"...Pomirili smo se sa Homo externalisom i on nas pušta da djelujemo.

Krećemo sada
nesputani prema otvorenom moru i plovimo pučinom poput iskusnih mornara. To je vrlo
ugodno. Vježbamo svakog dana i to u određenom trenutku postaje naše zanimanje.
Poučavamo. Postali smo stručnjaci. No, bez obzira na to što poučavamo druge, znamo da
mi sami moramo proći još veliki dio puta. A možemo i ostati na stupnju na kojem jesmo.
Život nam je ispunjen i sretan, zdravlje besprijekorno. Nemamo problema, sve nam je
bolje; i to traje. Međutim, postoji nastavak. Sada nas život vodi, prepustili smo se struji
života koja nas polako dovodi do svog izvora, do centra. Kao i sve ostalo, tako se i taj
centar nalazi u svijesti. Jednog dana ćemo prodrijeti u njega, što znači da ćemo postati
svijesni da smo u centru. I to već odavno. U stvari, oduvijek. Nismo ga nikada ni
napustili, niti smo ga ikada ni izgubili. Kako dolazi do tog osvještavanja? Prvo se javljaju
znakovi koji najavljuju. Zaljubljeni smo u sve i u svakoga. - Što se to sa mnom događa;
jesam li normalan? - Činimo besmislene stvari, iznenađeni smo sobom jer činimo stvari
gotovo bez svoje volje, a osobito bez onoga što obično motivira čovjekovo ponašanje.
Naše je ponašanje besmisleno u očima okoline. Katkad uzrokuje prave drame, raskide,
razdvajanja. I nama samima takvo ponašanje djeluje besmisleno. Pitanja tipa Što se sa
mnom događa? Jesam li normalan? ponavljaju se često, poput lajt motiva. Jednog ćemo
dana ipak pronaći riješenje te zagonetke. Tada će nam naše ponašanje biti smisleno i
logički nepogrešivo. Shvatiti ćemo da jednostavno djelujemo s ljubavlju, s ljubavlju za
sve i svakoga. I to je znak koji najavljuje, o kojem sam govorio. Osobito se smanjuje
naša logika. Ljubav oblikuje naše zaključke i objašnjenja jednostavnog i čestitog života i
odbacuje sva druga kao beznačajna i sporedna. Život postaje područje našeg
istraživanja, i ponajprije živo biće u ljudskome obliku čija bit nije oblik, već život sam.
Znak koji najavljuje je osvještavanje onoga što je za nas bitno. Divimo se bogatima
životom, a siromašnima sa životom suosjećamo, a prema jednima i drugima osjećamo
ljubav, ljubav prema životu. Ta vrsta ljubavi je slijepa i možda ćete se zapitati - Kako me
je to cjelokupno istraživanje moglo dovesti do takve očaranosti životom? - Odgovor je
vrlo jednostavan život je volja, volja koja djeluje. Djelovanje je njezina osobina, ona
je ta koja ostvaruje. Vanjski promatrač vidi samo ta ostvarenja, a ne volju, odnosno život
koji pri tome djeluje. Ta volja je za njega samo zaključak, dedukcija. To drukčije i ne
može biti jer se životna ostvarenja i životne pojave nameću s nezaustavljivim
navaljivanjem. To je područje Homo externalisa. Međutim, struja kojoj ćemo se sada
prepustiti polako će nas dovesti do novog osvještavanja. Ono će se dogoditi nakon
znakova koji najavljuju. Ući ćemo u drukčiju razinu svijesti. Tu ćemo naći izvor života.
Vanjski promatrač biće iznimno začuđen i to zato jer promatra izvana. Vi, vi ćete biti
zasljepljeni; biti ćete zadivljeni a ne začuđeni. Doživjeti ćete otkriće koje će za vas biti
jedna očitost a ne potreba za bla-bla-bla. Znati ćete da svijest, volja i život čine jedno. Ta
očitost je otkriće samo zato jer je svijest obično zatrpana nusproizvodima naših osjetila i
mlinom riječi. Čim se oslobodi, očitost je tu gdje je uvijek i bila. Oduvijek ste dovodili
životnu volju u sam centar svoje svijesti. Evo je sada, oslobođene svega onoga što ste
gomilali u svome sjećanju (ne zaboravite da živimo u sjećanju!). Mjesto je jasno. Evo
izvora života - volja. Tu nas čeka iznenađenje. Ta volja koja je u stvari sam život,
istovjetna je svom izvoru, toliko da bi je mogli zamijeniti sa ljubavlju. To jest
ljubav. To je ono što je usmjereno prema van, što se objavljuje. Kroz to se
objavljivanje ostvaruje život, ljubav postaje privržena izvoru, stapaju se, u
izvoru postaju jedno. Ponovo ste našli izvor života. To je istodobno izvor ljubavi. Volite
život, dakle, volite ljubav. Kada se jednom vratite (prije ili kasnije) u luku, zadržite širom
otvorenu ljubav. Zadržite zanesenost životom. U svoju svakodnevicu unesite svježinu sa
izvora. Sve će izgledati novo, kao da je prvi put, poput opčinjenosti prvom ljubavlju. Kao
svakom ljubavniku, samo će vam jedno biti važno - naći što prije svog dragog, život. Jer
1001 stvar naše civilizacije skriva ga od nas, jer cjelokupna civilizacija prekriva, guši i
uništava život. Ne možete to u potpunosti izbjeći. Stoga ćete se radovati još jače kad
ponovno otkrijete izvor života, koji u stvari, nikad nije bio izgubljen. Napustiti ćete ono
što nikada nije bilo dio vašeg bića ili postojanja. Govorim o podvojenoj osobi koju je
stvorila i odgojila civilizacija, obrazovala i osposobila za određeno ponašanje i primorala
na određeni način života. Vrlo lako ćete napustiti takvog sebe i time niste ništa izgubili.
Kako da izgubite nešto što vam nikada nije pripadalo? Kako da se osjećate prevarenim
od nečega što nikada niste ni željeli i što vam je zakrčilo put prema jedinoj stvari koju
doista želite? Ništa niste izgubili, no isto tako niste ništa ni dobili. Život ste oduvijek
posjedovali! Samo što ste sada toga svjesni..."

"...Da biste se vratili na izvor, da biste prodrli u centar života, potrebne su mnoge godine
rada. Da biste razumjeli život, dovoljan je samo letimičan pogled. Na izvoru ste i on je u
vama. Bez obzira na to koliko daleko možete vidjeti, vidjeti ćete samo ono što izdvojite.
Pokazat će vam se izvor koji je jedan i jedini. U njemu ste, to je sam život. Ali vi niste
vanjski promatrač. Život, čiji ste izvor upravo otkrili, ne promatrate mikroskopom. Vi ga
živite,na svoj, subjektivni način, što znači da ga osjećate. To je intiman i duboki
doživljaj koji nastaje u odsutnosti osjetilnih podataka. Osjeti se umire, razgovor prestaje.
Samo osjećate.

- Ali što osjećamo? Hoćeš li nam napokon reći?

- Pa ljubav, već sam rekao. Ljubav i sreću.

Govorio sam o otvorenoj ljubavi s kojom se vraćate u luku. Jer ako se svijest i očitost
vašeg otkrića mogu umanjiti u zagađenoj magli luke, sreća zbog tog otkrića ostaje
netaknuta. I ljubav ostaje jednako velika i nova, otvorena je i nudi se, tu je. Mnoge
godine su prošle otkako ste počeli istraživačko putovanje. Više ste puta bili razočarani
neprijateljstvom i nerazumijevanjem onih koji ne napuštaju luku; imali ste priliku odbaciti
mnoge iluzije. Još morate odbaciti jednu - vašu otvorenu, ponuđenu ljubav nitko ne želi;
nikoga ne zanima vaša ljubav. Kao da propovijedate u pustinji. Biti ćete sami sa svojom
otvorenom ljubavlju. Ostati ćete sami sa svojom uvijek novom srećom. Odbaciti ćete i
posljednju iluziju, nećete biti razočarani, nećete upoznati gorčinu razočarenja jer ništa ne
može povrijediti vašu ljubav prema životu, ni oduzeti vam zadovoljstvo življenja. Za
nekoliko godina možda ćete imati sreću da vas neki vaši učenici sljede i slušaju pozornije
od ostalih. Biti će još mladi, a vi nećete imati vremena vidjeti što će postati. Zato ćete
gajiti nadu da će nastaviti sa istraživanjem i da će, za razliku od ostalih učenika, ostati
vjerni onom zalaganju iz mladosti, da će ići do kraja kao i vi. Zbog toga ćete im silno
željeti pomoći i možda ćete zbog njih učiniti neki nemogući pokušaj, pokušaj koji je je
već unaprijed osuđen na propast. Pokušati ćete sve napisati i objasniti u jednoj knjizi.
Pisati ćete je svjesni njene besmislenosti, ali ipak ćete uložiti svu svoju nadu. I nastati će
dobra knjiga..."

(Očito je da Vlady nije upoznat sa Knjigom Zakona; jer nada ne postoji - samo Volja. On
piše zato što ga je to Volja, a rezultat njegovog pisanja ga uopće ne zabrinjava. "...ja
nudim izvjesnost (sigurnost) a ne vjeru (nadu) za života...", "...za čistu volju,
neoslabljenu svrhom, oslobođene strasti za rezultatom svaki je put savršen...")

"...No, možda će biti bolje da citiram riječi koje mi je davno rekao moj Učitelj; moguće je
da će vas njegov govor, malo zastario za naše doba, dotaknuti više nego što bi ja to
uspio.

Ne traži pomoću razuma, neće to on dovesti do istine. Istinu ćeš razumijeti pomoću
tijela; laž također. Dopustio si da tobom vlada Marksizam, no tvoje će ga tijelo odbaciti.
Istina se nalazi u pravilnom stavu; tijelo je iskazuje. Istina se vidi na licu, ne u riječima.
Život koji ti nestrpljivo žrtvuješ za taj slavni komunizam, taj život ti ne pripada. Dobio si
ga kako bi njegovao i dalje prenosio. To je dragocjeni dar, kako li si ga samo zaslužio?
Život pripada životu. Uzor života se rađa iz samog života. Nemaš pravo raspolagati
svojim životom. Jedino život može opravdati smrt. Ubiti ili biti ubijen s nekim povodom je
jednak zločin; zločin koji je usmjeren protiv života. Otvori se i osluškuj život. Svaka vlat
trave, svako živo biće pjeva o životu. To je prava glazba. Ono što učiš na konzervatoriju
je jednostavno smiješno u usporedbi sa velikom simfonijom života. Dođi, priključi se tom
golemom zboru sastavljenom od svih živih bića. Glas za pjevanje o životu imaš u sebi.
On je nečujan ušima, ali je snažan i dopire daleko ako ga znamo slušati drukčije. Čujemo
ga cijelim našim tijelom, on nosi nijeme poruke od jednog živog bića do drugog. Ne
pokušavaj odgonetnuti te poruke jer nemaju nikakva smisla ako ih pokušamo
verbalizirati. No, taj nijem glas dopušta nam govoriti o stvarnoj ljubavi, tim glasom ne
možemo lagati. Predati se osluškivanju na taj način, znači otvoriti dušu svima i pozvati
druge da čitaju iz tvog srca. Ne traži mudrost u riječima; ne postoje posvećeni tekstovi ni
svete knjige; samo je život svet. (Ovo je stav prosvijetljenog čovjeka koji je već
pronašao svoj put i daleko odmakao na stazi Inicijacije. op. ljwlj) Život ti je dan, a uz
njega i sve drugo što ti je potrebno da bi njegovao i dalje širio. Zrak je za disanje, voda
za piće, hrana za jelo. Predmet rasprava i ratova između ljudi je materijalno i ideološki
suvišan. (Nažalost, neizbježan je dok svi ne razmišljaju na taj način, dok svi nisu
slobodni&zadovoljni sa postojećim stanjem - Nema Zakona nad čini što ti Volja! op. ljwlj)
Tvoj komunizam, kapitalizam i marksizam nemaju veze sa životom. Ti želiš suvišan
komunizam, zaboravi sve to, pusti neka te vodi život. U današnjem društvu biti ćeš
ranjiv na sve što je suvišno. No, snagu ćeš naći u životu. Život je neiscrpna sila jer svako
živo biće želi živjeti. Kad tome dodaš Volju, steći ćeš neiscrpnu snagu. Tvoje
bogatstvo su dani ispunjeni životom, a tvoja mudrost ono što ti omogućava da prevariš
smrt. Ne traži neku drugu mudrost. Ostani otvoren i bistar. Jedino će te život tako čuvati
i podupirati. Ne zatvaraj se u svojoj glavi, osluškuj život. Jednog dana će te iznenaditi,
zarobiti čarolija ljubavi i tvoj će život upoznati jednu novu toplinu, osjećati ćeš
neizmjernu radost koja preplavljuje tvoje tijelo i plakati ćeš od ljubavi. Poput vatre koja
nastaje u trbuhu i širi se cijelim tijelom. Znati ćeš kada se to dogodi. Ljubav nije
osjećaj, to je životni zanos, neukrotiv i divlji zanos. Ništa ne analiziraj i ne
objašnjavaj. Ne pokušavaj razumijeti glavom. Ljubav je ljepa. Jedino mjerilo za nju je
naša sposobnost da budemo sretni. Ta sposobnost ti dopušta ili brani da čuješ pravu
životnu poruku. Slušaj tišinu. Promatraj nevidljivo. Jednog dana razumijeti ćeš poruku
tišine. I vidjeti ćeš nevidljivo. Svima koji su se udaljili od života, to ostaje zauvijek
neuhvatljivo. To je nepopravljiv raskid i oni se nikada neće osjetiti živima među drugim
živim bićima. Za njih je Zemlja samo predmet posjedovanja koji kupujemo ili prodajemo
i iskorištavamo. No, svi mi smo ukorijenjeni u toj Zemlji, crpimo iz Nje život. Možemo to
razumijeti razumom i slijediti kemijsko pretvaranje iz mineralnog stanja u organsko. To
je u glavi. No, ti moraš osjetiti tu vezu cijelim svojim bićem. Osjetiti i veseliti se. Mi smo
zemlja, voda, zrak. Mi, to znači sva živa bića. Zemlja je naša srž. Moramo je voljeti i
poštovati, služiti joj kako bi nam konačno dala život. Budi bez mržnje, život će ti dati svo
potrebno znanje i snagu i ljubav. Neprijatelji života su tvoji vlastiti neprijatelji. Treba ih
pobijediti sa smirenim sažaljenjem. (pogrešno, suosjećanjem-empatijom op.ljwlj) Bez
ljutnje, zato jer je to ispravno. Ne mogu ti sve reći, moraš sam tražiti. Vodič je u tebi, u
unutrašnjosti tvog života; Njega moraš slušati, neće te prevariti. (SAČ, op. ljwlj)

Tako mi je govorio moj Učitelj, meni učeniku, kojem je nedostajalo poštovanja. Danas
živim u tišini duha. (Harpokrat, Pan, op. ljwlj) Promatram nevidljivo. Živo sam biće među
drugim živim bićima. Svaka vlat trave, svako stablo moji su bližnji, moja braća. Osjećam
da je drvo živo, stvoreni smo od iste srži, osjećam to; osjećam i veselim se zbog te
duboke veze koja nam je zajednička - Zemlja. Nosim u sebi i nošen sam istom bujicom
koja je sve nas stvorila - chi, sila bez koje bi ugljen bio samo obična kruta tvar, a kisik
običan plin. Chi ih krasi odjećom minerala i najrazličitijim elementima kako bi od njih
stvorio prava umjetnička djela Prirode. Živa bića. To je život. Znam to cijelim svojim
bićem. (Usporedite ovo sa pismom poglavice Sietla predsjedniku SAD-a, op. ljwlj). Ne
mrzim. Život mi je dao snagu i ljubav. Neprijatelji života su i moji neprijatelji.
Pobjeđujem ih sa smirenim sažaljenjem. Bez ljutnje, jer tako treba. Danas slušam poruku
iz tišine. Uživam u mirnom zadovoljstvu. U potpunosti uživam u životu i spreman sam ga
napustiti s osmjehom divljenja kad za to dođe trenutak. (Ispravan stav prema smrti koja
je samo drugo ime za promjenu i ljubav; bez tuge, plača, žaljenja i naricanja; smrt je
najviši sakrament, svetkovina ispunjena radošću. op.ljwlj) Red je na meni da pokušam
pokazati put kojem su mene poučavali. Taj put obuhvaća mentalni i tjelesni rad.
Poučavam tehnike kojima možemo utjecati na chi. Ništa ne objašnjavam, ne razvijam
nikakve teze, ne predajem nikakvu teoriju. Pokazujem kako treba raditi. Upravo nam taj
rad dopušta da nadiđemo uske granice stvorene svijetom riječi teorija i teza. Jednog
dana će nas taj rad dovesti do shvaćanja kako je smjer u kojem civilizacija
kreće jedna golema pogreška. Ljudi se i dalje ubijaju. Uvijek se negdje vodi rat.
Jednog dana ćemo shvatiti da se čovjek suprotstavlja čovjeku zbog kulturoloških razlika.
Religije, političke doktrine ili nafta vrijednosti su naše civilizacije, to su pravi razlozi zbog
kojih čovjek ubija drugog čovjeka! Jasno nam je koliko su ti razlozi površni i neprirodni. I
otkrivamo, pomoću tehnika chija, sasvim druge, mnogo dublje i istinitije razloge koji
ujedinjuju ljude. To su prirodni i biološki čimbenici, snažni, dugotrajni i istinski. Mogli
bismo ih sažeti u jednu riječ, a ta riječ je - ljubav. Ljubav prema životu koja je izvor iz
kojeg izviru svi ostali oblici ljubavi. Rad sa tehnikama chija može nam otkriti univerzalnu
stvarnost.

Djeco moja, bliži se kraj mome životu. Vidim sumrak koji se spušta na moje postojanje i
protiv moje volje pokazuje se završni račun, račun gubitka. Borio sam se. Mislim da sam
učinio sve što sam mogao kako bih pomogao da svijet koji vam ostavljamo bude barem
nešto bolji od onog koji smo primili; dogodilo se upravo suprotno. Život na zemlji je
oskrvnut kao nikada do sada, on umire. prekasno je, pobjeda Smrti je nepobitna. Ne
ostavljamo vam bolji svijet, već mrtvu Zemlju. No, to je urođeno čovjeku - borba do
zadnjeg daha, borba bez nade. Nastavljam ono što više nije zadaća nekoga čiji život ulazi
u smiraj postojanja - boriti se. Kao da još uvijek vjerujem; kao da je još uvijek
moguće..."

(Sva sreća, naoružani Knjigom Zakona i Zakonom Teleme; duhovni ratnici današnjice
znaju bolje. Na ovakav pesimizam samo sa smješkom odmahuju rukom (iako tu
bezizglednost svaki duhovni ratnik doživi barem jednom u životu). Nada i vjera ne
postoje za telemita; samo sigurnost i volja. Vršenje volje ispunjava ga zanosom i
ekstazom, rezultat ga uopće ne zanima. Maratonac trči jer ga je to volja; uživa u svakom
koraku; udahu i izdahu; on postoji u sadašnjem trenutku; ne trči da bi došao na cilj; već
zbog samog trčanja, koje je kreativni izraz njegove volje; on uživa u procesu stvaranja;
cilj je samo sporedni rezultat djelovanja njegove volje; a ako na njega nikad i ne stige;
nije važno; svaki korak odradio je sa punom silinom, kao da mu je zadnji; živio je život
punim plućima. Ista je stvar i sa planinarom; vrh planine nije ono što ga potiče na
planinarenje. Vlady podsvjesno poznaje ovu istinu; i dalje se bori iako mu razum i ono
što "vidi" sugeriraju uzaludnost njegove borbe. Telemit ne može umrijeti protiv svoje
volje; umire jer je njegova smrt neophodan djelić trenutne simfonije života; ako opaža
drugačije to znači da mu nedostaje razumjevanje; jer njegova volja sastavni je dio volje
čitavog univerzuma; nemoguće je da njegova volja nije usklađena sa voljom univerzuma;
ako opaža drugačije; to znači da svoju volju još nije u cjelosti spoznao. op. ljwlj)

„...Ono što vam se čini očitim nakon određenih iskustava, možda nije bilo očito u
početku. Svijet je sklop osjeta. Onakav je kakvim ga doživljava naš perceptivni i
spoznajni sustav. Drugim riječima, onakav je kakvim ga je život za nas stvorio. Život je
darovao našem znanju takav svijet, a nama perceptivni i spoznajni sustav. Da bi taj
sustav izgledao što vjerodostojnije, stvara nam iluziju da djeluje poput procesa čitanja; a
u stvari djeluje poput procesa pisanja. To nam postaje jasno čim malo razmislimo o tome
što su iluzija, san ili halucinacija. No, to nije dovoljno za uništenje te iluzije jer je ona vrlo
izdržljiva, razumom je ne možemo uništiti. Potrebno nam je iskustvo i to iskustvo
pisanja. Tek kad budemo sposobni voljno zamijeniti stvarnost, postati ćemo svijesni
činjenice da je ona zamjenjiva, da se stvarnost piše i da je možemo pisati drukčije. (Ovo
je primjer poimanja osvještenog magičara. Op. ljwlj) Nismo sami na svijetu. Svaka vrsta
ima svoj način pisanja stvarnosti. Sve su one usklađene i stvaraju jedan veliki sustav koji
omogućuje druženje vrsta. Poremetiti sustav značilo bi ugroziti život. Život se brani. On
to zabranjuje. To je uloga Homo Externalisa, on je čuvar sustava. Zamislite kako li će tek
reagirati na našu smiješnu namjeru da promijenimo pismo i da razbijemo okvire
uobičajene stvarnosti. Prvo će nas pokušati obeshrabriti ismijavajući nas. Ustrajati će na
apsurdnosti našeg pokušaja, govoriti će nam svojim pomalo bezobzirnim zdravim
razumom koji isključuje mogućnost rasprave. To mi se dogodilo davno prije u životu: -
Slušaj mali, žalim te kada vidim da se igraš tih budalaština! Zar ne vidiš da je tvoj Učitelj
malo uvrnut? To mu je afričko sunce udarilo u tikvu! Ali on je bio u Indiji! Oh! Zaboga, to
je još gore! Ajde briši, zaboravi sve! Igraj se nečega drugoga! - Ako ustrajete u opasnim
igrama, tada će vam ih pokušati zabraniti. Toliko će vam otežavati da ćete u nekoliko
navrata sve doista i napustiti. Moramo se ponovo vratiti, minirati bedeme tvrđave i srušiti
je. I potom pustiti da vrijeme učini svoje.

Uobičajenu stvarnost opravdava uobičajen život. Taj se život odvija u luci. Istraživanje
unutarnjeg svijeta znači napuštanje luke, napuštanje uobičajenog života i njegove
stvarnosti. Već smo naglasili da je to teško i puno opasnosti. – Ali, nije li dovoljno
napustiti uobičajenu stvarnost? Zašto stvarati još jednu? – Uobičajena stvarnost nalazi se
u svijesti. Jednostavno napuštanje te stvarnosti za posljedicu ima napuštanje svijesti.
Tada više nije moguće istraživati, putovati; stoga to onda nema smisla. Možemo
mijenjati stvarnost uzimanjem halucinogenih sredstava; tako stvorena stvarnost, bez
obzira na to što više nije uobičajena, ni po čemu se od nje ne razlikuje; to je i dalje
stvarnost koju podnosimo. Bez obzira na to što je i katkad rajska, mi nad njome nemamo
kontrole već smo njeni zarobljenici, baš kao i kod uobičajene stvarnosti. Ako vjerujemo
Castanedi, i taj put vodi do znanja, zahvaljujući znatnom narušavanju živčanog sustava
po cijenu neizdrživih iskustava. (Ovo je jedna od očitih razlika između Bijele i Žute škole
Magike. Op. ljwlj) Dakle, moramo napustiti uobičajenu stvarnost, a pritom sačuvati
svijest i volju. I zato prvo počinjemo učiti kako stvoriti željenu percepciju. U početku, a
katkad i zauvijek, ipak je razlikujemo od percepcije koju nam uobičajeno isporučuju naši
osjeti. Prozračnija je i nema taj neprekidni slijed zbog kojeg vjerujemo u postojanost i
objektivnost vanjskog svijeta. Baš naprotiv, svakog trenutka smo svijesni da špekuliramo
o stvarnosti. Nakon mnogo rada željena stvarnost postati će jednostavno stvarnost. To
nije uvijek slučaj i nije neizbježno, nema veze. U svakom slučaju, špekuliranje o
stvarnosti nije cilj već sredstvo. Cilj je sačuvati svijest i volju izvan svijeta uobičajene
stvarnosti. Željeli smo željenu stvarnost. Sada je više ne moramo željeti već joj dopustiti
da nestane. Tako ćemo ostati izvan stvarnosti koju stvaraju osjeti, a vladati ćemo našom
voljom i sviješću. Time smo ostvarili bezosjetilnost i izišli iz luke. Okrećemo joj leđa i
plovima prema pučini. Nekoliko stranica je bilo dovoljno za opisivanje i objašnjenje
cijelog postupka. No, za njegovo ostvarenje potrebne su mnoge godine predanog rada.
Naše napredovanje prolazi kroz međuovisne etape. Istodobno ni jednu razinu nismo u
cijelosti usvojili, ni jednom tehnikom nismo uistinu ovladali. Uvijek u nama ostaje osjećaj
da nismo stigli, da nam katkad nedostaju dva centimetra do cilja i da nam on i dalje
izmiče.

Normalno je da je sve povezano. Svaki element je pod utjecajem svih ostalih elemenata i
istodobno djeluje na svakog od njih. Zato se cilj ne može ostvariti samo djelomično. Sve
se ostvaruje zajedno, kada do toga dođe; i ako do toga dođe. Sada se usuđujem to reći
jer ste već prešli veliki dio puta; no, jasno vam je da ako do toga nikada i ne dođe; da se
putovanje isplatilo. Znate to po tome jer ste sada, kada se vratite u luku, daleko bogatiji
nego prije. Život vam se mijenja. Prije je odgovarao stvarnosti luke, uobičajenoj
stvarnosti. Vaša se stvarnost mijenja, vaš vam život sada odgovara novostvorenoj
stvarnosti, koja postaje neuobičajena. Stvarnost koju sada otkrivamo sastoji se od
strujanja, privlačnosti i odbojnosti. Poput magnetske igle na kompasu naše se cijelo biće
istoga trena okreće u smjeru određenog strujanja. Nema više zapreka, pružanja otpora ili
vezanosti. Više ne pokušavamo plivati protiv struje koja nas nosi niti joj pružamo otpor.
Prepuštamo joj se. I kada nešto činimo, to je veslanje u dobrom smjeru. Živa smo bića,
jednaka svemu ostalom što je živo, utjelovljenje životne volje, njezino predmetno
ostvarenje. Naša struktura i konstitucija, kako tjelesna tako i psihička, napravljene su da
podupiru život. Život je beskrajan polet, snažna struja, golemi val. Drama malenog
čovjeka (Homo Minus, Homo minablus egocentricus) je to što želi samo svoj život i
zanemaruje taj životni polet. To je njegova dramajer želeći samo svoj život suprotstavlja
se struji života, ide protiv vala, pa da bi se održao mora se boriti. I za najmanju stvar
mora uložiti napor i žrtvovati se. Zato se koristi inteligencijom, voljom i životom u borbi
protiv života. To je mali čovjek, to je Homo minablus egocentricus. Kada ga ugledamo,
rekli bismo da nije sposoban suprotstaviti se životnom poletu. No, ne trebamo se u to
uzdati, jer je njegova inteligencija velika, a pokvarenost nema granica. Radije će sve
uništiti nego popustiti. I već je za to spreman – ima dovoljno da cijeli planet digne u zrak
40 puta. Glupan! Zar nije dovoljno jedanput?

Prihvatiti tuđi život, željeti drugima život, željeti život, sjediniti se s tim golemim životnim
poletom; i tada sve postaje jednostavno. Poduprti smo bezbrojnim voljama, a sve one
žele život; život svih. Na dobrom smo putu; više nam ne treba vanjski vodič; život je
postao naš kapetan. On nam je dao strukturu i konstituciju, tjelesnu i psihičku, ono što
nas čini onakvima kakvi jesmo kako bismo ostvarili životni plan, životni obrazac koji
odgovara našoj strukturi i u harmoniji je sa svime što živi; slijediti strujanja i to je sve.
Postati svjesni njihove stvarnosti, naučiti ih primati, prepustiti im se. – Da, a što ako
neka struja nije dobra? Ako me odvede u pogrešnom smjeru, prema nekoj opasnosti ili
nevolji? – Još uvijek niste razumijeli; sve naše sposobnosti su osmišljene da štite i
podupiru život. Otkrivanje strujanja je primarna sposobnost kako bismo preživjeli u
prirodi. Naš civilizirani život ju je zapostavio, a naše nam ju je istraživanje ponovo
otkrilo. Kako nas prirodna sposobnost preživljavanja može dovesti u opasnost? Poput
svih živih bića i mi imamo detektor katastrofe koji pomoću valova prima informacije i
usmjerava nas prema dobrim strujama; također nas obavještava o opasnostima; tada
osjećamo odbojnost – to je antistruja, zabranjeni smjer. No, ako ipak želimo poći tim
smjerom, tada moramo djelovati protiv struje. Tada pokušavamo pobijediti odbojnost
ulažući potreban napor – na našu odgovornost. Ne, nema mogućnosti za pogrešku.
Možemo biti tupi i neosjetljivi za jezik strujanja, no kada ga jednom počnemo
razumijevati, više nas neće moći prevariti. Pa ipak ima stvari koje nam se dogode a mi
nemamo nikakvu moć nad njima; lupe nas po glavi i bespomoćni smo – to je sudbina.
Cijelo naše divno istraživanje bespomoćno je pred sudbinom; ne može se održati pred
njezinom snagom i tada nam ne koristi. Možda se i složim s tim ako pod sudbinom
smatrate koji vam je pao na glavu ili luđaka koji vas napadne; no vrlo često smo i takve
situacije mogli izbjeći. Kada govorimo o sudbini, mislimo na niz uzroka neovisnih o
našem znanju i djelovanju; za nas su te uzročne povezanosti slučajne; zašto nam se to
događa? Ako ne plovimo protiv struje, ako se ne pokušavamo popeti na Mjesec kako bi
tamo zaboli malu zastavu, tada možemo vidjeti da slučajnih, nepovoljnih uzročnih
povezanosti doista nema mnogo. Ako su slučajne, znači da ih nismo željeli. Kako su se
mogle oduprijeti našoj Volji? Volja predviđa, organizira, naređuje; kako joj se može
oduprijeti nešto što ne predviđa, ne organizira, ne naređuje? Dovoljno je željeti uvesti
volju u te povezanosti i njihov će se smjer kretanja prije ili kasnije promijeniti, osim ako
se doista ne želimo popeti na Mjesec. Tada je potrebno više od toga...“

(Za Telemita Volja je sudbina; što god da se desi ispunjenje je njegove volje jer je on (s
vremenom) postao Majstor događaja. „Penjanje na Mjesec“&“plivanje protiv struje“
rezervirani su (uglavnom) za Bijelu školu Magike (i njihove najveće Adepte); Žuta škola
(uglavnom) zazire od takvih postignuća; smatra ih bahatim i nepotrebnim jer nameću
Volju prirodi; skloniji su skladu&sinhronom titranju sa prirodnim ritmom; osim toga, za
njih je to rasipanje magičke&životne sile koje može opasno narušiti zdravlje i skratiti
život; a to je u suprotnosti sa njihovim temeljnim načelima. Op . ljwlj)

„...Zar su vam za sretan život potrebna neka druga čuda? Dosegnuli smo izvor života koji
nam je otkrio zadovoljstvo nepoznato u vidljivome svijetu – ono proizlazi iz življenja
života izravno na njegovom izvoru, a ne posredno kroz njegova objavljivanja.
Civiliziranom čovjeku ta se objavljivanja događaju u raznim oblicima udaljavanja od
života, od neprisutnosti tijela pa sve do poistovjećivanja s tv likovima. On se kreće u
potpuno suprotnom smjeru od života. Što je tu čudno ako čovjek današnjice ne poznaje
radost življenja, jednostavnu životnu radost? Životna radost je naš imetak. To je blago
koje smo donijeli s naših istraživačkih putovanja. U stvari, mnogo smo putovali tijekom
mnogih godina, plovili dalekim morima i katkad u daljini vidjeli neki napušteni otok za
koji smo slutili da je rajski. Sada nam je jasno da je taj rajski otok uvijek bio cilj naših
istraživanja. Maglovito se sjećamo da smo, zapravo, u našim istraživanjima uvijek bili
vođeni nekom nevidljivom silom koja nas je vodila prema tom napuštenom otoku. Sada
znamo da napušteni otok postoji iako još uvijek nismo doplovili do njega, to će se prije ili
kasnije dogoditi; nikamo nam se ne žuri. Već odavno ne poznajemo žurbu, hitnost ili
nestrpljivost. Nastavljamo naš put i jednoga dana ćemo stići. Biti će to napušteni rajski
otok. Svjesna svjesnost, čista svijest, ispraženjena od svih predmeta i puna same sebe.
Ne odnosi se ni na što i ništa se ne odnosi na nju. Čak se i život povukao kako bi
napravio mjesta za neodređeno stanje u kojem postoji samo svjesnost, čiji je jedini
predmet sama svijest. Tu nema zadovoljstva ni radosti življenja. No, ipak postoji nešto,
još veće zadovoljstvo koje bih nazvao blaženstvom. Osjetila više ne rade, dakle, ne
možemo govoriti o svjetlosti, o živahnoj toplini ili prosvijetljenosti. (Ovo je opis visokog
mističnog postignuća, rezultat putovanja prema unutra; na suprotnom kraku vage stoji
identično magičko postignuće suprotnog predznaka, manifestacija istinskog jastva
„prema van“ op. ljwlj) To su riječi i poput svih riječi pripadaju vidljivom svijetu i imaju
značenja koja se i odnose na taj svijet. Ni u kojem slučaju riječi ne mogu dočarati stanje
čiste svjesnosti. Ni ove riječi, ni bilo koje druge. Dakle, ne pokušavajte izraziti riječima
ono što se njima izraziti ne može i što će vaše pokušaje učiniti zaista smiješnima. I
proglasite smiješnima tekstove koji su upravo to pokušali. I nemojte se ugušiti od
smijeha čitajući komentare i rasprave o tim tekstovima, a ima ih nebrojeno mnogo.
Nemojte upasti u zamku, ne trudite se uvjeravati, prikazivati, dokazivati; ostavite to
profesionalcima; vi se samo smijte!

Doživjeli ste iskustvo čiste svijesti, stigli do napuštenog rajskog otoka i upoznali sreću.
Poslije nekoliko putovanja, jedno postaje očito. Od samog početka nas nešto vodi (SAČ
op. ljwlj), nešto u nama zna kamo idemo. Jedna jasna sila cijelo vrijeme usmjerava naše
istraživanje i vodi brod u ispravnom smjeru – prema rajskom otoku. (Pročitajte djelo
„The Ship“ od A.C.-a op. ljwlj) Sada znamo da nismo sami; očito je da u nama postoji
jedna blagonaklona prisutnost, sila koja nas potiče na djelovanje, još jedan entitet povrh
života. Već sam govorio o tome u svojim knjigama i taj sam entitet nazvao Xy. Sada
ćemo ga osvijestiti. Shvatiti ćemo da nam ga je prenio naš Učitelj (Veza (u početku
neosviještena) se uspostavlja posredstvom inicijacije ili samoinicijacije. Op. ljwlj) i da je
to bila srž njegovog poučavanja. Njegova je uloga bila prenijeti nam Xy. Ta prisutnost
grije naše srce bez obzira na to gdje se mi nalazili i što radili. Od početka je bilo u vama,
samo ste sada svijesni da vas ono ispunjava, grije vas i vi ste sigurni da ćete ponovno
pronaći rajski otok, uskoro, čim stignete sebi samima. Sjećanje na to iskustvo ostaje u
vama poput tople svijetlosti. To je unutarnje Sunce. Ono vaas sada obasjava iznutra,
baca svijetlost na cjelokupno vaše postojanje, to je vaše Sunce. (SAČ je Sunce Adeptove
duše. Op. ljwlj) I u svakoj prigodi, kad god možete, uzmite si nekoliko njegovih zraka;
ostavite sve drugo i prepustite se, okupajte se u unutarnjem suncu. Zastanete pri
zelenom na semaforu i u trenu čujete bijesni glas: - Ej, Budalo; jesi li ti na Mjesecu? –
Krenite, maknite se u stranu i propustite urlajuću bujicu čudovišta na 4 kotača; ne
pokušavajte ih zaustaviti jer nećete uspijeti. – Prijatelji, braćo, srodnici, slušajte me!
Stanite, ne zalijećite se više tako jer tamo kamo idete nema ničega. Slušajte me,
zadovoljstvo je u vama...izvor života...ljubav...napušteni otok.... – Nemojte ni pokušati;
smijati će vam se u lice, rugati i ismijavati vas; to je pitanje veličine. Slijedili su Atilu i
obožavali Hitlera ali su zato razapeli Isusa. (Vlady je otrpio programiranje svijesti
formulom starog eona, umirućeg boga; iako je savršeno intuitivno pojmio i u praksi
primjenio osnovne principe Teleme; ipak mu podsvijesni kompleks „žrtve“&“spasitelja“ na
svijest baca „sjenu“ pesimizma&uzaludnosti; propušta usvojiti spoznaju „...vi ste protiv
puka o izabrani moji...“ Op. ljwlj) A vama će se smijati u lice. Smijte se, dakle, i vi sa
njima; to su vaši prijatelji, braća, srodnici; ni po čemu se ne razlikujete od njih
(Pogrešno, razlikujete se ali to vješto skrivate, inteligentno se uklapate u okolinu; na taj
način štitite i njih i sebe. Op. ljwlj), samo ste malo stariji; a oni nisu imali sreće poput
vas; nisu primili Xy; jer to je sreća, ništa drugo nego sreća; a vaša zasluga je što to niste
propustili. Ne dijelite savjete i ne objašnjavajte. U svakom slučaju, bez onoga što
nazivamo Xy, ništa nije moguće. Bez njega sve ostaje na razini riječi. Xy se ne prenosi
govorom, baš naprotiv, riječi su najjača prepreka. Ne izvodite predstave, odbijte
testiranja, ne upuštajte se u rasprave; na taj način nikada nećete nekoga nagovoriti.
Čekajte, budite razumni i čekajte. Sresti ćete možda jednog dana i vi učenike koji će biti
sposobni primiti vaše učenje, slušati će vas; bez razloga će vam vjerovati i slijediti vas, a
neće ni znati kamo ih vodite; nećete im morati govoriti o jedinstvu sa svevišnjim bićem,
o dodiru s božanskim ili poznavanju apsolutnog. Godinama ćete ih poučavati tjelesnim
tehnikama i oni će biti zadovoljni što ih mogu naučiti i neće ih smatrati glupima ili
smiješnima, vjerovati će vam; kako inače mislite da bi vas ljudi ozbiljno shvatili i sljedili
kad od njih zahtijevate da uvuku i izbace trticu, kad im kažete da se preko nje dolazi na
pravi put? I onda ćete im možda jednog dana govoriti; ne znam kako ćete uobličiti svoje
učenje; hoćete li im govoriti o jedinstvu s svevišnjim bićem, o dodiru s božanskim, o
poznavanju apsolutnog ili jednostavno o životu i ljubavi? Ne znam; u svakom slučaju,
nećete moći izbjeći trticu. Vi znate o čemu govorim; prodrli ste u duboke slojeve ljudske
stvarnosti, prvi sloj je za vas najočitiji; u tom sloju je jedino apsolutno božansko, a
stražnjica je smiješna. Skala vrijednosti iz prvog sloja nema smisla u drugim slojevima
stvarnosti; to vam je poznato jer ste to iskusili; kako to objasniti? Važno je da učenik
doživi vlastito iskustvo, a za to su potrebne mnoge godine; to vam zvuči poznato, zar ne?
I sami ste dugo bili priljepljeni za prvi sloj stvarnosti, u njemu po svaku cijenu želite naći
riješenje, a ne jedno univerzalno-opće. Nema zajedničkog prijevoza! Svatko ide svojim
autom! Danas znate da za probleme iz prvog sloja nema riješenja; napustili ste ga da bi
živjeli iznutra; ni ondje nema riješenja, a to je zato jer nema ni problema. Živite iznutra,
tamo gdje život daje univerzalna riješenja, konačna i zajednička svim pojedincima,
vrstama, svemu što živi. I zatim, govoriti ćemo o onome o čemu se nema što reći. Drevni
Učitelji ostavili su nam u nasljedstvo svoje poruke na jeziku koji se stoljećima i u mnogim
civilizacijama nije izmjenio; to je jezik tijela. Položaji, stavovi i pokreti koje su nam
ostavili, sadrže genski kod njihovog znanja; ono nam je također na dohvat ruke.

Svijest je spremna. Jednog dana i posljednje ograničenje se ruši. To se katkad događa

tek kada prestanemo brojati tisuće sati rada posvećenih istraživanju, tek kada smo
primili Xy, kada više ništa ne čujemo, kada slučajnost to želi. Jedan razum se prosvijetli.
Poruka drevnih Učitelja proputovala je tisućljeća kroz razne civilizacije, rase i ideologije i
obasjala ljudsko postojanje koje više nikada neće biti kakvo je bilo. Što možemo reći o
tom stanju, osim da je to stanje neograničene svijesti, što znači da je svijest ispražnjena
od predmeta, sjećanja i svih sadržaja; tu prestaje svaka analiza. O čemu bismo mogli
govoriti? Svijest je samu sebe ograničavala; u trenutku kada posljednje ograničenje
nestane, otvorenost je potpuna, a praznina apsolutna. U toj praznini nema predmeta ni
znakova, no istodobno smo puni svih sposobnosti i mogućnosti. (Opet visoko mistično
postignuće, naginje prema Majstoru Hrama. Op. ljwlj) Punoća ovisi o iskustvu; to je
doista očito. To je trenutak kada pristupamo Znanju (Gnoza op. ljwlj), no ono nema
sadržaja. Tek nakon putovanja unazad postaje nam jasno da je to Znanje polazna točka
za sva druga znanja. Kada krenemo na putovanje unatrag počinje povijest znanja.
Izgradnja svijeta, njegovih najsitnijih pojedinosti, počinje od nepodijeljene punoće.
Zamislite jedan prazan i beskonačan prostor; u njemu nema razlike između svijetlosti i
mraka. Tek kada se pojavi prvi predmet, bez obzira na toliko koliko bio malen, svijetlost
nailazi na prepreku koja joj omogućava da se reflektira, da sja iz jednog središta i
zamrači ostatak svemira; upravo se to događa kada pronađemo svijest i kada ona
ponovo postane svoj vlastiti predmet. Ona se prosvijetli, postaje blještava, jedina
svijetleća točka u svemiru; ona ne sadrži ništa drugo osim same sebe i najmanja stvar
koja se u njoj pojavi ne može proći nezapaženo; upravo se to dogodi. Sviješću prolazi
volja, javlja se prva očitost – svjesnost je željena, nema su tu više ništa reći. Riječi
pripadaju jednom vrlo dalekom svijetu. Svijest je predivno slobodna od riječi, jasna i
svijetla. Predmet svjesnosti koji se javlja je jedinstven, očit i jedini prisutan. Kako da ga
ne zamijetimo, kako da ne postanemo svijesni? Taj prvi predmet koji svijest prihvaća, ta
prva stvar koju volja želi, je sam život. Prije nego što se pojavi u nekom obliku, život je
ponajprije željen, on je prvenstveno predmet svjesnosti, željen predmet. Život je tu, to je
prvobitna činjenica, život je željen, to je prva očitost. Riječi su nastale poslije i nikada
neće moći izraziti sreću zbog te očitosti, radost tog prvog ljubavnog zanosa, to je Znanje;
ono što sljedi su praktične pojedinosti koje čine tehničko znanje. Te će pojedinosti biti
sve manje, biti će izoliranije i zasigurno sve udaljenije od izvora života, od prvobitne
radosti, prvobitne ljubavi.
Tako znači, to si bio ti! Tebe je, dakle, izabrao slučaj; sada jasno vidiš i razumiješ. Riječi
kojima sam se koristio za opisivanje svijeta za tebe sada imaju drukčije značenje. Sada
znaš što je stvarnost, poznaješ je zbog vlastitog iskustva; ono je jedino objektivno, pa
čak i kada ga ne uspiješ podijeliti sa drugima, kada u njihovim očima izgleda strano i
mračno poput iskustva onih koji padaju u trans, imaju vizije, čuju glasove, primaju
poruke sa onog svijeta, komuniciraju sa bogovima, putuju u svoje prošle živote i što već
sve ne. Ako to nisu lašci ili šaljivdžije, onda su to osobe koje su doživjele jednu neobičnu
stvarnost, drukčiju stvarnost. To je njihova objektivna stvarnost, isto toliko objektivna
koliko i tvoja. Pa ipak, postoji jedna temeljna razlika između tvog i njihovog iskustva. Ti
si dosegao zadnji sloj svjesnosti, neograničeno polje iste, beskonačnost. U beskonačnosti
nikakvo iskustvo nije moguće jer inače ona istog trena prestaje postojati; iskustvo može
biti samo konačno-ograničeno, ne postoji iskustvo o beskonačnosti; ti si dostigao to
stanje svijesti (ne nesvijesti) u kojem ne postoji nikakva diskriminacija, gdje nema
razlike između svjetla i tame, gdje je već sve sadržano, a ničega još ni nema. Nemaš
nikakvo sjećanje na to jer ondje gdje ničega nema, ne može postojati ni sjećanje. Pa ipak
znaš da si postigao to stanje. Siguran si u to od trenutka kada se u polju svjesnosti
pojavi prvi predmet svijesti – svijest sama po sebi. Javlja se svjetlost jer u beskonačnosti
postoji predmet koji je može reflektirati. Taj prvi i jedinstveni predmet je dovoljan da
baci beskonačnost u tamu i beskonačnosti više nema. Javlja se svjetlost a s njom i tama.
U tom trentuku posjeduješ prvobitnu svijest, čistu svjesnost. Sudjeluješ u stvaranju
svijeta, vidiš kako nastaju sljedeći slojevi stvarnosti, vidiš kako nastaje znanje o toj
stvarnosti. I kad se vratiš u materijalni svijet i u bla-bla-bla, umireš od smijeha. Znaš
koliko vrijedi znanje o prvom sloju a koliko vrijede predmeti. Svi predmeti bez iznimke
pripadaju prvom sloju; Mona Liza, atomska bomba, misa u c – molu, kao i sida. I ti se
smiješ jer se ništa drugo ni ne može. I smiješ se od svega srca slušajući pripovijesti onih
koji su putovali u svoje prošle živote ili u neuobičajenu stvarnost u kojoj žive zločesta
bića koja posjeduju iznimne moći. Oni u stvari samo cupkaju po blatu prvog sloja i ne
napuštaju ga ni na trenutak. Oni su žrtve nekog lažljivca ili šaljivdžije koji se sa njima
poigrao i vozi ih čamcem. Taj šaljivdžija je njihov vlastiti perceptivni i kognitivni sustav.
Sve je to sada tebi jasno, no, jedino tebi. Nikada ništa nećeš moći dokazati ili objasniti.

Tako znači, to si bio ti! Tebe je, dakle, slučaj izabrao; dobio si taj neočekivani dar. Ne,
ništa nemoj reći, ne postavljaj pitanja; u svakom slučaju, sada ti je jasno. Zašto? Kako?
To su pitanja koja za tebe više nemaju nikakvog smisla. Sada imaš znanje, idi. Sakrij se.
Idi živjeti u visine, na osunčane vrhunce, napravi ono što ja nisam mogao. Makni se od
ljudi da bi mogao uživati u daru koji si primio, njegovati ga i nekome predati. Počavati
ćeš. Gdje god bio, na najnevjerojatnijim mjestima i u najneočekivanim okolnostima, naći
će se učenik; doći će k tebi. Jednoga dana na tvojim vratima zvoniti će dječak s
klarinetom ispod ruke, prepoznati ćeš ga. Kao i ti nekad, i on će nositi teški teret –
sjemenku jedne duše. Daj mu sve od sebe, sve mu pokaži i reci; nemoj čekati da bude
dovoljno zreo da bi razumio; budi sa njim strpljiv. Ponašaj se kao da ne znaš da je za
čovjeka prekasno, već odavno je prekasno. Ponašaj se kao da ne znaš da je
čovječanstvo...

Idi i ne vraćaj se, osami se; idi živjeti na osunčane vrhunce; budi ono što ja nikada nisam
bio – veliki učitelj, mudrac i zaboravi na mene. Ja sam samo stara zaljubljena luda koja
još uvijek vjeruje u čuda, bez obzira na godine, bez obzira na sve. Samo sam jedna
karika u lancu; ja sam nitko. Idi! Zaboravi staru zaljubljenu ludu koja će sve do kraja
vjerovati u tu čudesno ljepu pojavu, u taj uzvišeni misterij, u to veliko čudo koje se zove
život...“

(Ako bi sada uzeli Knjigu Zakona nepobitno bi uočili da se mnoge od Vlady-jevih izjava,
do u tančine, poklapaju sa nekim od Aiwass-ovih stihova; čak i na razini kabale
(identičnost volje&ljubavi). Također ćemo primjetiti da su mnoge od Vlady-jevih spoznaja
istovjetne sa spoznajama A.C.-a koje možemo pronaći u njegovim literalnim djelima.
Ovdje imamo dva velika mistika koji su primjenom različitih duhovnih tehnika došli do
(manje-više) identične gnoze; no postoji jedna velika razlika. Vlady sagledava svijet po
formuli umirućeg boga; stoga smjenu eona (apokalipsu) vidi kao katastrofu
čovječanstva; ne uočava neophodnost vladavine Teleme kao nužni preduvjet (sa svim
popratnim pojavama uništenja&razaranja) za oslobođenje čovječanstva, kako bi se
čovjek (nakon što potone do dna, te se nakon toga od njega odgurne prema suncu koje
sja iznad površine) nakon procesa metamorfoze uzdigao u svoj svojoj slavi u eonu Vage.
Ne može vladati pravda kroz ljubav dok nije postignuta sloboda kroz volju (pojedinci koji
su „postigli“ mogu; no, čovječanstvo kao cjelina mora postići „kritičnu“ masu). Nadalje,
Vlady je adept žute škole, A.C. prvenstveno bijele (Knjiga Zakona je na očigled
dokument bijele škole, no prikriveno je „žuta“). A.C. se nije libio upotrebljavati magiku
kako bi mijenjao svijet; Vlady se čvrsto drži principa žute škole (iako je očito da je
svjestan svih magičkih principa; kao i metoda njihove primjene). U svakom slučaju, i za
jednu i za drugu školu, misticizam je neophodan temelj kako ne bi skrenuli sa puta. Op
ljwlj)