Sveučilište u Zagrebu

Filozofski Fakultet
Odsjek za Sociologiju
Kolegij: Suvremene sociološke teorije 1
Manuel Manzin

Zagreb, 16. listopad 2013.g.

Fokusirana interakcija
Erving Goffman

Erving Goffman rođen je 11. lipnja 1922. u Alberti, Kanada. Studirao je i doktorirao na
Sveučilištu u Chicagu. Unatoč činjenici da ga mnogi smatraju članom Čikaške škole ali i
simboličkim interakcionistom, Goffman se u stvaranju svoje teorijske perspektive oslanjao na
mnoge izvore i tako stvorio svoj vlastiti teorijski pravac. Međutim, usprkos svojoj teorijskoj
specifičnosti, Goffman je imao veoma jak utjecaj na razvoj simboličkog interakconizma , ali i
etnometodologije, što se može potkrijepiti činjenicom da je veliki broj značajnih
etnometodologa studirao kod Goffmana na Sveučilištu u Berkeley, a ne kod osnivača
etnometodologije , Harolda Garfinkela. Erving Goffman umire 1982., iste godine kada je
izabran za predsjednika Američkog sociološkog udruženja.
Fokusirana interakcija, čime se ovaj seminar bavi, treće je poglavlje u Goffmanovoj
knjizi „Ponašanje u javnim mjestima“ (“Behaviour in Public Places“) čije je prvo izdanje
izašlo 1963. godine. Goffman definira fokusiranu interakciju kao onu u kojoj skupina (dva ili
više) individua pružaju jedni drugima posebnu komunikacijsku dozvolu (communication
license) i održava posebnu vrstu zajedničke aktivnosti koja može isključiti druge ljude
prisutne u situaciji. Prije nego što uopće stupimo u fokusiranu interakciju s nekim moramo
ljudima oko sebe dati do znanja da smo ih svjesni, a to, po Goffmanu, radimo tako da ljudima
oko sebe dajemo dovoljno vizualne obavijesti da pokažemo da priznajemo da smo ih vidjeli i
da cijenimo to što su oni ovdje dok skoro u isto vrijeme mičemo svoju pozornost od njih kako
bi dokazali da ne predstavljaju predmet posebne pozornosti i za razliku od buljenja i
ignoriranja takav postupak Goffman naziva uljudna nepažnja (civil inattention). Nakon
uljudne nepažnje osobe mogu odlučiti stupiti u fokusiranu interakciju, točnije u face
engagement ili susret (encounter). Face engagement Goffman opisuje kao dva ili više
učesnika koja održavaju jedan zajednički fokus kognitivne i vizualne pažnje koje se
doživljava kao zajednička aktivnost. Unutar face engagements ulaze dijelovi razgovora,
vođenja ljubavi, igranja, formalnih diskusija, usluživanja, pa čak i suživota. Face engagement
iniciran je od strane osobe koja radi početni potez (očima ili nekim izrazom, ili tonom glasa) a
pravi susret počinje u trenutku kad druga osoba prihvaća to iniciranje (overture). Kako bi
uopće došlo do susreta, Goffman piše kako u svakoj situaciji osoba mora zadržati spremnost
na potencijalni face engagement. Takvu spremnost on naziva dostupnost (accessibility).
Međutim iako bi trebali uvijek biti otvoreni prema face engagements zato što odbijanje istih
može na nas navući sumnju i nepoštivanje okoline, moramo biti svjesni da se tako otvaramo i
prema mogućim lažima, molbama i prijetnjama i zato se, prema Goffmanu, unutar društva
provodi implicitni dogovor kojim se osoba koja traži susret obvezuje da neće iskoristiti
otvorenost druge osobe. Isto tako ako osoba primijeti da suučesnik u susretu želi izaći iz
susreta (npr. neki dosadan razgovor ili pretjerana molba) ona ju mora osloboditi susreta
(leave-taking rights).
U drugom djelu poglavlja o fokusiranoj interakciji, Goffman ističe da u svakom društvu
postoje institucije koje izričito pripadaju pravu i obvezi sudjelovanju u face engagements i
kao prvu i najosnovniju on navodi socijalni odnos poznanstva (acquaintanceship) tj. kada
obje osobe mogu međusobno prepoznati jedna drugu po nekom znanju koje ih razlikuje od
svih drugih i kada si međusobno daju do znanja da to stanje obostranog znanja postoji.
Drugim riječima, kada se dva poznanika nađu u istoj socijalnoj situaciji oni, ne samo da
mogu, nego bi i trebali stupiti u kontakt, barem samo na trenutak. U analiziranju institucije
poznanstva moramo također specificirati dvije vrste prepoznavanja, a to su kognitivno i
socijalno prepoznavanje. Kognitivno prepoznavanje je proces u kojem osoba drugu osobu
„smješta“ ili identificira, povezujući njenu pojavu unutar nekog okvira informacija o toj osobi
(npr. ako vidimo nekoga na ulici pokušavamo se sjetiti imena, gdje smo ju prvi put vidjeli,
čime se bavi…). Socijalno prepoznavanje odnosi se na otvoreno prihvaćanje iniciranja
kontakta ili susreta (npr. kada uzvratimo pozdrav ili samo osmijeh). Poznanstvo je univerzalni
aspekt svih socijalnih odnosa građenih na obostranom prepoznavanju, čak i ako se ti odnosi
veoma razlikuju po razini intenziteta i vrsti jednako će dijeliti aspekt poznanstva. Poznanstvo
se može razviti na dva načina: neformalno i formalno. Neformalno u slučaju da osobe koje
dijele isti radni prostor ili u nekoj drugoj situaciji postupno pređu sa „znam nešto o toj osobi“
(knowing about) na poznanstvo. Formalno se poznanstva mogu razviti kada se osobe
predstave ili ih, češće, predstavi neka treća osoba.
Nakon susreta ili face engagementa među poznanicima, Goffman istražuje okolnosti unutar
kojih dvije ili više međusobno nepoznatih osoba može sudjelovati u nekoj vrsti susreta. Prvi
pojam koji Goffman navodi je izložena pozicija (exposed position), a to je vrsta socijalne
pozicije koja osobu u toj poziciji čini potpuno dostupnom drugim, čak i nepoznatim, ljudima,
tj. svi im mogu prići i stupiti s njima u kontakt. U takve pozicije, po Goffmanu, spadaju
policajci, svećenici, djeca, starci, i ljudi koji trenutno ne ispunjavaju svoje ozbiljne socijalne
uloge (npr. kostimirani ljudi, ljudi u alkoholiziranom stanju, ljudi koji sudjeluju u neozbiljnim
aktivnostima postaju izloženi komentarima i šalama). Drugi pojam je uvodna pozicija
(opening position), pozicija koja ljudima u toj poziciji dopušta da stupe u kontakt ili face
engagement sa potpuno nepoznatim osobama. Kao i prije, policajci, svećenici i časne sestre, i
ljudi van svoje prave socijalne uloge mogu poslužiti kao primjer, ali među njima još mogu biti
radnici u dućanu. Treći pojam je obostrana otvorenost ili obostrana dostupnost (mutual
openness), slučajevi u kojemu je i jedna i druga osoba dostupna stupanju u kontakt. To su, na
primjer, situacije kada se ljudi međusobno identificiraju kao pripadnici iste socijalne grupe, a
posebno kada je ta grupa u nepovoljnom položaju naspram drugih (uzimajući u obzir da je
Goffman ovu knjigu izdao 1963.g. potpuno je jasno zašto je za primjer uzeo dva afro-
amerikanca na autobusnoj postaji). Baza takve vrste zajedničke dostupnosti je solidarnost i
informalnost. Druga baza je ono što Goffman zove otvorenim prostorima (open regions), tj.
prostori u kojima bilo tko može stupiti u kontakt sa nekim drugim čak i ako tu osobu ne
poznaje. Kao primjer možemo navesti male sredine kao što su sela, ali i disko klubove, caffe
barove i zabave i okupljanja u privatnim domovima. Još jedan primjer mogu biti karnevali.
Na kraju, Goffman izlaže neke primjere kršenja impliciranih pravila stupanja u kontakt sa
nepoznatim ljudima i mjere koje ljudi poduzimaju u takvim slučajevima. Kao najbolji primjer
mogu poslužiti ljudi koji zaustavljaju druge ljude na ulici (street accosting), npr. prosjaci,
prodavaći na crno, preprodavači droge (moderniji primjer), alkoholičari itd. Kao mjeru koja
omogućuje žrtvi takvog nedopuštenog stupanja u kontakt da pobjegne iz takvog susreta,
Goffman navodi završno izmigoljenje (terminal squirm) u kojem žrtva na trenutak obrati
pozornost na osobu koja je započela kontakt, daje nezainteresiran odgovor i okreće se što prije
pretpostavljajući da će druga osoba shvatiti taj odgovor kao znak da bi trebala pustiti tu osobu
na miru i da će doista prekinuti susret.
Dok god ljudi ulaze u kontakt i u bilo kakav oblik odnosa Goffmanova će teorija
fokusirane interakcije biti validna. Međutim,danas, u vrijeme kada Internet komunikacija igra
jednu važnu ulogu u našim životima, a posebno u životima ljudi mlađeg uzrasta; kada chat
gotovo nadomješta osobnu interakciju u četiri oka, bilo bi vrijedno istražiti može li se chat
uzeti kao oblik face engagementa. Po uvjetima koji su potrebni da bi face engagement
započeo (dostupnost), po pravilima face engagementa (ne iskoristiti tuđu dostupnost) možemo
vidjeti da chat, kao zamjena za razgovor, odgovara opisu face engagementa. Možemo također
uzeti u obzir da reakcija na odbijanje poziva na chat nije ništa blaža i traži istu razinu i način
opravdanja kao i odbijanje face engagementa (kao primjer možemo uzeti Facebook chat gdje,
ako nam poziv na chat prođe neodgovoren izaziva barem malu razinu sumnje i nesigurnosti
zašto osoba nije odgovorila na poziv na razgovor što brže-bolje opravdavamo razlogom da
vjerojatno nije ni vidjela naš poziv). U tom slučaju, ako bi chat uzeli kao moderni aspekt face
engagementa, sam face engagement gubi jedan važan aspekt: aspekt prostora, tj. da osobe
kako bi ušle u face engagement moraju biti u istoj situaciji ili prostorno blizu.

Literatura:
1. Ritzer, G. (1997). Suvremena sociologijska teorija. Zagreb:Nakladni zavod Globus.
2. Goffman, E. (1966). Behavior in Public Places: Notes on the Social Organisation of
Gatherings. New York: The Free Press.