KULTURNOANTROPOLOŠKI PROBLEMI

SREDOZEMLJA

NAZIVLJE ZA SREDOZEMLJE

Ni geografsko jedinstvo ovoga mora kroz povijest nije neupitno

Horden i Purcell (The Corrupting Sea) – pojam Sredozemlje dugo upotrebljavan kao učen i
apstraktan izraz

Sredozemlje i Mediteran su sinonimi:

lat. in medio terrae - u središtu zemlje

Mezopotamija - “Gornje more zalazećeg sunca”

Stari zavjet: zapadna obala Izraela izlazila je na “Stražnje” ili “Zapadno more”

U semitskim jezicima u 1. tisućljeću pr. Kr. - “Veliko more”; Feničani – “Veliko

more”

Stari Grci – “Veliko more” (Hekatej iz Mileta); “Unutrašnje more”, “Naše more”;
Mesogeios (Μεσόγειος) - usred zemlje (μεσο, "središnji" + γαιος, "zemlja“);
Sredozemlje kao grčka žila kucavica:"Mi nastavamo malen komad zemlje... živeći oko
mora kao mravi i žabe oko bare.“ (Platon, Fedon)

Arapi – “Rumelijsko more”; “Srednje bijelo more” (‫)المتوسط األبيض البحر‬

Slično i u turskom: Akdeniz znači “Bijelo more”

KLIMATSKI UVJETI I VEGETACIJA

Predodžba o dugom, toplom ljetu i blagim zimama nije svojstvena čitavoj

sredozemnoj regiji

Izraženi klimatski kontrasti zbog reljefne raznolikosti

Samo u sredozemnoj Europi meteorolozi prepoznaju 24 različita klimatska pojasa

Rezultirali specifičnim privrednim granama i vidovima trgovine: trgovina sniježnom

vodom i komadima leda iz planinskih područja

Šume rijetke, prevladava makija

PROCESI OROGENEZE NA SREDOZEMLJU

Hercinski masivi: većina Pirinejskog poluotoka, zapadni dio S Afrike i istočni dio
Egejskog poluotoka, Sardinija, Korzika

Tercijar: Sredozemno more se smanjuje zbog orogeneze – izdizanje planinskih lanaca

(Rif, Atlas, Alpe, Apenini, Balkan itd.)

Procesi orogeneze se nisu stabilizirali do danas: potresi, vrući izvori, vulkani

SREDOZEMNI POLUOTOCI I DRŽAVE

Pet poluotoka Sredozemnog mora sliče jedan drugome (F. Braudel) – sastoje se od
brojnih planina, nekoliko ravnica, rijetkih brežuljaka i prostranih visoravni: Apeninski
poluotok, Balkanski poluotok, Mala Azija, Sjeverna Afrika i Pirinejski/ Iberski
poluotok

21 suvremena država ima obalu na Sredozemnom moru: Španjolska, Francuska,

Monako, Italija, Slovenija, Hrvatska, BiH, Crna Gora, Albanija, Grčka, Turska, otočne
države Malta i Cipar; Sirija, Libanon i Izrael; Egipat, Libija, Tunis, Alžir i Maroko

OPREKE MEĐU ZAJEDNICAMA

Dvije reljefne podjele uvelike utjecale na odnose među ljudskim zajednicama:

1. opreka između zajednica nastanjenih u nizini i onih u planinama

2. na južnoj obali Sredozemlja uvrježenija opreka između stanovništva obale i

pustinjskih nomada (beduina)

RAZLIČITI PRISTUPI ISTRAŽIVANJU SREDOZEMLJA

Povjesničari Peregrine Horden i Nicholas Purcell u knjizi The Corrupting Sea prikazuju
pristupe istraživanjima vezanim uz Sredozemlje:

1) studije koje se usmjeravaju samo na jednu regiju ili mjesto na Sredozemlju; do

zajedničkih karakteristika se dolazi usporedbom tematskih blokova vezanih za različite regije.

2) Povijest Mediterana (History of the Mediterranean); pripisuje se F. Braudelu -

razmatra događaje koji su obilježili čitavo Sredozemlje. U fokusu su pritom more i njegove
obale.

3) Povijest na Mediteranu (History in the Mediterranean), za koju se zalažu Horden i

Purcell; naglasak na mikroekologiji, zahvaćaju sličnosti među tih mikrocjelinama, ali i bitne
razlike.
ETNOLOŠKI PRISTUPI ISTRAŽIVANJIMA NA SREDOZEMLJU PREMA J. ČAPO
ŽMEGAČ

Jasna Čapo Žmegač u članku “Ethnology, Mediterranean Studies and Political Reticence in
Croatia: From Mediterranean Constructs to Nation-Building”. Narodna umjetnost, svezak
36/1, analizirajući hrvatske studije, radi razliku između:

1) „etnologije na Sredozemlju“ –temelji se na općoj teoriji i metodologiji koje su

razvijene za primjenu na bilo kojem području; tu svrstava većinu studija vezanih uz hrvatsko
priobalje i otoke; navodi primjere monografija Brača i Zlarina (Institut za etnologiju i
folkloristiku u Zagrebu)

2) „etnologije Sredozemlja“- cilj je razviti razlikovno istraživačko područje koje proizlazi iz

specifičnosti te kulturne regije te pojedine kulturne značajke protumačiti širem prostornom
(sredozemnom) kontekstu; tu ubraja studije Milovana Gavazzija, Vere Stein Erlich te
Branimira i Marijane Gušić

SREDOZEMLJE PRI INSTITUCIONALIZACIJI ETNOLOŠKE DISCIPLINE

Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu Antuna Radića, objavljena 1897.
godine, slana je u razne hrvatske lokalitete (i šire) pa nije posebno prilagođavana specifičnim
mediteranskim problemima i interesima za posebnosti primorske tradicijske kulture. Projekt
se usmjeravao na ruralnu kulturu – u raskoraku s poslovičnim “urbanim karakterom”
Sredozemlja. Usmjeravanje na eventualne posebnosti jadranske zone i na njihovu
komparaciju sa bliskim pojavama u široj sredozemnoj regiji priječila je i politička agenda
Radićevog djelovanja – buđenje nacionalne svijesti temeljene na bogatstvu pučke kulture.
Radić se usmjeravao više na one kulturne pojave koje su mu iskustveno bile bliže: u cjelini
“Gore i vode” nigdje ne spominje more.

SREDOZEMLJE U ZBORNIKU ZA NARODNI ŽIVOT I OBIČAJE

IVAN ŽIC: MONOGRAFIJA VRBNIKA

- Prostor koji je obuhvaćen opisima jest onaj koji su stanovnici Vrbnika u to vrijeme i
zaposjedali svojim praksama
- djelo mikroekološko, ne dobivamo dojam neke zamišljene prostorne cjelovitosti
- nije razmatrao sredozemnost vrbničkih tradicija
- piše o ulozi koju ribarstvo ima u lokalnoj privredi, kao i o statusu koju ribari imaju u
lokalnoj zajednici – riječ je o razmatranjima na razini mjesta, ne u širim okvirima
- more ima značajnu ulogu u tekstovima Ivana Žica, no autor za njega ne koristi neki
konkretan naziv
- more za Žica ima svoje jasne granice, a one se podudaraju s granicama teritorija
vrbničkih ribara

DON FRANO IVANIŠEVIĆ: MONOGRAFIJA POLJICA

- Ivanišević, svećenik i prosvjetitelj, i kroz monografiju Poljica opirao se talijanskoj

dominaciji
 - O Sredozemlju ne piše: strane utjecaje, kontakte van južnoslavenskog konteksta
promatrao kao vid otuđenja
- Sredozemlje u to doba nije predstavljalo poželjnu razinu identifikacije, pogotovo
među nacionalno osviještenim Hrvatima u Dalmaciji
- Pažnju posvećuje i privrednim granama vezanim uz more, barkama i brodovima,
odlazak na strane brodove
- Sam život na moru, onaj mornara i ribara, ne opisuje, uvijek je u fokusu utjecaj koji
ova zanimanja imaju na stanovništvo u samim poljičkim selima

DALJNJI PRIMJERI “ETNOLOGIJE NA SREDOZEMLJU”

- Nova zbirka Odjela za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti - manji

radovi koji se usmjeravaju na uže specijalizirane teme; dominantan kulturnopovijesni
pristup
- Terenska etnografska istraživanja hrvatskih otoka koja su obavljali djelatnici Instituta
od pedesetih godina prošloga stoljeća; najsustavnije obrađeni otoci Brač i Zlarin -
Folklor otoka Brača objavljen je u NU 11-12, a Povijest i tradicije otoka Zlarina u NU
17 i 18

MILOVAN GAVAZZI – “ETNOLOG SREDOZEMLJA”

- Prema definiciji J. Čapo Žmegač, Gavazzijev rad primjer je “etnologije Sredozemlja”,

nastojanja da se ukaže na posebnosti jadranskog dijela Hrvatske te da se njegove
kulturne odrednice smjeste u širi, sredozemni kontekst
- Taj pristup iskazuje i u knjizi Vrela i sudbine narodnih tradicija. Zagreb: Sveučilišna
naklada Liber, 1978.
- Kombinacija dvaju pristupa pri analizi kultura jugoistočne Europe:
kulturnogeografskog (rasprostranjenje kulturnih elemenata u prostoru) i
kulturnogenetskog (traganje za podrijetlom, izvorima promatranih elemenata)
- Kulturnogeografska istraživanja – govori o području tradicijske kulture (isto što i
pokrajina, areal, kulturna zona); između ostalih, opisuje sredozemni areal, koji
obuhvaća relativno tanak priobalni pojas i otoke (koji mjestimično zadire dublje u
zaleđe – specifičnosti u načinu prehrane, u privrednim granama, u arhitektonskim
oblicima i uređenju doma, u opskrbi vodom, u transportu,u obilježjima ženske nošnje,
u pojedinim običajima i vjerovanjima itd.
- Kulturnogenetska istraživanja – govori o kulturnom sloju; specifičnost kulture
sredozemne, odnosno, na razini Hrvatske, jadranske zone pripisuje dvama kulturnim
slojevima: staromediteranskom i specifičnom romanskom (u značenju rimskoga
sloja)
- Komparativni pristup kao temelj za Gavazzijevo bavljenje Sredozemljem:
„komparativni studij provodi poređenje odabranoga etnografskog individua s
analognim pojavima drugdje i iz te komparacije može da izvodi etnološke zaključke“
(Gavazzi 1928:115)

- Kombinacija interakcijskog i ekološkog pristupa u Gavazzijevom diskurzu: „A

kako su Hrvati, uzeti kao cjelina, sve od svoga doseljenja ovamo na jug živjeli s jedne
strane u nekoliko područja različnih kulturnih sfera i kulturnih utjecaja, zatim u
nekoliko upravo bitno različnih geografskih i prirodnih milieua, pa napokon izmiješali
 se i apsorbirali na cijelom zauzetom području i nekoliko donekle različnih etničkih
grupa starosjedilaca, davnih stanovnika naših krajeva prije doseljenja, nije ni opća
etnografska slika Hrvata jednolična.“

GAVAZZI: SREDOZEMNI ELEMENTI U JADRANSKOJ KULTURNOJ ZONI I U

HRVATSKOJ SELJAČKOJ KULTURI OPĆENITO

Sredozemni areal tradicijske kulture jugoistočne Europe dijeli u jadransko (sjeverno, srednje
i južno), jonsko i egejsko kulturno područje. Prema Gavazziju, jadransku kulturnu zonu čine
priobalje i otoci, a karakteriziraju je sredozemna klima i vegetacija te nedostatak vode i
prostranijih zemljišta za uzgoj žitarica. Osnovni oblici gospodarstva u jadranskoj kulturnoj
zoni: ribarstvo, uzgoj maslina, smokava i vinove loze, skupljanje samoniklog bilja (rogač i
brnistra); razvijen uzgoj ovaca i koza. Specifično graditeljstvo i stanovanje: uske kamene
kuće; otvoreno ognjište s piramidalno građenim odvodom dima; tipičan inventar: žare za
vodu, uljanice za rasvjetu. Ostali elementi: specifična ženska gornja haljina, koledanje i
biranje seoskog kralja, instrument lijerica.

MEDITERAN KAO JEDINSTVEN KULTURNI KOMPLEKS U RADOVIMA

MILOVANA GAVAZZIJA

“Među paleobalkanskim elementima na hrvatskom području ima i jedan skup, koji se mora
zasebno označiti. On ima svoje osobito geografsko rasprostranjenje. U nas su ograničeni na
područje jadransko, t. j. na otoke i na zonu primorja i njegova zaleđa počevši od Istre pa do
južne Dalmacije (a onda i dalje oko ruba čitava Balkana). I ako ti elementi zadiru gdjekada i
duboko u unutrašnjost, ipak se mogu prema gornjem najbolje zvati jadranskima - ili, ako se
hoće bolje, donekle konciznije i sa širega pogleda .označiti, mediteranskima - jer su općeno
područje njihovo zapravo gotovo sve zemlje uz rubove Sredozemnoga mora. Mediteran je u
cijelom nizu kulturnih elemenata jedan prilično jedinstven kompleks, a navedena naša
jadranska zona jedan dio toga kompleksa. U njemu se izmjena i po tom (djelomično)
etnografsko unificiranje cijeloga mediteranskog područja zbivalo još od prehistorijskih
vremena - pa je toga radi jedan dio paleobalkanskih elemenata ujedno i mediteranski.”
(Gavazzi 1928:119)

STAROMEDITERANSKI KULTURNI SLOJ

Obilježja staromediteranskog kulturnog sloja: ne može ga se striktno odvojiti od

starobalkanskog – isprepleteni; kulturna pojava koja se može ubrojiti u oba navedena sloja je
bunja, poljska kućica rađena u suhozidnoj tehnici;

tehnologijske naprave i rad oko maslina i tiještenje ulja; niz pojedinosti iz pučke
vinogradarske prakse i inventara; brojne sprave i tehnike u ribolovu; upotreba mazga i
magaraca; specifičan tip preslice (forma jabučasta ili slična buzdovanu); pojedina glazbala -
diple
ROMANSKI KULTURNI SLOJ

Gavazzi njegovo postojanje tumači procesom davanja i primanja sa zasebnim kompleksom

elemenata: romanskim/ rimskim. Staromediteranski i romanski sloj ne mogu se striktno
razgraničiti, oni se preklapaju; romanski je umnogome podvrsta staromediteranskog sloja

Kao obilježja navodi: nedostatak peći u kućama jadranske zone (kuća s otvorenim
ognjištem); smještanje krušne peći u udubinu u vanjskom zidu kuće; uljanice; pojedini
lončarski postupci; koledanje i biranje kralja na Jadranu itd.

Kritika: stvaranje kontinuiteta među vrlo udaljenim vremenskim razdobljima; selektivno

prikazivanje obilježja određene zone; ustrajavanje na apolitičnosti seljačke kulture. No,
trodijelna podjela hrvatskoga prostora i do danas utjecajna u etnografskim i etnološkim
prikazima tradicijske kulture

VERA STEIN ERLICH: KULTURNA ANTROPOLOGINJA SREDOZEMLJA

STEIN ERLICH, Vera. 1964. Porodica u transformaciji: Studija u tri stotine jugoslavenskih
sela. Zagreb: Naprijed.

Cilj ovoga projekta: istražiti mijene koje su zahvatile jugoslavenske obitelji između dva
svjetska rata; rezultate obrađivala statistički

Razlike među stanovnicima kulturnih regija: “Na pazaru (splitskom, op.) pukla mi je pred
očima golema razlika između primorja i dinarskih planina, kad sam vidjela ribare sa otoka i
vlaje sa planina, jedne pored drugih.” (Stein Erlich 1964:10)

Kulturna razdioba prostora – sela svrstala u sedam historijskih područja: Makedonija

muslimanska, Makedonija kršćanska, Bosna muslimanska, Bosna kršćanska, Srbija, Hrvatska
(koju dijeli u jugozapadnu Hrvatsku, srednju Hrvatsku i Slavoniju) te Primorje – “sela ne
dalje od pet kilometara udaljena od mora. Obuhvata Gornje primorje, nekad pod hrvatskom
upravom i Dalmaciju. Primorje je ostalo djelomice izvan turskog domašaja, dok su mletački,
austrijski utjecaji bili jaki i dugotrajni. Najranije je uključeno u novčano gospodarstvo.
Primorje je uzeto kao zasebna cjelina zbog posebne fizionomije porodičnog života u njemu.”
(Stein Erlich 1964:26).

Definiranje primorske specifičnosti: “Praktičnost, realizam, koncentriranost na individualne

probitke ili opasnosti koje prijete, želja za individualnim koristima, razlikuju ljude ovoga
kraja od ljudi sviju drugih područja I svjedoče o staroj I potpunoj prilagođenosti ovoj
ekonomiji”. (Stein Erlich 1964:442).

PREGLED ISTRAŽIVANJA SREDOZEMLJA: POVIJEST MEDITERANSKIH

STUDIJA

 Povijest mediteranskih studija je povijest konstrukcije Sredozemlja unutar akademskih

zajednica
  Snažan trag ostavila djela povjesničara: rad Fernanda Braudela, Sredozemlje i
sredozemni svijet u doba Filipa II.; knjiga Peregrinea Hordena i Nicholasa Purcella:
The Corrupting Sea: A Study of Mediterranean History

 Mediteranski studiji doživljavaju uzlet od polovice 20. stoljeća naovamo; sredinom

osamdesetih godina slabe; devedesetih godina ponovno jačanje. U tim studijama
Mediteran može biti shvaćen kao metodološko oruđe ili kao društveni i kulturni
fenomen podložan mijenama i različitim interpretacijama

FERNAND BRAUDEL (1902.–1985.)

- La Méditerranée et le Monde Méditerranéen a l'époque de Philippe II, 3 sveska (u

originalu objavljeno 1949.); u Hrvatskoj prevedeno kao: Sredozemlje i sredozemni
svijet u doba Filipa II., Antibarbarus, Biblioteka Historia, Zagreb, 1997.
- Knjiga je podijeljena u tri dijela: prvi dio obrađuje povijest čovjeka u njegovim
odnosima s okolinom – naglasak na ekološkim kategorijama - tu obrađuje socijalnu
povijest, povijest društvenih grupa;
drugi dio: proučava ekonomije, posebno trgovinu, države, društva, civilizacije, rat;tek
treći dio: tradicionalna, događajna povijest

- Obilježja rada: isprovociran Lévi-Straussovim strukturalizmom, Braudel zagovara

"longue durée" – dugu perspektivu; zalaže se za kvantitativna istraživanja; uvjeren u
objektivnost i nezavisnost povjesničarske pozicije – rasprava s Foucaultom
- Braudelovo poimanje regionalne cjelovitosti nastavlja se na postojeće razumijevanje
mediteranskoga prostora u europskoj tradiciji

PROBLEMATIČNOST KONCEPTA “JEDINSTVA I RAZNOLIKOSTI”

 Usmjeravanje na sličnosti, a ne na bitne razlike: ako tragamo isključivo za

podudarnostima, možemo ih potvrditi u bilo koja dva različita kulturna konteksta

 Rizik takvoga pristupa – pretjerane generalizacije, interpretacije podataka samo u

svjetlu traženja analogija

 Nakane pojedinih istraživača u okviru mediteranskih studija bile su dalekosežnije:

pokazati da kulture koje žive uz sredozemna mora karakteriziraju neke bitne
pravilnosti

 Pokušaji da se potvrdi izravan kontakt između drevnih sredozemnih civilizacija i

pretkolumbovskih kultura Latinske Amerike

 Brazilski istraživač Bernardo Ramos: teza da su se tijekom ranoga željeznog doba u

područje Amazone odvile migracije s Mediterana; u tom je svjetlu interpretirao sve
nalaze; nije pronašao nijedan mit koji bi izvorno pripadao američkim Indijancima – za
njega su sve to bili importi sa Sredozemlja

KAKO PRISTUPATI ANALOGNIM KULTURNIM POJAVAMA?

Zemlje Sredozemlja dijele određeni korpus zajedničkih kulturnih elemenata

 Kombinacija dvaju pristupa u tumačenju postojanja tih analogija: ekološkog –
specifične geografske, geološke i fizičke značajke zajedničke čitavom Sredozemlju
dovode do sličnih kulturnih izričaja te interakcijskog – kontakti, međusobna trgovina,
ali i sukobi grupa koje žive ili su živjele na ovom području bitno su se odrazili na
kulture ovoga područja

Dodirne točke i uslijed postojanja utjecajnih povijesnih civilizacija koje su povezivale

sredozemno područje

Kulturne analogije: svaka varijanta ima svoje specifičnosti; čak i kad su oblici
istovjetni, značenja tih formi u različitim kontekstima variraju

RAZLOZI ZA ISTRAŽIVANJE DOPRINOSA POVIJESNIH CIVILIZACIJA

KONCEPTU „SREDOZEMNOG“

Možemo pratiti širenje određenih kulturnih praksi posredstvom tih kultura: postojanje
konkretne baštine koja se pojavljuje kao analogna širom Sredozemlja, a posljedica su
prethodnih kontakata te plovidbene i tržišne komunikacije

Povijesne civilizacije s “visokom kulturom” odabrane za simbol pri stvaranju

sredozemnog konstrukta iz zapadne perspektive; sredozemni imaginarij počiva na
antičkoj grčkoj i rimskoj motivici; povijesne civilizacije Sredozemlja u suvremenosti
funkcioniraju kao jedan od poveznih mitova Europske Unije

NAJUČSTALIJI NAČINI TRETIRANJA POVIJESNIH CIVILIZACIJA NA

SREDOZEMLJU

Usmjeravanje na analogne kulturne elemente prisutne i u pojedinim suvremenim i u

povijesnim društvima na Sredozemlju – primjer: motiv bika; problem: stvaranje
prividnoga kontinuiteta, zahvaćanje izrazito širokog vremenskog i prostornog raspona

Tvorba naracija o dominantnim sredozemnim civilizacijama u simboličkom smislu,

koje predstavljaju stalno mjesto suvremenoga političkog i popularnog žargona
(primjer Feničana, Grka i Rimljana)

Tvorba naracija o “sredozemnom Drugom” – primjer Maura – i nakon nestanka

razlikovne društvene zajednice, motiv je prisutan u pučkoj kulturi (običajima, nakitu
itd.) i političkim akcijama

FENIČKO OSVAJANJE „VELIKOG MORA“

Uvriježene predodžbe:

pomorska trgovačka kultura snažno okrenuta moru

trgovina metalima, vinom, maslinovim uljem, cedrovinom

plovila kao zaštitni znak: korištenje galija

 fenička je kultura imala velik utjecaj na kulture sredozemnog bazena

tragovi u sjevernoafričkim kolonijama: punski jezik

termin “fenički” postaje dijelom političkoga diskursa u suvremenosti

RIMLJANI U KONSTRUKCIJI „SREDOZEMNOG“ I „EUROPSKOG“

Rimski utjecaj preko granica Sredozemlja, do u SZ Europu.

Primjeri brojni: granice proširenja karnevala poklapaju se s granicama nekadašnjeg
Rimskog carstva; za tumačenje brojnih običaja u Hrvatskoj povlače se usporednice s rimskim
svetkovinama (običaj biranja kralja na Jadranu; calendae - kolede); J. Radauš Ribarić –
slavonske frizure uspoređuje s antičkim rimskim; arhitektonska kultura utemeljena na vilama
dobila zamah od Yorka do Palmyre. No, rimski sloj vrlo je plodotvoran i za konstrukciju
nacionalnih i transnacionalnih mitova.

MAURI – SREDOZEMNI “DRUGI”

Predodžba o “drugotnosti” traje i do danas, pet stoljeća nakon maurskoga pada. Izraz se
povezuje s muslimanima, ali je naziv stariji od islama. Bilježi se u numidijskom kraljevstvu
Maure u 3. stoljeću pr. Kr. Podrijetlo naziva do danas je ipak ostalo prilično nejasno:
drugotnost marokanskih naroda. Pojam “Maur” najvjerojatnije dolazi od grčke riječi mauros,
što znači “crn” ili “vrlo taman”. To je u latinskom jeziku prešlo u mauro (plural mauri).
Izvedenice iz tog korijena nalaze se u suvremenim jezičnim varijantama, a počele su
označavati i različite pojave koje se poistovjećuju s tamnom bojom .

MAURSKI PROBLEM

Mjesto sukoba dviju civilizacija i religijskih sustava: odnosi kršćanstva i islama. Godine 711.
Mauri su pokorili Vizigote u pretežito kršćanskoj Hispaniji; predvođeni Tariqom ibn-
Ziyadom, podveli su veći dio Pirinejskog poluotoka pod islamsku upravu.

Reconquista: odvijala se u nekoliko etapa razdvojenih stoljećima; Granada je osvojena 1492.

godine; prinudna obraćenja na kršćanstvo

Maurski problem samo je epizoda jednoga šireg sukoba: na Sredozemlju borba između
Istoka i Zapada u znaku vječitog “istočnog pitanja”

Moreška: Korčula, Španjolska

Maur kao suvremeni simbol: Korzika, Rijeka, Lastovo

KONCEPTI “ČASTI” I SRAMA/SRAMOTE” (“HONOUR AND SHAME”)

Za razvijanje koncepta zaslužna je konferencija održana 1959. godine, Burg Wartenstein,

Wenner-Gren Foundation: vodila objavljivanju dvaju utjecajnih djela: Mediterranean
Countrymen (Pitt-Rivers 1961) i Honor and Shame (Peristiany 1965)
Pojam "časti" prisutan je u svakom društvu - pokazatelj osobnog integriteta, dominantnosti
duha ili tijela, zadobiva se agonom, nadmetanjem. "Čast" se rijetko pojavljuje u antropološkoj
literaturi prije 1960-ih; spomen kod Marcela Maussa, koncept "mane“, Polinezija

Karakteristično za Sredozemlje: povezanost časti i statusa u društvu, ne samo moralnog, već i

ekonomskog. Čast je na Sredozemlju sustav stratifikacije: osnova za postavljanje društvene
hijerarhije. Na osnovu časti obavlja se raspodjela bogatstva u društvu i propisuje se ponašanje
primjereno ljudima na različitim pozicijama u društvenoj ljestvici. To je apsolutni sustav,
prihvaćaju ga svi članovi društva. Kroz čast se propituje čitav integritet pojedinca i njegove
obitelji. Unutar svake kulture postoji više definicija časti; začetnici ovih pojmova stavove
crkve i plemstva tumače kao dominantne.

„Sram“ U odnosu na čast, na suprotnom je kraju društvene dihotomije. Uključuje pokudu i

pad na društvenoj ljestvici, ali i osjećaj postiđenosti, gubitak prestiža, nadmoći nad drugima,
obraza.

Kritike koncepta “čast i sramote”: dekonstrukcija tog koncepta u radovima Michaela

Herzfelda - "Honour and Shame: Problems in the Comparative Analysis of Moral Systems”
(1980) - s kolonijalnih pozicija moći sredozemna se društva izmiču u “primitivnije” stanje;
zanemarivala se kompleksna mreža lokalnih, nacionalnih i nadnacionalnih politika i
ekonomija, koja je znatno utjecala na način života zajednice.

“Milost” (“Grace”)- traženje veza između časti i svetog, što se izražava pojmom milosti;
usmjeravanje na religiju i simbolizam; van onoga što je obvezno i predvidivo; ubraja se u
registar onoga što zajednica definira kao nesvakidašnje i nadnaravno.

TVORCI KONCEPATA

John G. Peristiany (1912.-1988.): Honour and Shame: The Values of Mediterranean Society
(1966); Mediterranean Family Structures (1976);Property in Greek Cypriot Marriage
Strategies (1982); Contributions to Mediterranean Sociology: Mediterranean Rural
Communities and Social Change (1968)

Julian Pitt-Rivers (1919.-2001.): The people of the Sierra (1954); Mediterranean

countrymen; essays in the social anthropology of the Mediterranean (1963); (& J. G.
Peristiany) Honour and Grace in Anthropology (1992)

Pitt-Rivers: Mediterranean Countrymen (1963):

podnaslov – Essays in the Social Anthropology of the Mediterranean, čime se podcrtava

panmediteranska specijalizacija u antropologiji. Ovim zbornikom je postavljen model
komparativnoj perspektivi i metodologiji unutar mediteranskih studija

Pitt-Riversov Mediteran: tehnološka homogenost, kulturna i etnička raznolikost i duga

povijest doticaja.Upućuje na ograničenost poimanja naroda i kultura isključivo kroz
nacionalne formacije:
 “The communities of the Mediterranean possess both more similarities between
different countries and more diversities within their national frontiers than the tenets of
modern nationalism would have us believe. […] A social anthropology of the Mediterranean
must start with these diversities rather than with the stereotypes of national ‘culture’. For
behind the diversities there is room to discover continuities which run counter to the varying
political hegemonies, observing the exigencies of the ecology or the entrenched conservatism
of the local settlement.”

TRAGANJE ZA „MEDITERANSKIM OBRASCEM“ U ANTROPOLOGIJI

Louise E. Sweet tvrdi da je u prošlosti Sredozemni bazen karakterizirao "distinktivni

sredozemni kulturni obrazac ili civilizacija", koja se iskazuje kroz strukturnu, ekološku i
kulturnu razlikovnost ovoga područja

Robert Redfield: Peasant Society and Culture - Mediteran: nedostatak ugleda koji proizlazi
iz zemljoradničkog posla . Fokus na temama: čast i stram, gostoprimstvo, obitelj,
prijateljstvo, srodstvo, vlasništvo, odnosi lokalnih zajednica prema širem sredozemnom
kontekstu

John Horsley Russell Davis (rođen 1938.): profesor socijalne antropologije na Oxfordu;
People of the Mediterranean: An essay in comparative social anthropology (1977)

REVIZIJA MEDITERANSKIH STUDIJA

Devedesete godine: u Aix-en-Provence, Francuska, konferencija o stanju discipline. Istom

prigodom osnovan i istraživački centar Maison méditerranéenne des sciences de l’homme,
Université de Provence. Cilj: napraviti valorizaciju dotadašnjih istraživanja mediteranskog
područja iz očišta različitih disciplina

- Odmak od studija zajednica. Kritizira se pojam “jedinstva Sredozemlja”

- Odmak od dominacije britanskih i sjevernoameričkih pojmova vezanih uz
Sredozemlje
- Zalaganje za interdisciplinarna istraživanja koja uključuju stručnjake iz zemalja u
kojima se istraživanja obavljaju. Istraživanja sredozemnih društava uglavnom su se
bavila povijesnim ili tradicijskim zajednicama, dok su suvremeni fenomeni ostali
nepokrivenima

MEDITERAN U HRVATSKOJ TURISTIČKOJ PROMIDŽBI

 Projekt kulturno-turističkog brendiranja kojim Hrvatska turistička zajednica nastupa

na tržištu od 2002. godine. Konstrukt prikazan u promidžbenim materijalima kao spoj
netaknute prirodne i bogate kulturne baštine – motivi sunca, mora i pijeska, kamene
arhitekture, antičkih nalaza i srednjovjekovnog nasljeđa; ljudi rjeđe prikazani, često
obavljaju tradicijske poslove. Posezanjem za zamišljenim Mediteranom iz prošlosti
Hrvatska se nastoji predstaviti kao neupitno europski prostor u suvremenosti.
MEDITERAN U AKADEMSKOM DISKURSU

Od devedesetih godina mnoštvo knjiga i članaka objavljeno na temu Mediterana odraz je

interesa za tu regiju u suvremenom hrvatskom društvu; ujedno sami znanstvenici doprinose
konstruiranju fenomena koji prate, mediteranstva hrvatske kulture.

Milovan Gavazzi. 1978. "Areali tradicijske kulture jugoistočne Evrope“, Vrela i sudbine
narodnih tradicija – opisuje sredozemni areal

Svezak Narodne umjetnosti iz 1999. – zaključak da Mediteran predstavlja važan parametar

za definiranje hrvatskog nacionalnog identiteta

Povezivanje hrvatskog nacionalnog, mediteranskog i suvremenog europskog identiteta – tekst

Jelke Vince Pallua: „Nigdje svijet Mediterana (…) nije kontinentalnoj Europi tako blizu kao
na hrvatskom tlu, nigdje Mediteran nije tako srednjoeuropski i nigdje srednja Europa tako
mediteranska kao u Hrvatskoj.“

MEDITERAN U KULTURNIM POLITIKAMA

Expo u Lisabonu 1998. – Hrvatska prikazana kao „primorska, mediteranska zemlja iznimnih
prirodnih resursa“; naslov postava je „Hrvatska – park prirode u srcu Europe“

Stručno-znanstveni skup Matice hrvatske „More hrvatsko blago“, 2008. Polazišna teza:
„Hrvatska (u državnim zajednicama u kojima je održavala svoj državnopravni identitet) bila
je mediteranski pomorski susjed koji je utjecao na povijesna zbivanja te na tehnološki i
gospodarski razvoj Sredozemlja“.

“Hrvatska, duša Mediterana”, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, izložba u

Španjolskoj 2007. i 2008.

ZAŠTO ŽELIMO BITI MEDITERANCI?

Imaginarij varira od europskog “Drugog” (Todorova) do “Kolijevke europske civilizacije”

Michael Herzfeld: zašto je ljudima stalo da budu “Mediteranci”? Upućuje na niz raznovrsnih
razloga, od opravdavanja određenih vidova ponašanja i kulturnih praksi “sredozemnim
temperamentom” do posezanja za lokalnim kulturnim elementima koji su u svrgnutim
političkim sustavima predstavljali mjesta društvene amnezije

U Hrvatskoj strategije samostereotipizacije imaju dodatnu ideološku dimenziju –

pregovaranje i redefiniranje nacionalnog identiteta, odvajanje od identifikacijskih strategija
zastupljenih u bivšoj Jugoslaviji

Mediteran u Hrvatskoj na osnovu analiziranih materijala funkcionira kao:

- označitelj hrvatskih političkih i ekonomskih stremljenja koja bi trebala biti

zadovoljena u okviru Europske unije
- niša na osnovu koje se Hrvatska nastoji izboriti za svoju prepoznatljivost na
turističkom tržištu
 - pokazatelj da se hrvatska kultura ubraja u red onih "visokih“ (analogije s europskom
stranom Mediterana)
- epitet kojim se opisuju društvena svakodnevica, životni stil i svjetonazor stanovnika
ovoga prostora
Posezanje za Mediteranom u identifikacijskim strategijama ujedno je pokušaj udaljavanja od
druge kulturne regije – od zamišljenog Balkana.

ČESTO ISTICANE ANALOGNE POJAVE MEĐU SREDOZEMNIM

ZAJEDNICAMA

Analogije u običajima primjetne su na sredozemnom prostoru: karnevali; prakse vezane uz

preduskrsne i Uskrsne običaje (posebice uloga bratovština, pasionska baština Velikog tjedna);
prakse vezane uz barke i brodove (Sv. Nikola, Tijelovo); koledanje; izbor kralja itd. – u ovim
je slučajevima riječ o običajima koje prate kršćanski kalendar. Pojedine običajne prakse
zajedničke i kršćanskom i islamskom Sredozemlju (primjer moreške)

Kuvada – običaj vezan uz porod; suprug rodilje fiktivno preuzima njezinu ulogu (T.
Đorđević, 1941.); bio rasprostranjen u sjevernozapadnom dijelu Afrike, u dijelovima
Francuske (termin dolazi od franc. couver - sjediti na jajima) i Španjolske, posebice među
Baskima; u Crnoj Gori i Albaniji; na prostoru Hrvatske ga nije bilo. No, o kuvadi ne možemo
govoriti kao isključivo sredozemnoj pojavi - raširena na bitno širem prostoru: među indijskim
Dravidima, plemenima iz Kine i stražnje Indije, kod Melanežana i Indijanaca Amazonije

ŠIRENJE POJAVA – ODIJEVANJE

Neki od vladara sredozemnih zemalja upravljali su i drugim dijelovima Europe – primjer

Habzburgovaca. Takva situacija omogućavala je širenje nekih mediteranskih kulturnih
značajki i na širem europskom planu. Primjer mediteranske crnine, crne odjeće kao oznake
korote, žaljenja za pokojnikom; ona se širila posredstvom dvora – u trenu kad je prepoznata
kao modni detalj, počela se širiti srednjom, a zatim i zapadnom Europom te ju je postupno
prihvaćao i puk.

STOČARSTVO NA HRVATSKIM PRIMORSKIM PLANINAMA

V. Belaj: Planinsko stočarenje - kulturni odgovor na teže prirodne uvjete. Stari Slaveni bavili
su se stajskim stočarstvom; dolaskom na jug preuzimaju postupke vezane uz planinsko
stočarenje, čiji je nositelj bio predslavenski stočarski sloj (“Vlasi”)

Dva osnovna tipa stočarstva na Velebitu:

Alpski tip: izdig uključuje čitavu zajednicu; tri etape izdiga – matično selo, majsko
selište (cijela obitelj u proljeće, tamo se bave skromnom poljoprivredom) i planinske pašnjake
(samo pastiri sa stadima tijekom visokog ljeta); zimi se stoka (većinom goveda) krmi sijenom
Transhumantni tip: vlasnici stada (u pravilu ovce) nastanjeni u stalnim naseljima gdje se bave
zemljoradnjom, dok su stada i ljeti i zimi na pašnjacima, gdje ih čuvaju pastiri; nisu
prikupljali krmu

PLANINSKO STOČARSTVO NA SREDOZEMLJU

Planinsko stočarenje, posebice povezano s ovčarstvom, bilo je rašireno diljem Mediterana.

Uzrok ovakvih migriranja – oštri klimatski i topografski kontrasti koji su činili poželjnima
sezonske izmjene pašnjaka

Važnost ekoloških uvjeta – propao pokušaj španjolskih kolonijalnih vlasti da takav vid
stočarenja uvedu u španjolsku Ameriku u 16. stoljeću

I u drugim krajevima Sredozemlja kombinacija alpskog i transhumantnog tipa stočarenja:

Pirineji

UZGOJ MERINO OVCE U ŠPANJOLSKOJ

O planinskom stočarenju na Sredozemlju često se pisalo kao o ahistoričkoj, bezvremenskoj i

apolitičkoj pojavi. Knjiga Juliusa Kleina: The Mesta: A Study in Spanish Economic History
1273-1836 iz 1964. pokazuje suprotno. Djelovanje tzv. "Časnog vijeća Mesta", ceha
kastiljanskih uzgajivača ovaca; šestostoljetni napori velikih europskih sila da dominiraju
proizvodnjom i trgovinom španjolskom merino vunom kao jednom od osnovnih onodobnih
sirovina.

Do uzgoja merino ovce na Pirinejskom poluotoku došlo je kontaktima i migracijama iz drugih

dijelova Sredozemlja – utjecaj Maura, Beni-Marines plemena; stočarska terminologija
arapskog podrijetla; sličnosti tradicijskih praksi u uzgoju stada u Španjolskoj te u SZ
dijelovima Afrike; uvoz afričkih ovnova za rasplod.

ŠPANJOLSKA MESTA

Tijekom ranoga srednjovjekovlja u različitim su se španjolskim gradovima održavali sastanci

pastira i vlasnika stada; prednjačili su kastiljanski centri (npr. Soria). Ta su se lokalna vijeća
nazivala mestas - posebna se pažnja obraćala dodjeli odlutalih grla pravim vlasnicima ili
njihovoj prodaji za lokalne svrhe.1273. Alfonso Učeni ujedinio je sve "uzgajivače ovaca u
Kastilji" u nacionalno udruženje i dodijelio im je povelju, nazvavši ih imenom koje je već bilo
u tradiciji, mesta; nacionalna je mesta sebi pripisala pravo nad svim odlutalim grlima u
cijelom kraljevstvu.

Pad meste - 17. stoljeće .

PLAŽA KAO KULTURNI FENOMEN

Löfgren, Orvar (2004): The Global Beach. U: ur. Sharon Bohn Gmelch, Tourists and
Tourism. A Reader. Waveland Press, Long Grove, Illinois.
Plažni imaginarij često uzimamo zdravo za gotovo, no možemo ga itekako analizirati kao
kulturni fenomen. Percepcija pijeska, sunca i mora, triju elemenata koja uzimamo kao
temeljne sastavnice plaže, je kulturno uvjetovana. Načini korištenja plaže i provođenja
dokolice na plaži variraju od jedne povijesne epizode do druge.

DVA PRISTUPA FESTIVALIMA

Festivalima se može pristupiti:

Kao arenama za predstavljanje baštine, kao okviru unutar kojih se baština postavlja na
scenu, revitalizira i konstruira– pritom se možemo usmjeriti i na povratni učinak koji
festivalske prakse imaju na poimanje i izvođenje baštine na terenu

Ali i kao kulturnom fenomenu, kulturnim praksama koje zajednice shvaćaju kao svoje
razlikovno obilježje, u smislu kohezije i simboličkog samoodređenja zajednice

FESTIVAL DALMATINSKIH KLAPA, OMIŠ

Osnovan 1967. godine kao natjecanje muških sastava; od 1976. godine sudjeluju i ženske
skupine. Datumi nisu fiksni: više natjecanja tijekom lipnja i srpnja. U Omiš tom prigodom
stiže specifična grupa posjetitelja – uglavnom hrvatski turisti, ljubitelji klapskoga pjevanja

Kritike stručnjaka: “neautentičnost” ženskog i mješovitog klapskog pjevanja.

OMIŠKI FESTIVAL I RAZINE IDENTIFIKACIJE

Lokalna razina: Festival kao prva asocijacija pri spomenu Omiša; lokalna zajednica poima
festival kao svoj simbol.

Regionalna razina: Festival postaje prostorom u kojem se konstruira i predstavlja

“dalmatinski identitet”; festival ima odjeke izvan Omiša – nastupi lokalnih klapa kao motiv za
koheziju lokalnih zajednica diljem Dalmacije.

Dva osnovna pristupa sredozemnoj dimenziji Omiškoga festivala:

1. Definiranje sredozemnog sloja kao jednoga od izvorišta klapskoga pjevanja

2. Definiranje omiškoga prostora kao sredozemnoga

SREDOZEMNI I DALMATINSKI IDENTITET – SINONIMI?

Tvrdnja pojedinih autora je da se sredozemna sastavnica identiteta u Hrvatskoj nije

uspostavila kao temeljna na nacionalnoj razini zbog njezinoga nužnog povezivanja s
regionalnom pripadnošću (u prvom redu dalmatinskom). Primjer Festivala dalmatinskih klapa
u Omišu pokazuje da je odnos regionalnoga, dalmatinskog identiteta i onoga nadnacionalnog,
sredozemnog bitno složeniji. Odbacivanje projekta “Klapski susreti zemalja Mediterana”
(1997.)
Fernand Braudel: Sredozemlje i sredozemni svijet u doba
Filipa II.
PRVO PLANINE
Sredozemlje se određuje kao more između zemalja koje ga okružuju, no Sredozemlje je i more među
planinama. Na sredozemnom prostoru planine tvore glomazni kostur, nastao u zoni nabiranja i
tercijarnih pukotina koje presijecaju Stari svijet.

Planine: Alpe, Pirineji, Apenini, Dinarske Alpe, Kavkaz, planine Anatolije, Libanoni, Atlas i
španjolski Kordiljeri

Još od doba Homera, pisci su nepovjerljivo pisali o gorštacima.

Planina kao zaklon: najčešće od vojnika ili gusara. O tome govore mnogi dokumentu, čak i Biblija.
Ponekad se dogodi da se to „sklonište“ pretvori u stalno boravište. Planine su nepotpune civilizacije
koje su posljedice nedostatnog ljudskog zaposjedanja.

Život na planini: Na planini je težak život, a često i siromašan, no to nije pravilo. Postoje mnoge
iznimke. Planina je primorana da u osnovi živi sama od sebe, da osigurava ono što je najneophodnije,
pa čak i da uzgaja sve pod svaku cijenu, tj.čak i ako je tlo nepogodno (npr. vinova loza, masline,
pšenica). Tu se vide znakovi civilizacijske i ekonomske nedostatnosti i arhaizma.

PLANINE, CIVILIZACIJE I RELIGIJE: Planina je obično svijet postrani civilizacija,

stvaranja gradova i nizina, te često ostaje izvan velikih civilizacijskih strujanja. Što se tiće
religije, u 16.st planina je slabo povezana s prevladavajućim religijama uz more. Nove religije
u tim krajevima vrlo lako postižu masovna (ali nestalna) osvajanja. Planine su također i
utočište za vračanje, vračeve, primitivnu magiju i crne mise.

GORŠTAČKA SLOBODA: Život nizina i gradova slabo prožima planine. Tako su i zemlje
krvne osvete sve redom planinske zemlje, i to one koje srednjovjekovlje nije proželo
feudalizmom (berberski krajevi, Korzika, Albanija). Ljudi su ovdje slobodni, a svećenici su
jednako siromašni kao i njihova pastva. Nema ni administracije, a ni pravih gradova.

BOGATSTVO I KONAČNI ISHOD PLANINE: U Sredozemlju ipak ne postoje planine

koje su potpuno odsječene od ostatka svijeta. Svaka planina ima obradiva tla u dnu dolina, po
terasama raspoređenim duž padina. Prednost planine je u mogućnosti ugajanja mnogo toga
(pšenica, raž, ječam, maslina, naranča, dud), u bogatstvu pašnjaka i šuma, uzgoju stoke,
proizvodnji mliječnih proizvoda i sireva. Polušume (makija) služe kao tereni za ispašu, vrtovi
i voćnjaci. Na planinama postoji i mnogo izvora, rudnika i kamenoloma. Sve ovo pokazuje da
je život u planini moguć, ali ne i lagan.

GORŠTACI U GRADU: U nadi za lakšim životom, gorštak se spušta s planine. Većinom se

spuštaju radi ljetnih poljoprivrednih poslova. Prikazuje ih se kao osobite po svojoj odjeći,
čudnovate u svojim običajima, brbljavce, smione i nemirne, koji uvijek nalaze dovoljno
argumenata i uvijek su uvjerljivi. Ljudi iz gradova i ravnica često sumnjaju u gorštake,
ismijavaju ih i plaše. Seljak iz ravnice bio je ironičan prema „prostaku“ s brda, a ženidbe
među njihovim obiteljima vrlo su rijetke. Tako se podiže društvena i kulturna pregrada koja
zamijenjuje onu geografsku koju se neprestano prekoračivalo.

TIPIČNI SLUČAJEVI PLANINSKE DIJASPORE: Najjače od svih kretanja s planine

prema ravnici jest planinsko sezonsko stočarstvo. Planine imaju i lutalice i pustolove koji
prate vojsku, ali i stalne vojnike koji su po tradiciji namijenjeni određenom vladaru. (Primjer
Albanaca: spuštaju se s planine kao vojnici, te su „na strani onih koji im daju kruha“. Milano:
s planine ljudi odlaze u Francusku kao željezari ili zlatari, ili u Palermo raditi kao
gostioničari; Armenija).

GORŠTAČKI ŽIVOT, PRVA POVIJEST SREDOZEMLJA?: Planina je zapravo

tvornica ljudi za tuđu upotrebu. Suprotnost između ravnice i planine stvar je i povijesnog
razdoblja.

GRANICE ILI NAJŠIRE SREDOZEMLJE

Sredozemlje povijesnih dimenzija: Sredozemlje je onakvo kakvim ga čine ljudi. Kruženje
ljudi, te materijalnih i nematerijalnih dobara opisuje oko Sredozemlja uzastopne granice u
ekonomskim, političkim ili civilizacijskim razmjerima. Koncentracijom trgovine,
akumuliranim bogatstvima koja se dalje ponovo preose, a nekad i nepovratno gube,
Sredozemlje se određuje svojim zračenjima.

SAHARA, DRUGO LICE SREDOZEMLJA

Sahara: bliže i daleke granice: na zapadu se prostiru tople pustinje, na sjeveru i istoku
hladne. Sahara u širem smislu (afrička i azijska) uokvirena je granicam bliskim Sredozemlju,
kao i granicama koje su vrlo daleko od prvih. Naglašava se prvenstvo prijevoza, ono vlada
svime, zbog prekomjernosti praznih prostora.

Bijeda i siromaštvo: Neimaštinu i siromaštvo uvjetuju beskraj i praznina. Nema vode, izvora,
rijeka, biljaka i drveća. Postoji oskudna vegetacija, tj pašnjak. Šuma je vrlo rijetka. Drveta
nema, kuće su građene većinom od gline, a rijetko od kamena, koji se slaže bez vezivnog
materijala. Čovjek se ovdje može održati samo u vrlo malim skupinama. Divljač je također
vrlo rijetka. Nomadi su vezani za pašnjake i put od vode do vode. Zbog pašnjaka često izbije
svađa. Pustinjska društva imaju svoje organizacije, hijerarhije, složene običaje i pravne
konstrukcije.

Veliki nomadi: Planinski nomadi imaju malo područje selidbe, te mijenjajući kat zimuju u
pustinji. Veliki nomadi ljetuju izvan Sahare, na njenim stepskim rubovima. Za duge etape
koriste prve jesenske ili zadnje proljetne kiše. Ponekad idu izvan puteva tražeći travu. U 16.st
nomadski su pastiri često stizali do obala Sredozemlja.

Napredovanje i uvlačenje stepe: u 16.stoljeću oko Tripolija izranjaju i brzo iščezavaju

nomadske države. Kada nomad dođe u Sredozemlje, on se opušta te se udomaći i pokorava
jednostavnim metodama kulture Sredozemlja. Odnosi između beduina i sjedilaca stalan su
sukob. Riječ je o suočavanju ekonomija, civilizacija, društava i načina života. Nomadi igraju
sve veću ulogu u Maloj Africi 16.st.

Karavane zlata i mirodija: Karavanski promet uključuje veliko putovanje s jednog ruba
pustinje na drugi. Karavane spajaju Sredozemlje, s jedne strane s Dalekim istokom, a s druge
s crnačkom Afrikom. Karavane su u rukama trgovaca, one su raskoš. Trgovci duž puta
prodaju svilu, koralje, kositar, pšenicu ili rižu. Postoje vođe karavane i vodiči koji noću nose
upaljeno suho drvo da osvijetle put. U Sahari se trguje solju, robovima, tkaninom i zlatom, a u
Siriji začinima, drogama i svilom. Na Bliskom Istoku postoje dvije osnovne karavanske zone:
jedna koja vodi u Meku iz Sirije ili Kaira, a druga ide od Alepa do Tigrisa. Postoje i putevi
prema Indijskom oceanu, Perzijskom zaljevu, Crvenom moru, Suezu itd. Na Sredozemlju
postoji potražnja za paprom, mirodijama i svilom.

Oaze: U 16.st. Mezopotamija, Egipat. Oaze su točke okupljanja ljudi, poljoprivredni gradovi
s kanalima za navodnjavanje, te nameću potpunu stegu. Postoji rizik od mnogih bolesti, pa
postoji potreba za radnom snagom (robovi). Stanovnik oaze trbušasti je seljak, nadut od biljne
hrane. Nasuprot njemu, nomadi su atletski građeni, mršavih nogu i širokih grudi.

Zemljopisno područje islama: Islam je tada i tamo bio dominantna ekonomija i civilizacija.

OTOCI
Mnogo su brojniji i važniji nego što se obično misli. Oni su neizbježna pristaništa duž
morskih putova te pružaju mirne vode pogodne za plovidbu.

Izolirani svjetovi?: Primjer Sardinije: iako je velika, nema poseban značaj, već živi sama za
sebe. Prednost izoliranosti je što dugo žadrže sve sa čime dođu u dodir: običaje, modu, jezik.
Sardinija je tako ipak bila dotaknuta preporodom aktivnog kršćanskog gusarenja.

Nesiguran život: Svi otoci imaju slične gradove, osjetljive na raspršeni život na moru i
istodobno okrenute prema unutra. Svaki otok posjeduje svoje biljne i životinjske osobitosti.
Veliki problem otoka je živjeti od vlastitih izvora, te zato niti jedan otok nema osiguranu
sutrašnjicu. Otoci su u 16.st ugroženi glađu i ratobornošću na moru. Stalno se bore, brane,
grade stržarske kule, podižu utvrde itd.

Na putovima velike povijesti: Nestalan, skučen i ugrožen život. Na putu velikih pomorskih
puteva, otoci sudjeluju u velikim odnosima, zbog čega gospodarstvo redovito snosi posljedice
jer je nesposobno oduprijeti se određenim poticajima.

Otočni iseljenici: Najuobičajeniji način da se otoci pomiješaju sa svijetom jest da

organiziraju vlastito iseljavanje. Tako neki postanu robijaši, neki pomorci i trgovci koji trguju
u luci, a neki se trajno nastane kao odmetnici u gradu
I otoci koje ne okružuje more: To su gotovo otoci, kao npr.Grčka, koji su zatvoreni
kopnenim zidinama, a jedini izlaz im je onaj na more. Sirija je tako stanica između mora i
pustinje.

Poluotoci: Iberski poluotok, Italija, Balkanski poluotok, Mala Azija i Sjeverna Afrika. Preko
tih su zemalja putnici dolazili u dodir sa Sredozemnim morem. Poluotoci su dio sredozemnog
prostora koji je najbogatiji ljudima i mogućnostima. Oni nisu međusobno povezani niti imaju
povjerenja u sebe. Nemaju ni žestinu pristupa političkoj i nacionalnoj strasti. Poluotoci su sa
strane kontinenta, od kojeg su jasno odvojeni, obrubljeni preprekama koje ometaju razmjene i
odnose. Visoke pregrade na poluotocima pretvaraju ih u rubni svijet, sa svojim osobitostima,
okusom i posebnim naglaskom. Svaki put kad se jedna od tih poluotočnih jedinica potvrdila
na političkom planu, uslijedila je najava neke velike promjene.

PLANINSKO STOČARSTVO ILI NOMADSKI ŽIVOT:

VEĆ DVA SREDOZEMLJA
Ispaše: normalna ispaša: vlasnici su ujedno pastiri, stanovnici ravnice, iz koje odlaze ljeti.

obrnuta ispaša: stada i pastiri stižu iz visokih predjela, bježe od prehladne planine.
Nizinskom kraju pripadaju tek trgovačke funkcije (primjer. Navarra, Kalabrija).

miješana ispaša: istodobno je i ljetna i zimska. Kod nje se polazna točka i nastambe
nalaze na polovici kosine, na pola puta između dvaju pašnjaka.

Ispaša obuhvaća fizičke, ljudske i povijesne uvjete. U Sredozemlju se radi o premještanju u

vertikalnom smjeru sa zimskih pašnjaka u ravnicama prema ljetnim pašnjacima na
uzvisinama.

Nomadski je život stariji od ispaše: Ispaša uključuje određenu podjelu rada, posvudašnju
poljoprivredu, oranice koje treba čuvati, stalne kuće i sela, koja se prazne kada dio
stanovništva odlazi u ravnice. Za razliku od toga, nomadski život za sobom povlači sve na
velika putovanja: ljude, životinje, čak i kuće, no nikada za sobom ne vodi veliki broj ovaca.
Nomadski život obuhvaća desetak osoba sa nekoliko deva, ovaca itd. Na Sredozemlju je
obrnuta ispaša starija od normalne, no često se javljaju i pomiješane, kada se upotrebljavaju
isti pašnjaci (ubiranje poreza, iznajmljivanje pašnjaka, planina, obradive zemlje itd.).

Kastiljska ispaša: Velika ispaša, Mesta: kretanja po meridijanima, od sjevera prema jugu i
obrnuto, ovce prate specijalizirani pastiri. Radi se o obrnutoj ispaši. Stada s finim runom
silaze s visokih sjevernih područja u južne nizine. Čitav sustav ovisi o kapacitetu ljetnih
pašnjaka. Svaka ispaša pretpostavlja složene unutrašnje i vanjske strukture i institucije.
Različitim stvarima se trguje u različitim gradovima.

Zajedničke poredbe i kartografije: 1:Ispaša je vrlo institucionalizirana, zaštićena mjerama

sigurnosti, propisima, povlasticama i pomalo izvan društva. 2: Svaka ispaša potaknuta je
poljoprivrednim životom koji mnogo iziskuje. 3: Jedini način da se prijeđe preko posebnih
slučajeva jest da se sve poznate ispaše prenesu na zajedničku kartu Sredozemlja.

Jednogrbe i dvogrbe deve: arapske i turske najezde: Dvogrboj devi, porijeklom iz

Baktrije, ne smeta ni hladnoća ni reljef, a jednogrba deva iz Arabije ostala je životinjom
pješčanih pustinja i toplih pojaseva. Praktično je nesposobna kretati se planinskim putovima
ili podnositi vrlo niske temperatue. Jedan dosta široki granični pojas dijeli njihova dotična
područja. Beduinizacija, kao posljedica arapskog osvajanja, okružila je visinske krajeve.
Stoga je na tim područjima bio zarobljen često arhaičan život kojega su se neke crte zadržale i
do danas (npr.govedo kao tegleća životinja). Za planine Male Azije, i, nešto manje, Balkana,
provala turskih goniča deva značila je žestoke preokrete. Svaki put kad je bilo moguće
uspostavio se jedan agresivni nomadski život, sve do posljednjeg kata planinskih pojaseva,
iznad gornje granice šuma.

Nomadski život Balkana, Anatolije i Sjeverne Afrike kako ga vide Zapadnjaci: Ispaša je,
na ovim mjestima, prema Zapadu, bila odgurnuta, odbačena na rubove, ili znatno izobličena.
U Sjevernoj Africi nomadi svakog ljeta tjeraju stada do samog mora, a po dolasku zime
vraćaju se u Saharu. To je odmor za gorštake, jer se njihova stada mogu domoći nizina
napuštenih na pragu zime.

Višestoljetni ciklusi: Sva ta kretanja zahtijevaju više stoljeća da se ispune (npr.zbog

svladavanja divljih voda, gradnje cesta i kanala). Radi se o višestoljetnim procesima. Sva se ta
kretanja slažu jedna na druga i reguliraju ljudski život.

CIVILIZACIJE
Civilizacije su najsloženiji likovi Sredozemlja.

PROMJENJIVOST I POSTOJANOST CIVILIZACIJA

Pouka sitnih vjesti: sitne vjesti govore bolje od dugih izlaganja o životu ljudi na Sredozemlju
(npr, ljudi pronalaze obitelj, nečijeg ubojicu, bježe iz države, pokrštavaju se itd).

Kako putuju kulturna dobra: Premještaju se s putnicima, bez prestanka se prenose,

napuštaju, ponovno preuzimaju. Većina kulturnih prijenosa odvija se a da nisu poznati njihovi
prenosioci. Tako se, na primjer, miješalo bilje, žitarice itd. Važna je sveobuhvatnost i
golemost sredozemnog miješanja (npr.pojava istog plesa pod maskama u cijelom
Sredozemlju). Miješanje pretpostavlja različitost elemenata, a šarenilo dokazuje da se nije sve
stopilo u jednu masu, da ostaju različiti elementi, da ih je moguće pronaći odvojene,
prepoznatljive.

Zračenja civilizacija i odbijanje preuzimanja: Ne postoji civilizacija koje ne izvozi ljude,

načine mišljenja ili življenja. Za civilizaciju živjeti znači u isto vrijeme biti sposoban davati,
primati, posuđivati (među velike posudbe spada tiskarstvo). Velika se civilizacija prepoznaje i
po tome što nekad odbija posuditi ili preuzeti (npr.neuspjeh reformacije južno od Pirineja i
Alpa).
A grčka civilizacija?: i ona je odbijala. Tako se u 15.stoljeću odbila ujediniti s latinskom
crkvom. Grci su se višđe voljeli predati Turčinu nego se podvrgnuti katoličkom obredu.
Gotovo su uvijek bili saveznici Turčina protiv Mlečana, jer Turci nikada nisu ometali vršenje
pravoslavnih obreda.

Kada se radi o premještanju, to je lako kada je čovjek sam, no vrlo teško kada su u pitanju
cijele zajednice, civilizacije. Prelazeći granicu, pojedinac se otuđuje, on izdaje svoju
civilizaciju. To je zbog toga što je ona ukotvljena u jedan određeni prostor, koji je jedan od
neophodnih sastojaka njene stvarnosti. Najvažniji rascijep sredozemnih zemalja (J.Cvijić) jest
onaj između istoka i zapada.

Tri velike sredozemne civilizacije: latinska, islamska i grčka

Sporost razmjena i prijenosa: snaga kojom se opiru civilizacije vezane uz zemlju

objašnjava iznimnu sporost izvjesnih kretanja. One se preobražavaju tek nakon dugih
događanja, neprimjetnih pomicanja, unatoč prividnim lomovima (npr.vrijeme potrebno da
kinesko zvono postane kršćansko zvono). Posvuda ima starih preživjelih oblika,, starih
kulturnih izvorišta. Civilizacije su smrtne. One to jesu u svom procvatu, u svojim trenutnim,
najsloženijim, ostvarenjima, u svojim ekonomskim pobjedama, u svojim društvenim
iskušenjima, kratkoročno. Ali temelji ostaju. Oni nikako nisu neuništivi.

VANJSKA ZRAČENJA
Zračiti, davati, znači dominirati. Dok traje, dar ukazuje na superiornost. OPĆA TEZA OVE
KNJIGE: Tijekom čitavog 16.stoljeća (čak i nakon otkrića Amerike) Sredozemlje ostaje
središte svijeta, jer ono odgaja druge i podučava ih umijeću življenja.

Barok je riječ koja najjednostavnije označava civilizaciju kršćanskog Sredozemlja: posvuda

gdje je barok vidljiv, Sredozemlje ima svoja prava na koja se mi u njegovo ime možemo
pozvati.

Rim: veliko središte sredozemnog zračenja: Početkom 16.stoljeća još je bio siromašan, a
onda se grad mijenja, buja životom, gradi palače i crkve, stanovništvo raste i tako postaje
golemo gradilište, gdje svi umjetnici nalaze posla. Kako je Rim bio i prijestolnica malih
država u državi, isusovci, dominikanci, karmelićani i franjevci uložili su svoj dio novca i
nadmetanja u umjetnosti, i izvan Rima oponašali primjere glavnoga grada. Umjetnost je
moćno sredstvo za borbu i poučavanje (kršćansko).

Španjolska: Zračenje Španjolske je zračenje snažnog naroda, golemog carstva, civilizacije

rafiniranije od francuske. U modi je bilo kićenje razgovora španjolskim riječima, uvoz
španjoslkih knjiga, adaptacije španjolskih komedija na francuskim pozornicama, žene se liče
bjelilom i rumenilom iz Španjolske. Najbolje razdoblje španjolskog zračenja bila je prva
polovica 17.stoljeća.
ZAKLJUČAK: Sudbina Sredozemlja nagoviješta se ili otkriva u rubnim područjima bolje
nego u njegovom uzburkanom središtu. Snažni sredozemni utjecaji govore o njegovoj
prisutnosti i snazi u razmjenama i borbama koje čine život svijeta. Oni ističu na početku
17.stoljeća značčajno mjesto Sredozemlja, stare kolijevke starih civilizacija, u stvaranju
modernog svijeta kojemu je ono u velikoj mjeri dalo svoje obilježje.

JOHN DAVIS: People of the mediterranean- An essay in

comparative social anthropology (1977)

HONOUR

Pojam časti najviše se koristi za seksualno eksplicitna ponašanja i uloge, a jedino Srednja
Italija nije zabilježila uporabu koncepta časti u ovom smislu. Osnovna karakteristika časti je
da je čast sustav stratifikacije: ono unaprijed određuje prikladno ponašanje ljudi na različitim
stupnjevima hijerarhije. To je također i apsolutni sustav. Razlika postoji u časti koja je vrlina i
časti koja je status. Treća karakteristika časti jest da je čast povezana s integritetom (gleda se
čovjek u cjelini). Čast nikako nije primarno povezana sa seksualnim ponašanjem. Praktični
kriticizam časti događa se ponajprije u srednjim slojevima zajednica, gdje društveni i
ekonomski položaj nije siguran.

Lison-Tolosana tvrdi da je čast egalitaran princip, te da nema veze s ekonomskom moći. Taj
egalitarni etički potez naglašava da neki ljudi nemaju onoliko časti koliko tvrde da imaju, te
da nisu ništa časniji od ostalih. Naglašava i kako čast nema veze s ekonomskim resursima, već
s moralnim integritetom. Nečasno ponašanje među siromašnima objašnjeno je s
pretpostavkom da takvi ljudi imaju manje razvijen osjećaj srama. Častan čovjek je osoba
koja posjeduje građanske i kućanske vrline, te ima dovoljno novaca i srama da održava
određeni standard.

Siromašni ljudi često naglašavaju kako je iskrenost povezana sa siromaštvom, ne s moći.

Moraliziranje je zajedničko svim sustavima stratifikacije i zbog toga ne može biti izolirano
kao posebna karakteristika časti.

Lison-Tolosana, Campbell i Pitt-Rivers podržavaju materijalistički argument, tj.mišljenje da

je čast strogo povezana s bogatstvom

Pisticci-Cutilero-Vila Velha (1971).. : 1600 stanovnika, ovise o agrikulturi. Ovisni farmeri

počeli su gubiti na snazi, relativno u odnosu na valsnike zamlje i zaposlenike. Ljudi koji su
obrađivali zajednička polja očeli su gubiti svoj status i svoje su sinove počeli ženiti za kćeri
radnika. Standardi kažu da bi muž trebao osiguravati sredstva za svoju obitelj, a žena i kćeri
mu trebaju biti čedne. Kada se sazna da žena vara, stanovnici se ne začude, već kažu da je bila
pohlepna i da se ništa drugo od nje i nije moglo očekivati. Kako žene često varaju, a muškarci
nisu u mogućnosti osigurati sredstva za obitelj, pojam časti ostaje očuvan na obje strane. Kod
Pisticcija čast je ponajprije povezana s muškarčevom ekonomskom neovisnošću.

Pitt-Rivers: Alcala: također agrikultura, no razlike u obavljanju posla nisu društveno važne.
Ako se osoba ne može uključiti u običnu uzajamnost, gubi čast. Moralno uvažavanje
primjenjuje se jednako na sve članove društva. Alcala je društvo jednakosti, a ljudi ipak teže
tome da postignu veću čast od ostalih. Reputacija se mjeri po ponosu, ali i po praktičnoj
korisnosti. Kritika: nedovoljno razvijena teza o časti.

Campbell: poriče povezanost časti s bogatstvom i moći, dok s druge strane ima sve dokaze
da su povezani. Govori da prestiž, a ne čast, ima veze s bogatstvom. Čast je za njega povezana
s integritetom, plemenitošću uma i tijela. Čovjek ima čast kada postigne određene standarde
muškosti, dok je bogat čovjek moćan, no njegov je prestiž neouzdan dok ne postigne čast. No,
obitelji s visokim prestižom nekad mogu postići čast na puno manje osnove za nju, za razliku
od siromašnih obitelji, koje možda nikad neće postići čast, bez obzira kakve one zapravo bile.
I tu se dolazi do zaključka da čovjek treba bogatstvo kako bi došao do časti. Također, gubitak
časti često dovodi do gubitka prestiža, i obrnuto.

Jane Schneider: tvrdi da je čast ideologija obrane: povezana je s obranom nasljeđa (baštine)
u državama bez vlade. Čast neke grupe privlači ostale da štite zajedničko nasljeđe.

MICHAEL HERZFELD: Practical Mediterraneanism:

Excuses for Everything, from Epistemology to Eating
Autor se oslanja na epistemologiju, te se referira na Purcellovu knjigu The Corrupting Sea.
Antropolozi su se morali suočiti s egzoticizmom ranijeg mediteranističkog pisanja, dok su u
isto vrijeme primjećivali njegovo etnografsko i komparativno bogatstvo. Autor govori kako
nikada nije tvrdio da Mediteran ne postoji, već da je činjenica da takve kategorije kulturnih
područja postoje. Pita se zašto je ta kategorija Mediterana tako otporna, zašto preživljava,
čijim interesima koristi i koje su posljedice njezine trajne važnosti. On svoj kriticizam
upravlja protiv mediteranizma, oslanjajući se na Saidov koncept orijentalizma i
okcidentalizma. Zanima ga zašto, na primjer Grčka i Italija, koje su međusobno daleko i vrlo
različite, imaju iste slike Mediterana. Oslanja se na Hordenov i Purcellov interakcionizam, te
govori kako su ove dvije zemlje mnogo puta došle u interakciju jedna s drugom. U globalnoj
hijerarhiji, Herzfeld Mediteran smješta između modernog i primitivnog svijeta. Priča o tome
što možemo nazvati „mediteranskom sviješću“, tj.zašto je ljudima bitno da budu Mediteranci?
Slaže se s Braudelovim pristupom longue duree.

Mediteranizam je nastao na temelju orijentalizma, te se također može više smatrati

ideologijom, programom aktivne političke angažiranosti s obrascima kulturne hijerarhije.
Biti mediteranist (akademski ili fundamentalno politički) znači ubaciti sebe u globalnu
hijerarhiju vrijednosti.

Konzistentnost stereotipa koji se pojavljuju na prostoru Mediterana autoru se čini

paradoksalnom. Kroz cijeli Mediteran možemo čuti iste stereotipe o Mediterancima. Također
se osvrće na tenzije između grada i sela, te gradske urbane tradicije i ruralne planinske
tradicije. Rimski ideal civilizacije, između ostalog i zbog carske moći, proširio se na cijeli
Mediteran. Klasična grčka kultura vratila se u Grčku kroz njemačku filologiju i umjetnost, ali
ipak s rimskim utjecajem. Mnogo antropološke literature o Mediteranu govori o strahu od
otvorenih gradskih prostora. U tom se smislu govori o otvorenom prostoru koji je moralno
sumnjiv, te o zatvorenom prostoru koji je moralno siguran. Tako, dok urbanost omogućuje
model moćne kulture, u isto vrijeme omogućuje njezino uništenje (rušenje).

Lokalni ljudi naglašavaju ideju dijeljenog mediteranskog identiteta iz nekoliko razloga.

Jedan od njih mogla bi biti želja da se predstave kao susjedne populacije koje rade totalno istu
stvar. Drugi bi razlog mogla biti raširena dostupnost resursima znanja o lokalnoj i regionalnoj
kulturi, koji jednostavno nisu bili dostupni pod represivnim režimima prošlosti. Također,
stereotipi o Mediterancima kao nepovjerljivima, nepreciznima i spontanima, mogu ljudima
poslužiti kao opravdanje da ih drugi ne preziru. Stereotipizacija zato je uvijek i praktična i
kontekstualna. Ono što je važno jest izmaknuti se od vjerovanja i približiti se stvarnim
kulturnim praksama. No, stereotipi mogu imati i negativan utjecaj na Mediteran
(npr.stereotipi o tereorizmu, potkupljivosti i mafiji). Stereotipi otkrivaju očekivanja, koja su
čvrsto povezana sa konceptom časti, koji je vrlo bitan u mediteranistici, ali i sa konceptom i
dinamikom srama.

Kritički studiji mediteranskih identiteta ne moraju nužno spadati u mediteranizam, već mogu
biti kritički odgovor takvom esencijaliziranom diskursu.

JASNA ČAPO ŽMEGAČ: Ethnology, Mediterranean

studies and political retirence in Croatia- From
Mediterranean Constructs to Nation-Building

U prvom dijelu teksta autorica promatra načine na koje su hrvatski etnolozi proučavali i
prikazivali istočni Jadran od 1930-ih na dalje. Mediteranski studiji u Hrvatskoj nemaju
istaknut status u etnološkim istraživanjima. Većim bi dijelom ipak mogli biti svrstani u
etnologiju na Mediteranu. Takvoj etnologiji nije cilj razvijanje posebnog polja istraživanja o
označenom prostoru, niti stvoriti studiju o Mediteranu. Takva se etnologija oslanja na opću
teoriju i plan istraživanja koji su etnolozi stvorili za istraživanje nekog dtugog područja. Ipak
je nekoliko etnologa pokušalo stvoriti posebno polje istraživanja, bazirano na komparativnim
studijama Mediterana (etnologija o Mediteranu).

U drugom dijelu teksta autorica proučava opće korištenje etnoloških konstrukata, i

konstrukata o Mediteranu kao metaforu za državni i nacionalni identitet u socijalističkoj i
postsocijalističkoj Hrvatskoj. Također istražuje je li hrvatska etnologija imala ulogu u
oblikovanju nacionalne i državne ideologije nakon 1945-e, te stoga proučava političko
korištenje etnoloških elaboracija.

Hrvatska etnologija NA Mediteranu

Veći dio hrvatske etnologije bio je deskriptivan, zapisujući bilješke o seljačkim uporabnim
predmetima, oruđima, odjeći i običajima.

Antun Radić: osnivač hr.etnologije i ideolog hr.seljačkog pokreta. Za mediteranske studije

važne su monografije nastale na temelju njegovih upitnica. Te monografije daju mnoštvo
informacija na kojima se može bazirati moderno istraživanje.

Nakon 1970-ih etnografije na Mediteranu uvode neke metodološke i teoretičke inovacije.

ZNANSTVENI KONSTRUKTI O MEDITERANU

Milovan Gavazzi: njegov glavni doprinos etnološkim istraživanjima u HR pokrivao je polje

kulturne i povijesne analize tradicionalne ruralne kulture. Odredio je 12 kulturnih areala JI
Europe, koji se protežu kroz teritorij bivše Jugoslavije, Albaniju, Grčku, Bugarsku i Tursku.
Prema tome konstruktu HR je heterogeno područje podijeljeno na Sredozemnu, Dinarsku i
Panonsku zonu. Kulturne areale definirao je kao zone koje imaju jedinstvo zbog identičnih
prirodnih uvjeta i tradicija, koje nisu pronađene u susjednim područjima. Također, nikada nije
smatrao da su granice kulturnih areala čvrsto određene i nepromjenjive, te naglašava da
kult.areali nemaju veze s političkim, administrativnim, vjerskim, lingvističkim ili etničkim
podjelama. Toj kult-geo analizi Gavazzi je dodao klasifikaciju kulturnih stavki prema
njihovom podrijetlu (kult-gen analiza). Definirao je staromediteranske tragove u hr.seljačkoj
kulturi: uzgoj maslina i vinove loze, kamena arhitektura, okrugle građevine-skloništa, neka
vjerovanja itd. Zbog toga je zaslužan za osnivanje etnologije O Mediteranu u Hrvatskoj. Nije
pričao o tome u smislu gradnje identiteta Hrvata ili Jugoslavena.

Vera Stein-Ehrlich: Uvela kulturnu antropologiju u Jugoslaviju kjnigom The Family in

transition. A study of 300 Yugoslav Villages (1964). No većinom se ipak držala glavne struje
hr.etnologije. Proučavala je promjene u tradicionalnoj Jugoslavenskoj seljačkoj obitelji:
autoritet, konflikti, rivalstvo, ljubav i mržnja. Definirala je 4 regije u HR: jugozapadnu
(planinsku), centalnu (oko Zagreba), Slavoniju i primorsku (krug od 5km do mora).
Specifičnost primorske zone vidjela je u većoj izloženosti zapadu. Planine vidi kao prepreku
za komunikaciju između primorja i unutrašnjeg područja. Također, ni jedno od ova dva
područja (primorje i unutrašnjost/planine) ne karakterizira kao više ili manje hrvatsko.
Marijana i Branimir Gušić: imaju lokalno konstruiran model Mediterana. Kao dvije
temeljne ekonomske aktivnosti u primorskom području („Stari Mediteran“) ističu uzgajanje
maslina i transhumantno ovčarstvo. Branimir Gušić razmatra uključivanje Balkanskog
poluotoka u Mediteransku regiju. U političkom diskursu, naglašavao je da centar Jugoslavije
leži upravo na obalnoj regiji.

DISCIPLINSKI KONSTRUKTI I NJIHOV ODJEK- PRIJE 90IH

Gavazzi i Gušić imaju slične teoretičke i metodološke pristupe, oboje primjenjuju

difuzionističke povijesne kulturne studije, tj.koncept kult.areala, u potrazi za kult.slojevima.
Nasuprot tome, Stein-Ehrlich više zanimaju sociopsihološki aspekti kulture, koje analizira u
ekonomskom kontekstu. Jedino je Gavazzijev konstrukt šire prepoznat i priznat u znanstvenoj
zajednici. Gavazzijev pristup seljačkoj kulturi dominirao je etologijom sve do 70-ih i 80-ih.
Niti jedan od konstrukata od mediteranskoj kulturi nije iskorišten za oblikovanje hr.identiteta
na mediteranskoj bazi.

Politika: Politički faktor imao je najvažniju ulogu u nevidljivosti etnologije za širu zajednicu.
Kroz socijalistički režim, vodeći hr.etnolozi svjesno su se distancirali od dominantne politike,
ali i društvenog komentara općenito. To bi moglo objasniti i zašto su tako dugo insistirali na
proučavanju seljačke kulture (povijesne!). Bilo kakav drugi stav-promjena proučavane
socijalne grupe- vodila bi postavljanju pitanja relevantnih za tadašnji društveni i politički
poredak, što bi pak vodilo neizbježnom uplitanju u politiku.

1990e

Mediteran je postao omiljena tema u mnogim diskusijama. Tako je vrlo puno pažnje
posvećeno npr.prezentaciji Hrvatske kao morske zemlje na World Exposition 1998.u
Portugalu. U isto vrijeme se isticala mediteranska komponenta u hr.kult, ali se nije poricala ni
pripadnost Srednjoj Europi i Balkanu. Ističe se razlika između mediteranske i dinarske
kulture, koja se ponekad isticala i kao ona balkanska (razlike u usmenoj književnosti,
povijesnim etničkim razlikama između Slavenskog stanovništva u unutrašnjosti i
romaniziranog stanovništva na obali., razlika između urbanog primorja i ruralne unutrašnjosti,
povezanosti sa zapadom ili istokom, hr primorje i pretežno srpsko zaleđe itd).

Postavlja se pitanje ima li mediteranski kulturni model manju ulogu u hrvatskom nacionalnom
životu jer je okrenut prema moru, a ne prema unutrašnjosti, gdje se nalazi centar države.
Hrvati svoju pripadnost Mediteranu ne povezuju s nacionalnim, već s regionalnim
identitetom. U 90-ima se ipak nije uspjelo stvoriti posebno područje proučavanja mediterana.

DUNJA RIHTMAN-AUGUŠTIN: A Croatian Controversy:

Mediterranean-Danube-Balkans
Autorica diskutira mentalitet ljudi koji žive na moru, opečna mišljenja o moru izmeđi onih
koji žive na moru i onih koji ne žive na moru. Proučava ulogu „jadranske orijentacije“ u
ekonoskoj politici Jugoslavije, privlači pozornost na mitsku ulogu mora u hrvatskoj
književnosti. Vrlo je teško odrediti tko i što pripada Mediteranu. Autorica nudi kolaž etno-
antropoloških (grana etnologije koja ne poriče svoje začetke, svjesna je populističkog
poticaja hr.etnologije, ali svoja istraživanja bazira na antropološkim teorijama) promatranja o
moru, pozivajući se na Braudelovu tezu da je Jadransko more Mediteran u malom. Pita se što
more znači Hrvatima i da li pripadnost moru i Mediteranu nudi mogućnost unutarnje podjele,
te imaju li te podjele utjecaj na važne političke odluke.

More u hrvatskoj politici: Istočna obala Jadranskog mora nikada nije pripadala samo jednoj
državi, pa čak i u moderno doba, istočna obala puna je kulturnih, ekonomskih i političkih
utjecaja zapadne obale. 1971.komunisti su predvodili nacionalni pokret- Hrvatsko proljeće.
Pozivali su se na Hrvatsku kao najrazvijeniju i ekonomski jaku državu Jugoslavije, te su
zahtijevali da se centar države premijesti iz Beograda u Zagreb. Ciljali su na modernizaciju
industrije i poljoprivrede, te približavanju zapadnoj Europi. Jednu od najvažnijih uloga u
Hrvatskom proljeću imala je Savka Dabčević-Kučar, profesorica na ekonomskom fakultetu u
Zagrebu. Ekonomski program Hrvatskog proljeća predvidio je važnu ulogu za tzv. Jadransku
orijentaciju. Savka Dabčević naglašavala je kako je Hrvatska jednako mediteranska i
dunavska zemlja, i naglašaval je važnost takvog položaja za razvoj ekonomske aktivnosti.

Percepcija o moru: u kontinentalnoj predaji more je nešto apstraktno, prvobitna slika svijeta,
nerealna regija u kojoj se događaju avanture i nastaju junaci, dok predaja u obalnim
područjima ima realističniju predodžbu o moru.

Za ljude koji žive na moru, vrlo je važno usmjeriti se prema otvaranju prema Mediteranu. Za
ljude koji nisu s mora, hrvatska obala je periferija.

U 70ima, more je bilo kolijevka nacionalne kulture, ali i obrana od pripadnosti Balkanu.
Krleža je 1950ih podržavao ideju reevaluacije mediteranskih vrijednosti hrvatske kulture, te
naglašava kako je Jadransko more uvijek bilo posrednik između Apenina i Balkana.

Autorica naglašava i važnost Dunava, te spominje kako je Dunav originalno bio u hrvatskoj
himni, no more nije. Također spominje važnost trokuta Rijeka-Dunav-Balkan.

Veliki dio Hrvatske i bivše Jugoslavije pripada mediteranskom području zbog svoje kulture,
no to nikad nije uspjelo privući strane stručnjake za mediteransku antropologiju. Hrvatski
etnolozi također nisu pristupili Mediteranu na svom području s antropološkim premisama.