Bartol Zmajić:

RUDNIČKI NOVCI RIMSKOG CARSTVA

KATALOG RUDNIČKOG NOVCA

red
ni  Opis novaca na aversu i reversu  Citirana literatura
broj

ULPIJE TRAJAN (98-1X7. n. e.)

 1.  Av.: IMP CAES NERVA TRAIAN AVG GERM lo-  Cohen II. knj. 2 br.
vorvjenčano poprsje cara na desno. 138, str. 32
Rv.: DARDANICI ženska personifikacija stoji na lijevo,
desnom rukom drži klasje a lijevom diže skut haljine.

 2.  Av.: IMP CAES NERVA TRAIAN AVG lovorvjenčano  Coh. II. 2. br. 139
poprsje cara na desno. str. 33
Rv.: DARDANICI potpuno isti lik kao br. 1

 3.  Av.: IMP CAES TRAIAN AVG GER DAC PM TRP  Coh. II. 2. br. 180
COS VI PP lovorvjenčana glava na desno. str. 37
Rv.: METALL ULPIANI PANN personifikacija jednake
mjere (Aequitas) stoji na I., desnom rukom drži vagu a
lijevom obilnicu.

 4.  Av.: bez natpisa! Glava Trajana sa zrakastom krunom.  Coh. II. 2. br. 181
Rv.: METALLI PANNONICI natpis u dva reda u polju . str. 37
 5.  Av.: IMP CAES NERVA TRAIAN AVG GER DAC  Coh. II. 2. br. 182
lovorvjenčano poprsje cara na desno. str. 38
Rv.: METALI VLPIANI personifikacija Aequitasa stoji na
1. u desnoj ruci drži vagu, a u lijevoj obilnicu.

 6  Av.: IMP TRAIANO AVG GER DACICO TRP COS V.  Coh. II. 2. br. 183
PP. lovorvjenčana glava na desno. str. 38
Rv.: METALLI VLPIANI DELM. isti lik kao br. 5.

ELIJE HADRIJAN (117-138. n. e.)

 7 Av.: HADRIANVS AVGVSTVS PP lovorvjenčana glava Coh. II. 2. br. 120

cara. str. 115
Rv.: AELIANA PINCENSIA u dva reda u lovorvijencu.

 8 Av.: natpis isti kao br. 7 samo manje veličine. Coh. II. 2. br. 121
Rv.: natpis isti kao br. 7. str. 115 vr. 40 fr.

 9. Av.: IMP CAESAR TRAIAN HADRIANVS AVG Coh. II. 2. br. 962
lovorvjenčana glava na desno. str. 186
Rv.: MET NOR u dva reda u lovorvijencu.

10. Av.: ROMA glava Rome s kacigom na desno.  Coh. II. 2. br. 1514
Rv.: DARDANICI ženska personifikacija na levo drži u str. 234
 desnoj ruci klasje a lijevom diže skut haljine. (Cohen misli
da taj novac pripada vjerojatnije Trajanu radi identičnosti
reversa!)

11.  Av.: Bez natpisa Glava cara Hadrijana sa kacigom na Coh. II. 2. br. 1517
desno. str. 235.
Rv.: METAL DELM. Oklop.

12.  Av.: Bez natpisa Poprsje Diane na desno s tobolcem  Coh. II. 2. br. 1516
Rv.: METAL DELM jelen stoji na desno. str. 235.

ANTONIN PIJ (161-180. n. e.)

13.  Av.: Bez natpisa. Bradata glava cara s kacigom na glavi,  Coh. II. 2. br. 1264
na desno. str. 235
Rv.: METAL DELM oklop.

MARKO AURELIJ (161-180 n. e.)

14.  Av.: Bez natpisa. Gologlavo poprsje mladića u plaštu na  Coh. II. 2. br. 1515
desno. str. 235.
Rv.: METAL AVRELIANIS u dva reda okruženi Primjedba:
lovorvijencem. ovaj novac Cohen
dodjeljuje Hadrijanu!

Prilikom jednog numizmatičkog sastanka lanjske godine vidio sam vrlo interesantan mali
bakreni novac cara Trajana. Na njemu nije bilo uobičajene kratice S. C. nego samo kratki
natpis DARDANICI. Radilo se naime o primjerku tzv. rudničkog novca, kakvi su kovani
za careva Trajana, Hadrijana i Marka Aurelija (98—180. n. e.). Potaknut diskusijom
među našim numizmatičarima i činjenicom, da se na tim novcima nalaze imena rimskih
pokrajina NORIKA, PANONIJE, DALMACIJE i DARDANIJE, koje su teritorijalno
zauzimale veliki dio tadanjeg ILIRIKA i sadašnje Jugoslavije, odlučio sam da prikažem
pojavu i značenje ovog novca, koji je kovan za potrebe rudnika na našem tlu.

Početkom II st. n. e. nastupilo je u rimskom carstvu za vladavine velikog cara Trajana (98
—117. n. e.) doba prosperiteta i unutarnje sigurnosti. Na području sadašnje Jugoslavije
sterale su se tada rimske pokrajine Norik, Panonija, Dalmacija i Mezija, od koje se jedan
dio nazivao i Dardanijom. Sve su one geografski spadale pod skupni naziv Ilirik osim
Norika, koji je bio zaštićeniji od upada barbara, i kojim je upravljao namjesnik senator u
rangu pro-pretora, sve su ostale bile carske tj. njima je upravljao carski namjesnik pod
nazivom legatus Augusti pro praetore.
NORIK je u svojim granicama obuhvaćao dravsku dolinu do Maribora, Savinjsku dolinu
s Celeiom (danas Celje) i Slovensku Korušku. U PANONIJU je ulazila cijela preostala
Slovenija s Poetoviom (danas Ptuj) i Emonom (danas Ljubljana), zatim krajevi Hrvatske
od Risnjaka u Gorskom Kotaru, predio između Drave, Dunava i Save s gradovima
Sisciom (danas Sisak) i Sirmiumom (danas Srijem. Mitrovica), cijela bosanska Posavina
i Mačva sve do Singidunuma (danas Beograd). Od Dalmacije su je dijelile Velika i Mala
Kapela. Pod DALMACIJU spadao je mali dio Istre od rijeke Raše do grada Tarsatice
(danas Rijeka), zatim čitava Hrvatska od Kapele do mora, današnja Dalmacija, sva Bosna
i Hercegovina te Crna Gora s malim dijelom sjeverne Albanije. DARDANIJA je bila u
sklopu rimske pokrajine Gornje Mezije (Moesia Superior) te je u njoj obuhvaćala
područje sa obje strane Južne Morave, od gornjeg toka Vardara do izvora Bijelog Drima
pa na sjever do Niša (rim. Naissus) i gornjeg toka Timoka. Čitava Gornja Mezija
obuhvaćala je područje od ušća Save u Dunav preko Kosmaja do Kosova Polja, a na
istoku osim srpskog i dio današnjeg bugarskog teritorija.

Budući da su sve te pokrajine bile bogate rudama praktični su Rimljani vrlo brzo nakon
ustaljenja svoje vlasti u njima počeli iskorištavati to bogatstvo usavršavajući već
postojeće rudnike i otvarajući nove. Početkom II st. n. e. započelo se je većom
produkcijom u rudnicima Ilirika. Rudnici su tada reorganizirani i potpadali su dijelom
pod carsko, a dijelom pod privatno vlasništvo u zakupu.

Carski rudnici stajali su pod upravom posebnog procuratora i imali su službeni naziv
METALLUM (plur. METALLA) s dodatkom: NORICUM, PANNONICUM,
DELMATICUM i DARDANICUM (prema pokrajini u kojoj su se nalazili. Uz te
nalazimo još i naziv ULPIANUM (prema caru Alpiju Trajanu), AELIANUM (prema c.
Eliju Hadrijanu) i AURELIANUM, odnosno AURELIANIS (prema c. Aureliju
Antoninu). Samo u jednom slučaju spomenut je i naziv lokaliteta samog rudnika koji je
davao kovinu, odnosno za koji je taj novac kovan. Taj natpis glasi PINCENSIA, a
naveden je bez riječi METALLA ( ona se podrazumjeva iz gramatičkog oblika
PINCENSIA ). Pincensia je pridjev (u pluralu) od riječi PINCUM, rimskog imena
današnjeg Velikog Gradišta u Srbiji. Taj važni rudnik bakra nalazio se je u rimskoj
pokrajini Gornjoj Meziji na rijeci Pincusu (danas Pek) pa nas podsjeća na znameniti
današnji rudnik Majdanpek.

Carskim rudnicima upravljali su već spomenuti procuratores metallorum. Osim upravne

vlasti u rudnicima pripadalo im je i vršenje sudbenosti u rudarskim poslovima. Nadalje
im je pripadalo davanja pod zakup rudarskih područja (terena). Prema tvrdnjama
historičara rudarstva Simića panonskim i dalmatinskim rudnicima upravljao je posebni
prokurator koji je imao sjedište u Domaviji (danas Srebrenica). Osim ovog nalazili su se
još prokuratori rudnika u Saloni ( Solinu ), Siscii ( Sisak ), Bistue (Zenici) i Ulpiani
( Lipljan na Kosovom Polju ). Rudnici su davani u zakup zakupnicima koji su nosili naziv
conductores ferrariarum, dakle doslovno prevedeno »voditelji željeznih rudnika«.

Sa kamenog spomenika nam je poznato ime jednog zakupnika iz II st. To je Kvinto

Septuej Klemens »conductor ferrariarum Noricarum, Pannonicarum, Delmaticarum«.
Kako se iz toga vidi, on je pod zakupom imao rudnike iz svih naših pokrajina osim
Dardanije (odnosno Gornje Mezije). Svaki prokurator a vjerojatno i konduktor rudnika
imao je u rudniku svoj »officium« koji se je sastojao od većeg sklopa zgrada u kojima su
bile službene prostorije, prostorije za stanovanje te gospodarske zgrade i radionice i
napokon i hram »Majke zemlje«.

Nemamo nažalost nikakvih podataka koji bi se odnosili na strukturu činovništva i

radništva u našim rudnicima u doba rimskog carstva. No budući da je struktura personala
u rimskim rudnicima bila sigurno svuda izjednačena, možemo se poslužiti podacima koji
su nam sačuvani o rudnicima u Španiji i Africi. Prema njima, svaki je prokurator imao
dakle svoj officium. U njemu je bilo oko dvadeset vrsta raznih namještenika i radnika.
Ističemo samo najvažnije službe iza prokuratora odnosno konduktora, a to je bila služba
villicusa. Villicus je bio desna ruka prokuratora u rukovođenju uprave nad rudnikom. U
velikim rudnicima bilo ih je više.

Već smo spomenuli da je na rudničkim novcima iz vremena rimskog carstva samo u

jednom slučaju spomenuto ime rudnika za čije su potrebe ti novci kovani, a to je
PINCUM (danas Veliko Gradište). O tome mjestu i rudniku u vrijeme rimskog carstva
napisao je još godine 1894. u »Starinaru« zanimljivu monografiju prof. Miloje Vasić. On
tvrdi da je Pincum »za vreme Hadrijanove vlade uživao zbog bakarnih rudnika mnogo
veću naklonost cara od Viminaciuma« (Kostolca). Prema Vasiću nalazila se je u Pincumu
i radiona novca, a novci s natpisom PINCENSIA kovani su u okolini samog rudnika.
Naziv Aeliana koji stoji na novcu ispred riječi Pincensia, jasno svjedoči da je car Elije
Hadrijan podijelio tom rudniku posebni statut ili reorganizirao ustrojstvo samog rudnika.
Novac s natpisom Aeliana Pincensia bio je poznat već numizmatičarima u XVIII stoljeću.
Radi neobičnog tumačenja značenja tog natpisa navodim našeg numizmatičara Matiju
Petra Katančića (1750— 1828). On je posve krivo smatrao, da tome natpisu treba dodati
riječ certamina (dakle igre!) misleći da je taj novac iskovan u počast nekakvih igara koje
su se u Hadrijanovo doba održavale u Pinkumu.

Danas se međutim svi numizmatički stručnjaci slažu u tome, da se na tom novcu u

natpisu iza PINCENSIA treba dodati samo i jedino riječ ME-TALLA. Na jednom
rudničkom novcu s gologlavim proprsjem mladića na aversu nalazi se natpis METAL
AURELIANIS koji do danas nije ni djelomično razriješen. Po natpisu na reversu toga
novca može se utvrditi, da se radi o novcu koji je kovan za rudnik s imenom jednog cara
(Aurelija Antonina ili Marka Aurelija?). Da li se taj rudnik može identificirati s mjestom
Aurelianom, rimskim kaštelom u Gornjoj Meziji istočno od rijeke Timoka a blizu mjesta
Romuliane? Prema Vasiću bi se rudnik nazvan Aureliana na novcu mogao identificirati s
Majdanpekom ili Rudnom Glavom, dok ga je francuski numizmatičar Mowat dodijelio
Brzoj Palanci. Nadajmo se, da će možda rezultati iskapanja u budućnosti potvrditi koju
od ovih hipoteza.

Za ostale rudničke novce s natpisom MET(ALLI) NOR(ICI) DELM (ATICI),

PANNONICI i DARDANICI mogu se samo hipotetički navesti krajevi i mjesta u kojima
su se možda ti rudnici nalazili. Najmanje podataka ima za sada za noričke rudnike.
Mullner u svojoj velikoj radnji O povijesti željeza u Kranjskoj, Gorici i Istri govori o
tome vrlo malo i začudo površno. On najodlučnije niječe da bi rudnici u Štajerskoj bili
već eksploatirani u rimsko doba, a velika pohvala koju su rimski pisci Horacije, Ovidije i
Petronije izrekli noričkom ocjelu, odnosi se, prema njemu, samo na tvorevine (fabrikate)
kranjskih i koruških rudnika.

Nabrajajući dalje razna nalazišta ruda u Kranjskoj Mullner govori vrlo malo o
arheološkim nalazima i ostacima građevina, koji bi mogli posvjedočiti o postojanju bolje
organiziranih rudnika u Kranjskoj u vrijeme rimskog carstva, tako da se prema njegovom
pisanju može jedino nazrijeti postojanje talionica ruda u Vačama (sjeverno od željezničke
postaje Sava na pruzi Zidani Most—Ljubljana) i to vjerojatno na brdu Slemšeku kod
Vača.

Vače su inače znamenite po nalazu čuvene »situle« (posudice) iz srebra, na kojoj se

nalaze prikazani likovi ilirskih stanovnika iz VI stoljeća pr. n. e. Pošto se kod Vača već u
predhistorijsko doba nalazila velika ilirska naseobina, a kraj je bogat rudama, možda bi se
ovdje moglo fiksirati mjesto u kojemu su, za potrebe rudnika kovani i novci s natpisom
METNOR?

Tragova rudnika u Sloveniji još iz rimskog doba ima i u Litiji (blizu Vača!) te u škofiji i
Zlateniku. Samo postojanje rudničkog novca s natpisom MET. NOR. opovrgava odviše
sigurnu tvrdnju pok. dr Vinka Mikoljia, vrijednog člana našeg društva i marnog
istraživača rudarstva prošlosti Bosne i Hercegovine. U želji da istakne prednost Bosne i
Hercegovine u rudarskom području nad ostalim dijelovima rimskog carstva on je u jednoj
svojoj radnji ustvrdio, da je željezo iz Norika legenda!

O panonskim rudnicima (ukoliko su se u II st. n. e. nalazili na teritoriju sadašnje

Jugoslavije) ima zasada malo podataka. Emil Laszovvski napisao je čitavu knjigu o
rudarstvu u Hrvatskoj i ne govori ništa o postojanju rudnika na području unutarnje
Hrvatske. Za Bosansku Posavinu, koja je tada spadala pod pokrajinu Panoniju
Laszovvski kaže, da je u Domaviji (danas Gradina kod Srebrenice) bilo sjedište
nadstojnika rudnika za Panoniju i Dalmaciju (»procurator metallorum Pannonico-rum et
Dalmatiorum«) (sic!), a vlast mu se prostirala po Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, te istočnoj
štajerskoj i Kranjskoj. S tom se njegovom tvrdnjom slažu i drugi pisci, a potvrdio ju je P.
Radimskv koji je u Domaviji opsežnim iskapanjima pronašao čitav niz zgrada, među
kojima su pronađeni i mnogi predmeti koji svjedoče, da je to bio centar rudarskih radova
u tom dijelu Bosne.

O ostalim rudnicima na području Panonske Hrvatske Laszovvski postavlja hipotezu »da

su se Rimljani služili za potrebe kovnice u Sisciji i rudnicima iz Petrove gore, Gvozdan-
skog, Zagrebačke gore i Samobora«. 0 toj vrlo interesantnoj tvrdnji ne govori dalje ništa!
Dimitrije Sergejevski u svojoj inače vrlo interesantnoj i dokumentiranoj radnji o rimskim
rudnicima željeza u sjeverozapadnoj Bosni spominje natpise na rudničkim novcima cara
Ulpija Trajana: METALL(I) ULPIANI PANN(ONICI) i samo METALLI PAN NONICI,
no nažalost konstatira samo slijedeće: »i ako se ne zna na koje se to rudnike odnosi, ni
gdje su novci nađeni, ni u kakvu su srebru kovani«.
O rudnicima rimske pokrajine Dalmacije ima vrlo malo podataka u suvremenim rimskim
izvorima. Uz Plinija Starijeg, enciklopedistu i prirodoslovca, spominju i hvale zlatonosne
rudnike Dalmacije sami pjesnici: Stacije, Vibije, Marcijal i Klaudijan. Valja imati na umu
da je ta rimska provincija obuhvatala tri puta veći prostor od današnje Dalmacije. Što se
tiče rudnika s područja današnje Bosne, oni su u rimsko doba bili koncentrirani uglavnom
u njenom centralnom dijelu. Čitava je naime Bosna ulazila u sastav rimske Dalmacije
osim područja rimske kolonije Domavije (danas Srebrenica) u istočnoj Bosni, koja je
spadala pod Panoniju. Budući da je u Domaviji bilo sjedište prokuratora za rudnike obiju
pokrajina (Dalmacije i Panonije), možemo pretpostaviti da su rudnici u Domaviji bili
važniji od bilo kojeg rudnika tadanje »Dalmacije«.

Prema Pašaliću u rimsko doba bilo je rudnika u zapadnoj Bosni i to u Ljubiji, Starom
Majdanu i Sanskom Mostu, zatim u Majdanu i Sinjakovu kod Jajca te u području Sane,
Japre i Une. U srednjoj Bosni pronađeni su ostaci rimskih rudnika u porječju gornjeg
Vrbasa, u Mračaju i Maškari kod Gornjeg Vakufa, zatim u dolini Lašve pa u okolini
Kreševa, Fojnice, Busovače i Vareša. Međutim u svim tim područjima nisu bar do sada,
pronađeni nikakvi znatniji tragovi arhitekture a ni spomenici koji bi mogli posvjedočiti da
je u kojem od tih mjesta bio centar kojeg važnijeg rudnika, koji bi mogao biti i centar
uprave rudarstva u kojem bi bilo opravdano kovanje rudničkih novaca.

O dardanskim, rudnicima koji su se nalazili na području rimske pokrajine Gornje Mezije

(Moesia Superior) može se kao najvjerojatnije rudarsko sjedište utvrditi rudnik u Ulpiani
(sada Lipljan kod Kosovske Mitrovice) koja je očito postala municipij za cara Ulpija
Trajana (98— 117. n. e.) kao sjedište prokuratora srebrenih rudnika.

Prema Pliniju Starijem (Hist. Nat. XXXIII 3, 12) tamo se je nalazilo i izvrsnog zlata.
Ulpiana je nakon stradanja u V st. n. e. obnovljena za vladanje cara Justinijana I (527—
565. n. e.) te je po njemu dobila ime JUSTINIANA PRIMA. Sami rudnici nalazili su se
sjeverno od današnjeg Lipljana. Na cesti iz Janjeva u Lipljan nađen je kod sela Dobrotina
veliki nalaz rimskog novca 1961.g. (20 kg centenionala).

Sumirajući te mršave i manjkave podatke možemo reći, da se za sada ne može nikako

utvrditi mjesto kovnice ili bar rudnika za koji su kovani novci s natpisom MET(ALLI),
NOR(ICI). Međutim, za novce s natpisom METALLI PANNON1CI i DELMATICI
može se sa priličnom vjerojatnošću reći, da su kovani za rudnike koji su imali svoj centar
u Domaviji (danas Srebrenica), a novci s natpisom DARDANICI za rudnike u Ulpiani
(danas Lipljan).

Što su zapravo predstavljali i zašto su se kovali rudarski novci? Tim pitanjem bavili su se
mnogi numizmatički stručnjaci. Otac znanstvene numizmatike Joseph Eckhel (1737—
1798) u svom temeljnom djelu »Doctrina nummorum veterum« kaže, da su novci s
natpisom METALLA kovani za potrebe rudnika. Nakon njega osvrnuo se je posebno na
novac s natpisom PINCENSIA hrvatski pisac, arheolog i numizmatičar Matija Petar
Katančić (1750—1825). No u definiciji toga novca nije nažalost bio sretne ruke.
Dok mu je pojam PINCENSIA bio jasan, jer mu je bilo poznato mjesto Pincum, on je o
namjeni toga novca kako je već spomenuto iskonstruirao neobičnu hipotezu smatrajući da
toj riječi treba dodati riječ certamina (lat. bojne igre'.), iako je kao prevodilac Eckhelovog
malog, ali odličnog priručnika »Elementa numismaticae veteris« sigurno poznavao sve
njegove radove.

Poznati francuski numizmatičar Francois Lenormant (1837—1883) kaže, da su novci

takve vrste (rudnički) bili proste »asignacije« koje su se u svako doba mogle zamijeniti
senatskim novcem na državnoj blagajni. Henri Cohen (1808—1888) u svojem
kapitalnom djelu »Description historique des monnaies frappies sous l'empire Romain,
communement appellćes Medailles imperiales« kaže o rimskom rudničkom novcu za cara
Trajana slijedeće: »taj novac kao i slijedeći u nizu je novaca kovanih iz kovina
dalmatinskih rudnika«. Za novce cara Hadrijana dodaje »da je taj car (poput Trajana)
kovao novce iz rudnika Panonije, Dacije, Medije« (? vjerojatno tiskarska pogreška mj.
Mezije'.).

Iz tih krnjih i dijelom netačnih tvrdnji vidi se, koliko je još u Cohenovo doba, čak i kraj
tako vrsnih numizmatičara, slabo poznata prava namjena tih novaca! Prvi stručnjak koji
se je ozbiljno pozabavio tim pitanjem bio je francuski numizmatičar engleskog podrijetla
Robert Knight Mowat (1823—1912) koji je g. 1894. u pariškoj »Revue Numismatique«
dao vrlo lijepu i zaokruženu radnju u kojoj je kritički obradio sve do tada poznate
rudničke novce koje je nazvao »monnaies de mines«.

Na tu tvrdnju osvrnuo se je još iste godine u beogradskom »Starinaru« srpski

numizmatičar Miloje Vasić (1869—1954) na dva mjesta i to u svom članku o mjestu
Pincum pa posebno u opširnoj recenziji Mowatove radnje s posebnim osvrtom na novce s
natpisom Pincensia, Aurelianis i Dardanici. O svrsi tog novca kaže Vasić slijedeće: »(Ti)
bakarni novci služahu za potkusurivanje i za nabavljanje sitnih namirnica«. Vrlo je
čudnovato zastranjivanje inače poznatog stručnjaka za rimski novac Francesca Gnecchi
(1849—1919). Rudničke novce, koji po svom formatu spadaju među najsitnije bakrene
novčiće, on je svrstao među rimske medaljone. Pri tome je pošao od potpuno krive
pretpostavke, da su svi rimski novci iz bakra (iz razdoblja senatskog kovanja 27. pr. n.e.
— 260. n.e.) koji na reversu nemaju kraticu SC (»dozvolom senata«) spadaju u seriju
medaljona!

Tako su se svi rimski rudnički novci u monumentalnom Gnecchievom »Corpusu«

rimskih medaljona našli u društvu s ostalim pravim medaljonima velikog obujma!
Poznati stručnjak za antikni, naročito za rimski novac dr Kurt Regling (1876—1935)
ravnatelj berlinskog Miinzkabinetta nazvao je rudničke novce »Bergwerksmarken«, dakle
rudničkim žetonima. Time je toj vrsti novca uz najzgodniji naziv dao i najbolje tumačenje
svrhe kojoj je bio namijenjen.

Kao kuriozitet treba još navesti tvrdnju koju je postavio već Mowat, a koju su podržali
svi poznati numizmatičari do Reglinga, da su kalupi za rimske rudničke novce izrađeni u
Rimu pa zatim dopremljeni u rudnike u kojima je taj novac iskovan za potrebe radništva
u tim rudnicima. Potpuno je neodrživa Mowatova hipoteza da su svi novci koji su kovani
za rudnike Ilirika, kovani u jednom mjestu i to u Viminaciumu (danas Kostolac kod
Beograda). Tu tvrdnju najenergičnije pobija Vasić, dobro ističući, da Viminacium u
Hadrijanovo doba nije mogao biti ni geografski a ni politički centar čak ni za samu
Dalmaciju, a kamoli za ostale pokrajine Ilirika!

Pa kad su već neki strani a i domaći numizmatički autoriteti svog vremena u mnogome
iznijeli površne, pa i pogrešne sudove o tim našim novčićima, ne smije nas nipošto
začuditi, da se domaći pisci koji su se bavili poviješću rudarstva u našim krajevima osim
D. Sergejevskog i V. Simića, nisu uopće osvrnuli na te novce koje se iskovalo iz kovina
naših rudnika. Emil Laszowski u svojem djelu »Rudarstvo u Hrvatskoj« (knj. I) ne
spominje nikakve rudničke novce, a za rudnike na području Panonije i Dalmacije kaže
samo: »da li su Rimljani gdje na prostoru Hrvatske... otvorili kakve rudnike... nije nam
poznato« (!). Dr V. Mikolji u svojoj radnji o rudarstvu u Bosni ne spominje uopće te
novce, a isto tako ni inž. Nikola Belančić i Vejsil Ćurčić. Esad Pašalić dao je do sada
najbolji pregled razvitka rudarstva u antiknoj Bosni, ali nažalost također ne spominje
rudničke novce Panonije ni Dalmacije, iako se na njima nalaze imena tih pokrajina!

Na temelju svega što se pisalo o rudničkim novcima smatram, da se može utvrditi, da su

novci s natpisom METALLA s dodatkom imena pojedinih ilirskih pokrajina ili mjesta,
kovani u rudnicima tih krajeva u svrhu isplate radnika zaposlenih u tim rudnicima i kao
nadomjestak za mali senatski novac kojeg izgleda nije bilo dovoljno u opticaju u doba
careva Trajana i Hadrijana u Iliriku. Rudnički novac služio je možda i u sitnoj trgovini
između radnika i stanovnika mjesta u kojima su se nalazili ti rudnici. Budući da se na
velikoj većini tog novca nalaze glave careva Trajana, Hadrijana i možda mladog Marka
Aurelija može se fiksirati vrijeme njihovog opticaja od po prilici 100. do 180. n. e. Iako
su rudnici ilirskih pokrajina djelovali sve do pa i preko vremena upada Huna u Ilirik (pol.
V st. n. e.), nisu bar do sada pronađeni nikakvi rudnički novci s natpisima ili likovima
vladara poslije Marka Aurelija. Zadnja pouzdana vijest o prokuratorima državnih rudnika
u dijelu Ilirika datirana je 29. VII 386. Tada su carevi Valentinijan II, Teodozije I i
Arkadije izdali u Milanu edikt kojim se prefektu pretorija za Ilirik izdaje nalog, da naredi
prokuratorima rudnika u Meziji i Dardaniji, da se vrate na svoj službeni posao.

Sa likovnog aspekta rudničke novce možemo podijeliti u dvije kategorije. U prvu spadaju
oni koji na aversu imaju glavu vladara, a u drugu idu oni koji imaju glavu boginje Rome,
odnosno druge glave koje nisu vladarske. Na reversu tih novaca dosta je čest tip s
natpisom u lovorvijencu. Taj tip nalazi se na novcima br. 4, 7, 8, 9 i 14. U drugu
kategoriju spadaju likovi personifikacija, životinje (jelen) i vojničke spreme (oklop). Neki
numizmatičari pokušali su tumačiti značenje, odnosno simboliku personifikacija na ovim
novcima. Prema njima bi lik na novcu s natpisom DARDANICl simbolizirao Dardaniju
(Cohen), dok bi lik na novcu s natpisom PANNONICI, odnosno DELMATICI
simbolizirao Panoniju odnosno Dalmaciju (Mowat). Ta je hipoteza manje vjerojatna, jer
se taj lik potpuno poklapa s likom personifikacije pravednosti (ravnomjernosti) kod
drugih rimskih novaca. Dok se figura oklopa prilično opravdano može tumačiti izradom
vojne spreme za rimsku vojsku za koju su rudnici davali kovinu, lik jelena vjerojatno ima
neke veze s faunom tadanje Dalmacije koja je u to doba obuhvatala veliki dio današnje
Bosne i šumoviti dio Hrvatske. O veličini i težini toga novca možemo još istaknuti to, da
oni veličinom spadaju među tadašnje kvadranse (dakle među najmanje vrijednosti
rimskog bakrenog novca, a težina im je varirala od 3,10 do 4,35 grama.

LITERATURA

Belančić Nikola:
Najstarije rudarstvo i talionice. »Metalurgija« 1. Beograd 1930

Burian J.:
Upravlenie imperatorskimi rudnikimi v Ispanii v epohi rannej imperii. Vestnik drevnej
istorii 3 sv. Moskva 1949 str. 146

Cohen H.:
Description historique des monnaise frappees sous Vempire Romai, communement
appellees Medailles imperiales. Paris 1880—1892 Vol.II. (v. katalog)

Ćurčić Vejsil:
Historija rudarstva i topioničarstva u Bosni i Hercegovini. »Rudarski i topioničarski
vesnik« Beograd 1930

Davies O.:
Roman mines in Europe. Oxf. 1935

Gnecchi F.:
I medaglioni Romani. Vol. I—III. Milano 1912

Katancsich Matthias Petrus:

Istri adcolarum geographia vetus. Pars II. Pe- stini 1827, str. 161,167

Laszowski Emil:
Rudarstvo u Hrvatskoj. Poviesni pregled rudarstva i rudarskih ustanova u Hrvatskoj od
najstarijeg vremena do g. 1859. Knj. I, Zagreb 1942, str; 16, 29, 32

Mattingly H. — Sydenham E. A.:

The Roman Imperial Coinage. London II. 1962, str. 294 — br. 703-710, str. 474 — br.
1012, III. 1930, str. 313 — br. 1255

Mikolji Vinko:
Najstarije rudarstvo Hrvatske. »Spremnost«, Zagreb 1944

Mowat R. K.:
Eclaircissements sur les monnaies des Mines. P. o. iz Revue numismatique francaise.
Paris 1894, vel. 8°, str. 1—41

Mullner A.:
Geschichte des Eisens in Krain, Gorz und Istrien. Vfien 1909, str.58, 105—107

Novak Grga:
Topografija i etnografija rimske provincije Dalmacije. Zagreb 1918

Polaschek E.:
Pinciis. Pauly-Wissowa Real-Encyclopedie, XX. Bd. Stuttgart 1950, kolumna 1604—
1605

Pašalić Esad:
O antičkom rudarstvu u Bosni i Hercegovini. P. o. iz Gl. Zem. Muz. Sar. 1954

Regling K.:
Metalla. P.W.R.E. XV. Bd. Stuttgart 1932, kolumna 1322—1323

Rogošić Roko:
Veliki Ilirik (284—395) i njegova konačna dioba (395—437) Zagreb 1962, str. 77

Rostowzew M.:
Geschichte der Staatspacht in der Romischen Kaiserzeit bis Diokletian. Leipzig 1902, str.
448 (120)

Sergejevski Dimitrije:
Rimski rudnici željeza u sjeverozapadnoj Bosni. P. o. iz Gl. Zem. Muz. Sarajevo 1963,
str. 92

Simić Vasilije:
Istoriski razvoj našeg rudarstva. Beograd 1951, str. 9—13, 225, 235

Šišić Ferdo:

Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara Zagreb 1925, str. 143_146

Tackholm:
Stedien iiber den Bergbau der Romischen Kaiserzeit. Upsala 1937, str. 98 Trau.
Sammlung Franz

Trau.:
Miinzen der Romischen Kaiser. Wien 1934. str. 27, 36 Vasić Miloje: Pincum ili Veliko
Gradište. »Starinar« Srp. Arh. dr. god. XI, br. 1_2, str. 43—45, 53, Beograd 1894

Vasić M.:
Mowat R.: Eclaircissements sur les monnaies des mines. Pariš 1894 (recensija u rubrici
»Ocene i prikazi« u »Starinar«. S.A.D. God. XI 1894, br. 3—4, str. 139—143
SUMMARY

The author describes the appearence and significance of Roman so-called mining coins
bearing the names of various Illyric provinces: Noricum, Pannonia, and Dalmatia. These
coins were coined for the use in mines in the above provinces, since 98 until 180 A. D.
After stating the geographic data relevant to the above provinces, the author discusses in
this article the meaning of the words METALLA and PINCENSIA. Thereupon, the
organization of Roman mines, the workers officials working in them, etc. are presented
and the ubication of the mines Pincum and Aurelianae discussed. Analysing the data on
important mines in various parts of the Roman province Illyri-cum, the author tries to
ascertain he fact where chould have been situated the main mining centers for
requirements of which the coins in question were coined and where probably were
located the respective mints. Summarizing all these data, the author comes to the
conclusion that at present it is not possible to ascertain the mine in the province Noricum
for which the coins bearing the inscription METALLI NORICI were coined, while for the
coins bearing the inscription METALLI PANNONICI and DALMATICI could be said,
with a fair certainty, that they were coined for the purposes of the mines that had their
center in Domavia (Srebrenica) and the coins bearing the inscription DARDANICI were
coined for the purposes of the mines in Ulpiana (Lipljan). The author examines the
statements of various foreign and national numismatic experts (from J. Eckhel to K.
Regling) with regard to the question: for what purpose were coined and what have repre
sented in Roman coining these coins? Furthermore, the author states that these coins were
coined in the mines of various Illyric provinces for the purpose of paying off the workers
working in them. These coins served as a substitute for the small copper Senate coins of
which there were not sufficient quantities in circulation in the period between the years
98 — 180 A. D. in the province Illyricum. The mining coins served also in the trade
between miners and the inhabitants of localities where the respective mines were located.
— At the en dof this article, a catalogue of various types of Roman mining coins is
presented and some typological and metrological observations on these coins are
disclosed.