmara se isto
sudara s ovim putem. I tu je isto križanje. I to je to.9
Pokojnika se 80-ih godina prestalo nositi na groblje jer je počela upotreba
automobila. Danas se pokojnika najčešće vozi iz bolnice u mrtvačnicu kod sv.
Ivana gdje bude do sprovoda. No ako se ipak dogodi da kreću od kuće, i dalje
se zaustavljaju kod počivaljki:
Ako se kući doveze, evo ja od kada sam tu, od rata, zadnji je umro jedan
Kašić, on je dovezen iz mrtvačnice iz Drniša, dovežen ispred kuće, od kuće ga
je ponovno taj isti auto vozio, tu se je ustavio, pop je izišao iz auta i održa tu
molitvu, i nastavio se put. A njega nisu vadili iz auta. Samo je izmolio. Otvori
vrata, jel, ona zadnja, i izmoli se, više se ne vadi.10

9  Draško Beader.
10  Draško Beader.
270 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Drugi lokalitet koji smo


evidentirali su počivale od za-
selka Močići (katolici). Ondje
je neki povratnik iz inozemstva
sagradio moderni oblik po-
čivala koje su imitacije male
grobnice. Starih počivala više
nema. A na ovima novim se i
dalje zaustavlja pogrebna po-
vorka kada netko umre. Zadnji
put zaustavila se 2003. godine.
Pokojnika se ne iznosi iz auto-
Sl 5. Počivala Gornje Vinovo mobila, ali je potrebno zaustav-
ljanje i molitva.11
U Gornjem Žitniću smješteno je pravoslavno i katoličko groblje oko cr-
kve sv. Jurja. Uz potonje su groblje stare počivale uz put prema višim zaselci-
ma i nove počivale s natpisom „Počivalište“. Pojavom automobila u upotrebi
ostaju samo nove počivale.

Gornje Vinovo:
Lokalitet u Gornjem Vinovu nalazi se u neposrednoj blizini nekropole
stećaka koja je prema predaji mjesto gdje su zakopani svatovi. Lokalitet po-
čivala sastoji se od četiri uspravna kamena te jednog križa-spomenika koji se
nalazi između dva prednja uspravna kamena. Križ je ornamentiran i čini se da
je riječ o nadgrobnom spomeniku. Pored ovog kamenja nalaze se dva manja
kamena raspoređena jedan nasuprot drugomu. Iz kasnijeg razgovora s kaziva-
čicom saznali smo kako je riječ o počivalu za malu djecu. Kazivačica Lucija
Gotovac ispričala nam je i predaju koja objašnjava postavljanje počivala na
tom lokalitetu:
Postoji priča da se ondje počela kapela radit, sv. Jele. Oni su počeli pravit,
stari pričali, ujutro oni su počeli, a obnoć je prinešeno, prinelo, zato se i crkva
napravila šta je nunde. Oni su je mislili tu di je ono počivalo. Ali oni su počeli
pravit, kad došli ujutro, obnoć prinilo gore di je sad crkva. Onda su oni gore
crkvu, a ovdi ostavili počivalo.12
Na tom su se lokalitetu odmarali Listeši, Ivići, Gotovci, Vukave i Man-
darići.

11  Iako je zaselak Močići dio sela Sedramić, svoje pokojnike pokapaju na groblju u Žitniću.
12  Lucija Gotovac.
I. Katicć i J. Kale, Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom… 271

Nevest:
Postoji jedan lokalitet
bilige, gdje se počivalo. Lo-
kalitet se nalazi negdje na
pola puta do groblja, iako je
groblje udaljeno tek nekoliko
stotina metara i nalazi se u
samom selu. Danas su ondje
izgrađena tri križa, jedan veći
i dva manja koja su ograđena
željeznom ogradom. Ispred
se nalazi platforma na koju Sl. 6. Počivala u Nevestu
se doguraju kolica s pokojni-
kom i moli se za njega. Na lokalitetu ih dočeka župnik koji se moli. Pokojnika
se ne skida s kolica. Iza spomenika je, u dva reda, položeno kamenje koje je
prije obilježavalo to mjesto. Prema kazivačici, kamenje je bilo uspravno i ne-
pravilno razbacano po lokalitetu. Pored njih se odmaralo. Neki kameni imaju
urezan križ, dok drugi imaju ornamentiku stiliziranog križa. Na jednom je lik
čovjeka raširenih ruku i nogu koje završavaju u tri kraka. Jedan ima urezan
natpis i godinu 1860. Prema izgledu, ornamentici i natpisima čini se kako je
riječ o starim nadgrobnim spomenicima. Ili je na tom lokalitetu bilo groblje,
ili su ti nadgrobni spomenici doneseni iz obližnjega groblja kada se groblje
preuređivalo. Samo groblje, iako staro, ima moderan izgled s modernim be-
tonsko-mramornim grobnicama. Od starih grobova ostalo je nekoliko ploča i
samo jedan kamen sličan onima na biligu.

Rasprava
Višegodišnja istraživanja u zaobalju Zadra pokazala su kako oblik prakse
obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom ovisi, između ostaloga, i o oko-
lišu te još jedanput pokazuju međuovisnosti čovjeka (kulture) i okoliša. Kako
je čovjek svoju tradicijsku kulturu djelomično prilagođavao okolišu u kojem
živi, a djelomično prilagođavao okoliš sebi, tako je i oblik prakse gradnje
počivaljki ovisan o toj geografskoj podjeli. Naime, na području Ravnih kota-
ra najčešće postoji jedno zajedničko počivalo/mirilo za cijelo selo. Odnosno,
svaki se pokojnik spušta na istu suhozidnu gradnju pri čemu se kamenje od
kojih je sastavljena prevrne tako da dio koji je bio okrenut prema zemlji bude
okrenut prema gore. I tako za svakog idućeg pokojnika. Čini se kako je ključ-
ni razlog tomu nedostatak materijala - kamena. S druge strane, zbog velike
količine dostupnog materijala na području Bukovice, najčešće svaki pokojnik
ima svoje počivalo/mirilo. „Na području gdje je kamen gotovo jedini prirodni
272 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

resurs kojim ljudi raspolažu, logično je da će kamen biti i osnovni materijal


koji će se koristiti u svakodnevnom životu“.13 Analogija između Ravnih ko-
tara i unešićkog kraja može se povući promatrajući okoliš i nedostatak ma-
terijala za gradnju biliga svakog pokojnika posebno. Iznimka bi bila jednino
zaselak Plazonje koji ima obilježje za svakog pokojnika posebno, ali to je
obilježje relativno jednostavno, bez obrade, ornamentike i potrebe trajnog ču-
vanja. Kada smo bili na samom lokalitetu, nismo bili ni svjesni da stojimo
upravo na njemu; to samo po sebi pokazuje trajnost obilježavanja. Međutim,
nedostatak materijala ne objašnjava postojanje toliko lokalnih varijanti obilje-
žavanja. Gotovo svaki zaselak u kojem smo bili imao je malo drugačiji oblik
ove prakse. Koliko god zapravo bila riječ o nijansama, ipak ostaje činjenica da
određene razlike postoje. To još jedanput pokazuje koliko je ova praksa zapra-
vo kompleksna i da prilikom istraživanja treba imati na umu kako je svaki po-
jedini oblik ove prakse rezultat specifičnog razvoja u različitome povijesnome
i geografskom kontekstu; jednako tako ima i specifična značenja i funkcije
koje su se tijekom vremena mijenjale.14 U ovom kraju riječ je o razlikama
na razini mikrolokaliteta, što pokazuje prilagodljivost tradicije novonastalim
okolnostima, ali ujedno i njezinu ovisnost o životnoj svakodnevici. Jedini lo-
kalitet spomenut u ovom radu gdje je praksa odmaranja s pokojnikom napu-
štena jest selo Planjane. Čini nam se da je ključni razlog tomu bio položaj lo-
kaliteta koji su ostali na starome bilom putu koji je prolaskom nove asfaltirane
ceste i dolaskom automobila u potpunosti napušten. Na ostalim lokalitetima
lokaliteti biliga nalaze se neposredno uz cestu koja se i danas svakodnevno
koristi, pa kada se pokojnika vozi i automobilom, ljudi imaju priliku zaustavi-
ti se uz njih i održati tradiciju živom. S druge je strane zanimljiva pojava, kod
lokaliteta koji su još u upotrebi, njihova modernizacija – naročito kod katolika.
Lokaliteti gdje se katolici i dalje zaustavljaju na putu do groblja (osim zaselka
Plazonje) zadnjih su godina doživjeli znatnije promjene u izgledu, iako im
je funkcija ostala ista. Jedan lokalitet (počivale Močića) postao je imitacija
klasičnog oblika grobnice toga područja, dok drugi lokalitet (Nevest) imitira
Golgotu s tri križa okružena željeznom ogradom. S druge strane, pravoslavna
počivala, barem na onim lokalitetima koja smo mi obišli, ne mijenjaju svoj
izgled bez obzira na promjenu lokaliteta odmaranja ili korištenje automobila.
Je li ovdje riječ o konfesionalnim razlikama i utjecaju institucionalizirane cr-
kve ne može se ustvrditi bez detaljnijeg istraživanja.

13  Katić, Mario. 2011. Kamen i duša. U: Vinšćak, Tomislav i Andrej Pleterski, (ur),
Perunovo koplje, str. 133.
14  Katić, Mario. 2012. Prilog istraživanju običaja obilježavanja mjesta odmaranja s
pokojnikom. Studia Mythologica Slavica XV, str. 117.-133.
I. Katicć i J. Kale, Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom… 273

Od razlika koje smo zabilježili na pojedinim lokalitetima zanimljivije su


razlike gledajući lokalitete unešićkog kraja u cjelini te uspoređujući ih s dosa-
dašnjim istraživanjima ove prakse. Već u prethodnim istraživanjima zabilje-
žen je oblik odmaranja u kojem jedno selo ili više zaselaka nekog sela imaju
jedno zajedničko mirilo/počivalo/bilig. Međutim, dosada je uvijek bila riječ
o dva uspravna kamena. Na lokalitetima okolice Unešića katolici imaju četiri
kamena koja najčešće prati jedan križ-spomenik koji se postavlja između dva
uzglavna kamena. Pravoslavci pak imaju, kao što je slučaj i drugdje, samo
dva kamena. Na lokalitetima u Sedramiću kod katolika također je riječ o dva
kamena. Kako se i u ovom istraživanju pokazalo da su katolici puno skloniji
modernizaciji svojih običaja, prilagođavanju novom vremenu ili napuštanju
u potpunosti, dok su pravoslavci skloniji zadržavanju starijih oblika prakse
kroz duže vremensko razdoblje, tako bismo mogli oprezno zaključiti da je
postavljanje četiri kamena novija praksa, iako je teško reći kada je započela.
Jedna od mogućih vremenskih odrednica mogla bi biti križevi-spomenici koji
se očito donose s groblja, a s obzirom na to da na svim lokalitetima gdje po-
stoje datiraju iz 1800-tih godina, moglo bi se pomisliti na 19. st. kao vrijeme
u kojem katolici na nekim lokalitetima, možda želeći svoju praksu razlikovati
od pravoslavne, postavljaju četiri kamena i donose križeve s groblja. Među-
tim, 19. st. čini se manje vjerojatnim iz jednostavnog razloga jer bi obitelj i
rodbina morale odavno zaboraviti čiji je kameni križ kako bi dopustile njego-
vo micanje s groblja i donošenje na bilige. Da su doista i katolici poznavali
bilige sa samo dva kamena jasno je iz primjera Sedramića i Plazonja čija je
praksa toliko pojednostavljena da postavljaju samo jedan kamen bez spušta-
nja pokojnika. Sličan razvoj dogodio se i u Zelengradu kod Obrovca gdje su
prestali postavljati kamen iznad i ispod glave te popločivati prostor između, te
su sveli praksu na podizanje samo jednog kamena iznad glave te slaganje ne-
koliko ploča kako bi se pokazala dužina pokojnika. Ako bi se željelo doći do
odgovora na pitanje je li postavljanje četiri kamena noviji oblik prakse, bilo bi
potrebno detaljnije proučiti lokalnu povijest s naročitim osvrtom na župnike
i župske knjige te dograđivanje i uređivanje lokalnih groblja s kojih najvjero-
jatnije potječu križevi-spomenici. To se naročito odnosi na lokalitet u Nevestu
gdje na prvi pogled izgleda kao da je lokalitet biliga nastao na groblju. Među-
tim, sama pozicija mjesta pokazuje da teško može biti riječ o groblju, naročito
uzimajući u obzir dataciju križa-spomenika iz 19. st. kada nedaleko od tog
lokaliteta postoji stara crkva i groblje. Vjerojatniji slijed događaja jest taj da
su se prilikom preuređivanja groblja pokupili lijepo ornamentirani križevi i
spomenici za koje se više nitko nije brinuo i donijeli na lokalitet biliga da bi
time dodatno označili lokalitet i sakralizirali prostor.
274 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Zaključak
Značajnije kazivanje za općenito istraživanje ovoga fenomena jest preda-
ja o razlozima gradnje počivala baš na tome mjestu gdje jesu, kao ova zabilje-
žena u zaselku Gotovaca. Postojanje predaje koja objašnjava da mjesto za od-
maranje nije slučajno odabrano „negdje na pola puta“ pokazuje kako su stari
lokaliteti bili itekako pomno odabirani, kako je vjerojatno postojala i predaja
koja je objašnjavala razloge odabira toga mjesta. Smještanje toga konkretnog
lokaliteta vrlo blizu nekropole stećaka pokazuje da je najvjerojatnije bila riječ
o prostoru koji je imao kontinuitet sakralnosti i za novodoseljeno stanovniš-
tvo te pokazuje način zaposjedanja prostora, ali i prihvaćanja starijih svetih
mjesta. Translokacija crkve koja se događa prilikom gradnje klasični je motiv
predaja kojim se pokazuje kako je riječ o nadnaravnim silama (božanskim)
koje svojom voljom biraju mjesto koje će postati sveto. Čovjekova je uloga u
tome prepoznati te znakove i prihvatiti svetost prostora.15
Predaja koja je zabilježena u Planjanu o doseljavanju trojice braće iz
Bosne još je jedan klasičan primjer i motiv koji se javlja u dalmatinskom
zaobalju i kojim se pojašnjava geneza zaselka, obitelji, plemena. Te predaje
potkrijepljene su nizom povijesnih izvora koji pokazuju da se zapravo većina
stanovnika dalmatinskog zaobalja doselila iz današnje Bosne i Hercegovine,
a prije toga s drugih prostora Balkana, dolazeći s Osmanlijama ili bježeći
pred njihovim osvajanjima.16 O doseljavanjima u unešićki kraj koncem 17.
st. pisao je fra Josip Ante Soldo.17 U tom je svjetlu zanimljiv selektivni ključ
održanih kulturnih praksi, na što je pri usporedbi nošnji iza ove migracije
upozorila Jelka Radauš-Ribarić. Naime, takvo je prosijavanje teklo po iden-
titetskim crtama prepoznatljivosti populacije s crvenom ćalmom omotanom
oko muških kapa i vunenom crvenom prugastom pregačom bez resa u ženskoj
odjeći. Manje vidljivi dijelovi odjeće stopili su se sa stilom sredine.18 Uz ova-
kvo etnologinjino opažanje na ovome mjestu možemo kratko dodati i sicanje,
tj. tatauiranje djevojaka kao snažan likovni znak pripadnosti zajednici kakav
se u Hrvatskoj do vremena oko 2. svj. rata prakticirao jedino u Dalmatinskoj
zagori, i to i u selima koje smo obišli radi utvrđivanja postojanja počivala, kao
i u susjednim selima. Jedan dio likovnog inventara (kola, tj. krugovi i križevi u
karakterističnim kombinacijama) zajednički je i počivalima i sicanju. Stanov-

15  Katić, Mario. 2010. Tekstualna konstrukcija svetog mjesta na primjeru predaje o slici
Gospe s Kondžila. Godišnjak 39. Centar za balkanološka ispitivanja ANUBiH, str. 219.-239.
16  Katić, Mario. 2010. Mirila: porijeklo i značenje. U: Pleterski, Andrej i Goran Pavel
Šantek (ur), Mirila: Kulturni fenomen. ZRC SAZU, Ljubljana, str. 15.-35.
17  Soldo, Josip Ante. 1995. Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, Sinj: Ogranak MH, str. 51.
18  Radauš-Ribarić, Jelka. 1986. Zapažanja o narodnoj nošnji u Rami i Sinjskoj krajini.
Kačić 18, str. 41.-61.
I. Katicć i J. Kale, Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom… 275

ništvo koje se doselilo na ovaj prostor donijelo je sa sobom svoj način života,
vjerovanja i običaje; nešto se s vremenom napustilo, nešto prilagodilo, a nešto
očuvalo, možda u nekome drugom obliku. To još jedanput potkrepljuje ideju
da je i običaj obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom u prostor dalma-
tinskog zaobalja došao s migracijama stanovnika.19
U ovome kratkome etnografskom dokumentiranju prostora i komentira-
nju zabilježenih oblika prakse obilježavanja mjesta počivanja s pokojnikom
mislimo da smo dovoljno argumentirali nužnost daljnjeg istraživanja ove
prakse koja i u recentnijim oblicima može ponuditi zanimljive odgovore, ali i
postaviti još zanimljivija pitanja.

Literatura:
Katić, Mario. 2010. Tekstualna konstrukcija svetog mjesta na primjeru pre-
daje o slici Gospe s Kondžila. Godišnjak 39. Centar za balkanološka
ispitivanja ANUBiH, str. 219.-239.
Katić, Mario. 2010. Mirila: porijeklo i značenje. U: Pleterski, Andrej i Goran
Pavel Šantek (ur), Mirila: Kulturni fenomen. ZRC SAZU, Ljubljana,
str. 15.-35.
Katić, Mario. 2011. Kamen i duša. U: Pleterski, Andrej i Tomo Vinšćak (ur),
Perunovo koplje. ZRC SAZU, Ljubljana, str. 133.-145.
Katić, Mario. 2012. Prilog istraživanju običaja obilježavanja mjesta odma-
ranja s pokojnikom. Studia Mythologica Slavica XV., str. 117.-133.
Radauš-Ribarić, Jelka. 1986. Zapažanja o narodnoj nošnji u Rami i Sinjskoj
krajini. Kačić 18, str. 41.-61.
Soldo, Josip Ante. 1995. Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, Sinj: Ogranak
MH.

19  Katić, Mario. 2012. Prilog istraživanju običaja obilježavanja mjesta odmaranja s
pokojnikom. Studia Mythologica Slavica XV., str. 117.-133.
276 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Mario Katić i Jadran Kale

The practice of marking resting places with the deceased


in the area surrounding Unešić?

Summary20:
The main objective of this paper is an ethnographic sketch of the area surroun-
ding Unešić, specifically the villages of Planjane, Sedramić, Žitnić, Gornje Vinovo
and Nevest. Almost every village which we surveyed had a slightly different form of
marking the resting place with the deceased. As much as it was actually the nuances,
the fact remains that there are certain differences. It shows once again just how com-
plex this practice is, and that we should keep in mind that every single form of this
practice is the result of a specific development in different historical and geographical
context. Also, its specific meanings and functions have changed over time. In localiti-
es surrounding Unešić, Catholics place four stones at the corners of the place, usually
accompanied by a cross-monument between two headstones. The Orthodox, on the
other hand, mark the place with only two stones, as is the case elsewhere. Our resear-
ch has shown that Catholics are much more inclined to modernize the practice of re-
sting with the deceased, while the Orthodox are inclined to retain older forms of prac-
tice over a longer period of time. From that we could cautiously conclude that placing
four stones is a recent practice, although it is difficult to say when it started. Oral
history, supported by a number of historical sources, shows that in fact most of the
Dalmatian hinterland residents migrated from present-day Bosnia and Herzegovina,
and before that from other parts of the Balkans, arriving with the Ottomans, or fleeing
from them. Population that immigrated to this region has brought with them their way
of life, customs and beliefs. Some were eventually abandoned, some adapted, and
some partially preserved, perhaps in some other form. This paper supports the idea
that the custom of marking the resting places with the deceased came to the Dalmatian
hinterland by migrations.

20  Zahvaljujemo kolegici Olgi Supek na lektoriranju engleskog prijevoda.


Duše na kamenu
Pogrebna počivala Ogorja Gornjeg i mirila
Starigrada-Paklenice

Višnja Milanović, dipl. theol UDK. 393 (497.5 Ogorje Gornje)


Katehetski ured Split 393 (497.5 Starigrad-Paklenica)
Prethodno priopćenje
Primljeno: 6. svibnja 2013.

U radu se uspoređuje običaj gradnje pogrebnih počivala u Ogorju


Gornjem s mirilima Starigrada-Paklenice. Spoznaje o ovom običaju te-
melje se na arheološkim nalazima, kazivanjima lokalnoga stanovništva te
dostupnoj literaturi. Usporedbom određenih segmenata proučavanja bolje
istraženih starigradskih mirila i zanemarenih ogorskih počivala uočavaju
se određene razlike u prakticiranju ovoga običaja. Njihov prikaz čini oko-
snicu ovoga rada, a upotpunjen je i teološkom perspektivom. Na taj se na-
čin nastoji uočiti određeni odmak pučke pogrebne tradicije od službenog
nauka i prakse Crkve te, s druge strane, opravdati njezina koegzistencija
s legitimnim, propisanim crkvenim obredom pokopa.
Ključne riječi: posmrtni običaji, počivala, mirila, Ogorje Gornje, Sta-
rigrad-Paklenica, mistagogija.

Uvod
Posmrtni običaji u sebi uključuju čitav niz raznih obreda čiji je cilj, izme-
đu ostalog, olakšati prijelaz duše preminuloga iz svijeta živih u svijet mrtvih.1
Jedan je takav obred počivanje pogrebne povorke s pokojnikom na točno odre-
đenom i za to predviđenom mjestu.2 Na otprilike pola puta od pokojnikove
kuće do groblja uslijedilo bi zaustavljanje na individualnom ili zajedničkom
počivalištu. Ovdje nas zanimaju isključivo pojedinačna počivala, a u fokusu
istraživanja zasada je jedan lokalitet u Ogorju Gornjem. Počivala s ovoga

1  Usp. A. van Gennep, The Rites of Passage, u: Robben, Antonius C. G. M. (ed.), Death,
mourning, and burial: a cross-cultural reader, Malden – Oxford – Carlton 2004, 216. U okviru
ovoga rada izostavljamo običaje koji se odnose na odijevanje pokojnika, način žalovanja i
oplakivanja pokojnika, molitve i pričanja uz mrtvački odar, čuvarinu te ostale detalje vezane
uz organizaciju pogreba.
2  Zahvaljujem mr. sc. Mariju Katiću na savjetima i komentarima.
278 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

lokaliteta uspoređujemo s bolje istraženim počivalima na pet lokaliteta Sta-


rigrada-Paklenice, koja se ondje nazivaju mirila.3 Da bi se uočila odstupanja
u vršenju istog običaja u ovim različitim sredinama, iznosimo rezultate izvr-
šene poredbene analize sljedećih segmenata proučavanja pogrebnih počivala:
kazivanja, nazivlja, položaja, morfoloških osobitosti, epigrafskih značajki te
likovnih motiva. Nadalje, ovdje se ne bavimo problematiziranjem porijekla
ovoga običaja, već u liturgijsko-teološkom kontekstu stavljamo naglasak na
otkrivanje i tumačenje onih elemenata, upotrebom mistagogijske metode,
zbog kojih je običaj egzistirao paralelno s crkvenom pogrebnom tradicijom.4

1. Specifičnosti pogrebnih počivala Ogorja Gornjeg i mirila Starigrada-


Paklenice
U ovome poglavlju uspoređujemo različite vidove pojavnosti ogorskih po-
grebnih počivala i starigradskih mirila. Ne promatramo ih isključivo kao pri-
mjerke pogrebne umjetnosti, već i kao oblik tradicijskog vjerovanja. Rezultati
istraživanja velebitskih mirila, kojima se koristimo u ovome radu, objavljuju
se od 1934. godine, a radovi na sanaciji lokaliteta šireg starigradskog područja
traju od 2002. godine.5 Lokalitet s počivalima u Ogorju Gornjem je zapušten,
konzervatorski radovi još nisu obavljeni, a literatura ih tek usputno spominje.
Tako ih Gavazzi navodi kao primjer uz velebitska mirila te objavljuje fotogra-
fiju jednog lokaliteta s individualnim počivalima.6 Alaupović-Gjeldum donosi

3  Važno je zapaziti kako se donedavno držalo da je tradicija gradnje pogrebnih počivala


specifična za primorske padine Velebita, zatim zaleđe srednje i sjeverne Dalmacije te Liku
i Primorje. Usp. I. Krajač, Mirila, u: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 29
(1934), 161-164; M.Gavazzi, Vrela i sudbine narodnih tradicija kroz prostore, vremena i ljude.
Etnološke studije i prilozi iz inozemnih izdanja, Zagreb 1978, 198; A. Glavičić, Mirila i počivala
na Velebitu, u: Senjski zbornik, 8 (1980), 204-206; M. Trošelj, Istraživanje mirila u južnom
Velebitu (Malo Rujno), u: Zadarska revija 6 (1991), 200-222; M. Katić, Mirila: porijeklo i
značenje, u: Mirila: kulturni fenomen, Ljubljana 2010, 15; T. Vinšćak, Velebitska mirila u
kontekstu sakralne geografije južnog Velebita, u: Mirila..., 11-13. Sva dosadašnja istraživanja
ovoga običaja od strane arheologa, etnologa, povjesničara umjetnosti itd. bila su ograničena
na spomenuto područje s naglaskom na južni Velebit. Tragom Krajača i Gavazzija, koji su
nas informirali o postojanju „sličnih pojava“ u nekim dijelovima Europe, Katić ide korak
dalje. Uslijed daljnjih istraživanja on dolazi do novih spoznaja te upozorava na postojanje u
osnovi identične obrednosti diljem Europe. Svjestan regionalnih razlika u materijalnoj izvedbi
počivala, autor sve obredne prakse toga tipa objedinjuje pod istim imenom: obilježavanje mjesta
odmaranja s pokojnikom. Opširnije vidi u: M. Katić, Prilog istraživanju običaja obilježavanja
mjesta odmaranja s pokojnikom, u: Studia Mythologica Slavica, 15 (2012), 117-133.
4  Glavičić daje naslutiti da bi „ishodišna točka“ mirila mogla biti u dinarskom području, s
obzirom na to da su današnji Podgorci Bunjevci doselili odatle, te sugerira da bi istraživanja
trebala obuhvatiti i taj prostor. Usp. Glavičić, Mirila, 205-206.
5  Usp. M. Marasović, Uvodna riječ, u: M. Trošelj, (ur.), Mirila, Starigrad-Paklenica 2012, 5.
6  Usp. Gavazzi, Vrela, 199-201.
V. Milanović, Duše na kamenu 279

kratku informaciju da su u Ogorju Gornjem još (2005.) vidljiva individualna


počivala.7 Iz ovih navoda poznato je samo to da počivala u Ogorju Gornjem
postoje, no nitko od autora ne precizira ni točan položaj ni broj počivala pa je
u okviru ovoga istraživanja obavljeno rekognosciranje terena.

1.1. Kazivanja o običaju počivanja s pokojnikom8


Ogorje Gornje: Muškarci bi dan prije pogreba odnijeli pokojnika iz nje-
gove kuće i ostavili ga u mrtvačnici na groblju kod crkve. Žene u tome ne bi
sudjelovale, već bi ih, oplakujući preminulog, samo do počivala dopratile i
vratile se natrag kući. Zaustavljali su se u dva navrata, a pokojnika se polaga-
lo na počivalo da mu duša otpočine, odnosno da se lakše dijeli od tijela kada
prelazi s ovoga svijeta na onaj. Pri tom bi ga tri puta zavrtili na oposun, tj.
okrenuli ga u smjeru kazaljke na satu, da njegova duša ne nađe put do kuće za
vrijeme četrdesetodnevnog lutanja nakon smrti. Počivalo je usmjereno tako
da glava pokojnika gleda prema istoku, kao što je u crkvi gledao prema oltaru
koji je također na istoku. Nije postojao posebno propisan molitveni obrazac
koji se za to vrijeme molio, već samo Oče naš ili Zdravomarija. Isto tako
pomolili bi se kada bi prolazili pokraj počivala ili prilikom škropljenja bla-
goslovljenom vodom. Nema ni nekih posebnih zabrana, osim, naravno, uni-
štavanja i odnošenja kamenja s počivališta jer to je „svetinja“ – posvećeno
mjesto. Sve duše pokojnika koji su ondje počivali i dalje se tu nalaze – oni sve
vide kao i onda kad su bili živi. Svećenik nije predvodio pogrebnu procesiju,
nego bi ih čekao kod crkve.
Starigrad-Paklenica: I muškarci i žene išli su s pokojnikom prema gro-
blju, a zaustavili bi se samo jedanput na pola puta do odredišta. Tada bi pokoj-
nika položili na tlo, najčešće tako da gleda na istok, te mu uz glavu i uz noge
postavili po jedan kamen jer: „Koliko je tijelo, tolika je i duša.“9 Na tom će
se mirilu duša pokojnikova namiriti i odijeliti od tijela. Kad se bude vraćala
na Dušni dan, razaznat će svoje mirilo od drugih po „šarama“ koje će klesar
nekoliko dana nakon pogreba uklesati na uzglavnici.10 Zbog toga je mirilo po-
svećeno mjesto; ono se posjećivalo i uređivalo, a ne grob. Pri prolasku pokraj

7  Usp. D. Alaupović-Gjeldum, Običaji i vjerovanja sela župa Konjevrate i Mirlović Zagora,


u: Konjevrate i Mirlović Zagora – župe Šibenske biskupije. Zbornik radova znanstvenog skupa
Sela šibenskog zaleđa župa Konjevrate i Mirlović Zagora u prošlosti, Zagreb 2005, 471.
8  Podatke o ovome običaju za Ogorje Gornje donosimo prema kazivanjima Marije Kokeza,
r. Muslim (1938. g.), a za starigradska mirila koristimo se već objavljenim kazivanjima.
9  Usp. I. Krajač, Mirila, 161; M. Trošelj, Natpisi i likovni prikazi na velebitskim mirilima,
u: Mirila: kulturni fenomen, Ljubljana 2010, 64, M. Trošelj, Velebitska mirila, u: Lički planinar,
2 (2006), 5.
10  Usp. Krajač, Mirila, 165; Katić, Mirila, 21. O prepoznavanju mirila po „šarama“ vidi:
Trošelj, Natpisi i likovni prikazi, 64.
280 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

mirila izgovorila bi se kratka molitva: „Žive duše, mrtva tila, laka vam zemlja
bila.“11 Osim navedenih obveza, kojih se trebalo pridržavati, postojale su i
zabrane. Djeca se ondje ne smiju igrati ni stoka pasti, a hodanje po mirilima i
odnošenje njihovih dijelova strogo je zabranjeno.12 Ljudi su strahovali kad bi
noću prolazili pokraj njih.13 Ipak, pravljenje mirila nije bilo obavezno i ovisi-
lo je o financijskim mogućnostima obitelji.14 Svećenik nije sudjelovao u ovom
obredu, već bi dočekao povorku kod crkve.15
Ako usporedimo kazivanja, primjećujemo kako se u obredu počivanja s
pokojnikom jedina bitna razlika sastoji u tome što se u Ogorju Gornjem ne
uzima „mira“, tj. ne vrši se ritualno mjerenje pokojnika, dok u Starigradu-Pa-
klenici nema okretanja mrtvaca. Svrha je ovog obreda razdijeliti dušu umrlo-
ga od tijela i umiriti je vezujući je uz kamen. Na taj će se način zajednica živih
zaštititi od lutajuće duše umrloga; pa ipak, drži se da su to posvećena mjesta s
kojima duše pokojnika ostaju zauvijek povezane, a prema kojima se odnosi s
poštovanjem. Odatle proizlaze ritualne radnje koje se ondje obavljaju, poput
molitve za pokojne ili škropljenje počivala blagoslovljenom vodom. Na sta-
rigradskom području, pa ni u Ogorju Gornjem, nije zabilježeno sudjelovanje
svećenika, a žene su izuzete samo u Ogorju Gornjem, što se tumači podjelom
poslova. Naime, muškarci nose pokojnika, dok se one trebaju pobrinuti za
ožalošćenu obitelj i pomoći joj u kući, oko blaga i slično. Orijentacija počiva-
la i mirila je istok-zapad, osim u slučaju jednoga starigradskog lokaliteta gdje
teren to ne dopušta.

1.2. Nazivlje
Počivalo je označeno mjesto određeno za počinak, odmor. Naglasak je pr-
venstveno na odmaranju uslijed fizičkoga napora, u ovom slučaju nakon duga
hoda onih koji prate i nose pokojnika. Gavazzi spominje dvije podvrste kame-
nih počivala: teretno i pogrebno počivalo ili u nekim krajevima počivaljku.16
Počivalo je namijenjeno i za „mrca“ da mu duša otpočine.17 No ono može biti
i mjesto memorije pokraj kojega bi se, uslijed svakodnevna hoda, prolaznici

11  Usp. Trošelj, Natpisi i likovni prikazi, 63-64


12  Usp. Isto, 64; Glavičić, Mirila, 205
13  Usp. Katić, Mirila, 21.
14  Usp. Isto, 19.
15  „Obredu na mirilima Velebita nije prisustvovao svećenik, niti je crkva (kao ustanova) bila
u vezi s njima. (...) U Bukovici i istočnom dijelu Ravnih kotara, čija su mirila u neposrednoj
blizini crkve i groblja, obredu prisustvuje svećenik, s obzirom da se običaj održao u tim
krajevima do danas.“ Usp. Trošelj, Istraživanje mirila, 202, 222.
16  Usp. Gavazzi, Vrela, 197-198.
17  Kazivačica Marija Kokeza, r. Muslim (1938. g.). Gavazzi također donosi potvrdu o
narodnom vjerovanju da je to mjesto počivalište duša pokojnika. Usp. Gavazzi, Vrela, 200.
V. Milanović, Duše na kamenu 281

zaustavili, odmorili, te naposljetku prisjetili pokojnika koji su tu počivali, pa


se pomolili za njih.18
Etimološki gledano mirilo ima dvojako značenje s obzirom na ono što se
događa s tijelom i dušom pokojnika, kao i radnje koje se pri tom obavljaju.
Prije svega uočava se „uzimanje mire“ pokojnika, a „izmiriti“ ga znači obi-
lježiti njegovu visinu, odnosno dužinu jer je položen na tlo, postavljanjem
uzglavnice i donožnice. Na taj bi način oni koji sudjeluju u ovome činu ujed-
no „namirili dušu“, osigurali bi mir duše preminuloga koja se na mirilu dijeli
od tijela. U ovome jednostavnom, a dvoznačnom nazivu, ujedinjen je fizički
aspekt gradnje mirila i duhovna dimenzija obreda.19
Iz ovoga vidimo kako je izraz mirilo sadržajno i značenjski bogatiji od
naziva počivalo.

1. 3. Položaj
Položaj počivališta, odnosno mirilišta, s jedne strane može biti uvjeto-
van duljinom puta od kuće, tj. zaseoka do groblja, te s druge strane terenom.
U Ogorju Gornjem zasada je rekognosciran jedan lokalitet iza transforma-
torske stanice s lijeve strane ceste u smjeru od župne crkve sv. Jurja prema
Zelovu. Na ovom počivalištu zaustavljali su se pripadnici rodbine koja živi
u zaseocima udaljenima od crkve preko sat vremena hoda (Muslimi, Karani,
Boko), a u današnje vrijeme sačuvano je samo trinaest počivala. Teško se
može odrediti je li ovo počivalište prvotno bilo postavljeno uz put kojim se
nekada svakodnevno prolazilo jer se počivala danas nalaze nekoliko metara
udaljena od asfaltirane ceste, a nikakva druga staza nije vidljiva. Starigradska
mirila redovito stoje pored staza i najčešće na polovici puta od ljetnih stanova
na višim nadmorskim visinama na Velebitu do groblja uz more.20 Za razliku
od starigradskih mirilišta, ovo ogorsko počivalište ne nalazi se na prirodno
istaknutom položaju, npr. na prijevoju ili križanju planinskih staza, već na
ravnom terenu (sl. 1). Ostali lokaliteti ogorskoga kraja sa zajedničkim i poje-
dinačnim počivalima tek se trebaju evidentirati i rekognoscirati.

1. 4. Morfološke osobitosti
S obzirom na izgled i sastavne dijelove počivala primjećujemo da ogor-
ska imaju samo uzglavnicu, podnožnica i popločanje ne postoje (sl. 3), dok

18  Usp. Glavičić, Mirila, 205.


19  Usp. Gavazzi, Vrela, 198; Trošelj, Velebitska mirila, 4; Trošelj, Natpisi i likovni prikazi,
64.
20 
Glavičić je uvjeren kako to ima veze s rimskim običajem pokapanja uz ceste. Usp.
Glavičić, Mirila, 202-203, 205.
282 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

starigradska mirila sve to u pravilu imaju (sl. 4); ogorska počivala nisu po-
stavljena zbijeno jedno uz drugo kao starigradska mirila, već je između njih
razmak. Stoga ne možemo odrediti visinu pokojnika ni zaključiti jesu li sva
počivala pripadala jednoj obitelji, kao što se to može odmah na prvi pogled
uočiti kod starigradskih mirila (sl. 2 i 9).21 U oba slučaja riječ je o kenotafi-
ma načinjenima bez ikakvoga vezivnog materijala, dakle u suhozidnoj tehnici
(sl. 4).22 Značajno je ovdje primijetiti kako neki grobovi kod crkve sv. Jurja
u Ogorju Gornjem (sl. 5) imaju oblik mirila baš kao i grobovi u Tribnju-Ši-
buljini (sl. 6), susjednome mjestu Starigrada-Paklenice.23 Neka od budućih
istraživanja mogla bi se time pozabaviti.
S obzirom na izgled uzglavnica, osvrćemo se na njihove dimenzije i obli-
kovanje. Ogorske su manjih i ujednačenih dimenzija (sl. 7), za razliku od
starigradskih kod kojih se raspoznaje uzglavnica mirila za dijete od onoga za
odraslu osobu (sl. 8).24 Uzglavnice starigradskih mirila oblikom variraju čak i
unutar istog lokaliteta, od lučno-zaobljenog preko trokutasto-dvoslivnog tipa
do pravokutnog oblika (sl. 10).25 Ogorske su uzglavnice isključivo pravokut-
nog oblika, barem onaj dio koji vidimo iznad zemlje. Na onim uzglavnicama
koje su polegnute i nalaze se izvan zemlje uočava se specifično stanjen donji
dio koji je bio ukopan u zemlju (sl. 9). Osim toga, uočeni su likovni motivi s
jedne i s druge strane uzglavnice, što kod starigradskih nije slučaj.

21  „[...] svaka kuća – obitelj ili rod imala je na mirilištu svoj rezervirani prostor na kojemu
se pravilo mirilo.“ Usp. Glavičić, Mirila, 203; Krajač, Mirila, 161.
22  Pojam kenotaf označava prazan, simboličan grob ili spomenik koji izgledom podsjeća
na grob. Usp. Glavičić, Mirila, 202, 205-206. Arheologinja Aleksandra Faber navodi kulturnu
antropologinju Nadiju Seremetakis koja opisuje vlaški običaj primarnog i sekundarnog ukopa
koji se prakticirao u Grčkoj. Riječ je o prebacivanju kostiju pokojnika nakon tri, pet ili sedam
godina iz groba u planini u zajedničku grobnicu. Stoga Faber predlaže poduzimanje ispitivanja
humusa pod mirilima s ciljem utvrđivanja je li bilo pokapanja pod njima na određeni broj
godina. Usp. A. Faber, Život velebitskog stočara i njegov odnos prema smrti. (Razmatranja uz
mirila), u: Senjski zbornik, 22 (1995), 166-168. Ovom prilikom predlažemo arheolozima da se
ovakvo istraživanje provede i na ogorskim počivalima s istom svrhom.
23  Sličnost su primijetili i drugi istraživači. Gavazzi uopće ne komentira, nego samo
prikazuje fotografije počivala i grobova u Ogorju Gornjem. Usp. Gavazzi, Vrela, 199. Glavičić
smatra da su sva počivala pod utjecajem grobne arhitekture sjeverne Dalmacije. Usp. Glavičić,
Mirila, 204-205. Katić navodi primjere iz Bukovice te Drniške i Cetinske krajine. Usp. Katić,
Mirila, 27-32.
24  Prosječna visina ogorske uzglavnice iznosi 20 cm, a širina 25 cm. Visina uzglavnice
dječjeg mirila svega je 10 cm, a dužina samoga mirila 43 cm. Uzglavnica mirila odrasle osobe
može biti viša od 30 cm, s dužinom mirila preko 170 cm.
25  Usp. Trošelj, Istraživanje mirila, 208.
V. Milanović, Duše na kamenu 283

1. 5. Epigrafske značajke
Ogorski klesari imali su finiju tehniku klesanja, očito su bili vještiji i imali
bolji, kvalitetniji alat pa su, u usporedbi sa starigradskim natpisima, brojevi i
slova ljepše izvedeni. Latinični natpisi ispisani su u majuskuli (sl. 11), osim
u jednom slučaju kada se u riječi „OdMAR...“ pojavljuje minuskulativno „d“
Osim toga, plitko su uklesani, što utječe na kvalitetu fotografiranja, i rustični,
ali kompozicijski su skladnije raspoređeni unutar natpisnog polja uzglavnice.
U natpisima nema inicijala, već puni oblik antroponima najčešće u kom-
binaciji s godinom smrti.26 Prema godini ili nadnevku smrti utvrđeno je da je
najstarija uzglavnica iz 1840. godine, a najmlađa je postavljena 24. 7. 191...,
dakle u razdoblju od 1910. godine do 1919. godine. To, naravno, ne znači
da ostale uzglavnice bez takvih natpisa nisu mogle biti postavljene prije ili
nakon navedenih godina. Osim antroponima, uočena je kratica „N Po.“ ispod
prezimena na jednoj uzglavnici te na drugoj kratica „D:“ ispod natpisa „O(?)
OJOJ“ (sl. 12).
Cjeloviti nadnevak smrti otkriven je na jednoj uzglavnici (24. 7. 191…),
a na još tri uklesana je samo godina. Brojevi su arapski s otvorenim gornjim
okom broja 8 na dvjema uzglavnicama (sl. 13).
Što se tiče epigrafskog sadržaja na uzglavnicama mirila, on može biti
različito raspoređen unutar natpisnog polja, a sastoji se od kombinacija punih
antroponima ili inicijala s križem ili datumom smrti, zatim kratica s datumima
smrti ili godinom rođenja te formula „UMRA/UMRLA“.27

1. 6. Likovni motivi
Na uzglavnicama iz Ogorja Gornjeg uočavamo križ kao jedini likovni
motiv sa sljedećim inačicama: latinski, grčki, ovjenčani i rascvjetali. Ovaj
posljednji motiv specifičan je po tome što se nalazi na gornjoj strani uzglav-
nice (sl. 15 i 16). Uzglavnice iz Starigrada-Paklenice imaju sve to, ali i još
mnogo drugih likovnih motiva: ornamentalni križevi, astralni motivi (sunčani
i latičasti sunčani križevi, rozete, pentagrami, antropomorfni križevi i solarni
diskovi) (sl. 14). Ako je na ogorskim uzglavnicama epigrafski sadržaj vještije
izveden, dekorativni elementi znatno su bogatiji i raznovrsniji na starigrad-
skim mirilima. Trošelj smatra kako „šare“ upućuju na postojanje religijskog
sinkretizma baštinjenih astralnih magijskih vjerovanja i kršćanstva.28

26  Identiteti ogorskih pokojnika dodatno će se pokušati potvrditi uvidom u matične knjige
umrlih u daljnjim istraživanjima.
27  Usp. Isto, 67-75.
28  Usp. Isto, 76-82.
284 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Značajno je primijetiti da se unutar natpisnoga polja ogorskih uzglavnica


nalazi ili likovni motiv ili natpis, samo je na jednoj pri vrhu natpisnog polja
sitno uklesan monogram Isusova imena (sl. 16). Kombinacije, npr. križa i
antroponima, češće su na starigradskim mirilima. Također se zapaža kako su
likovni motivi istrošeniji uslijed izloženosti atmosferskim prilikama, a nat-
pisi su bolje očuvani. Na temelju toga moglo bi se zaključiti da su počivala
s likovnim uzorcima na uzglavnicama vjerojatno starija od onih s natpisima.
Jednako tako misli se i za anepigrafske uzglavnice starigradskih mirila.29

2. Pogrebna počivala iz liturgijsko-teološke perspektive


U kazivanjima ogorskih i starigradskih ispitanika uočavamo jedan te isti
razlog za počivanje pokojnika: „... da se duša lakše dijeli od tijela.“ Međutim,
u Rimskim obrednicima iz 1893. i 1929. godine jasno stoji uputa koja se od-
nosi na trenutak izdahnuća: „Čim se duša razdijeli s tijelom, neka se odmah
reče...“30 Ove izjave očito potvrđuju i uključuju vjerovanje Katoličke crkve da
duša u trenutku smrti odmah napušta tijelo; smrt je, dakle, trenutak rastanka,
odvajanja duše od tijela. Stoga vjerovanje da se duša dijeli od već mrtvoga
tijela na počivalu nije u skladu s naukom Crkve. Indikativno je i to što sveće-
nik ne sudjeluje u pogrebnoj procesiji, iako je to u Obrednicima propisano, pa
samim tim ni u obredu na počivalima Ogorja Gornjeg i mirilima Starigrada-
Paklenice.31 No u spomenutim Obrednicima u odredbama za vršenje sprovo-
da postoji napomena koja glasi: „Što je naređeno od davnine, neka se i drži,
koliko se može.“32 Znakovito je to što je počivalo predviđeno samo za krštene
duše – nekrštenoj djeci nisu se pravila počivala, mada se nastojalo da nitko
ne umre bez „znamenovanja“.33 Dakle, nekrštenima se uskraćuje ovaj obred
jednako kao i ukop na crkvenom groblju.34
Pridržan samo onima koji su pripadali zajednici krštenih, ovakav obred
prijelaza ili dijeljenja duše od tijela na počivalu morao je pronaći za sebe

29  Usp. Isto, 76.


30  Usp. Rimski obrednik, Zagreb 1929, 161. Gotovo identično stoji i u Rimskom ritualu:
„Čim se rastane duša s tielom, odmah reci ovo...“. Usp. Rimski ritual (obrednik), Rim 1893, 153.
31  Usp. Rimski ritual (obrednik), 159; Rimski obrednik, 166.
32  Usp. Rimski obrednik, 163.
33  Usp. Katić, Mirila, 19; D. Petričević, Starigrad-Paklenica, Zagreb 1997, 61, 65. Za
Ogorje Gornje prema kazivanjima nema provjerene informacije da se nekrštenoj djeci nisu
pravila počivala.
34  „Tjelesa vjernika treba pokopavati u groblju zakonito blagoslovljenom. (…) Uostalom
se ni jedan kršćanin, koji umre u zajednici vjernika, ne može zakopati izvan crkve ili zakonito
blagoslovljena groblja. No ako se desi, da se u potrebi na neko vrijeme mora drugačije raditi,
treba nastojati, koliko je moguće, da se tijelo što prije prenese u sveto mjesto. Međutim se nad
njegovom glavom ima uvijek postaviti križ za znak, da je preminuo u Kristu. (…) Ne smije se
dopustiti crkveni ukop onima, koji umiru bez krštenja.“ Usp. Rimski Obrednik, 164-165.
V. Milanović, Duše na kamenu 285

prikladno mjesto u sklopu cjelokupne pogrebne obrednosti. U kući se nije


mogao vršiti zbog straha da će duša umrloga uznemirivati ukućane. Dušu je,
dakle, trebalo „vezati“ negdje, odnosno povezati je s nečim ili ograničiti nje-
zino kretanje da ne luta te na taj način zaštititi obitelj pokojnika, tj. zajednicu
živih.35 Obred se nije smio obavljati ni u crkvenom prostoru zbog magijskih
elemenata. Ovdje ćemo pokušati razjasniti mistagošku ulogu počivala iz li-
turgijsko-teološke perspektive da ispitamo je li moguće neke elemente ovoga
obreda tumačiti kao kršćanske.36
Kamen kao materijal asocira na trajnost, postojanost, i na njemu ostaje
vječna duša. U ovom kontekstu njegova suprotnost je zemlja u koju odlaže-
mo propadljivo tijelo. Tijelo nestaje u zemlji, a duša ostaje na kamenu. Zbog
toga su se u Starigradu-Paklenici obilazila mirila (na Dušni dan, godišnjicu
smrti, ali i svakodnevno), a ne grobovi – oni se nisu ni obilježavali imenima
pokojnika.37
Ali mirila i počivala imaju svoje znakove – „šare“ za koje se drži, kako
smo već ranije naveli, da su prethodile natpisima. Znak služi duši kao identi-
fikacija jer po njemu ona prepoznaje kamen na kojem je počivala i na njega
se vraća.38 U krštenju i potvrdi vjerniku se u dušu utiskuje nevidljivi, neizbri-
sivi biljeg. Imenom ili znakom križa obilježeno je i mjesto na kojem je umrli
počivao, koje čuva konkretnu uspomenu na njega i s kojim je njegova duša
povezana.39 Prisjetimo se da u Starigradu-Paklenici dužina mirila ne pred-
stavlja samo visinu pokojnika već i „veličinu“ duše („Koliko je tijelo, tolika
je duša.“). Križ kao znamen na kamenu izvanjski je spomen biljega na duši
(krštenje) i potvrda kršćanskoga vjerničkog identiteta.40 Kako uvijek postoji

35  Lutanje duše četrdeset dana nakon smrti možda označava posljednje razdoblje iskušavanja
osobe, s obzirom na to da je taj broj simbol vremena kušnje i usavršavanja. Četrdeset: „Izraelci
su lutali pustinjom 40 godina... Nakon krštenja Krist je proboravio u pustinji četrdeset dana
i ondje ga je đavao kušao... Četrdeset je k tome simbol vojujuće Crkve, tj. Crkve na putu
zemaljskih kušnji.“ Usp. M. Grgić, u: Leksikon, 210. Nije beznačajno prisjetiti se da se Krist
nakon uskrsnuća ukazivao učenicima u razdoblju od četrdeset dana sve do trenutka uzašašća.
36  „Pojam mistagogije označava tumačenje otajstva... (...) mistagogija želi otkriti i sudjelovati
u otajstvu koje je posredovano znakovima, simbolima i gestama.“ Usp. I. Šaško, Obilježja
liturgijske mistagogije, u: Zbornik radova: Liturgijska mistagogija – stari put trajne obnove,
Frankfurt ab Main 2002, 44, 46. „Sveukupna aktivnost Crkve može se nazvati mistagogijom,
jer krajnji cilj svekolikog nastojanja unutar Crkve jest privesti sve stvorenje otajstvu spasenja,
a to je mistagogija u svojoj definiciji.“ Usp. A. Crnčević, Mistagogija liturgijskoga prostora.
Locus liturgicus kao locus theologicus, u: Zbornik radova: Liturgijska mistagogija..., 75.
37  Usp. Trošelj, Istraživanje mirila, 202; Trošelj, Natpisi i likovni prikazi, 64; Glavičić,
Mirila, 205.
38  Usp. Trošelj, Natpisi i likovni prikazi, 64.
39  Usp. Krajač, Mirila,161.
40  „U riječi ‘znamen’ skrivene su dvije riječi: znak i spomen. Dok prva otkriva obilježje
proizvoljnosti i izvanjskoga, drugi je puno dinamičniji, kolektivno određeniji, a istodobno
286 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

izvjesna opasnost zaustavljanja na materijalnoj komponenti znaka, tako se


škropljenje počivala blagoslovljenom vodom ne smije svesti na znak čišćenja.
Ovakva gesta, unatoč lustrativnom karakteru materije, prvenstveno predstav-
lja spomen krštenja, kao što smo utvrdili i za znak križa.41
Znakovita je i orijentacija počivala.42 Kao što je pokojnik za života u
crkvi gledao prema oltaru u smjeru istoka i dolazećeg, eshatološkog Krista,
tako sada na počivalu upućuje posljednji pogled prema tome istom Istoku
očekujući pojedinačni sud.43 Taj „posljednji pogled“ umrloga izraz je nade
obitelji i zajednice vjernika u trajno gledanje Božje prisutnosti nakon smrti.
Usmjerenost prema istoku za vrijeme molitve evidentirana je u predaji od
samih početaka kršćanstva i izričaj je sinteze kozmosa i povijesti.44 U ovom
slučaju pokojnika se, njegovu osobnu povijest, postavlja ususret Gospodinu
kojemu odlazi. Trošelj navodi molitve upućene suncu, odnosno jutarnju mo-
litvu stanovnika Starigrada-Paklenice uz okretanje prema istoku: „O, sunce
moje žarko, hvala ti na još jednom danu. Hvala ti na pomoći. Pomozi, žarko
sunce, mojoj duši i svim našim dušama. Budi u pomoći svima.“45 Autorica
ovakve molitvene zazive, uz ornamentiku solarnih križeva na starigradskim
uzglavnicama te orijentiranje pokojnika prema istoku kao njegov oproštaj od
sunca, navodi kao dokaze za postojanje solarnoga kulta.46
Međutim, tragove solarne kristologije pronalazimo ne samo u biblijskim
knjigama već i u liturgiji, i to od samih početaka kršćanske zajednice. Možda

i osobniji. Spomen nije prepušten proizvoljnosti, već prepoznatljivoj baštini koja se ne


ograničuje na sjećanje, već je vremenski sveobuhvatan, a kulturalno i vjerski obvezujuć. Takav
je i znamen križa, jer je spomen krsta i kršćanskoga življenoga identiteta.“ Usp. I. Šaško, Per
signa sensibilia: liturgijski simbolički govor, Zagreb 2004, 56.
41  Usp. Isto, 151, 514-516.
42  Orijentacija: „Praksa da se moli licem okrenutim prema istoku. Nalazimo je u većini
starih religija... Taj običaj prihvaća i kršćanstvo, jer je Krist, metaforički, davalac novog života,
‘Oriens ex alto’... a prema Matejevu evanđelju (Mt 24, 27) Krist će se i na sudnji dan pojaviti
s istoka. Kršćani se u prvo vrijeme okreću prema istoku samo za vrijeme anafore... Od baroka
dalje izgubljen je svaki smisao za orijentaciju... U starijim razdobljima, i na grobljima izvan
katakomba mrtvaci se pokapaju tako da gledaju prema istoku, odakle dolazi izlazeće sunce
(Krist).“ Usp. A. Badurina, u: Leksikon..., 473.
43  Istok: „Kako je istok strana svijeta na kojoj izlazi sunce, označava Krista, koji je Sunce
svega svijeta.“, Usp. M. Grgić, u: Leksikon..., 307. U Obredniku upute za vršenje sprovoda
nalažu da se pokojniku, ako je bio laik, okrenu noge prema velikom oltaru. Usp. Rimski
obrednik, 171.
44  Usp. J. Ratzinger, Duh liturgije: temeljna promišljanja, Mostar – Zagreb 2001, 76.
Okretanje u nekom smjeru za vrijeme molitve nije čisto nasljeđe bogoslužja sinagoge, već je
u odnosu na njega uvedena i svojevrsna inovacija. Ona se sastoji u preusmjeravanju pogleda s
jeruzalemskoga Hrama prema Istoku. Usp. Isto, 68-69.
45  Molitva preuzeta iz: Trošelj, Natpisi i likovni prikazi, 77.
46  Usp. Trošelj, Istraživanje mirila, 202, 209.
V. Milanović, Duše na kamenu 287

je za to najbolji primjer iz molitvene prakse Zaharijin himan Blagoslovljen


koji se svakodnevno moli u Jutarnjoj molitvi Časoslova naroda Božjeg.47 Ne
ulazeći u egzegetska tumačenja i raščlambe navedenoga hvalospjeva, ovdje
je važno samo naglasiti kako se u njemu za Krista upotrebljava mesijanski
naslov Mlado sunce s visina (Lk 1, 78).
Ako na ovakav način sagledamo počivala, postaje nam jasnije zbog čega
je taj obred, unatoč magijskim elementima, prešutno inkorporiran kao kvazi-
liturgijski čin u kršćansku pogrebnu obrednost. Čak je i Glavičić konstatirao:
„Koliko je mirilo – počivalo poganski običaj, teško je danas reći, ali danas, tj.
donedavna, bio je to normalan dio pokopa, po kršćanskom običaju.“48

Zaključak
Mirila i pogrebna počivala predstavljaju „obredno očitovanje vjere“ u
„objavu nadzemaljske prisutnosti s kojom čovjek iščekuje susret“ nakon do-
vršenoga ovozemaljskog hoda.49 Pored snažno prisutne biblijske simbolike,
očigledno postoje i neki drugi baštinjeni elementi jer „kršćanska liturgija se
obogaćuje simbolikom koja provire iz Biblije i raznih kultura“.50 Iako je jasno
da je ovdje riječ o obrednoj praksi koja se vršila unutar kršćanske zajednice,
treba nadodati da je u kršćanstvu „svaki simbol u opasnosti da bude upora-
bljen na magijski i na poganski način“.51
Za kraj preostaje nam zaključiti da je obred počivanja s pokojnikom, pre-
šavši određeni razvojni put, poprimio različite izražajne oblike u različitim
sredinama. Ovakva tradicija obilježavanja mjesta počivanja pogrebne povor-
ke i pokojnika očito je, s neznatnim, a opet zanimljivim nijansama, zajednič-
ka stanovnicima Starigrada-Paklenice i Ogorja Gornjeg. Običaj je danas u
Starigradu-Paklenici, uslijed promjena u načinu života njegova stanovništva,
u potpunosti napušten. Slično je i u Ogorju Gornjem čiji stanovnici u današ-

47  „Pod pojmom ‘hvalospjev’ (kantik) podrazumijevamo lirski tekst Svetoga pisma koji ne
pripada psalmima, ali se u bogoslužju, osobito u molitvi Časoslova naroda Božjega, primjenjuje
na način psalma. (…) Crkva je starozavjetne hvalospjeve ili kantike vrlo rano preuzela u svoju
liturgiju. Ona ih je iščitavala u svjetlu događaja Isusa Krista, iznad svega u svjetlu događaja
spasenja po Isusovoj smrti na križu i po njihovom blagoslovnom značenju (hebr. berakah).“
Usp. A. Rebić (prir.), Psalmi i kantici s uvodima i komentarima, Zagreb 2012, 259.
48  Usp. Glavičić, Mirila, 206.
49  Usp. Šaško, Per signa, 11-12.
50  Usp. Isto, 21. Ovdje je riječ o jednome zajedničkome etnografsko-kulturološkom obilježju
stanovništva Starigrada-Paklenice i Ogorja Gornjeg koji, osim toga, dijele i vlaško porijeklo te
selilački način života (sezonsko seljenje sa stokom na više nadmorske visine Velebita, odnosno
Svilaje). Usp. K. Kužić, Povijest Dalmatinske zagore, Split 1997, 290, 326; D. Petričević, Nav.
dj., 33, 39.
51  Usp. Šaško, Per signa, 508.
288 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

nje vrijeme uglavnom umiru u gradskim bolnicama, a na groblje ih dovoze


automobilima. Devastiranje lokaliteta i nestajanje uspomena o ovom običaju
iz memorije ljudi prisutno je u jednakoj mjeri u oba kraja. S druge strane,
ohrabrujuće je što se posmrtni običaji vezani uz mirila, i sva ostala pogrebna
počivala bez obzira na naziv, od 2007. godine nalaze na listi zaštićenih nema-
terijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.52
U ovome smo radu u nekoliko navrata ukazali na moguće smjerove bu-
dućih istraživanja. Ona su potrebna i hitna zbog očuvanja i zaštite počivala u
Ogorju Gornjem uslijed rijetkog prepoznavanja važnosti ovakvih materijalnih
ostataka jedne ne tako davno napuštene tradicije. Sigurno nećemo pogriješiti
ako misao ak. slikara Josipa Zankija o mirilima primijenimo na ogorska poči-
vala: „Svaki kamen može činiti mirilo. Mirilo više nikad ne može biti običan
kamen.“53

Literatura
Alaupović-Gjeldum, Dinka, Običaji i vjerovanja sela župa Konjevrate i Mir-
lović Zagora, u: Konjevrate i Mirlović Zagora – župe Šibenske bi-
skupije. Zbornik radova znanstvenog skupa Sela šibenskog zaleđa
župa Konjevrate i Mirlović Zagora u prošlosti, Zagreb 2005, 451-
490
Crnčević, Ante, Mistagogija liturgijskoga prostora. Locus liturgicus kao
locus theologicus, u: Zbornik radova: Liturgijska mistagogija – sta-
ri put trajne obnove, Frankfurt ab Main 2002, 75-90
Faber, Aleksandra, Život velebitskog stočara i njegov odnos prema smrti.
(Razmatranja uz mirila), u: Senjski zbornik, 22 (1995), 157-170
Gavazzi, Milovan, Vrela i sudbine narodnih tradicija kroz prostore, vremena i
ljude. Etnološke studije i prilozi iz inozemnih izdanja, Zagreb 1978.
Glavičić, Ante, Mirila i počivala na Velebitu, u: Senjski zbornik, 8 (1980),
197-209
Gennep, Arnold, van, The Rites of Passage, u: Robben, Antonius C. G. M.
(ed.), Death, mourning, and burial: a cross-cultural reader, Malden
– Oxford – Carlton 2004, 213-223
Katić, Mario, Mirila: porijeklo i značenje, u: Mirila: kulturni fenomen, Lju-
bljana 2010, 15-36
Katić, Mario, Prilog istraživanju običaja obilježavanja mjesta odmaranja s
pokojnikom, u: Studia Mythologica Slavica, 15 (2012), 117-133

52  Usp. Marasović, Uvodna riječ, 5.


53  Usp. J. Zanki, Mirila, u: M. Trošelj, (ur.), Mirila, 57.
V. Milanović, Duše na kamenu 289

Krajač, Ivan, Mirila, u: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 29


(1934), 161-168
Kužić, Krešimir, Povijest Dalmatinske zagore, Split 1997.
Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike Zapadnog kršćanstva, Zagreb
2000.
Malinowski, Bronislaw, Magic, Science and Religion, u: Death, mourning,
and burial…, 19-22
Petričević, Dušan, Starigrad-Paklenica, Zagreb 1997.
Ratzinger, Joseph, Duh liturgije: temeljna promišljanja, Mostar – Zagreb
2001.
Rebić, Adalbert (prir.), Psalmi i kantici s uvodima i komentarima, Zagreb
2012.
Rimski ritual (obrednik), Rim 1893.
Rimski obrednik, Zagreb 1929.
Šaško, Ivan, Obilježja liturgijske mistagogije, u: Zbornik radova: Liturgijska
mistagogija – stari put trajne obnove, Frankfurt am Main 2002, 43-
60
Šaško, Ivan, Per signa sensibilia: liturgijski simbolički govor, Zagreb 2004.
Trošelj, Mira, Istraživanje mirila u južnom Velebitu (Malo Rujno), u: Zadar-
ska revija, 6 (1991), 200-222
Trošelj, Mirjana, Natpisi i likovni prikazi na velebitskim mirilima, u: Mirila:
kulturni fenomen, Ljubljana 2010, 63-93
Trošelj, Mirjana, Velebitska mirila, u: Lički planinar, 2 (2006), 2-6
Trošelj, Mirjana (ur.), Mirila, Starigrad 2012.
Vinšćak, Tomo, Velebitska mirila u kontekstu sakralne geografije južnog Ve-
lebita, u: Mirila.., 11-14
290 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Ilustracije

Sl. 2 Obiteljska mirila (Starigrad-


Paklenica)

. Sl 1 Počivala na Oputju u Ogorju


Gornjem

Sl. 3 Oblik počivala u Ogorju Gornjem Sl. 4 Oblik mirila (Starigrad-


Paklenica)

Sl. 5 Grobovi kod crkve sv. Jurja u Ogorju Sl. 6 Grobovi kod Svete Trojice u
Tribnju-Šibuljini

Sl. 7 Ujednačene dimenzije ogorskih Sl. 8 Mirila za odrasle osobe i djecu


uzglavnica (Starigrad-Paklenica)
V. Milanović, Duše na kamenu 291

Sl. 9 Oblikovanje uzglavnice (Ogorje Sl. 10 Oblici uzglavnica starigrad-


Gornje) skih mirila

Sl. 11-13 Natpisi na počivalima na Oputju u Ogorju Gornjem

Sl. 14 Motivi križeva na mirilima (Starigrad-Paklenica)

Sl. 15 i 16 Ovjenčani i rascvali križ na počivalima u Ogorju Gornjem


292 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Višnja Milanović

Souls on stones. Funeral resting places in Ogorje Gornje


and mirila in Starigrad - Paklenica

Summary
This paper presents one of the burial customs in Ogorje Gornje and compares
it with the same custom in Starigrad-Paklenica. We are interested in the individual
resting places for the deceased and in research focus, for now, is one site in Ogorje
Gornje. Resting places from this site are compared with better explored resting places
at five locations of Starigrad-Paklenica, which are locally called mirila. Knowledge
about this custom is based on archaeological findings and narratives of local populati-
on. To detect distinctions in the same custom in these different environments we bring
the results of the comparative analysis performed on following segments of studying
funeral resting places: narratives, terminology, position, morphology, epigraphic fe-
atures and iconographic motifs. Comparison reveals that the custom of resting with
the deceased has assumed various expressive forms. This tradition of marking the
resting place of funeral procession with the deceased is obviously, with a slight and
interesting varies, common to the residents of Starigrad-Paklenica and Ogorje Gornje.
Approaching to this custom from theological perspective aims to bring to light
certain distance of popular funeral tradition from official doctrine and practice of the
Church. The emphasis is on the observation of this ritual, using mystagogical met-
hod, in liturgical and theological context in order to attempt to justify its coexistence
with a legitimate church burial ritual. Reserved only for those who belonged to the
community of the baptized, this rite of passage had to find a suitable place for itself
in the entire funeral rituality. It could not be done in the house because of the fear
that the soul of the deceased would disturbe family members. The ritual is also not
allowed to perform in the church buildings because of magical elements. Clarifying
the mystagogical role of the resting places we examined and proved that it is possible
some of the elements of this ritual interpret as a christianlike. In addition to a strong
presence of biblical symbolism obviously there are some other elements of heritage
as “christian liturgy is enriched with symbolism that emerged from the Bible and va-
rious cultures.” It becomes clearer why was this ritual, despite the magical elements,
implicitly incorporated in a christian funeral ceremonies. Until recently, it was a nor-
mal part of the burial, according to the christian tradition.
Zavičajna kulturna i duhovna baština
u vjeronauku prema NOK-u

Prof. dr. sc. Jadranka Garmaz UDK: 372.826.8


Sveučilište u Splitu 372.826.8 : 908 (497.5 Dalmatinska zagora)
Katolički bogoslovni fakultet Izvorni znanstveni članak
Primljeno: 16. travnja 2013.

U članku se raspravlja o zavičajnoj baštini u okvirima vjeronaučnih


programa u kontekstu Nacionalnoga okvirnog kurikuluma. Analizira od-
gojna uloga vjeronauka i njegova vrijednost u očuvanju kulturnog i du-
hovnog identiteta i predstavlja zbirka poučnih primjera lektora bogoslov-
lja s generalnog učilišta u Šibeniku fra Mate Zoričića i zbirka narodnih
pobožnih pjesama i legenda s područja Zagore župnika fra Luje Plepela.
Ključne riječi: zavičaj, baština, vjeronauk, kultura, duhovnost, NOK

Uvod
U skladu s obrazovnim promjenama u svijetu, i hrvatski Nacionalni okvir-
ni kurikulum1 (nadalje: NOK) donosi značajnu promjenu obrazovne paradi-
gme: prelazak na kompetencijski sustav, učenička postignuća i ishode učenja.
Ekonomski i gospodarstveno uvjetovana promjena obrazovne paradigme du-
boko mijenja sadržaje, načine i svrhu učenja i poučavanja u školi.2 Tragom tih
promjena, a fokusirajući pitanje zavičajne baštine i ulogu vjeronauka u njezi-
nu očuvanju u okvirima NOK-a, u radu ćemo istraživati ulogu vjeronauka u
školi, položaj kulturne i zavičajne baštine u vjeronauku i NOK-u te na kraju u
skicama predstaviti glavne sadržajne naglaske dviju zbirki molitava s područ-
ja Zagore, a koje ubrajamo u zavičajnu, tj. nacionalnu knjižničnu ili muzejsku
baštinu. U svojim promišljanjima vodit ćemo se pitanjem: Ima li mjesta za za-
vičajnu baštinu u vjeronauku, a prema odgojnim i socijalizirajućim ciljevima
i obrazovnim postignućima koje predviđa NOK?

1 Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i


srednjoškolsko obrazovanje (Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa Republike Hrvatske),
Zagreb, 2011,11.
2  Usp. Jadranka Garmaz, NOK i vjeronauk: religiozna kompetencija u školskom
vjeronauku, Crkva u svijetu, 47 (2012), 427.
294 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

1.Vjeronauk u službi temeljnih odgojnih ciljeva


Cilj je školskog vjeronauka odgovoriti na pitanja osobe i ponuditi mo-
gućnost da se prepoznaju i prihvate one vrednote koje su bitne za njezin opći
razvoj. Prema Planu i programu katoličkog vjeronauka za osnovnu školu3
ističe se da je posebno vrijedno istaknuti odgojnu stranu vjeronauka koji se
niti može niti smije svesti na puko posredovanje informacija i materijalnoga
znanja, nego on obuhvaća učenika u totalitetu njegove osobnosti, tj. obuhvaća
sve bitne odgojno-obrazovne ciljeve koji omogućuju stvaralačko i integrira-
no učenje, kritičko promišljanje, izgrađivanje sposobnosti i stavova, životno
slavljenje i svjedočenje vjere u osobnom i društvenom životu učenika. Uče-
nicima se osobito želi omogućiti da u duhu evanđelja i vjere Crkve svestrano
i kritički prosuđuju svoj život, da upoznaju različite faze svoga odrastanja i
izgradnje osobnosti, da usvajaju opće etičke i moralne norme, osobito načela
i vrednote kršćanske vjere, te da se odgovorno suoče sa svim problemima,
nadama i tjeskobama društva u kojemu žive. U tom se duhu učenicima želi
ponuditi jasnoća nauka o Bogu, čovjeku i svijetu, na načelima postupnosti,
sustavnosti i cjelovitosti, da bi oni mogli kritički i osobno, zrelo i svjesno
ostvariti svoj vlastiti kršćanski život u obitelji i društvu.

1.2. Posebnost vjeronauka prema drugim školskim predmetima


Svoju posebnost vjeronauk pokazuje po tome što religiozne i religijske
činjenice koje su dio ukupne kulture čita svojim autentičnim religioznim i
duhovnim očima i jezikom. Uz prvotnu vjersko-odgojnu zadaću, vjeronauk
ima i zadaću tumačiti, u duhu evanđelja, kršćanske poruke i tradicije, temeljne
vrijednosti naše kulture i civilizacije, kao što su ljudska prava, sloboda, auto-
nomija i dostojanstvo ljudske osobe koje su zajedničke današnjim europskim
narodima i zemljama. Riječ je o temeljnim vrednotama čovjeka, društva i
ljudske kulture o kojima Crkva, odnosno religija, mora govoriti i izložiti ih.4
Posebnost se školskoga vjeronauka osobito očituje u njegovoj zadaći da
učenicima omogući susret s osobom i porukom Isusa Krista i tako im pomo-
gne, u perspektivi kršćanske objave i tradicije Crkve, upoznati vjeru i religij-
sko-kulturu baštinu kojoj pripadaju. Stoga, katolički vjeronauk u školi slijedi
teološke i antropološko-pedagoške temelje odgoja i obrazovanja: sustavno
i što cjelovitije, dijaloški i ekumenski vrlo otvoreno, upoznavanje katoličke

3  Usp. Nastavni plan i program za osnovnu školu (ur. Dijana Vican, Ivan Milanović Litre),
Katolički vjeronauk, MZOS, Zagreb, 2006, 336 i dalje.
4  Usp. Nastavni plan i program za osnovnu školu, 338.
J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština… 295

vjere u svim njezinim bitnim dimenzijama, tj. u njezinu učenju, slavljenju i


življenju.5
Vjeronaučni su sadržaji osobito koncentrirani na središnje činjenice kr-
šćanstva, tj. na istine vjere, sakramente i moral, pa školski vjeronauk uvijek
obuhvaća i objedinjuje biblijsku dimenziju, doktrinarni nauk Crkve, kršćan-
sku tradiciju, liturgiju i sakramente, praktični život kršćana i povijest Crkve.6

1.3. Katolički vjeronauk u školama – trostruki razlozi


Katolička crkva gleda na vjeronauk u školama iz trostruke perspektive:
teološko-ekleziološke, antropološko-pedagoške i povijesno-kulturne. Teološ-
ko-ekleziološka utemeljenost polazi od poslanja Katoličke crkve koja je “po-
zvana, poslana i dužna upoznati ljude koji to žele s porukom kršćanske vjere
o Bogu i čovjeku, o najdubljim pitanjima ljudskog života svijeta”.7
Antropološko-pedagoško utemeljenje polazi od činjenice da školski vje-
ronauk ne može zaobići činjenicu fiziološkog i moralnog te duhovno-vjernič-
kog odrastanja učenika. Ta antropološka odrednica vjeronauka uključuje psi-
ho-pedagoški, moralni, socijalni i duhovni dinamizam čovjekova odrastanja
i odgoja. Školski vjeronauk stoga treba biti pomoć u ljudskom sazrijevanju
učenika. On uvažava potrebu cjelovitoga odrastanja i humaniziranja učenika i
ne dopušta da učenik umjetno i pasivno stoji pred kršćanskom ponudom, nego
mu omogućava da kroz susret s religijom potakne temeljna pitanja života i
životnoga smisla te da mu u kršćanskoj perspektivi otvori životnu nadu i dade
pozitivan odgovor vjere.8
Povijesno-kulturno utemeljenje vjeronauka vrlo je naglašeno od početka
uvođenja vjeronauka u škole. Ono polazi od povezanosti katoličkoga vjero-
nauka s povijesno-kulturnom i društveno-kulturnom tradicijom i baštinom hr-
vatskog naroda. Katolička je crkva odigrala nezamjenjivu ulogu u “kulturnom
i moralnom odgoju naroda na temeljima kršćanskog humanizma. Naša suvre-
mena škola ne može zanijekati kršćanske korijene hrvatske i europske kultur-
ne baštine, koja ostvaruje svoje plodove na religiozno-duhovnom, etičkom,

5  Riječ je o takvu “upoznavanju” koje uključuje sve bitne tjelesno-duševno-duhovne


sposobnosti učenika: kognitivnu (spoznajnu), afektivnu (doživljajnu), konativnu (voljnu) i
operativnu (djelatnu). Po tim odrednicama katolički vjeronauk u školi ostvaruje i potvrđuje
svoju odgojno-obrazovnu cjelovitost, podržavajući pritom sveobuhvatne procese školskoga
poučavanja i učenja. Nastavni plan i program za osnovnu školu, 336 i dalje.
6  Usp. Opći direktorij za katehezu (Kongregacija za kler), Zagreb 2000, 111-118.
7  Program katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi (Nacionalni katehetski ured Hrvatske
biskupske konferencije), Zagreb, 2003, 6.
8  Usp. J. Gevaert – R. Giannatelli (a cura di), Didattica dell’insegnamento della religione.
Orientamenti generali, LDC, Leumann (Torino), 1991, 26-28.
296 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

kulturnom, umjetničkom, filozofskom, znanstvenom, pravnom, političkom i


drugim područjima”.9 Budući da današnje društvo traži pluralni i interkultu-
ralni pristup, suvremena škola treba svima omogućiti upoznavanje, čuvanje i
razvijanje vlastitog te upoznavanje i poštovanje tuđega vjerskoga, kulturnoga
i nacionalnoga identiteta.
Uloga vjeronauka u školi mnogo je dublja nego što može nekima na prvi
pogled izgledati.10 Vjeronauk treba pomoći današnjim mladima otkrivati kr-
šćanske korijene Europe, ističući s jasnoćom ne samo ukorijenjenost kršćan-
ske vjere u povijesti našega naroda i europskog kontinenta nego i njegovo
plodno trajanje i pozitivan utjecaj na različitim područjima: duhovnome, mo-
ralnome, filozofskome, umjetničkome, pravnome, političkome.
Neki su od specifičnih odgojnih ciljeva suvremene škole i vjeronauka
unutar nje i poznavanje vlastitih korijena te poznavanje i poštovanje drugih
kultura i duhovnih vrijednosti različitih civilizacija, poznavanje vlastite reli-
gije kao i drugih religija i njihovih različitosti unutar duhovne baštine suvre-
menog svijeta. U pitanjima vjere i kulture vjeronauk ima integrativnu ulogu i
ponajbolje snage posvećuje integraciji kršćanske vjere u život učenika, tj. in-
tegraciji vjere u kulturu suvremenog čovjeka i društva.11 Stoga je kulturna di-
menzija vjeronauka u školi jedna od njegovih bitnih i neizostavnih dimenzija.

2. Zavičajna baština u vjeronauku prema NOK-u


Ako baštinu definiramo kao ukupnost naslijeđenih duhovnih i materijal-
nih dobara, onda je razvidna neizostavna uloga vjeronauka u očuvanju i nje-
govanju tih, osobito duhovnih i kulturnih dobara. Vjeronauk pronalazi svo-
je mjesto također u poznavanju i njegovanju kulturne i zavičajne baštine, a
osobito spomenika kulture. Oni čine kulturnu baštinu neke sredine i naroda i
upravo su oni korijeni koji čine najdublju vezu s tlom, koji govore da je prisut-
nost ljudi na tom području, njihovih spoznaja da tu žive i da su njihovi preci
stvarali prostor u kome oni žive zajedno s njima, nešto što je nezamjenjivo u
određivanju kulturnog i nacionalnog identiteta.
Od 19 navedenih općih ciljeva vjeronauka u osmogodišnjoj školi izrije-
kom se dva odnose na kulturno područje u koje ubrajamo i zavičajnu baštinu.12

9 Usp. Program katoličkoga vjeronauka, 7.


10  O tome više Alojzije Hoblaj, Crkva i školstvo. Religiozna dimenzija subkonstitutivni
element odgoja i obrazovanja, Bogoslovska smotra, 65 (1995) 603-617.
11  Usp. Opći direktorij za katehezu, 73-76.
12  Usp. Nastavni plan i program za osnovnu školu, 2006, 336 – 338. „Upoznati značenje
povijesti spasenja i povijesti Katoličke crkve koja izvršava Kristov nalog evangelizacije i
služenja na različitim područjima crkvenog i društvenog života kako u cijeloj Crkvi tako i u
hrvatskome narodu: socijalnom, kulturnom, znanstvenom, prosvjetnom itd.; Otkrivati, upoznati
J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština… 297

Većina ostalih ciljeva implicite fokusira njegovanje duhovne baštine kroz od-
goj kršćanske savjesti, odgoj za život nadahnjivan evanđeljem i kršćanskim
vrednotama, upoznavanje kršćanske baštine i tradicije od pisanih dokumenata
preko njegovanja molitvenih i slavljeničkih običaja pa sve do obilježavanja i
slavljena katoličkih blagdana i svetkovina liturgijskim slavljima, pučkim po-
božnostima, vjerskim običajima pojedinog kraja ili župne zajednice i sl.
U Planu i programu katoličkog vjeronauka za osnovnu školu uočavamo
da se teme u kojima zavičajna, kulturna i/ili duhovna baština dolaze do izra-
žaja u značajnom opsegu nalaze u svim razredima.

2.1. Zavičajna baština – dio kulturne baštine


Baštinu definiramo kao zajedničko dobro neke zajednice ili grupe ljudi,
odnosno čovječanstva u cjelini, a koje se smatra nasljedstvom prenesenim od
predaka. Baština se više referira na nematerijalnu (kultura, tradicija) nego na
materijalnu stranu. Baština se prema UNESCO-voj Konvenciji iz 1972. dijeli
na prirodnu i kulturnu. Prirodna obuhvaća spomenike prirode, geološke ili
fiziografske formacije i znamenita mjesta prirode. Kulturna baština je slože-
nija te se prema Strategiji ministarstva kulture RH za 2011.-2015. dijeli na
materijalnu (nepokretna i pokretna) i nematerijalnu. Nepokretna baština bila
bi graditeljska, arheološka i kulturni krajolici, a pokretna obuhvaća muzejsku
baštinu, arhivsko gradivo i knjižničnu baštinu. Zavičajna baština o kojoj je
riječ u ovome radu spada u knjižničnu baštinu ili muzejsku baštinu jer je riječ
o rijetkoj i staroj građi. Knjižnična građa, kao i muzejska i arhivska, predstav-
ljaju sadržaje i znanja koja su dio kolektivnog pamćenja, zbog čega ih se treba
čuvati jer je u protivnom riječ o velikome materijalnome i duhovnom gubitku.
Koliko je njegovanje kulturne baštine i razvijanje kulturne svijesti važno
za pojedinca i narod pokazuje i činjenica da je obrazovna politika Republike
Hrvatske unutar Nacionalnoga okvirnog kurikuluma13 prihvatila među osam
temeljnih kompetencija14 i tzv. kompetenciju o kulturnoj svijesti i izražavanju
smatrajući da je za pojedinca kao građanina i za njegov osobni razvoj od

i prihvaćati druge i različite od sebe te izgraditi osjećaj poštovanja prema drugim (različitim)
kulturama, konfesijama i religijama (ekumenska i dijaloška dimenzija).”
13  Nacionalni okvirni kurikulum, 180.
14  Kompetencije se ovdje definiraju kao kombinacija znanja, vještina i stavova
prilagođenih kontekstu. Ključne kompetencije su one koje su potrebne svim pojedincima za
osobno potvrđivanje i razvoj, aktivan građanski život, društvenu integraciju i zapošljavanje
(…)”, Preporuka Europskog parlamenta i Vijeća Europe od 18. prosinca 2006. o ključnim
kompetencijama za cjeloživotno učenje (2006/962/EC)1, u: Metodika 11 (2010) 20, 174-175.
298 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

ključne važnosti kulturna svijest o lokalnoj, nacionalnoj, europskoj kulturnoj


baštini i njihovu mjestu u svijetu.15
Nacionalni okvirni kurikulum propisuje i sedam odgojno-obrazovnih
područja općeg obvezatnoga i srednjoškolskog obrazovanja od kojih je peto
društveno-humanističko područje čija je uloga „vrednovanje i čuvanje prirod-
ne, materijalne, duhovne, povijesne i kulturne baštine Republike Hrvatske i
nacionalnog identiteta, te vrednovanje i čuvanje europske i svjetske kulturne
baštine“.16 Cilj je ovog područja da učenici „upoznaju vjerske i kulturne tra-
dicije i vrijednosne sustave, osobito kršćanstvo, ali i druge religije i nereligij-
ske svjetonazore – sve što tvori civilizacijski i etički temelj Europe“ (jer) „ta
znanja, sposobnosti i vrijednosti pomažu u oblikovanju vlastitoga identiteta u
vremenu velikih promjena i pluralizma, u razumijevanju i poštovanju drugih
i drugačijih te za djelatno i odgovorno sudjelovanje u društvenom životu“.17
Iz svega ovoga proizlazi da su sadržaji kulture u smislu duhovnih, materi-
jalnih, zavičajnih i nacionalnih dobara nepobitni dio identiteta našega naroda
i da ih i kroz obrazovne kurikulume, tj. predmete i planove i programe treba
upoznavati, čuvati i razvijati. Tako Nacionalni okvirni kurikulum već u prvom
ciklusu obrazovanja u vezi s kulturnom i zavičajnom baštinom naglašava slje-
deće odgojno-obrazovne ciljeve i postignuća: „prepoznati i opisati osnovne
pojmove o obitelji, zavičaju, religiji, Hrvatskoj, društvu i kulturi,“18 „sudje-
lovati u očuvanju zavičajne i hrvatske baštine; prepoznati temeljne kršćanske
vrijednosti i pravila (norme) te njihovu važnost u svakodnevnom životu“.19
U drugom se obrazovnom ciklusu mogu izdvojiti sljedeća odgojno-obra-
zovna postignuća i ciljevi koji su vezani uz kulturnu baštinu: „imenovati i ra-
spraviti vrijednosti koje uključuju odnos pojedinca prema samomu sebi, prema
drugima, prema radu, zajednici, religiji i kulturi; objasniti važnost iskazivanja
poštovanja prema drugim ljudima i razumijevanja njihove vjere, svjetonazora
i vrijednosti; utvrditi da ljudi vjeruju i žive vrijednosti koje se temelje na re-
ligijama ili drugim nereligijskim vrijednosnim sustavima; iskazati otvorenost
za temeljne vrijednosti kao što su pravednost, jednakost, ljubav, solidarnost,
ljudska prava; prepoznati i procijeniti kako vlastita vjera i vrijednosti, te vjera
i vrijednosti drugih ljudi, utječu na stvarno djelovanje“.20 U vezi s kršćan-
stvom u ovom se drugom ciklusu izdvajaju sljedeća postignuća: „predstavi-

15  O kompetencijama, osobito religioznoj kompetenciji u vjeronauku, više Jadranka


Garmaz, NOK i vjeronauk: religiozna kompetencija u školskom vjeronauku, Crkva u svijetu,
4 (2012), 432.
16  Garmaz, NOK i vjeronauk, 180.
17  Garmaz, NOK i vjeronauk, 180.
18  Nacionalni okvirni kurikulum, 132.
19  Nacionalni okvirni kurikulum, 133.
20  Nacionalni okvirni kurikulum, 138.
J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština… 299

ti biblijske i druge kršćanske pripovijesti, protumačiti ih i objasniti njihovu


poruku; razmotriti život i učenje Isusa Krista i nekih kršćanskih velikana te
opisati ključne pojmove kršćanske vjere i morala; opisati temeljna obilježja
nekih kršćanskih sakramenata, blagdana i slavlja, objasniti njihovo značenje
za kršćane te prepoznati njihovu prisutnost u hrvatskomu društvu u sadašnjo-
sti i prošlosti; prepoznati i opisati temeljne kršćanske poruke, simbole i moti-
ve u hrvatskim običajima i tradicijama; prepoznati i opisati važnije biblijske
i druge kršćanske motive prisutne u književnosti i ostalim umjetnostima“.21
U trećem se obrazovnom ciklusu očekuje da će učenici znati: „raščlani-
ti i različitim načinima predstaviti i vrjednovati podatke o prirodi, društvu,
kulturi, religiji, čovjeku i njegovim djelatnostima u Hrvatskoj i u Europi te
pratiti i objasniti razvoj društvenih događaja u mjesnoj zajednici s obzirom
na okoliš, kulturnu baštinu, gospodarstvo, društvenu solidarnost, humanitar-
no djelovanje;22 prepoznati načine čuvanja te ulogu pojedinca i zajednice u
čuvanju prirodne i kulturne baštine u zavičaju, Hrvatskoj i svijetu te objasniti
čimbenike nacionalnoga i prostornoga identiteta uz poštivanje različitosti u
Hrvatskoj i u Europi;23 istraživati i objasniti događaje i promjene u prošlo-
sti i sadašnjosti u zavičaju, Hrvatskoj i svijetu s povijesnoga, geografskoga,
kulturološkoga i gospodarskoga stajališta“.24 S obzirom na kršćanstvo, u tom
će ciklusu učenici znati „navesti i objasniti osnovne istine kršćanske vjere;
objasniti utjecaj kršćanstva na hrvatsko društvo, na hrvatsku kulturu, tradi-
ciju, umjetnost i književnost; predstaviti osnovna kršćanska moralna načela
i prosuđivati načine kako stvoriti pravednije, solidarnije i snošljivije društvo
u skladu s kršćanskim odgovorima na moralna pitanja; objasniti povezanost
evanđelja i temeljnih ljudskih vrijednosti kao što su dostojanstvo ljudske oso-
be, jednakost, sloboda, ljubav, ljudska prava i slično; objasniti i kritički prosu-
diti izričaje kršćanske vjere o ‘posljednjim stvarima’ i raspravljati o njima“.25
U četvrtom su ciklusu strukovnih škola odgojno-obrazovni ciljevi i po-
stignuća vezana za kulturnu baštinu napose „obrazložiti važnost poznavanja i
valjana vrjednovanja nasljeđa i vlastitoga identiteta kao hrvatskih, europskih
građana i građana svijeta; prikazati hrvatski nacionalni kulturni identitet u od-
nosu na kulturne identitete Europe i svijeta“.26 U vezi s kršćanstvom učenici
će znati „predstaviti i prosuđivati temelje kršćanske vjere i kršćanskoga života
Crkve i njezinih vjernika; objasniti utjecaj kršćanstva na svjetsku, europsku i

21  Nacionalni okvirni kurikulum, 139.


22  Nacionalni okvirni kurikulum, 139.
23  Nacionalni okvirni kurikulum, 140.
24  Nacionalni okvirni kurikulum, 140.
25  Nacionalni okvirni kurikulum, 142.
26  Nacionalni okvirni kurikulum, 144.
300 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

hrvatsku kulturu, tradiciju, umjetnost i književnost; objasniti kako kršćanske


vrijednosti pridonose rasvjetljavanju i rješavanju nekih pitanja i izazova su-
vremenog društva; oblikovati vlastite odgovore na izazove i mogućnosti koje
predstavlja suvremena vjerska i kulturna različitost na hrvatskoj, europskoj i
svjetskoj razini“.27
U četvrtome obrazovnom ciklusu za gimnazije očekuje se da će učenici
u vezi s temom kulturnog i zavičajnog identiteta posebice znati „obrazložiti
važnost poznavanja i valjana vrjednovanja nasljeđa i vlastitoga identiteta kao
hrvatskih, europskih građana i građana svijeta te obrazložiti značenje pošti-
vanje nasljeđa i identiteta drugih; usporediti i vrjednovati odnose: lokalno –
globalno, tradicionalno – moderno i postmoderno, većinsko – manjinsko, du-
hovno – materijalno, hrvatski identitet –multikulturnost“.28 Zatim „usporediti
i istraživati događaje i procese u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u zavičaju,
Hrvatskoj i svijetu s povijesnoga, geografskoga, kulturološkoga gospodarsko-
ga i sociološkoga stajališta; razlučiti i tumačiti kulturološko, gospodarsko i
povijesno određenje zavičaja i Republike Hrvatske na pokrajinskomu, europ-
skomu i svjetskomu planu; prikazati hrvatski nacionalni kulturni identitet u
odnosu na kulturne identitete Europe i svijeta;29 objasniti djelovanje svjetskih
organizacija te europskih integracija, posebice ustrojstvo Europske Unije, nje-
zine glavne ciljeve i vrijednosti te raznolikosti i kulturne identitete u Europi;30
odrediti i raspraviti različita etička i egzistencijalna pitanja i razumjeti njihovu
zavisnost o vremenu i kulturi; prepoznati i predstaviti religijske i nereligijske
svjetonazore koji su civilizacijski i etički temelj Europe; objasniti kako se ra-
zličita i religijska i nereligijska vjerovanja ljudi odnose prema nekim etičkim
problemima/dilemama; kritički objašnjavati temeljne egzistencijalne i etičke
poglede na svijet i odrediti/izgrađivati osobne stavove“.31 U vezi s kršćan-
stvom u ovom ciklusu učenici trebaju „poznavati i prosuđivati temeljna načela
kršćanskoga morala u usporedbi sa suvremenim etičkim dvojbama i objasni-
ti kršćanske odgovore; protumačiti i prosuditi utjecaj kršćanstva na svjetsku,
europsku i hrvatsku kulturu, tradiciju, umjetnost i književnost; objasniti kako
kršćanske vrijednosti pridonose rasvjetljavanju i rješavanju nekih pitanja i
izazova suvremenog društva; oblikovati vlastite odgovore na izazove i mo-
gućnosti koje predstavlja suvremena vjerska i kulturna različitost na hrvatskoj,
europskoj i svjetskoj razini“.32

27  Nacionalni okvirni kurikulum, 147.


28  Nacionalni okvirni kurikulum, 148.
29  Nacionalni okvirni kurikulum, 149.
30  Nacionalni okvirni kurikulum, 151.
31  Nacionalni okvirni kurikulum, 151
32  Nacionalni okvirni kurikulum, 151-152.
J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština… 301

U umjetničkome odgojno-obrazovnom području NOK želi „osposobiti


učenike za razumijevanje umjetnosti i za aktivan odgovor na umjetnosti svo-
jim sudjelovanjem, zatim za učenje različitih umjetničkih sadržaja i razumije-
vanje sebe i svijeta pomoću umjetničkih djela i medija te za izražavanje osje-
ćaja, iskustava, ideja i stavova umjetničkim aktivnostima i stvaralaštvom.33
Ovo područje čine Vizualne umjetnosti i dizajn, Glazbena kultura i umjetnost,
Filmska i medijska kultura i umjetnost, Dramska kultura i umjetnost te Umjet-
nost pokreta i plesa. „Umjetnička djela i stvaralačke aktivnosti doprinose
oblikovanju identiteta učenikâ, jačanju njihova integriteta i samopoštovanja
te stvaranju kulturne i ekološke svijesti. Odgoj i obrazovanje za umjetnost i
pomoću umjetnosti stvara kreativne pojedince koji aktivno sudjeluju u obli-
kovanju kulture svoje neposredne i šire okoline“.34 Kao glavna odgojno-obra-
zovna postignuća u vezi s kulturnom i zavičajnom baštinom u ovom području
možemo navesti: „njegovati pozitivan odnos prema umjetničkoj i tradicijskoj
baštini; usvojiti pozitivan kritički odnos prema umjetničkim ostvarenjima i
nasljeđu hrvatske kulture i kultura drugih naroda i zajednica; pokazati i rije-
čima iskazati zanimanje i poštovanje prema vrijednostima hrvatske kulture i
kulture drugih naroda, uključujući muzejske ustanove i galerije; upoznava-
njem djela vizualnih umjetnosti i dizajna, uključujući tradicijsku umjetnost,
hrvatsku i drugih naroda, osnažiti pripadnost hrvatskoj kulturi i razvijati sno-
šljivost prema drugim kulturama i tradicijama; upoznati i poštivati vlastitu
tradiciju i kulturu te ih istraživati i usporediti s tradicijama i kulturama drugih
naroda; upoznati i prihvatiti umjetnička postignuća i nasljeđe te tradicijsku
baštinu hrvatske kulture i kultura drugih naroda i zajednica; usvojiti pozitivan
kritički odnos prema filmskoj i medijskoj kulturi i stvaralaštvu na odabranim
primjerima hrvatske i svjetske filmske umjetnosti primjerenih dobi učenika
te razviti svijest o hrvatskoj i svjetskoj filmskoj, medijskoj, plesnoj i drugoj
umjetničkoj baštini“.35
Već paušalnom analizom odgojno-obrazovnih ciljeva i postignuća pred-
viđenih NOK-om razvidno je da je vjeronauk školski obrazovni predmet koji
u svojim programima velikim dijelom slijedi odgojno-obrazovne ciljeve su-
kladne društveno-humanističkom području, a koji mahom predviđaju njego-
vanje i očuvanje vlastite zavičajne kulturne i duhovne baštine. Njegova je

33  Nacionalni okvirni kurikulum, 152.


34  „Izražavanje putem kreativnog procesa pridonosi djetetovu cjelovitu razvoju: višestrukoj
inteligenciji, kreativnomu i simboličkomu mišljenju, izražajnim i praktičnim oblikovnim
sposobnostima te osobnosti. Također potiče samopouzdanje, ustrajnost, samodisciplinu,
spontanost i želju za slobodnim istraživanjem, razvija pozornost, koncentraciju, osjetljivost za
mjeru i cikličnost te pospješuje sposobnost samoizražavanja i kritičkoga mišljenja.“ Nacionalni
okvirni kurikulum, 152.
35  Nacionalni okvirni kurikulum, 162 -172 i str. 188.
302 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

uloga izgradnja i očuvanje vjerskog i duhovnog identiteta hrvatskog naroda,


njegovanje vlastite tradicije, običaja, vjere i kulture u svrhu upoznavanja i
očuvanja vlastitog identiteta i poštovanja drugih kultura, svjetonazora i iden-
titeta. Budući da su teme kulturne baštine, napose ove zavičajne i duhovne,36
implementirane u vjeronauk, a u skladu s temeljnim vrijednostima Nacional-
noga okvirnog kurikuluma (znanje, solidarnost, identitet i odgovornost), u
daljnjem ćemo tekstu predstaviti dvije knjižice koje su dragocjeno blago i
od pomoći u upoznavanju i očuvanju molitvene, tj. duhovne baštine našega
zavičaja. Riječ je o skupini molitava ili vjerovanja s ovog područja izdanima
u dvije zbirke tiskane 1780. i 1930. godine.

3. Zbirke molitvi i vjerovanja


3.1. „Zrcalo različitih događaja…“
Zbirku Zrcalo različitih događaja ili prilika za duše pravovjernih uputiti
putem spasenja, u dva sveska, napisao je franjevac Mate Zoričić iz provincije
Presvetog Otkupitelja. Tiskana je u „Mlecima 1780. po Ivanu Konstantinu s
dopuštenjem poglavara“. Prva knjiga opisuje 280 događaja u 10 poglavlja. Na
početku se nalazi predgovor „Vridni i poštovani čitatelju“, a na kraju sadržaj s
naslovom „Ukazanja sviju prilika“ . Sadržaj je podijeljen tematski po tzv. pri-
likama ili događajima. Tako se navodi 15 prilika od prislavnog Imena Isusova;
29 od sv. Križa; 73 od Gospe; 4 od vode blagoslovljene; 5 od krštenja; 35 o
ispovijedi; 44 svrhu tila Isusova; 25 svrhu svete mise; 11 svrhu pokore za grije
i 31 svrhu muka purgatorija.
Da bismo dobili uvid u teme, tj. sadržaj i poruku koji se posreduju pojedi-
nim temama, predstavit ćemo samo pojedine „prilike“. U prvome tematskom
krugu izdvajamo npr. naslov Ime Isusovo oslobađa od napastvovanja37 čiji
sadržaj glasi: „Jedan bogoljubni kršćanin kada bi mu došlo nečisto napastvo-
vanje običavaše otići u misto od molitve i zavapio bi Bogu govoreći: Prislatki
Isuse smiluj se meni i pomozi mene! Poslin toga udilj bi Sotona s napastvo-
vanjem odstupija.“

36  Zavičajna katekizamska baština između Krke i Cetine vjerojatno je “najgušća” u


Hrvatskoj. Dovoljno je pogledati knjigu F. E. Hoška Negdašnji hrvatski katekizmi, Zagreb, 1985.
u kojoj se navode fra Toma Babić (39-43), fra Frano Matić iz Čavoglava, fra Luka Vladmirović,
generalni lektor u Šibeniku (92-96), fra Stipan Badrić iz Drniša (71-74), fra Jeronim Filipović
iz Sinja, također neko vrijeme lektor u Šibeniku (75-79). Zapravo se može reći kako je Šibenski
krug bio najznačajniji krug u Hrvatskoj. Barem po proizvodnji, ako ne po izvornosti.
37  Mate Zoričić, Zrcalo različitih događaja ili prilika za duše pravovjernih uputiti putem
spasenja: Knjiga prva. U Mlecima 1780. po Ivanu Konstantinu, Prilika br. 7, str. 5.
J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština… 303

Značajnije teme koje su obrađene u tematskom krugu „O sv. Križu“ su


npr. sljedeće: Znamenje sv. Križa mnogo valja protiv otrova;38 U jednoj gori
od S. Zemlje ne pivaju tice u vrime muke Isusove za petnaest dana;39 Suze pro-
lite promišljajući muku Isusovu bivaju slatke našem Spasitelju,40 Promišljanje
muke Isukrstove pobuđuje na kriposti.41
Teme koje sadržajno opisuju događaje ili prilike vezane uz Blaženu Dje-
vicu Mariju najbrojnije su pa ćemo poradi tehničkih razloga nabrojiti samo
pojedine naslove: Lupež posti o kruhu i vodi poste Gospine i nemore umrit
brez Sakramenata (br. 41), Blažena Djevica Marija uzdrži svit (br. 42), BDM
oslobodi dite od ognja (br. 46), Gospa oslobodi ženu pravednu od smrti (br.
57), Gospa povrati jezik jednomu misniku kogamu heretici biau odrizali (br.
68); Niki čovik nemore umrit brez ispovidi jer posćieše Gospi ili sridu oli su-
botu (br. 70), Koliko je korisno molit Boga na čas smrti (br. 110), Gospa ote
đavlu dušu jedne žene koja živi nepošteno (br. 111), Gospa se prikaza jednom
velikom grišniku i obrati ga.
Tema o blagoslovljenoj vodi obuhvaća nekoliko jedinica, a najznakovitiji
naslov koji objedinjuje poruku o važnosti blagoslovljene vode je br. 114: Po-
bigoše sablazni od vode blagoslovljene.
Tematski krug o sakramentu pokore ili „O sv. Ispovidi“ obuhvaća 35
tema ili „događaja“ od kojih ovdje izdvajamo sljedeće naslove: Koliko je kori-
sno činiti pokoru za grije učinjene (br. 159), Trgovac obrati se na ispovidi (br.
164), Koliko je korisno ispovidnikom ljubeznivo ispovidati i slišiati pokornike
(br. 165).
Teme koje se odnose na sakrament euharistije sabrane su pod naslovom
„Prilike svrhu sakramenta tila Isusova“. Sadržaj većine ovih prilika može se
znakovito prikazati u naslovu sljedeće prilike: Pokaranje onizi koji se posli
pričešćenja povratiše na grije (br. 186).
Također se o sakramentu sv. ispovijedi ili pokore može pronaći jedna zna-
kovita prilika koja objedinjuje poruku ostalih, a koju ćemo u cijelosti navesti:
Bog je vazda pripravan primiti grešnika na milosrđe:
„Pita jedan vojnik veliki griješnik jednoga starca: hoće li ga Bog primiti na
milosrđe. Starac posli nego se s njime razgovori i dade mu kripke načine
reče mu: Recimo moj sinko pridragi: Kada ti se haljina prodrije baciš li je u
dilj od sebe? Odgovori: ne, nego je zakrpim pa se s njome služim. Tada mu

38  Zoričić, Zrcalo, br. 16.


39  Zoričić, Zrcalo, br. 27.
40  Zoričić, Zrcalo, br. 28.
41  Zoričić, Zrcalo, br. 29.
304 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
reče opet starac: kad ti dakle praštaš svojoj haljini, kako neće Bog prostiti
tebi koji si prilika njegova?“ 42
Svaka od ovih pripovijesti na svoj je način bremenita moralnom porukom,
poticajima na život po krepostima, na molitvu, post, dobra djela i pouzdanje u
Boga. Gospa je predstavljena kao majka i braniteljica, savjetnica, a Bog Otac
kao sveti, milosrdni i pravedni sudac kojemu čovjek na kraju života dospije.
Stoga se taj čin susreta s Božjom pravdom uzima nerijetko kao i poticaj na
pravedan i bogobojazan život. Tako možemo ustvrditi da je knjižica svoje-
vrsni etički kodeks pisan u parabolama i pripovijetkama, vrlo blizak jeziku
i običajima ondašnjeg puka, a u svrhu ćudorednoga, duhovnog i biblijskog
odgoja naroda.

3.2. Druga zbirka: „Dalmatinske narodne pobožne pjesme i legende“


Drugu zbirku koju ćemo ukratko prikazati uredio je, tj. sabrao je, fra Lujo
Plepel, a nosi naslov: Dalmatinske narodne pobožne pjesme i legende. Ti-
skana je u Šibeniku u tiskari Kačić, godine 1930. Zbirka se sastoji od 100
pjesama, te od predgovora, tumača riječi i oblika i od sadržaja. Dijeli se na tri
dijela: Život Isusa i Marije, pjesme u slavu Božju i svetaca, te razne pjesme.
Prvi dio sastoji se od sljedećih poglavlja: Blagovijest, Porođenje Gospodi-
novo, Pjesme o Gospi, Gospa i muka Isusova i Gospina smrt i uznesenje na
nebesa. Drugi dio obuhvaća sljedeće naslove: Kijabete Božji, Gospi od Vi-
sovca i razne pjesme o svecima. Treći dio obuhvaća: pokorne pjesme, pjesme
o sv. Nedilji, Biži tica Irudica, od grmljavine kada grmi, jutrenje i večernje, o
urocima, skidanje uroka.43
Svaka od pjesama ima svoju didaktičku i odgojnu ulogu jer je bremenita
životnom mudrošću, moralnom porukom i filozofijom življenja ukorijenje-
nom u kršćanstvu. Glavne su sadržajne odrednice poticanje na post i moli-
tvu, na nedjeljno slavlje euharistije, pomaganje drugome, pouzdanje u Boga
u nevoljama, eshatološka svijest o posljednjem sudu i nagradi za one koji
su živjeli po Božjim zapovijedima i dr. Najviše pjesama-molitvi posvećeno
je Gospi, što potvrđuje njezinu ulogu i važnost u religioznosti naroda ovoga
kraja. Gospa je u pjesmama zagovornica, odvjetnica, majka i zaštitnica. Evo
jedne pjesme od mnogih koje su posvećene Gospi, a koja izražava pouzdanje

42 Zoričić, Zrcalo, str. 213, br. 241.


43 Bliskosti tradicije i donedavnoj živoj uporabi ovih stihova svjedoči i činjenica da je
autorica u djetinjstvu usmenom predajom od svoje bake upoznala sljedeće pjesme: Porođenje
Isusovo (br. 8), Poleti tić perutić (br. 16.), Pohod Grobu Gospodinovu (br. 44), Šetale se tri
Marije (br. 91 i 92), Protiv grmljavine (br. 27), Poslušajte (br. 35), Pričest (49), Sv. misa (br.
51), Putuj, putuj, moj putniče (str. 65), Sv. Petru i Pavlu (br.75 i 83) i O, dušice sritna (br. 96).
J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština… 305

u Gospu kao majku, čuvaricu i zagovornicu naroda i svega stvora zemaljsko-


ga, Gospi od Visovca:
Visovačka slatka mati, Slavna majko Visovačka!
Odavno Ti želim dati Ti si majka redovnika,
Zlamen koji duga moga, Svetog Frane namisnika.
Uzdržanja velikoga. Tvoje misto odabrano
Ako li Ti sve ne dadem, Sve je vodom opojeno,
Čast koju Ti dat imadem, A dubovim nakićeno,
Ti mi prosti, jer sam A mirlisom nakađeno,
Puna ja mlavosti. Svetim Duhom napunjeno.
Znaš da želim da Te štujem Nonde nije ko drugoga,
I arnosti pokazujem. Neg sinovi Frane Tvoga.
Ti si bila na nebesim, Sboja dobra ostaviše,
A bila si u čudesim Za majku Te svi uzeše.
Svakom dati što ko želi Blagoslovi nebo, more
Po gradovim i po selim. I sve vode svoga stvora.
Ti si majko siromaška, Blagoslovi vinograde,
Lipa srića trgovačka, Neka svako svoj plod dade.
Lipa majko visovačka! Blagoslovi nam žitnicu,
Ti si majko mužetica Da neiz de nju griznica.
I razgovor udovica, Blagoslovi sve koliko,
Lipa dika divojačka Sitno, malo i veliko.

Zaključak
Kulturna je baština blago koje osigurava očuvanje identiteta određenog
kraja i naroda ukoliko se njeguje, dalje istražuje i vrednuje. Na temelju cilje-
va i sadržaja koje zacrtava aktualni nacionalni obrazovno standard (HNOS) i
Nacionalni okvirni kurikulum (NOK) možemo ustvrditi da je kulturna bašti-
na, tj. duhovna i zavičajna, itekako vrednovana kao blago i dragocjenost s ko-
jom se učenici trebaju upoznavati jer posjeduje višestruku odgojnu vrijednost.
Na temelju analize vjeronaučnog programa za osnovnu školu razvidno je da
je tema kulturne baštine ugrađena u velik broj redovitih ili izbornih nastavnih
jedinica. Zbog toga možemo ustvrditi da je vjeronauk jedan od predmeta u
kojima se na osobit način duhovna i zavičajna baština vrednuje i čuva. Pored
ostalih školskih predmeta kao što su povijest, hrvatski jezik, glazbena i likov-
na kultura, vjeronauk na poseban način služi očuvanju kulturnog i duhovnog
identiteta našega naroda.
Zbirke pjesama koje su predstavljene u skicama, a koje predstavljaju dra-
gocjeno blago hrvatskog naroda, posebice Dalmatinske zagore, donose čitav
niz dragocjenih moralnih i etičkih naputaka o čestitom življenju i o važnosti
vjere u Boga, prakticiranju sakramenata, molitve i posta te o dragocjenosti
306 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

pouzdanja u Božje milosrđe i u Blaženu Djevicu Mariju kao zagovornicu i


odvjetnicu čovjeka i naroda. Poruka pjesama, prilika ili događaja razumljiva
je i aktualna i današnjem čitatelju. Ona nas potiče da i u današnje vrijeme,
kako u Nacionalnom okvirnom kurikulumu tako i u okviru svoga djelovanja i
jezikom suvremenog čovjeka, artikuliramo poruku koja je životno relevantna
za današnjeg čovjeka, a tiče se vjere, duhovnosti, ćudoređa, morala i etično-
sti. Predstavljene zbirke mogu nam u toj svrsi biti dobar putokaz i poticaj za
promišljanje o vrednotama koje kao narod ili zajednica njegujemo, a koje su
garancija održivog razvoja čovjeka i društva, temelj suživota i garancija oču-
vanja i razvoja identiteta našega naroda.

Bibliografija
Garmaz, Jadranka, NOK i vjeronauk: religiozna kompetencija u školskom
vjeronauku, Crkva u svijetu, 47 (2012), 427-451.
Gevaert Joseph – Giannatelli Roberto (a cura di), Didattica dell’insegnamento
della religione. Orientamenti generali, LDC, Leumann (Torino),
1991.
Hoblaj, Alojzije, Crkva i školstvo. Religiozna dimenzija subkonstitutivni ele-
ment odgoja i obrazovanja, Bogoslovska smotra, 65 (1995) 603-617.
Hoško, Franjo Emanuel, Negdašnji hrvatski katekizmi, Zagreb, 1985.
Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće
obvezno i srednjoškolsko obrazovanje (ur. Radovan Fuchs, Dijana
Vican, Ivan Milanović Litre), Zagreb, Ministarstvo znanosti obrazo-
vanja i športa Republike Hrvatske, 2011.
Nastavni plan i program za osnovnu školu (ur. Dijana Vican, Ivan Milanović
Litre), Zagreb, Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa Republi-
ke Hrvatske, 2006.
Opći direktorij za katehezu (Kongregacija za kler), Zagreb 2000.
Plepel, Lujo, Dalmatinske narodne pobožne pjesme i legende, Šibenik, 1930.
Preporuka Europskog parlamenta i Vijeća Europe od 18. prosinca 2006. o
ključnim kompetencijama za cjeloživotno učenje (2006/962/EC)1,
Metodika, 11 (2010) 20, 69-182.
Program katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi (Nacionalni katehetski ured
Hrvatske biskupske konferencije), Zagreb, 2003.
Zoričić, Mate, Zrcalo različitih događaja ili prilika za duše pravovjernih upu-
titi putem spasenja, Knjiga prva, Mleci 1780.
J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština… 307

Jadranka Garmaz

National, cultural and spiritual heritage in catechism


classes according to the national curriculum
framework

Summary
National heritage is an inestimable resource, difficult to renew and highly en-
dangered. Elements of it therefore need to be incorporated into the educational system
so that individual awareness of the importance of heritage can be raised. Knowledge
of one's birth country and heritage is acquired in such a way along with an enhan-
ced sense of attachment. By internalising these emotions individuals can build and
strengthen their identities while, at the same time, creating the preconditions for truly
appreciating other heritages, peoples and cultures.
This paper discusses national heritage within the framework of Catechism pro-
grammes in the context of the National Curriculum Framework. Since this Collection
is regional in scope, two booklets, that is, collections of prayers and beliefs found in
the Dalmatian hinterland are presented. They were collected or written by members
of OFM, a Franciscan monastic community.
The paper is divided into three sections. The first section consists of an analysis
of the pedagogic role of the Catechism and its indisputable merit in the preservation
of the cultural and spiritual identity of our people. The second section consists of an
analysis of the status of national and cultural heritages within the National Curriculum
Framework. The third section presents two collections of prayers and beliefs found
in the Dalmatian hinterland which are part of the library and museum heritage of our
people and are, as such, precious source materials for the study of the Catechism.
Key words: Catechism, birth country, heritage, National Curriculum Framework
Zaklinjanja, zapisi i svete moći u pučkoj religioz­
nosti od antike do suvremenoga doba

Dr. sc. Vicko Kapitanović UDK: 248.1 (497.5 Dalmatinska zagora)


Split Primljeno, 25. travnja 2013.

Na temelju rijetkih arheoloških nalaza i pisanih vrela, sačuvanih iz


različitih razdoblja, liturgijskih priručnika za slavljenje sakramenata, eg-
zorcizama i blagoslova te štovanja svetačkih relikvija, autor pokušava
otkriti njihov teološki razvoj i preobrazbu u životu vjernika u Zagori.
Ključne riječi: Bog, zloduh (demon, đavao, vrag), zaklinjanje, eg-
zorcizam, zapis, moći, molitva, blagoslovine (sakramentali), pučka po-
božnost.

Zaklinjanja, zapisi i moći kroz stoljeća su povezani uz vjeru, pa i na po-


dručju Zagore. Zajedničko im je svojstvo to što se njima pokušavalo postići
neko duhovno ili tjelesno dobro i zaštititi od zla. – Zaklinjanja (adiurationes,
coniurationes, exorcismi) su molitve koje su molili svećenici, ali i vjernici,
protiv nepoznatih zlih sila shvaćenih kao djela zloduha. U kršćanskoj se teolo-
giji za njih, prema grčkom, uvriježio naziv egzorcizmi, a u starijim hrvatskim
tekstovima naziv zaklinjanja i u novije vrijeme naziv otklinjanja. – Zapisi
(chartula, breve) su ispisani tekstovi, u kršćanstvu redovito iz Svetoga pisma
ili liturgijskih knjiga, koji su se previjeni u obliku pisamaca nosili u nakitu,
najčešće u privjescima od zlata, srebra i drugih metala o vratu, ili ušiveni u
dijelove odjeće kako bi onoga tko ih nosi očuvali od zlih sila. Poneki ih pisci
poistovjećuju s amuletima/amajlijama, što oni nisu, ukoliko im se ne pridaje
magično značenje. Zapisi su zapravo molitve, blagoslovi ili zaklinjanja u pi-
sanom obliku, što pokazuju i ucrtani križevi na mjestima na kojima se križalo
kad su se blagoslovi ili zaklinjanja molili usmeno. – Pod pojmom moći (re-
liquiae) podrazumijevaju se u hrvatskome religioznom rječniku prvenstveno
ostaci povezani uz život Krista i svetaca, ali i poneke blagoslovine kojima je
pripisivana čudotvorna moć.

Blagoslovine ili sakramentali – predanje Bogu, obrana od zla i zloga


Čovjek se često, od prvih povijesnih tragova koji o njemu svjedoče, osje-
ćao ugroženo, osamljeno i nemoćno uza svu pamet, okretnost i sredstva koja
su mu stajala na raspolaganju. Neobjašnjivo zlo koje ga je snalazilo, pa često i
310 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

bolest, pripisivao je zloduhu. Istočnjačke predaje prebogate su takvim shvaća-


njem. Neki se tragovi odražavaju i u Bibliji.1 I same poganske bogove Židovi,
a kasnije i kršćani, smatrali su demonima. Pa i samo ime poglavice đavol-
skoga, Belzebul (Mt 10, 25; Mk 3, 22) preuzeli su Židovi iz tuđe religije, što
svjedoči i prorok Ilija kad prekorava glasnika kralja Ahazije: „Zar nema Boga
u Izraelu, te se idete savjetovati s Baal Zebubom, bogom ekronskim?” (2 Kr
1, 3). Śāţān koji u Knjizi o Jobu (Job 1, 9) igra ulogu iskušavatelja u kasnijim
svetopisamskim knjigama postao je sinonim zloduha (Sotona).
Ljudi su nevolje često promatrali kao Božju kaznu za počinjene pogreške.
Takva se shvaćanja odražavaju i u nekim biblijskim iskazima prema kojima
Bog šalje posebne poslanike (άγγελοι) koji kažnjavaju ljude zbog prijestupa.
U kasnijem helenističkom razdoblju nevidljiva čovjeku neprijateljska bića po-
istovjećena su s demonima, poganskim božanstvima2 i odbačenim anđelima,
vragovima ili đavlima (διάβολοι) koji narušavaju skladno Božje djelo. Protiv
njihova pogubna djelovanja branilo se različitim sredstvima (lijekovima se
bavila drevna medicina, a posvećenim sredstvima religija).
U antici, srednjem i ranome novom vijeku, općenito se smatralo da neke
bolesti, naročito zarazne, i padavicu uzrokuju zle sile: uročnici (maleficii),
vještice (stregae) i more (incubi) kojima su zli duhovi dali takvu moć, a oni se
njome služe naročitom vještinom čaranja koju je Crkva osuđivala.3 Za bolesti
koje su oni prouzrokovali liječnici su davali naravne lijekove koji su trebali
imati gotovo magičnu moć. U knjizi recepata Thesaurus pauperum (Blago
siromaha) koju je u XIII. st. sastavio cijenjeni liječnik franjevac Petrus Hi-
spanus, kasniji papa Ivan XXI., nalazili su se recepti za suzbijanje uroka i
odagnanje demona poput sljedećih:
Pelin (Artemisia) obješen na vrhu kuće sprječava sve uroke protiv te kuće.
Trava zijevalica (Antirrhinon) obješena iznad nadvratnika štiti od svih uroka.
Ako nosiš sa sobom korijen bljušta (Bryonia), svi će uroci pobjeći od tebe.
Tko nosi korijen strička (Eryngii), nikada neće iskusiti zasjede zloduha.
Ako se njegov korijen postavi pod haljine opsjednutoga, demon će se očito-
vati tko je i odakle je te će pobjeći. 4

1  Među te tragove može se ubrojiti spominjanje duha Lilith (Iz 34,14, tobožnje druge
Adamove žene) ili zlog duha Azazela kojemu su Židovi slali jarca u pustinju natovarena svojim
grijesima (Lev 16, 5-26). Iz perzijskog folklora čini se da je prihvaćen zloduh zatornik Asmodej
(Tob 3, 8; 6,14).
2  Marcus Minucius Felix, Octavius, 27. [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series
Latina, 3, 1Parisiis 1844, 323-324. 2Parisiis,1886, 336-337.]
3  Usp. dosuđenu kaznu zbog čaranja (incantationes, maleficia, artes magicas) Vrličanki
Mrni i Dobri 1443. u Šibeniku. Petar Kolendić, Vještice u Šibeniku XV vijeka, Zbornik za
narodni život i običaje južnih Slavena 26 (1928) 368.
4  Petrus Hispanus [Ivan XXI.], Thesaurus pauperum, Francoforti ad Moenum 1578, 112v.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 311

Slični medicinski recepti mogu se naći i u glagoljskom rukopisu vjerojat-


no iz okolice Zadra ili velebitskoga primorja, iz polovice XV. stoljeća. Ondje
se, na primjer, kao zaštita od uroka navodi korijen komorača nošen pod pa-
zuhom te druge različite zaštite i lijekovi, a oni se navode i u usmenoj pučkoj
predaji. 5
Iako je uvijek bilo teologa koji su se borili protiv shvaćanja o davanju pre-
velikog utjecaja zloduhu, kojega je Krist pobijedio, uvijek je bilo i onih koji
su u nepogodama koje su pogađale ljude, naročito u nekim bolestima, vidjeli
spletke i djelovanje vraga i njemu odanih slugu.6
Molitva za zdravlje (salus) u kršćanstvu je tijesno povezana s molitvom
za spasenje (salus). Ozdravljenje koje se postizalo vjerom obrazlagano je ra-
zličito, od poticanja vitalne energije pouzdanjem u Božju pomoć do čudesnog
Božjeg zahvata. Obred povezan s molitvom smatrao se svetim (sacrum), a u
liturgiji se razvio u dva oblika: sacramentum (sakrament, otajstvo) i sacra-
mentale (sakramental, blagoslovina). I u jednom i u drugom obliku sačuvali
su se tragovi zaklinjanja zloduha (exorcismus) i tjelesnog liječenja. Egzorci-
zam je naročito izrazit u sakramentu krštenja, a liječenje u bolesničkom poma-
zanju te jedno i drugo u nekim blagoslovinama.
Pokušaj definiranja kršćanskih sakramenata, od Augustina, preko Petra
Lombardskog (†1164.), Tome (†1274.) i Tridentskoga sabora (1551.), kao

5  Rudolf Strohal, Folkloristički prilozi iz starije hrvatske književnosti, Zbornik za narodni


život i običaje južnih Slavena XV, Zagreb 1910, 120-132; Ivan Milčetić, Hrvatska glagolska
bibliografija, Starine 33, Zagreb 1911, 191-192; Slične pučke ljekarije zabilježene su u nekim
krajevima i kasnije. Tako Zvonko Lovrenčević u članku „Bilje kojim se gata i vrača u okolici
Bjelovara” (Zbornik za narodni život, 43/1967, 143) navodi iskaz: Ako se u kolijevku stavi
glavica crvenog luka, sve će hudobe bježati od nje i djeteta. Sličan recept navodi i Ardalić usp.
Dragić, Mitski svijet, br. 8. u ovom zborniku.
6  O demonološkim pučkim vjerovanjima usp. Pietro Boglioni, Vještice i demonološka
pučka vjerovanja u srednjem vijeku, Svesci, 19-20 (1970-1971), 54-68. Spomen na čaranja i
protjerivanje zloduha odražava se i u djelima nekih starijih hrvatskih pisaca. Usp. npr. Djela
Ińacija Ġiorġi (Igńata Đorđića, Egloge, IV) I, (Stari pisci hrvatski, 24) Zagreb 1918, 133. Djela
Petra Hektorovića (Prikazanje o sv. Lovrincu), (Stari pisci hrvatski, knj. 39), Zagreb 1986,
1986, 128; Uz Fortisa i Lovrića o ostalim autorima kod kojih se mogu naći podaci o vjerovanju
u zloduhe, vještice i uročnike vidjeti: Marijan Stojković, Historijski prilozi etnografiji Hrvata,
Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 37 (1953), 251-269. Koliko je vjerovanje u
opsjedanje zloduha i čaranja moglo vladati na području Zagore, može se samo naslućivati. Fra
Pavao Pelizzer u svom izvještaju 1644. piše da je u visovačkom samostanu, a taj je samostan u
tursko doba pastorizirao i Zagoru, vidio jednoga kućnog pomoćnika kojega je, navodno prije
nego što se zavjetovao Gospi, mučio đavao. Dalje navodi kako je neka muslimanka u Bogetiću
poljupcem začarala kršćanku tako da se toliko skvrčila te je u krevetu mogla uzimati hranu
samo u tekućem stanju. Stipan Zlatović, Izvještaj o Bosni god. 1640. o. Pavla iz Rovinja,
Starine JAZU, 23 (1890), 13-15.
312 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

vidljivi znak nevidljive milosti (invisibilis gratiae visibilis forma),7 iako logič-
ki uspio, izmiče znanstvenom dokazu, kao uostalom i svaki čin vjere. Slično
se može ustvrditi i o blagoslovinama (sakramentalima) koje su „sveti znakovi,
nalik sakramentima, kojima se označuju i molitvom Crkve postižu nadasve
duhovni učinci”.8 Običan kršćanin nije se bavio teologiziranjem. Vjerovao je
Bogu da mu po vidljivim znakovima može udijeliti i udjeljuje nevidljivu, ali
i vidljivu milost, ozdravljenje u bolesničkom pomazanju, blagoslovnu pomoć
u životnim nevoljama i uspješnom djelovanju. Za sakramente i sakramentale
obraćao se crkvenim službenicima. Na temelju iskustava i kršćanskih obreda
stvarao je zaključke i predodžbe. Iz službenoga crkvenog obreda na svoj po-
jednostavljeni način oblikovao je molitve i služio se, na svoj način, sredstvi-
ma posvećenja. Od tih sredstava milosti u puku su među izražajnijim ostala
zaklinjanja, zapisi i moći, što bi se teološki, u širem značenju, moglo svesti na
sakramentale, naročito kada je riječ o moćima u širem smislu (npr. agnusdei).

Zaklinjanja – od obrednih tekstova do pučkih molitava


Zaklinjanja kojima su se odgonili zli duhovi poznata su u starim religija-
ma. Vjerojatno potječu još iz vremena kada ljudi nisu znali pisati, a nepismeni
su se njima služili i kasnije. Tragova im ima i u Starom zavjetu (Zah 3, 2; Jd
9). Evanđelja opisuju kako je Krist u vrijeme svoga javnog djelovanja liječio
bolesne i izganjao zloduhe. U njegovo ime to su činili i drugi koji nisu spadali
u krug njegovih učenika (Mt 7, 22 i Mk 9,38). Premda je odbacivao senzacio-
nalnost takvih činova, Krist je i sam slao učenike da idu liječiti bolesne i izgo-
niti zloduhe (Mt 10, 8), a u molitvi koju je poučio učenike, Očenašu, njegovi
sljedbenici i danas mole za oslobođenje od zloga.
Zaklinjanje i protjerivanje zloduha (egzorcizmi) u kršćanskom su bogo-
služju, kao sredstva spasenja, od starine povezana uz katekumenat i obred
krštenja. Preuzimana su iz biblijskih tekstova ili više-manje prema njima sro-
čena.9 Naročito se uvriježilo zaklinjanje katekumena, krštenika i opsjednutih

7  Tridentski sabor, Sess. XIII, cap. 3 (Henricus Denzinger – Adolfus Schönmetzer,


Enchiridion symbolorum definitionum et declarationum de rebus fidei et morum, 1639 [Zbirka
sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu], Barcinone – Friburgi Brisgoviae
– Romae, 1976. [Đakovo 2002]); papa Ivan Pavao II., Fidei depositum,) definira ukratko
sakramente: „Sakramenti su djelotvorni znakovi milosti, ustanovljeni od Krista i povjereni
Crkvi, kojima nam se podijeljuje božanski život.” Usp. također Katekizam Katoličke crkve
[„mjerodavni tekst za katehezu”], 1131 [Zagreb 1994, 305, prijevod navoda iz Fidei deposituma,
str. 11].
8  Katekizam Katoličke crkve, 1667 [Zagreb 1994, 429].
9  Cyrillus Hierosolymitanus, Procatehesis, 9; J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus,
Series Graeca 33, Paris, 1866, 350.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 313

„Flagellum daemonum” (Bič zloduha, 1589., zabranjen 1709.) i „Ritual rimski”


(1640.) iz kojega su „Zaklinjanja primoguća i vridna” zabranjena 1725.

od zloduha te zaklinjanje ulja, vode i soli pri slavljenju nekih sakramenata10


koji su blagoslivljanjem i sami postajali sakramentalima.11
Unatoč povećanju straha od demona u srednjem i ranome novom vije-
ku – koji u XVI. i XVII. st. dostiže vrhunac, a sveopća prisutnost demona i
njihov utjecaj postaju općenito prihvaćeni kao stvarnost – Rituale Romanum
(Ritual rimski, 1614.), službena knjiga obreda za katolike, prema mišljenju
povjesničara liturgije, odražava uravnoteženost između tradicije i onodobnih
shvaćanja.
Pretjerano revnim teolozima, a vjerojatno i saoskim župnicima, činolo se
da Ritual rimski nije dovoljan za borbu protiv zloduha pa su se više od stoljeća
održala razna neslužbena izdanja zaklinjanja zloduha i njegovih , tako su ih
nazivali, slugu, Jedna od tih knjiga, Flagellum daemonum (Bologna 1589),
čije je prošireno izdanje sačuvano u Franjevačkoj knjižnici u Makarskoj, bez

10  Jedan od starijih tekstova zaklinjanja pripisuje se sv. Epifaniju. Epiphanius, Precatio et
exorcismus ad immundum spiritum ejicidendum [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus,
Series Graeca 43, Paris, 1864, 537-538].
11  Obred blagoslova vode izvan obreda krštenja mogao je nastati u IV. stoljeću kao određeno
pokršćanjenje poganskih običaja i smatra se prvim sakramentalom učinkovitim za odagnanje
zloduha i zdravlje duše i tijela. Mario Righetti, Manuale di storia liturgica, IV, Milano
1959, 525-532. Škropljenje blagoslovljenom vodom redovito je pratilo egzorcizme, pridržane
ovlaštenomu crkvenom službeniku. Ne čini se ipak nevjerojatnim da je zaklinjanje mogao vršiti
običan vjernik koji je u potrebi mogao i krštavati.
314 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

sumnje je, kako se može ustanoviti usporedbom, izvršila utjecaj i na hrvatske


autore.
Utjecaju vlastite sredine nije izbjegao ni učeni isusovac Bartol Kašić koji
je svom izdanju prvoga hrvatskog obrednika, Rituala rimskoga, pridodao
„Zaklinjanja primoguća i vridna za odagnati i prognati grmljavine i gromovine
ajerske (od hudoba osobito, ili na magnuće <!> kogagod hudobnoga službe-
nika njih navedene)”12 koja se nisu nalazila u tipskom izdanju rimskog obred-
nika Rituale Romanum, te se time prilagodio pučkom vjerovanju o utjecaju
zloduha i osoba koje su u vezi sa zlodusima (hudobni službenici) na oboljenja
i atmosferske prilike.
Kašić je zapravo primijenio općenita europska vjerovanja na hrvatske pri-
like. U latinskim tekstovima ti „hudobni službenici” nazivali su se malefici
(u pučkom govoru: uročnici) koji su „zlim okom” ili riječju mogli naškoditi
ljudima, stoci i usjevima, drugim riječima, mogli su ih ureći ili ukleti. Takva
shvaćanja pogodovala su nastajanju zbirka blagoslova i otjerivanja zloduha
koje su priređivali pojedini teolozi. Jednu takvu, Pokripljenje umirući(h),
Venezia, 1704. i 1705., priredio je Poljičanin don Luka Terzić.13 Napretkom
znanosti razjašnjene su neke ranije nepoznate pojave, napose s obzirom na
atmosferu i grmljavinu. Menghiev Flagellum daemonum, „strašna i moćna
zaklinjanja” stavljena su 1709. na Popis zabranjenih knjiga. 14 Nekoć odobre-
na „Zaklinjanja primoguća i vridna” i blagoslov vode na Vodokršće, koji su
se nalazili u Kašićevu Ritualu, zabranila je Kongregacija obreda 1725. pa ih
nema u obnovljenom Ritualu Rimskom izdanu po nalogu pape Benedikta XIV.
i objavljenom na hrvatskom u Veneciji 1827.
Uhodanu praksu puka, mučena često raznim nevoljama, nije bilo jedno-
stavno promijeniti jednom odredbom iz dalekoga Rima, tim više što se čini
kako po mnogim župama nisu ni imali Rituale Romanum prije nego što je pre-
veden na hrvatski. Neki su svećenici nastavili prikupljati, sastavljati, a neki i
objavljivati svoje zbirke molitava, blagoslova i zaklinjanja.15 U jednoj takvoj

12  Ritual rimski (prev. Bartoleomej Kašić), Romae 1640 [preslik: Zagreb, 1993], 423-445.
13  Terzić je zapravo pohrvatio knjigu Nikole Pucciarellija Conforto degli agonizzanti,
Macerata, 1674. i 1686. koja je objavljivana u Italiji i poslije Terzićeva hrvatskog izdanja. Neke
su zbirke ostale u rukopisu, kao Đure Ferića Benedictiones et exorcismi, u Bogišićevu arhivu,
usp. Vladimir Mošin, Izvještaj o uređenju Bogišićeva arhiva u Cavtatu, Ljetopis JAZU, 59
(1954), str. 21, br. 33.
14 Index librorum prohibitorum Ssmi d. n. Benedicti XIV. pontificis maximi jussu recognitus,
Romae 1758, 179.
15  Preuređeno izdanje Terzićeve knjige objavio je fra Bernardin Pavlović, (Venezia, 1747), a
njegovo izdanje pretiskao don Petar Okružičević (Venezia 1800.). Uz to je fra Luka Šimunović,
poznatiji kao Vladmirović, tiskao Variae sed sumae necessariae benedictiones pro singulis
malis, sive infirmitatitbus (Venetiis 1766), a fra Josip Banovac Blagoslov od polja i zaklinjanja
zli vrimena, u četiri dila razdiljeni, veoma kripostni i mogući suprot svakoj živini škodlivoj
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 315
rukopisnoj zbirci, vjerojatno iz zadarske okolice, iz XVIII. st., mogu se naći i
Zakletve kruto korisne za odagnati napasti od vukodlaka, a zapravo se iz tek-
sta razabire kako se iz groba istjeruje đavao pakleni.16 Vukodlak (za kojega u
latinskom nije postojao pojam) za učene je, dakle, samo privid u kojem bi se
mogao prikazati zloduh. „I zato, ako biste kad čuli besidit od vukodlakâ, ili ne
virujte, da je istina, ili držite, da je ono po prikazanju đavolskomu”, upućivao
je u XVIII. st. svoje slušatelje fra Jeronim Filipović.17
Što se tiče pučke medicine kojom su se priprosti kršćani branili od nepo-
goda i zloduha, učeni crkvenjaci nisu se u nju miješali ukoliko uz nju nije bilo
povezano moljenje molitava koje su zadirale u ispravnost kršćanskih dogmi
jer to je bilo izvan njihova područja.18 Sličan je bio stav i svećenika po Zagori,
pa čak i biskupa, koji su u vizitacijama davali pokore za čaranja i magiju. Oni
su bili zabrinuti jedino jesu li se kod liječenja travama molile i neodobrene
molitvice. A fra Mate Zoričić, rođen u Zagori, poučava ispovjednike.
Ovdi ne razumim da se imadu iskorenuti naravni likari, od koi je velika potri-
ba, koi liče s travam, a ne s nikim bajanji, jere travam jest data od Stvoritelja
kripost različita i tako mnoge pute porodi nike stvari kojoj čovik ne more
doći na kraj. […] S ovom kripostju kalamita priteže k sebi gvozdje, niki ka-
men ustavlja krv iz nosa. Niti razumim iskorenuti one, koi po žabam, ticam,
oli drugim živinam sude, jer se ovo ne zove proročanstvo, nego priviđanje
budući da se tako često i prvlje događalo.19
Razvoj medicine, a i teologije, pomaknuo se od XIII. do XVIII. stoljeća.
Siromasima su, međutim, vrsni medicinski liječnici i dalje bili nedostupni.

i vlastima ajerskim. U Jakinu, Po Petru Ferri, 1767. Uz te zbirke, u čijem su objavljivanju


sudjelovali franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja u Dalmaciji bila je vrlo popularna
zbirka franjevca Bernharda Sanniga Collectio sive apparatus absolutionum, benedictionum,
coniurationum exorcismorum, rituum et ceremoniarum ecclesiasticarum et administrationis
sacramentorum, Venetiis 1756, koja se koristila u Blizni, Bristivici, Mitlu, Vinovcu, Prpatnici
i Visokoj (Lovre Katić, Povijesni podaci iz vizitacija trogirske biskupije u XVIII. stoljeću,
Starine JAZU, 48 (1958), 308), a vjerojatno i u nekim drugim župama.
16  „Izaidi iz ovoga groba, diavle pakleni, koi mučiš ove kosti … dili se šubito [odmah]
u pusto misto di orač ne ore i sijač ne sie.” Ivan Milčetić, Hrvatska glagolska bibliografija,
Starine 33, Zagreb 1911, 188.
17  Jeronim Filipović, Pripovidagnie nauka karstjanskoga I, Mletzi, 1750, 221. Njegov
stav zapravo je odjek tada važećih crkvenih propisa. Quisquis ergo credit fieri posse aliquam
creaturam […] imutari, aut trasformari in aliam speciem vel in aliam similitudinem, nisi ab ipso
creatore […] procul dubio infidelis est, et pagano deterior. Decr. Grat., II, C XXVI, q. 5, c. 12.
[F r i e d b e r g , Corpus iuris canonici, I, Graz 1959, I, 1031].
18  U Indeksu zabranjenih knjiga nema spomena knjizi recepata Thesaurus pauperum (Blago
siromaha) u kojoj su se nalazili liječnički recepti za suzbijanje uroka i protjerivanje demona, što
pokazuje da Rimska inkvizicija u njoj nije vidjela ništa što bi se protivilo vjerskim istinama, tj.
spomenute upute nije shvaćala kao čarku, već kao jednostavne medicinske recepte.
19  Mate Zoričić, Uprava mnogo korisna ispovidnika, Mleci 1781, 64-65.
316 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Preostajalo im je jedino moliti milost s neba i služiti se zastarjelim receptima


koje su franjevci u dugim zimskim noćima prepisivali po svojim samostani-
ma ili župnici po župama čak i u Zagori (ljekaruša fra Ante Jurića), uz slabi
plamičak uljanice.20 Kako ni župnici nisu uvijek bili dostupni, puk se služio
receptima koji su prenošeni s koljena na koljeno. Služeći se takvim receptima
u Župi Prgomet, istaknuli bi u blizini kuće konjsku lubanju na kolac da bi se
od kuće odvratilo zlo i ugibanje stoke. Protiv uroka nosila se vučja dlaka, što
je zabilježeno u selu Sitnomu kod Unešića.21
Zoričiću, kao rođenom Zagoraninu, vjerojatno su bila poznata barem neka
čaranja, iako je moguće da je neka preuzeo iz knjiga kojima se služio pri pisa-
nju svoga priručnika za ispovjednike. Zato on temeljito upućuje ispovjednika
da ispita pokornika:
Kako je čara, u što je ufa itd. ko ga je naučija, je li imao ugovor [sa] soto-
nom, očiti oli potajni, je li se služio stvarma svetim, kako s molitvom, oli
sakramenti, oli s ričma Svetoga pisma, oli ufa u stvari naravne, da će mu dati
ono, što naravnim načinom ne mogu dati, ni poroditi, oli miša stvari svete s
tvarma naravnim brez svakoga poštenja.
Među načinima liječenja koje je smatrao čaranjem Zoričić ih spominje
nekoliko, od kojih su barem neki vjerojatno upotrebljavani i u njegovo vrije-
me u Zagori.
Jedan Boga moli konju bolesnu i govori mu nike riči na uho, i drži da će
ozdraviti. Ma je li ovo budalaština, što mu Boga moli dobro čini, ma što mu
na uho besidi, buduć da je živina nerazložita, ovo je stvar brezpametne i zla.
[…].
I dok Zoričić odbija kao čaranje i lažljivo proricanje sudbine iz dlana,
osim kada je učinjeno „za nasmijati se”, puno je stroži prema laicima koji su
koristoljubivo molili molitve „za koje Crkva nigda ne zna” i skupo naplaćivali
zapise.22
Vjerovanje da zloduh može nauditi čovjeku bilo je u Zagori uobičajeno,
što nije u neskladu s kršćanskim naukom kojemu su ih poučavali svećenici.
Pretjerano se, međutim, mislilo kako se zloduh u svojoj raboti služi čovjekom,
ne samo da bi drugoga navukao na zlo nego da bi mu i materijalno naškodio.
Čitajući razne zgode iz biskupskih vizitacija iz XVIII. st., na prvi pogled može
se uočiti da shvaćanja stanovništva kroz stoljeća nisu odmaknula mnogo od

20  Ljekaruša fra Jake Bartulovića (1867.-1941.) pisana je sa svrhom otimanja zaboravu
pučke ljekarije. Nikola Kujundžić, Marina Zorc, Milan Glibota, Milan Kujundžić, Ljekaruša
fra Jakova Bartulovića, Farmaceutski glasnik, 60 (2004), 541-556
21  Lovre Katić, Povijesni podaci, 289, 326.
22  Mate Zoričić, Uprava mnogo korisna ispovidnika, Mleci 1781, 62-64. O laičkom
zlorabljenju zapisa vidi također Filipović, Pripovidagnie, II, 194.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 317

srednjovjekovnih recepata koji se mogu naći kod srednjovjekovnih pisaca.


Koliko god se stanovništvo u nevolji pripuštalo i magijskim obredima23 ili
neslanim seoskim podvalama, prodanim lakovjernim djevojkama ili njihovim
majkama za kupovanje simpatije voljenih mladića,24 magijski čini nisu bili
prečesti i teško je reći koliko su shvaćani ozbiljno.
Treba uzeti u obzir kako je u Zagori bio trajan nedostatak svećenstva. U
nekim se mjestima, u vrijeme turske vladavine, misa slavila možda nakon
nekoliko mjeseci, a i u XVIII. st. tek svake četvrte nedjelje. Može se zamisliti
što je ostajalo vjerskoj pouci. A u potrebi je trebalo djelovati hitno. U bolesti
se pokušavalo pomoći priprostim biljnim pripravcima i molitvom. Uz to se
vjerovalo da su molitve nekih osoba posebno učinkovite. Iskustvo je naime
pokazivalo da su nakon takvih molitava ljudi i stoka često ozdravljali. Ako
su molitelji, a to su bile najčešće žene, davali naslutiti da bolest dolazi preko
uročnika od zloduha, to je stanovništvo još više utvrđivalo u uvjerenju da su
neke bolesti zloduhovo, odnosno uročnikovo, djelo. U Čvrljevu su dvije žene
optuživale jedna drugu da je jedna drugoj kao vještica pojela dijete.25 Fortis
pripovijeda da je još i u XVIII. st. čak i jedan fratar s uvjeravanjem pripovi-
jedao zgodu o vješticama.26 Ako je ispričana zgoda i okićena maštovitošću,
nije taj fratar bio jedini uvjeren u postojanje vještica i njihov ugovor s vragom.
Vjerovanja su postojala još i u prvim desetljećima XIX. stoljeća. U Ši-
beniku se u jedan slučaj, u kojem je vjerojatno bolesna žena Ivanica Gulin
navodno i sama priznala da je opsjednuta, umiješala policija i šibensko po-
glavarstvo, pa je i sam biskup poduzeo istragu. Župnik Varoša i profesor na
generalnom učilištu fra Šimun Rebić napisao je opširnu raspravu u kojoj je
zanijekao opsjednuće, ističući kako lakovjernici štete vjeri kad preveliku moć
nad kršćanskim dušama pridaju đavlu kojega je Krist pobijedio i podjarmio.27
Dvije godine kasnije u Grabu kod Sinja digla se velika uzbuna protiv vještica
koje su optuživale jedne druge da su usmrtile više životinja sitnog i krupnog
zuba, djece i odraslih pa je slučaj završio na sudu.28 Prema izvještaju split-
skoga okružnog poglavara Henrika Rehe iz 1822., neki navodno opsjednuti,

23  Usp. npr. sličnost pripravka za liječenje padavice Lucije iz Čavoglava (L. Katić, Povijesni
podaci, 300) i opčaravajući germanski ljubavni napitak (Hincmarus archiepiscopus Remensis
<Hinkmar von Reims>, De divortio Lotharii regis et Theutbergae reginae, [Monumenta
Geramaniae Historica, Concilia IV/I, Hannover 1992. str. 206 r. 11-16].
24  Kao primjer neslanih šala možda bi se moglo navesti priređivanje napitaka koje su cure
trebale dati momku koji im se sviđa da bi ih zavolio. Katić, Povijesni podaci, 326.
25  Katić, Povijesni podaci, 304.
26  Alberto Fortis, Put po Dalmaciji (pr. Josip Bratulić), Zagreb 1984, 44.
27 Arhiv Šibenske biskupije, svežanj, 238. Rebićeva rasprava datirana 22. VIII. 1804.
28  Josip Glunčević Dnevnik, 24, 28. i 30. svibnja 1806. Sveščić je nažalost zagubljen pa
se ovdje poziva na daktilografski prijepis Bože Dulibića u Muzeju grada Šibenika, fotokopija
prijepisa kod autora članka.
318 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

zapravo psihički bolesnici, odlazili su u Omiš gdje bi im poljički svećenici


vršili egzorcizme.29
Ritual rimski, obnovljen po nalogu Benedikta XIV., na hrvatskom objav-
ljen u Veneciji 1827., zadržao je neka zaklinjanja i uvrstio je više blagoslova.
Nakon objavljivanja hrvatskog izdanja čini se kako su se svećenici služili
samo tim obrednikom, a starije molitve zaklinjanja, koje su vjernici nekoć
slušali i na svoj način preoblikovali, prešle su u folklor.
Tijekom XX. stoljeća zabilježeno je nekoliko navodnih molitava protiv
uroka.30 Zapisivači nisu, nažalost, pribilježili jesu li osobe koje su im kazi-
vale molitve „skidale” uroke ili su one samo kazivači. Sadržaj objavljenih
molitava uglavnom je teološki iskrivljen. Zanimljivo je, međutim, da u tim
molitvicama njihovi molitelji ne vrše zaklinjanja.31
Molitva koju sam pribilježio početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća
od osobe kojoj su se utjecali u bolestima, naročito stoke, teološki gledano,
uvelike se razlikuje od ostalih objavljenih molitava upravo po svome obred-
nom obliku i zaklinjanjima te izrazima koji bi mogli odavati njezinu drevnost.
Osobi koja je molila tu molitvu donosila se blagoslovljena voda. Molitva se
sastojala od dva člana. U Prvom članu svete molitve nakon sedam uvodnih
stihova, sličnih poznatim molitvama protiv uroka, moliteljica je zaklinjala
uročnike Bogom dodajući njegovu imenu atribute navedene u Svetom pismu
(sveti, jaki, živi, što podsjeća na zazive koje su vjernici mogli čuti u zakli-
njanjima i bogoslužju Velikoga petka),32 da ne škode ljudima i stoci, a potom

29  Hrvoje Morović, Izvještaj poglavara E. Rehe o prilikama u Splitskom okrugu u godini
1822., Građa i prilozi za povijest Dalmacije (Izdanja historijskog arhiva, 8 ) Split 1974, 249.
30  Lujo Plepel, Dalmatinske narodne pobožne pjesme i legende, Šibenik, 1930; Jeronim
Šetka, Hrvatska pučka religiozna poezija, Kačić, 3 (1970), 345.
31  Zaklinjanje se spominje u molitvi koju je kazivala Cvita Gotovac iz Moseća, a objavio
je fra Lujo Plepel, no zaklinjanje ne vrši moliteljica. Iz molitve se doznaje da je uročnike
zaklinjala sv. Ana da odustanu od nanošenja zla. Usp. Plepel, Dalmatinske narodne pobožne
pjesme, 85-86. Slično je i s pučkom molitvicom protiv grmljavine Biži, biži, Irudice. Ni ona
nema oblik zaklinjanja u kojem bi molitelj izravno zaklinjao oblake kako se to činilo prema
obrednim knjigama. Molitelj jednostvno izražava Irudičino stanje. Bog ju je prokleo, a sv.
Ivan ili sv. Ilija (ovisno o različitim inačicama molitvice) sapeo. Ako je Irudica već sapeta
(incantata), tj. onemogućena, ona zapravo ne bi mogla djelovati, no ta nelogičnost ne smeta
molitelju da ju jednostavno tjera od sebe, iako već osuđenu i onemogućenu zlobno djelovati.
Plepel, Dalmatinske narodne pobožne pjesme, 84; Šetka, Hrvatska pučka religiozna poezija,
245-246, br. 99-100, Dragić, Mitski svijet, u ovom zborniku, br. 5; Usp. također Zorica
Rajković, Običaji otoka Šolte između dva svjetska rata, Narodna umjetnost: hrvatski časopis
za etnologiju i folkloristiku, 27 (1990), 93-94.
32  Zaklinjem Te Bogom jakim / Zaklinjem te Bogom živim / Zaklinjem Te Bogom svetim /
Zaklinjem te svetim Ivanom Krstiteljem / Koji je krstio Boga – Čovika.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 319

molila za učinkovito djelovanje blagoslovljene vode.33 Drugi član svete moli-


tve bilo je Vjerovanje (Credo) kojim se nastojala pobuditi vjera i pouzdanje u
Božju pomoć. Zanimljivo je primijetiti da je moliteljica prije molitve izgova-
rala riječi Prvi član svete molitve, kao da čita podnaslov iz nekoga obrednog
molitvenika, pa se čini da je molitva prepjev sadržaja iz neke obredne knjige s
mješavinom arhajskoga pučkog folklora s kojim je nestala u nepovrat.

Zapisi – od filakterija do križića i medaljica


Zapisi u kršćanstvu vuku korijen iz Biblije (Izl 13, 9 i 16) gdje su naročito
jasno istaknuti u Mojsijevim riječima u Knjizi ponovljenog zakona:
Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! 5Zato ljubi Jahvu, Boga svoga,
svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! 6Riječi ove
što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. […] 8Priveži ih na svoju
ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! 9Ispiši ih na dovratnicima
kuće svoje i na vratima svojim! (Pnz 6, 4-9; slično Pnz 11, 13 – 21).
Pobožni Izraelci shvatili su te riječi doslovno pa još do danas ispisuju
određene svetopisamske tekstove koje nose na glavi i ruci ili stavljaju na vrata
kuće (tefilin, lat. phyilacterium).
Poznato je kako je Krist kritizirao farizeje što „proširuju zapise” (Mt
23, 6). Čini se, ipak, da su unatoč Kristovoj kritici zapise koristili i njegovi
sljedbenici, i to ne samo oni židovskog podrijetla. To je moguće tim više što
obraćenje na kršćanstvo nije uvijek slijedila temeljita pouka u vjeri, a zapisi
su u prvim stoljećima kršćanstva bili prošireni u različitim religijama. Prihva-
ćajući kršćanstvo obraćenici su nosili sa sobom i mnoga poganska shvaćanja,
a od njih su ih prihvaćala kasnija pokoljenja. U Rimskom Carstvu česti su
bile defixiones, magični zapisi, kadri prema mišljenju svojih nositelja začarati
neprijateljske sile, „zavezati” ih i onemogućiti njihove moći ili ih navesti na
ono što se u zapisu traži. Vrlo često pisani su na olovnim pločicama, katkada
čak i zlatnim, a olovne su pronađene i na području Hrvatske.34 Koristili su ih
i poneki kršćani, naročito gnostičke sljedbe, u nadi da će ih Bog uslišati, a

33  U zazivu kojim se odriče zloduhu moć zazivaju se poimenično Jezus, Isus i Marija, što
je uvjetovano nedostatkom poznavanja teologije i vjerojatno lakšeg oblikovanja stihova jer bi
logično redanje imena bilo Isus, Marija i Josip ili zbog rime Josip, Isus i Marija, ukoliko bi se
Isusovo ime htjelo postaviti u središte zaziva. Drevnost bi se mogli očitovati željom zatiranja
uročničke moći u njezinu biološkom iskonu. (Na zatiranje uročnikove moći vjerojatno aludira
i zapis spomenut u b. 66). U moljenju nad već blagoslovljenom vodom čini se da ne treba
gledati toliko nedostatak vjerovanja u moć obavljena svećenikova blagoslova koliko vapaj da
blagoslovljena voda bude učinkovita.
34 Usp. Anna Giulia Nisoli, Parole segrete: le defixiones, ACME - Annali della Facoltà di
Lettere e Filosofia dell’Università degli Studi di Milano, 60 (2007), 3, 36-46; Lamella Bernensis,
Ein spätantikes Goldamulett mit christlichem Exorzismus und verwandte Texte (von Thomas
320 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Konstantin I. s kristogra-
mom na labaru. Sisačka
kovnica, RIC VII, 207;
Konstantin II. s kristo-
gramom dok ga boži-
ca Victoria ovjenčava.
Uokolo natpis: Hoc si-
gno victor eris (Ovim ćeš
znakom biti pobjednik).
Sisačka kovnica oko 350.
RIC VIII 282.

možda su vjerovali i u posebnu moć samih zapisanih riječi.


U određenom obliku zapisi su spojivi s kršćanskim uvjerenjem, pa čak
mogu i poticati religioznost, no kako njihova upotreba lako prelazi u pretjera-
nost i magiju, Crkva ih je uvijek željela imati pod nadzorom. Iz nekih tekstova
sv. Jeronima moglo bi se zaključiti da su u njegovo vrijeme zapise nosili i
kršćani. Odatle Jeronimovo tumačenje navedenog retka Matejeva evanđelja:
„Jao nama bijednima na koje prijeđoše mane farizejske.” Odbacivši nošenje
zapisa, Jeronim je i svojim suvremenicima pokušao protumačiti simboliku
svetopisamskog teksta objašnjavajući kako se Mojsijeve riječi ne odnose na
stvarno nošenje zapisanih Božjih odredaba, već su one u „ruci da bi ih se dje-
lotvorno izvršilo”, a pred očima ih je trajno potrebno imati da bi se o njima
razmišljalo danju i noću.35
I kristogram na Konstantinovoj kacigi ili labaru može se promatrati u ulo-
zi zapisa (filakterija).36 Ne može se, međutim, sa sigurnošću utvrditi koliko
je kristogram Konstantinu bio pred očima da bi, prema jeronimovoj uputi,
razmišljao o Kristu, koliko da bi politički pridobio Kristove sljedbenike, a
koliko je u njemu vidio magičnu moć koja mu može donijeti pobjedu. Može
se, razložno, pretpostaviti da je sisačka kovnica iskovala kacigu s monogra-
mom nakon što je Konstantin takvu kacigu zaista nosio na glavi, kao što su
Židovi nosili filakterije. To se čak čini u skaldu s navodnom ugradnjom čavla
s Kristova križa u Konstantinovu carsku krunu, o čemu opširnije u sljedećem
podnaslovu.
Konstantinov primjer slijedili su i ostali carevi pa se kristogram i zapisi
religioznog sadržaja često pojavljuju na novcu od antičkih novčića do ame-
ričkog dolara, iako je s vremenom pobožno uvjerenje u potpunosti zamijenila

Gelzer, Michael Lurje, Christoph Schäublin), Stuttgart – Leipzig – Teubner, 1999; P. gubeRIna,
tabella plumbea Sisciensis, Nastavni vjesnik, 15 (1936/1937), 4-12.
35 hIeRonymus, Commentariorum in Evangelium Matthaei, 4, 23 vers. 6 [Patrologia Latina,
26, 168].
36  Usp. mIchaIl a. bojcov, Der heilige Kranz und der heilige Pferdezaum des Kaisers
Konstantin und des Bischofs ambrosius, Frühmittelalterlichen Studien, 42 (2008), 68.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 321

promidžba. U svakom slučaju,


prema Fortisovu svjedočan-
stvu, rimski, bizantski, mletač-
ki novčići s Kristovim monogra-
mom i križem, kao i ugarski s
likom Blažene Djevice Marije,
još su u XVIII. st. bili „drag
dar i ljudima i ženama u Mor-
lačkoj” kojima su pripisivali
moći protiv različitih bolesti.37
Da bi Kristovo ime bilo
Uljanice s kristogramom iz Potravlja i nepoznatog kršćanima trajno pred očima,
nalazišta (Franjevački muzej Sinj) poslužio je još jedan predmet.
Bila je to svjetiljka. Krist je o
svjetiljci govorio u prispodobi, a starac Šimun Krista je nazvao svjetlom na
prosvijetljenje naroda (Lk 2, 32). Zato je svjetiljka bila idealna za postavljanje
kristograma. Neke su pronađene i na širem području Zagore.38 A skraćeni za-
pis Χριστός na svjetiljci vjerojatno se može promatrati kao vrsta kršćanskog
zapisa (filakterija).
Na jednoj olovnoj pločici pronađenoj nedaleko od Trogira, iz IV.-VI. sto-
ljeća, tipičan je zapis koji odaje zanimljivo pučko shvaćanje svijeta nastanje-
nog nevidljivim bićima, demonima i anđelima koji utječu na prirodu i ljude.
In nom(ine) d(omi)ni Jeso Cri[s]- † U ime Gospodina Isusa Krista,
ti denontio tibi inmon- optužujem te najnečistiji duše Tartarijele
dissime spirete tarta- (Paklenko),
ruce, quem angelus Gabriel kojega je anđeo Gabrijel
de catenis igneis religa[vit], lancima ognjenim svezao,
qui habet dece[m] milia barbar.., koji imaš 10.000 barbaruha (prljavaca),
post resurrectione uinist[i] kad si poslije uskrsnuća došao
in Galilea, ibi te ordinauit, [ut] u Galileju, ondje ti je naredio [Isus]
siluestria loca, collemontia op­ da se nastaniš u šumovitim mjestima,
ut ne hominebus [frig]ore brdima i gorama, naređujem ti da
teneres, √ aut tu ne demum ljudima ne škodiš [mrazom] niti pak
grandene nuoceres. Uede ergo, krupom. Gledaj dakle najnečistiji duše
inmondissime spirete tartaruce, Tartarijele, da gdjegod ime Gospodnje

37  Alberto Fortis, Put po Dalmaciji (pr. Josip Bratulić), Zagreb 1984, 45. Nije isključena
mogućnost da je po tom i svaki novčić imao simboličko značenje pa su u nedostatku novčića
s pobožnim likom i natpisom uz pokojnika možda stavljali i obične novčiće. Vidjeti članak:
Željko Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima i sahranjivanju na groblju
Drinovci-Greblje, u ovom zborniku.
38  Vidjeti članak: Vinka Bubić, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama s područja Zagore u
Arheološkom muzeju u Splitu, u ovom zborniku.
322 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
ut ubiconqua nomen d(omi)ni audiueres čuješ ili spaziš zapis, da ne
uel scriptura cognoueres, non

ubi uelles n[o]cere; škodiš gdje bi htio.


[a]nte, habes Jordajnis fluuio, Imaš pred sobom rijeku Jordan,
[q]uem transire n[on] potuisti; koju nisi mogao prijeći;
[r]equesitus qu[a]r[e t]ransire non upitan, zašto je nisi mogao prijeći kazao
[p]otuisti, dixisti, quia ibi ign[is] si, jer ondje teče vatra, paučina ognjena.
[a]ra[n]ea ignefera corret; et ubi- Neka ti vatra, paučina ognjena svuda
conqua semper tib[i] ignis „ar[a]nea teče, naređujem ti u ime Gospodina
[i]gnefera c[or]rat, denontio tibi mojega! Pazi se!
[pe]r domino meum. Caue te!

O pločici je pisano više puta, no zaslužuje da se na nju osvrne ponovno


s novim pretpostavkama. Tekst je na hrvatski preveo Miho Barada, čiji je
prijevod donesen i u ovom tekstu uz male preinake označene kosim slovima.39
Tartaruce Barada prevodi duše pakleni, očito prema riječi tartarus, podzemlje.
Usporedi li se ime Tartaruce s tekstom zaklinjanja iz Adrumetuma u kojem je
navedeno grčko ime u vokativu Ταρταροῦχε, sličnost je očita. Ali što ta riječ
označava? Je li riječ o vlastitom imenu ili o službi? Ne ulazeći u zamršenu
analizu tekstova, ovdje je dovoljno spomenuti kako se pojam koristi pri opisu
htonskih sila, tj. božanstava podzemlja u grčkoj mitologiji i demona u gno-
stičkim tekstovima.40 U Pavlovoj apokalipsi Tartaruhos se naziva predstoj-
nikom anđela za kažnjavanje, a prema apokrifnom Bartolomejevu evanđelju
identičan je Sotoni (τὸ ὄνομά μου σατανᾶς ὅ ἐστιν ἄγγελος Ταρταροῦχος).41 A
tog Tartaruhosa (prljavog zloduha) prema trogirskoj pločici protjerao je Krist
preko Jordana, što je zapravo granica obećane zemlje (Br 34, 12; Pnz 3, 17; Jš
15, 5; 22, 25), slikovito rečeno, zajednice Kristovih izabranika.42
Tekst zapisa jamačno sadržajno ovisi o Talmudu, što je vidljivo iz navod-
nog razgovora cara Hadrijana i rabija Jošue ben Chananyaha:
Vi držite da jedna četa anđela uzdaje Bogu molitve samo jednom i da on
svaki dan stvara novu četu anđela koji pred njim pjevaju i potom nestaju? –

39 Crtež transkribirane pločice: Šime Ljubić, O jednom spomeniku rimsko-kršćanske dobe


skoro nadjenom u okolici trogirskoj u Dalmaciji; Dometak k izjasnenju trogirske olovne ploče,
Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 1 (1870) 147-153, 228-230.
40  Augustus Audollent, Defixionum tabellae, quotquot innotuerunt: tam in Graecis
Orientis quam in totius Occidentis praeter Atticas in Corpore inscriptionum Aticarum editas,
Paris 1904, 409; Fritz Pradel, Griechische und süditalienische Gebete, Beschvörungen und
Rezepte des Mittelalters, Giessen 1907, 311.
41  Navod prema Wolfgangu Fauthu, Dardaniel (PGM LXII 12–16), Zeitschrift für
Papyrologie und Epigraphik, 98 (1993), 70.
42  Usp. također Fritz Pradel, Griechische und süditalienische Gebete, Beschvörungen und
Rezepte des Mittelalters, Giessen 1907, 103-104 (355-356)
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 323

Tabella plumbea Traguriensis (precrt, Ljubić, Dometak, 228-230)

Tako je! – A kamo odlaze? – Tamo gdje su i stvoreni – A odakle su stvoreni


– Iz ognjene rijeke. [Dn 7, 10] – A kakva je ognjena rijeka? – Kao Jordan
koji teče neprestano dan i noć. – Odakle istječe? – Iz znoja [četiriju] bića [tj.
kerubina] koji se cijedi dok podržavaju prijestolje Svetoga, neka je blago-
slovljen. (Genesis Rabbah 78, 1)43
Ako je Ταρταροῦχος drugo ime za Sotonu, tj. Satana, zanimljivo je da
Sotona nije u borbi s anđelom Mihaelom (Otkr 12, 7-9), već ga zaklinjalac
prikazuje u borbi s Gabrijelom (junakom Božjim). Barada riječ barbar tran-
skribira malim slovom i prevodi jednostavno riječju duh obrazlažući u bilješci
da je riječ o zlom duhu i navodi nekoliko sličnih vlastitih imena za različite
duhove.44
Prema povjesničarima religija, udvostručeni slogovi kao tartar, dardar
i barbar magijski su sastavni dijelovi ispred imena bogova i anđela.45 Riječ
bi se možda mogla shvatiti i prema Petrovoj poslanici (2 Pt 2, 22) u kojoj
on koristi uzrečicu kako se okupana svinja vraća valjanju u blatu (καί· ὗς
λουσαμένη [ἐπιστρέφει] εἰς κυλισμὸν βορβόρου). I Epifanije naziva zloduha

43  Hrvatski tekst prema engleskom prijevodu Abrahama Cohena, Everyman’s Talmud: The
Major Teachings of the Rabbinic Sages, London – New York, 1949. 48.
44  Miho Barada, Tabella plumbea Traguriensis, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, N.
S. 16 (1935), 12-13.
45  Wolfgang Fauth, Dardaniel (PGM LXII 12–16), Zeitschrift für Papyrologie und
Epigraphik, 98 (1993) 67.
324 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Križ iz Niskoga VI. st. (Franjevački muzej Sinj) i Glavice IX. sto-
ljeće (Petrinec, str. 14, 15). Usp. s ovim križevima slike križeva na
počivalima koji pokazuju stoljetni sličnost izrade.

nečistim duhom, ali on koristi riječ ἀκάθαρτος46 pa bi se iz teksta olovne


pločice moglo shvatiti kako Tartaruhos ima 10 000 prljavih zloduha. To bi
značilo da se pojam istoga značenja prevodio različito. A takav zaključak na-
vodi na to da tekst ima veze s koptskim tekstovima u kojima se spominje
Barbaruhos.47 Da je neka veza egipatskog kršćanstva s Dalmacijom postojala
pokazatelj su i moći ili relikvije dodirom (ex contactu) kao ampule s uljem s
groba sv. Menasa koje su se iz Egipta širile i po Dalmaciji. Samo je pitanje
nije li netko, poput ampula, donio sa sobom iz Egipta i ovaj zapis koji se sa-
držajno bolje povezuje uz naše nego uz egipatsko tlo.
Novi narodi, zvani barbarski, koji su u vrijeme seobe prošli i današnjim
hrvatskim područjem, uništili su rimsku kulturu, a na njihovu ratnom pohodu
pale su u ruševine i crkve.48 Nakon pokrštavanja Hrvata broj zapisa vjerojatno
se smanjuje. Djelomice zbog nepismenosti naroda, a djelomice možda i zato
što crkveni ljudi nisu rado na njih gledali.
Zapise sve više zamjenjuje križ kao simbol spasenja, koji postaje glavno
obilježje kulta. Budući da je on simbol koji govori i o vjerovanju umrlih, nije

46  Epiphanius, Precatio et exorcismus ad immundum spiritum ejicidendum [J.-P.


Migne, Patrologiae cursus completus, Series Graeca 43, Paris, 1864, 537].
47  Angelicus M. Kropp, Ausgewählte koptische Zaubertexte, Bruxeles 1931, 2,

17; Fauth, Dardaniel, 67 i 70; Simone Michel, Die Magischen Gemmen: zu Bildern und
Zauberformeln auf geschnittenen Steinen der Antike und Neuzeit, Berlin 2004, 111.
48  Usp. Hieronymus, Epistola LX, 16, [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series
latina 22, Paris, 1877, 600]; Vicko Kapitanović, Rimski ilirik u kršćanskoj književnosti, Split
2006, 49.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 325

bilo nužno da bude vidljiv pa je ponekad uklesa-


van u grobne ploče uz tijelo pokojnika, kao pri-
mjerice na ranosrednjovjekovnome hrvatskom
groblju u Glavicama kod Sinja.49 U kasnijem
razdoblju, kada se doživljava gospodarski us-
pon, naročito od vremena Ludovika Anžuvinca,
križevi se vide izvana na nadgrobnim pločama,50
a nešto kasnije se na više mjesta uzdižu i veliki
teški križevi na obzidanim sanducima grobova
(Viseć/Bračević, Neorić, Koprivno).51 Zanimlji-
vo bi bilo ustanoviti odnos križeva, upisivanih u
grobovima kod glave i nogu pokojnika, sa sakra-
mentom bolesničkog (posljednjeg) pomazanja u
kojem se bolesniku stavljalo bolesničko ulje u Svojevrstan zapis. ucrta-
ni križ na “blagoslovu sv.
obliku križa na čelo i noge i njihov utjecaj na
Franje bratu Leonu”
obilježavanje počivala (mirila, biliga). Posebnu
pozornost privlače rascvjetani križevi od spomenutih križeva u Glavicama pa
do križeva koji se mogu vidjeti i na počivalima. Cvijet iz korjena Jišajeva,52
Isus Krist, koji je svojim uskrsnućem pobijedio smrt i osigurao vjernima vječ-
ni život, bio je dovoljno nadahnuće da Kristovi sljedbenici upravo takvim
rascvjetanim križem simboliziraju pobjedu života nad smrću i radosno i sret-
no uživanje vječnoga života. Ti cvijetovi se mogu razabrati i u takozvanim
"šarama" na mirilima u Starigradu-Paklenici koje neodoljivo podsjećaju na la-
tice rascvjetanog križa sa Sisinova zapisa koji vjerojatno potječe sa zadarskog
područja. U simbolici križa, tj. okretanju pokojnika prema četiri strane svijeta,
kao zaštiti od zloduha, čini se da treba promatrati i folklorne iskaze o okreta-
nju pokojnika da bi im se zavrtjelo, da se kao vukodlaci ne znaju povratiti kući.
U skladu sa shvaćanjem križa kao moćne obrane postaje jasnije i neizo-
stavno stavljanje znaka križa u zapisma koji se šire sa širenjem pismenosti.
Jedan od takvih je i chartula (pergamena) koju je sv. Franjo dao bratu Leonu
s ispisanim blagoslovom i ucrtanim križem.
Prema legendi koju je pribilježio Jean Rigauld († 1323.), nekoj ženi u
portugalskom gradiću Santarému, koja nije vidjela izlaz iz problema pa je
pomišljala na samoubojstvo, što je u ono vrijeme očito shvaćeno kao napasto-

49  Maja Petrinec, Glavice, Konjsko, Tugare – starohrvatska groblja, Split–Sinj 2006, 14-16.
50  Ljubomir Gudelj, Ruševine crkve sv. Ivana u Uzdolju kod Knina, Starohrvatska prosvjeta,
32 (205), 60 i 74.
51  Hrvoje Gjurašin, Zaštitna arheološka istraživanja u selu Koprivno sjeveroistočno od
Klisa, Starohrvatska prosvjeta, 32 (205), 180.
52  Latinski tekst glasi: "et flos de radice eius ascendet" (Iz 11, 1)
326 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

vanje zloduha, sv. Antun Padovanski dao je komadić pergamene s riječima iz


Svetog pisma: Lav iz plemena Judina, korijen Davidov, on će otvoriti knjigu
i sedam pečata njezinih (Ot 5, 5). Pouzdanjem u Krista to, slikovito rečeno,
začarano stanje sa sedam pečata otvoreno je i žena je našla izlaz iz svojih ne-
volja. Knjiga čudesa sv. Antuna donosi izmijenjen tekst, vjerojtano iz nekoga
onodobnog rituala: Ecce crucem Domini!
 Fugite partes adversae!
 Vicit Leo
de tribu Iuda,
 radix David! Alleluia! (Evo križa Gospodnjeg, bježite neprija-
teljske sile. Pobijedio je Lav iz Judina plemena, Davidov potomak! Aleluja.),
a taj je tekst nakon toga postao poznat kao blagoslov i zapis sv. Antuna.53
Monogram Kristova imena, kao znak iskazivanja čašćenja, ali i zaštite,
pod utjecajem franjevaca, naročito Bernardina Sijenskoga, uklesavan je često
umjesto križa na zidove kuća, posebno nad vrata. Papa Martin V. nadodao mu
je križ, a isusovci su ga preoblikovali u svoj grb.

Monogram Isusova imena u Kružićevoj i križevi, znakovi vjere i zaštite, nad ulazima
u Domaldovoj i Bulićevoj ulici u Splitu

Čini se kako je glas o čudotvornoj moći zapisa pripomogao njihovu ši-


renju u kasnom srednjem vijeku. I dok su Europom kolali teološki ispravni
zapisi, bilo ih je i teološki sumnjivih i magijskih.54 Dalmatinski statuti spo-
minju magiju koju su strogo kažnjavali55 pa se može logično zaključiti da su
postojali i zapisi. Neki od njih mogu se naći u već spominjanim glagoljskim

53 Jean Rigauld, Vita Beati Antonii, c. 10, § 3. [La vie de saint Antoine de Padoue (ed.
Ferdinand-Marie d’Araules), Bordeaux – Brive 1899, 153-156]; Liber miraculorum, c. 6. n. 53-
54. [Acta sanctorum Iunii, tom 2, Antverpiae 1698 <Bruxelles, 1969>, 736]. Izmijenjeni tekst
vjerojatno je nastao pod utjecajem sakramentara.
54  Neki su zapisani u Codexu Gigasu, a da su služili upravo kao zapis svjedoči uputa na
kraju jednoga teksta: Duas cartulas fac, unam ad aurem liga, aliam in manu sinistra tene.
(Učini dvije kartice, jednu priveži za uho, a drugu drži u desnoj ruci.) Švedska nacionalna
knjižnica, Codex Gigas. http://www.kb.se/codex-gigas/eng/Long/texter/excorsism/Translation-
of-the-conjurations/
55  Item statutum et ordinatum est, quod nulla persona presumat facere artes magicales vel
herabarias nec operam det ad predicta facienda. Et qui contrafecerit igne comburetur […]
Splitski statut čl. 87. Slično i Trogirski statut, II, 26; Šibenski statut, VI, 32; Skradinski statut,
76.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 327

Križ sa zapisom sv. Sisina u izvornom obliku i preslovljenom crtežu

rukopisima druge polovice XV. st. iz okolice Zadra, kao Zapis od bô grla ili
Molitva sv. Avgustina, a ko ju gdo proč’te ili pisanu pri sebi nosi, vrag nemu
nauditi ne more te drugi zapisi „namijenjeni bolesnicima, da ih nose ili da
budu u njihovoj postelji”. Jedan od zanimljivijih zapisa je bez sumnje saču-
van u Codexu Slav. XI. Vatikanske knjižnice iz XV. stoljeća s legendom o sv.
Sisinu. U legendi đavao nabraja svoj rod: vištja, mora, šćedrotica, vihr’nica.
Zanimljivo je kako autor, donoseći tri teksta zaklinjanja, izjednačuje zaklinja-
nje (besedi) i zapis (pisanie) ističući njegovu učinkovitost protv svih demona,
vila i protiv mjeseca koji može naškoditi djeci, te tako i vile stavlja u škodlji-
va bića, ukoliko se pod vilama ne razumiju vilenjaci (u nekim krajevima ne
postoji riječ vještac). Jednako je tako zanimljivo da je uz ovaj relativno stari
zapis donesen i crtež ovjenčanog križa (crux coronata) u čijoj je pozadini
cvijet ruže (?), a u vijencu i na laticama cvijeta imena Božjih svojstava, triju
maga i četiriju evanđelista.56
Iako je čitav zapis pisan glagoljicom, riječi su zapravo iz triju jezika. Ime-
na evanđelista i maga pisana su u hrvatskom obliku, Božji nazivi i atributi,
kao što je uobičajeno u tekstovima zaklinjanja, u grčkom ili latinskom obli-
ku. Upravo latinski nazivi za Boga (rex, pater, imortalis, sanctus omnipotens)
navode na pomisao o utjecaju latinskih predložaka na ovaj glagoljski zapis
potekao iz grčkih apokrifa i zapisa kakvim su se služili i pravoslavni vjernici.57

56  Ivan Milčetić, Hrvatska glagolska bibliografija, Starine JAZU, 33 (1911), 191-192, 199-
200; Marija Pantelić, Hrvatskoglagoljski amulet tipa Sisin i Mihael, Slovo, 23 (1973) 161-205.
57  O staroslavenskom zapisu iz Rumunjske u kojem se spominje sv. Sisin, vjerojatno iz XIII.
st., usp. Stjepan Ivšić, Zapreštenije dijavola. Uvod napisao i za tisak priredio Josip Vrana, Rad
JAZU, knj. 348, Zagreb 1967, 5-26
328 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

antunov zapis uvršten je


u gotovo sve egzorcizme, a
papa Siksto v. dao ga je ukle-
sati na postolje obeliska čiiji
vrh kruni križ pobjede na Trgu
sv. Petra u Rimu. Kao dio mo-
litvenih tekstova uvršten je i
u službeni Rituale Romanum,
koji je dao prirediti papa Pa-
vao v., i u kasnije obrednike.
Obelisk na Trgu sv. Petra u Rimu sa zapisom Kako u Ritualu rimskom
Antuna Padovanskoga nije bilo spomena o zapisima,
a ljude je obuzimao strah od
zloduha, tako su neki pretjerano revni teolozi sastavljali vlastite egzorcizme
koji su mogli poslužiti i za zapise. Spominjana menghieva knjiga Flagellum
daemonum (1589.) sačuvana i u Franjevačkoj knjižnici u Makarskoj, među
ostalim donosi zaklinjanje papira na kojem je trebalo ispisati breve, odnosno
zapis. U djelu su i kratke upute o obliku zapisa, načinu upisivanja i uputa da
se objesi o vrat ili stavi na bolesno mjesto. Zapisi su popraćeni s više ili manje
upisanih križeva. a slova skraćenoga natpisa s Kristova križa napisana su u
obliku križa. 58 Zapisi su uskoro s papira prešli i na ucrtane križeve na samom
papiru, kakav se može vidje-
ti s antunovim zapisom u
djelu antonija Stampe Fuga
Satanae (Bijeg Sotone),59 a
kasnije i na križiće i meda-
ljice.
Preveliko davanje zna-
čenja obredu, kao da je mo-
litva bez njega nevaljana, i
stavljanje tamjana i mirte u
zlatne kutijice (darovi maga
novorođenom Kristu), uz za-
pis, činili su molitvu pomalo
magijom. mengusova knjiga Zapis sv. Antuna (Fuga Satanae, 105) i sv. Zaharije
4. ožujka 1709. stavljena je (Čazma)

58  gIRolamo menghI, Flagellum daemonum seu exorcismi terribiles potentissimi et efficaces
remediaque probatissima ad malignos spiritus expellendos, Bononiae 1589, 244-256.
59  PetrUs antoniUs stamPa, Fuga Satanae, exorcismus ex sacrarum litterarum fontibus,
pioque sacros[anctae] Eccesiae instituto exhaustus, Lugduni 1618. 105.
v. kapItanovIć, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 329

Privjesci ili zapisovnice u kojima su nošeni zapisi, bakreni iz Prološca (Gudelj, 2006,
136) i srebrni s pozlatom iz zbirke fra Žarka Maretića (lice i naličje)

na Popis zabranjenih knjiga,60 ali zapisi su preživjeli. Dapače, prema ime-


nima trojice franjevaca, koji su se služili Mengusovim djelom, čini se da su
franjevci barem neke molitve koje nisu bile osuđene koristili i u XVIII., a
možda i XIX. stoljeću.61 Ipak, nakon zabrane u Zagori su se, čini se, upotre-
bljavale Sannigova Collectio absolutionum i knjižice domaćih autora. a upra-
vo Sanning navodi upute za zapis kao sprječavajuće i oslobađajuće sredstvo
od demona i njihovih pripadnika koji uznemiravaju i napadaju ljude i stoku i
ugrožavaju njihove domove. Navodi tekst za blagoslov papira uz uputu da se
poškropi u obliku križa, uzme zaklinjane soli i voska uskrsne svijeće ili druge
blagoslovljene tvari i s blagoslovljenim papirom kao zapis ovjesi bolesnom o
vrat ili stavi na bolesno mjesto te će se bolesnik osloboditi bolesti ili će saču-
vati Božju milost.62
Iz poznatih podataka može se zaključiti da dalmatinsko zaobalje nije go-
tovo nikada dovoljno pastorizirano. Stanje se pogoršalo provalama Osmanlija
u zaobalje, naročito njihovim osvajanjem primorja južno od Cetine, i ovisno-
sti o njima južno od Žrnovnice. Izuzev Poljica, Zabiokovlja i područja bliže
samostanima, kršćani su ponekad vidjeli svećenika tek nakon nekoliko mjese-
ci. Pouku o kršćanskoj vjeri prenosili su uglavnom roditelji preko pučkih mo-
litvica. Pa i kad je unutrašnjost Dalmacije pripala veneciji, premda su pomalo
uređene župe, liječnik je zalazio u unutrašnjost jedino možda s vojskom ili
pri pojavi kuge kada je trebalo uspostaviti sanitarni kordon. Bilo je, naravno,
i toga da se u tim molitvicama molilo i za zdravlje jer je pravo ozdravljenje
duše i tijela, kako se redovito govorilo, davao Bog komu se utjecalo živom
vjerom i odanom dušom.

60  Indeks librorum prohibitorum usque ad totum mensem martii 1717, regnante Clemente
XI, Romae 1717, 174.
61  Knjigom su se služili: fra Ivan Turić, umro († 1751.), fra Stipan Čović († 1849.) i anđeo
Matutinović († 1878.). I četiri tiskana zapisa, nalijepljena u knjizi, iz kasnijega su vremena,
vjerojatno XVIII. stoljeća.
62  sannIg, Collectio benedictionum, 214-217.
330 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Hrvatska u religioznim shvaćanji-
ma nije bila osamljena. Uostalom, velik
broj hrvatskog svećenstva s područja
pod kršćanskim vladarima školovao se
na Zapadu, a franjevci s osmanlijskog
područja isključivo, ponajviše njih u Ita-
liji. Slično se nastavilo i nakon pobjede
nad Osmanlijama sve do diobe prostrane
franjevačke provincije koja je sezala od
Budima do Jadrana. Zbog toga je i razu-
Zapis od mlika (XVIII. st.) mljivo kako su njihove tiskane knjižice
zaklinjanja, zapisi i molitve pristizali po-
najviše iz Italije i sa Zapada.63 Odatle su, naročito iz Rima, stizale i tisuće
medaljica koje, zbog podsjećanja na novac s religioznim likovima (numisma)
dobivaju naziv numismata sacra, a kasnije prema metalu, medaljice. Zbog
svoje praktičnosti, s vremenom će u potpunosti potisnuti zapise.64
Župnici koji nisu imali, niti su mogli dijeliti, medaljice dijelili su zapise
ne videći u njima ništa nedopušteno, s obzirom na to da su tekstovi preuzi-
mani iz Svetog pisma i obrednika pa su ih shvaćali kao blagoslovine, a tako
su i nazivani u priručnim knjigama. Premda se u njima uglavnom koristi riječ
blagoslov, a riječ zapis je rijetka, može se pretpostaviti da je gotovo svaki
obrazac blagoslova mogao poslužiti kao zapis. Zanimljivo je napomenuti da
na Zapisu od mlika u latinskom podnaslovu stoji riječ Benedictio (Blagoslov),
a fra Bonaventura Stjepan Borić gotovo je uz svaki naslov blagoslova Vlad-
mirovićeve knjižice Benedictiones nadodao rukom hrvatski naslov koji zapo-
činje riječju zapis. 65 A zapisima i blagoslovima – piše početkom XIX. stoljeća

63  Iste molitve možemo naći i u Ugarskoj. Usp. János Sávai, Kései licenciátusok,
szentemberek, Devotio Hungarorum. Fontes Religionis Popularis Hungaricae, 1 (1994), 17.
64  Sam makarski biskup Blašković, prema izvještaju iz 1636., podijelio je na području
Makarske i Duvanjske biskupije, te uključujući i župu Cetinu, na tisuće čudotvornih medaljica.
Slavko Kovačić, Iz povijesti Makarske biskupije (posebni otisci), Split 1999, 81-87.
65  Obrasci blagoslova ponekad su samo pročišćeni tekstovi kakvi su se nalazili i u
zabranjenoj Menghievoj knjizi Flagellum daemonum. Umjesto Coniuratio cartae (Zaklinjanje
karte) u spomenutim priručnicima naveden je naslov „Blagoslov karte na koju se upišu riči
Božje […] za nosit ji sobom, oli obisit ji o vratu mučenoga od (h)udobe”. (Pokripglyenie, 1705,
349; 1800, 219.). Sannigova Collectio benedictionum koja se koristila i u Zagori i dalje je
koristila izraz coinuratio cartae. Vladmirović navodi samo dva zapisa s hrvatskim naslovom:
Zapis protiva čarima i svakoj drugoj naudi i Zapis protiva munji, gradu i gromu za kuće i
baštine (str. 3-14 i 58-59) te šest tekstova pod istoznačnim naslovom Breve (44-48). Na zapis
upućuju i naslovi: Seguono le benedizioni da portarsi adosso dagli infermi (10) i Efficacissima
devotio secum portanda… (48). Borić je knjižici nadodao: Naisnažniji zapis ženi koja ne more
začet i tri zapisa „ženi za imat mlika”. U Menghievoj knjizi Flagellum daemonum u Makarskoj
nalijepljeni su zapisi: 1. Zapis od poganice i drugih bolesti; 2. Zapis dici od plača i strah; 3.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 331

splitski upravitelj Reha – Morlaci (Vlaji) služe se u svim prilikama i cijene ih


kao potpuno učinkovite u bilo kojem slučaju.66
Iako su zapise redovito davali svećenici, od Zoričića i Filipovića se do-
znaje da su ih pisali i laici. Osim što njihovi zapisi nisu odgovarali crkvenim
molitvama, „dogodilo se – piše Zoričić – da su ovaki uzimali po peticu za
zapis”.67 Bilo je i svećenika koji su iz zapisa izvlačili nedopuštenu dobit, ističe
Fortis, ili su i sami podržavali vjernike u zabludi. Rehin opis obreda koje su
vršili ti svećenici i postavljanje zapisa uz dovratnike kuće68 potkrepljuju vje-
rodostojnost njegova iskaza. Teško se, međutim, složiti s Fortisom da su za-
pisi, barem s obzirom na sadržaj, ako je suditi po sačuvanim tiskanim djelima
odobrenim od inkvizicije, bili praznovjerni.69 Praznovjernim su mogli postati
pridavanjem magične moći zapisu umjesto pouzdanju u Boga na kojega je
zapis upućivao.
Uz dva teksta Vladmirović donosi crtež križa. Uz prvi jednostavni križ
(str. 17) nema naslova i vjerojatno je riječ o zapisu ili se tekst mogao upotri-
jebiti kao zapis. Drugi je dvostruki križ s dvije grede (crux gemina) poznat i
kao križ iz Caravace, zapravo jeruzalemski patrijarhalni križ, prema legendi
čudesno prenesen u Caravacu,70 iznad kojega je natpis Zapis protiva munji,

Zapis mladenac začarani da se ne sastanu; 4. Breve contro il dolor di capo, a u knjižici Luke
Vladmirovića: Zapis od mlika. Može iznenaditi kako Terzić i Pavlović savjetuju zapis protiv (h)
udobe „ušiti u jaku od aljine”, ali da ne zna bolesnik. Razlog nije magijski, nego „nahodi se da
se mnogi mame, a nisu mučeni od djavla, nego li od svoga vraštva” (Pokripglyenie, 1705, 351;
1800, 220. Usp. i „Zakletve koje se čine kad se oće znati je li koji mučen od [h]udobe”, 1705,
369; 1800, 231). Često se čuje i piše kako osobe nisu znale što piše u zapisima. To je samo
djelomično istina, ukoliko su zapisi pisani latinskim pa ih puk nije razumio ili su ih pisali kršćani
skloni magiji. Zapisi, barem oni koje su pisali svećenici, bili su javne molitve, svima dostupne i
redovito su preuzimane iz objavljenih i od crkvene inkvizicije odobrenih knjiga, a glavna im je
uloga bila pobuditi pouzdanje u Božje milosrđe. Pouzdavati se, naprotiv, u magičnu moć stvar
je „brez pametna”, pisao je Zoričić, poučavajući ispovjednike kako postupati s pokornicima.
66  Morović, Izvještaj, 249. I brevetti […] e le benedizioni si usano da Morlacchi in ogni
occorenza e si stimano di tuttta erfficacia in qualunque incontro.
67  Mate Zoričić, Uprava mnogo korisna ispovidnika, Mleci 1781, 64. Filipović također
govori o čarovnicima i ljekarima koji su davali zapise i navodi kako je i osobno imao u ruci
zapis nekoga mladića koji se njime hvalio. Taj čudni dvosmisleni zapis na latinskom, koji se
može protumačiti i kao kletva onome tko je nosio zapis, vjerojatnije je kletva uročniku koji je
prouzrokovao bolest. Usp. Filipović, Pripovidagnie II, 194.
68 Morović, Izvještaj, 248.
69  Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, Zagreb, 1984. 45. Morović, Izvještaj, 248. O
praznovjerjima u Dalmaciji vidi: I. Lovrić, Bilješke, 189-210; Katić, Povijesni podaci,
315; Luka Tomašević, Splitska nadbiskupija u XVIII. stoljeću, U službi čovjeka. Zbornik
nadbiskupa-metropolite dr. Frane Franića, Split 1987, 453; Luka Tomašević, Između zemlje
i neba, Sinj 2000, 149-157;
70  Na Caravacu upućuje, uz sliku križa i zapis, objašnjenje na talijanskom: Ovaj križ su
čudotvorno prenijeli anđeli u jedan grad Granadskog Kraljevstva. Gotovo u isto vrijeme kada
332 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Dvostruki križevi u priručnicima sa zapisma sv. Antuna (Vladmirović, 58), i Zaharije


(Sannig, 18) te zapisi na križu. sv. Zaharije( Čazma) i Benedikta (Prozorje)

gradu i gromu za kuće i baštine, a na križu se nalazi cjelovit zapis sv. antuna
Padovanskoga. u cijelosti ili s kraticama, zapis se mogao upisati na svaki
križ pa su se i križevi često nazivali prema zapisima: sv. ante, Zaharijin ili sv.
Benedikta.
Dvostruki križ, zbog svoje veće ispisne površine, bio je prikladniji za za-
pise od jednostavnoga križa. Kako su i dvostruki križevi često bili maleni za
ponekad dugačke tekstove zapisa, a osobe su ih ionako često znale napamet,
nekada su molitve pisane početnim slovima riječi ili rečenice. I dok se kratki
zapis sv. antuna uglavnom zapisivao u cjelovitom obliku (sl. str. 16 ili gore
lijevo), dva zapisa sv. Zaharije i sv. Benedikta uglavnom su svedeni na kratice.
Zaharijin križ nastao je upisivanjem slova navodnog zapisa sv. Zaharije,
korištenog također navodno 1547. kao zaštita od kuge na Tridentskom sabo-
ru, nakon čega se posebno proširio po srednjoj Europi. Zapis je sadržavao
više križića i početna slova rečenica iz Svetog pisma proširivana zazivima za
Božju pomoć protiv kuge, po uzoru na liturgijski trop pa je i sam križ na koji
su slova upisivana postao svojevrstan zapis. 71 U Hrvatskoj je pronađeno više

legenda pripisuje zapis sv. antunu Padovanskom, pojavljuje se legenda prema kojoj su dva
anđela prenijela prsni križ jeruzalemskoga patrijarha, u kojem se nalazio komadić Krstova
križa, u španjolski gradić Caravacu (1228/29), čijem je nazivu poslije toga pridodano de la
Cruz (tj. Caravaca od križa). Opširnije o legendi belaj, Interpretiranje, 277, bilj. 19. Crux
gemina hrvatski je redovito nazivan dvostrukim križem pa mi se čini suvišnim uvoditi
tipologiju križa iz Caravace koji ne dodaje nikakvu razliku dvostrukom križu, tim više što i u
Dubrovniku postoje moći sv. križa izrađene u obliku dvostrukog križa mnogo prije Caravace.
usp. vInIcIje b. lupIs, Starotheca di gerusalemmme u Dubrovniku, Starohrvatska prosvjeta,
III. S.,39 (2012), 183-192.
71  Djelce Geistlicher Schild, Mayntz, 1647., koje donosi legendarnu povijest toga zapisa, ne
spominje križ, već samo slova za nošenje protiv kuge (Buchstaben gegen die Pest zu tragen):
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 333

Benedikt odbija zloduha koji mu nudi čašu užitaka (Metten, 1414./15.)


Sveti križ neka mi bude svjetlo. Neka mi pakleni zmaj ne bude vođa. // Odstupi, Sotono. Nikad
mi ne savjetuj poroke. / Zlo je što nalijevaš. Sama popij otrove.

dvostrukih križeva, jedan i u Rižinicama, sjeverno od Solina, ali Zaharijini su


zapisi na njima rijetki (Čazma).72
Benediktov zapis redovito je pisan kraticama: VRS NSMV SMQL IVB. CS
SML. NDSMD. CSPB (na križu desno). Zapis je vezan uz opatiju Metten u Bavar-
skoj u kojoj se tobože nalazio križ sa zagonetnim natpisom zbog kojega zlo-
dusi navodno nisu mogli naškoditi samostanu. Natpis je bilo moguće odgonet-
nuti tek po crtežu u jednom rukopisu istog samostana pisanom početkom XV.
stoljeća, danas u Bavarskoj knjižnici u Münchenu (na slici).73 Odatle je natpis

†Z. †D.I.A. †B.I.Z. †S.A.B. †Z.H.G.F. †B.F.R.S. Isto i u kasnijim izdanjima, Maynz [1705
i 1841?], 18-19. Razrješenje kratica zapisa može se naći na internetskim stranicama ili u
člancima: Ana Azinović Bebek: Hodočasnici iz Čazme u 17. i 18. stoljeću, Vjesnik Arheološkog
muzeja u Zagrebu, 40 (2007), 397; Ana Azinović Bebek - Tajana Pleše, Arheološka istraživanja
unutrašnjosti kapele sv. Petra u Novom Mjestu, Cris, 11 (2009), 11. Alfonso Burgio, Dizionario
Delle Superstizioni, Come difendersi da malocchio iettatura contagio e sventura, Roma 1992,
279.
72  Ana Azinović Bebek, Križevi u novovjekovnim grobovima župne crkve sv. Marije
Magdalene u Čazmi, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 26 (2009), 281 i 285, kat. br. 3.
73  Mettener Armenbibel (Biblia pauperum) - BSB Clm 8201, Metten, 1414/15 [BSB-Hss
Clm 8201] f. 95r. http://daten.digitale-sammlungen.de/bsb00040329/image_193.
334 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Zapisi sv. Zaharije i sv. Benedikta na naličju medaljice sv. Benedikta iz Pule (Krnjak,
2010.) te licu i naličju medaljice iz Novog Mjesta kod Zeline (Bebek - Pleše, 2009.)

u kraticama prešao na križiće i medaljice koje su se također nazivale križem


sv. Benedikta. Posebno je zanimljiva kombinacija na medaljicama sa zapisi-
ma sv. Zaharije i sv. Benedikta (Pula i Novo Mjesto kod Sv. Ivana Zeline).74
Medaljicu s točno određenim oblikom, križem i rasporedom slova, odo-
brio je na molbu opata Benna Löbla iz opatije Břevnov u Praškoj biskupiji kao
blagoslovinu 1742. posebnim breveom papa Benedikt XIV. Blagoslivala se uz
obred zaklinjanja protiv zloduha, za duševno i tjelesno zdravlje onih koji su je
nosili, pa je medaljica/križ s kraticama zapravo svojevrstan zapis. Kako su uz
medaljicu bili podijeljeni posebni oprosti onima koji su molili krunicu tako je
naravno da se u arheološkim iskopinama najčešće nalazi u sastavu krunice.75
Križ i medaljica proširili su se i po sjevernoj Hrvatskoj.76 Iako je kuga ili crna
smrt harala u nekim gradovima južne Hrvatske, a u kasnijim stoljećima i u
njihovu zaleđu (Sinj, Muć, Velušić), nisu poznati slični arheološki nalazi.
Fra Luka Šimunović Vladmirović navodi tekst kao zapis (breve) sv. An-
tuna protiv demona,77 ali ne donosi križ, pa se može zaključiti da ni predložak

74  Azinović Bebek - Pleše, Arheološka istraživanja, 10, sl. 9.


75  Povijest medalje i papin breve: P. Guéranger, Essai sur I’origine, la signification el les
priviléges de la Medaille ou Croix de Saint Benoit, Poitiers-Paris, 1879, lice i naličje medalje
str. 18; Benedikt Stolz, Die Medaille des heiligen Benediktus, des Schutzpatrons Europas.
Ursprung, Wesen und Wirken, Wels 1966. Slika medalje Ondina Krnjak, Svetačke medaljice iz
Brkača kod Motovuna, Histria archaeologica, 35 (2004), medaljica sv. Benedikta na str. 136,
na str. 125-126 navedene su i razrješnice kratica.
76 Juraj Belaj, Interpretiranje novovjekovnih nalaza iz grobova crkve sv. Martina na
Prozorju, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 23 (2006), 289 sl. 18; Domagoj Perkić,
Pavlinski samostan u Kamenskom kod Karlovca, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 3.s.,
63 (2010) medaljice, str. 250-251, 260-262, 264, a na jugu i u Brelima.)
77  Luca Vladmirovich, Variae sed sumae necessariae benedictiones pro singulis malis, sive
infirmitatitbus studiosae collectae […] pro commoditate sacerdotum qui infirmos benedicunt,
Venetiis 1766, 44.
v. kapItanovIć, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 335

odakle je zapis preuzet nije imao križ. antunov tekst Vladmirović navodi i u
proširenom zapisu „protiva munji, gradu i gromu“ (58). antunov zapis sadr-
žavao je i jedan od bakrenih privjesaka u Prološcu. U novije vrijeme može se
naći upisan uz sličice sv. antuna Padovanskoga, križeve i medaljice. U XIX. i
XX. st. pobožne udruge sv. ante izradile su više inačica križeva i prikaza križa
na medalji sa zapisom pripisivanim sv. antunu Padovanskom.78 I dok je danas
jedva moguće pronaći sličice s tim zapisom i medalje u muzejima, medalje s
križem sv. Benedikta još su u optjecaju.

Medaljice s križem i zapisom sv. Benedikta i zapis na križu sv. Antuna Padovanskoga

Ponekad se za pojavu zapisa navodi utjecaj islama, u čemu ima puno isti-
ne, naročito za područje Balkana. Treba ipak istaknuti da kršćanski zapisi nisu
imali magijsko značenje. Tek su im nepoučeni kršćani pridavali magičnu moć
i na taj ih način izjednačavali s talismanima i amajlijama pa su ih biskupi za-
branjivali.79 Unatoč tomu oni su preživjeli sve do dvadesetog stoljeća.80 Razli-
ka između medaljica sa zapisom sv. ante ili medaljica sv. Benedikta i komadi-
ća papira s tekstovima iz Svetoga pisma ili iz odobrenih obrednika zašivenih
u odjeći odražavala je više ekonomsku moć nego vjeru onih koji su ih nosili.
O čestoj upotrebi skromnih papirnatih zapisa najbolje svjedoči činjenica da su
neki od njih objavljivani tiskom na zasebnim komadićima papira da ih ne bi
trebalo često ispisvati rukopisom.
Kako su zapisi nestajali iz obrednika tako su pomalo blijedjeli i u shva-
ćanjima vjernika te se sve više preobražavali u medaljice s tekstovima, neke

78  Zapis (breve) još i danas šire napuljski rogacionisti: http://www.rogazionistinapoli.it/


brevetto/brevetto.html
79  Jedna od zadnjih takvih zabrana vjerojatno je bila u Vrhbosanskoj biskupiji 1936.
Svećenicima je strogo zabranjeno davanje zapisa uz kaznu obustavljanja svećeničke službe.
gavRan, Putovi i putokazi, IV, Sarajevo-Zagreb, 2003, 227.
80  Na jednom je natpis: Per intercessionem B(eatae) M(ariae) V(irginis) et OO (=omnium)
SS (=sanctorum) et app(ostolorum) lib[erat] te Dominus ab omni malo [et ma]leficio, egritudine
et infestati[one] daemonum in tuo corpore, Mario nunc et semper. S(ancte) antoni ora pro ea, In
nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti. amen.
336 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Medaljice Gospe sinjske s likom sv. Franje na naličju koji uručuje pergamenu sa za-
pisanim blagoslovom bratu Leonu (Franjevačka zbirka u Sinju)

nazivane čudotvornima, i medaljone uz koje su bili povezani oprosti, cijenjeni


u pučkoj pobožnosti.81

moćI – od RelIkvIja do blagoslovIna


Naziv moći, među ostalim, naročito u religioznom rječniku, označava naj-
češće zemne ostatke svetih osoba ili predmete koji su bili sa svetim osobama
u dodiru. U crkvenome latinskom rječniku nazivaju se jednostavno ostaci –
reliquiae. Premda su crkveni učitelji opravdavali štovanje relikvija nastojeći
ih očuvati od poganskih magičnih natruha, to nije bio lagan zadatak. Doći u
posjed nekoga predmeta ili dijela odjeće koju je neki mučenik upotrebljavao
čini se da je već od početka mnogim kršćanima bilo privlačno. Djelićem plat-
na obrisana krv mučenika na stratištu ili pepeo spaljenih kršćana smatrali su
se dragocjenošću. a kada nije bilo moguće ni to, uzimalo se ulje iz svjetiljaka
koje su, poslije slobode kršćanstva, gorjele uz Kristov grob i na grobovima
mučenika. Koliko su ti ostaci povezani uspomenom na nekog mučenika ili
svetu osobu (reliquiae ex contactu) smatrane dragocjenima pokazuje već i či-
njenica da su kasnije odlagane u zlatne, srebrne ili kristalne posude ili kutijice,
zvane poput onih za židovske zapise phylacteria. 82 Tim relikvijama kršćani

81  Jedan od križeva na medaljonima povezan uz oproste bio je i spomen-križ na 1900.


obljetnicu Kristova rođenja koji se na latinskom ili staroslavenskom (latinicom) može vidjeti i
na nekim crkvama u Hrvatskoj.
82  Phylacterium enim chartula est, in qua decem Legis praecepta scribebabtur, cuiusmodi
chartas solebant ante suos oculos circumferre pharisaei in signum religionis.[…] Philacteria
autem phylacteriae vasculum est vel argenteum vel aureum, vel etiam crystalinum, in quod
sanctorum cineres et reliquiae reponuntur. Ioannes bellethus (o. 1135.-1182.), Rationale
divinorum officiorum, cap. CXV De ornatu templi materialis, [j.-p. mIgne, Patrologiae cursus
completus, Series Latina,, 202, Paris 1855, col. 120].
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 337

su pridavali i čudotvornu moć, a takvo je shvaćanje prevagnulo i u hrvatskom


nazivu za relikvije.
Najčasnijom relikvijom nastalom dodirom smatrao se križ koji je, prema
Ambrozijevu posmrtnom govoru caru Teodoziju, pronašla Jelena, majka cara
Konstantina. Ambrozije je u govoru ustvrdio da je jedan čavao s Kristova kri-
ža ugrađen kao ukras u Konstantinovu carsku krunu, a drugi u konjsku uzdu,
što je Ambrozije teološki opravdavao simbolikom:
I čavao je u časti [na carskoj kruni], a koga smo prikovali u smrt, utočište
nam je i nekom nevidljivom moći plaši demone […] Jer za što bi svetinja
bila na uzdi osim da zauzda neobuzdanost careva i suzbije slobodovolju tira-
na koji poput konja udovoljavaju strastima.83
Iako je Ambrozije upozoravao slušatelje da križ treba poticati na pogled
u Krista, a uzda zauzdavati požude, kršćani (a možda i sam Konstantin) koji
su sa sobom nosili svoja poganska shvaćanja nisu se odricali čudotvorne moći
svetih predmeta. Uostalom, usporedba s krunom upućuje na to da čavao nije
upotrijebljen kao žvala, već kao oglavlje, možda među očima konja, što još
više upućuje na njegovu čudotvornu zaštitu, što potvrđuje i Jeronim na poma-
lo ironičan način:
Od nekoga sam čuo stvar, izraženu na neki pobožan način, ali smiješnu, kako
se čavli gospodnjega križa, od kojih je car Konstantin dao napraviti uzde
svomu konju nazivaju svetinjom Gospodinovom. Treba li to tako shvatiti
ostavljam razboritosti čitatelja.84
Nije isključeno da je i Ambrozijeva govornička slikovitost možda pri-
donosila pučkom vjerovanju da križ i čavli nekom nevidljivom moći plaše
demone. Slična vjerovanja u moć posvećenih predmeta neovisno o osobnom
čovjekovu odnosu s Bogom prihvaćali su i neki kršćani. Podloga za čudo-
tvornu moć ipak se zasnivala na vjeri. Prema Grguru, biskupu Toursa, dva su
čavla ugrađena u Konstantinovu konjsku uzdu da bi se neprijateljski narodi
što lakše priklonili vladaru, dok je treći carica Jelena bacila u Jadran da bi
smirila njegove opasne valove. A četvrti je, tobože, ugrađen u langobardsku
željeznu krunu. No ono što je bilo najvažnije kod tih činova jest pouzdanje
u Božje milosrđe da može prosvijetliti narode da prihvate vjeru u Krista i da
može obuzdati pobješnjele valove.

83  Quare sanctum super frenum, nisi ut imperatorum insolentiam refrenaret, conprimeret
licentiam tyrannorum, qui quasi equi in libidines adhinnirent […]. Ambrosius Mediolanensis,
De obitu Theodosii, 48-50 [Patrologia Latina, 16, Paris 1880, 1402-1403].
84  Audivi a quodam rem, pio quidam sensum dictam, sed ridiculam, clavos dominicae crucis,
e quibus Constantinus Augustus frenos suo equo fecerit, sanctum Domini appelari. Hoc utrum
ita accipiendum sit, lectoris prudentiae derelinquo. Hieronymus, In Zachariam, lib. III, cap,
XIV, vers. 20. [Patrologia Latina, 25, Paris 1845, 1540]. Bojcov, Der heilige Kranz, 29 n. 114.
338 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

U ono su se, naime, vrijeme – piše Grgur – na Jadranskome moru dizali ve-
liki valovi koji su često uzrokovali brodolome i potapanje ljudi, pa se zbog
toga nazivalo grotlom pomoraca. Tada je providonosna kraljica [regina (!),
trebalo bi biti carica: imperatrix] sažalijevajući propast bijednika, jedan od
četiri čavla dala baciti u more, s pozdanjem u Božje milosrđe, da lako može
obuzdati bijesne valove. Nakon što je to učinjeno, more se smirilo i morna-
rima se pokazala mirna pučina. Otada mornari, sve do danas, kada uplove u
posvećeno more, smjerno poste, mole i psaliraju.85
Kršćanski pisci, poput Grgura Tourskoga, naglašavaju moć (virtus) pre-
ostalih predmeta (reliquiae) povezanih uz Kristov život ili život mučenika i
svetih. U slavenskim jezicima gotovo se u potpunosti gubi značenje latinsko-
ga izraza reliquiae (preostaci), povezanog uz zemne ostatke Krista i svetaca i
zamjenjuje ga značenje latinskoga pojma virtus (hrv. moći, srpski mošti), što
znači da ti ostaci imaju sami po sebi nadnaravnu moć.
Zbijanje grobova uz grobove mučenika – vidljivo i u Saloni – već samo
po sebi govori o vjerovanju u njihovu zaštitu i moć. O zagovoru i zaštiti svje-
doče i zapisi o kršćanima koji su čuvali platno na kojima su se nalazili krvavi
tragovi mučenika ili pepeo nakon njihova spaljivanja, te ulje (moći dodirom,
reliquiae ex contactu), s grobova mučenika, što nije bila samo dragocjena
uspomena već se smatralo i sigurnom zaštitom onih koji su s tim moćima do-
lazili u doticaj. U splitskom zaleđu pronađeno je nekoliko glinenih posudica s
natpisom Ἄγιος Μηνάς koje su vjerojatno sadržavale ulje s groba egipatskoga
mučenika sv. Menasa. Iz toga bi se dalo zaključiti da su kršćani uzimali ulja
i s grobova salonitanskih mučenika, samo što u Saloni nije postojala tvrtka
koja bi proizvodila filakterije u tu svrhu, pa su ulja uzimana možda u posude
za miomirise (unguentarije ili balzamarije) ili druge manje posudice koje ar-
heologija nije uspjela identificirati.
Kada su se pred navalom novih naroda kosti mučenika izvan gradskih
zidina počele zbog sigurnosti unositi u gradove, ugrađivale su se u oltare koji
simbolično postaju grobovi svetih. Kako su u to vrijeme postojale i crkve po
manjim mjestima, pa i u Zagori, vjerojatno su i te crkve dobile svetačke moći.
Čini se kako su i poneki kršćani nosili komadiće relikvija kao zaštitu. Prema

85 Eo enim tempore Adriaticum mare magnis fluctibus movebatur, in quo tam frequentia
erant naufragia ac dimersio hominum, ut vorago navigantium diceretur. Tunc provida regina,
condolens excidia miserorum, unum ex quattuor clavis deponi iubet in pelago, confisa de
Domini misericordia, quod saevas fluctuum commotiones facile possit obpraemere. Quo facto,
redditur mare quietum, tranquillaque deinceps navigantibus fibra praestantur. Unde usque
hodie nautae sanctificatum mare veneranter cum ingressi fuerint, ieiuniis orationibusque et
psalentio vacant. Gregorius Turonensis, De gloria Martirum, 5. [Arndt, Wilhelm – Krusch,
Bruno, Gregorii Turonensis opera, 2, Monumenta Germaniae Historica, Scriptores rerum
Merovingicarum I/II, Hannoverae, 1969, 41.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 339

Ampule s likom i mimenom sv. Menasa (Zbirka franjevačkog samostana u Sinju)

tradiciji, komadić Kristova križa u IV. st. sveta Makrina nosila je u prstenu
oko vrata.86 U IX. st. milanski nadbiskup Anguelbert dao je, prema legen-
di, ugraditi jedan Ambrozijev zub u svoj biskupski prsten.87 Kako je Crkva
nastojala zadržati nadzor nad relikvijama tako je nadzor izbjegavan „čude-
snim pronalascima” tjelesa svetaca. U srednjem vijeku relikvije su pribavljali
uglavnom hrvatski gradovi uz morsku obalu ili nedaleko od nje. U Zagori su
zgode o pribavljanju svetačkih moći nepoznate. Tek se navodno u Poljicima
kraće vrijeme zadržalo tijelo sv. Luke koje je odatle prispjelo u Veneciju, ali
rimsko sudište nije ga priznalo kao pravo.
Dubrovnik je jedan od rijetkih gradova koji je uspio pribaviti komadić
drva navodno od Kristova križa. U Zagori je shvaćanje čudotvorne moći križa
našlo izraz u jednostavnoj vjeri. Kao dijete sam pedesetih godina XX. stoljeća
slušao od tada već starijeg čovjeka priču kojoj nije poznato vrijeme nastanka:
Išao neki čovjek na hodočašće u Jeruzalem. Jedna bolesna žena zamoli ga
da joj donese komadić drva Kristova križa kako bi se oslobodila bolesti. No
u Jeruzalemu nigdje dobiti komadić križa. Na povratku hodočasnik, da ne
rastuži ženu, otkine komadić drva s broda kojim se vraćao kući. Žena, uvje-
rena da je zaista drvo križa, stavi ga na bolesno mjesto i ozdravi. Kada joj
donositelj ispriča istinu, žena će mu: „Nije drvo barke, nego vira Marte”,
htijući reći da Bog onomu koji vjeruje pomaže na različite načine.
Gotovo sve crkve u Zagori izgrađene su nakon oslobođenja od Osmanlija,
a iz ranijih nisu sačuvane relikvije. Pri posvećenju oltara u njih su stavljane
moći čija autentičnost, iako uredno ovjerena, teško može biti dokazana. Pa

86  Gregorius Nissenus, Vita sanctae Macrinae virginis, 37 [Acta sanctorum Iulii, tom 4,
Antverpiae 1725 <Bruxelles, 1969>, 601].
87  Antonio Baldassari I pontifici agnusdei, Roma 1700, 118,
340 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

čak ni pobožnost prema nekim svecima čije se moći nalaze u oltarima nije
uhvatila dublji korijen. U Nevestu su u oltar postavljene relikvije mučenika
Fortunata i Maksima, a blagdan posvete trebao se slaviti na sv. Ivana Evan-
đelista 27. prosinca.88 U Sratoku/Bogdanovićima, u vrijeme pohoda biskupa
Kačića 1733., častile su se relikvije sv. Didaka i relikvije od mlijeka BDM.89
Moći ili relikvije u oltarima trebale su utjecati na štovanje svetaca kojima
su oltari bili posvećeni. Svecima se obraćalo za pomoć i ponekad molilo na
njihovim oltarima, no čini se kako moći u oltarima nikada u Zagori nisu bile
stjecište pretjeranog štovanja svetaca. Malo je bilo i relikvijara koji su izla-
gani štovanju. Pelizzer je ipak zabilježio, uz spomenutu zgodu o opčaranoj
ženi da je ozdravila upravo doticanjem komadića habita fra Tadeja iz Tocca
(Pescara), koji je nešto prije umro na glasu svetosti. Činjenica da je otac te
žene zatražio od fratra nešto sveto, kao i činjenica da je Požežanin fra Marijan
Ibrišimović dao visovačkom fratru komadić habita,90 pokazuje da su fratri
koristili relikvije i nekada ih nosili uza se.
Uz svetačke moći štovana je i blagoslovina – u obliku medaljona sa sim-
bolom Krista u liku janjeta, zvana agnusdei – izrađena od preostataka svijeće
iz bazilike sv. Petra koju je u uskrsnoj noći blagoslivao papa.91 Agnusdei često
se čuvao u bjelokosnim, zlatnim ili srebrnim relikvijarima i izlagao štovanju.
Ali komadić agnusa mogao je biti nošen i uz zapis.92 Po uzoru na Rim počeli
su se uzimati i u drugim crkvama komadići voska s uskrsne svijeće, jednako
nazivani agnusdei, pa su prvi prozvani papinskima ili se uz naziv dodavalo
ime pape koji ih je blagoslovio. Da su i fratri držali agnusdei kao relikviju po-
kazuje činjenica da su pri osnivanju samostana u Imotskom ispod temeljnoga
kamena stavili moći mučenika Gvida i Dilekta, agnusdei Benedikta XIII. i
Inocenta XI. te druge relikvije.93

88  Nadbiskupijski arhiv u Splitu (NAS), Trogirska biskupija (T), 37, f. 172r.
89  NAS, T 37, f. 51v. In hac parochia etiam reliquiae […] s. Didaci et ex lacte B.M.V.
fecitque a R. P. Lectore explicare populo effectus mirabiles tam lactis quam […] a quo etiam
moniti fuere debitores ecclesiae ut ipsis satisfiant.
90  Stipan Zlatović, Izvještaj o Bosni god. 1640 o. Pavla iz Rovinja, Starine, 23 (1890), 14.
91  O izradi voštanog medaljona i moćima koje su pripisivane blagoslovu toga predmeta, usp.
Antonio Baldassari I pontifici agnusdei, Roma 1700., kao i upute Apostolske Kamere, Rito ed
uso delle cere sagre volgarmente chiamate Agnus Dei, Roma 1846.
92  Di pìu sovente si pongono insieme con altre reliquie entro coperture od di seta, o di lana,
e somiglianti cose, che diconsi volgarmente brevi, si sogliono fare da persone religiose e divote
del uno e dell’altro sesso e si sogliono tenere con gran venerazione da’cristiani, o appese al
collo, o presso le lor persone, o nelle case. Baldassari I pontifici Agnus Dei, 116
93  Vjeko Vrčić, Povijest franjevačkog samostana i crkve sv. Franje u Imotskom, Čuvari
baštine (ur. B. Pezo), Imotski 1989, 75. Zanimljivo je da je pod temelje starijega samostana
1740. providur Dolfin stavio srebrni novac (Vrčić, 73), možda zbog lika sv. Marka koji se na
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 341

Moćnici (relikvijari) kao nakit i zaštita. Oštećeni križ (49 x 29 x 6 mm, Riznica ka-
tedrale u Makarskoj) i rastvoreni križ u kojem se još vide moći 11 svetaca (zbir-
ka fra Žarka Maretića). Privjesci (55 x 25 mm, Riznica katedrale u Makarskoj) i
Franjevačka zbirka u Sinju, vjerojatno za agnusdei

U Zagori se vjerojatno s moćima ili relikvijama dolazilo u dodir tek po-


sredno, preko vode blagoslovljene relikvijarom kojom se škropilo ili je dava-
na piti bolesnima.94 Kako je takav blagoslov bio samo u neliturgijskim knjiga-
ma, a nije ga bilo u Ritualu rimskom, i on se sve više gubio, a do izražaja su
sve više dolazile blagoslovine kao blagoslovljena svijeća, sol, voda, grančice
masline i drugi predmeti, bilo da su služili za kult, kao križevi, medaljice i
krunice ili su bili predmeti svakidašnje upotrebe.
Ti su se predmeti kao blagoslovine nosili kućama i pomalo su zasjenili
upotrebu svetačkih moći, koje su u procesijama pomalo prelazile u folklor.

njemu nalazio. Kada bi postavka bila točna, moglo bi se nagađati da su i likovi svetaca smatrani
moćima.
94  Usp. „Blagoslov bonika s moćima, ali s kostima od svetih” i „Blagoslov vode s kostima
od sveti, za dati piti, ali oškropiti nemoćnike” u priručniku Pokripljenje umirući, 1705, 262-
270; 1800, 167-171.
342 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Blagoslovljenom vodom, posebno na Vodokršće (Bogojavljenje), škropljene


su kuće ljudi i stoka. Blagoslovljene maslinove grančice na Cvjetnicu postav-
ljane su u kuće, vrtove, vinograde, na njive i pašnjake. Svijeća blagoslovljena
na Svijećnicu palila se na Mrtvi dan, ili kada bi netko umro u obitelji ili od
bliže rodbine i svojte. Upaljenom blagoslovljenom svijećom, pomičući je u
znaku križa, blagoslivali su se na Badnju večer badnjaci, prva ovca koja bi
ulazila u staju, a svijeća je gorjela u božićne dana uz obiteljskiu siniju. I uza
sve zabrane u XVIII. stoljeću, držale su je u nekim krajevima upaljenu u ru-
kama za vrijeme mise osobe koje su se bratimile.

Zaključak
Iz svega što je rečeno može se zapaziti trajna čovjekova težnja susreta s
Bogom. Zaklinjanja, zapisi i moći upravo su vidljivi izraz te težnje. Poseban
su izraz odnosa prema Bogu koji je ishodište svega života. Oni su zapravo vr-
sta molitve – izražene riječju, pismom i simbolima – u kojoj se vjernik obraća
moćnom i nadasve milosrdnom Bogu da ga obrani od zla koje mu prijeti. A
prijetnje, i one fizičke, bile su česte – ratovi, pomori, bolesti, glad i ostale ne-
volje – kada je opasnost vrebala sa svih strana, a pričinjala se čak i ondje gdje
je možda nije ni bilo pa se pomoć mogla očekivati samo s neba.
Promatrajući izbližega zaklinjanja, zapise i moći uočava se međusobna
isprepletenost njihova djelovanja i preobrazba u povijesnom razvoju, uvjeto-
vana znanstvenim spoznajama i načinom života te mnogobrojnim folklornim
primjesama. Zaklinjanja i zapisi zapravo se očituju kao dva oblika molitve
kojima se kušao proizvesti isti učinak, a tomu su u pučkoj pobožnosti služile
ponajviše i svete moći. O njima se ponekad, bez dovoljno znanstvene pre-
ciznosti, pretjerano govori kao o magiji u pučkoj pobožnosti. Istina, pučka
pobožnost s magijom je više puta tijesno povezana i samo se s velikom pozor-
nošću može razlučiti vjerovanje od folklornih primjesa. Brzoplet promatrač,
pa i znanstvenik, lako može pogriješiti. Naročito se to može reći za zapise koji
su izmicali nadzoru Crkve i završavali u magiji. No magijski čini imaju točno
određena pravila o kojima ovisi njihova moć. Inače su nedjelotvorni. Zbog
toga su magijski čini uvijek i dobro čuvana tajna. A cilj im može biti dobroho-
tan i nedobrohotan. Naprotiv, kršćanska zaklinjanja, i štovanje moći, kao što
je u raspravi pokazano, u načelu su javni čini. Osobe koje ih vrše redovito žele
proširiti njihovo štovanje među pukom i upoznati s njima i druge ljude kako
bi im se vjerom pomoglo. Uz njih je često povezano pokajanje i zahvala Bogu.
Njima se želi ojačati nada u Božju pomoć. Pokazati čovjeku izlaz iz određe-
noga stanja koji se ponekad čini moguć jedino u molitvi. Moć se ne pridaje
samom predmetu, izgovorenim riječima, zapisu ili relikviji, što bi bili „brez
pametni” čini. Njima se na vidljiv način želi izraziti predanje Božjoj volji s
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 343

povjerenjem da će Bog svojom neizmjernom mudrošću i ljubavlju pronaći


rješenja i ondje gdje ih ljudska mudrost ne uspijeva pronaći. Želi se zadobiti
Božje smilovanje i njegov blagoslov pouzdanjem u njegovo milosrđe, katkada
i na neshvatljiv način kakav je spomenuto bacenje čavla iz Kristova križa u
Jadran. Ti predmeti i riječi, tj. moći, zapisi i zaklinjanja, očito su u ljudima
budili neku znanstveno neobjašnjenu pozitivnu energiju, ali i jačali vjeru koja,
prema Kristovim riječima, slikovito rečeno, „može i brda premiještati”.

Vrela i Literatura:

Vrela
Ambrosius Mediolanensis, De obitu Theodosii, 48-50 [J.-P. Migne, Patrolo-
giae cursus completus, Series latina, 16, Paris 1880, 1385-1406].
Audollent, Augustus, Defixionum tabellae, quotquot innotuerunt: tam in
Graecis Orientis quam in totius Occidentis praeter Atticas in Cor-
pore inscriptionum Aticarum editas, Paris 1904.
Banovac, Josip, Blagoslov od poglia i zakligniagnia zlii vrimena, u çettiri
dilla razdiglieni, veoma kripostni i moguchi suprot svakoi xivini sc-
kodlivoj i vlastima ajerskim. U Jakinu, Po Petru Ferri, 1767.
Barada, Miho, Tabella plumbea Traguriensis, Vjesnik hrvatskog arheološkog
društva, N. S. 16 (1935), 11-18.
Bellethus, Ioannes Rationale divinorum officiorum, [J.-P. Migne, Patrolo-
giae cursus completus, Series Latina, 202, Paris 1855, 9-166].
Cyrillus Hierosolymitanus, Procatehesis [J.-P. Migne, Patrologiae cursus
completus, Series Graeca 33, Paris, 1866, 331-366].
Decretum magistri Gratatiani, [Aemilisu Friedberg, Corpus iuris canonici, I,
Graz 1959]
Denzinger, Henricus – Schönmetzer, Adolfus, Enchiridion symbolorum
definitionum et declarationum de rebus fidei et morum, Barcinone
– Friburgi Brisgoviae – Romae, 1976. [Zbirka sažetaka vjerovanja
definicija i izjava o vjeri i ćudoređu], [Đakovo 2002].
Epiphanius, Precatio et exorcismus ad immundum spiritum ejicidendum [J.-
P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series Graeca 43, Paris,
1864, 537-538].
Fortis, Alberto, Put po Dalmaciji (pr. Josip Bratulić), Zagreb 1984.
Geistlicher Schild, Gegen Geist- und leibliche Gefährlichkeiten allzeit bey
sich zu tragen, Mayntz 1647.
344 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Gregorius Nissenus, Vita sanctae Macrinae Virginis, [Acta sanctorum Iulii,


tom 4, Antverpiae 1725 <Bruxelles, 1969>, 593-604]
Hieronymus, Eusebius Sophronius, Commentarium in Evangelium Matthaei,
[J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series latina 26, Paris,
1845, 15-218).
Hincmarus Remensis (Hinkmar von Reims) De divortio Lotharii regis et The-
utbergae reginae (hers. Letha Böhringer) [Monumenta Geramaniae
Historica, Concilia IV/I], Hannover 1992.
Indeks librorum prohibitorum usque ad totum mensem martii 1717, regnante
Clemente XI, Romae 1717.
Index librorum prohibitorum Ssmi d. n. Benedicti XIV. pontificis maximi jussu
recognitus, Romae 1758.
Katekizam Katoličke crkve, Zagreb 1994.
Krnjak, Ondina, Svetačke medaljice pobožna znamenja žiteljica samostana
Sv. Teodora u Puli [katalog izložbe], Pula 2010.
Kropp, Angelicus M., Ausgewählte koptische Zaubertexte, Bruxeles 1931.
Liber miraculorum [Acta sanctorum Iunii, tom 2, Antverpiae 1698 <Bruxelles,
1969>, 724-741].
Lovrić, Ivan, Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i Život Sta-
nislava Sočivice, Zagreb 1948.
Ljubić, Šime, O jednom spomeniku rimsko-kršćanske dobe skoro nadjenom u
okolici trogirskoj u Dalmaciji; Dometak k izjasnenju trogirske olov-
ne ploče, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 1 (1870) 147-153,
228-230.
Menghi, Girolamo, Flagellum daemonum seu exorcismi terribiles poten-
tissimi et efficaces remediaque probatissima ad malignos spiritus
expellendos, Bononiae 1589.
Menghi, Girolamo, Fustis Daemonum: Adjurationes formidabiles, potentissi-
mas, et efficaces in malignos spiritus fugandos de oppressis corpo-
ribus humanis, Venetiis 1644.
Minucius, Felix Marcus, Octavius [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus,
Series Latina, 3, 1Parisiis 1844, 231-336. 2Parisiis,1886, 239-376.]
Morović, Hrvoje, Izvještaj poglavara E. Rehe o prilikama u Splitskom okru-
gu u godini 1822., Građa i prilozi za povijest Dalmacije (Izdanja
historijskog arhiva, 8 ) Split 1974, 233-262.
Pantelić, Marija, Hrvatskoglagoljski amulet tipa Sisin i Mihael, Slovo, 23
(1973) 161-205.
Petrus Hispanus, Thesaurus pauperum, Francoforti ad Moenum 1576.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 345

Pradel, Fritz, Griechische und süditalienische Gebete, Beschvörungen und


Rezepte des Mittelalters, Giessen 1907.
Rigauld, Jean, Vita Beati Antonii [La vie de saint Antoine de Padoue (ed. Fer-
dinand-Marie d’Araules), Bordeaux – Brive 1899, 1-159].
Ritual rimski uti∫ten po naredbi s, oca Pavla petoga a sada uzmnoxan i isprav-
ljen po prisvetomu gospodinu na∫emu Benediktu XIV., U Mletcim
1827.
Ritual rimski (prev. Bartoleomej Kašić), Romae 1640 [preslik: Zagreb, 1993].
Sannig, Bernhard, Collectio sive apparatus absolutionum, benedictionum,
coniurationum, exorcismorum, rituum et ceremoniarum ecclesias­
ticarum et administrationis sacramentorum, Venetiis 1756.
Stampa, Petrus Antonius, Fuga Satanae, exorcismus ex sacrarum littera-
rum fontibus, pioque sacros[anctae] Eccesiae instituto exhaustus,
Lugduni 1618.
Vladmirović [Šimunović], Luka Variae sed sumae necessariae benedictiones
pro singulis malis, sive infirmitatitbus studiosae collectae […] pro
commoditate sacerdotum qui infirmos benedicunt, Venetiis 1766.
Zlatović, Stipan, Izvještaj o Bosni god. 1640 o. Pavla iz Rovinja, Starine, 23
(1890), 1-38.

Literatura:
Azinović Bebek, Ana – Pleše, Tajana, Arheološka istraživanja unutrašnjosti
kapele sv. Petra u Novom Mjestu, Cris, 11 (2009) 6 - 16
Azinović Bebek, Ana, Križevi u novovjekovnim grobovima župne crkve sv.
Marije Magdalene u Čazmi, Prilozi Instituta za arheologiju u Za-
grebu, 26 (2009), 271-290
Belaj, Juraj, Interpretiranje novovjekovnih nalaza iz grobova crkve sv. Marti-
na na Prozorju, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 23 (2006),
257-294.
Bojcov, Michail A., Der heilige Kranz und der heilige Pferdezaum des Kai-
sers Konstantin und des Bischofs Ambrosius, Frühmittelalterlichen
Studien, 42 (2008), 1-69.
Božek, S., – Kunac, A., 1998, Dva stoljeća arheologije na Makarskom pri-
morju, Makarska 1998, 201-208.
Boglioni, P. Vještice i demonološka pučka vjerovanja u srednjem vijeku,
Svesci, 19-20 (1970-1971), 54-68.
Burgio, Alfonso, Dizionario delle superstizioni, Come difendersi da ma-
locchio iettatura contagio e sventura, Roma 1992.
346 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Cohen, Abraham, Everyman’s Talmud: The Major Teachings of the Rabbinic


Sages, London – New York, 1949.
Fauth, Wolfgang, Dardaniel (PGM LXII 12–16) Zeitschrift für Papyrologie
und Epigraphik, 98 (1993) 57–75.
Gavran, Ignacije, Svijet zapisa, Putovi i putokazi, IV, Sarajevo-Zagreb, 2003,
222-228.
Gelzer, Thomas – Lurje, Michael – Schäublin, Christoph, Lamella Bernen-
sis. Ein spätantikes Goldamulett mit christlichem Exorzismus und
verwandte Texte, Teubner, 1999.
Gjurašin, Hrvoje Zaštitna arheološka istraživanja u selu Koprivno sjeveroi-
stočno od Klisa, Starohrvatska prosvjeta, 32 (205), 163-193.
Guberina, Petar, Tabella plumbea Sisciensis, Nastavni vjesnik, 15 (1936/1937),
4-12.
Gudelj, Ljubomir, Od svetišta Mitre do crkve Sv. Mihovila. Rezultati arheo-
loških istraživanja kod crkve Sv. Mihovila u Prološcu Donjem-Po-
stranju (1986-1997. godine), Split 2006.
Gudelj, Ljubomir, Ruševine crkve sv. Ivana u Uzdolju kod Knina, Starohrvat-
ska prosvjeta, 32 (2005), 53-75.
Guéranger P. Essai sur I’origine, la signification el les priviléges de la Meda-
ille ou Croix de Saint Benoit, Poitiers-Paris, 1879.
Ivšić, Stjepan, Zapreštenije dijavola. Uvod napisao i za tisak priredio Josip
Vrana, Rad JAZU, knj. 348, Zagreb 1967, 5-26.
Kapitanović, Vicko, Kršćanska arheologija, Split 2006.
Kapitanović, Vicko, Rimski Ilirik u kršćanskoj književnosti, Split 2006.
Kapitanović, Vicko, Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke bogo-
slovije u Makarskoj, (Spomenička baština Franjevačke provincije
Presvetog Otkupitelja, knj. 1), Makarska 1993.
Katić, Lovro, Povijesni podaci iz vizitacija trogirske biskupije u XVIII. sto-
ljeću, Starine JAZU, 48 (1958), 274- 330.
Knight, Thomas H., Demoni, Zagreb, 2003.
Kolendić, Petar. Vještice u Šibeniku XV vijeka, Zbornik za narodni život i
običaje južnih Slavena 26 (1928) 358-370.
Kosor, Karlo, Fra Jeronim Filipović, kao kritičar vjere i morala svojih suvre-
menika, Kačić, 6 (1974) 123-140.
Kovačić, Slavko, Iz povijesti Makarske biskupije (posebni otisci) Split 1999.
Krnjak, Ondina, Svetačke medaljice iz Brkača kod Motovuna, Histria ar-
chaeologica, 35 (2004) 111-142.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 347

Kujundžić, Nikola, et al., Ljekaruša fra Jakova Bartulovića, Farmaceutski


glasnik, 60 (2004), 541-556.
Lovrenčević, Zvonko, Bilje kojim se gata i vrača u okolici Bjelovara, Zbornik
za narodni život, knj. 43, Zagreb 1967, 135-159.
Marks, Ljiljana, “Ni o drvo, ni o kamen...”, Magične formule u hrvatskim
predajama o vješticama, Narodna umjetnost: hrvatski časopis za et-
nologiju i folkloristiku, 44 (2007), 27-42.
Michel, Simone, Die Magischen Gemmen: zu Bildern und Zauberformeln auf
geschnittenen Steinen der Antike und Neuzeit, Berlin 2004.
Milčetić, Ivan, Hrvatska glagolska bibliografija, Starine 33, Zagreb 1911.
Mošin, Vladimir, Izvještaj o uređenju Bogišićeva arhiva u Cavtatu, Ljetopis
JAZU, 59 (1954) 16-40.
Nisoli, Anna Giulia, Parole segrete: le defixiones, ACME - Annali della
Facoltà di Lettere e Filosofia dell’Università degli Studi di Milano,
60 (2007), 3, 36-46.
Perkić, Domagoj, Pavlinski samostan u Kamenskom kod Karlovca, VAMZ,
3.s., 63 (2010), 227–288.
Petrinec, Maja, Glavice, Konjsko, Tugare – starohrvatska groblja, Split–Sinj
2006.
Piteša, Ante, Katalog nalaza iz vremena seobe naroda, srednjeg i novog vije-
ka u Arheološkom muzeju u Splitu (Katalozi i monografije 2), Split,
2009.
Plepel, Lujo Dalmatinske narodne pobožne pjesme i legende, Šibenik, 1930.
Popovic, Alexandre «  Magic among the Balkan populations: convergences
and divergences », Balkanologie, Vol. VIII, n° 2 | décembre 2004,
[Online], Online since 20 janvier 2010. URL : http://balkanologie.
revues.org/index545.html. Connection on 02 novembre 2012.
Rajković, Zorica Običaji otoka Šolte između dva svjetska rata, Narodna
umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, 27 (1990),
str. 73-98 (o vjerovanjima 91-95).
Righetti, Mario Manuale di storia liturgica, Milano 1950, vol. IV, pp. 532–
537.
Salonitansko- splitska crkva u prvom tisućljeću kršćanske povijesti (pr. J. Du-
kić, S. Kovačić, E. Višić-Ljubić), Split 2008.
Sávai János, Kései licenciátusok, szentemberek, Devotio Hungarorum. Fon-
tes Religionis Popularis Hungaricae (red. B. Gábor), 1 (1994) 13-
22.
348 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Simone Michel, Die Magischen Gemmen: Zu Bildern und Zauberformeln auf


geschnittenen Steinen ...
Stojković, Marijan, Historijski prilozi etnografiji Hrvata, Zbornik za narodni
život i običaje Južnih Slavena, knj. 37 Zagreb 1953.
Stolz, Benedikt, Die Medaille des heiligen Benediktus, des Schutzpatrons
Europas. Ursprung, Wesen und Wirken, Wels 1966.
Strohal, Rudolf, Folkloristički prilozi iz starije hrvatske književnosti, Zbor-
nik za narodni život i običaje južnih Slavena, 15 (1910), 120-160.
Strohal, Rudolf, Priručna knjiga „Duhovna obrana” u hrv. glagolskoj knjizi,
Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, 26 (1928) 2, 342-
346.
Šetka, Jeronim, Hrvatska pučka religiozna poezija, Kačić, 3 (1970), 187-266.
Tomašević, Luka, Splitska nadbiskupija u XVIII. stoljeću, U službi čovje-
ka. Zbornik nadbiskupa-metropolite dr. Frane Franića, Split 1987,
445-456.
Tomašević, Luka Između zemlje i neba, Sinj 2000.
Vrčić, Vjeko, Povijest franjevačkog samostana i crkve sv. Franje u Imotskom,
Čuvari baštine (ur. B. Pezo), Imotski 1989, 85-94.
V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći … 349

Vicko Kapitanović

Adjuration, short script prayers and relics from Antiquity


to the modern age

Summary
Adjuration, short script prayers and relics which in Croatian lan-
guage refer to holy powers, are related to various beliefs and often as
a part of medicine. They became Christian heritage which rather emer-
ged from the Old Testament and the New Testament. – Christian so-
lemn adjuration (aduratio, exorcismus) is to be found, notably, in the
ceremony of baptism and is pronounced over the water and the salt,
while many are pronounced over persons. They are done by ministers
probably to meet pagan rites and beliefs. Adjurations are pronounced
over natural powers that menaced people such as destructive fire and fi-
refighting, storm destructing crops, living creatures auch as caterpillars
and grasshoppers which devastated land. – The short script prayers
(zapis, lat. breve) are used in many religions. The Jews called them
phylacteries but Christ condemned Pharisees who spreaded them. The
monograms with Christ’s name preserved on monuments did not have
only a symbolic role but rather presented powerful protection against
evil. Typical short script prayer from the 6th century was found in the
vicinity of Trogir. Also, known blessing of St. Francis given to brother
Leon on the piece of parchment containing crosss, was very specific
and therefore shared among Croatian Franciscans. Breve of St. Anthony
of Padua, Ecce signum crucis (Behold the sign of Cross) which he alle-
gedly gave to a woman is included into the official liturgical rites. The
usual form of exorcism such as that of St. Zechariah against plague and St.
Benedict against demons were inscribed even on crosses. Most of jewel
either made of gold, silver or metal and containing piece of parchment or
paper, were carried on the person, and usually suspended from a string
round the neck. Poor persons usually sewed them up in their garments. –
Relics (reliquiae), as Croatian use to call them powers (moći) are mostly
parts of the bodies of saints, but also objects they used or touched, known
as contact relics (reliquiae ex contactu), which were considered by the fa-
ithful powerful enough to resist evil or even to cast out evil spirits. Oil that
350 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

were kept burning beside the bodies of Salona’s martyrs was venerated as
the contact relic although, there were no bowls to prove it. However, the
ampoules of Egiptian martyr Menas found in Dalmatia testify the tradi-
tion of veneration of such contact relics there. Relics were put in rings
or pendants suspended from a necklace. From the Middle Ages on, the
relics were placed in the altars or the artistic reliquiaries and were expo-
sed for devotion in churches. In the early modern period, persons used
to wear more or less decorated pendants containing pseudo-relics such
as Agnusdei, which were considered by theologists as equivalents to real
relics. Some data indicates that people used to venerate some other sa-
cramentals associated with the mystic potency and called powers. Except,
Agnusdei archeological findings often contained grain incense too. Short
script prayers and relics-presenting powers are in broader sense sacramen-
tals which according to the Christian Creed have no magic power. Their
role is to promote the faith in God, God’s mercy or intercession of the saint
whose relics they venerate. Therefore, they are wrongly called amulets or
talismans. Amulets are considered as such only if they hold a magic power,
and in that case, have nothing in common with Christianity, except persu-
mably similar pendant in which they were brought.
Key words: God, demons, adjuration, exorcism, short script prayer (breve),
relics (reliquiae), sacramentals.
Kazalo Imena i pojmova
A Augustina iz Knina, župnik Nevesta 136
Abraham 79 Augustin, crkveni naučitelj 311
Adam. prvi čovjek 197 Avari 11
Adrumetum 322 Avendum (kraj Brloga u Lici) 67
Aequum (Čitluk) 33, 47 Azazel, zli duh 310
Afrika 78
agnusdei 312, 340, 341, 350 B
Agripina Mlađa (Agrippina Minor) 55 Baal Zebub, bog ekronski 310
Ahazija, kralj 310 baba Jaga, folklorni lik 177, 183
Aheloj, rječno božanstvo 56 Babić, fra Toma 302
Akvileja, vidi Aquileia Babić, Kristina 208, 213
Akvinkum (Aquincum) 69 badnjaci 342
Alaupović-Gjeldum, Dinka 278 Badnja večer 342
Albanija 215 Badrić, fra Stipan 302
Alföldy, Géza 71 Bagaran, grad u Armeniji 98
Alpe 89 Bajuk, Lidija 12, 175–193
Alpino Alpinić (duh) 222, 223 Balina glavica 11, 63, 64, 68, 73, 76
amajlija 309, 335 Balkan 274, 335
Amor (bog ljubavi) 51, 52 Banovac, fra Josip 314
Ana, sveta 207, 318 Banović, Stjepan 232, 240
anđeli 310, 321, 322 Banovina (područje) 92
Andetrium 172 Barada, Miho 322, 323
Andetrium (Muć) 63, 172 Barbaruhos, demon 324
Andreis, Trankvil 12 Bartulović, Jako(v) 10
Anguelbert, milanski nadbiskup 339 baština
Antikrst 213 – duhovna 293–309
Antonija Mlađa (Antonia Minor) 55 – kulturna 293–309
Anzotica, liburnsko božanstvo 16 – zavičajna 293–309
Apolon 96 Beader, Draško 269
Aquleia (Akvileja) 63, 66, 67, 72, 76 Bedeković, Josip 176
Ardalić, Vladimir 208 Bedić, Željka 112, 113
Artemida 50, 179. vidi  Belaj, Juraj 12, 89–107
Artik, grad u Armeniiji 98 Belaj, Vitomir 12, 89–107, 175
Asanovići, rod 269 Bela, kralj ugarsko-hrvatski 137
Asklepije (Eskulap) 81 Belluno 50
Astika, graditelj hrama u Klapavici 24 Belzebul, poglavica đavolski 310
Augsburg 99 Benedikt XIII. 340

*U kazalu nisu navedena imena i pojmovi koji su tema obrade ovoga zbornika,
kao Zagora, religija vjera, kult i imena autora iz literature, ukoliko se ne spominju u
tekstu članaka. Ispušteni su također i toponimi iz Nevesta i Cere koji se spominju u
članku Nediljka Budiše jer bi zauzeli puno prostora a lako se mogu pronaći u nave-
denom članku
352 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Benedikt XIV. 318, 334 Bosna i Hercegovina 15, 25, 158, 187,
Bernardin Sijenski 326 217, 274
Bigeste 47, 63, 67 Bošković-Stulli, Maja 230, 236
Bijaći Bošnjak, Veronika 197
crkva sv. Marte 100 Bota (Mate Vlajčić) 250
Bilići, rod 268 Botić, Ante 248
bilig 12, 13, 267, 271, 272, 273 Botić, Blaženko 248
Bindus, japodsko božanstvo 16 Botići (pleme i zaselak) 248, 259
Bindus Neptunus 16 Botić, Jurica 13, 247–263
Biokovo 198, 205, 206 Botić, Jurka 248
Biranj (Danilo) 50, 51 Botić, Mate 248
Bisko 253 Božjakovina 92
Biskupija kod Knina 12, 92 Brač 205
– bazilika sv. Marije 93
Bračević 325
– Bračića jezero 94
Braica, Silvio 176
– Bukorovića podvornice 93, 94
Brajković, Toni 11, 43, 43–62, 45, 62
– crkva sv. Cecilije 93
– Crkvina 93 bratimljenje 342
– Lopuška glavica 93, 94 Břevnov (opatija kod Praga) 334
– Stupovi 93 Bristivica 178, 315
– Sv. Trojica 93 Brišnik 200
Bitelić 50 Brkić, Mirna 182
Bizant 99 Brseč 93
Blaće, Ante 266 Brštanovo 10
blagoslovine 309, 311, 312, 320, 321, 326, Bubić, Vinka 11, 77–88
327, 335, 336, 340 Budim 330
– blagoslovljena voda 219, 303, 319 Budinj (Budim) 185
škropljene 219, 342 Budiša, Ana (Đulinka) 147
– blagoslov sv. Franje bratu Leonu 325 Budiša, Andreas 126
– egzorcizam 311, 313 Budiša, Ante 167, 169
– maslinove grančice 342 Budiša, Cvita 155
– svijeća 342 Budiša, Filip 159, 169
znak križa 302, 303 Budiša, Luka 142
blagoslov vode 313 Budiša, Lukas 126
Blašković, Fabijan, biskup 330 Budiša, Matuša (Maša) 147
Blažena Djevica Marija (Gospa) 153, 252, Budiša, Milica 126
303, 304, 306, 311, 319, 321
Budiša, Mirko 126
Blizna 315
Budiša, Monika 126
Bobovac, Ilija 200
Budiša, Nataša 126
Bodin. jean 256
Budiša, Nediljko 12, 125–174
Bodružići, rod 269
Budiša, Nikola 126
Bogdavčić, Luka 131
Bogetić (naselje) 311 Budiša, Petar 129
Bogočin (Unešić) 94, 126, 131, 143, 145, Bukovica 229, 232, 233, 234, 235, 236,
146, 147, 148, 149, 150, 151, 152, 154, 237, 238, 239, 240, 241
158, 164, 174, 220 Bukovica kod Tomislavgrada 205
Boka kotorska 99 Bulat, Živko 5
Borić, fra Bonaventura Stjepan 330 Bulić, Frane 77
Borna, knez 100 Bumbak, Tomislav 217
Bosna 20, 96, 134, 206, 268, 274, 340 Burić, Tonći 5
Kazalo imena i pojmova 353

Burnum 63, 67, 170, 172 Delmati 25


demon 23, 181, 310, 313, 315, 321, 322,
C 327, 329, 334
Cambi, Nenad 11, 15–42 Demo, Željko 12, 109
Carev, fra Žarko 95 Dextrus, konzul 70
Carevo polje 36, 40 Didak, sveti 340
Carevo Polje kod Jajca 20
Dijana (Diana), božica 15, 18, 22, 26, 27,
Castaneda, Carlos 233
32, 33, 43, 47, 48, 49, 50, 52, 56
Cega, Dujam 135
Diana Lucifera 18
Celeja 67
Thana 23
Cera 12, 125–174, 196, 218
Cetina 9, 211, 253 Dilekt, mućenik 340
Cista Velika 205 Diluntumum 67
Comocio, Giovan Francesco 141 Dioniz, bog vina i mistične opojenosti 82,
Coronelli, Vincenzo Maria 133 179
Crkva 9, 126, 133, 136, 219, 277, 284, Dirahij 63, 66, 67, 72
285, 294, 295, 299, 312, 342 Diva, božanstvo 151
Cvjetnica 342 Divina pećina 151
Divojevići 162
Č Dobri Pastir 81
Čačak 66 Dokleja 67
Čačvina 205 Doljani 200
čaranje 316 Donadini, Frane 239
Čavali, rod 268
Dragić, Marko 13, 195–227
Čavka, Dragica 218
Drakul, vlaški vojvoda 215, 216
Čavoglave 195, 196, 207, 302, 317
Čeko, Ruža 220 Drevenik 240
Čikola 63, 64, 72, 95, 101, 102, 211 Drina, rijeka 66
Čiovo 252, 254, 257 Drniš 5, 63, 64, 126, 158, 164, 172, 247,
Čović, fra Stipan 329 250, 269, 302
Čvrljevo 133, 317 Dubrovnik 332
Dugopolje 5, 77, 78
Ć Dugo Selo 92
Ćurčija, Božo 98 duh (biće) 221
Dunaj (Dunav) 182, 185, 186, 187
D Duncan, James 259
Dalmacija 21
Dundara, udavača 181
Dalmacija (Dalmatia) 15, 17, 18, 20, 24,
Durazzo (Drač) 76
25, 26, 43, 45, 47, 52, 66, 67, 68, 69,
Duvanjska biskupija 330
77, 89, 92, 98, 99, 100, 109, 116, 137,
139, 142, 168, 174, 216, 229, 230, 232, Duvno 200
233, 236, 237, 238, 239, 242, 243, 278,
282, 324, 329

Däniken, Erich von 233 Dželalija, Branko 5
Danilo (kod Šibenika), vidi Rider 11, 22, Dželalija, Jelena 200, 210
24, 25, 37, 40, 43, 44, 45, 46, 47, 49, Dželalija, Luca 200
50, 51, 52, 62, 170 Dželalije, rod 135
Dasović, Jasna 5
David, kralj 326 Đ
Delfi (proročište) 96 Đaković, Zdravko 97, 102
Delić, Luka 5 đavao 216, 310, 311
354 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Đelalin oras (Dželalin ora') 206 Glavičić, Miroslav 64


Goriš 12, 97, 102, 103
E crkva sv. Jurja 101, 102
Egipat 46, 78, 324 Gorski kotar 180
Elez, Iva 202, 210, 217, 223 Gospa visovačka 305
Elez, Marijana 202, 210, 215, 217, 223 Gotovac, Anđelija 201
Epifanije, sveti 313, 323 Gotovac, Ante 200, 204, 206, 212, 223
Epona, božica 73, 76 Gotovac, Cvita 318
Essex 231 Gotovac, Jakov 201, 207, 222
Europa 99, 117, 179, 206, 214, 217, 250, Gotovac, Lucija 270
278, 296, 298, 299, 300, 326, 332 Gotovac., Lucija 270
Evans-Pritchard, Edward Evans, antropolog Gotovac, van 223
231 Gotovci, rod i zaselak 270, 274
Eva, prva žena 197 Grab kod Sinja 317
Grbeša, Jakov 125, 149, 163
F Grci 25
Faber, Aleksandra 282 Grčka 282
Farlati, Daniele 10 Gromovnik (vidi Perun) 157, 175
Faust, graditelj hrama u Klapavici 24 Grubine 179
Ferić, Đuro 314 Gruzija 98
Fescenia Astice 19 Gulin, Ante 97
filakterije (zapisi) 320, 338 Gulin, Ivanica 317
Filipović, fra Jeronim 302, 331 Gundelji, rod 269
Flavijevci, vladalačka obitelj 47, 64 Gvido. mučenik 340
Fortis, Alberto 321, 331
Fortuna, božica 47 H
Fortunat i Maksim, mučenici 340 Had, bog podzemlja 81
Franceschi, Hektor 136 Hadrijan, car 322
Francuska 99, 100 Hadžizukići, obitelj 200
Fra Tadej iz Tocca (Pescara) 340 Hasan, sin Abdulahov 139
Fuscus, konzul 70 Hayes, John W. 78
Hea, neboga 177
G Hela, neboga 178
Gabrijel, anđeo 321, 323 Helena, čarobnica 177
Gaius Baebius Marcellinus, konzularni Helena, lijepa 177
beneficijar 70 Helena. spartanska kraljevna 177, 178
Gaj Emilije Ingenuus, konzularni beneficijar Heležići, pleme, rod 178
69 Hera, grčka božica 181, 183
Galileja 321 Heraklo, grčki heroj 26
Gardun 24 Hercegovina 241
Garmaz, Jadranka 14, 293–309 Hermes 46, 56
Gavazzi, Milovan 278 Hermes Merkur 44
Genoveva, sveta 99 Hermes-Thot 43, 44, 45, 46, 62
Germanija 71 Hermes Trismegistos 46
German, sveti 99 Herodot, grčki povjesničar 47
Germigny-des-Prés 99, 100 Hesiod, grčki pjesnik 180, 189
Glamoč 50 Hesperide 183
Glavaš, Ivo 63–76 Hipokrat, mislilac i liječnik 256
Glavice 324, 325 Histri 25
Glavičić, Ante 278, 281, 287 Histria (Histrija) 25, 27
Kazalo imena i pojmova 355

Homer, grčki pjesnik 180 Izrael 310


Horiv. jedan od trojice legendarne braće Izraelci 319
osnivača Kijeva 94
Horus, egipatsko božanstvo 47 J
Hrga, Božica 214 Jablanica 200
Hrga, Ivana 214 Jadran 330, 343
Hrvati 9, 100, 128, 134, 138, 140, 142, Jajce 40
143, 144, 159, 163, 188, 190, 195, 197, Jakob od Voragine (Giascomo di Varazze)
198, 205, 208, 213, 223, 224, 324 197
Hrvatska 45, 47, 109, 241, 274, 300 Japodi 25
Hrvatsko primorje 187 Japodija (Japudija) 25, 27
Hrvatsko zagorje 214 Jarilo, slavenski bog vegetacije 92, 102, 157
Husein, sin Vukdragov 140 Jeronim, sveti 11, 320
Jeruzalem 339
I Jordan, rijeka 322, 323
Iader (Zadar) 47 Josip, sveti 319
Ibis, egipatsko božanstvo 47 Jošua ben Chananyah, rabin 322
Ibrišimović, fra Marijan 340
Jupiter 15, 19, 21, 22, 23, 37, 39, 40, 43,
Ilakovići, rod 268
62, 65, 68, 69, 70, 71, 73
Ilija, prorok 212, 213, 310, 318
Jurić, fra Ante 316
Iliri 25
Jurići, rod 268
Ilirik 15, 16
Jurić, Kristina 203, 205, 210, 220
Imotska krajina 229, 231
Indija 78, 141 K
Inocent XI., papa 340
Kačić, Ivan Antun, biskup 340
Iris/Irida, glasnica grčkih bogova 180
Kale, Jadran 13, 265–276
Irud (Herod) 213
Kampor (Rab) 50
Irudica, Herodova žena, lik folklornih
Kanada 258
pripovijedanja 195, 196, 203, 204, 212,
Kapitanović, Vicko 5, 11, 126, 131,
213, 227, 304, 318
309–350
Istra 56, 92, 187, 215
Karakala, Marko Aurelije Antonin, car 70
Isus Krist 13, 79, 80, 81, 82, 83, 129, 213,
215, 222, 285, 286, 287, 294, 299, 304, Karakašica 37
311, 312, 317, 319, 321, 322, 326 Karlovac 185
Italija 330 Karlo Veliki 99, 100
Ivanac 92, 94 Kars (Turska) 98
Ivančan 178 Kašić, Bartol 314
Ivančević, Branko 125, 129 Kašić, Daniel 269
Ivanec 102 Kašići, rod 269
Ivan Evanđelist 340 Kaštela 248
Ivan Hunjadi (Janoš Hunyadi) 216 Kaštel Novi 248, 250
Ivanić Grad 112 katekumeni 312
Ivan Krstitelj 198, 212, 213, 318 Katičić, Radoslav 175
Ivanov, Vjačeslav Vselovodovič 175 Katić, Ivan 13
Ivan XXI. 310 Katić, Mario 265–276, 277
Ivići, rod 270 Katuni (Danilo) 48, 49, 51, 54
Ivić-Jurković, Ivana 111 Kere, rod 268
Ivoševci 170 Kijabet (= Qui habitat) 304
Izak, Abrahamov sin 80 Kijev 94
Izida, božica 47 Kijevo 94, 196, 204
356 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori
Kij, jedan od trojice legendarne braće Krstače (Balina Glavica) 64, 65
osnivača Kijeva 94 Kučići
Kina 79 Greblje 116
Kistanje 170
Klapavica 15, 18, 21, 23, 24, 26, 33, 40, L
116, 120 Lada, slavenska božica 157
kletva 183, 331 Ladon, zmaj 183
Klis 9, 15, 19, 20, 33, 36, 38, 40, 77, 78, Lamija, libijska mitska kraljica 181
81, 128, 134, 205, 346 Latinović, Slađana 112
Kliški sandžak 139, 250 Lemo, Ana 5
Kljake 170, 268 Lepoglava 92, 93
Knin 12, 126, 174 Liburnija 25, 27, 67
Kninska krajina 229 Lijepa Mara 175–193
Knos(os) 78 Lika 92, 187
kodlak vidi vukodlak 238 lilit, demon 181
Kolanović, Josip 129 Lilit, prema predaji druga Adamova žena
Koljabitavac, vidi Kijabet 213, 214 181, 310
Komušanac, Monika 258 Lisičići (Bukovica) 235, 236
Konstantin I., car 79, 320, 337 crkva sv. Filipa i Jakova 235
Konstantin II., car 320 Listeši, rod 270
konzularni beneficijar 63, 67, 70, 71 Livija, Augustova žena 55
Konjevrate 12, 51, 97, 98, 102, 126, 149 Löbl, Benn, opat 334
crkva sv. Ivana 97, 101, 102 loda, lik folklornih pripovijedanja 195, 196,
Okrugljača 96 217, 218, 224, 227
Pun(i)čka draga 101 Lothar, kralj 100
Živkovića lokva 96 Lovrić, Ivan 195
Koprivno (Dugopolje) 325 Lucić (Lucius), Ivan 136
Koprno (Unešić) 126, 128, 134, 138, 139, Lučić, Lovro 136
140, 145, 147, 149, 153, 154, 156, 163, Ludovik Anžuvinac 325
168, 195, 196, 213, 214, 227 Ljubitovica 151
Kosević (nestalo naselje) 128, 129, 130,
135, 138, 167, 168 M
Kosovčica, vodotok 94 Macfarlane, Alan 230
Kotor mačić 216
crkva sv. Tripuna 100 magija 331, 342
Kozjak 10, 97, 249 Magnum (Balina glavica) 11, 63, 64, 68,
Kraków 94 69, 71, 72, 73, 76, 170, 172. vidi Balina
Krapina 92 glavica
Krčelić, Adam Baltazar 175 Majketina, vila 181
kristogram 79, 320, 321, 326 Makarska 341
Krizomali, Urban 13 Makarska biskupija 330
križ Makrina, sveta 339
– dvostruki (crux gemina) 331, 332 Maksimin, kipar 32
– križ iz Caravace, 331 Maleta, Nikola 222
– ovjenčani (crux coronata) 327 Mandarići, rod 270
– patrijaršijski 331 manjinjergo (maminjorgo), lik folklornih
– sv. Benedikta 334, 335 pripovijedanja 195, 196, 216, 217, 227
Krka, rijeka 25, 111, 143, 149, 200, 211, Mara/Morana, vidi Morana 92
302 Marasović, Tomislav 99
Krolo, fra Augustin 96 Mara, v. Lijepa Mara
Kazalo imena i pojmova 357

Maretić, fra Žarko 329 moći (relikvije) 255, 309, 336, 338, 339,
Marić, fra Albert 97 342, 343
Marija Terezija, carica 203 komadić Kristova križa 339
Marinov, Nedjeljko 6 moći dodirom (reliquiae ex contactu) 338
Marketići, rod 268 tijelo sv. Luke 339
Marsonia (Slavonski Brod) 47 moćnik (relikvijar) 341
Martin V., papa 326 moire, grčke božice sudbine 184, 199
Marulić, Marko 137 Mojsije, prorok 319
Marun, fra Lujo 95, 127, 148, 151, 159, Mokoš, pretkršćanska slavenska božica 90,
161, 163, 171 91, 94, 96, 102, 103, 106, 107, 179, 181
Matas, Stipan 201 molitve 13, 213, 218, 277, 280, 286, 302,
Matić, fra Frano 302 305, 309, 312, 316, 317, 318, 319, 322,
Matić *Matin(, fra Toma, biskup 10 329, 330, 331, 332, 342
Matijaš, Mirko 125 Montesquieu, Charles-Louis de Secondat
Matsaetsi, Oton, armenski graditelj 99 256
Matutinović, fra Anđeo 329 mòra 181, 182, 195, 196, 201, 206, 208,
medaljice 119, 319, 328, 330, 334, 335, 209, 210, 211, 212, 218, 219, 220, 223,
341, 346 229, 230, 233, 234, 243, 256, 310
Međimurje 92 Morana, pretkršćanska slavenska božica 92,
Medviđa, selo u Bukovici 241 179, 181, 183
Menas, sveti 324, 338, 339 Mora(na), vračara 184
Menđušić, fra Ivon 95, 96 Moseć 143, 223, 318
Menđušić, Marko 5, 97, 98 Mosor 198
Mravnica 153
Menelaj, mikenski kraljević 177, 178
Mrčela, Ana 213
Menghi, Girolamo 314, 328
Mrtvi dan 342
Merkur (glasnik bogova) 22, 24, 37, 44,
Muć 5, 77, 78, 79, 80, 81, 82, 116, 195,
46, 47, 50
196, 199, 202, 210, 215, 227, 334
Meštrović, Ivan 253
Mukoše 94, 96, 98, 99, 100, 101, 102, 103
Metković 229, 232, 235
München
Metulum (Čakovec kod Josipdola) 67
Bavarska knjižnica 333
Mezopotamija 78
Municipium Riditarum. vidi Danilo (kod
Mihael, anđeo 323
Šibenika), vidi Rider
Mijač, Božo 199, 200, 219, 220
Munjača, lokva 44, 46
Mikelić, kuća 25 Mursa (Osijek) 47
Milanović, Višnja 13, 277–292 Murter 50
Miletić, Željko 64 Muzej
Miljak, Jere 266, 267, 268 Arheološki muzej u Splitu 38, 69, 77,
Miljci, rod 267 81, 321
Miljevci grada Drniša 64
Drinovci 109 grada Šibenika 43, 48, 52, 54, 96
Greblje 109, 110, 111 hrvatskih arheoloških spomenika 109, 111
mirila 13, 265, 273, 277, 278, 279, 280,
281, 282, 283, 284, 285, 286, 288, 290, N
291, 292, 325 nabačaj (nabaca) 251, 254
mirine 13 Nacionalni okvirni kurikulum 293–309
Mirlović Zagora 95, 101, 134, 149, 168 Nadimir, stanovnik Nevesta 135
Mitlo 315 Nakić, Andrija 94
Mitra 26, 43, 50, 52 Nakić, Mate 132
Močići, zaselak 270, 272 Nakić, Stipan 222
358 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Nakić, Vesela 96 Panonija 27, 66, 70, 71


Narona (Vid kod Metkovića) 47, 50 Papuk 92
Negoy, Grgur 131 parke, rimske božice, vidi moire 184
Nelipići, plemićka obitelj 9 Parke (suđenice) 199
Neorić 215, 325 Partemić, nestalo naselje 130, 138
Neptun 16, 17, 22 Pavlić, Vedran 193
Neretva 25, 187 Pavlović, fra Bernardin 314
Nestos (Cetina) 133 Pavlović, Ivaniš 136
Nevest 12, 13, 125–174, 196, 210, 265, Pavlović, Jurica 137
266, 271, 272, 340 Pelizzer, fra Pavao 311, 340
crkva sv. Marije 136 Pelješac 92
župa sv. Marije 139 Perići, rod 269
Nikrinijan, Tit Flavije 68 Perković 126, 147
nimfe 15, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 26, 27, Peruča kod Klisa 24, 38
34, 35, 36, 43, 56, 57, 180, 196 Perun, slavensko božanstvo 90, 91, 92, 94,
Fontanae 18, 19, 20 95, 96, 102, 103, 106, 107, 157, 158,
Salutares 18 159, 185, 190
Silvanae 18, 20 Perzefona, božica podzemlja 81
Silvestrae 18 Petar Apostol 82
Silvestres 20 Petar Lombardski 311
Ninčević, Cvitko 136 Petrinec, Maja 324
Nisko 324 Petrova Gora (dio Zagore) 139, 250
Norik 67
Petrovo polje 63, 76
Nos Kalik 111
Petrovo Polje 10, 139, 143
Nova Sela 206
Petrus Hispanus (Ivan XXI) 310
O Pharos 47
Obrašinović, Martin 129, 135 Pilar, Ivo 149
Obrašinović, Punka Pitija, grčka proročica 179
130 Planjane 13, 130, 144, 195, 196, 210, 220,
Odža, Ivana 13, 247–263 222, 227, 265, 266, 267, 268, 272, 274,
Ogorje 13, 202, 211, 277, 277–292, 278, 276
279, 280, 281, 282, 287, 288, 290, 291 Platon (grčki mislilac) 22, 23
Ogulin 92 Plazonja, Svetislav 268
Okružičević, don Petar 314 Plazonje, rod i zaselak 273
Omiš 198, 268 Plazonje, zaselak 268, 272
Opor 13, 247–263 Plepel, fra Lujo 293, 304, 318
Orko, lik folklornih pripovijedanja 216 Pleterski, Andrej 89, 91, 106
Orli, stanovnik Nevesta 135 počivala 12, 13, 14, 165, 166, 265, 266,
Osmanlije 250, 274, 329, 339 267, 268, 269, 270, 271, 272, 273, 274,
Ostrogašica 130, 133, 134, 144, 168, 172 277, 278, 279, 280, 281, 282, 284, 285,
Ostrogoti 133, 134, 171 286, 287, 288, 290, 325
ovca 342 Podosoj, arheološko nalazište 116
Podstrana 50
P Podumci 126, 134, 144, 168, 170, 172
Pag 92 Pojišan 5
Paklenica 13 Pokrovnik 12, 92, 94, 95, 97, 104, 107
pakleni magarac 216 crkva sv. Mihovila 95
Palestina (Sveta zemlja) 79 Gradina 95, 96
Pan, grčko–rimsko božanstvo 26, 28, 40, Pećina 96
41, 43, 56, 57 Pokuplje 187
Kazalo imena i pojmova 359

Poljica 213, 229, 329, 339 Rendić-Miočević, Duje 17


Ponoši, rod 268 Retinij (Golubić južno od Bihaća) 67
Popis zabranjenih knjiga (Index librorum Ribarić, arhološko nalazište 116
prohibitorum) 314, 329 Rider, v. Danilo 11, 25, 37, 43, 62, 170,
Popović, selo u Bukovici 240 172
Posejdonije, mislilac 256 Rigauld, Jean 325
Posnan (grad u Poljskoj) 203 Rim 328, 330, 340
post 303 bazilika sv. Petra 340
Postinje 195, 196, 199 Rimljani 11, 15, 16, 23, 214
Potravlje 10, 321 Rimsko Carstvo 24
Praetorium 172 Ritual rimski 313, 318, 328, 341, 345
Prčanj Rižinice 333
crkva sv. Tome 100 Rogić, Veljko 258
Prgomet 126, 172, 255, 316 Rudine, novo naselje u Kaštelima 164, 165,
Prijam, trojanski kralj 178 250, 254
Primorski Dolac 150, 151, 152, 153, 156, Rujno na Velebitu 156
247 Rumunjska 208
Primošten 5 Rusija 208
Proložac 32, 50, 205, 329
Promona (Promina) 63, 172, 250 S
Prpatnica 315 sacramentale (sakramental, blagoslovina)
Prugovo 205 311
Psihe 51, 52 Sakcinski, Ivan Kukuljević 178
Ptolemej, Klaudije, Mislilac i geograf 250 sakramentali. vidi blagoslovine
Publije Elije, konzularni beneficijar 70 sakramenti 303, 311
Pucciarelli, Nicola 314 bolesničko pomazanje 311, 312
Pula 55, 56 sacramentum (sakramenat, otajstvo) 311
Putalj sakramenat krštenja 311
crkva sv. Jurja 100 Salona 25, 38, 41, 47, 52, 66, 82, 162,
Python, zmija 96 170, 172, 350
salus (zdravlje i spasenje) 311
R Sannig, Bernhard 329
Radačić, Marko 5 Santarém (Portugal) 325
Radauš-Ribarić, Jelka 274 Śāţān (Sotona) 310
Radić, Antun 233 Schallmayer, Egon 71
Radigostić, Juraj 156 Schneider, R. von 17
Radošić 9, 135 Sedramić 13, 265, 266, 268, 270, 273
Rakov bunar 48 Senia (Senj) 47, 205
Rankov, Boris 66 Septimije, konzularni beneficijar 69, 70
Raštani (Ravni kotari) 240 Seremetakis, Nadija 282
Ratzel, Fridrieh 257 Sibir 258
Ravenna sicanje (tatauiranje) 274
bazilika sv. Vitala 99 Silvan 11, 15, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23,
Ravni kotari 229, 239, 271, 272, 280 24, 25, 26, 27, 33, 34, 35, 36, 37, 38,
Rebić, fra Šimun 317 43, 48, 50, 55, 56
Reha, Henrik 317 Silvanus 23, 25, 59, 62
relikvije 309, 324, 336, 337, 338, 339, sinija (niski okrugli stol za jelo) 342
340, 342 Sinj 9, 21, 40, 50, 302, 321, 324, 334, 341
Rendić-Miočević, Ante 11, 43–62, 45, 46, Franjevački samostan 21, 33
47, 62 Sinjska krajina 219, 229, 253
360 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Sirmij (Sirmium) 47, 67, 69 Sunara, pleme 129, 140, 141, 142, 157,
Sirovica, Filomena 94 166, 169
Sisak 320 Svantovit, slavenski bog 159
Sisin, sveti 13 sveto (sacrum) 311
Sitnica (lokva i staro ime za naselje Sitno) Svijećnica 342
134, 147 Svilaja 217, 223
Sitno (kod Unešića) 77, 78, 82, 126, 128, Orlove stine 217
134, 139, 166, 316
Siverić 153, 221 Š
Skelani 66, 69 Šarići, rod 269
Skok, Petar 133 Šček, jedan od trojice legendarne braće
Skradinski kadiluk 139 osnivača Kijeva 94
Slatine (Čiovo) 252, 254, 257 Šege, rod 267, 268
Slaveni 11, 144, 158, 159, 179, 187 Šeparović, Tomislav 5
Slavonci 198 Šešo, Luka 13, 229–202
Slavonija 92, 215 Šibenik 5, 9, 43, 44, 48, 63, 96, 141, 145,
Soldo, fra Josip Ante 274 158, 265, 302, 304, 317
Solin 170 Šibensko zaleđe 180
Solter, Ana 112 Šimun, starac 321
Sotona, vidi Stan 219, 302, 310, 322, 323 Široki Brijeg 197
Spilice 236, 237 Škoprc, Jakov 160, 161
Split 5, 9, 18, 26, 34, 35, 38, 39, 63, 88, Škoprc, Marko 161
92, 93, 126, 134, 142, 153, 205, 225, Škrljuga, Jana 112
237, 277, 309 Šopot
crkva sv. Mikule 99 Crkvina 116
Muzej hrvatskih arheoloških spomenika Šterc, Stjepan 258
109
Sratok/Bogdanovići 340 T
Srbi 235 Tabia (naselje) 125, 167, 168, 169, 170,
Srijem 187 172, 174
Stampa, Antonio 328 Tacit 16
Starigrad 13, 186 talismani 335
Starigrad-Paklenica 277, 277–292, 278, Talmud 322
279, 282, 283, 284, 286, 287, 290, 291, Tartarijel, demon 321
292 Tartaruhos (Ταρταροῦχος), demon 11, 322,
Staševica 323, 324
Fra Ante (Gnječ) 236 Tatari 134, 137
Stewart, Dugald 103 Tertulijan 79, 80
Stošić, Krsto 95, 133 Terzić, don Luka 314
Stražine, arheološko nalazište 116 Thomas, Kieth 230
Strika, stanovnik Nevesta 135 Thot (Hermes Trismegistus) 43, 44, 45, 46,
Strzygowski, Josip 99 47, 62
Subotica 234, 237 Tiberije (rimski car) 55
Sudan 231 Tičić, Ivana 217
suđenice, moire, parke 184, 199 Toma Arhiđakon 134
Sueski kanal 258 Toma, crkveni naučitelj 311
Sunara, Filip 142 Tomić, Mijat 200
Sunara, Jure 167 Toporov, Vladimir Nikolajevič 175
Sunara, Matija 218 Topusko 23
Sunara, Nikola 218 Torak 102
Kazalo imena i pojmova 361

Toulouse 203 vestalke, rimske djevice čuvarice obredne


Tragurium 170, 172 vatre 179
Trbounje 158 Vesta, rimska božica kućnog ognjišta 179
Trećanica, vrh 247, 249 Vezovića most 72
Tridentski sabor 311 Victoria, božica 320
Trogir 9, 170, 321 Vidal de la Blache, Paul 257
crkva sv. Stjepana 99 Vidasus 20, 23
Trogrlić, Marko 5 Vijanjac, Vrelo u Vinovu 222
Troha, Ivan 112 vila 11, 160, 176, 177, 179, 181, 183, 195,
Troja 178 196, 197, 198, 199, 200, 201, 202, 203,
208, 210, 220, 223, 229, 230, 232, 233,
Trošelj, Mira 283, 286
234, 239, 241, 242, 243, 251, 252, 253,
Trpimir, knez 100
254, 255, 256, 257, 259, 327
Trst 233
Vinišće 214
Turci 121, 132, 139, 141, 143, 198, 216
Vinkovci 50
Turić, fra Ivan 329
Vinovac 315
Turjaci 236
Vinovo 13, 130, 131, 144, 162, 195, 196,
Turska 98
198, 200, 201, 206, 210, 211, 221, 222,
Tyche 47 223, 227, 265, 266, 270, 276
Viseć (Bračević) 325
U Visoka 126, 128, 145, 154, 162, 166, 315
Učka 92, 97
Visoka (Bosna) 134
Ugarska 330
Višići, rod 269
Umljanović 72, 170
Vitezović, Pavao Ritter 175, 176
Unešić 5, 13, 125, 126, 128, 130, 131,
Vitruvije, mislilac i arhitekt 256
132, 133, 134, 135, 136, 137, 138, 142, vjeronauk 293–309
145, 149, 151, 153, 154, 160, 161, 162, vještac, vilenjak, vilenik 195, 196, 212,
163, 166, 168, 170, 172, 174, 195, 196, 253, 254, 327
200, 203, 208, 213, 218, 220, 222, 227, vještica, vištica 12, 178, 179, 181, 195,
265, 266, 267, 268, 273, 276, 316, 368 196, 197, 202, 203, 204, 205, 206, 207,
urok 199, 206, 207, 208, 252, 256, 304, 208, 209, 212, 218, 220, 229, 230, 231,
310, 311, 315, 316, 318 232, 233, 234, 240, 243, 251, 252, 253,
Uršulić, Luka 199 254, 255, 256, 257, 310, 311, 317
Usora 205 Vladmirović (Šimunović), fra Luka 302,
Utore 126, 131, 134, 135, 162 314, 330, 331, 334, 335
Vlajčić Mate, zvan Bota 250
V Vlasi 116, 128, 131, 134, 143
vampir 215 Vodice 92
varač 241 Vodokršće (Bogojavljenje) 342
Varaždin 92 vrag 181, 201, 203, 232, 309, 311, 327
Varvaria (Bribir) 47 Vrančić, Antun 12
Velebit 198, 204, 205, 278 Vrančić, Faust 137
Veles, slavenski pretkršćanski bog 90, 91, Vrba (rječica i mjesto) 211
92, 94, 95, 96, 102, 103, 106, 107, 154, Vrbatović, Marko 71, 72
157, 159 Vrcelj, Jelena 204, 218
Velež 178 Vrčevo, brdo 240
Velika Majka (Magna Mater) 43 Vrgorac 229, 268
Velika Nedelja 92 Vrlika 9
Velušić 334 Vrpolje 147
Venera (Venus) 16, 180 Vukave, rod 270
362 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

vukodlak 13, 195, 196, 203, 205, 209, 214, zapisi magijski 316, 326
215, 229, 230, 234, 235, 236, 237, 238, zapisi židovski 319
239, 240, 241, 243, 244, 253, 255, 256, Zekan, Mate 5, 109
315, 325 Zelengrad (kod Obrovca) 273
Vukorepe, rod 267 Zeus 46
Vukovoj (mjesto) 92 Zlarin 217
zle oči 206, 251, 254
W zloduh 148, 159, 309, 310, 311, 312, 313,
Wiewegh, Zoran 64 314, 315, 316, 317, 319, 322, 323, 324,
325, 326, 328, 333, 334
Z zlo oko 314
Zabiokovlje 329 Zmija/Zmaj 175, 179
Zadar 5, 311, 327 Zmina 10, 143
crkva sv. Donata 100 Zoko, Marina 199, 200, 201, 204, 206,
crkva sv. Lovre 99 207, 210, 211, 212, 215, 219, 220, 222,
Zadarsko zaobalje 271 223
Zagorje 10 Zoričić, Antonia 207
Zagreb 5, 43, 89, 92, 99, 111, 237 Zoričić, fra Mate 293, 302, 315, 316
zaklinjanja 309, 311, 312, 313, 314, 318, Zorić, Magda 101
322, 327, 330, 334, 342, 343 Zovko, Dijana 197
Zaninović, Joško 64, 67 zvona crkvena 219
zapisi 342, 343 Zvonik, nestalo naselje 134, 172
zapisi kršćanski 319, 320, 321, 322, 324,
325. vidi blagoslovine Ž
Zapis od bô grla ili Molitva sv. Avgustina Žabljak, arheološko nalazište 116
327 Žitnić 13, 134, 137, 172, 265, 266, 269,
Zapis od mlika 330 270, 276
Zapis sv. Antuna 255, 326, 328, 332, crkva sv. Ivana 269
334, 335 crkva sv. Jurja 136
Zapis sv. Benedikta 332, 333, 334 Žrnovnica 97, 329
Zapis sv. Sisina 327 Županjac 50
Zapis sv. Zaharije 328, 332, 333, 334
Organizatori, počasni članovi i sudionici
znanstvenoga skupa

Priprema skupa

Pročelnici ustanova suorganizatora


Nedjeljko Marinov, predsjednik Kulturnog sabora Zagore
Marko Radačić, dekan Veleučilišta u Šibeniku
Marko Trogrlić, dekan Filozofskog fakulteta u Splitu
Branko Dželalija, načelnik općine Unešić

Počasni članovi
Mons. Ante Ivas, biskup šibenski, Goran Pauk, župan Šibensko-kninski, Zoran Smo-
lić, dožupan Šibensko-kninski, Ante Sanader, župan Splitsko-dalmatinski i Luka Br-
čić, dožupan Splitsko-dalmatinski

Organizacijsko povjerenstvo:
Nedjeljko Marinov, fra Luka Delić, Živko Bulat, Duje Šilović, Zvonimir Veić

Znanstveno povjerenstvo
Vicko Kapitanović, Mate Matas, Ivica Poljičak, Marko Radačić, Marko Trogrlić,
Mate Zekan

Sudionici u radu skupa


Izvođači kulturno – umjetničkog programa
Osnovna škola Jakova Gotovca Unešić
KUD Zvona Zagore
KUD Srce Zagore

Predstavnici ustanova

Mons Ante Ivas, šibenski biskup


Luka Brčić, dožupan splitsko-dalmatinski
Josip Vrandečić, prodekan za znanost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu
Ivica Poljičak, prodekan Veleučilišta u Šibeniku
Branko Dželalija, načelnik općine Unešić
Fra Luka Delić, župnik Unešića
364 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Autorii prema programu i knjižici sažetaka


1. Marko Menđušić, Konzervatorski odjel, Stube Jurja Ćulinovića 1/3, 22000 Šibenik
2. Nenad Cambi, akademik, profesor emeritus. Sveučilišta u Zadru
3. Toni Brajković, Muzej grada Šibenika , Gradska vrata 3, 22000 Šibenik
4. Ante Rendić-Miočević, prof. muzejski savjetnik, Zagreb
5. Ivo Glavaš, Konzervatorski odjel, Stube Jurja Ćulinovića 1/3, 22000 Šibenik
6. Vinka Bubić, Odsjek za arheologiju, Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb
7. Vicko Kapitanović, 21000 Split
8. Juraj Belaj, Institut za arheologiju, Ulica Divka Budaka 1D. 10000 Zagreb
9. Vitomir Belaj, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb
10. Lidija Bajuk, Institut za etnologiju i folkloristiku, Šubićeva 42, 10000 Zagreb
11. Mate Zekan, MHAS, Stjepana Gunjače bb, 21000 Split
12. Željko Demo, Arheološki muzej, Trg Nikole Šubića Zrinskog 19. 10000 Zagreb
13. Nediljko Budiša, Technische Universität, Franklinstraße 29. 10587 Berlin
14. Marko Dragić, Filozofski fakultet, Radovanova 13, 21000 Split
15. Maja Pasarić, Institut za etnologiju i folkloristiku, Šubićeva 42, 10000 Zagreb
16. Suzana Marjanić, Inst. za etnologiju i folkloristiku, Šubićeva 42, 10000 Zagreb
17. Luka Šešo, HAZU, Ulica Andrije Hebranga 1, 10000 Zagreb
18. Jurica Botić, OŠ Primorski Dolac, Vržine 185, 21227 Primorski Dolac
19. Ivana Odža, OŠ, Antuna Mihanovića 4, 22320 Drniš
20. Višnja Milanović, Katehetski ured, Poljana kneza Trpimira 7, 21000 Split
21. Jadran Kale, Odjel za etnologiju, Ulica dr. F. Tuđmana 24, 23000 Zadar
22. Mario Katić, Odjel za etnologiju, Ulica dr. F. Tuđmana 24, 23000 Zadar
23. Zdravko Živković, Ministarstvo kulture. Runjaninova 2, 10000 Zagreb
24. Branko Žaja, Palinovečka 36, 10000 Zagreb
25. Jadranka Garmaz, KBF, Zrinsko-frankopanska 19, 21000 Split

Predsjedatelji
Tonći Burić, MHAS, Stjepana Gunjače bb, 21000 Split
Tomislav Šeparović, MHAS, Stjepana Gunjače bb, 21000 Split
Jasna Dasović Konzervatorski odjel, Gradska 4, I/II
Ana Lemo, KBF, Zrinsko-frankopanska 19, 21000 Split

Sudionici

Ime i prezime Ustanova Adresa


1. Ivan Alduk Kkonzervatoski odjel, Starčevića 7, Imotski
Imotski
2. Marija Babić
3. Kristina Babić Sveučilište u Splitu, FF Bobani 9, Prugao, Klisa
u Splitu
4. Vicko Bartulović Filozofski fakultet u Andrije Kačića 30, Blato na
Splitu Cetini
Organizatori, počasni članovi i sudionici znanstvenog skupa 365

Ime i prezime Ustanova Adresa


5. Branka Bego COO „Šubićevac“ Ši- Bana J. Jelačića 4, Šibenik
benik
6. Mario Bodružić Arheolog d.o.o. Petra Krešimira IVc, Seget
Donji
7. Jurica Botić OŠ Primorski Dolac Vržine 185, Primorski Dolac
8. Toni Brajković Muzej Grada Šibenika Gradska vrata 3, Šibeniki
9. Luka Brčić Splitsko – dalmatinska Domovinskog rata 2/V, Split
županija (župan)
10. Vinka Bubić Filozofski fakultet u Za- Lučića 3, Zagreb
grebu
11. Josip Budiša / Kaštel Sućurac

12. Živko Bulat OŠ Jakova Gotovca Bulati 4, Mirlović Zagora

13. Tonči Burić Muzej HAS Split


14. Josip Čorić Umirovljenik Narodni trg 7, Split
15. Fra Stjepan Čovo Franjevački samostan Split
16. Jasna Dasović Konzervatorski odjel u Gradska 41, II, Trogir
Trogiru
17. Željko Demo Arheološki muzej u Za-
grebu
18. Ina Divac / Mažuranićevo šetalište 514,
Split
19. Marko Dragić Filozofski fakultet u Sinjska 2, Split
Splitu
20. Branko Dželalija Općina Unešić Dr. Franje Tuđmana 40,
Unešić
21. Jadranka Garmaz RBF Split Zrinsko – frankopanska 19.
(Mrčela) Split
22. Ivo Glavaš Ministarstvo kulture Šibenik, Istarska 30
23. Don Roko Glasno- Šibenska biskupija Šibenik
vić
24. Josip Gotovac Kulturni Sabor Zagore Remete 44 E, Zagreb
25. Jure Gotovac Udruga sv. Marko Vinovo gornje
26. Mons Ante Ivas Šibenska biskupija Šibenik
27. Marijo Jadrić „Kud“ Srce Zagore Trolokve, Prgomet
28. Mijo Jadrić Župa Unešić Planjanje Gornje
366 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Ime i prezime Ustanova Adresa


29. Nikola Jukić Umirovljenik Put Divulja 2, Trogir
30. Tomo Jurić Župa Nevest Planjane Gornje
31. Jadran Kale Muzej Grada Šibenika Muzej, p.p. 7, Šibenik
32. Mario Katić Sveučilište u Zadru
33. Vicko Kapitanović Split
34. Joso Kosor KUU Zvona Zagore
35. Ana Lemo Katolički bogoslovni fa- Split
kultet
36. Fra Božo Lovrić Gospa od Zdravlja Split, Trg Gaje Bulata 3
37. Vlade Lozić Pujanke 53, Split
38. Fra Žarko Maretić Župa Banjevci Banjevci, Stankovci
39. Nedjeljko Marinov OŠ Primošten
Kulturni Sabor Zagore
40. Filip Matijević
41. Mate Milić Zvonik d.o.o. Put brodarice 2, Split
42. Jere Miljak „KUD“ srce Zagore Unešić
43. Fra Mile Morović Župa Nevest Unešić
44. Ivica Mrčela Udrga Kampanel Kopr- Mrčele Donje 15, Koprno
no
45. Andrija Nakić Arheolog d.o.o. Ražinska 129, Brodarica
46. Ivana Odža OŠ A. M. Petropoljskog Mihanovića 4, Drniš
47. Nevenka Odža KUD Srce zagore Klis
48. Darko Pereža / Jajići 7a, Solin
49. Andrija Perković Filozofski fakultet u Borisa Papandopula 21, Split
Paloš Splitu7, Doktorski stu-
dij
50. Ivan Peroš Filozofski fakultet u Split
Splitu
51. Lepa Petri Konzervatorski odjel Smiljanića 3, Zadar
Zadar
52. Ante Petrović
53. Slavka Plenča OŠ Vjekoslava Kaleba Put Luke bb, Tisno
54. Ivica Poljičak Veleučilište u Šibeniku Trg A. Hebranga 10
Organizatori, počasni članovi i sudionici znanstvenog skupa 367

Ime i prezime Ustanova Adresa


55. Mario Radaljac Arheološki muzej u Borelli 8, Zadar
Splitu
56. Ivan Radeljak VV – Projekt d.o.o. Split Put Supavla 1, Split
57. Zrinka Radonić Konzervatorski odjel u Starčevića 5, Imotski
Imotskom
58. Marko Rimac Filozofski fakultet u Smolonje (Grad Omiš)
Splitu
59. Barbara Smith Zagreb
Demo
60. Nikola Sunara Filozofski fakultet u Bijankinijeva 6, Split
Splitu, Doktorski studij
61. Ante Sušić OŠ Jakova Gotovca Unešić
62. Ivana Tadinac Še- Odsjek za staru gradsku O. kneza Branimira 17, Split
ćer jezgru, Grad Split
63. Tomislav Šeparo- Muzej HAS Split
vić
64. Fra Milan Ujević K. Utješinovića 14, Drniš
65. Zvonimir Veić Umirovljenik Hercegovačka 32, Split
66. Josip Vrandečić Filozofski fakultet u Split,
Splitu
67. Fra Ante Vugdelija Župa Prgomet Trg G. Bulata 3, Split
68. Mate Zekan Muzej HAS, Split Split
69. Mile Zelenbaba Župa Nevest Selo Nevest 1 b
70. Katarina Žanetić Filozofski fakultet u Velebitska 14, Split
Splitu, Doktorski studij
71. Zdravko Živković Ministarstvo kulture Runjaninova 2, Zagreb
Održavanje znanstvenog skupa potpomogli su
Općina Unešić
Osnovna škola Primošten

Tiskanje zbornika potpomogli su


Općina Unešić

Tiskanje dovršeno u rujnu 2013..

You might also like