Metodologija

SVEUČILIŠTE U MOSTARU
FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

STUDIJ FILOZOFIJE
Mr. sc. Ivica Musić
ZNANSTVENA METODOLOGIJA
Skripta
Mostar, svibnja 2006.
SADRŽAJ
UVOD……………………………………………………………………………. 4
1. OPĆE ZNAČAJKE ZNANOSTI……………………………………………. 6

1.1. Jezična diferencijacija……………………………………………… 6
1.2. Definicija znanosti…………………………………………………...7
1.3. Povijesni razvoj znanosti……………………………………….…...8
1.4. Znanstvene metode…………………………………………………. 12
1.4.1. Metode znanstvenoga istraživanja…………………………. 12
1.4.2. Metode znanstvenoga sistematiziranja……………………...18
1.5. Klasifikacija znanosti………………………………………………. 22
2. VRSTE PISANIH RADOVA NA VISOKIM UČILIŠTIMA……………… 30

2.1. Referat………………………………………………………………..30
2.2. Seminar……………………………………………………………… 31
2.3. Diplomski rad……………………………………………………….. 33
2.4. Magistarski rad……………………………………………………... 38
2.5. Doktorska disertacija………………………………………………..
47
2.6. Habilitacijsko djelo…………………………………………………. 51
3. ZNANSTVENA, ZNANSTVENOSTRUČNA I STRUČNA DJELA………52

3.1. Znanstvena djela……………………………………………………. 52
3.1.1. Monografija…………………………………………………52
3.1.2. Znanstveni članci…………………………………………... 53
3.1.3. Znanstvena studija (projekt)……………………………….. 55
2
3.1.4. Svojstva kvalitetnoga znanstvenog djela…………………... 56
3.2. Znanstvenostručna djela…………………………………………… 58
3.2.1. Udžbenik…………………………………………………… 58
3.2.2. Enciklopedija………………………………………………. 58
3.2.3. Leksikon…………………………………………………….59
3.2.4. Praktikum…………………………………………………... 59
3.2.5. Rječnik……………………………………………………... 60
3.2.6. Zbornik radova……………………………………………... 60
3.2.7. Bibliografija………………………………………………. 61
3.2.8. Priručnik…………………………………………………….62
3.2.9. Časopisi…………………………………………………….. 62
3.3. Stručna djela………………………………………………………... 62
4. PRIPREMANJE I PISANJE ZNANSTVENOGA DJELA………………... 65

4.1. Izbor teme…………………………………………………………… 65
4.2. Prikupljanje, proučavanje i sređivanje građe……………………..66
4.3. Citati ili navodi………………………………………………………69
4.4. Bilješke………………………………………………………………. 73
4.4.1. Europski sustav pozivnih bilježaka i citiranja………………74
4.4.1.1. Europski (pod)sustav pozivnih bilježaka
ispod teksta………………………………………... 74
4.4.1.2. Europski (pod)sustav pozivnih bilježaka
u tekstu…………………………………….……….81
4.4.2. Američki ili harvardski sustav pozivnih bilježaka…………. 82
4.5. Kratice u bilješkama………………………………………………...84
4.6. Jezično-stilska obilježja znanstvenoga rada……………………….85
4.6.1. Neki jezični savjeti………………………………………….87
4.6.2. Stil pisanja…………………………………………………..88
LITERATURA…………………………………………………………………...93
PRILOG 1. ……………………………………………………………………….95
PRILOG 2. ……………………………………………………………………….110
3
UVOD
Visokoškolski programi bitno se razlikuju od programa osnovnoga i

srednjega obrazovanja u kojima se nastavni sadržaji oblikuju tako što se njihova
istinitost ne dovodi u pitanje pa se od učenika i ne traži kritički odnos prema takvim
sadržajima. Način na koji se stječe znanje u tim školama jest učenje koje se zasniva
na pamćenju. Međutim, metoda na visokim učilištima osjetno je drukčija. Ovdje nije
dovoljna samo memorija niti povjerenje u profesorove iskaze, nego se traži aktivan i
kritički odnos prema onome što se proučava. Stoga se proces stjecanja znanja na
visokim učilištima ne zove učenje nego studiranje. (Lat. studere znači brižljivo
izučavati nešto, razmišljati, pažljivo promatrati, udubljivati se u problem,
proučavati.)
Studiranje je, dakle, ozbiljan posao koji zahtjeva izniman angažman čitava
čovjeka. Upravo se zbog toga poglavito iz sveučilišnih redova novače znanstvenici
koji su kreatori budućega napretka čovječanstva. Angažirati se u znanosti zahtjeva
veliko znanje i spremnost za ispravno djelovanje. Stoga valja učiti od drugih koji su
se bavili znanošću i koji su u riznicu svjetskoga znanja dali nemali doprinos. Jer, s
nama ne započinje ni svijet ni znanstveni rad.
Da bismo mogli ispravno prosuđivati, čitati, pisati te objavljivati, trebamo
dobro poznavati opću metodologiju znanstvenoga rada. Radi se o konkretnim
uputama za pravilno i ekonomično znanstveno istraživanje te objavljivanje rezultata
toga istraživanja. Dobro poznavanje metodologije uvjet je za kvalitetan znanstveni
rad i uvelike olakšava posao znanstvenicima. Poznavanje i primjena zakonitosti,
pravila i postupaka metodologije i tehnologije znanstvenoga istraživanja omogućava
uspješno i racionalno upravljanje vlastitim znanjima, ali i znanjima drugih. Znati
primjenjivati metodologiju i tehnologiju znanstvenoga istraživanja znači biti
kudikamo brži, sustavniji, znanstveniji, pismeniji i uspješniji u odnosu na one koji to
ne znaju. Zapravo, to je abeceda znanstvenoistraživačkoga djelovanja.
4
S tim na umu ovo izlaganje nastoji ukazati na sve bitne elemente vezane za
znanstvenoistraživački rad koji su od presudne važnosti za svakoga tko se tim radom
želi baviti. U tu se svrhu govori o znanosti općenito, o znanstvenim metodama,
znanstvenom istraživanju, o znanstvenim i stručnim djelima (uključujući sve vrste
djela na visokim učilištima: seminarske, diplomske i magistarske radove, doktorske
disertacije), o tehnologiji znanstvenoga istraživanja (gdje se istražuju sve bitne faze
nastanka kvalitetnoga djela: uočavanje i formuliranje znanstvenoga problema,
prikupljanje bibliografije, struktuiranje pisanoga djela…), o pisanju teksta i tehničkoj
obradbi pisanoga djela.
Treba, ipak, reći da ne postoje neki brzi i mehanički postupci koji kad se
nauče i savladaju osposobljavaju za znanstveno istraživanje. Zanat znanstvenika, kao
i drugi zanati, najbolje se uči aktivnim osobnim angažmanom i u suradnji s učiteljem
zanata. Znanstvenik se najbolje postaje čitanjem raznih znanstvenih djela, ali
nadasve praksom (kovač se postaje kovanjem – kaže poslovica). Zato učenje
napamet pojmova i pravila ne će biti od velike koristi ako student ne bude vlastitim
razmišljanjem i vježbanjem nastojao prenijeti ove postupno naučene materijale,
pojmove i pravila u pisane tekstove.
5
1. OPĆE ZNAČAJKE ZNANOSTI
1.1. Jezična diferencijacija
Prije no što se išta kaže o znanosti, nužno je na samom početku upozoriti na

vrlo često konfudiranje pojmova znanost, nauka i nauk. U hrvatskome, naime,
jeziku to nisu sinonimi pa ih valja razlučiti i rabiti u njihovu izvornom značenju. Već
u 17. stoljeću latinska se riječ scientia (grč. episteme) u hrvatskom jeziku prevodila
sa znanost, ali pod utjecajem susjednih slavenskih naroda u 19. stoljeću u naš jezik
snažno prodire riječ nauka u značenju ”znanost”. No, taj pojam po svom
etimološkom, značenjskom i svakom drugom određenju ni na koji način ne može
adekvatno zamijeniti pojam znanost.
Mnogi smatraju da se «znanost» i «nauka» odnose na opće (znanost) i
pojedinačno (nauka). «Znanost bi u tom smislu obuhvaćala cjelinu znanja i metoda u
vezi s nekim predmetom, a nauka bi označavala spoznaje nekoga užega, posebnog
plana ili problema koji se istražuje. Fizika bi tako bila opća znanost koja uključuje
posebne nauke kao što su mehanika (tj. nauka o gibanju), kalorika (nauka o toplini) i
druge.»1 Drugi opet riječi znanost i nauka diferenciraju tako što pojam znanosti rabe
u značenju kritičkoga i istraživačkoga odnosa prema predmetu, a pojam nauka u
značenju naučavanja općeprihvaćenoga (didaktika, obrazovanje). Drugim riječima,
nauka bi bila praktična primjena znanja, odnosno znanosti. Npr. pravne znanosti su
znanosti u teorijskom i povijesnom smjeru, a pravne nauke u praktičnom smislu su
skup znanja koja se tiče pravnih normi u njihovoj praktičnoj primjeni. Ukratko:
nauka nije znanost već je sastavljena od pojedinih znanstvenih rezultata.
Služiti se jednim od ovih dvaju značenja za pojam nauka stvar je osobnoga
izbora. Važno je ne rabiti taj pojam kao istoznačnicu za znanost. To se odnosi i na
njihove izvedenice. Tako je znanstvenik u hrvatskom jeziku djelatnik u
1
KALIN, Boris: Povijest filozofije, s odabranim tekstovima filozofa, XVIII. prerađeno izdanje,
Zagreb, Školska knjiga, 1994., p. 13.
6
istraživačkom i znanstvenom poslu koji svojim pregalaštvom i stručnošću doprinosi
napretku znanosti, a naučnik je tek onaj koji uči obrt, tj. šegrt.
Riječ nauk treba shvatiti kao «naučavanje» ili «doktrinu», a to je zapravo
skup mišljenja neke škole, stranke, Crkve ili neke druge institucije. Tako govorimo o
kršćanskom nauku, o islamskom nauku, o Marxovu nauku itd. Dakle, ni nauci nisu
znanost već su to misli, teorije, nazori i shvaćanja; to još nije nauka ili primjena
znanosti. U nekim stranim jezicima postoje vidljive razlike između riječi «znanost» i
«nauk». Njemački jezik poznaje «die Wissenschaft» u značenju «znanost» i «die
Lehre» u značenju «nauk». U latinskom jeziku «znanost» je «scientia», a nauk
«doctrina».
Dakle, termini «znanost» i «nauk» nisu sporni. Problem je samo s terminom
«nauka». Ono što su veliki umovi unijeli u znanost i kulturu ne treba uvijek nazivati
znanošću, nego naukom (od nauka) dotičnoga uma što je nezaobilazni dio znanosti.
1.2. Definicija znanosti
Teoretičari znanosti uglavnom se slažu u konstataciji da je ovu kompleksnu

stvarnost veoma teško definirati. Otuda velik broj definicija koje manje ili više
pogađaju samu bit znanosti. Tako ćemo u literaturi često pročitati: «Znanost je način
života», «Znanost je vječno traženje znanja i istine», «Znanost je snaga» i sl. Te
definicije nisu cjelovite niti pogađaju samu srž problema pa stoga nisu valjanje.
U samome korijenu riječi znanost nalazi se riječ «znanje». Međutim, nije bilo
kakvo znanje istodobno i znanstveno. Znanje je, iako najbitnija, ipak samo jedna od
odrednica znanosti. Jer, kada bi isključivo znanje bilo dovoljno za konačno
definiranje znanosti, onda bi sve naše spoznaje o pojavama u prirodi i društvu činile
znanost. To, međutim, nije slučaj.
Općenito govoreći, znanost (lat. scientia; grč. epistéme2) jest «skup svih
metodički stečenih i sustavno sređenih znanja o nekom predmetu»3, a ujedno je i
djelatnost kojom stječemo takva znanja.4 Prema Enciklopediji znanost je
2
Grč. επιστήμη.
3
MIŠIĆ, Anto: Rječnik filozofskih pojmova, Split, Verbum, 2000., p. 280.
4
Cf. KALIN, B.: op. cit., p. 16.
7
«sistematizirana i argumentirana suma znanja u određenom povijesnom razdoblju o
objektivnoj stvarnosti do koje se došlo svjesnom primjenom određenih objektivnih
metoda istraživanja»5.
Iz ovih definicija dade se zaključiti da se znanstvena spoznaja razlikuje od
obične trima bitnim oznakama: općenitošću, metodom i preciznošću. Naime, običan
se čovjek zadovoljava zapažanjima koja se ograničuju na ono što njega zanima, a
znanstvenik ima općenitija zapažanja i dolazi ne samo do uzroka nego i do zakona.
Pritom se služi određenom metodom podvrgavajući svoje hipoteze kontroli razuma.
Svaka znanost ima svoj predmet koji proučava (obiectum materiale). Taj
predmet može biti zajednički raznim znanostima. Npr. čovjek je predmet
proučavanja psihologije, fiziologije, antropologije, pa i biologije ili kemije. Stoga je
za svaku znanost veoma bitan formalni objekt (obiectum formale), tj. stajalište,
aspekt s kojega se neki predmet proučava. Zato kažemo da ima onoliko znanosti
koliko ima formalnih, a ne materijalnih objekata.
1.3. Povijesni razvoj znanosti
Korijene znanosti moramo tražiti u praktičnom čovjekovu iskustvu. Naime,

da bi mogao opstati, prvi je čovjek morao rješavati za život važne probleme. Morao
je promatrati, spoznavati i sebi prilagođavati određene prirodne pojave. Iako je to
radio na posve primitivan način, ipak se zapažaju određene hipoteze, analize i
zaključivanje, što je posljedica ljudskoga razmišljanja.
Najstarija znanstvena disciplina svakako je astronomija. Čovjek je iz prijeke
potrebe i borbe za golu egzistenciju usmjeravao svoj pogled u nebeske visine, a
istom je poslije počeo filozofirati, politizirati i pribavljati prve spoznaje iz
matematike, fizike, biologije, medicine itd. Kineska, egipatska i grčka promatranja i
proračuni stvorili su prve temelje za rađanje najstarije prirodne znanstvene discipline
– astronomije. Ona se razvijala iz praktičnih čovjekovih potreba: određivanja
točnoga vremena, točnoga položaja, orijentacije pri putovanju…
5
«Znanost», u: Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod Zagreb,
1968., sv. 4., p. 487.
8
Smatra se da je mezopotamski grad Babilon stvorio temelje i početna
istraživanja astronomije – znanosti koja proučava nebeska tijela i zvijezde.
Babilonski toranj (kula), koji je najprije bio hram boga Marduka, u 11. st. pr. Krista
postao je vijećnica u kojoj su najveći umovi otkrivali istine o životu i svijetu, tako da
je ta građevina služila kao opservatorij.
Ocem astronomije smatra se Hiparh (3. st. pr. Krista). On je prvi uočio
pojavu ekvinocija (tj. dan kada su dan i noć jednake dužine). Također je
matematičkim metodama odredio važnost pojave u kretanju Sunca, Mjeseca i drugih
planeta, a i prvi je izradio veliki katalog neba sa 850 zvijezda.
Stari su Grci također proučavali svemir, a svoje su proučavanje nazvali
filozofija (ljubav spram mudrosti). Tales, astronom i filozof, prvi je izračunao i
predvidio pomrčinu Sunca (585. pr. Krista). Smatra se da je Pitagora (582.-500.)
prvi tvrdio da je Zemlja okrugla, a da je za to Aristotel pružio i uvjerljiv dokaz.
Heraklit (544.-480. pr. Krista) je naslućivao da se zemlja okreće oko svoje osi.
Aristrah (280. pr. Krista) bio je uvjeren da je Sunce veće od Zemlje. Na temelju
toga je razvio teoriju o Suncu kao središtu oko kojega se kreću nebeska tijela.
Također je pronašao metodu za izračunavanje udaljenosti Sunca i Mjeseca od
Zemlje. Ptolomej je (2. st.) skupio sve dotadašnje astronomsko znanje u svojoj
poznatoj knjizi Almagest.6
Prvi začetci matematike počinju stvaranjem naziva i znakova za brojenje i
računanjem takvim brojevima. Prve brojke bile su u obliku crta i urezivane su u glinu
i drvo. Brojke koje se danas nazivaju arapskim rabile su se u Indiji već prije 2500.
prije Krista. One su omogućavale računanje prema decimalnom sustavu. Rabili su se
posebice u astronomiji. Geometrija (gr. ge – zemlja i metrain – mjeriti) pak svoje
korijene ima u premjeravanju zemljišta koje su stari Egipćani obavljali poslije
godišnjih poplava Nila.
Grci su egipatska znanja o mjerenju preuzeli i usavršavanjem stvorili
geometriju. Oni su u pravom smislu razvili matematiku kao znanost. Pitagora
primjenjuje logiku u geometriji i postaje slavan po tzv. Pitagorinom poučku ili
teoremu. Za razliku od dotadanjih filozofa koji su materijalni prauzrok postanka
6
Cf. ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, Rijeka,
Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000., pp. 45.-46.
9
svijeta i života na Zemlji tražili u vodi i zraku, Pitagora je smatrao da je broj bit
svega što postoji.
Smatra se da su Grci prvi počeli razmišljati i o sastavu materije. Oni su,
dakle, utemeljili fiziku. Empedoklo (450. pr. Krista) tvrdio je da postoje četiri prva
elementa: zemlja, voda, zrak i vatra. Demokrit i Leukip (oko 450. pr. Krista) razvili
su teoriju atoma koja je temelj suvremene fizikalne teorije. Arhimed je (287.-212.
pr. Krista) dao velik doprinos razvoju fizike postavivši prve egzaktne zakone
utemeljene na iskustvu i provjeravanju eksperimentom. Poznat je njegov zakon
prema kojemu tijelo uronjeno u tekućinu gubi toliko od svoje težine koliko iznosi
istisnuta tekućina. Arhimed je također poznat po zakonu poluge i riječima: «Dajte mi
uporište, pa ću i Zemlju pokrenuti».7
Iako je biologija novija znanost, jer se u današnjem obliku počela razvijati u
19. i 20. stoljeću, pojedine njezine discipline vuku korijene iz davne prošlosti.
Naime, Aristotel je ostavio raznovrsne opise oko 500 životinja i postavio prvu
znanstvenu sistematizaciju brojnih živih organizama. Njemu se pripisuje utemeljenje
zoologije (znanost koja proučava životinjski svijet). Aristotelov učenik Teofrast
smatra se utemeljiteljem znanstvene botanike, tj. znanosti o biljkama.
Početci razvoja medicine vezani su uz prve biološke spoznaje koje je čovjek
stjecao kod klanja životinja i balzamiranja ljudi. Kao znanost o ljudskom organizmu,
o njegovim bolestima, te sprječavanju i liječenju bolesti, medicina je u početcima
svoga razvoja imala izvor u iskustvu i magiji budući da su primitivni ljudi vjerovali
da je bolest posljedica moći zlih duhova.
Najznačajniji grčki liječnik bio je Hipokrat (460.-377. pr. Krista). Njega
nazivaju ocem znanstvene medicine i smatraju ga najvećim medicinskim piscem svih
vremena.
Temelje povijesti udarili su istočni narodi. Među njima posebno se ističe
židovski narod. Biblija je zbirka knjiga koje su svete Židovima i kršćanima. Te su
knjige napisali razni autori tijekom više od tisuću godina (od 13. st. pr. Krista do 2.
st.). Uz religiozne i umjetničke elemente u knjizi se nalaze i povijesni elementi,
narodna tradicija, legende i mitovi. Biblija, koja se drži najvećim literarnim
7
Cf. ibid., pp. 47.-48.
10
dostignućem svih vremena, sadrži religiozne i moralne pouke, ali ona pokušava i želi
objasniti stanje ljudskog roda i u predhistorijskom razdoblju.
Stari Grci povijest počinju pisati na kritičniji način nego što se ona pisala do
tada. Najznačajniji povjesničari antičke Grčke svakako su Herodot (484.-425. pr.
Krista) – Povijesti (Historiai), Tukidid (460.-396. pr. Krista) – Povijest
Peloponeskog rata i Ksenofont (oko 430.-354. pr. Krista) – Helenska povijest
(Hellenika).8
Kao najstarija disciplina društvenih znanosti smatra se politika (znanost o
pojavama koje se odnose na zajedničku djelatnost ljudi). Temeljito su je proučavali
Grci koji su se posebno bavili pitanjima širokoga spektra ljudi u gradovima i
državama. Sofisti su profesionalno proučavali politiku i poučavali o političkim
znanjima. Najugledniji sofisti bili su Protagora (481.-411. pr. Krista) i Gorgija
(483.-375. pr. Krista). Ipak, najznačajnija djela o politici napisali su Platon (Država i
Zakoni) i Aristotel (Politika).
Grčki su filozofi također proučavali i ekonomske pojave i fenomene, ali su
ekonomiji pridavali manje važnosti od politike. Upravljanje domaćinstvom Grci su
smatrali važnim, ali takve su poslove prihvaćali kao poslove na nižem stupnju
politike. Heziod (8.-7. st. pr. Krista) napisao je znamenito djelo Poslovi i dani.9
U svojim početcima pravo je bilo teokratsko. Teokracija (grč. theos – bog,
krateo – vladam, zapovijedam) oblik je vladavine u kojemu svećenici imaju političku
vlast. Smatra se, naime, da to pravo dolazi od bogova. Tako, primjerice, svoje pisane
zakone babilonski kralj Hamurabi prima od boga Sunca, Mojsije ih prima od Jahve,
Monos Kretski od Zeusa, Likurg od Apolona.
Aristotel umjesto božanstva uvodi «prirodu» kao stvaralački činitelj prava.
Njegova Politika sadrži 158 ustava za isto toliko državica, a među njima je i Atenski
ustav.
Pravo je za Rimljane najvažnija disciplina društvenih znanosti. Ono je
vrjednije od filozofije i politike. Rimsko je pravo bilo razvijeno do te mjere da se i
danas proučava kao reprezentativan primjer sveobuhvatnog pravnog sustava.10
8
Cf. ibid., pp. 48.-49.
9
Cf. ibid., pp. 49.-50.
10
Cf. ibid., p. 51.
11
1.4. Znanstvene metode
Metoda (grč. méthodos11 = put kojim se dolazi cilju) općenito znači planski
postupak ispitivanja i istraživanja neke pojave, odnosno način rada za ostvarivanje
nekoga cilja na filozofskom, znanstvenom, političkom ili praktičnom području.
Pojam metoda rabi se u dva značenja. Ona označava proceduru, redoslijed, shemu po
kojoj se odvija neka praktična djelatnost, ali i misaoni postupak primijenjen da se
lakše i što točnije otkriju i sustavno obrade znanstvene činjenice, podatci i
informacije.12
Prema tome, razlikujemo dvije vrste metoda: 1) metode znanstvenoga
istraživanja (heurističke metode) i 2) metode znanstvenoga sistematiziranja. U prvu
skupinu, kao najvažnije, ubrajamo: analizu i sintezu, indukciju i dedukciju,
apstrakciju i generalizaciju, analogiju, hipotezu i teoriju, te eksperiment. U drugu
ubrajamo: definiciju, klasifikaciju (divizija), dokazivanje i opovrgavanje.
1.4.1. Metode znanstvenoga istraživanja
a) Analiza i sinteza
Metoda analize (grč. ana-lío13 = raz-riješiti) jest «postupak znanstvenog
istraživanja i objašnjenja stvarnosti putem raščlanjivanja složenih misaonih tvorevina
(pojmova, sudova i zaključaka) na njihove jednostavnije sastavne dijelove i elemente
i izučavanje svakog dijela (i elementa) za sebe i u odnosu na druge dijelove, odnosno
cjeline».14
Metoda sinteze (grč. sín = zajedno + thésis15 = položaj) jest «postupak
znanstvenog istraživanja i objašnjavanja stvarnosti putem spajanja, sastavljanja
jednostavnih misaonih tvorevina u složene i složenijih u još složenije, povezujući
11
Grč. μέθοδος.
12
Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., p. 313.
13
Grč. ανα-λύω.
14
ZELENIKA, R.: op. cit., p., p. 327.
15
Grč. σύν + θέσις.
12
izdvojene elemente, pojave, procese i odnose u jedinstvenu cjelinu u kojoj su njezini
dijelovi uzajamno povezani».16
Valja reći da se sve znanosti služe ovim dvjema metodama. Svaka, naime,
znanost nastoji shvatiti i istumačiti pojave koje proučava. U tu je svrhu nužno
analizirati, tj. detaljno razložiti dotične pojave kako bi se upoznalo sve njezine
konstruktivne dijelove. Nakon toga potrebno je te dijelove sintetizirati, odnosno
ponovno povezati u cjelinu. Inače je svaka spoznaja površna i zbrkana (bez analize)
te nepotpuna (bez sinteze). Analizom se postiže jasnoća, a sintezom preglednost.
b) Indukcija i dedukcija
Indukcija (lat. inducere = uvesti, dovesti) jest način zaključivanja od
partikularnoga k univerzalnome u kojemu se na temelju pojedinačnih ili posebnih
činjenica dolazi do zaključka o općem sudu, od zapažanja konkretnih pojedinačnih
slučajeva i činjenica dolazi se do općih zaključaka, iz posljedica zaključuje se na
principe.17
Razlikujemo više vrsta indukcije, a najvažnije su potpuna i nepotpuna. 18
Zaključak potpune indukcije temelji se na potpunome nabrajanju svih pojedinačnih
slučajeva. Ona se u praksi vrlo rijetko primjenjuje. Nepotpuna indukcija stvara
zaključke na temelju ograničenoga broja pojedinačnih pojava koje su primjenjivi na
16
ZELENIKA, R.: op. cit., p. 329. sq.
17
Cf. ibid., p. 323.
18
Poznate su također i induktivne metode J. S. Milla: 1) metoda slaganja, 2) metoda razlike, 3)
kombinirana metoda slaganja i razlike, 4) metoda ostataka i 5) metoda popratnih promjena.
ostale činjenice iste vrste.19 Ona se u znanstvenom istraživanju rabi znatno češće
negoli potpuna indukcija.20
Indukcija je uvijek aposteriorna. To znači da se uvijek polazi od iskustvenih
činjenica na temelju kojih se zaključuje na opći zakon. 21 Ona se temelji na zakonu
kauzaliteta koji kaže da u istim uvjetima isti uzroci proizvode iste učinke .
Ova je metoda od neizrecivoga značaja za empirijske znanosti.
«Najvažniji elementi induktivne metode jesu postupci metoda analize,
sinteze, apstrakcije, generalizacije i specijalizacije. U složenijem induktivnom
zaključivanju upotrebljavaju se metode promatranja, eksperimentalna i statistička
metoda. Induktivna metoda pretežno se upotrebljava u početnim stadijima znanosti.
Međutim, kada je znanost oblikovala početne teorijske pojmove i zakonitosti i sredila
ih u sustav pojmova i zakonitost, počela se primjenjivati i deduktivna metoda.»22
Dedukcija (lat. de-ducere = izvoditi, odvoditi), za razliku od indukcije,
zaključuje obratno, iz općenitoga na pojedinačno. To je postupak pomoću kojega se
iz općih postavaka dolazi do konkretnih pojedinačnih zaključaka. Klasičan i najbolji
oblik dedukcije jest silogizam s kojim Aristotel identificira dedukciju. 23 Dedukcija
19
«Oblik induktivnog zaključka jest: M1 i M2 i M3… je P, M1 i M2 i M3… je S, zaključak: Svi S jesu P.
Ideal indukcije jest doći ne samo do općih nego ujedno do nesumnjivo sigurnih spoznaja. Međutim,
jednostavnim nabrajanje (lat.: per enumerationem simplicem), makar i vrlo velikog ali ipak
ograničenog broja pojedinačnih slučajeva (nepotpuna indukcija), indukcija može pružiti samo manje-
više vjerojatan, a ne siguran zaključak za sve slučajeve, jer nije isključeno protuslovno iskustvo (lat.:
instantia negativa). Siguran zaključak mogao bi se postići bilo iscrpnim navođenjem doista svih
pojedinačnih slučajeva (potpuna indukcija), što je često u iskustvu nemoguće, bilo uspješnim
ustanovljavanjem nužne veze između S i P, makar na osnovu razmjerno malobrojnih iskustava, a
ponekad možda samo jednog jedinog iskustva, dakle na osnovu nepotpune indukcije. I dok bi
zaključak potpune indukcije imao značaj registriranja zbroja svih činjenica i uvjerljivost konstatacije
faktičnog stanja stvari, zaključak nepotpune indukcije imao bi značaj nužne i općenite spoznaje. Stoga
upravo takva nepotpuna indukcija ima pravu logičku i spoznaju vrijednost, jer proširuje znanje o
stvarnosti od partikularnih do generalnih sudova. Po tome je indukcija jedan od osnovnih postupaka u
znanstvenom istraživanju, a napose u prirodnim znanostima.» Filozofijski rječnik, (Grupa autora u
redakciji Vladimira Filipovića), II. izdanje, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1984., p. 143.
20
Cf. ZELENIKA, R.: op. cit.., p. 324.
21
«Različite predmete bacamo u vodu. Neki plutaju, neki tonu. Kanimo opisati predmete i proces te ih
klasificirati. Pritom upada u oči da, bacimo li u vodu drvene predmete, oni plutaju. Bacimo li,
naprotiv, željezne, oni tonu. (…) Odjednom pomišljamo: moglo bi biti da svi željezni predmeti tonu.
Stvorili smo hipotezu koja treba da objasni ono što smo opazili.» ANZENBACHER, Arno: Filozofija.
Uvod u filozofiju, Zagreb, Školska knjiga, 1994., p. 146.
22
ZELENIKA, R.: op. cit., p. 325.
23
Cf. MIŠIĆ, A.: op. cit., p. 58.sq.
uvijek pretpostavlja poznavanje općih stavova, načela, posjedovanje općih znanja na
temelju kojih se shvaća ono posebno ili pojedinačno.24
Treba reći da indukcija i dedukcija čine dijalektičko jedinstvo i da jedna nije
moguće bez druge. Induktivni zaključak služi kao pretpostavka deduktivnoga, a
deduktivnih kao pretpostavka induktivnoga. Rabe li se ove dvije metode odvojeno,
one nisu efikasne, a rezultati su im nepouzdani. Stoga se one moraju kombinirati u
znanstvenoistraživačkomu radu.
c) Apstrakcija i generalizacija
Apstrahirati (od lat. abs-trahere = vući van, odvajati) u najopćenitijem smislu
znači odvojiti nešto od nečega, ostaviti nešto po strani, ne obratiti pažnju na nešto,
zadržavajući ono bitno, važno, nužno.25 Apstrakcija je, prema tome, misaona
operacija kojom se namjerno odvajaju nebitni a ističu bitni elementi i osobine
određenoga predmeta ili pojave istraživanja.26
Budući da se apstrakcijom oblikuju općeniti pojmovi,27 ova se metoda
primjenjuje u svim znanostima. Ona je nezaobilazna u istraživanju, otkrivanju i
formuliranju bilo kojega pojma, znanstvene spoznaje, zakona ili teorije.
Generalizacija ili uopćavanje jest logički postupak zaključivanja indukcijom
od pojedinačnih slučajeva na općenitu spoznaju, pravilo, zakon.28 Polazeći od
određenoga broja pojedinačnih predmeta, misao izdvaja njihove zajedničke oznake, a
izostavlja one koji se pojavljuju samo u nekima. Primjena ove metode zahtjeva
24
Neki autori razlikuju progresivnu i regresivnu dedukciju. Progresivna dedukcija polazi od aksioma
(istina koje su evidentne i ne trebaju se dokazivati, a temelj su svakog dokazivanja) i u izvodu
napreduje do teorema (tvrdnja koja je izvedena i dokazana na osnovu principa neke znanosti).
Regresivna pak polazi od teorema i svodi ih na aksiome. «To je, recimo, slučaj kada konkluziju u
silogizmu svodim na premise. Primjerice: Zašto je Sokrat smrtan? Argumentiram regresivno
deduktivno: Zato što su svi ljudi smrtni i Sokrat je čovjek. Regresivna dedukcija ima, dakle, karakter
dokaza.» ANZENBACHER, A.: op. cit., p. 146.
25
Cf. Filozofijski rječnik, p. 36.
26
Suprotan je pojam konkretizacija pri kojoj se zajedničkom predikatu dodaje vlastita osobina
pojedinih subjekata.
27
Primjerice, da bismo stvorili opći pojam «čovjek», moramo odmisliti, apstrahirati sve sporedne,
nebitne, akcidentalne karakteristike pojedinih ljudi i zadržati se samo na onim najvažnijim koje su
zajedničke svim ljudima. Tako ćemo apstrakcijom doći do zaključka da je čovjek animal rationale, tj.
živo biće razumske naravi. Time smo ujedno i definirali, odnosno odredili bit pojma «čovjek».
28
opreznost u uopćavanju jer se često stvaraju preopćeniti zaključci i neodgovorno se
primjenjuju pojedinačni slučajevi na sve slučajeve.29
d) Analogija
Analogija (od grč. ana-logía30 = odnos, razmjer; sličnoznačje) jest
zaključivanje od jednoga posebnog slučaja na drugi posebni slučaj (za razliku od
indukcije kojom se zaključuje od posebnoga na opće, i za razliku od dedukcije kojom
se zaključuje od općega na posebno). «Analogijski je zaključak onaj u kojem se od
sličnosti predmeta u nekim svojstvima (ili karakteristikama) zaključuje na njihovu
sličnost u nekim drugim svojstvima.»31
Analogijom se vrlo često služimo u svakodnevnom životu i govoru, ali su
često ti zaključci nepouzdani i logički nedovoljno precizni i opravdani. 32 No, njezina
je važnost u znanostima gdje se ne može eksperimentalno zaključiti. Tako je
analogija za metafiziku nezamjenjiva metoda: nadosjetne stvari prosuđujemo po
sličnostima s osjetnim, Boga prema čovjeku itd.
e) Hipoteza i teorija
Hipoteza (grč. hipóthesis33 = pretpostavka) jest vjerojatna zamisao,
pretpostavka koja pokušava premostiti praznine u iskustvu i ukazati na vjerojatne
zajedničke osnove, uzroke i zakone određenih skupina pojava 34 te tako zadovoljiti
opravdanu težnju za suvislošću i jedinstvom znanstvene spoznaje. 35 U svom početku
hipoteza je nedokazan stav koji se privremeno uzima kao istinit (vjerojatan) jer na
29
30
Grč. ανα-λογία.
31
Filozofijski rječnik, p. 25.
32
Primjerice: neki su znanstvenici iz nekoliko sličnosti Marsa sa Zemljom u nekim svojstvima (okreće
se oko svoje osi jednako kao i Zemlja oko svoje, ima atmosferu kao i Zemlja, ima također izmjenu
godišnjih doba kao i Zemlja) zaključili na njihovu sličnost u nekim drugim svojstvima, pa su
konstatirali da Mars ima stanovnika kao i Zemlja.
33
Grč. υπόθεσις.
34
«Duže smo promatrali zvjezdano nebo i u opažajnim stavovima bilježili svoja opažanja.
Raspolažemo znatnom opažajnom građom. Bilježili smo gdje se planeti nalaze u određenim
vremenskim trenucima i sada uspoređujemo dobivene podatke. Pritom se postavlja pitanje kako
objasniti te podatke zabilježene u opažajnim stavovima. Tada pomišljamo sljedeće: Pretpostavimo da
se planeti kreću po nekoj određenoj krivulji. Pretpostavimo za svaki planet neku krivulju koju
možemo izračunati iz raspoloživih podataka i prikazati je nekom matematičkom funkcijom. Stvorili
smo, dakle, jednu hipotezu odnosno više njih.» ANZENBACHER, A.: op. cit., p. 148.
35
prikladan način objašnjava neke činjenice. Daljnja istraživanja taj stav trebaju
verificirati ili falsificirati, odnosno potvrditi ili opovrći.
Hipoteze su od presudne važnosti za napredak znanosti. Bez stvaranja
hipoteza nezamislivo je i nemoguće proširenje znanja na bilo kojemu području. One
su poticaj i vodič za plodonosno znanstveno istraživanje i po tome je njihova uloga
izrazito heuristička.
Ponekad se o istom problemu može pojaviti više različitih hipoteza. Od dviju
hipoteza vjerojatnija je ona koja je jednostavnija i ne iziskuje neke pomoćne hipoteze
te ona koja je plodonosnija, tj. koja može dati objašnjenja za što šire područje
činjenica. «Takva hipoteza, koja se u daljnjem istraživanju na osnovu novih opažanja
i eksperimentiranja dovoljno utvrdila (verificirala), postaje teorija.»36
Teorija (grč. theoría37 = gledanje, promatranje) jest hipoteza višega tipa, tj.
pretpostavka primijenjena na čitavo jedno područje fenomena. To je koherentna
skupina općenitih postavki na osnovu kojih se objašnjava neko područje pojava
(činjenica, podataka).38 Teorija se sastoji od niza hipoteza koje su u skladu s
iskustvom, odnosno koje su verificirane. Od hipoteza se induktivno napreduje k
teoriji39, kao što se od opažajnih stavova napreduje ka hipotezi.
f) Eksperiment
Eksperiment (lat. experimentum = pokus, dokaz) jest «umjetno izvođenje neke
pojave radi njezina sustavnoga promatranja i proučavanja da bi se potvrdila ili
odbacila postavljena hipoteza.»40 Odlika je eksperimenta da se, u usporedbi s
običnim opažanjem, pomoću njega mogu proizvoditi pojave toliko puta koliko je
potrebno, pa i takve pojave koje se u prirodi uopće ne bi same od sebe pojavile.
36
Loc. cit.
37
Grč. θεωρία.
38
39
«… postavili smo hipoteze krivulja svih planeta koje možemo opažati, a daljnja su opažanja i
prognoze te hipoteze potvrdili. No postavlja se pitanje imaju li hipoteze tih krivulja nešto zajedničko,
to jest mogu li se objasniti nekom hipotezom višeg tipa, dakle nekom teorijom. Takvu je teoriju
postavio KOPERNIK. Pretpostavio je da se po njima planeti kreću oko Sunca. Pritom je riječ o
krajnje složenom sklopu iskaza koji dijelom potječu iz geometrije, a dijelom iz fizike. Deduktivno se
iz KOPERNIKOVE teorije mogu s jedne strane izvesti zakoni krivulja pojedinih planeta, a s druge
prognoze, kao, primjerice, gdje će se planet Venera nalaziti u trenutku t.» ANZENBACHER, A.: op.
cit., p. 150.
40
MIŠIĆ, A.: op. cit., p. 79.
17
Jasno je da se eksperimenti ne mogu primijeniti u svim znanostima (npr. u
povijesti, astronomiji) i da svaka pojedina znanost u kojoj se eksperiment primjenjuje
ima u tome svoje specifične mogućnosti i granice. Ipak, znanosti u kojima se
eksperiment može uspješno primijeniti pokazale su zamašan napredak kakav se bez
eksperimenata ne bi mogao zamisliti.41
1.4.2. Metode znanstvenoga sistematiziranja
a) Definicija
Definicija (lat. definitio = ograničenje, određenje) jest «logički postupak
pojmovnog određivanja sadržaja nekog predmeta, točno mu određujući narav ili
bit».42 Aristotel za definiciju kaže da je određivanje biti stvari. Za skolastike ona je
sud kojim se izlaže narav stvari ili značenje termina.
Logičari na različite načine dijele definicije na vrste. Najčešće se susreću ova
razlikovanja:
- realna definicija – ona kojom se rasvjetljava bit stvari43

- nominalna definicija – ona kojom se objašnjava značenje riječi44
- konceptualna definicija – ona kojom se određuje sadržaj pojma
- verbalna definicija – ona kojom se jedna riječ zamjenjuje drugom,
poznatijom
- deskriptivna (opisna) definicija – ona kojom se navode vanjske
oznake po kojima se stvari razlikuju jedna od drugih
- ostenzivna (pokazna) definicija – ona koja uključuje i pokazivanje
predmeta
- genetička definicija – ona kojom se izlaže način na koji odgovarajući
predmet nastaje (npr. kružnica je okretanje točke oko druge točke).
41
«Za razliku od stvarnih eksperimenata, posebnu vrstu predstavljaju tzv. misaoni eksperimenti, tj.
zamisli, pretpostavke, fikcije, na osnovu kojih se mogu jasnije razabrati neki odnosi, veze ili značenje
nečega za nešto (npr. fikcija Zemlje bez željeza, zamisao navodnjene pustinje, pretpostavka o
ljekovitosti neke nove kemikalije). Misaoni eksperiment često je osnova za izvođenje stvarnog,
verifikacionog eksperimenta, odnosno poticaj za praktički vrijedne akcije.» Filozofijski rječnik, p. 88.
42
43
Npr. čovjek je živo biće razumske naravi (animal rationale).
44
Npr. filozofija je ljubav prema mudrosti.
18
U strogom značenju samo je realna definicija prava definicija. Jedino se njome
izriče što je stvar u sebi i ispunjava se osnovni zahtjev da se definicija mora izvesti
pomoću najbližega višeg rodnog pojma i vrsne razlike (Definitio fiat
per genus proximum et differentiam specificam ).45 Da bi bila valjana,
definicija mora, uz upravo naznačeni, zadovoljiti još neke zahtjeve koji se
formuliraju u obliku pravila:
1) Definicija mora biti adekvatna, tj. ne smije biti ni preširoka ni preuska. To
znači da ona mora obuhvatiti sve individue neke vrste, a ne smije
obuhvatiti nijedan individuum neke druge vrste.46
2) Definicija treba sadržavati samo bitne oznake pojma, tj. ne smije biti
preobilna.
3) Pojam koji želimo definirati ne smijemo definirati pomoću pojma koji se
definira. Drugim riječima, definicija se ne smije kretati u krugu.47
4) Definicija pozitivnog pojma ne smije biti negativna.48
5) Definicija ne smije biti slikovita.49
6) Definicija mora biti jasna, jasnija od onoga što se definira.50
Mnoge pojmove ne možemo definirati u skladu s navedenim pravilima. 51 U

nekim slučajevima ne možemo odrediti prvi viši rod (npr. kategorijama koje su
najviši rodovi), a u nekima vrsnu razliku. Ako želimo bar djelomično razjasniti takav
pojam, moramo pribjeći različitim pomoćnim postupcima koji zamjenjuju definiciju.
U takvim se slučajevima služimo ostenzivnim, genetičkim, nominalnim,
deskriptivnim i drugim definicijama.
45
46
Definiramo li, primjerice, čovjeka kao biće koje se bavi umjetnošću, tada je ta definicija preuska
budući da ima ljudi koji nisu umjetnici. A ako čovjeka definiramo kao dvonožno živo biće, tada je
definicija preširoka jer ima dvonožnih bića koja ne pripadaju ljudskome rodu. U prvom slučaju nismo
obuhvatili sve jedinke iste vrste, a u drugom smo obuhvatili i jedinke nekih drugih vrsta.
47
Npr. trokut je ono što ima tri kuta.
48
Npr. trokut nije krug.
49
Npr. prijateljstvo je veza.
50
51
Ne mogu se definirati, na primjer, neposredne iskustvene činjenice (svjetlo, boja…). Individui se
također ne mogu definirati jer nemaju specifičnih razlika među sobom (razlikuju se samo
akcidentalnim oznakama, a njih ima mnogo te ih se nijednom definicijom ne može iscrpsti). Najviši
rodovi ili kategorije također se ne mogu definirati.
19
b) Klasifikacija (divizija)
Klasifikacija je «logički postupak kojim se mnoštvenost u stvarnosti skuplja u
određene zajedničke cjeline (klase) prema kriteriju njihove sličnosti i različnosti». 52
Ili: «klasifikacija je sistematska i potpuna podjela općeg pojma na posebne, koje taj
pojam obuhvaća. Tako se, na primjer, pojam znanosti klasificira na pojedinačne i
univerzalne znanosti. Pojedinačne se klasificiraju u realne i formalne. Realne se dalje
dijel u prirodne i kulturne…»53
Postoje utvrđena pravila klasifikacije:
1) Pojam ili predmet koji se klasificira mora biti jasno određen.
2) Klasifikacija se mora obaviti na temelju jedinstvenoga načela.54
3) Klasifikacija mora biti potpuna, odnosno iscrpna i adekvatna.
4) Klasifikacija mora biti točna.55
Smatra se da je metoda klasifikacije najstarija i najjednostavnija znanstvena

metoda. Znanost zapravo počinje klasifikacijom: na temelju određenih spoznaja
najprije se grupiraju određene skupine srodnih pojava, što je temelj za svako daljnje
istraživanje. Ona je važna jer se njome dobiva pregled materijala. Osobita je
značajna u nekim prirodnim znanostima (zoologija, botanika, mineralogija) koje
proučavaju veliki broj vrsta pa bi bez klasifikacije to proučavanje bilo nemoguće.
c) Dokazivanje i opovrgavanje
Dokaz(ivanje) (lat. demonstratio, argumentatio, probatio) jest logički
postupak kojim se obrazlaže i utvrđuje istinitost nekoga suda, stava ili teorije.
Postupak dokazivanja nesumnjivo je jedan od najsloženijih postupaka, a ujedno je
jedna od najvažnijih znanstvenih metoda u kojoj su uključene gotovo sve druge
metode: analiza i sinteza, indukcija i dedukcija, apstrakcija i generalizacija…, kao i
svi oblici mišljenja: poimanje, zaključivanje itd.56
52
53
ZELENIKA, R.: op. cit., p. 337.sq.
54
Npr. knjige u knjižnici se klasificiraju po obliku ili po sadržaju, ali ne istovremeno i po obliku i po
sadržaju jer bi došlo do zbrke.
55
56
Cf. ibid., p. 334.
20
Dokazivanje se nekada vrši ukazivanjem na neposredna iskustva, a nekada na
temelju drugih priznatih, odnosno prethodno dokazanih sudova. O dokaznoj snazi i
uvjerljivosti57 ovisi solidnost dokaza i očitost tvrdnje koja se želi dokazati. Dokazno
postupanje u znanosti i životu zasniva se na nekim unaprijed prihvaćenim sudovima
(principima) koji se dalje ne mogu, a i ne treba ih, dokazivati jer su već sami po sebi
očiti (to su tzv. aksiomi58), odnosno predstavljaju nužni zahtjev zdravoga razuma
(postulati59).
Bitni elementi dokaza su:
1) Teza. To je stav koji treba dokazati.
2) Načela. To su logički zakoni na temelju kojih se izvodi cjelokupni
postupak dokazivanja.
3) Argumenti. To su činjenice, stavovi, sudovi koji se iznose u prilog tezi.
4) Demonstracija. U demonstraciji se, na temelju odgovarajućih načela,
uspostavlja logička veza između argumenata i teze.60
Razlikujemo direktne i indirektne dokaze. Direktni (apodiktični) dokazi

pokazuju da neka istina nužno i neposredno slijedi iz već poznatih istina.
Indirektnim (apagogičkim) dokazom ne dokazuje se sama teza, nego se
zapravo pobija suprotna teza. Pobijajući, naime, oprečne tvrdnje ukazujući na
njihovu neodrživost, nemogućnost, apsurdnost61, može se - barem posredno - utvrditi
valjanost vlastite teze.62
Pri dokazivanju valja paziti na neka osnovna pravila:
57
Lat. nervus probandi.
58
Aksiom (grč. αξίωμα = dostojanstvo, čast) – «ono što je ispravno, stav koji ne treba dokazivati, a
koji je osnova svakog dokazivanja. Pojam označuje prve principe logike, metafizike, etike, kao i
matematičke postulate. Aksiomi ili najviši principi (maximae propositiones) svake znanosti, oni
stavovi kojima se tumači njihov predmet i njihove bitne oznake, neposredno su evidentni i sigurni,
služe za zaključivanje i dokazivanje, dok se sami ne mogu dokazati.» MIŠIĆ, A.: op. cit., p. 19.
59
Postulat (lat. postulatum = zahtjev) – «načelo koje se bez dokaza smatra valjanim te koje, potom,
premda nije dokazano niti se može dokazati, služi kao načelo dokaza i objašnjenja. P[ostulat] se često
izjednačuje s aksiomom ili s hipotezom». HALDER, Alois: Filozofijski rječnik, Zagreb, Naklada
Jurčić, 2002., p. 278.
60
61
Lat. deductio ad absurdum. Jedan takav dokaz je i tzv. àlibi (lat. «negdje na drugom mjestu»).
Dokazati da je netko npr. u vrijeme nekog zločina bio na drugom mjestu, a ne na mjestu događaja
znači dokazati nemogućnost teze da je dotični počinio taj zločin (ad impossibile).
62
Pri dokazivanju se mogu javljati različite nehotične (paralogizmi) i hotimične (sofizmi) pogreške.
21
1) Teze moraju imati određeno značenje za znanstvene spoznaje.63
2) Teze moraju biti određene jasno i precizno formulirane.64
3) Argumenti za tezu moraju biti: po svom značenju jasni, precizno
formulirani i znanstveno vrijedni, tj. istiniti ili vjerojatni.
4) Argumenti za tezu moraju biti neovisni o samoj tezi.65
5) Dokazivanje mora biti u skladu s pravilima dokazivanja u sustavu logike.
6) U cijelom postupku dokazivanja teza mora ostati nepromijenjena.66
Suprotan postupak u odnosu na dokazivanje jest opovrgavanje. To je zapravo

logički proces kojim se neki iskaz dokazuje kao lažan. Kao i kod dokaza,
opovrgavanje može biti izravno ili direktno i neizravno ili indirektno.67
1.5. Klasifikacija znanosti
Prateći povijesni razvoj znanosti, možemo uočiti i razne pokušaje da se sve

znanstvene discipline klasificiraju, tj. da se grupiraju prema njihovoj bitnoj sličnosti
ili razlici. Klasifikacija je od iznimnoga značaja kako na teorijskom tako i na
praktičnom planu. Ona omogućava optimalno organiziranje i umrežavanje
znanstvenonastavnih i znanstvenoistraživačkih organizacija, planiranje i ostvarivanje
znanstvenih projekata i zadataka, kooperaciju i koordinaciju znanstvenika i
istraživača različitih specijalnosti, izdavanje specijalističkih edicija (enciklopedija,
udžbenika, monografija…), specijalističko obrazovanje, osposobljavanje i
znanstveno usavršavanje kadrova itd.68
Tri su glavne povijesne razvojne faze znanosti i njezine klasifikacije:
63
Teze imaju smisla i značenje ako imaju određenu osnovu u ranije utvrđenom znanju i ako
predstavljaju hipoteze objašnjenja novih činjenica koje proturječe starim teorijama. Nema smisla
dokazivati egzaktno već dokazane istine, potpuno proizvoljne iskaze i apsurdne stavove (npr. da je
čovjek četveronožno biće).
64
Ako je sama teza nejasna i neprecizna, jasno je da ni dokazivanje ne može biti uspješno.
65
Jer ako bi bili ovisni o tezama, onda oni ne bi mogli predstavljati dokaza za njih.
66
67
Cf. ibid., p. 337.
68
Cf. ibid., p. 83.
22
a) Prvu fazu karakterizira jedinstvenost znanosti. Ta faza obuhvaća
antičko doba i rani srednji vijek. U znanosti nije bilo osobite
diferencijacije, a filozofija je obuhvaćala sva ljudska znanja o
prirodi, društvu i mišljenju. Ona je bila «znanost nad znanostima».
b) U drugoj fazi započeo je i intenzivirao se proces diferencijacije
znanosti. Ova faza obuhvaća razdoblje od 15. do 18. stoljeća. Od
filozofije se odvajaju specijalne znanosti: mehanika, astronomija,
fizika, kemija, biologija, geologija, sociologija i psihologija.
c) Od 19. stoljeća počinje treća faza, a karakterizira je još detaljnija
diferencijacija, ali i integracija pojedinih znanstvenih disciplina u
znanstvena područja. Takvim se procesima stvaraju sustavi
znanosti.69
Razne klasifikacije znanosti imaju različita načela po kojima se provode. 70

Aristotel je tako kao princip klasifikacije uzeo cilj što ga razne znanosti imaju pa je
razlikovao: teoretske, praktične i poetske znanosti. Teoretske znanosti imaju za cilj
upoznati nas sa stvarima i protumačiti ih. Takve su znanosti: matematika, fizika i
metafizika. Praktične znanosti imaju za cilj dati čovjeku orijentaciju u privatnom,
političkom i društvenom životu. Takve su znanosti: etika, ekonomija i politika.
Poetske znanosti kao cilj imaju stvaranje literarnih djela. Takve su: retorika, poetika i
dijalektika.71
ZNANOST
TEORETSKE: PRAKTIČNE: POETSKE:

matematika etika retorika
69
Cf. loc. cit.
70
Treba reći da nijedna klasifikacija nije potpuna niti je savršena.
71
Cf. BADROV, Bonifac: Sabrana djela. Predavanja iz filozofije, sv. II., Livno-Sarajevo, 1997., p.
65.; BOŠNJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1993., p. 241.
23
fizika ekonomija poetika
metafizika politika dijalektika
Herbert Spencer (1820.-1903.) klasificira znanosti prema njihovu

formalnom objektu na: apstraktne, konkretne i apstraktno-konkretne. Apstraktne
znanosti proučavaju forme stvari bez obzira na njihov sadržaj (matematika i formalna
logika). Konkretne znanosti proučavaju realna bića (astronomija, geologija,
biologija, psihologija i sociologija). Apstraktno-konkretne proučavaju realne
pojmove apstrahirajući od bića u kojima se one realiziraju (fizika, kemija,
mehanika).72
ZNANOST
APSTRAKTNE: APSTRAKTNO-KONKRETNE: KONKRETNE:

matematika fizika astronomija
formalna logika kemija geologija
mehanika biologija
psihologija
sociologija
Danas se uglavnom razlikuju formalne (formalna logika, matematika,

strukturalne znanosti) i realne znanosti. Realne se znanosti mogu podijeliti na
prirodne (npr. fizika, kemija, astronomija, biologija) i kulturne znanosti. Kulturne se
znanosti mogu podijeliti na duhovne (npr. povijesne, religijske, jezične znanosti i
znanosti o umjetnosti) i društvene i gospodarske znanosti (pravo, politologija itd.).
Općenito se mogu navesti tri karakteristična obilježja realnih znanosti. Realne su
znanosti uvijek:
72
BADROV, B.: op. cit., p. 66.
24
a) empirijske, tj. njihov je predmet isječak iskustvenoga svijeta i nikad ga ne
nadilazi
b) tematski reducirane, tj. njihova se tema (njihov predmet) ograničuje
(reducira) na određeno gledište (aspekt), dok se drugim gledištima ne pridaje
važnost
c) metodički apstraktne, tj. njihovu temu istraživanje zahvaća samo na onaj
način na koji dopušta metoda; ono što izmiče zahvatu neke metode nije tema
– to se isključuje (apstrahira).
Formalne znanosti istražuju samo čisti oblik, puku strukturu sklopova, one se
uvijek služe nekom metodičkom apstrakcijom. Za nas posebnu ulogu ima formalna
logika koju mnogi smatraju filozofskom disciplinom. Njoj se i danas pripisuje mjesto
što joj ga je u filozofiji odredio Aristotel: ona je organon (grč. oruđe) filozofije,
dakle ima instrumentalno značenje, jer uči dosljednoj argumentaciji i pomaže pri
točnoj analizi filozofskih problema.73
73
Cf. ANZENBACHER, A.: op. cit.., p. 11.
25
ZNANOST
REALNE ZNANOSTI: FORMALNE ZNANOSTI:

formalna logika
matematika
strukturalne znanosti
Prirodne znanosti : Kulturne znanosti :

fizika
kemija
astronomija
biologija
Duhovne znanosti: Društvene i gospodarske

povijesne znanosti:
pravo
religijske
ekonomija
jezične
politologija
znanosti o umjetnosti
sociologija
odgojne znanosti
26
BIOLOGIJA
FIZIKA
GEOZNANOSTI
ZNANOSTI
PRIRODNE
KEMIJA
MATEMATIKA
ARHITEKTURA I URBANIZAM
ELEKTROTEHNIKA
GEODEZIJA
GRAĐEVINARSTVO
GRAFIČKA TEHNOLOGIJA
KEMIJSKO INŽENJERSTVO
METALURGIJA
RAČUNARSTVO
TEHNIČKE ZNANOSTI
RUDARSTVO, NAFTA, GEOLOŠKO INŽENJERSTVO
STROJARSTVO
DRUGE TEMELJNE TEHNIČKE ZNANOSTI
TEMELJNE MEDICINSKE ZNANOSTI
KLINIČKE MEDICINSKE ZNANOSTI
JAVNO ZDRAVSTVO I ZDRAVSTVENA ZAŠTITA
VETERINARSKA MEDICINA
STOMATOLOGIJA
ZNANOST
FARMACIJA
MEDICINSKE ZNANOSTI
DRUGE GRANE KLINIČKE MEDICINE

ZNANSTVENA POLJA
ZNANSTVENA PODRUČJA
AGRONOMIJA
ŠUMARSTVO
BIOTEHN.
ZNANOSTI
BIOTEHNOLOGIJA
EKONOMIJA
PRAVO
POLITOLOGIJA
INFORMACIJSKE ZNANOSTI
SOCIOLOGIJA
DRUŠTVENE ZNANOSTI
PSIHOLOGIJA
ODGOJNE ZNANOSTI
POVIJEST
ARHEOLOGIJA
ZNANOST O JEZIKU I KNJIŽEVNOSTI
FILOZOFIJA
ZNANOST O UMJETNOSTI
TEOLOGIJA
ETNOLOGIJA I ANTROPOLOGIJA
Preuzeto iz: ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, Rijeka, Ekonomski fakultet, 2000., str. 89.
ZNANOSTI
HUMANISTIČKE
27
Grafikon prikazuje najnoviju klasifikaciju znanosti koju je utvrdilo Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske 1997. godine.
OPĆA POVIJEST
NACIONALNA POVIJEST
POVIJEST
POMOĆNE POVIJESNE ZNANOSTI
A
OPĆA POVIJEST
NACIONALNA POVIJEST
ARHEOLOGIJ
POMOĆNE POVIJESNE ZNANOSTI
JEZIKOSLOVLJE
TEORIJA I POVIJEST KNJIŽEVNOSTI
KROATISTIKA
SLAVISTIKA
ANGLISTIKA
GERMANISTIKA
FILOLOFIJA
ROMANISTIKA
KLASIČNA FILOLOGIJA
ORIJENTALNE I OSTALE FILOLOGIJE

ZNANOST O JEZIKU I KNJIŽEVNOSTI
LEKSIKOGRAIJA
LOGIKA
ONTOLOGIJA
ZNANOSTI
ZNANOST
TEORIJA SPOZNAJE
ESTETIKA
ZNANSTVENA POLJA
ZNANSTVENE GRANE
FILOZOFIJA
ETIKA
PODRUČJE HUMANISTIČKIH
POVIJEST FILOZOFIJE
POVIJEST UMJETNOSTI
LIKOVNE UMJETNOSTI
TEATROLOGIJA
MUZIKOLOGIJA
ZNANOST O
UMJETNOSTI
TEORIJA UMJETNOSTI
ANTROPOLOGIJA
ETNOLOGIJA
ANTROPOL.
ETNOLOGIJA I
FOLKLORISTIKA
DOGMATIKA
MORALNA TEOLOGIJA
PASTORALNA TEOLOGIJA
28
EGZEGEZA
TEOLOGIJA
CRKVENA POVIJEST
OPĆA EKONOMIJA
EKONOMIKA PODUZETNIŠTVA
SUSTAVNA PSIHOLOGIJA FINANCIJE I FINANCIJSKA POLITIKA
BIOLOŠKA I FIZIOLOŠKA PSIHOLOGIJA KVANTITATIVNA EKONOMIJA EKONOMIJA

FRAZVOJNA PSIHOLOGIJA MENEDŽMENT I UPRAVLJANJE
SOCIJALNA PSIHOLOGIJA MEĐUNARODNA EKONOMIJA
PSIHOLOGIJA
KLINIČKA PSIHOLOGIJA
POSEBNE PSIHOLOGIJE
POLITOLOGIJA
OGIJA
TEORIJA I POVIJEST POLITIKE

POLITOL-
POVIJEST PRAVA I DRŽAVE

POLITIČKA FILOZOFIJA
RIMSKO PRAVO
TEORIJA PRAVA I DRŽAVE
USTAVNO PRAVO
KAZNENO PRAVO I KAZNENO PROCESNO PRAVO
GRAĐANSKO PRAVO I GRAĐANSKO PROCESNO PR.
OBITELJSKO PRAVO
MEĐUNARODNO PRAVO
PRAVO
FINANCIJSKO PRAVO
UPRAVNO PRAVO I UPRAVA
TRGOVAČKO PRAVO I PRAVO DRUŠTVA

ZNANOSTI
POMORSKO I OPĆEPROMETNO PRAVO
MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO

PODRUČJE DRUŠTVENIH
RADNO I SOCIJALNO PRAVO
OPĆA PEDAGOGIJA
SUSTAVNA PEDAGOGIJA INFORMACIJSKI SUSTAVI I INFORMATOLOGIJA
DIDAKTIKA KOMUNIKOLOGIJA
ANDRAGOGIJA KNJIŽNIČARSTVO
SKE ZNAN.
INFORMACIJ-
DEFEKTOLOGIJA
ARHIVISTIKA I MUZEOLOGIJA
LOGOPEDIJA
ODGOJNE ZNANOSTI
KINEZIOLOGIJA
SUSTAVNA SOCIOLOGIJA
TEORIJSKA I POVIJESNA SOCIOLOGIJA
DEMOGRAFIJA METODOLOGIJA
SOCIOLOGIJA ZNANJA
DEMO-
DEMOGEOGRAFIJA
GRAFIJA
SOCIOLOGIJA
POSEBNE SOCIOLOGIJE
29
2. VRSTE PISANIH RADOVA NA VISOKIM
UČILIŠTIMA
Kao znanstvenoistraživačke ustanove, visoka su učilišta mjesta na kojima se

osposobljavaju budući stručnjaci, istraživači i znanstvenici. U tu je svrhu nužno na
dodiplomskom studiju uvesti studente u znanstveni način mišljenja i rada kako bi se
osposobili za samostalno čitanje i tumačenje izvora, za izlaganje i prosuđivanje
specijalnih pitanja, a osobito da bi stekli vještinu pismenoga formuliranja onoga što
su vlastitim naporom istražili. Zato je praksa na svakom visokom učilištu da studenti
obvezno izrađuju određene pisane radove s odgovarajućim stupnjem znanstvenosti.
To su, uglavnom, sljedeći oblici pisanih djela: referat ili izvješće, seminarski rad i
diplomski rad.
Na poslijediplomskom pak studiju izrađuju se magistarski rad, doktorska
disertacija i habilitacijsko djelo.
2.1. Referat
Referat ili izvješće najjednostavniji je oblik pismenoga rada studenta. Radi se

o najnižoj kategoriji znanstvenoga istraživanja čija je svrha šire i dublje upoznavanje
s određenom problematikom. U referatu se, naime, jezgrovito prikazuje jedan ili više
tuđih radova, uz uporabu znanstvenoga aparata.
Valja reći da je ovo odlična priprava za zahtjevnije sastave kao što su
seminarski ili diplomski rad. Na ovaj način student stječe vještinu studioznoga
pristupa određenom problemu, razvija sposobnost razlikovanja bitnoga od nebitnoga,
vježba se u zahtjevnom poslu misaone sinteze, prakticira citiranje i pisanje pozivnih
bilježaka itd.
Što se konačnoga izgleda tiče, referat bi trebao imati sve bitne elemente
stručnoga rada, i to: 1) naslovnu stranicu, 2) uvod, 3) izlaganje tematike, 4)
zaključak, 5) pozivne bilješke, 6) popis literature i 7) priloge (ako postoje).
Referat ne bi trebao imati više od pet tipkanih stranica sa srednjim proredom.
30
2.2. Seminar
Sukladno propisima visokih učilišta, svaki je student tijekom studija dužan

izraditi određen broj seminarskih radova iz predmeta koji su utvrđeni nastavnim
planom. «Seminarski je rad samostalna stručna obrada određene teme koju izabere
sam student, ili koju sugerira predmetni nastavnik.» 74 Izradom seminara student pravi
prve prave korake u znanstvenom istraživanju, uči služiti se prikladnim sredstvima
za to istraživanje, usvaja osnovne metode i operacije znanstvenoga rada. Osim toga,
praveći seminarski rad student se pobliže upoznaje s određenom tematikom na
nekom području studiranja. Na taj se način osposobljava za stjecanje informacija o
kompletnoj problematici koju istražuje. Seminarskim radom student treba dokazati
sposobnost teorijskoga i praktičnoga znanja te sposobnost samostalnoga služenja
aktualnom literaturom.
Tri su faze nastanka seminarskoga rada: izbor teme, skupljanje literature i
materijala za njezinu izradu i sama izrada. U prvoj fazi student izabire određenu
temu koju želi obraditi ili mu je određuje profesor. Potom slijedi skupljanje literature
vezane za tu temu. Treba izabrati najbolje i najrelevantnije bibliografske jedinice.
Slijedi pažljivo i sustavno iščitavanje i pravljenje odgovarajućih bilježaka koje će
poslužiti kao okosnica budućega rada. Ovu etapu treba dovršiti stavljajući u red
skupljeni materijal, tj. slažući bilješke prema zamišljenom konceptu rada. Nakon
toga prelazi se na sastavljanje, odnosno pisanje rada. Ono što se napiše svakako valja
čitati više puta, ispravljajući, mijenjajući i dodajući što je potrebno.
Konačni uradak treba sadržavati sljedeće elemente: 1) naslovnu stranicu, 2)
sadržaj, 3) uvod, 4) izlaganje tematike, 5) zaključak, 6) popis korištene literature, 7)
priloge (ako ih ima).
1) Naslov rada mora biti kratak, jasan, privlačan i informativan, tako da što
jasnije odrazi njegov sadržaj i karakter. Trebao bi u sebi imati ključne riječi o
problemu koji se obrađuje. Valja izbjegavati dugačke, pretenciozne, nespretne i
otrcane naslove. Što se naslovne stranice tiče, na vrhu u sredini treba napisati ime
74
ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, 4. izdanje,
Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000., p. 260.
31
sveučilišta, ispod toga ime fakulteta, a ispod grupu studija. Na sredini stranice treba
napisati naslov rada velikim masnim slovima. Nešto niže od toga piše se manjim
slovima seminarski rad. Još niže dolazi ime i prezime studenta, a ispod toga ime i
prezime profesora. Na dnu stranice piše se ime grada i datum nastanka rada.
FILOZOFSKI FAKULTET
IDEJA DOBRA KOD PLATONA

Seminarski rad
Student: Marko MARKOVIĆ

Mentor: prof. dr. Janko JANKOVIĆ
Mostar, studenoga 2005.
2) U sadržaju ili kazalu treba donijeti sve naslove i podnaslove, onako kako
su napisani i u samom radu, s brojem stranica na kojima se nalaze. U njemu mora biti
vidljiva razlika između naslova većih i manjih cjelina. Tako će naslovi poglavlja biti
pisani većim i masnijim slovima od naslova neke manje cjeline i tako redom. Sadržaj
se može donijeti odmah nakon naslovne stranice ili na kraju rada.
3) U uvodu seminarskoga rada treba najprije definirati problem koji se
obrađuje. Zatim treba odrediti ciljeve koji se žele ostvariti u tom radu. Dobro bi bilo
izložiti sadašnje stanje istraživanja i vlastiti doprinos tom istraživanju. Treba potom
donijeti strukturu rada, tj. kratko opisati dijelove rada. Valja također nešto reći i o
metodi kojom se služi pri izradi rada. Uvod ne smije biti opsežan i ne bi trebao biti
veći od dvije stranice.
32
4) Izlaganje teme najvažniji je i najopsežniji dio seminarskoga rada. Stoga mu
treba posvetiti posebnu pozornost. Tematika se raspoređuje u dijelove (poglavlja) i
niže podcjeline, što omogućuje da se problem izloži sustavno i po određenom
redoslijedu. Dijelovi rada trebaju činiti jedinstvenu, uzročno-posljedičnu cjelinu. U
ovom se dijelu seminarskoga rada iznose najvažniji rezultati istraživanja: opisuju se,
objašnjavaju i izlažu važne činjenice. Ovdje dolazi do izražaja studentovo znanje,
sposobnost, kritičnost, inventivnost. On treba logično i znanstveno povezati
relevantne činjenice, spoznaje i misli u smislenu cjelinu. Pri tome treba biti što
samostalniji i objektivniji u prosuđivanju i donošenju relevantnih ocjena i prijedloga,
ne smije biti rob tuđih ili ustaljenih mišljenja, a svoje stajalište brani valjanim
argumentima. U ovom dijelu seminarskoga rada student obvezno i na uobičajen
način citira tuđe stavove, spoznaje ili formulacije, odnosno navodi korištenu
literaturu u pozivnim bilješkama.
5) Zaključak treba sadržavati najvažnija rješenja postavljenoga problema
istraživanja, odnosno odgovore na pitanja postavljena u uvodu. Zaključak je zapravo
na koncizan način izložena sinteza čitavoga rada i ne treba biti preopširan. On treba
reći u čemu se sastoji doprinos dotičnoga rada u obradi naznačene teme.
6) Nakon zaključka seminarskoga rada navodi se popis korištene literature.
Na vrhu se piše velikim slovima LITERATURA ili BIBLIOGRAFIJA. Nju se donosi
abecednim redom prema prezimenu autora. Potrebno je navesti sve podatke kao u
pozivnim bilješkama.
2.3. Diplomski rad
Na visokim učilištima čiji studij traje najmanje četiri godine studenti su dužni
pri završetku studija prijaviti, izraditi i braniti diplomski rad. Diplomski rad je
«samostalno, kvalitetno, stručno, pismeno djelo studenta u kojem pod voditeljstvom
mentora obrađuje određenu aktualnu stručnu temu».75 Osnovni je cilj diplomskoga
rada u tome da student pokaže sposobnost i samostalnost rješavanja kompleksnoga
problema i snalaženje u rješavanju istraživačkih problema koji ne moraju imati
75
Ibid., p. 265.
33
karakter originalnosti. Student mora dokazati sposobnost primjene znanja stečenoga
tijekom studija, sposobnost samostalnoga služenja literaturom, sposobnost primjene
znanstvenih metoda i znanstvenoga instrumentarija u obradi određene teme,
sposobnost korištenja tuđih spoznaja, stavova i činjenica, vještinu pisanja stručnih
radova…
Kvalitetan diplomski rad ima ove bitne elemente:
1) Naslov; 2) Sadržaj; 3) Predgovor (nije obvezan); 4) Uvod; 5) Izlaganje tematike
(najčešće sadrži od pet do sedam strukturiranih dijelova); 6) Zaključak; 7) Popis
literature; 8) Popis ilustracija (ako ih ima); 9) Popis priloga (ako postoje).
Da bi uspješno napisao diplomski rad, student mora temeljito ovladati
tehnologijom znanstvenoga istraživanja koja obuhvaća ove faze:
1) uočavanje i formulacija znanstvenoga problema ili predmeta istraživanja
2) postavljanje hipoteze
3) izrada orijentacijskoga plana
4) sastavljanje radne bibliografije
5) prikupljanje, proučavanje i sređivanje literaturne građe
6) strukturiranje djela
7) rješavanje postavljenog problema
8) pismeno formuliranje rezultata istraživanja.
Dokumentacijsku osnovu diplomskoga rada čine pozivne bilješke, ilustracije
te stilsko-jezična i terminološka obrada rukopisa. Tehnička pak obrada obuhvaća
pisanje i prepisivanje teksta, lekturu i korekturu, korice ili vanjsku stranicu, poktorice
ili unutarnju stranicu, uvezivanje diplomskoga rada.
Optimalni opseg diplomskoga rada jest od 60 do 80 kartica. Takav je opseg
primjeren društvenim i humanističkim znanostima, dok kod prirodnih, tehničkih,
biomedicinskih i biotehničkih znanosti može biti manji. Diplomski se rad uvezuje u
tvrde ili polutvrde korice, obično u četiri primjerka.
Što se korica ili vanjske stranice tiče, potrebno je donijeti sljedeće elemente:
na vrhu, centrirano, naziv sveučilišta, ispod toga dolazi naziv fakulteta, ispod mjesto.
Nešto malo iznad sredine stranice ime studenta, a na sredini naslov diplomskoga
rada. Ispod toga, malo odvojeno, piše se diplomski rad. Na dnu stranice dolazi ime
34
grada, zarez i godina. Na potkoricama (prvom unutarnjem listu) donose se
podrobnije informacije.
Primjer 1: Naslovna stranica diplomskoga rada
MOSTAR
MARKO MARKOVIĆ
SPOZNAJA U JOHNA LOCKEA
DIPLOMSKI RAD
35
MOSTAR, 2006.
36
Primjer 2: Potkorice (prvi unutarnji list) diplomskoga rada
MOSTAR
SPOZNAJA U JOHNA LOCKEA
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Teorija spoznaje

Mentor: prof. dr. sc. Serafin Hrkać
Student: Marko Marković
Indeks br. 1999/R
Smjer: Hrvatski jezik i književnost - filozofija
37
Mostar, svibnja 2006.
Prilikom izrade diplomskoga rada student se svakako treba konzultirati s
profesorom kad god se suoči s problemom. No, od studenta se traži da bude
sposoban samostalno definirati bitne točke, postaviti ispravne premise za početak
svoga rada, utvrditi dubinu i širinu istraživanja. Od diplomskoga se rada ne očekuje
da bude novi doprinos znanosti, ali se od njega uvijek traži preciznost, potpunost,
logičnost i točnost. Zato bi diplomski morao imati sljedeće karakteristike: 1) tema
treba biti ograničena, jasna i logična; 2) točke koje se obrađuju trebaju biti brižno i
stručno produbljene; 3) ono što se obrađuje treba biti razvijeno znanstvenom
oštrinom. Ukratko, tema treba biti monografska, tj. treba raspravljati o jednom
određenom predmetu, na sustavan i iscrpan način. Valja dokazati valjanost vlastitih
teza i zaključaka čvrstim argumentima.
Tijekom čitanja literature student pravi odgovarajuće bilješke. To su bilješke
direktno iz izvora, zatim bilješke koje sadrže razmišljanja i sudove drugih autora o
toj temi te osobne kritičke bilješke i refleksije. Prije samoga pisanja rada valja
napraviti valjanu sintezu čitavoga tog materijala, tj. razdijeliti ga prema konceptu
pisanoga rada. Preuređivanje skupljenoga materijala pretpostavlja da pred sobom
imamo shemu kako bi rad trebao izgledati. Nakon što se skupljena građa tako
raspodijeli, prelazi se na fazu izlaganja, odnosno pisanja rada. Konačnu redakciju
trebala bi karakterizirati ravnoteža i jasnoća. To će reći da materija treba biti logički
raspoređena na dijelove: poglavlja – podpoglavlja – paragrafe… Treba izbjegavati
komplicirane razdiobe koje bi samo otežale čitanje. Svakako treba donijeti bitne
elemente, a izbjegavati ponavljanja, digresije, sažetke itd. Rad mora biti rezultat
jasnoga i logičnoga procesa koji polazi od određenih premisa i preko čvrstim
argumenata dolazi do dobro utemeljenih zaključaka. Dijelovi moraju biti usklađeni,
međusobno povezani, homogeni. Doneseni dokazi trebaju biti valjani, trebaju se
temeljiti na dokumentima, svjedočanstvima i na logičkoj dosljednosti.
Papir na kojemu se piše diplomski rad treba biti bijele boje i dobre kvalitete,
formata A4 = 210 x 297 mm. Margine (praznine sa strane lista) trebaju biti takve da
u jednom retku bude 60-70 tipkovnih udaraca (uključujući interpunkcijske znakove,
prazne prostore između riječi, crtice). Pritom valja voditi računa da gornja i lijeva
38
moraju biti veće od donje i desne. Zato se obično stavlja gornja – 4 cm, lijeva – 4
cm, donja – 3,5 cm, a desna – 3,0 cm. Što se proreda tiče, savjetuje se onaj koji
dopušta da na jednoj stranici bude 25 do 30 redaka teksta, ne računajući gornju i
donju marginu, ali računajući podnožne napomene. To znači da će između redaka
biti razmak 1,5 ili 2. Naravno, razmak između redaka u fusnotama uvijek je 1.
Veličina slova redovito je 12. Računanje stranica počinje od prve stranice koja slijedi
nakon naslovne. Sve stranice treba računati iako na sve ne treba pisati broj stranice
(npr. stranice na kojima nema teksta). Broj stranice stavlja se na gornju ili donju
marginu desno, može i na sredini donje margine. Ne savjetuje se pisanje broja
stranice u sredini gornje margine, a nikako se ne smije pisati u lijevom kutu! Neki
autori za uvod upotrebljavaju rimske brojeve, dok se za ostali tekst služe arapskim
brojevima. Naslov poglavlja treba pisati na novoj stranici, a može doći nekoliko
centimetara niže od običnoga teksta, da bude uočljiviji.
2.4. Magistarski rad
Valja ponajprije razlikovati magistarski stručni rad i magistarski znanstveni

rad. Naime, na koncu poslijediplomskoga stručnog studija koji traje najmanje godinu
dana izrađuje se stručni rad ili specijalistička studija koja nije originalno znanstveno
djelo, ali koja treba sadržavati rezultate istraživanja koji pridonose unaprjeđenju i
razvoju znanosti te rješavanju aktualnih problema iz određenoga znanstvenog
područja. Iako opseg magistarskoga stručnog rada nije strogo određen, ipak se može
reći da je u društvenim i humanističkim znanostima optimalan opseg od 80 do 120
kartica. Na području prirodnih, tehnički, biomedicinskih i biotehničkih znanosti on
može biti mnogo manji, čak do 50%.
Osoba koja završi poslijediplomski stručni studij stječe naziv: magistar
specijalist, a ne akademski stupanj magistra znanosti kao osoba koja završi
poslijediplomski znanstveni studij za stjecanje magisterija znanosti. Ta razlika mora
biti vidljiva i u samome pisanju titula. Naime, onaj koji obrani magistarski stručni
rad stavlja kraticu stručnoga naziva iza imena i prezimena (npr. Mate Matić, mr.
oec.), dok će onaj koji obrani magistarski znanstveni rad staviti kraticu akademskoga
39
stupnja ispred imena i prezimena (npr. mr. sc. Mate Matić). Magistar specijalist
može u posebnoj proceduri sukladno važećim propisima steći i magisterij znanosti iz
istoga ili srodnoga znanstvenog polja.76
Za razliku od magistarskoga stručnog studija, magistarski znanstveni studij
traje najmanje dvije godine, a magistrand u sklopu toga studija: 1) stječe produbljena
znanja o tematici određenoga znanstvenog područja, znanstvenoga polja, grane,
ogranka i predmeta znanosti; 2) znanstveno se osposobljava i usavršava za
znanstvena istraživanja i znanstvenoistraživački rad; 3) stječe temeljna teorijska
znanja o metodologiji i tehnologiji znanstvenoga istraživanja, ali i vještinu u
znanstvenom istraživanju i pisanju stručnih djela; 4) aktivno sudjeluje u
znanstvenoistraživačkom radu ekspertnih timova i izrađuje samostalno (ili uz pomoć
mentora) stručne i znanstvene projekte; 5) stječe i produbljuje određene spoznaje iz
drugih srodnih znanstvenih polja koje su mu potrebne za proširenje i produbljenje
vlastite riznice znanja.77
Cilj je poslijediplomskoga znanstvenog studija osposobiti magistranda za
samostalni znanstvenoistraživački rad i samostalnu izradu znanstvenih i stručnih
djela. Izrada magistarskoga znanstvenog rada najbolji je pokazatelj koliko se u tome
uspjelo.
Izbor teme magistarskoga znanstvenog rada obavlja magistrand u dogovoru s
potencijalnim mentorom u skladu sa svojim znanstvenim i stručnim interesom. Tema
mora tretirati problematiku iz onoga znanstvenog područja i polja znanosti u kojemu
se magistrand osposobljava i usavršava. Ona treba biti nova, aktualna, pogodna i
korisna. Nakon što ju odobri potencijalni mentor, ona se u pisanom obliku prijavljuje
fakultetskom vijeću ili drugom ovlaštenom tijelu koje organizira i izvodi
poslijediplomski studij u vidu sinopsisa. Sinopsis magistarskoga rada sa svim
elementima (prilozima) može imati između 5 i 10 kartica teksta. On mora sadržavati
naziv teme, (načelno) znanstveno polje, kratku razradbu sadržaja teme (između 2 i 4
kartice), literaturu koja se odnosi na temu, metodu kojom će se obradi teme pristupiti
i rezultate koji se od obradbe teme očekuju.
76
77
Cf. ibid., p. 588.
40
Naslov rada, osim što treba biti nov, aktualan, inventivan, plodan, koristan i
što mora jednostavno, jasno i nedvosmisleno odražavati bit sadržaja takvoga rada, ne
smije biti ni prekratak a ni predug. On mora sadržavati ključne riječi tematike koja se
obrađuje. Naslov nije složena rečenica s veznicima i ne smije sadržavati uobičajene
fraze.
Da bi magistrandi dobili cjelovitu predodžbu o izboru teme i strukturi svoga
rada, moraju najprije proučiti glavninu građe koja je vezana uz tu problematiku (u
prosjeku je to oko 50 aktualnih bibliografskih jedinica!).
Pri prijavi teme obvezno se prilaže i životopis ili curriculum vitae i zamolba
za pokretanje postupka odobravanja teme magistarskoga rada. U životopisu se
navode svi bitni podatci i informacije: a) obrazovanje, osposobljavanje i
usavršavanje; b) rad i napredovanje u struci; c) članstvo i aktivnosti u važnim
udruženjima, institucijama i ustanovama; d) popis objavljenih znanstvenih i stručnih
djela; e) sudjelovanje na znanstvenim skupovima, kongresima i simpozijima; f)
specijalizacije u inozemstvu.
Sinopsis magistarskoga rada treba imati ovakav izgled:
41
Ime i prezime magistranda
Ulica stanovanja
Grad
Fakultetskom vijeću
Fakulteta filozofsko-human. znanosti
Sveučilišta u Mostaru
Sinopsis magistarskoga rada
PUNI NASLOV RADA VELIKIM SLOVIMA CENTRIRANO

Eventualni podnaslov – malim slovima s prvim velikim
Znanstveno područje: humanističke / društvene znanosti

Polje:
Sadržaj teme:
(Na kraju)
Datum
Mentor: Voditelj studija: Magistrand:

________ ______________ _________
42
Ocjenu pogodnosti teme magistarskoga znanstvenog rada i podobnosti
magistra vrši povjerenstvo (komisija) koje formira vijeće poslijediplomskoga studija.
Za prvoga člana toga povjerenstva obično se predlaže potencijalni mentor koji je u
njemu predsjednik. Povjerenstvo izrađuje izvješće o pogodnosti teme i magistranda i
dostavlja ga fakultetskom vijeću. Takvo izvješće u prosjeku ima 12 kartica. Nakon
što usvoji, odnosno prihvati izvješće, fakultetsko vijeće imenuje mentora, odnosno
magistrandova voditelja i tim činom magistrand dobiva «zeleno svjetlo» da može
nastaviti s istraživanjem i drugim aktivnostima stjecanja magisterija znanosti.
Što se strukture ili kompozicije magistarskoga znanstvenog rada tiče, on mora
imati sljedeće dijelove:
 Predgovor. Iako nije obvezan, dobro ga je napisati. Ako se piše, onda je
kratak, a sadrži: motive i razloge pisanja, kome je djelo namijenjeno,
poteškoće tijekom istraživanja i formuliranja rezultata istraživanja,
zahvalnost svima onima koji su na bilo koji način pomogli magistrandu.
 Sažetak. Piše se na nacionalnom i barem jednom svjetskom jeziku (njemački,
engleski, francuski…). U sažetku se iznosi pregled, odnosno vrlo koncizan
sadržaj cjelokupnoga djela. On ima dvostruku namjenu: da posluži javnosti
kao informacija o nekom djelu i da omogući čitateljima brzu spoznaju bitnih
obilježja nekoga djela i da time utvrde je li za njih djelo zanimljivo i hoće li
ga pročitati.
 Sadržaj. On je obvezatan jer predstavlja temeljni putokaz pomoću kojega
čitatelj može vrlo brzo pronaći sve informacije o dijelovima rada.78
 Uvod. Njime magistrand uvodi čitatelje u područje tretirane tematike,
upoznaje ih s problemom i predmetom istraživanja, postavljenom hipotezom,
svrhom i ciljevima istraživanja, ocjenom dosadašnjega istraživanja,
znanstvenim metodama i strukturom dotičnoga rada. Piše se nakon
završenoga teksta rukopisa i to u perfektu. Uvod ne smije biti ni prekratak ni
predug. Obično do 10% ukupnoga opsega rada (do 10 kartica).
Pet je, dakle, elemenata koje mora sadržavati svaki magistarski znanstveni
rad:
- problem i predmet istraživanja s hipotezom
78
43
- svrha i ciljevi istraživanja
- ocjena dosadašnjega istraživanja
- znanstvene metode
- struktura ili kompozicija rada.
 Izlaganje tematike. Završan tekst magistarskoga rada sustavno se, prema

prethodno pripremljenom sadržaju, raščlanjuje u dijelove i poddijelove po
decimalnom sustavu. Primjereno je da se cjelokupna tematika sustavno
rasporedi, obradi i prezentira u najmanje pet a najviše devet međusobno
povezanih dijelova, osim uvoda i zaključka. U obilježavanju dijelova i
poddijelova treba dosljedno rabiti decimalni sustav, ali najviše do četiri
decimalne jedinice arapskih brojeva. Raščlanjivanje na više od četiri jedinice
smatra se nesustavno. Sve se decimalne jedinice s pripadajućim naslovima
upisuju u sadržaj (kazalo) svakoga pisanog djela.
 Zaključak. To je zapravo na koncizan, sustavan i jezgrovit način izložena
sinteza svih relevantnih spoznaja, informacija, stavova, znanstvenih činjenica,
teorija i zakona koji su opširnije elaborirani u analitičkom dijelu rada. U
zaključku se ne navode tuđi citati i ne pišu se fusnote (kao uostalom ni u
predgovoru i uvodu). Zaključak ne bi smio biti ni prekratak a ni preopširan,
trebao bi iznositi do najviše 10% od ukupnoga opsega magistarskoga rada (tj.
oko 10-12 kartica).79
 Literatura. Popis korištene literature, odnosno bibliografskih jedinica
klasificira se sukladno važećim standardima. To će reći da se može svrstati u
nekoliko skupina, i to: 1) knjige, 2) članci, studije i rasprave, 3) ostali izvori
(priručnici, konvencije, propisi, natuknice i sl.), 4) nepotpisani napisi.
 Ilustracije. Sve se ilustracije, a to su: tablice, grafikoni, sheme, crteži,
zemljovidi popisuju kronološki posebno za svaku vrstu na poseban popis
(npr. popis tablica).
 Prilozi. Prilozi kao npr.: anketni upitnici, analitičke tablice, određene isprave
i sl. popisuju se kronološki i prilažu se na kraju rada.80
79
Cf. ibid., p. 612. sq.
80
44
Rukopis magistarskoga rada piše se računalom, sa standardnim razmakom
između redaka, na bijelom 80 gramskom papiru formata A4 (210 x 297 mm). Piše se,
u pravilu, samo na desnoj stranici. Svi naslovi, podnaslovi, pasusi i nabrajanja, koja
se pišu po vertikali, uvlače se udesno za jedan tabularni razmak. Pri pisanju naslova
glavnih dijelova i poddijelova treba poštivati pravila hijerarhije većih, srednjih i
manjih slova različitih tipova i vrsta. Na jednoj stranici teksta preporučuje se od tri
do pet pasusa koji moraju biti koherentni. Ilustracije sa svim bitnim elementima
inkorporiraju se na odgovarajuća mjesta u tekst: prvo se mora najaviti neka
ilustracija pa tek nakon toga komentirati. Što se opsega rada tiče, za humanističke i
društvene znanosti on iznosi od 100 do 150 kartica teksta ne računajući popis
literature i priloge.
Korica ili vanjska stranica treba izgledati ovako:
45
POSLIJEDIPLOMSKI ZNANSTVENI STUDIJ
JEZICI I KULTURE U KONTAKTU
MARKO MARKOVIĆ
ONTOLOŠKI DOKAZ U PROSUDBI

HRVATSKIH NEOSKOLASTIKA
MAGISTARSKI RAD
MOSTAR, 2006.
46
Potkorice ili prvi unutarnji list sadrži potpuno iste elemente (tj. identični
tekst) kao i korice samo što se umjesto godine predaje rada piše mjesec i godina. Iza
prvoga unutarnjega lista potrebno je umetnuti i poseban list s informacijama o
mentoru, povjerenstvu i datumu obrane magistarskoga rada.
Primjer:
Mentor: dr. sc. Ivan Ivanović
Magistarski rad obranjen je (datum) u Mostaru pred povjerenstvom:
_______________________
1. dr. sc. Ivan Ivanović
_______________________
2. dr. sc. Antun Antunović
_______________________
3. dr. sc. Josip Josipović
47
2.5. Doktorska disertacija
Doktorska disertacija je znanstvena monografija koju piše student na

završetku poslijediplomskoga studija, iako se može steći i izvan takvoga studija.
Njome doktorand dokazuje svoju sposobnost za znanstveni rad i prikladnost da
unaprjeđuje znanost. Po svom obujmu, potpunosti i strogoj primjeni znanstvene
metode kao i po jasnoći izlaganja disertacija treba doista biti doprinos znanosti.81
Što se izbora i prijave teme doktorske disertacije tiče, vrijedi gotovo sve kao i
za izbor i prijavu teme magistarskoga znanstvenog rada. Uz prijavu pristupnik
obvezno prilaže: 1) životopis, 2) temu (naslov) i radne teze doktorske disertacije, 3)
obrazloženje teme i radnih teza, 3) diplomu o završenom sveučilišnom
dodiplomskom studiju, 4) izjavu da pristupnik nije nigdje prijavio doktorsku
disertaciju.
Struktura ili kompozicija doktorske disertacije identična je onoj
magistarskoga znanstvenog rada, s tim da još obično ima i kazalo pojmova, kazalo
imena i kazalo kratica. Opseg doktorskih disertacija različit je u pojedinim
znanstvenim područjima i poljima znanosti. Tako je on, u pravilu, veći u
znanstvenim područjima društvenih i humanističkih znanosti nego u znanstvenim
područjima prirodnih, tehničkih, biomedicinskih i biotehničkih znanosti.
Orijentacijski bi to izgledalo ovako:
 u humanističkim znanostima od 120 do 320 kartica
 u društvenim znanostima od 120 do 240 kartica
 u biotehničkih znanostima od 120 do 230 kartica
 u tehničkim znanostima od 80 do 220 kartica
 u biomedicinskim znanostima od 80 do 160 kartica
 u prirodnim znanostima od 40 do 120 kartica.82
81
Cf. KOS, Stanko: Uvod u znanstveni rad (skripta), Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe
Isusove, 1978., p. 36.
82
48
Na koricama doktorske disertacije moraju se napisati ovi podatci: sveučilište,
fakultet, ime i prezime doktoranda, naslov doktorske disertacije, doktorska
disertacija, mjesto fakulteta i godina predaje disertacije. Potkorica ima potpuno
identične podatke kao i korice samo što se umjesto godine piše mjesec i godina
predaje disertacije.
49
MOSTAR
MR. SC. MARKO MARKOVIĆ
ONTOLOŠKI DOKAZ U PROSUDBI

HRVATSKIH NEOSKOLASTIKA
DOKTORSKA DISERTACIJA
MOSTAR, 2006.
50
Nakon što primi konačnu verziju doktorske disertacije, fakultetsko vijeće
imenuje tročlano povjerenstvo za njezinu ocjenu u kojemu mentor ne može biti
predsjednik. Prihvativši izvješće što ga je načinilo povjerenstvo o ocjeni doktorske
disertacije, fakultetsko vijeće imenuje povjerenstvo za obranu dotične disertacije.
Sam postupak obrane ima ustaljene elemente i redoslijed. Prvo predsjednik
povjerenstva otvara postupak obrane doktorske disertacije. Zatim ista osoba
koncizno iznosi najbitnije podatke i informacije o doktorandu iz njegova životopisa.
Slijedi koncizno predstavljanje doktorske disertacije koje čini mentor ili predsjednik
povjerenstva. Nakon toga doktorand iznosi ekspoze svoga rada. To treba činiti jasno,
jezgrovito, uvjerljivo, točno i prema unaprijed pripremljenu scenariju. Pritom treba
voditi računa o bitnim elementima i o ograničenom vremenu koje mu stoji na
raspolaganju (to je maksimalno 45 minuta). U svome izlaganju doktorand bi trebao
dokazati postavljenu hipotezu svoje disertacije. Najveću pozornost i najviše vremena
treba posvetiti rezultatima vlastitoga istraživanja koje doprinosi razvoju znanosti.
Izlaganje u završnom obliku doktorand treba dobro uvježbati tako da za
vrijeme obrane ono bude jednostavno, precizno, a istodobno spontano. Njegova
dikcija treba biti jasna i odmjerena, a rečenice kratke i razumljive za sve koji slušaju
obranu. On treba na članove povjerenstva i sve nazočne ostaviti iznimno pozitivan
dojam. Suprotan se dojam postiže kada doktorand prigodom izlaganja zamuckuje,
zastajkuje, ponavlja iste misli, ispravlja vlastite govorne pogrješke itd. Ne smije
stalno gledati u koncept izlaganja.
U izlaganju treba izbjegavati uporabu nesuvislih, nepreciznih i ekstremnih
riječi kao što su: poznato je, razumije se, dakle, čujte, ovaj, onaj, znate li, najveći,
najmanji, vrlo mnogo, vrlo malo, kolosalno, tisuće primjera i sl.
Nakon izlaganja slijedi postavljanje pitanja doktorandu. Svaki je član
povjerenstva dužan pismeno postaviti tri do pet pitanja. Nakon toga doktorandu se
dade vremenska stanka od tridesetak minuta kako bi se mogao pripremiti za
odgovore na postavljena pitanja i raspravu o njima. Nakon što odgovori na sva
postavljena pitanja, povjerenstvo se povlači na dogovor o završnoj ocjeni obrane
dotične disertacije. Predsjednik povjerenstva zatim priopćuje doktorandu da je
uspješno obranio svoj rad te ga u ime fakulteta, sveučilišta, povjerenstva i u svoje
51
osobno ime proglašava doktorom određene znanosti. Danom stjecanja doktorata
znanosti smatra se dan kada je doktorand obranio svoju doktorsku disertaciju.
«Doktorat znanosti je najviši mogući akademski stupanj, pa bi se svaki doktor
znanosti u svakoj prigodi morao primjereno ponašati: moralno, kulturno, humano,
dostojanstveno, jednostavno i pristupačno svakome bez obzira na njegovo zvanje,
znanje, boju, rasu, naciju (...); morao bi svojim ponašanjem, svojim djelima, svojim
izgledom, svojim znanjem, svojim manirima, svojom lucidnošću i pronicljivošću,
svojim 'sjajem' (…) zračiti i osijavati kao vrhunski intelektualac, poput sunca u
zvjezdanom sustavu. Ako se doktor znanosti ponaša suprotno navedenim načelima,
ili bar većini od tih načela, trebalo bi se preispitati njegovo pravo na doktorat
znanosti i/ili možda i sam sustav stjecanja takvih dokotra znanosti.»83
2.6. Habilitacijsko djelo
Habilitacijsko djelo je znanstveno ili vrlo kvalitetno znanstvenostručno djelo,

s pretežitim elementima znanstvenoga djela, koje izrađuje kandidat nakon stjecanja
doktorata znanosti, a svrha mu je da posluži kao dokaz o njegovoj sposobnosti da
može držati predavanja kao sveučilišni nastavnik. Kandidat obrađuje jedan važniji
problem iz znanstvene discipline za koju se želi kvalificirati i o toj temi drži javno
predavanje pred stručnim povjerenstvom, fakultetskim vijećem i auditorijem. Nakon
uspješno obrađene teme i održanoga predavanja priznaje mu se status sveučilišnoga
nastavnika te dobiva odobrenje za održavanje predavanja na visokom učilištu.
Gotovo istu svrhu ima i nastupno predavanje koje u postupku izbora osobe u
znanstvenonastavno zvanje docenta mora održati predložnik pred nastavnicima,
studentima i članovima stručnoga povjerenstva za izbor u spomenuto zvanje. To je
jedan od bitnih uvjeta za izbor u znanstvenonastavno zvanje docenta.84
83
ZELENIKA, R.: op. cit., p. 660. sq.
84
Cf. ibid., p. 305.
52
3. ZNANSTVENA, ZNANSTVENOSTRUČNA I
STRUČNA DJELA
Iako između znanstvenoga, znanstvenostručnog i stručnog djela nema oštrih

granica, potrebno je ipak napraviti određena razgraničenja jer se često u skupinu
znanstvenih djela svrstavaju i ona koja po svojim kvalitetama tamo ne pripadaju.
3.1. Znanstvena djela
«Svako znanstveno djelo mora imati elemente originalnosti, odnosno mora

iznijeti originalne rezultate istraživanja i mora pridonositi svjetskoj riznici znanja.
Jer, originalnost je bit i svrha znanstvenog istraživanja i znanstvenog djela.
Originalno podrazumijeva novo, do tada nepoznato, novo ne u lokalnim okvirima
nego novo u svjetskoj znanstvenoj riznici znanja. Tu originalnost i kvalitetu
znanstvenih djela mogu ocjenjivati samo dobro informirani znanstvenici svjetskog
ugleda.»85
U skupinu znanstvenih djela mogu se ubrojiti ova djela: 1) monografija, 2)
doktorska disertacija, 3) magistarski znanstveni rad 86, 4) znanstveni članci i 5)
znanstvene studije.
3.1.1. Monografija
Monografija je znanstvena rasprava, odnosno znanstveno djelo u kojemu se

autor pozabavio jednim užim područjem, predmetom, problemom neke znanosti ili
bibliografijom neke osobe.87 U monografiji se, dakle, na iscrpan, cjelovit i
sveobuhvatan način razmatra određeni znanstveni problem. Pišu je jedan ili više
85
Ibid., p. 189.
86
O doktorskoj disertaciji i magistarskom znanstvenom radu iscrpno se govori u prethodnom
poglavlju pa ih ovdje ne ćemo posebno obrađivati.
87
U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku za monografiju stoji: «znanstveni, stručni ili esejistički
tekst u kojem se iscrpno obrađuje jedna tema (pojava, osoba)»., Zagreb, Novi libar, 2002., p. 760.
53
autora. U prošlim je stoljećima monografija bila dominanta vrsta znanstvenoga djela,
ali danas ju uvelike zamjenjuju zbornici radova u kojima se po tematskim cjelinama
obrađuju pojedina znanstvena pitanja i koji nastaju u kudikamo kraćem vremenskom
razdoblju.88
3.1.2. Znanstveni članci
Prema V. Silobrčiću, znanstveni je članak «prvo objavljivanje originalnih

rezultata znanstvenih istraživanja (opažanja) u publikaciji koja je lako dostupna
međunarodnoj znanstvenoj javnosti, a napisano je tako da se istraživanja mogu
ponoviti i zaključci provjeriti»89. Da bi doista poslužio namjeni, znanstveni članak
mora biti logičan, jasan i točan; mora biti nov, istinit, važan i razumljiv. Mora imati
sljedeće elemente: 1) naslov, 2) sažetak, 3) uvod, 4) razradu teme s rezultatima
istraživanja, 5) zaključak, 6) pozivne bilješke, 7) popis korištene literature, 8) priloge
(ako postoje).
Prema preporukama UNESCO-a, u znanstvenim se i stručnim publikacijama
mogu pojavljivati ove vrste članaka:
 izvorni znanstveni članak (Original scientific paper)

 prethodno priopćenje (Preliminary communication)
 pregledni članak (Rewiew)
 izlaganje sa znanstvenih skupova (Conference paper)
 stručni članak (Professional paper)
Izvorni znanstveni članak (Original scientific paper) originalan je

znanstveni rad koji sadrži nove, još neobjavljene rezultate izvornih znanstvenih
istraživanja iskazane na objektivno provjerljiv način. On je prototip i ponajčešće
znanstveno djelo u prirodnim znanostima.
88
89
SILOBRČIĆ, V.: op. cit., p. 14.
54
Prethodno priopćenje (Preliminary communication) sažeto donosi nove, još
neobjavljene rezultate znanstvenih istraživanja čiji karakter zahtjeva objavljivanje, uz
pretpostavku da će se kasnije objaviti cjelovit rad. Drugim riječima, radi se o kraćoj
obavijesti o rezultatima istraživanja koja obično ne sadrži sve potankosti potrebne da
se dobije cjelovit uvid u njih.
Pregledni članak (Rewiew) sadrži izvoran, sažet i kritičan prikaz određenoga
područja istraživanja ili jednoga njegova dijela u kojemu autor i sam aktivno
sudjeluje. Iako ne mora sadržavati originalne (nove) znanstvene rezultate, u članku
mora biti vidljiv i autorov originalan doprinos istraživanju dotične problematike.
Izlaganje sa znanstvenoga skupa (Conference paper), prethodno referirano
na takvu skupu, objavljuje se u obliku cjelovita članka samo ako prije toga nije
objelodanjeno u zborniku toga skupa. Ako takvi članci imaju sva obilježja
znanstvenoga članka i ako ih recenzenti takvima ocjene, ubrajaju se u znanstvene
članke (izvorni znanstveni članak, prethodno priopćenje ili pregledni članak).
Stručni članak (Professional paper) sadrži korisne priloge iz određene struke
i ne mora predstavljati izvorna istraživanja. U njemu se obrađuje već poznato,
opisano. Težište je na primjeni poznatoga, na širenju znanja, a ne na otkrivanju novih
spoznaja.
Pri pisanju znanstvenih i stručnih članaka treba voditi računa o mnogim

detaljima. Ponajprije treba odabrati adekvatan naslov. Budući da se radi o
najočevidnijem i najčitanijem dijelu, ni u jednom dijelu znanstvenoga članka nije
toliko važno dobro odabrati prave riječi i pojmove kao pri kreiranju naslova. «Naslov
mora sa što manje riječi točno opisati sadržaj članka.»90 U naslovu se ne smiju rabiti
skraćenice, kemijske formule niti žargon.
Sažetak (eng. Summary) bi trebao biti jezgrovit prikaz cijeloga članka a ne
samo zaključka. Dobro napisan sažetak omogućuje čitateljima da brzo otkriju bitne
točke sadržaja članka, da odrede je li im zanimljiv te hoće li ga pročitati. Dobar
sažetak u oko 250 riječi treba naznačiti: a) osnovnu svrhu i cilj istraživanja, b)
primijenjenu metodologiju, c) postignute rezultate, d) bitne zaključke. Sažetak treba
90
DAY, R. A.: How to Write and Publish a Sceintific Paper, Philadelpiha, ISI Press TM, 1976., p. 8.;
citirano prema SILOBRČIĆ, V.: op. cit., p. 29.
55
napisati i na nekom od svjetskih jezika. Najčešća je pogrješka pri pisanju sažetaka
opisivanje nepotrebnih potankosti.
«Uvod članka mora sadržavati dostatno obavijesti da bi čitatelj mogao
razumjeti i procijeniti autorove zamisli, postupke i postignute rezultate, a da ne mora
prije toga pročitati opsežnu literaturu o predmetu istraživanja. Iz Uvoda, nadalje,
mora biti jasno zašto je autor istražio baš taj predmet.»91 U njemu se treba prikazati
narav i značenje odabranoga područja istraživanja te pobliže odrediti svrhu i predmet
istraživanja. Uvod je i pravo mjesto za opisivanje posebnih skraćenica ili naziva te
ukazivanje na probleme s kojima se autor tijekom istraživanja susretao.
U razradi teme treba voditi računa o važnosti pojedinih informacija koje se
prezentiraju čitatelju. Treba, naime, prikazati samo glavne i reprezentativne rezultate,
a ne sve. «Poriv da se sve opiše, da se ništa ne izostavi, ne dokazuje da netko ima
neograničeno mnogi informacija. Prije pokazuje da taj ne zna odabrati bitno.»92
Pisati valja po logičnom slijedu, što često nije slijed kojim se radilo. Izlaganje treba
biti jedna cjelina, razumljiva sama za sebe, s međusobno povezanim dijelovima.
Zaključak sadrži najvažnija rješenja postavljenoga problema istraživanja,
odnosno sve odgovore na pitanja postavljena u uvodu. «Zaključak je zapravo, na
sustavan, koncizan i jezgrovit način izložena sinteza svih relevantnih spoznaja,
informacija, stavova, znanstvenih činjenica, teorija i zakona koji su izneseni u
analitičkom dijelu znanstvenog djela.»93 U zaključku se, dakle, ne iznose nove
spoznaje, novi dokazi, novi podatci, nego se on formulira na temelju već prethodno
iznesenih spoznaja, dokaza itd. U njemu se također ne navode citati drugih
istraživača i znanstvenika niti se pišu fusnote (kao niti u uvodu).
3.1.3. Znanstvena studija (projekt)
To je najčešće kolektivno znanstveno djelo koje naručitelj (investitor)

povjerava na izradu specijaliziranim znanstvenoistraživačkim organizacijama ili
visokim učilištima. Takve se studije temelje na fundamentalnim i primijenjenim
91
92
AARONSON, S.: Style in scientific writing. Current Contents 20 (2), 1977., 6-12.; citirano prema
93
56
istraživanjima kojima se postižu originalni istraživački rezultati. Uglavnom nastaju u
dužem vremenskom razdoblju (pet do deset godina).
3.1.4. Svojstva kvalitetnoga znanstvenog djela
Da bi bilo kvalitetno, znanstveno djelo mora imati sljedeće karakteristike:

iscrpnost prikaza, sažetost prikaza, jedinstvo, sklad (koherentnost), adekvatno
isticanje, izvornost, ispravno rasuđivanje, primjere.
 Vrijednost nekoga rada nipošto ne ovisi o njegovu obujmu, nego poglavito o
iscrpnosti kojom se neki problem obrađuje. To će reći da rad mora
predstavljati, koliko je to moguće, bar za neko vrijeme konačnu studiju o tom
problemu tako da se o njemu ne može kroz nekoliko godina ponovno pisati
pod istim vidikom i u istom smislu. Budući da rad ne mora obuhvatiti i riješiti
sva pitanja, to treba naznačiti u uvodu i eventualno u zaključku upozoriti na
najvažnija pitanja koja bi još trebalo obraditi.
 Pri pisanju znanstvenih djela valja imati na umu opće pravilo da treba težiti
za kratkoćom sa sažetim i snažnim načinom izlaganja činjenica i ideja. To,
dakako, ne smije ići na štetu jasnoći i iscrpnosti prikaza. Kratkoća je dobar
pokazatelj da je autor ovladao predmetom u toj mjeri te je u stanju iznijeti ga
u sažetom obliku a da se pritom ne izostavi ništa bitno. Osim toga, kratak rad
kudikamo je privlačniji od opsežnoga i primjeren je današnjem tempu života.
 Da bi se postigla kratkoća, potrebno je držati se nekih općih načela:
1) ne počinjati izlaganje odveć izdaleka, nego ondje gdje je to nužno
2) ne unositi u rad ništa što nije neposredno povezano s temom, što rad čini
razvodnjenim
3) ne pretrpavati rad neznačajnim pojedinostima
4) ne ponavljati ono što je već na neki način rečeno
5) ne razlagati i opsežno objašnjavati stvari koje su po sebi dovoljno razumljive.
 Nužno je da svi dijelovi rada (poglavlja, odsjeci, paragrafi itd.) budu
posvećeni jednom predmetu, jednoj ideji, da čine organsku cjelinu i da
57
doprinose, svaki za sebe i svi skupa, postupnom tijeku i razvoju temeljne
ideje.
 Svi dijelovi rada trebaju biti u međusobnom skladu i u skladu s cjelinom
(logička povezanost).
 Svaka misao i niz misli trebaju biti istaknute prema svojoj važnosti. To se
postiže većim ili manjim prostorom koji se daje nekoj misli i mjestom na
kojemu se ona razrađuje. Ono što želimo najviše istaknuti stavljamo na
posljednje mjesto koje je najvažnije, zatim po važnosti dolazi prvo mjesto itd.
 Iako je teško postići popunu originalnost, za njom svakako treba težiti pa i u
najskromnijim radovima. Izvornost se sastoji u tome što se donosi nova
građa, dotad nepoznata ili što se već poznata, suhoparna i nezanimljiva građa
učini vrijednom i zanimljivom. Originalnost se očituje i u drukčijoj
organizaciji i rasporedu (kompoziciji) građe, u novim zaključcima izvedenim
na temelju građe koja je autoru na raspolaganju, zaključcima koji s novoga
vidika osvjetljuju predmet, bacaju na nj nov pogled itd.
 Svaku tvrdnju koju iznosi autor treba obrazložiti i potkrijepiti valjanim i
uvjerljivim dokazima, inače se radi o proizvoljnim i samim time nevrijednim
konstatacijama. Pritom se stvari ne smiju pojednostavljivati i uzimati u obzir
samo one činjenice koje autoru idu u prilog.
 Najbolje sredstvo za jasno izlaganje jest primjer. To će reći da se rad ne smije
svesti samo na apstraktnu refleksiju, nego ga treba potkrijepiti raznovrsnim
primjerima koji se mogu crpsti iz osobnoga iskustva i iskustva drugih.94
94
Cf. KOS, Stanko: Uvod u znanstveni rad (skripta), Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe
Isusove, 1978., pp. 37.-40.
58
3.2. Znanstvenostručna djela
Djela koja sadrže podjednako elemente znanstvenih i stručnih djela nazivaju

se znanstvenostručnim djelima. U ovu skupinu ubrajaju se: 1) udžbenici, 2)
enciklopedije, 3) leksikoni, 4) praktikumi, 5) rječnici, 6) zbornici radova, 7)
bibliografije, 8) priručnici i 9) časopisi.
3.2.1. Udžbenik
Udžbenikom je osnovno nastavno sredstvo u organizacijama odgoja i

obrazovanja u kojemu se izlaže gradivo utvrđeno nastavnim planom i programom
odgojno-obrazovnoga rada. To znači da se pod udžbenikom podrazumijeva: a)
tiskana knjiga, b) skripta, c) hrestomatija, d) autorizirana predavanja, e) zbirka
zadataka, f) priručnik, g) radna bilježnica ili druga literatura koja zamjenjuje
udžbenik ili je njegov sastavni dio, ali uz uvjet da su izrađeni u izravnoj vezi s
odgovarajućim nastavnim planom i programom. Svaki se udžbenik mora temeljiti na
utvrđenim znanstvenim i idejno-odgojnim načelima i mora ispunjavati primjerene
pedagoške, psihološke, didaktičko-metodološke, tehničke i estetske standarde.95
3.2.2. Enciklopedija
Enciklopedija je knjiga, najčešće višesveščana, koja na leksikografski

dotjeran način, obično abecednim redom, prema ključnim riječima (natuknicama,
odrednicama) donosi i objašnjava pojave, pojmove, događaje, osobe, znanja
općenito. Od leksikona se razlikuje sintetičkijim pristupom građi, člancima u kojima
se osim podataka iznose i ina objašnjenja ili analize. Može biti opća ili stručna
(specijalna, npr. društvenih znanosti, filozofije, ali i nekoga područja ili naroda).96
95
96
Cf. «Enciklopedija», u: Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, VI. knjiga, Zagreb, Pro leksis
– Večernji list, 2005., p. 55.
59
Od općih enciklopedija najpoznatija je Encyclopedia Britannica koja je
izlazila u protekla dva stoljeća. Njezino drugo izdanje ima 29 svezaka u kojima je
vrlo precizno, pregledno i sustavno obrađeno oko 500.000 odrednica. Poznata je i
njemačka enciklopedija Der Grosse Brockhaus. Njezino 16. izdanje obuhvaća 12
glavnih i dva dodatna sveska koji ukupno sadržavaju 150.000 natuknica. Smatra se
da ova enciklopedija ima najnovije informacije, da je najdetaljnija i najpripremljenija
u odnosu na sve postojeće enciklopedije.
Enciklopedije mogu služiti kao važan izvor znanstvenih informacija, pri čemu
treba preferirati najnovija izdanja u kojima su na znanstven i suvremen način
obrađene nove informacije.97
3.2.3. Leksikon
Leksikon (grč. rječnik) je priručnik u kojemu se uglavnom abecednim redom

nižu te sažeto, s osnovnim podatcima, prikazuju i tumače pojmovi, znamenite osobe,
vlastita i zemljopisna imena, povijesna zbivanja, znanstveno i stručno nazivlje, tuđice
i dr. iz kruga usmenoga i pismenoga općenja obrazovnih ljudi (konverzacijski
leksikon), odnosno iz područja neke znanosti ili struke (stručni leksikon), primjerice:
leksikon biblijske teologije, biografski leksikon, glazbeni, jezikoslovni, medicinski,
pomorski, športski leksikon itd.98
3.2.4. Praktikum
To je posebna vrsta udžbenika ili priručnika koja može imati univerzalni ili
specijalistički karakter. Praktikumi mogu biti namijenjeni studentima, istraživačima i
praktičarima. U njima se iznose pojedine metode, instrumentariji i tehnike s
procesima za izvođenje eksperimenata i određivanje parametara koji su u njima
predviđeni. Praktikumi su, zapravo, instruktivni priručnici, vrlo korisni praktični
sveobuhvatni vodiči u kojima su na jasan, jednostavan, postupan i precizan način
97
98
Cf. «Leksikon», u: Hrvatski obiteljski leksikon, Zagreb, EPH i Leksikografski zavod Miroslav
Krleža, 2005., sv. 6., p. 83.
60
izneseni svi relevantni postupci, radnje i operacije koje racionalno i djelotvorno
rješavaju konkretne probleme, zadatke, poslove.99
3.2.5. Rječnik
Rječnik je priručna knjiga koja sadrži popis riječi i izraza nekoga jezika (ili
više njih) izabranih, raspoređenih i objašnjenih po nekom načelu (poredanih obično
po abecedi).100 Postoji mnogo vrsta rječnika, različitih po načinu kako su izrađeni, po
jezičnom području koje obuhvaćaju i svrsi kojoj su namijenjeni. Najvažniji se mogu
svrstati u pet skupina: 1) jednojezični rječnici (sadrže riječi samo jednoga jezika), 2)
dvojezični rječnici (sadrže riječi i izraze jednoga jezika objašnjene riječima i
izrazima drugoga jezika), 3) mnogojezični rječnici (sadrže riječi i izraze jednoga
jezika paralelno objašnjene na više jezika), 4) frekvencijski rječnici (na temelju
opsežnih tekstova vrlo različita sadržaja pokazuju u brojevima i postotcima kako se
pojedina riječ ili oblik pojavljuje u nekom jeziku), 5) biografski rječnici (donose
podatke o životu, radu i djelima istaknutih znanstvenih i stručnih radnika, osoba iz
političkoga, umjetničkog, gospodarskog i javnog života; npr. Tko je tko u
Hrvatskoj).101
3.2.6. Zbornik radova
Zbornik je knjiga s više različitih tekstova, studija ili rasprava, obvezno

povezanih općom temom ili svrhom.102 Danas su zbornici vrlo česti i donose radove
više autora vezanih uz neku aktualnu tematiku, izabranih i sakupljenih osobito u
povodu obljetnica, proslava, simpozija, znanstvenih skupova i sl. Ovaj oblik
prezentiranja znanstvenih i stručnih radova veoma je produktivan i znatno pridonosi
riznici svjetske i nacionalne znanosti.
99
100
Cf. «Rječnik», u: Hrvatski obiteljski leksikon, sv. 6., op. cit., p. 89.
101
102
Cf. «Zbornik», u: «Hrvatski enciklopedijski rječnik, op. cit., p. 1486.
61
3.2.7. Bibliografija
Bibliografija (katalog, popis, lista, indeks, registar) je stručno-znanstvena

djelatnost koja prikuplja, odabire, analizira, sistematizira i opisuje tiskane ili na drugi
način umnožene, javnosti namijenjene tekstove te ih kao uređene popise publicira s
namjerom da pruži informaciju kao pomoć pri stručnom i znanstvenom radu.103
Postoje vrlo različite vrste bibliografija. Najvažnije su sljedeće:
1) prema sadržaju i vrstama indeksirane građe: a) opće bibliografije
(obuhvaćaju popise građe bez obzira na njezine sadržaje i vrstu) i b)
specijalne bibliografije (obuhvaćaju samo publikacije posebnoga područja,
teme ili određene discipline
2) prema namjeni: a) popisne bibliografije (u njima se bilježe najiscrpniji
materijali s raznih područja znanja ili posebnoga karaktera), b) znanstvene
bibliografije (žele informirati znanstvenike o publikacijama koje se odnose na
istraživačke probleme predmeta istraživanja ili teme koje istražuju), c)
bibliografije kao preporuke (upućuju na određenu literaturu)
3) prema vremenu objavljivanja bibliografije: a) tekuće bibliografije (popisuju
materijale onako kako su nastali, b) retrospektivne bibliografije (obuhvaćaju
publikacije u određenom razdoblju do vremena kompilacije bibliografije), c)
perspektivne bibliografije (daju publikacije koje su u tisku)
4) prema mjestu izdanja indeksirane literature: a) međunarodne bibliografije
(popisuju materijale na stranim jezicima objavljene u raznim zemljama), b)
nacionalne bibliografije (obuhvaćaju materijale koji izlaze u nekoj državi ili
na posebnom jeziku), c) regionalne bibliografije (registriraju lokalna tiskana
djela).
5) prema metodi sređivanja: a) sustavne i b) predmetne ili autorske.
«Bibliografija zbog velikog bogatstva izvora informacija o objavljenim djelima

predstavlja zlatni ključ za svakog znanstvenika i svako znanstveno područje i
znanstveno polje, jer s izvanrednom lakoćom otvara svaku bravu riznice znanja.»104
103
Cf. «Bibliografija», u: Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, III. knjiga, op. cit., p. 10.
104
62
3.2.8. Priručnik
Priručnici su djela koja pružaju znanstvene i druge informacije o određenom

znanstvenom području, a oni obuhvaćaju enciklopedije, leksikone, udžbenike,
rječnike, bibliografije, statističke priručnike, tehničke i druge stručne priručnike. To
je, zapravo, zajednički naziv za brojne vrste samostalnih, važnih i afirmiranih
edicija.105
3.2.9. Časopisi
Časopis je periodička publikacija, vrsta serijske publikacije koja izlazi u

redovitim razmacima kraćim od godine, duljim od tjedan dana, a namijenjena
priopćavanju ostvarenja iz znanosti, umjetnosti, športa, zabave i dr. Povezanost
pojedinih svezaka (brojeva) obično se ne očituje samo naslovom i tekućom
numeracijom nego i sadržajem i vanjskim oblikom. Prema sadržaju razlikuju se
općekulturni, popularno-znanstveni, znanstveni časopisi te revije i magazini.106
3.3. Stručna djela
Za stručna se djela može reći da ne sadrže nove, originalne znanstvene

spoznaje, znanstvene rezultate ili teorije; u njima se obrađuje već poznato i opisano.
Izrada stručnoga djela ima osnovni zadatak prikupiti i interpretirati već poznate
znanstven spoznaje, činjenice, informacije i teorije. Težište je, dakle, na primjeni
poznatoga, na širenju i popularizaciji znanstvenih spoznaja, a ne na otkrivanju novih,
izvornih znanja.107
U stručna djela redovito se ubrajaju sljedeće vrste: 1) magistarski stručni rad,
2) stručni članak, 3) stručni prikaz, 4) stručni elaborat, 5) stručna ekspertiza, 6)
stručno izvješće, 7) meditacija, 8) recenzija i 9) vodiči.
105
Cf. ibid., p. 204.
106
Cf. «Časopis», u: Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, IV. knjiga, op. cit., p. 237.
107
63
O magistarskome stručnom radu i o stručnome članku govori se na
prethodnim stranicama ovoga rada, pa ovdje ne ćemo o njima posebno govoriti.
Stručni prikaz je stručno i kritičko predstavljanje određenoga djela

znanstvenoj i stručnoj javnosti i to najčešće u odgovarajućim časopisima. Gotovo
svaki prikaz sadrži: motiv za pisanje, sintetički prikaz djela i kritičku ocjenu djela.
Pozitivne i negativne elemente treba korektno i objektivno argumentirati, a prikaz
moraju karakterizirati konciznost, objektivnost, jasnoća i uvjerljivost.108
«Stručni elaborat je kratko stručno djelo, gotovo uvijek istovjetnog oblika i

strukture koje se izrađuje na već ustaljen način. U njemu se temeljito izlaže i
obrađuje neko pitanje ili predmet. Investicijski elaborat je tipično djelo ove vrste.
To jednako važi i za programe razvoja i elaborate o reorganizaciji nekog poduzeća ili
službe.»109
Ekspertiza je stručno djelo u kojemu priznati i ovlašteni ekspert, odnosno

sudski vještak ili tim eksperata iznose stručno mišljenje o nekom predmetu ili o
rješavanju određenoga praktičnog problema.110
Stručna izvješća mogu biti raznovrsna. Najčešća su: a) izvješća o

znanstvenostručnom radu na određenom projektu, b) izvješće povjerenstva o ocjeni
znanstvenoga magistarskog rada, c) izvješće povjerenstva o ocjeni pogodnosti teme
doktorske disertacije i podobnosti doktoranda u postupku stjecanja doktorata
znanosti i d) izvješće povjerenstva za izbor istraživača u znanstvena zvanja.111
«Meditacija je stručno djelo (članak) vrlo skromne znanstvene, odnosno

stručne vrijednosti. U takvim djelima autor ostaje na razini razmišljanja, često
emotivnog udubljivanja u razjašnjavanje jasnih pojmova o nekim stvarima ili
108
109
Ibid., p. 220.
110
Cf. loc. cit.
111
Cf. loc. cit.
64
pojavama, bez znanstvenog tretiranja tih stvari i pojava. Pisanje ovakvih djela
svojstveno je mladim i neiskusnim istraživačima.»112
Recenzija je pismeni kritički prikaz, ocjena umjetničkoga ili znanstvenog

djela kojom recenzent vrednuje rezultate tuđega djela: udžbenika, priručnika,
praktikuma, studije, članka, književnoga ili drugog pisanog djela. Drugim riječima,
recenzija je stručno mišljenje nekoga priznatog eksperta o (ne)kvaliteti tuđega djela.
O ocjenama iznesenima u recenziji izravno ovisi hoće li se neko djelo objaviti ili ne,
treba li se dopuniti, izmijeniti ili ne.
Recenziranje rukopisa ima veoma važnu funkciju. Njime se, naime, isključuje
mogućnost objavljivanja nekvalitetnih znanstvenih, stručnih i drugih djela,
poboljšava se kvaliteta već napisanih rukopisa, osigurava se suvremenost iznošenja
spoznaja, stavova, zaključaka, teorija itd.
Recenzenti mogu biti priznati i afirmirani znanstvenici, istraživači i
sveučilišni profesori koji su po zanimanju, zvanju i akademskom stupnju
obrazovanja iznad autora djela koje mu je povjereno na recenziju. Samo u iznimnim
slučajevima recenzent može biti u istom znanstvenoistraživačkom i istom
znanstveno-nastavnom zvanju u kojemu je i autor. Nedopustivo je pak da neko djelo
recenzira netko u nižem zvanju.
Za svaki udžbenik potrebne su tri recenzije, i to: recenzija eksperta
(istaknutoga znanstvenog i pedagoškog djelatnika), recenzija metodičara (eksperta za
metodologiju izrade znanstvenoga i stručnog djela te recenzija nastavnika praktičara.
Na visokim učilištima uvriježeno je pribavljanje dviju recenzija.113
Vodiči (Directories) su u pravilu kvalitetna stručna djela, grafički, tehnički i

umjetnički primjereno opremljena, koji sadrže brojne vrlo zanimljive i korisne
informacije o privrednim i drugim organizacijama, institucijama, sveučilištima,
visokim učilištima, istaknutim osobama itd. (npr. Directory of European
Associtations, Tko je tko u hrvatskom gospodarstvu…).114
112
Ibid., p. 221.
113
Cf. ibid., p. 221.-223.
114
Cf. ibid., p. 255.
65
4. PRIPREMANJE I PISANJE ZNANSTVENOGA DJELA
4.1. Izbor teme
Znanstvenoistraživački rad iznimno je zahtjevna djelatnost koja

podrazumijeva savjesno, sustavno i svestrano istraživanje, ispitivanje i proučavanje
aktualnih znanstvenih problema e da bi se na njih mogli dati zadovoljavajući
odgovori. Svako pak znanstveno istraživanje počinje s izborom teme ili naslova
djela. Izbor teme nikako nije lagan posao, osobito ako se radi o djelu većega opsega
(magistarskom radu, doktorskoj disertaciji, udžbeniku, monografiji i sl.). Neuspješan
izbor teme pretpostavlja neuspjeh cjelokupnoga istraživanja.
Tema mora biti razmjerna osobnim sposobnostima istraživača. To će reći da
je netko skloniji pozitivnom istraživanju, induktivnom i analitičkom radu, drugi opet
spekulaciji, deduktivnom ili sintetičkom pristupu. Osim toga, netko bolje vlada
stranim jezicima, drugome je jača strana opća naobrazba i interdisciplinarnost itd.
Tema također mora odgovarati vlastitim mogućnostima s obzirom na bibliografiju,
izvore, vrijeme, okolnosti, financijsku situaciju itd.
S obzirom na samu temu, ona mora biti određena, ograničena, ne općenita,
preopširna, apstraktna. Treba biti originalna, da ne ponavlja ono što su već drugi o
tom problemu rekli. Znanstvenik i istraživač u svojim djelima mora iznijeti nešto
novo i na taj način dati barem skroman prilog znanosti ili životu. Tema mora biti
korisna za život i zanimljiva za čitatelja.
To se može postići samo ako istraživač osim originalnosti i stvaralačke mašte
ima sposobnost poopćavanja (generalizacije) i izvođenja općih zaključaka, sudova i
zakona, ako ima razvijen i oštar promatralački dar, smisao za red, za sustavnost i
točnost, ako ima razvijen kritički i samokritički duh (protiv bilo kakve predrasude,
apriorističnoga pristupa i odlučivanje prema simpatijama ili antipatijama), ako ima
intelektualno poštenje, strast za istinom, sposobnost da odlaže sud sve dok ne prikupi
dovoljan broj činjenica koje mu govore u prilog, sposobnost i naviku za duge i
strpljive napore itd.
66
Različiti su putovi koji vode do pronalaska neke pogodne i još neobrađene
teme. Ponajprije to može uputa profesora koji je potencijalni mentor. Tu su također
razgovori sa starijim i iskusnim stručnjacima. No, pouzdani se «signali» mogu
pronaći u knjigama i člancima po raznim publikacijama, u materijalima s kongresa i
simpozija, u doktorskim disertacijama itd.
Nakon izbora teme nužno je obaviti neke pripremne radove koji će omogućiti
nesmetan i organiziran rad na realizaciji vlastitoga projekta. To u prvom redu
podrazumijeva sastavljanje podsjetnika u koji se unose neki neposredni zadatci, kao
što su: koje knjižnice treba pregledati, koje opće i stručne priručnike konzultirati, s
kojim stručnjakom razgovarati, koju opću ili stručnu knjigu o tom pitanju pročitati
itd. Osim toga valja pribilježiti svaku misao koja se javi tijekom istraživanja, a koja
je vezana uz dotičnu problematiku. To je, naime, garancija da se ne će zaboraviti
nešto važno i da će se vrijeme racionalno iskoristiti.115
4.2. Prikupljanje, proučavanje i sređivanje građe
Da bi se prikupila kvalitetna literatura, nužno je poznavati važne veće zbirke

izvora i sveopćih bibliografijskih pomoćnih sredstava koja se odnose na područje
vlastitoga studija. Na taj se način najlakše dolazi do svih dostižnih izvora na
vlastitom području. Svako pak djelo koje bi moglo pružiti i najmanju informaciju o
problemu koji se istražuje ne smije se zaobići. Da bi se ostvarilo svestrano korištenje
izvora, u mnogim slučajevima ne će biti dosta ograničiti se samo na svoju struku,
nego će biti potrebno zahvatiti i u srodna područja.
Značaj znanstvenoga rad zahtjeva da ispravno razlikujemo izvore i da prema
mogućnostima uvijek idemo na prvotne izvore. Vrijednost i značaj nekoga izvora
ovisi o smjeru naše teme. Ono što je, primjerice, za neki povijesni rad koji nastoji
ustanoviti neku povijesnu činjenicu posve beznačajno, može za filologa ili
istraživača narodne književnosti toga doga biti od neprocjenjiva značaja.
Znanstveni rad općenito je nemoguće zamisliti bez uporabe knjižnica.
Katalozi pak tvore bitni dio svake knjižnice i o njima ovisi njezino praktično
115
Cf. KOS, S.: op. cit., pp. 41.-44.
67
značenje i korist jer oni imaju posredničku zadaću između knjižnoga fonda i
korisnika knjiga. Postoje različite vrste kataloga, a najvažniji su ovi:
 abecedni katalog (publikacije koje se nalaze u knjižnici razvrstane su
abecednim redom prema prezimenu autora ili prema naslovima bibligrafskih
jedinica)
 stručni ili sustavni katalog (sadrži popise publikacija koje su raspoređene u
razrede, skupine, podskupine na osnovi određene stručne klasifikacije; na
jednom se mjestu nalaze kataložne jedinice koje obrađuju određeno
znanstveno područje, npr. humanističke znanosti)
 predmetni katalog (takvi se katalozi sastavljaju od kataložnih listića po
abecednom redu, a prema predmetnim odrednicama, odnosno prema onoj
ključnoj riječi koja najjednostavnije i najodređenije izražava sadržaj određene
publikacije)
 katalog periodičnih publikacija (takav se katalog sastavlja abecednim
redom prema naslovima ili prema prvoj imenici u naslovu periodične
publikacije)
 javni katalog (stavlja se na raspolaganje korisnicima bibliotečnoga fonda, a
mogu biti: abecedni, predmetni, stručni, opći, posebni ili specijalni, katalog
periodike)
 interni katalog (njega rabi osoblje u knjižnici, služi njihovim internim
potrebama)
 specijalni (posebni) katalog (sadrži popise posebnih edicija, kao npr. katalog
magistarskih radova, katalog doktorskih disertacija, katalog rukopisa, katalog
zemljopisnih karata itd.)
 skupni ili središnji katalog (to je, zapravo, abecedni katalog koji sadrži
popis i opis publikacija iz više knjižnica na određenom užem ili širem
području).
Da bi se moglo uspješno pretraživati publikacije i u njima znanstvene

informacije, potrebno je suvremeno ovladati tehnologijom korištenja kataloga,
odnosno kataložnih jedinica ili općenito katalogizacijom. Uspješno korištenje
68
kataloga postiže se vještinom, odnosno praktičnim pretraživanjem bibliotečnoga
fonda. Pri tome svakako važnu ulogu ima pretraživanje kataloga, publikacija i
znanstvenih informacija izravnim pristupom bazama podataka putem računalnih
mreža. Suvremena tehnologija omogućava izravno povezivanje korisnika putem on
line sustava s bazom podataka instaliranom na određenom komunikacijskom
računalu. Tako on može u vrlo kratkom vremenu pretražiti velik broj publikacija i
objavljenih djela te pronaći znanstvene informacije relevantne za svoje
istraživanje.116
Nakon prikupljanja literature slijedi njezino iščitavanje i pravljenje
odgovarajućih bilježaka koje će poslužiti kao građa pri pisanju samoga rada. S
obzirom na sadržaj i oblik, bilješke mogu biti: bibliografske, dokumentarne i
metodološke. U znanstvenoistraživačkom radu posebno su važne bilješke
dokumentarnoga karaktera, tj. one koje se tiču predmeta istraživanja, odnosno teme
koja se obrađuje, a pišu se iz primarnih i sekundarnih izvora. Bilješke iz primarnih
izvora najdragocjenije su.
U bilješke se zapisuju samo najvažniji podatci, informacije, misli, stavovi i
zaključci koji su istraživaču potrebni u obradi teme. Bilješke se mogu pisati u
posebnoj bilježnici ili na posebnim listovima papira ili kartončićima, što je znatno
bolje budući da se poslije mogu redati po potrebi. Često se rabe i tzv. marginalne
bilješke, a to su kratki zapisi na margini tiskanih tekstova.
Prikupljeni materijal valja rasporediti prema unaprijed zamišljenoj strukturi
rada. Struktura ili kompozicija, odnosno raspored u nekome djelu mora biti u skladu
s: načelom jedinstva (osnovna misao teme mora se provlačiti od početka do
završetka djela), načelom skladnosti ili harmonije (raspored gradiva mora biti takav
da između pojedinosti vlada uzročno-posljedična povezanost, vremenski i prostorni
odnos itd.), načelom ravnomjernosti ili proporcije (svakoj misli, odnosno svakom
elementu rukopisa treba odrediti prostornu veličinu prema njihovoj važnosti),
načelom izrazitosti (najvažnije misli valja staviti u prvi plan) i načelom raznovrsnosti
(lucidno korištenje jezičnih i stilističkih mogućnosti, znalačka uporaba citata i fraza,
skladno smjenjivanje kratkih i dugih rečenica).117
116
Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., pp. 431.-442.
117
Cf. ibid., pp. 454. sq.
69
4.3. Citati ili navodi
Svako se znanstveno i stručno djelo temelji na prikupljenoj, proučenoj i

sređenoj građi. Dobar znanstveni rad karakterizira adekvatna uporaba citata, pozivnih
bilježaka i ilustracija ukoliko su nužne za postojeće djelo.118
Citatima se treba služiti na odgovarajući način. Primjerice, pretjerana uporaba
citata opterećuje vlastiti rad i ne dopušta autorovoj misli da dođe do izražaja. No, i
preškrta je uporaba također neprimjerena budući da od čitatelja zahtjeva pretjerano
povjerene u vlastite tvrdnje bez potkrjepe kod autoritetâ.
Od drugih se autora mogu preuzeti definicije pojmova, znanstvene činjenice,
ideje, stavovi, informacije, ilustracije i slično, ali se uvijek treba na jasan
nedvosmislen i uobičajen način navesti čiji su to podatci i iz kojega su
bibliografskoga izvora preuzeti. To se postiže citiranjem. Pod citiranjem se
podrazumijeva od riječi do riječi navođenje tuđih dijelova teksta ili riječi koje
se mogu izvorno provjeriti.119 U znanstvenom i stručnom pisanom djelu tuđi se
tekst mora jasno i nedvosmisleno odvojiti od autorova teksta. Stoga tuđi tekst
stavljamo u znakove navoda!
Svrha citiranja mnogostruka je. Citiranjem se najčešće ilustrira neki problem
riječima kojima ga je već izložio neki autor od neosporna autoriteta na tome
području. Citatom tako možemo potvrditi vlastitu tezu o tom problemu. No, citati
također vrlo često služe za suprotstavljanje mislima drugih autora kako bi naši
protuargumenti što bolje došli do izražaja.
«Dva su bitna pravila citiranja. Prvo, citirati treba samo objavljene podatke.
Neobjavljene podatke, članke koji su u tisku, sažetke, teze ili sekundarne informacije
treba izbjegavati. Ako ih je ipak prijeko potrebno navesti, može ih se spomenuti u
tekstu, u zagradi ili u bilješci ispod teksta. Drugo, svaki citat treba provjeriti prema
118
Cf. ibid., p. 481.
119
Cf. loc. cit.
70
originalu prije nego li se rukopis pošalje tu tisak. Najčešće su pogreške i najviše ih je
baš u Popisu citirane literature!»120
Citira se ne zato da se pokaže naobrazba ili trud uložen u pisanje
znanstvenoga djela, niti radi estetskih motiva, nego da se autoritetom drugoga učvrsti
ono što mi tvrdimo. Ipak, ono što je savršeno očito ili što je općepoznato nema
potrebe za bilo kakvom potvrdom. Autor na kojega se pozivamo svakako mora imati
objektivnu vrijednost na području našega proučavanja. Ukoliko se taj autor u nekoj
tvrdnji poziva na nekoga trećeg autora, nije ispravno citirati njega nego autora na
koga se on poziva.
Kako citirati? Pri uporabi citata autor mora paziti na omjer tuđega u odnosu
na vlastiti tekst. Vlastito razmišljanje ne smije biti podređeno citatima. Rad ne smije
biti gomila prikupljena i nabacana materijala! Citati se moraju skladno
inkorporirati u cjelinu izložene tematike; oni moraju biti u izravnoj vezi s osnovnom
mišlju i temom određenoga djela. Citirati treba kada je dotični tekst nužan za sadržan
našega pisanog rada. Doslovno treba citirati kada tekst o kojemu je riječ traži
tumačenje ili komentar ili kada ga treba ispraviti ili odbaciti. Citirati doslovno
također treba kada određeni tekst razjašnjava ili potvrđuje našu argumentaciju. U
ostalim slučajevima bolje je napraviti sažetak ili opisati dotični tekst vlastitim
riječima, a u bilješci uputiti čitatelja na originalni tekst.
Ukoliko je citat kratak (do četiri retka), stavlja se u vlastiti tekst, pod
navodnim znakovima. Ako je citat veći od četiri retka, onda ga treba izdvojiti na
sljedeći način:
Citat se odvoji od prethodnoga teksta s dva razmaka između redova; isto se tako
odvojiti i od teksta koji slijedi iza njega. Tekst citata bit će uvučen u odnosu na
lijevu i desnu marginu za pet tipkovnih udaraca (jedan tab). Razmak između
redova u tome citatu jest jedan, a ne veći. Radi li se kompjutorski, ovakvi se citati
redovito pišu manjim slovima (primjer: veličina slova teksta 12, citata 10). U tome
se slučaju tekst ne mora nužno stavljati u navodne znakove.
Citate treba pisati vjerno i brižljivo. Jedan od najvažnijih pokazatelja

studentove sposobnosti za znanstveni rad jesu točnost, vjernost, jasnoća i
ispravnost kojom citira u svojim pisanim radovima.
120
SILOBRČIĆ, Vlatko: Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, četvrto, dopunjeno
izdanje, Zagreb, Medicinska knjiga, 1998., p. 50.
71
U strogo znanstvenom djelu, posebice ako je ono namijenjeno inozemstvu ili
ako je citat od odlučujuće važnosti, autor može citate navesti na jeziku kojim su
pisani. U tom se slučaju obično u fusnoti stavlja prijevod.
Ako se u citatu ispušta koja riječ ili dio teksta, na to svakako treba upozoriti i
to trima točkicama u uglatim zagradama […]. Pritom treba imati na umu da istrgnuti
citati mogu biti opasni jer se njima može bitno izmijeniti smisao autorovih misli.
Ukoliko je autor kojega citiramo napravio očitu pogrješku u odnosu na stil ili
na informaciju, u citatu treba prenijeti tu pogrješku (citat je vjerna reprodukcija
tuđeg teksta!!!), ali na nju treba upozoriti i to stavljajući odmah iza riječi u kojoj se
nalazi pogrješka u uglatu zagradu izraz sic! napisan masnim slovima i u kurzivu
[sic!]. Ako se u citatu nalazi neka nerazumljiva riječ ili rečenica, na njih se može
upozoriti masnim upitnikom u uglatim zagradama [?]. Želimo li pak čitateljevu
pozornost svratiti na određenu riječ ili rečenicu u citatu, iza njih ćemo staviti
uskličnik, masnim slovima, u uglatim zagradama [!].
Ako je citat u originalu napisan kurzivom ili masnim slovima, takvim ga
moramo i mi donijeti. Međutim, ako citat nije napisan masnim slovima ili kurzivom,
a mi želimo istaknuti neki dio teksta ili riječ koju citiramo, u tom slučaju u uglatim
zagradama odmah nakon naše intervencije stavimo [istakao autor], ili [podvukao
autor], ili [kurziv je naš]. To se isto može napisati u pozivnoj bilješci.
Ponavljamo, točnost i preciznost zahtijevaju doslovno prenošenje teksta koji
citiramo. Tekst treba prenijeti vjerno i točno u odnosu na jezik, stil, pravopis i
rečenične znakove koji su vlastiti originalnom tekstu, makar bili zastarjeli,
neuobičajeni i izvan uporabe. Ipak, i tu ima iznimaka. Sve interpunkcijske znakove
kojima završava citirani tekst možemo prilagođavati našemu tekstu, samo upitnik i
uskličnik ostaju nepromijenjeni. Tekst: «Pati bez suze, živi bez psovke, / i budi
mirno nesretan.» koji završava točkom, u našemu će tekstu ostati bez te završne
točke: «Pati bez suze, živi bez psovke, i budi mirno nesretan» - uskliknuo je
Ujević u trenutku posvemašnjega razočarenja vlastitom sudbinom. No, sljedeći
citat završava uskličnikom pa ga i u samom citatu moramo sačuvati: «Čovječe pazi /
da ne ideš malen / ispod zvijezda!» - poručuje nam veliki Šimić.
Početna riječ jedne citirane rečenice koju unosimo u naš tekst tako da se više
ne nalazi na početku rečenice može se napisati malim slovom. Primjerice:
72
Dostojevski piše da onaj «tko voli ljude, taj voli i radost njihovu». Originalni
tekst: «Tko voli ljude, taj voli i radost njihovu.»
Također jedan citat može početi velikim slovom, iako se njegova prva riječ u
originalom tekstu nalazi u sredini rečenice i napisana je malim slovom. No, obično se
u tom slučaju stave navodni znakovi, zatim tri točkice i u nastavku citat kako je u
originalu, malim slovom. Uvrštavanje nekoga citata (riječi ili rečenice) u kontekst
naše rečenice zahtijeva ponekad promjenu u padežu ili u licu. Npr. originalni tekst:
«Tehnički je napredak zapravo Damoklov mač koji svima prijeti». Naš tekst:
Suvremenu tehnologiju autor naziva «Damoklovim mačem».
Treba se striktno držati načela: svaki citat u navodne znakove! Navodni
znakovi stavljaju se na početku, tj. ispred prve riječi i na svršetku, odnosno nakon
posljednje riječi ili interpunkcijskoga znaka ako je on sastavni dio citata. Ako postoji
citat unutar citata, tada ćemo upotrijebiti polunavodnike ('…'). U nekim slučajevima,
ako je tekst kratak, mogu se izostaviti navodni znakovi. Tada se citat stavlja u kurziv:
U Matejevu Evanđelju Isus govori: Dajte caru što je carevo, a Bogu što je Božje.
Navodni znak kojim završava citat treba staviti prije interpunkcijskih znakova
ako ti znakovi nisu sastavni dio citata i prije broja koji upućuje na podnožnu
napomenu. «Smrt je preseljenje iz kuće u kuću» 1, napisao je Meša Selimović. A
ako su interpunkcijski znakovi dio citata, navodni znak treba staviti iza njih.
Nekada je nužno u citiranom tekstu učiniti neko objašnjenje radi boljega
shvaćanja teksta. Takav, kao i svaki drugi dodatak u originalni tekst, treba staviti u
uglate zagrade. («Išao je i sam pješice [Rašica], ali još u alkarskom odijelu, da se
umije i opraši.»)
4.4. Bilješke121
Jasnoća nalaže da se, redovito u pozivnoj bilješci naznači odakle smo uzeli
citirani tekst kako bi čitatelj to lako mogao provjeriti. Stoga treba jasno i
nedvosmisleno navesti autora i izvor svakoga citata. Osim bibliografskih podataka, u
121
Susrest ćemo mnoštvo različitih naziva za bilješku: pozivna bilješka, fusnota, napomena,
referencija, podnožak, podnožna napomena…
73
napomenu dolazi sve ono što nije nužno za postojeći tekst ali je od koristi za njegovo
razjašnjenje. U bilješku se, dakle, stavlja sve ono što je korisno da se tekst upotpuni i
razjasni. U bilješke, međutim, ne smije ići ništa što je bitno za sam tekst jer one ni na
koji način ne mogu nadomjestiti sami tekst.
Postoje tri vrste pozivnih bilježaka.
1. Dokumentarne ili bibliografske napomene. One moraju precizno uputiti
čitatelja na korišteni bibliografski izvor.
2. Eksplikativne napomene. One služe kao dopunska objašnjenja pojedinih
dijelova izlaganja, određenih podataka, informacija, stavova, činjenica ili spoznaja
koji se nalaze u tekstu. Mogu sadržavati dopunske informacije, razne ideje,
usporedbe, primjedbe i slično.
3. Komparativne napomene. Služe za upućivanje čitatelja na neki drugi
izvor koji obrađuje istu ili sličnu problematiku.122
Dakle, svrha je pozivnih bilježaka da se naznače izvori i pruže bibliografske
informacije, da se dadu razjašnjenja koja su za sam tekst preteška, da se autoritetom
drugoga potvrde vlastite teze ili razlike, da se uputi čitatelja na druge autore i djela
koja se bave istom ili sličnom problematikom.
Postoji više načina citiranja tuđega teksta, odnosno pisanja pozivnih
bilježaka. Za nas su najvažnija dva: europski način i američki ili harvardski način
pozivnih bilježaka i citiranja.
122
Cf. ZELENIKA, R.: nav. dj., pp. 483. sq.
74
4.4.1. Europski sustav pozivnih bilježaka i citiranja
Ovaj sustav pisanja bilježaka ima dva osnovna podsustava: 1) europski

(pod)sustav pozivnih bilježaka ispod teksta (u podnožju stranice) i 2) europski
(pod)sustav pozivnih bilježaka u tekstu (u uglatoj zagradi).123
4.4.1.1. Europski (pod)sustav pozivnih bilježaka ispod teksta
Upućivanje na bilješke u ovome se sustavu čini arapskim brojem koji se

stavlja na koncu citata kao eksponent (malo iznad teksta). Isti takav broj ponovi se u
pozivnoj napomeni. Bilješke se od teksta odvajaju jednom crtom dužine 4 do pet
centimetara. Neki autori stavljaju fusnote na koncu svakoga poglavlja ili čak na kraju
čitavoga izlaganja. Iako nije pogrješan, takav način prilično otežava čitanje jer je
čitatelj prisiljen stalno listati po knjizi. Stoga su kudikamo prikladnije bilješke na dnu
stranice. Valja paziti da se na dno stranice stavljaju one bilješke koje se odnose na tu
stranicu. To ne znači da neka opsežnija napomena ne može započeti na jednoj a
završiti na prvoj sljedećoj stranici. Ako je bilješka veća od jedne stranice, treba ju
staviti na koncu poglavlja ili čitavoga djela.
Pozivne se bilješke pišu sitnim slovima, započinju arapskim brojevima, a
numeriranje se odvija progresivno – počevši od broja jedan pa do posljednje fusnote
u djelu. Može se pisati i tako da prva fusnota u svakom poglavlju počne s brojem
jedan. No, ako djelo nije veliko, numeriranje će biti progresivno u čitavom pisanom
radu. Posve je neispravno započinjati s brojem jedan bilješke na svakoj tipkanoj
stranici. Valja svakako imati na umu bitno pravilo: «fusnota mora biti bar toliko
koliko se na popisu literature nalazi bibliografskih jedinica»124.
Bilješke, iako kratke, uvijek se stavljaju jedna ispod druge. Razmak unutar
bilježaka uvijek je jedan, odnosno najmanji mogući. Bilješke uvijek nakon broja
počinju velikim slovom i uvijek završavaju točkom.
123
Cf. ibid., p. 484.
124
Ibid., p. 485.
75
Budući da postoje neke razlike u rasporedu elemenata fusnota za svaku vrstu
znanstvenoga i stručnoga djela, potrebno je za svaku važniju skupinu takvih djela
navesti elemente fusnota i odgovarajuće primjere.
1)  Knjige. Kada prvi put citiramo neku knjigu, potrebno je donijeti sve
nužne podatke o njoj, a to su: 1. prezime i ime autora (ime ili prezime), (ako
ih je više, do tri se pišu svi autori, a iznad tri piše se samo prvi autor i kratica:
i dr. ili et. al.), 2. naslov djela (u kurzivu!); ako ima podnaslov, odvaja se
točkom (tada se obično naslov stavlja u kurziv i bold, a podnaslov samo u
kurziv), 3. broj knjige ili sveska, ukoliko je djelo podijeljeno u dva ili više
toma ili volumena, 4. izdanje djela (ako se ne radi o prvom izdanju), 5. mjesto
izdanja, 6. izdavač, 7. godina izdanja i 8. stranica s koje se citira tuđi tekst
(ako se ukratko parafrazira tuđa spoznaja koja je u izvorniku napisana na više
stranica, naznačuju se sve te stranice, npr. str. 115-119.).
Primjeri:
ARALICA, Ivan: Konjanik, Zagreb, Mladost, 1990., str. 111.

ZELENIKA, Ratko: Metodika i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela,
četvrto izdanje, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000., str. 487.
BOŠNJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske,
1993., str. 323.
Ako nije upisano ime autora, bilješka počinje naslovom djela. Ukoliko na
knjizi nije otisnuta godina izdanja, a autor je odnekud za nju doznao, onda se godina
stavlja u uglatu zagradu. Ne znamo li za godinu, u uglatu ćemo zagradu staviti [b.g.]
(b.god.) – bez godine, ili lat. s.a. (sine anno = bez godine izdanja). Isto ćemo tako u
zagrade staviti kraticu ukoliko ne znamo za mjesto izdanja [b.mj.] (s.l. = sine loco –
bez mjesta). Ako je na djelu upisan pseudonim, a znanstvenik je doznao pravo ime,
stavit će to pravo ime u uglatu zagradu iza pseudonima. Radi li se o prijevodu, u tom
se slučaju obično navodi i ime prevoditelja (iza broja izdanja!).
76
Svaki sljedeći put informacije o istom djelu donose se u skraćenom
obliku! Ako je korišteno samo jedno djelo od nekoga autora, tada možemo napisati
ovako:
ARALICA, I.: op. cit., p. 65.125

ili
ARALICA, I.: nav. dj., str. 65.126
Ukoliko smo se služili s dvama ili više djela istoga autora, u skraćenome
obliku citiranja moramo paziti da ne dođe do zabune. U tome slučaju ne možemo
pisati: op. cit. ili nav. dj. jer ne bismo znali na koje se djelo ta kratica odnosi. Tada
moramo napisati prezime i ime autora (za ime je dovoljan inicijal) te barem prvu
riječ djela (ako je naslov duži) iz kojega citiramo, zatim kraticu nav. dj. (op. cit.) i,
naravno, broj stranice:
ZELENIKA, R.: Metodologija…, nav. dj., str. 488.
Ako je sljedeća bilješka iz djela koje je navedeno u prethodnoj bilješci, onda

se redovito piše ovako:
Isto, str. 90.

ili
Ibidem, p. 90.127
ili
Ibid., p. 90.
ili
Ib., p. 90.
125
Op. cit. = opus citatum (navedeno djelo); može se pisati u još kraćem obliku: o. c.
126
Nav. dj. = navedeno djelo; može se pisati i: n. dj.
127
Kratica p. označava stranicu (lat. pagina = stranica).
77
Ukoliko je sljedeća bilješka iz istoga djela i na istoj stranici kao prethodna,
dovoljno je napisati: Nav. mj. ili Loc. cit. (loco citato = navedeno mjesto)128. Cilj je,
dakle, izbjeći nepotrebno ponavljanje istih podataka, ali isto tako ni u kojem slučaju
ne dovesti u dvojbu čitatelja.
Kratice op. cit. ili loc. cit. dobro je rabiti samo kada čitatelj unutar jednoga
poglavlja može provjeriti o kojem se djelu radi. Stoga je potrebno, ukoliko je rad
opsežniji, ponovno navoditi kompletne podatke o određenom djelu. Ako se od
jednoga autora citiraju dva ili više djela jedno za drugim, drugi i svaki sljedeći put
umjesto da se ponovno pišu prezime i ime, dovoljno je napisati kraticu: Isti, Idem
(Id.).

Ne brkati:
Kratica Isti (Idem) označava istoga autora, ali ne i isto djelo kao u prethodnoj
fusnoti. Kratica Ibidem označava istoga autora i isto djelo, ali različitu stranicu.
Kratica Loc. cit. označava istoga autora, isto djelo i istu stranicu kao u prethodnoj
bilješci.

Klasične autore redovito treba navesti u skraćenom obliku, pa i prvi put.

Treba navesti ime autora (redovito skraćen), naslov djela (kurziv i obično skraćen),
broj knjige, poglavlja, paragrafa, eventualno redaka, tako da bude jasno gdje tekst
započinje i gdje završava. Slijede prezime uređivača izvora (kritičkoga izdanja) ili
zbirke u kojoj je izvor izdan, broj sveska ako je potreban, zatim stranica početka i
završetka teksta.
Arist., Metaph. IV 12, 1019a,15 – 1020a,6; Jaeger, str. 103-106.

Plato, Resp. VI 18,506b; Chambry, str. 134.
Thomas Aq., Sum. theol. II, q. 64, a. 7, ad 3.
128
Neki autori pišu umjesto loc. cit. (l. cit.): ondje ili nav. mj. (navedeno mjesto).
78
Knjige Svetoga pisma Staroga i Novoga zavjeta citiraju se tako da se naslov
knjige piše općevažećim skraćenicama, u kurzivu, s početnim velikim slovom, a
zatim slijedi broj poglavlja i retka, navedeni arapskim brojevima i međusobno
odvojeni zarezom (Mk 3,5-7; Job 2,12).
Ako u tekstu donosimo citat koji nismo uzeli direktno iz djela autora kojemu
pripada, nego iz nekoga drugog autora koji donosi taj citat, to trebamo naznačiti u
bilješci: DESCARTES, Rene: Rasprava o metodi, Zagreb, NZMH, 1951., str. 33.;
citirano prema BOŠNJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, NZMH, 1993., str.
150.
Ako smo dio teksta nekoga autora parafrazirali a ne doslovno citirali, onda
ćemo bilješku započeti s Usp. ili Cf. (Cfr. = confer) – usporedi. Svakako treba
izbjegavati upućivanje na neodređeni broj stranica. Nije dobro pisati npr.: str. 23. ss.
(i sljedeće stranice), nego: str. 23.-31. Ali je ispravno napisati 29. s. (i sljedeća), što
je isto ako napišemo 29.-30. Ukoliko čitatelja želimo uputiti na neko djelo koje
nismo citirali niti parafrazirali, napisat ćemo: Vidi.
2) Članci. Za razliku od naslova knjige koji dolazi u kurzivu, naslov članka,

bilo da se nalazi u nekoj knjizi, časopisu ili novinama, piše se u navodnim
znakovima, a naziv knjige, časopisa ili novina piše se u kurzivu.
Pri citiranju članka iz neke knjige redoslijed elemenata koje donosimo jest
ovaj: 1. prezime i ime autora (do tri se pišu svi, iznad tri samo prvi i oznaka i
dr. ili et. al.), 2. naslov članka u navodnim znacima, 3. u (in):, 4. prezime i
ime autora ili uređivača knjige, 5. naslov knjige u kurzivu, 6. mjesto izdanja,
7. izdavač, 8. godina, 9. stranica.
Ukoliko je članak u nekom časopisu, onda je redoslijed elemenata pri
citiranju redovito ovaj: 1. prezime i ime autora, 2. naslov članka u navodnim
znacima, 3. u (in):, 4. naziv časopisa u kurzivu, 5. mjesto izdanja, 6. izdavač
(ako je časopis manje poznat; nije nužno), 7. volumen ili godište (rimskim
brojevima), 8. godina izdanja, 9. broj časopisa ili sveska (arapskim
brojevima), 10. stranica.
Isti je redoslijed i kod citiranja članka iz zbornika.
79
Citiramo li članak iz novina, treba donijeti sljedeće elemente: 1. prezime i
ime autora, 2. naslov članka u navodnim znacima, 3. u (in):, 4. mjesto
izdanja, 5. dan, mjesec i godina izdanja, 6. stranica.
Primjeri:
Iz knjige:
SUPIČIĆ, Ivan: «Humanizam i politika», u: BALABAN, Stjepan (ur.): Kršćanstvo,
Crkva i politika, Zagreb, CPSNC, 1999., str. 17.
Iz časopisa:
KEŠINA, Ivan: «Evolucionizam u prosudbi Antuna Bauera», u: Obnovljeni život,
Zagreb, god. LIV (1999.), br. 2, str. 193.
BADROV, Bonifacije: «Teistički egzistencijalizam Karla Jaspersa», u: Dobri pastir,
Sarajevo, god. XI-XII (1962.), sv. 1-4, str. 25.
Iz novina:
VUKADIN, Milan: «Pao prvi snijeg», u: Slobodna Dalmacija, Split, 11. prosinca
2002., str. 12.
3) Enciklopedije i leksikoni. Citiramo li iz enciklopedije ili leksikona, onda

donosimo sljedeće elemente: 1. prezime i ime autora (ako postoji), 2. naziv
natuknice ili odrednice koju citiramo (u navodne znakove), 3. ime
enciklopedije ili leksikona u kurzivu, 4. mjesto izdanja, 5. izdavač, 6. broj
sveska, 7. stranica. 
HAMM, Josip: «Archiv für slavische Philologie», u: Enciklopedija Jugoslavije,

Zagreb, Leksikografski zavod, 1958., sv. 3., str. 351.
«Tehnika», u: Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb, Jugoslavenski
leksikografski zavod, 1959., sv. 6., str. 378.
KLAIĆ, Bratoljub: «Tehnika», Rječnik stranih riječi, Zagreb, Nakladni zavod Matice
hrvatske, 2002., str. 1332.
80
4) Propisi. Elementi fusnota za propise, bilo za nacionalne bilo za
međunarodne, specifični su i razlikuju se od prethodno spomenutih skupina:
1. naziv propisa (bold), 2. ime ili naziv službenoga glasila (u navodne
znakove), 3. godina izdanja, 4. broj službenoga glasila (uključujući i izmjene i
dopune), 5. članak (umjesto uobičajenih stranica).129
Primjeri:
Konvencija Ujedinjenih naroda o prijevozu robe morem, 1978. (Hamburška
pravila), «Međunarodni ugovori – Narodne novine», 1992., 1, čl. 4.
Zakon o visokim učilištima, «Narodne novine», 1993., 96, čl. 35.
5) Citiranje s Interneta. Citiranje s Interneta ili drugoga on line sustava

prilično je komplicirano pitanje koje do danas nije na primjeren način
riješeno. No, ustaljeno je navesti sljedeće elemente: 1. ime autora (ako je
poznato), 2. potpuni naslov dokumenta u navodnicima, 3. naslov rada u
kurzivu (ako postoji), 4. datum publiciranja i posljednjih prepravaka, 5.
potpunu adresu unutar kutnih zagrada, 6. datum «posjeta» web stranici u
zagradama.130
Primjer:
«Povijest Hrvata: Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir», Kralj Dmitar Zvonimir, 15. 10.
2003.
<http://www.hrvati.virtualave.net/hr/vladari/zvo.html>
(17. 1. 2004.).
Kao i kod citiranja knjiga, tako i kod citiranja drugih vrsta znanstvenih i
stručnih djela informacije o istom djelu donosimo u skraćenom obliku.
129
Cf. ZELENIKA, R.: nav. dj., p. 493.
130
81
 Važno je znati:
Treba napomenuti da način pisanja pozivnih bilježaka u znatnoj mjeri varira

od autora do autora i od tiskare do tiskare. Pisac znanstvenoga rada može se
opredijeliti po svome ukusu i nahođenju za neki od tih načina, ali kada se već za
njega odluči, onda je dužan dosljedno ga i provoditi. Dosljednost je bitan zahtjev
metodologije!
Pri pisanju bilježaka autor stalno treba voditi računa da se čitatelja mora
precizno i nedvosmisleno uputiti na bibliografski izvor iz kojega je preuzeta tuđa
spoznaja, ideja i dr. Dobra metodologija odlika je dobroga i savjesnoga istraživača i
pisca znanstvenih i stručnih radova.
Ovdje valja reći i to da su elementi i redoslijed pisanja tih elemenata

identični u pozivnim bilješkama i u popisu korištene literature (literaturi,
bibliografiji). Jedina je razlika što se u fusnotama piše broj stranice s koje se
citira, a toga nema u popisu literature. Zato se u popisu literature za članke
navodi od koje do koje stranice se nalaze u dotičnoj ediciji.131
4.4.1.2. Europski (pod)sustav pozivnih bilježaka u tekstu
U ovom se načinu citat direktno povezuje s bibliografskom jedinicom u

popisu literature. Naime, na kraju rečenice koja sadrži tuđe podatke, spoznaje ili
ključne riječi stavlja se u uglate zagrade broj koji označava redni broj bibliografske
jedinice, a bibliografske se jedinice u popisu literature slažu abecednim redom i tako
dobivaju broj prema mjestu koje zauzimaju u tome redu. Za bitne citate u tekstu se
može napisati osim broja još i prezime autora i godina izdanja. Uz broj koji upućuje
na bibliografsku jedinicu dobro je staviti i broj stranice. Ovaj način postaje sve
uvrježeniji.
131
Cf. ibid., p. 496.
82
Primjer:
«Dva su bitna pravila citiranja. Prvo, citirati treba samo objavljene podatke.
Neobjavljene podatke, članke koji su u tisku, sažetke, teze ili sekundarne informacije
treba izbjegavati. Ako ih je ipak prijeko potrebno navesti, može ih se spomenuti u
tekstu, u zagradi ili u bilješci ispod teksta. Drugo, svaki citat treba provjeriti prema
originalu prije nego li se rukopis pošalje tu tisak. Najčešće su pogreške i najviše ih je
baš u Popisu citirane literature!» [5:50]
Literatura:
[5] SILOBRČIĆ, Vlatko: Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, četvrto,
dopunjeno izdanje, Zagreb, Medicinska knjiga, 1998.
4.4.2. Američki ili harvardski sustav pozivnih bilježaka
Unatoč znatnim manjkavostima, ovaj se sustav danas sve više rabi i u Europi,
osobito u tranzicijskim zemljama. Bit je američkoga sustava citiranja i pisanja
pozivnih bilježaka u tome što on pretpostavlja popis korištene literature koji se pak
može oblikovati na dva načina. U prvom se slučaju prije pisanja znanstvenoga djela
mora u konačnom obliku pripremiti popis literature koja je razvrstana po vrstama
bibliografskih izvora (knjige, članci, studije…). U drugom se slučaju popis literature
formira kronološkim redom istodobno s pisanjem pozivnih bilježaka, bez obzira na
vrstu bibliografske jedinice (knjiga, članak, propis).
U ovom se načinu citiranja citat direktno povezuje s popisom literature!
Naime, na kraju rečenice koja sadrži tuđe spoznaje ili ključne riječi napiše se u maloj
zagradi samo: prezime autora (bez imena ili inicijala), godina objavljivanja
citiranog djela, te broj stranice (ili stranica) s koje se preuzima tuđi tekst. Npr.:
(Jaspers, 1951, 77).
Ovdje posebno treba voditi računa o slučajevima kad se koriste dvije ili više
bibliografske jedinice od istoga autora koje su objavljene iste godine. Tada se svaka
bibliografska jedinica označi s početnim malim slovom abecede: (Zelenika, 1995-a,
36).
83
U popisu literature redoslijed elemenata nešto je drugačiji negoli u
europskome načinu. Naime, godina izdanja dolazi odmah nakon prezimena i imena
autora u malim zagradama.
Primjer:
ZELENIKA, Ratko (2000): Metodika i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog
djela, četvrto izdanje, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci.
U odnosu na europski, američki sustav citiranja i pisanja pozivnih bilježaka

ima zapravo samo jednu prednost, a ta je u uštedi prostora. Ali zato nedostataka ima
napretek: od nepraktičnosti za brzu provjeru izvora citata, do opterećivanja samoga
teksta nepotrebnim ili manje važnim elementima (onoga što inače ide u fusnotu).132
132
Cf. ibid., pp. 497. sq.
84
4.5. Kratice u bilješkama
Najčešće kratice u bilješkama su sljedeće:
a) hrvatske:
usp. – usporedi pogl. – poglavlje
n.d. (nav. dj.) – navedeno djelo nav. – navedeno (citirano)
bilj. – bilješka st. – stupac
str. – strana izd. – izdanje
sv. – svezak isti – isti autor
knj. – knjiga isto – isto djelo
tom – tom par. – paragraf
god. – godina r. – redak
v. – vidi b. br. – bez broja
br. – broj b. g. (b. god.) – bez godine
mj. – mjesto prev. – preveo, prevedeno
b) latinske:
cf. (cfr.) – confer = usporedi art. – articulus = član
op. cit. (o.c.) – opus citatum = nav. dj. all. – allegatio = dodatak
p. – pagina = strana alt. – drugo
vol. – volumen = svezak ap. – apud = kod
vid. – videtur = treba vidjeti ca (cca) – circa = oko
num. – numerus = broj corr. – correxit = ispravio
loc. – locus = mjesto etc. – et cetera = i tako dalje
cap. – caput = poglavlje i.e. – id est = to jest
loc. cit. (l.c.) – loco citato = nav. djelo N.B. – nota bene = pripazi
idem – isti (autor) N.N. – nomen nescio = ne znam imena
ib. (ibid.) – isto (na istom mjestu) P.S. – post scriptum = naknadno
s.a. – sine anno = bez godine napisano.
s.l. – sine loco = bez mjesta
85
4.6. Jezično-stilska obilježja znanstvenoga rada
Svaka znanost i struka ima svoj jezik koji se svojom specifičnom

terminologijom razlikuje od drugih. Stoga u znanstvenim radovima treba rabiti već
standardizirano nazivlje koje je općenito prihvaćeno na svjetskoj i nacionalnoj razini.
U znanosti termini imaju veću točnost i postojanost značenja u odnosu na riječi koje
se upotrebljavaju u narodnom jeziku, a njihovo se značenje utvrđuje definicijama.
Važno je na ovom mjestu podsjetiti da znanstvenici i književnici rabe jezični fond od
oko 10.000 riječi i termina, dok se svakodnevno rabi samo oko 2.000 riječi.
U znanstvenim, stručnim i drugim pisanim djelima, a posebice u
seminarskim, magistarskim pa i doktorskim radovima uočavaju se određene jezične
pogrješke koje se gotovo redovito ponavljaju, pa je stoga potrebno na njih i posebno
ukazati.
 Trebalo bi izbjegavati riječi s krajnje neodređenim značenjem, kao što su:

«slabo», «jako», «često», «rijetko», «mnogo», «malo», «stotinu slučajeva»,
«bezbroj puta», «golemo», «kolosalno» i sl. Sve te riječi označavaju vrlo
relativne pojmove pa ih stoga u znanstvenim radovima ne bi trebalo rabiti.
Značenje tih riječi trebalo bi kvantificirati.
 Treba izbjegavati uporabu prvoga lica jednine i množine. Autori često pišu,
primjerice: «ja sam to istražio…», «prema mojim istraživanjima…», «ja
smatram…», «ja mislim…» i sl. Nije u duhu hrvatskoga jezika, a niti
znanstvenoga izražavanja upotrebljavati zamjenicu «ja». To često iritira
čitatelja ili slušatelja i izaziva odbojnost prema piscu ili govorniku. Mnogi
autori da bi izbjegli uporabu zamjenice «ja», pišu «mi», kao npr. «prema
našim rezultatima…», «mi smatramo…». Ni to nije najsretnije rješenje jer se
postavlja pitanje zašto bi netko za sebe rekao «mi». Ako je moguće, u
znanstvenom bi radu trebalo pisati bezlično, odnosno u trećem licu, kao npr.
«istraživanja su pokazala…», «smatra se…» i sl.
 Treba izbjegavati uporabu izraza kao što su: «opće je poznato», «svatko to
zna», «svi su suglasni», «kao što je poznato» i sl. U znanstvenoistraživačkom
86
radu aksiomi su činjenice koje se prihvaćaju i upotrebljavaju, ali ne znači da
su i aksiomi činjenice koje su apsolutno poznate.
 Strane riječi valja, gdje god je to moguće, zamjenjivati riječima iz vlastitoga
jezika. Svaki znanstvenik treba težiti stvaranju znanstvenoga i stručnog
nazivlja u nacionalnom jeziku. Na taj se način potvrđuje identitet jednoga
naroda.
 U recenzijama, stručnim i kritičkim prikazima nedopušteno je rabiti
formulacije kao što su: «ne sviđa mi se», «ovdje nije nešto u redu», «ovo mi
zvuči dobro», posebno kada se o nekom djelu iznose verbalne ocjene pred
javnim skupom.
 Treba izbjegavati neologizme, odnosno kovanice koje još nisu prihvaćene u
znanosti i u svakodnevnom govoru. Kada se ustanovi da su oni sastavni dio
međunarodnoga znanstvenog rječnika, treba svakako navesti njihovo
podrijetlo. Kada istraživač sam stvori neku novu riječ, odnosno termin, dužan
je objasniti kako je to učinio, dati etimologiju i definiciju novoga termina.
 Pri pisanju brojeva u numeričkom i tekstualnom obliku, treba primjenjivati
iskustveno načelo: brojevi do 10 pišu se slovima, a više od 10 brojevima
(npr.: devet, ali zato 19). Kada se u jednoj rečenici piše kombinacija brojeva
do 10 i više od 10, onda sve treba pisati samo numeričkim brojkama (npr.: 7 i
17). Od tih načela izuzimaju se brojevi dana, mjeseci, godina te sati, što se
sve piše brojevima.
 Intelektualna skromnost nalaže da treba izbjegavati davati preveliko značenje
vlastitim rezultatima istraživanja. Vlastite spoznaje, rezultate znanstvenoga
istraživanja i zaključke, pa čak i one najvažnije, treba prikazati objektivno i
realno, bez preuveličavanja.
 Treba izbjegavati uporabu formulacija kao što su npr.: «već smo unaprijed
rekli», «još ćemo se vratiti na ovo pitanje», «dalje će se pokazati»,
«ponavljam» i sl. Jer riječi, rečenice, odlomci, dijelovi moraju biti
interakcijski povezani: manje podcjeline čine već cjeline (i obrnuto), a
misaono su povezane i čine neko djelo homogenom cjelinom.133
133
Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., pp. 528. sq.
87
 Gdje god je to moguće, treba umjesto glagolskih imenica rabiti glagole. Time
se štivo skraćuje i postaje jednoznačnije i «snažnije». Tako umjesto fraze
«obavili smo istraživanje» treba pisati «istražili smo», umjesto «postigli smo
poboljšanje postupka» - «poboljšali smo postupak» itd.134
Uvjet za kvalitetno pisanje znanstvenih i stručnih djela svakako je dobro

poznavanje vlastitoga jezika i njegova pravopisa. Pravopisna su rješenja stvar
dogovora, konvencije. Parola: «Nije važno kako govoriš i pišeš, važno je da se
razumijemo», niknula je kod ljudi koji ne poznaju jezik i koji žele taj nedostatak
opravdati. Osnovno je, međutim, pravilo da znanstveno djelo treba pisati književnim
jezikom, a posebnim znanstvenim stilom. Književni je pak jezik normiran i ne može
se govoriti (npr. na radiju ili televiziji) ili pisati (npr. u novinama i časopisima) kako
tko hoće. Književno je ono što odgovara normama, gramatičkim, leksičkim i
govornim. I znanstvenik mora dobro poznavati te norme i nije suvišno da pri pisanju
pri ruci stalno ima pravopis.
4.6.1. Neki jezični savjeti
Srbizmi, turcizmi, rusizmi i ostali –izmi još uvijek su vrlo česti kako u
svakodnevnom tako i u medijskom, književnom i znanstvenom rječniku. Tako se u
tiskovinama može naći obilje riječi kao što su primjerice: sahrana (umjesto ukop,
sprovod, pogreb), ishrana (umjesto prehrana), bjekstvo (umjesto bijeg), odstojanje
(razmak, udaljenost), učestvovati (sudjelovati), učešće (udio, sudjelovanje), sačekati
(pričekati, počekati), prisustvo (prisutnost, nazočnost), izvinjenje (isprika),
prvenstveno (poglavito, u prvom redu, ponajprije), izuzetno (iznimno), da li (umjesto
je li), takmičenje (natjecanje), saučešće (sućut), račvast (rašljast) itd.
Često ćemo čuti da je netko nekoga pozdravio ispred općine, škole, županije,
fakulteta itd., a trebao je pozdraviti u ime općine, škole itd. Neki govore o našoj ili
bilo kojoj drugoj vojsci da je dobro obučena. To je istina ako se misli na odjeću koju
nose njezini pripadnici, ali ako se radi o njihovoj osposobljenosti, onda je vojska
134
Cf. SILOBRČIĆ, V.: op. cit., p. 23.
88
dobro obrazovana, izučena, uvježbana, istrenirana ili poučena. TV i radijski
voditelji često se zahvaljuju svojim gostima, umjesto da im zahvale na njihovu
odzivu. Jer zahvaliti se u hrvatskom jeziku znači ne prihvatiti, odbiti nešto (npr.
zahvaliti se na ponudi = ne prihvatiti ponudu), a zahvaliti znači iskazati zahvalu, reći
komu hvala.
Pisanje je vještina koja iziskuje jednostavnu a istodobno vrlo rijetku
sposobnost, a ta je sposobnost razaznavanja značenja riječi. Pisanje zahtjeva veliku
vježbu.
R. S. Wilson iznosi ova četiri pravila dobroga pisanja:
1) Nikad ne upotrebljavaj veliku riječ ako ti je mala dovoljna.
2) Nikad ne upotrebljavaj dvije riječi ako je jedna dovoljna.
3) Izbjegavaj pasiv kao kugu (npr. pasiv: U odsudnoj utakmici naši su
pobijeđeni. Aktiv: Naši su izgubili odsudnu utakmicu.).135
4.6.2. Stil pisanja
Svaki znanstvenik mora imati izgrađen stil pisanja. Stil kao vještina uporabe i
rasporeda riječi treba biti: neusiljen, jasan, precizan, jednostavan, originalan, pun
kolora, pokreta, mašte, živosti, harmonije, ali i uravnoteženosti i logičnosti.
Postoje različiti stilovi književnoga jezika:
1) Razgovorni stil. To je usmena riječ u svakodnevnom razgovoru, u poslu i
u odmoru. Tipičan je oblik toga stila dijalog. On je više škrt negoli složen jer se
sugovornici mogu razumjeti i aluzijama i gestama i mimikom.
2) Znanstveni stil. On se upotrebljava u znanstvenoistraživačkom radu i
razlikuje se od drugih vrsta stilova. U njemu se najjače očituju logična obilježja
onoga što se izlaže, kao i uporaba znanstvenih naziva kojima se precizno izražavaju
određeni pojmovi. U prvom su planu elementi intelektualnoga jezika. U
znanstvenom stilu nema intimnosti, individualnosti, osjećajnosti, nema cinizma i
ironije. Stil je u pravilu bez obrata, strog, suh i namijenjen specijalistima.
Znanstvenik piše dobro i lijepo ako piše logično, jasno i točno. Najvažnija obilježja
135
Cf. ŽUGAJ, Miroslav – DUMIČIĆ, Ksenija – DUŠAK, Vesna: Temelji znanstvenoistraživačkog
rad. Metodologija i metodika, Varaždin, Fakultet organizacije i informatike, 1999., p. 242.-245.
89
znanstvenoga stila jesu: jasnoća, jednostavnost, prirodnost, odmjerenost, konciznost,
koherentnost, raznolikost i formuliranje pasusa.
Jasnoća je najvažnije obilježje znanstvenoga jezika. Zbog toga autor pri
pisanju uvijek mora imati na umu da ne piše za sebe nego za druge. Svoja znanje
mora priopćiti tako da ga razumiju i oni koji o tom predmetu znaju vrlo malo ili
gotovo ništa.
Pri pisanju znanstvenih i stručnih djela jezik ne smije biti: patetičan (zanesen,
strastven), emfatičan (napuhan), bombastičan (kićen), panegiričan (onaj koji sve
hvali), dijaboličan (koji sve negira), ironičan (koji sve ismijava), skeptičan (koji u
sve sumnja), polemičan (koji povodom svega i svačega počinje polemiku),
hiperkritičan (koji pretjerano kritizira), pretenciozan (koji je umišljen). Naprotiv,
jezik i stil u znanstvenoistraživačkom radu treba biti jednostavan, prirodan i
odmjeren.136
Znanstvenik mora voditi računa o ekonomičnosti i konciznosti izraza. To
znači da treba izbjegavati šuplji verbalizam, jer je svaka suvišna rečenica
neracionalna i oduzima dragocjeno vrijeme i autoru i čitatelju.
«Koherentnost u pisanim djelima pretpostavlja nužnu povezanost u
rečenicama. Rečenica je koherentna samo onda ako je odnos između pojedinih
dijelova i riječi u njoj logičan. Bit takve rečenice čitatelj u pravilu shvaća vrlo brzo i
bez većih napora, tako da je ne mora čitati više puta.»137
Pri pisanju znanstvenih i stručnih radova svakako treba izbjegavati
monotoniju jezika kombinirajući u odgovarajućoj mjeri i druge stilove pisanja, kao
što je književno-umjetnički stil. Raznolikost znanstvenoga izraza postiže se
izmjenom strukture rečenice (primjerice, kombiniranjem jednostavnih i složenih
rečenica), dužinom rečenica (kombiniranjem kraćih i dužih rečenica) i poretkom
riječi u rečenici. Na taj se način izbjegava tromost jezika i postiže živost izlaganja
koje ne zamara čitatelja. Tromost jezika je najčešće posljedica nagomilavanja istih
početaka i svršetaka, istih padeža, istih glagola i većega broja istih imenica. Ništa
manje nije važna ni zvučna karakteristika jezika.
136
Cf. ZELENIKA, R.: op. cit., pp. 531. sq.
137
Ibid., p. 532.
90
Formiranje pasusa (odlomaka138) također je važan element pri pisanju
znanstvenoga i stručnog rada. Pasus je misaona jedinca koja se sastoji od više
rečenica povezanih tako da čine koherentnu cjelinu, a istodobno predstavlja dio veće
cjeline (poddijela, dijela). Odlomak povezuje rečenice oko jedne određene misli pa
se on odvaja od drugoga odlomka koji obuhvaća srodnu misao.139
Pasusi ne smiju biti ni suviše dugi ni suviše kratki. Na jednoj stranici teksta
ne bi trebalo biti više od tri do pet pasusa. Oni trebaju sadržavati samo ono što
objašnjava osnovnu misao i što je s njom u vezi. Stoga treba izbjegavati digresije
(odstupanje od teme).
Kao što se rečenice povezuju u pasuse, tako se i oni međusobno povezuju.
Najčešća veza među njima jest posljednja rečenica prethodnoga ili početna rečenica
novoga odlomka, a povezuju se veznim rečenicama.
Tehnički, pasusi se mogu oblikovati na dva načina: na europski i američki
način. Europski se način sastoji u tome da se prvi njegov redak uvuče udesno za
jedan tabularni razmak, a ostali se redci pišu normalno u bloku:
______________________________________________________________
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
______________________________________________________________
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
U modernim znanstvenim i stručnim djelima vrijedi pravilo da se svi naslovi i

podnaslovi s decimalnim sustavom, te sva nabrajanja po vertikali, također uvlače
udesno za pet do deset slovnih mjesta, odnosno isto onoliko koliko se uvlači i prvi
redak svakog pasusa. Time se postiže preglednost i sustavnost pisanih tekstova, koji
se mogu primjereno grafički i tehnički urediti. Taj bi sustav trebalo preferirati pri
pisanju seminarskih i diplomskih radova, magistarskih znanstvenih i stručnih radova,
doktorskih disertacija, članaka, studija, udžbenika, enciklopedija, leksikona… 140
Američki način pismenoga oblikovanja pasusa sastoji se u tome da se pasusi

pišu u tzv. blok-pismu, odnosno bez uvlačenja prvoga njihova retka:
138
Paragraf, stavak, alineja.
139
Cf. ŠAMIĆ, Midhat: Kako nastaje naučno djelo. Uvođenje u tehniku naučnoistraživačkog rada,
V. izdanje, Sarajevo, Svjetlost, 1980., p. 112.
140
91
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
____________________________________________________________________
3) Administrativni stil. On je blizak znanstvenom stilu jer se pojave i

predmeti opisuju konkretno, a njima se piše i tumači zakonodavstvo. Oblikuje se
kratkim i jasnim rečenicama da bi se što određenije i točnije objasnile odgovarajuće
odredbe i rješenja. Ovaj stil podrazumijeva i poslovni stil koji se rabi u uredskom
poslovanju. Poslovni stil poznat je po svojim ustaljenim frazama. Karakterističan je
(jednako kao i znanstveni) po pretežnoj uporabi imenica i glagola, a relativno
oskudijeva pridjevima. Administrativni stil susrećemo u: raznim službenim
dopisima, zapisnicima, izvješćima, ugovorima, odlukama, tužbama, zamolbama,
elaboratima, zakonskim tekstovima.
4) Književno-umjetnički stil. Ovaj se stil bitno razlikuje od znanstvenog i
administrativnog jer u njemu više dolazi do izražaja mašta nego intelekt, više osjećaji
nego razum. On njeguje sve norme književnoga jezika iako se često rabe i izrazi
dijalektizma, provincijalizma i sl., koji su najčešće izvan gramatičkih pravila. Ovaj se
stil služi svim sredstvima, svim oblicima i svim mogućnostima jezičnoga izraza.
5) Publicistički stil. On spaja mnoge elemente znanstvenoga i književno-
umjetničkoga stila. Njegovo je obilježje kratkoća, jasnoća, često polemička oštrina, a
što ovisi o vrsti novinarskoga članka. To je svojevrsna uporaba jezika u sredstvima
javnoga informiranja (npr. novine, radio, televizija), radi formiranja javnoga
mnijenja. Ponekad se publicističkim stilom pišu predavanja, udžbenici, priručnici,
članci. Njegove su odlike jednostavnost, logičnost, jasnoća, pri čemu se mogu rabiti i
stilska sredstva kojima se izaziva pozornost i bude emocije.
6) Znanstveno-popularni stil. On u odgovarajućoj kombinaciji spaja
elemente znanstvenoga, književno-umjetničkog i publicističkoga stila. Rabe ga pisci
znanstveno-popularnih djela u kojima se ne obraćaju samo znanstvenicima nego i
široj čitalačkoj publici kako bi ih na pristupačan način upoznali s važnijim
rezultatima svojih istraživanja. U takvim djelima pisac nastoji svoje izlaganje učiniti
92
živahnim, pa stručnu terminologiju zamjenjuje opisima, tumačenjima ili narodnim,
književnim izrazima. Djela pisana ovim stilom imaju brojne čitatelje jer u sebi sadrže
intelektualne i estetske elemente izražavanja.141
141
Cf. ibid., pp. 528.-531.
93
LITERATURA
- ALLEY, M.: The Craft of Scientific Writing, Springer, New York, Berlin,
Heidelberg, 1996.
- ANZENBACHER, Arno: Filozofija. Uvod u filozofiju, Zagreb, Školska
knjiga, 1994.
- BADROV, Bonifac: Sabrana djela. Predavanja iz filozofije, sv. II., Livno-
Sarajevo, 1997.
- BOŠNJAK, Branko: Povijest filozofije, I, Zagreb, Nakladni zavod Matice
hrvatske, 1993.
- Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod
Zagreb, 1968., sv. 4.
- Filozofijski rječnik, (grupa autora u redakciji Vladimira Filipovića), II.
izdanje, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1984.
- Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb, Novi libar, 2002.
- Hrvatski obiteljski leksikon, Zagreb, EPH i Leksikografski zavod Miroslav
Krleža, 2005.
- KALIN, Boris: Povijest filozofije, s odabranim tekstovima filozofa, XVIII.
prerađeno izdanje, Zagreb, Školska knjiga, 1994.
- KNIEWALD, Jasna: Metodika znanstvenog rada, Zagreb, Multigraf, 1993.
- KOS, Stanko: Uvod u znanstveni rad (skripta), Zagreb, Filozofsko-teološki
institut Družbe Isusove, 1978.
- MARUŠIĆ, Matko: Uvod u znanstveni rad, 3. obnovljeno i dopunjeno
izdanje, Zagreb, Medicinska naklada, 2004.
- MIŠIĆ, Anto: Rječnik filozofskih pojmova, Split, Verbum, 2000.
- Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, VI. knjiga, Zagreb, Pro leksis –
Večernji list, 2005.
- SILOBRČIĆ, Vlatko: Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo,
četvrto, dopunjeno izdanje, Zagreb, Medicinska knjiga, 1998.
94
- ŠAMIĆ, Midhat: Kako nastaje naučno djelo. Uvođenje u tehniku
naučnoistraživačkog rada, V. izdanje, Sarajevo, Svjetlost, 1980.
- VUJIĆ, Miroslav: Uvođenje u znanstveni rad: u području društvenih
znanosti, Zagreb, Informator, 1990.
- ZELENIKA, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i
stručnog djela, Rijeka, Ekonomski fakultet u Rijeci, 2000.
- ŽUGAJ, Miroslav – DUMIČIĆ, Ksenija – DUŠAK, Vesna: Temelji
znanstvenoistraživačkog rad. Metodologija i metodika, Varaždin, Fakultet
organizacije i informatike, 1999.
95
PRILOG 1.
NACIONALNO VIJEĆE ZA ZNANOST

Na temelju članka 115. stavka 5. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom
obrazovanju (»Narodne novine«, broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04) Nacionalno
vijeće za znanost donosi
PRAVILNIK
O ZNANSTVENIM I UMJETNIČKIM PODRUČJIMA, POLJIMA I

GRANAMA
I. OPĆE ODREDBE
Članak 1.
Ovim pravilnikom utvrđuju se:
1. znanstvena područja, te znanstvena polja i znanstvene grane unutar znanstvenih
područja s pripadajućim klasifikacijskim oznakama
2. interdisciplinarno znanstveno područje
3. umjetničko područje, te polja i grane unutar umjetničkog područja za sve vrste
umjetnosti s pripadajućim klasifikacijskim oznakama

II. ZNANSTVENA PODRUČJA, POLJA I GRANE
Znanstvena područja
Članak 2.
Znanstvena područja su:
1. PRIRODNE ZNANOSTI
2. TEHNIČKE ZNANOSTI
3. BIOMEDICINA I ZDRAVSTVO
4. BIOTEHNIČKE ZNANOSTI
5. DRUŠTVENE ZNANOSTI
6. HUMANISTIČKE ZNANOSTI.

96
Znanstvena polja
Članak 3.
Znanstvena polja unutar znanstvenih područja s pripadajućim klasifikacijskim
oznakama su:
5. PODRUČJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI
Polja:
5.01. Ekonomija
5.02. Pravo
5.03. Politologija
5.04. Informacijske znanosti
5.05. Sociologija
5.06. Psihologija
5.07. Odgojne znanosti
5.08. Socijalna geografija i demografija
5.09. Socijalna djelatnost
5.10. Sigurnosne i obrambene znanosti
6. PODRUČJE HUMANISTIČKIH ZNANOSTI
Polja:
6.01. Filozofija
6.02. Teologija
6.03. Filologija
6.04. Povijest
6.05. Povijest umjetnosti
6.06. Znanost o umjetnosti
6.07. Arheologija
6.08. Etnologija i antropologija

Znanstvene grane
Članak 4.
Unutar pojedinih znanstvenih područja i polja utvrđuju se znanstvene grane.
Prije brojčane oznake znanstvene grane piše se brojčana oznaka znanstvenog polja.
5. PODRUČJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI
97
Polje
5.04. Informacijske znanosti
Grane:
5.04.01 arhivistika i dokumentalistika
5.04.02 informacijski sustavi i informatologija
5.04.03 knjižničarstvo
5.04.04 komunikologija
5.04.05 leksikografija i enciklopedistika
5.04.06 muzeologija
5.04.07 novinarstvo
5.04.08 javni mediji
Polje
5.05. Sociologija
Grane:
5.05.01 posebne sociologije
5.05.02 sociologija znanja
5.05.03 teorijska i sustavna sociologija
5.05.04 ruralne, urbane i regionalne studije
Polje
5.06. Psihologija
Grane:
5.06.01 biološka i fiziološka psihologija
5.06.02 klinička psihologija
5.06.03 posebne psihologije
5.06.04 razvojna psihologija
5.06.05 socijalna psihologija
5.06.06 sustavna psihologija
Polje
5.07. Odgojne znanosti
Grane:
5.07.01 andragogija
5.07.02 defektologija
98
5.07.03 didaktika
5.07.04 kineziologija
5.07.05 logopedija
5.07.06 opća pedagogija
5.07.07 sustavna pedagogija
Polje:
5.10. Sigurnosne i obrambene znanosti
6. PODRUČJE HUMANISTIČKIH ZNANOSTI
Polje:
6.01. Filozofija
Grane:
6.01.01 logika
6.01.02 ontologija
6.01.03 spoznajna teorija
6.01.04 estetika
6.01.05 etika
6.01.06 povijest filozofije
Polje
6.03. Filologija
Grane:
6.03.01 klasična filologija
6.03.02 kroatistika
6.03.03 slavistika
6.03.04 romanistika
6.03.05 germanistika
6.03.06 anglistika
6.03.07 indologija
6.03.08 turkologija
6.03.09 ugrofinistika
6.03.10 orijentalne i ostale filologije
6.03.11 fonetika
6.03.12 opće jezikoslovlje (lingvistika)
99
6.03.13 poredbeno jezikoslovlje
6.03.14 teorija i povijest književnosti
6.03.15 poredbena književnost
Polje
6.04. Povijest
Grane:
6.04.01 opća povijest
6.04.02 nacionalna povijest
6.04.03 pomoćne povijesne znanosti
Polje
6.05. Povijest umjetnosti
Grane:
6.05.01 povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih
komunikacija
6.05.02 zaštita umjetničke baštine
Polje
6.06. Znanost o umjetnosti
Grane:
6.06.01 muzikologija i etnomuzikologija
6.06.02 teorija likovnih umjetnosti
6.06.03 teatrologija
6.06.04 filmologija
Polje
6.07. Arheologija
Grane:
6.07.01 prapovijesna arheologija
6.07.02 antička arheologija
6.07.03 srednjovjekovna arheologija
Polje
6.08. Etnologija i antropologija
Grane:
6.08.01 antropologija
100
6.08.02 etnologija
6.08.03 folkloristika

III. INTERDISCIPLINARNO ZNANSTVENO PODRUČJE
Članak 5.
Vodeći računa o stalnom razvoju i policentričnom sustavu znanstvene djelatnosti i
visokog obrazovanja, uspostavljanjem interdisciplinarnoga znanstvenog područja
omogućava se suradnja znanstvenika i znanstvenih organizacija iz više različitih
znanstvenih područja, polja i grana u ostvarivanju većeg broja problemski povezanih
znanstvenih projekata.
Sukladno stavku 1. ovoga članka, ovo područje moguće je utvrditi samo načelno, kao
znanstveno područje različitih znanstvenih područja i polja.
Znanstvena polja unutar interdisciplinarnog područja utvrđuju se u svakomu
pojedinom predmetu (kao npr.: znanost o sustavima i kibernetika, kognitivne
znanosti, Life Sciences, Behavioural Sciences i sl.).
Znanstvena polja unutar interdisciplinarnog područja uspostavljaju se temeljem
obrazloženog zahtjeva. Odluku o utvrđivanju polja donosi Nacionalno vijeće za
znanost.

V. ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 8.
Danom stupanja na snagu ovog Pravilnika prestaje važiti Pravilnik o utvrđivanju
znanstvenih područja (»Narodne novine« br. 29/97, 135/97, 8/00 i 30/00).

Članak 9.
Ovaj Pravilnik stupa na snagu osmoga dana od dana objave u »Narodnim
novinama«.
101
(Objavljeno: «Narodne novine», br. 76 od 23. lipnja 2005.)

obrazovanju (»Narodne novine«, br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04) Nacionalno
vijeće za znanost na 5. sjednici održanoj 1. ožujka 2005. godine donijelo je

PRAVILNIK
O USTROJU I NAČINU RADA PODRUČNIH VIJEĆA I MATIČNIH
ODBORA

Članak 1.
Ovim Pravilnikom propisuju se:
– ustroj, način rada i broj područnih vijeća, broj članova područnih vijeća, te vrijeme
na koje se biraju članovi i predsjednik,
– ustroj, način rada i broj matičnih odbora, broj članova matičnih odbora, te vrijeme
na koje se biraju članovi i predsjednik.

Područna vijeća
Članak 2.
Područna vijeća razmatraju pitanja iz nadležnosti Nacionalnog vijeća za znanost (u
daljnjem tekstu: Nacionalno vijeće) za pojedina znanstvena područja i umjetničko
područje, i to:
– pitanja od važnosti za određeno područje, o čemu Nacionalnom vijeću za znanost
predlažu mjere za njegovo unaprjeđenje,
– pobliže utvrđuju prijedloge uvjeta za stjecanje znanstvenih zvanja za određeno
područje i upućuju ih Nacionalnom vijeću,
– provode postupak izbora u znanstveno zvanje za određeno područje prema članku
33. stavak 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju,
102
– sudjeluju u provođenju postupka ocjene prijedloga znanstvenih projekata i
kolaborativnih znanstvenih programa, te daju ministru znanosti, obrazovanja i športa
(u daljnjem tekstu: ministar) prijedlog,
– ocjenjuju periodična i završna izvješća o radu na znanstvenim projektima, te daju
ministru prijedlog,
– na zahtjev Nacionalnog vijeća predlažu recenzente u postupku vrednovanja
znanstvenih organizacija,
– na zahtjev Nacionalnog vijeća za znanost i Nacionalnog vijeća za visoko
obrazovanje predlažu recenzente u postupku vrednovanja sveučilišta i njihovih
sastavnica, sveučilišnih studijskih programa, i imaju uvid u programe sveučilišnih
studija i daju o njima mišljenje,
– surađuju s Povjerenstvom za izdavačku djelatnost pri ocjenjivanju znanstvenih
časopisa.

Članak 3.
Ukoliko niti jedno područno vijeće ne može donijeti konačnu odluku, u postupak
izbora se sukladno članku 33. stavak 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom
obrazovanju (»Narodne novine«, br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04) (u daljnjem
tekstu: Zakon) uključuje Nacionalno vijeće.

Članak 4.
Za obavljanje poslova propisanih člankom 2. ovoga Pravilnika Nacionalno vijeće
imenuje na četiri godine predsjednike i članove sljedećih znanstvenih vijeća i
umjetničkog vijeća:
Područje prirodnih znanosti
Područje tehničkih znanosti
Područje biomedicine i zdravstva
Područje biotehničkih znanosti
Područje društvenih znanosti
Područje humanističkih znanosti
Umjetničko područje.
Pojedino područno vijeće broji 9 do 11 članova.
103
Za interdisciplinarno znanstveno područje ne imenuje se područno vijeće, već za
prijedloge interdisciplinarnih projekata i programa Nacionalno vijeće osniva stručna
povjerenstva.

Članak 5.
Područno vijeće radi na sjednicama.
Predsjednik područnog vijeća rukovodi pripremama sjednica te radom na
sjednicama.
U slučaju spriječenosti, predsjednika zamjenjuje zamjenik predsjednika.

Članak 6.
Sjednice područnog vijeća sazivaju se pisanim pozivom.
Poziv na sjednicu s prijedlogom dnevnog reda i potrebnom dokumentacijom
dostavlja se svim članovima područnog vijeća najmanje osam dana prije održavanja
sjednice.
Sjednica područnog vijeća može se održati ukoliko je sjednici nazočno najmanje 2/3
članova.

Članak 7.
Glasovanje o pojedinim točkama obavlja se javno, dizanjem ruke »za«, »suzdržan«
ili »protiv« prijedloga.
Izuzetno glasovanje može biti tajno o čemu odluku donose članovi područnog vijeća
na način propisan stavkom 1. ovoga članka.
Predsjednik utvrđuje tekst odluke i zaključuje kako je obavljeno glasovanje o
pojedinom prijedlogu.

Matični odbori
Članak 8.
Matični odbor sudjeluje u postupku izbora te donosi konačnu odluku o izboru u
znanstveno zvanje.
104
Odluka o izboru u znanstveno zvanje temelj je za izbor u znanstveno-nastavno
zvanje.
Ukoliko niti jedan matični odbor ne može donijeti konačnu odluku, u postupak
izbora se sukladno članku 33. stavak 4. Zakona uključuje odgovarajuće znanstveno
ili umjetničko područno vijeće.

Članak 9.
Za obavljanje poslova propisanih člankom 8. ovoga Pravilnika ustrojavaju se sljedeći
matični odbori:
Područje prirodnih znanosti
– polje biologije,
– polje fizike,
– polje geoznanosti,
– polje kemije,
– polje matematike,
Područje tehničkih znanosti
– polje arhitekture i urbanizma, geodezije i građevinarstva,
– polje elektrotehnike i računarstva,
– polje kemijskog inženjerstva, rudarstva, nafte i geološkog inženjerstva, metalurgije,
tekstilne tehnologije i grafičke tehnologije,
– polje strojarstva, brodogradnje, tehnologije prometa i transporta, zrakoplovstva,
raketne i svemirske tehnike,
Područje biomedicine i zdravstva
– polje temeljnih medicinskih znanosti, kliničkih medicinskih znanosti, javnog
zdravstva i zdravstvene zaštite, stomatologije i farmacije
– polje veterinarske medicine
Područje biotehničkih znanosti
–polje poljoprivrede, šumarstva, drvne tehnologije, biotehnologije i prehrambene
tehnologije
Područje društvenih znanosti
– polje ekonomije,
– polje informacijskih znanosti,
105
– polje odgojnih znanosti,
– polje politologije, sociologije, socijalne geografije i demografije, socijalne
djelatnosti i sigurnosne i obrambene znanosti
– polje prava,
– polje psihologije,
Područje humanističkih znanosti
– polje filozofije i teologije
– polje filologije,
– polje povijesti, povijesti umjetnosti, znanosti o umjetnosti, arheologije,
etnologije i antropologije
Umjetničko područje
– polje likovnih umjetnosti, glazbene umjetnosti, kazališne umjetnosti, filmske i
elektroničkih umjetnosti
Matični odbori u pravilu imaju 9 do 11 članova.
Članom matičnog odbora može biti znanstveni savjetnik ili redoviti profesor, a
iznimno viši znanstveni suradnik ili izvanredni profesor.

Članak 10.
Predsjednike, zamjenike predsjednika i članove matičnih odbora imenuje Nacionalno
vijeće, na vrijeme od četiri godine.
Predsjednik, zamjenik predsjednika i član matičnog odbora razriješit će se dužnosti
prije isteka vremena na koje je imenovan ako:
– sam zatraži razrješenje,
– ne ispunjava dužnosti predsjednika, odnosno člana,
– svojim ponašanjem povrijedi ugled dužnosti koju obnaša,
– izgubi sposobnost obavljanja dužnosti.
Postojanje razloga za razrješenje predsjednika, zamjenika predsjednika i člana prije
isteka mandata utvrđuju matični odbori i o tome izvješćuju Nacionalno vijeće.
Predsjednika, zamjenika predsjednika i članove matičnog odbora razrješuje
Nacionalno vijeće.

106
Članak 11.
Matični odbor radi na sjednicama.
Sjednice matičnog odbora održavaju se najmanje jednom u dva mjeseca.
Predsjednik matičnog odbora rukovodi pripremama sjednica te radom na sjednicama.
U slučaju spriječenosti, predsjednika zamjenjuje zamjenik predsjednika.

Članak 12.
Matični odbor u roku 60 dana donosi odluku o zahtjevu predlagatelja.
Propisani rok iz stavka 1. ovoga članka ne teče u razdoblju od 15. srpnja do 31.
kolovoza i od 20. prosinca do 7. siječnja.
Rok od 60 dana poštuje se samo u slučaju ako predmeti sadrže cjelokupnu
dokumentaciju, te se računa od dana dostave kompletirane dokumentacije.

Članak 13.
Sjednice matičnog odbora sazivaju se pisanim pozivom.
Poziv na sjednicu s prijedlogom dnevnog reda i potrebnom dokumentacijom
dostavlja se svim članovima matičnog odbora najmanje osam dana prije održavanja
sjednice.
Sjednica matičnog odbora može se održati ukoliko je sjednici nazočno najmanje 2/3
članova matičnog odbora.
Predsjednik može pozvati na sjednicu predstavnika stručnog povjerenstva ako ocijeni
da je njegova nazočnost potrebna radi razmatranja izvješća.

Članak 14.
Glasovanje o pojedinim točkama obavlja se javno, dizanjem ruke »za«, »suzdržan«
ili »protiv« prijedloga.
Izuzetno glasovanje može biti tajno o čemu odluku donose članovi matičnog odbora
na način propisan stavkom 1. ovoga članka.
Predsjednik utvrđuje tekst odluke i zaključuje kako je obavljeno glasovanje o
pojedinom prijedlogu.
107
Član matičnog odbora koji je glasovao protiv donesene odluke može u roku od tri
dana od dana održavanja sjednice pismeno obrazložiti razloge zbog kojih je tako
glasovao.
Obrazloženje se stavlja kao privitak zapisniku sa sjednice.

Članak 15.
Ovlaštena znanstvena organizacija dužna je dostaviti matičnom odboru:
– zahtjev za izbor u znanstveno zvanje,
– odluku o imenovanju stručnog povjerenstva,
– izvješće stručnog povjerenstva koje treba sadržavati:
a) biografske podatke (podaci o datumu i mjestu rođenja, o narodnosti i državljanstvu
pristupnika, o stečenoj stručnoj spremi odnosno akademskim stupnjevima,
poznavanju stranih jezika, dosadašnjem kretanju u službi, rad u znanstvenim
društvima i nagrade za znanstveni rad),
b) znanstvenu djelatnost (dosadašnji izbori u znanstvena odnosno istraživačka ili
suradnička zvanja, podaci o magistarskom odnosno doktorskom radu, objavljeni
znanstveni radovi relevantni za izbor u zvanje, sudjelovanje na znanstvenim
projektima domaćim i inozemnim); podatke o mentorstvu pristupnika na
poslijediplomskim studijima, te vođenju magistarskih i doktorskih radova; u izvješću
treba posebno navesti i pobliže ocijeniti radove temeljem kojih pristupnik ispunjava
uvjete koje utvrđuje Nacionalno vijeće za izbor u zvanje,
c) popis objavljenih znanstvenih radova i/ili izlistaj objavljenih znanstvenih radova
upisanih u Hrvatsku znanstvenu bibliografiju kao standardni ispis,
d) po potrebi može matični odbor od predloženika zatražiti radove same,
e) zaključak, mišljenje i prijedlog povjerenstva,
f) povjerenstvo je dužno utvrditi da li pristupnik ispunjava uvjete za izbor u
znanstveno zvanje.
Propisanu dokumentaciju za predloženika znanstvena organizacija matičnom odboru
dostavlja u po dva primjerka više od broja članova matičnog odbora, ili prema
dogovoru članova matičnog odbora u elektroničkom obliku.

108
Članak 16.
Donesena je odluka matičnog odbora konačna i dostavlja se predlagatelju na daljnji
postupak.
Iznimno, matični odbor može vratiti izvješće stručnom povjerenstvu na dopunu uz
obvezni naputak kojim se određuje na koji način i u čemu je stručno povjerenstvo
dužno dopuniti izvješće.

Članak 17.
Matični odbor donosi odluke natpolovičnom većinom glasova svih članova u istom
ili višem zvanju.
Kada je na dnevnom redu matičnog odbora izbor u odgovarajuće znanstveno zvanje
pristupnika koji je član matičnog odbora, tada taj član ne može sudjelovati u raspravi
niti može glasovati.

Članak 18.
O tijeku sjednice matični odbor vodi zapisnik.
Predsjednik može odlučiti da se o tijeku sjednice vodi tonski zapis.

Članak 19.
Odluka donesena na sjednici dostavlja se predlagatelju u roku 15 dana od dana
održane sjednice.

Članak 20.
Za možebitnu koordinaciju rada matičnih odbora predsjednik Nacionalnog vijeća
može po potrebi sazvati predsjednike matičnih odbora radi ujednačavanja i
usklađivanja načina rada matičnih odbora.

Članak 21.
Odbor jedanput godišnje izvješćuje Nacionalno vijeće o svom radu.

Članak 22.
109
Stručne poslove za područna vijeća i matične odbore obavlja Ministarstvo znanosti,
obrazovanja i športa i Agencija za znanost i obrazovanje.
Sredstva za rad područnih vijeća i matičnih odbora osiguravaju se u proračunu
Republike Hrvatske.

Članak 23.
Dokumentacija u svezi s radom područnih vijeća i matičnih odbora od trajne je
vrijednosti i čuva se u pismohrani Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa ili
Agencije za znanost i obrazovanje.

Članak 24.
Ovaj Pravilnik stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u »Narodnim
novinama«.
110
PRILOG 2.
(Objavljeno: «Narodne novine» br. 84, od 11. srpnja 2005 )

Napomena: Objavljujemo izvod iz Pravilnika, koji se odnosi na znanstveno područje
društvenih i humanističkih znanosti

obrazovanju (»Narodne novine«, broj 123/03, 105/04 i 174/04), Nacionalno vijeće za
znanost donosi
PRAVILNIK
O UVJETIMA ZA IZBOR U ZNANSTVENA ZVANJA

Članak 1.
Uvjeti se utvrđuju posebno za svako znanstveno područje kako slijedi.
5. DRUŠTVENE ZNANOSTI
(1) Za izbor u znanstvena zvanja pristupnici moraju imati objavljene znanstvene

radove (a2), te posebno radove objavljene u međunarodno priznatim časopisima i
publikacijama (a1) i to u ukupnom broju prema sljedećoj strukturi:
Broj objavljenih radova
Znanstvena zvanja (a1) (a1)+(a2)
Znanstveni suradnik 3 6
Viši znanstveni suradnik 6 14
Znanstveni savjetnik 10 25

111
(2) Međunarodno priznatim časopisom i publikacijom (a1) smatra se časopis i
publikacija s barem jednom od ovih značajki:
a) ima međunarodno uredništvo i inozemne recenzente;
b) časopis ili publikacija zastupljena je u jednoj od baza podataka koju svake godine
na prijedlog Područnog vijeća za društvene znanosti potvrđuje Nacionalno vijeće za
znanost.
(3) Znanstvenim radom smatra se:
a) članak objavljen u časopisu i kategoriziran kao originalni znanstveni rad,
pregledni rad ili prethodno priopćenje;
b) poglavlje u knjizi;
c) rad u zborniku sa znanstvenog skupa, ako je objavljen u cjelini.
(4) Knjiga se vrednuje kao tri rada u odgovarajućoj kategoriji ako:
a) većim dijelom sadržaja monografski obuhvaća znanstveno područje u kojem se
vrši izbor pristupnika;
b) ima recenzije od najmanje dva recenzenta upisana u registar znanstvenika ili od
recenzenata iz inozemstva koji svojstvo znanstvenika imaju na temelju propisa svoje
države.
(5) Udio doprinosa pojedinih autora u objavljenim znanstvenim radovima računa se

na sljedeći način:
– do tri autora: 100%;
– četiri ili pet autora: 50%;
– šest i više autora: 100/N% (N = broj autora).
(6) Najviše jedan rad prihvaćen za objavljivanje može se priznati kao da je objavljen,
ali samo uz potvrdu uredništva časopisa ili publikacije da je recenziran i da je
prihvaćen za objavljivanje.
Popis bibliografskih baza podataka koje se uzimaju u obzir pri vrednovanju radova iz
kategorije (a1) za izbor u znanstvena zvanja iz područja društvenih znanosti su:
Current Contents, Web of Science (SCI, SSCI, AHCI), ABI/INFORM, ASSIA –
Applied Social Sciences Index and Abstracts, BIOSIS Previews, CAB Abstracts,
Caredata Abstracts, Computer and Information Systems Abstracts, Criminal Justice
Abstractas, Criminal Justice Periodical Index, CSA – Cambridge Scientific
112
Abstracts, Current Law Index, Current Legal Theory, DOIS – Documents in
Information Science, EconLit – American Economic Association’s electronic
database, ERIC – Educational Resources Information, European Legal Journal Index,
Francis, Geobase, Human Resources Abstracts, IBSS – International Bibliography of
the Social Sciences, Index to Foreign Legal Periodics, Index to Legal Periodicals,
Information Science Abstracts, International Labour Documentation, INSPEC, ISI
Proceedings, Journal of Economic Literature, LISA – Library and Information
Science Abstract, MEDLINE, NCJRS – National Criminal Justice Reference Service
Abstracts Database, Neue Kriminologische Literatur, PAIS International – Public
Affairs Information Services, Population Demographics, PsychINFO, PsycLit
(Psychological Abstracts), CSA – Social Services Abstracts, Sociological Abstracts,
Worldwide Political Science Abstract.

6. HUMANISTIČKE ZNANOSTI

Za izbor u znanstveno zvanje pristupnik mora imati objavljene radove u
međunarodnim, stranim ili s njima izjednačenim domaćim časopisima (a1), a može
imati dio i u drugim vrijednim domaćim znanstveno-stručnim časopisima (a2), (ti
radovi mogu zamijeniti samo dio radova u ukupnome zbroju). Za zvanja višega
znanstvenog suradnika i znanstvenog savjetnika očekuje se i jedna odnosno dvije
knjige (a3).

ZNANSTVENI SURADNIK

Očekivanje: Doktorat i najmanje dva znanstvena rada u časopisima na međunarodnoj
razini (a1), tri rada ukupno (a1 + a2).
Uvjet: 16 bodova.

VIŠI ZNANSTVENI SURADNIK

Očekivanje: Knjiga (a3) i najmanje dva znanstvena rada u časopisima na
međunarodnoj razini (a1), četiri rada ukupno (a1 + a2).
113
Uvjet: (16) + 18 bodova.

ZNANSTVENI SAVJETNIK

Očekivanje: Knjiga (a3) i najmanje tri znanstvena rada u časopisima na
međunarodnoj razini (a1), pet radova ukupno (a1 + a2).
Uvjet: (16 + 18) + 20 bodova.
Ako pristupnik očito zadovoljava očekivane uvjete, stručno povjerenstvo ne mora
bodovati radove.
No ako pristupnik zadovoljava po broju radova, ali ne i po opsegu ili vrsnoći, na to
stručno povjerenstvo mora upozoriti.
S druge strane, ako pristupnik ne zadovoljava po očekivanu broju radova (npr. ako
pristupnik za zvanje znanstvenoga savjetnika nema dvije knjige), predlaže se formula
po kojoj se može izračunati jesu li mu radovi istovrijedni (ekvivalentni)
očekivanima.
Očekivani se radovi mogu zamijeniti ekvivalentnim radovima, tj. radovima koji
prema općim načelima nose isti broj bodova.
Knjige se također trebaju vrednovati po vrsnoći (očekuje se npr. da udžbenik bude
pregledni rad, a ne izvorni znanstveni rad; rječnik, gramatika ili kritičko izdanje
mogu biti izvorni znanstveni radovi, ali češće su pregledni ili stručni radovi; radovi u
katalogu izložbe ili zborniku mogu biti stručni, ali mogu biti i znanstveni).
U slučaju da veći broj autora potpisuje rad, opseg će se pri bodovanju računati
ovako: do dva autora 100%, do tri autora 75%, do četiri autora 50%, od pet autora
opseg se dijeli brojem autora.
Radovi se navode i ocjenjuju kumulativno (no stečena se prava ne ukidaju) i od
posljednjega izbora.

OPĆA NAČELA – ELEMENTI ZA FORMULU VRIJEDNOSTI (ILI
ISTOVRIJEDNOSTI) U BODOVIMA

Opseg rada (O):
114
Jedan autorski arak teksta (računa se da obuhvaća 16×1.800 slovnih mjesta)
vrednovat će se kao jedinica opsega ovako:
– Matični odbor za filologiju: 1 bod (znanost o književnosti), 2 boda (jezikoslovlje,
filologija u užem smislu);
– Matični odbor za filozofiju i teologiju: 1,5 bodova;
– Matični odbor za povijest, povijest umjetnosti, znanost o umjetnosti, arheologiju,
etnologiju i antropologiju: 1 bod.
Mjesto objavljivanja (M):

– Domaći znanstveni časopis ili nakladnik, s recenzijama uglednih stručnjaka (a2):
koeficijent 1;
– Strani ili međunarodni časopis ili nakladnik, časopis na međunarodnoj razini,
zastupljen u uglednim bibliografijama ili s recenzijom uglednih stručnjaka (a1):
koeficijent 1,5.
Vrsnoća rada (V):

– Stručni rad: koeficijent 0,5;
– Pregledni rad: koeficijent 0,75;
– Prethodno priopćenje: koeficijent 0,9;
– Izvorni znanstveni rad: koeficijent 1.
Zbrajaju se autorski arci izvornih znanstvenih, preglednih te stručnih radova, boduju
i množe s koeficijentom po mjestu izdavanja (prema skupinama s istim
koeficijentom). Za svaki rad (ili podudarnu skupinu radova) vrijedi formula
istovrijednosti očekivanima po broju bodova:
Nb = O×V×M.
Ukupan zbroj bodova radova pristupnika:

– za znanstvenoga suradnika mora iznositi najmanje 16 bodova;
– za višega znanstvenog suradnika 34 boda;
– za znanstvenoga savjetnika 54 boda.
115
Moguće je još u iznimnim slučajevima razlikovati u kategoriji vrsnoće (V) i ove
stupnjeve:
– Nova utemeljena teorija: koeficijent 1,5;
– Znanstveno otkriće: koeficijent 2.
Napomena: Područno vijeće smatra da se, radi poticanja interdisciplinarnosti, pri

izboru u znanstvena zvanja pristupnicima mogu računati i radovi u publikacijama s
drugih znanstvenih područja prema kriterijima nadležnih područnih vijeća i
Nacionalnoga vijeća za znanost.
Popis kategoriziranih domaćih časopisa koji se uzimaju u obzir pri vrednovanju
radova za izbor u znanstvena zvanja iz područja humanističkih znanosti:
a1:
Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Arhivski vjesnik, Arti
musices, Bašćinski glasi, Bogoslovska smotra, Collegium Antropologicum, Crkva u
svijetu, Croatica Christiana Periodica, Časopis za suvremenu povijest, Dubrovnik
Annals, Filologija, Filozofska istraživanja, Folia Onomastica Croatica, Historijski
zbornik, Hortus artium medievalium, International Review of the Aesthetics and
Sociology of Music, Jezik, Književna smotra, Narodna umjetnost, Opuscula
Archaeologica, Povijesni prilozi, Prilozi Instituta za arheologiju, Prilozi povijesti
umjetnosti u Dalmaciji, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, Rad
HAZU, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, Slovo, Starine, Studia ethnologica Croatica, Studia Romanica et
Anglica Zagrabiensia, Suvremena lingvistika, Synthesis Philosophica, Umjetnost
riječi, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Zagreber germanistische
Beiträge, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene
znanosti HAZU.
a2:
Acta Iadertina, Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU, Arheološki
radovi i rasprave, Asseria, CRIS časopis povijesnoga društva Križevci, Croatian
Journal of Philosophy, Čakavska rič, Diacovensia, Diadora, Disputatio philosophica,
116
Ethnologica Dalmatica, Etnološka tribina, Fluminiensia, Gazophylacium, Govor,
Histria Antiqua, Histria archaeologica, Hrvatski filmski ljetopis, Izdanja Hrvatskog
arheološkog društva, Jezikoslovlje, Kačić, Kaj, Latina et Graeca, Metodički ogledi,
Nova prisutnost, Numizmatičke vijesti, Obnovljeni život, Osječki zbornik, Peristil,
Podravina, Problemi sjevernog Jadrana, Prolegomena, Radovi Filozofskog fakulteta
u Zadru, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Riječ, Riječki
teološki časopis, Rijeka, Scrinia Slavonica, Senjski zbornik, Služba Božja,
Starohrvatska prosvjeta, Strani jezici, Sveta Cecilija, Tonovi, Vjesnik Arheološkoga
muzeja u Zagrebu.
Članak 2.
Publikacije koje nemaju ISBN oznaku (za monografske publikacije ili zbornike
radova) ili ISSN broj (za periodiku) ne uzimaju se u obzir za vrednovanje
znanstvenog rada.

Članak 3.
Ovaj pravilnik stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«, a uvjeti
za izbor
u znanstvena zvanja propisani ovim pravilnikom započet će se primjenjivati od
1. siječnja 2006. godine.
Do početka primjene uvjeta propisanih ovim pravilnikom primjenjivat će se
uvjeti koji su vrijedili do stupanja na snagu ovog pravilnika.

117
REKTORSKI ZBOR
Na temelju odredbe članka 105. stavka 4. podstavka 1. Zakona o znanstvenoj

djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« br. 123/03., 105/04. i 174/04.),
te sukladno članku 5. stavku 2. Poslovnika Rektorskog zbora, Rektorski zbor na 9.
sjednici u akademskoj 2004/2005. godini održanoj 19. srpnja 2005. godine uz
suglasnost Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje od 7. rujna 2005. godine,
donosi
ODLUKU
O NUŽNIM UVJETIMA ZA OCJENU NASTAVNE I STRUČNE

DJELATNOSTI U POSTUPKU IZBORAU ZNANSTVENO-
NASTAVNA ZVANJA

OPĆI UVJETI
I.
• Pristupnici koji se prvi puta biraju u znanstveno-nastavna zvanja moraju imati
potvrdno ocijenjeno nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima. Oblik i
način provedbe nastupnog predavanja za znanstveno-nastavno zvanje docenta
propisat će Rektorski zbor uz suglasnost Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje.
• Pristupnici koji su u postupku reizbora ili izbora u više zvanje moraju priložiti
pozitivno ocijenjene rezultate institucijskog istraživanja kvalitete svog nastavnog
rada ili pozitivno ocijenjene rezultate studentske ankete, koju provodi visoko učilište.

DOCENT
II.
U znanstveno-nastavno zvanje docenta može biti izabrana osoba koja ispunjava
uvjete iz članka 93. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju
(»Narodne novine« 123/2003., 105/04. i 174/04.) te opće uvjete i sljedeće uvjete:
Pristupnik treba ispuniti dva (2) od sljedeća četiri (4) uvjeta:
118
1. da je u suradničkom ili nastavnom zvanju, uključujući i status znanstvenog
novaka, računajući razdoblje od pet godina prije datuma pokretanja izbora
sudjelovao u izvođenju nastave na nekom visokom učilištu od barem devedeset (90)
norma sati;
2. da je pomogao studentima preddiplomskih/diplomskih studija pri izradi
završnih/diplomskih radova i pri tome da je objavio barem jedan rad u koautorstvu sa
studentom;
3. da se u svom znanstvenom području, struci ili nastavi usavršavao u međunarodno
prepoznatim institucijama u zemlji ili inozemstvu u kontinuiranom trajanju od
najmanje tri mjeseca;
4. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje tri rada na znanstvenim
skupovima, od kojih jedan na međunarodnom znanstvenom skupu.

IZVANREDNI PROFESOR
III.
U znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora može biti izabrana osoba koja
ispunjava uvjete iz članka 93. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom
obrazovanju (»Narodne novine« 123/2003., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i
sljedeće uvjete:
• da je u svojstvu nastavnika (stalnog ili gostujućeg) na nekom visokom učilištu
ukupno izvodio nastavu od barem tristo (300) norma sati.
Uz to, pristupnik treba ispuniti tri (3) od sljedećih šest (6) uvjeta:
1. da je autor ili koautor jednog objavljenog sveučilišnog udžbenika ili priručnika,
odnosno da je na web stranici visokog učilišta postavio svoja predavanja kao
nastavni tekst, koji je pozitivno ocijenjen od stručnog povjerenstva;
2. da je predložio ili uveo novi, ili inovirani sadržaj predmeta, ili uveo nove
eksperimentalne ili praktične nastavne metode na preddiplomskom, diplomskom ili
poslijediplomskom studiju uz odobrenje nadležnog stručnog tijela visokog učilišta;
3. da je pod njegovim mentorstvom izrađeno najmanje sedam (7) završnih ili
diplomskih radova, te da je pri tome objavio barem dva rada u koautorstvu sa
studentom;
119
4. da se nakon stjecanja doktorata usavršavao u svom znanstvenom području, struci
ili nastavi u uglednim institucijama u inozemstvu u ukupnom trajanju od najmanje
jedne godine, od toga barem šest mjeseci kontinuirano:
5. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje pet (5) radova na znanstvenim
skupovima, od kojih dva na međunarodnim znanstvenim skupovima;
6. da se dokazao kao sposoban mentor/komentor u poslijediplomskom (doktorskom)
studiju, što dokazuje objavljivanjem barem jednog znanstvenog rada u znanstvenom
časopisu u koautorstvu sa studentom koji je završio poslijediplomski (doktorski)
studij.

REDOVITI PROFESOR
IV.
U znanstveno-nastavno zvanje redoviti profesor može biti izabrana osoba koja
ispunjava uvjete iz članka 93. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom
obrazovanju (»Narodne novine« – 123/03., 198/03., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete
i sljedeće uvjete:
• da je u svojstvu nastavnika (stalnog ili gostujućeg) na nekom visokom učilištu
ukupno izvodio nastavu od barem šesto (600) norma sati.
Uz to, pristupnik treba ispuniti četiri (4) od sljedećih osam (8) uvjeta:
1. da je autor ili koautor dva (2) sveučilišna udžbenika ili priručnika, odnosno da je
na web stranici visokog učilišta postavio svoja predavanja iz dva (2) kolegija, kao
nastavne tekstove koji su pozitivno ocijenjeni od stručnog povjerenstva;
2. da je pod njegovim mentorstvom obranjeno najmanje deset (10) završnih ili
diplomskih radova i da je pri tome objavio barem četiri (4) rada u koautorstvu sa
studentom;
3. da se dokazao kao sposoban mentor/komentor u poslijediplomskom (doktorskom)
studiju, što dokazuje objavljivanjem barem dva (2) znanstvena rada u znanstvenom
časopisu u koautorstvu sa studentom koji je završio poslijediplomski (doktorski)
studij;
4. da je održao najmanje sedam (7) priopćenja na znanstvenim skupovima od toga
najmanje četiri (4) priopćenja na međunarodnim znanstvenim skupovima, ili barem
jedno pozvano predavanje na međunarodnom znanstvenom skupu;
120
5. da je bio najmanje četiri godine član uređivačkog odbora znanstvenog časopisa ili
da je bio urednik najmanje dvaju zbornika radova sa znanstvenih skupova ili zbirnih
znanstvenih knjiga;
6. da je recenzirao barem deset članaka u znanstvenim časopisima ili zbornicima
radova sa znanstvenih skupova;
7. da je vodio najmanje jedan znanstveno-istraživački projekt ili sudjelovao u barem
jednom međunarodnom znanstveno-istraživačkom projektu;
8. da je kao gostujući profesor ili znanstvenik boravio ukupno dvije godine, od čega
barem godinu kontinuirano, na uglednim inozemnim sveučilištima ili institutima, te
održao pozvana predavanja.

REDOVITI PROFESOR U TRAJNOM ZVANJU REDOVITOG PROFESORA
V.
U reizboru u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora (trajno zvanje)
pristupnik treba ispuniti šest (6) od dvanaest (12) uvjeta, od kojih su osam navedeni
za redovitog profesora, te prošireni još sljedećim uvjetima:
1. da je bio pozvani predavač na barem dva međunarodna znanstvena skupa;
2. da je bio recenzent (izvjestitelj) za barem dva studijska programa, ili barem dva
sveučilišna udžbenika ili znanstvene knjige;
3. da je obnašao čelnu dužnost u strukovnoj asocijaciji iz svojeg znanstvenog
područja, ili čelnu dužnost na visokom učilištu ili u široj akademskoj zajednici;
4. da je dobio istaknutu domaću ili međunarodnu nagradu za svoj znanstveni ili
nastavni rad.

VI.
Pri reizboru provjeravat će se samo drugi uvjet naveden pod Općim uvjetima u točki
I. ove Odluke:
»Pristupnici koji su u postupku reizbora, moraju priložiti pozitivno ocijenjene
rezultate institucijskog istraživanja kvalitete svog nastavnog rada ili pozitivno
ocijenjene rezultate studentske ankete koju provodi visoko učilište.«
121
Pristupnici koji se biraju u isto znanstveno-nastavno zvanje: docenta ili izvanrednog
profesora u skladu s člankom 102. stavkom 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i
visokom obrazovanju trebaju ispuniti sljedeće uvjete:
• za ponovni izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, pristupnici trebaju ispuniti
tri (3) uvjeta, koje biraju među uvjetima za izbor u znanstveno-nastavno zvanje
docenta, a i također među uvjetima za izbor u izvanrednog profesora;
• za ponovni izbor u znanstveno nastavno zvanje izvanrednog profesora, pristupnici
trebaju ispuniti pet (5) uvjeta, koje biraju među uvjetima za izbor u znanstveno-
nastavno zvanje izvanrednog profesora, a i također među uvjetima za izbor u
redovitog profesora.

VII.
U prijelaznom razdoblju do završetka preddiplomskih, diplomskih i
poslijediplomskih (doktorskih studija) prema Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i
visokom obrazovanju, uvjeti navedeni u točkama II., III. i IV. ove Odluke odnose se
na dodiplomske i poslijediplomske studije (magistarske i doktorske) studije koji se
završavaju prema prijašnjim propisima.

VIII.
Ova Odluka stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«, a primjenjuje se
od 1. siječnja 2006. godine.
Do 31. prosinca 2005. godine u postupku izbora ili reizbora u znanstveno-nastavna
zvanja primjenjivat će se Odluka o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne
i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja i nastavna
zvanja Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske od 25. listopada 1996.
(»Narodne novine« br. 94/96.)
122
REKTORSKI ZBOR

djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« br. 123/03., 105/04. i 174/04.)
te sukladno članku 5. stavku 2. Poslovnika Rektorskog zbora, Rektorski zbor na 9.
sjednici u akademskoj 2004/2005. godini održanoj 19. srpnja 2005. godine uz
suglasnost Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje od 7. rujna 2005. godine
donosi
ODLUKU
O NUŽNIM UVJETIMA ZA OCJENU NASTAVNE I STRUČNE

DJELATNOSTI U POSTUPKU IZBORA U NASTAVNA ZVANJA

OPĆI UVJETI
I.
• Pristupnici koji se prvi puta biraju u nastavna zvanja moraju imati potvrdno
ocijenjeno nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima. Oblik i način
provedbe nastupnog predavanja propisat će Rektorski zbor uz suglasnost
Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje.
• Pristupnici koji su u postupku reizbora ili izbora u više zvanje moraju priložiti
pozitivno ocijenjene rezultate institucijskog istraživanja kvalitete svog nastavnog
rada ili pozitivno ocijenjene rezultate studentske ankete, koju provodi visoko učilište.

PREDAVAČ
II.
U nastavno zvanje predavača može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz
članka 98. stavka 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju
(»Narodne novine« br. 123/2003., 105/04. i 174/04.), uz opće uvjete i sljedeće:
Pristupnik treba ispuniti dva (2) od sljedeća četiri (4) uvjeta:
123
1. da je u suradničkom ili nastavnom zvanju, računajući razdoblje od tri godine prije
datuma pokretanja izbora izvodio nastavu na nekom visokom učilištu to barem
trideset (30) norma sati
2. da ima magisterij znanosti ili doktorat znanosti
3. da je održao jedno javno izlaganje na znanstvenim ili stručnim skupovima iz
područja struke iz koje se provodi postupak izbora u zvanje predavača
4. da je objavio barem dva (2) stručna ili znanstvena rada, ili da je koautor u barem
jednom (1) složenijem projektu koji je izveden ili nagrađen, odnosno značajnijoj
studiji iz odgovarajuće struke.

VIŠI PREDAVAČ
III.
U zvanje višeg predavača može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka
98. stavka 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne
novine« 123/03., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i sljedeće:
Pristupnik treba ispuniti tri (3) od sljedećih šest (6) uvjeta:
1. da je u razdoblju od pet godina prije pokretanja izbora bio u nastavnom ili
znanstvenom zvanju, te u tom zvanju tijekom tri godine kontinuirano izvodio nastavu
na nekom visokom učilištu od barem šezdeset (60) norma sati
2. da ima magisterij ili doktorat znanosti
3. da je na web stranici visokog učilišta postavio svoja predavanja kao nastavni tekst,
koji je pozitivno ocijenjen od stručnog povjerenstva
4. da su pod njegovim mentorstvom izrađena najmanje tri (3) završna ili diplomska
rada, te da je pri tome objavio barem dva rada u koautorstvu sa studentom
5. da je autor ili koautor najmanje pet (5) objavljenih stručnih ili znanstvenih radova,
ili izvedenih ili nagrađenih projekata odnosno studija iz odgovarajuće struke
6. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje dva rada na znanstvenim ili
stručnim skupovima od kojih jedan na međunarodnom znanstvenom ili stručnom
skupu.

124
PROFESOR VISOKE ŠKOLE
IV.
U zvanje profesora visoke škole može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz
članka 98. stavka 5. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju
(»Narodne novine« 123/03., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i sljedeće:
Pristupnik treba ispuniti tri (3) od sljedećih šest (6) uvjeta:
1. da je u razdoblju od pet godina prije pokretanja izbora bio u nastavnom ili
znanstveno-nastavnom zvanju te u tom zvanju tijekom tri godine kontinuirano
izvodio nastavu na nekom visokom učilištu od barem 120 norma sati
2. da je autor ili koautor jednog udžbenika ili da je na web stranici visokog učilišta
postavio svoja predavanja kao nastavni tekst koji je pozitivno ocijenjen od stručnog
povjerenstva
3. da je objavio najmanje deset (10) stručnih ili znanstvenih radova, odnosno
izvedena ili nagrađena projekta ili studije iz odgovarajuće struke
4. da je pod njegovim mentorstvom obranjeno najmanje sedam (7) završnih ili
diplomskih radova i da je pri tome objavio barem tri rada u koautorstvu sa studentom
5. da je kao autor ili koautor prezentirao najmanje četiri rada na znanstvenim ili
stručnim skupovima od kojih barem dva na međunarodnom znanstvenom ili
stručnom skupu
6. da je dobio nagradu za svoj stručni rad.

PROFESOR VISOKE ŠKOLE U TRAJNOM ZVANJU PROFESORA VISOKE
ŠKOLE
V.
U reizboru u nastavno zvanje profesora visoke škole (trajno zvanje) pristupnik treba
ispuniti pet (5) od sljedećih devet (9) uvjeta, od kojih su šest navedeni za izbor u
profesora visoke škole, te prošireni još sljedećim uvjetima:
1. da je bio pozvani predavač na barem dva međunarodna znanstvene ili stručna
skupa
2. da je bio recenzent (izvjestitelj) jednog studijskog programa
3. da je obnašao čelnu dužnost u strukovnoj asocijaciji iz svog stručnog područja.

125
LEKTOR
VI.
U zvanje lektora može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 98. stavak
6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine«
123/03., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i sljedeće uvjete
• da je objavio tri (3) stručna rada.
Pri svakom reizboru pristupnik treba priložiti najmanje jedan (1) novi objavljeni rad.

VIŠI LEKTOR
VII.
U zvanje višeg lektora može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 98.
stavak 7. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne
novine« 123/03., 105/04. i 174/04.) uz opće uvjete i sljedeće uvjete:
• da je objavio pet (5) stručnih radova.
Pri svakom reizboru pristupnik treba priložiti najmanje dva (2) nova objavljena rada.

VIII.
Pri reizboru provjeravat će se samo drugi uvjet naveden pod Općim uvjetima u točki
I. ove Odluke.
»Pristupnici koji su u postupku reizbora moraju priložiti pozitvno ocijenjene
rezultate institucijskog istraživanja kvalitete svog nastavnog rada ili pozitivno
ocijenjene rezultate studentske ankete, koju provodi visoko učilište.«
Pristupnici koji se biraju u isto nastavno zvanje: predavača ili višeg predavača u
skladu s člankom 102. stavkom 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom
obrazovanju trebaju ispuniti sljedeće uvjete:
• za ponovni izbor u nastavno zvanje predavča pristupnci trebaju ispuniti tri (3)
uvjeta, koje biraju među uvjetima za izbor u nastavno zvanje predavača, a i također
među uvjetima za izbor u višeg predavača;
• za ponovni izbor u nastavno zvanje višeg predavača trebaju ispuniti pet (5) uvjeta,
koje biraju među uvjetima za izbor u nastavno zvanje višeg predavača, a i također
među uvjetima za izbor u profesora visoke škole.

126
IX.
Ova Odluka stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«, a primjenjuje se
od 1. siječnja 2006. godine.
Do 31. prosinca 2005. godine u postupku izbora ili reizbora u nastavna zvanja
primjenjivat će se Odluka o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i
stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja i nastavna zvanja
Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske od 25. listopada 1996. godine
(»Narodne novine« br. 94/96.).

127
REKTORSKI ZBOR

djelatnosti i visokom obrazovanju (»Narodne novine« br. 123/03, 105/04. i 174/04.)
te sukladno članku 5. stavku 2. Poslovnika Rektorskog zbora i Odluke Rektorskog
zbora o nužnim uvjetima za ocjenu nastavne i stručne djelatnosti u postupku izbora u
znanstveno-nastavna zvanja od 19. srpnja 2005. godine Rektorski zbor na 9. sjednici
u akademskoj 2004./2005. godini uz suglasnost Nacionalnog vijeća za visoko
obrazovanje od 5. listopada 2005. godine, donosi
ODLUKU
O OBLIKU I NAČINU PROVEDBE NASTUPNOG PREDAVANJA ZA

IZBOR U ZNANSTVENO-NASTAVNA ZVANJA, UMJETNIČKO-
NASTAVNA I NASTAVNA ZVANJA

Članak 1.
Pristupnik koji se prvi put bira u znanstveno-nastavno zvanje, umjetničko-nastavno i
nastavno zvanje uz uvjete koje propisuje Rektorski zbor, moraju imati od
Povjerenstva Stručnog vijeća visokog učilišta potvrdno ocijenjeno nastupno
predavanje pred nastavnicima i studentima.
Nastupno predavanje ocjenjuje stručno povjerenstvo od najmanje tri člana iz
pristupnikova znanstvenog odnosno umjetničkog polja, koje imenuje ovlašteno
stručno vijeće.
Članovi stručnog povjerenstva moraju biti u istom ili višem zvanju od zvanja u koje
se pristupnik bira.

Članak 2.
Stručno povjerenstvo iz članka 1. stavka 3. ove Odluke predložiti će pristupnicima
temu i termin za održavanje nastupnog predavanja. Predložena tema nastupnog
predavanja mora biti u okviru redovite nastave iz predmeta koji je u polju za koji se
pristupnik bira.
128
Stručno povjerenstvo iz prethodnog stavka predložit će dekanu visokog učilišta koje
provodi postupak izbora u odgovarajuće znanstveno-nastavno, umjetničko-nastavno
odnosno nastavno zvanje dogovoreni naslov teme i termine za održavanje nastupnog
predavanja.
Dekan visokog učilišta iz stavka 2. ovog članka utvrdit će termin za održavanje
nastupnog predavanja i o tome obavijestiti Stručno povjerenstvo i pristupnika.

Članak 3.
Nastupno predavanje mora biti oglašeno na oglasnim pločama i web-stranicama:
a) visokog učilišta koje provodi natječajni postupak
b) Rektorata Sveučilišta

Članak 4.
Nastupno se predavanje održava u okviru redovite nastave pred nastavnicima i
studentima visokog učilišta koje je raspisalo natječaj. Na predavanje se mogu pozvati
i druge osobe.
Nastupno predavanje obvezno slušaju članovi stručnog povjerenstva, studenti i još
najmanje pet sveučilišnih nastavnika stručnog vijeća visokog učilišta na kojem se
pristupnik bira.

Članak 5.
Nastupno predavanje mora trajati jedan nastavni sat, a održavaju ga svi pristupnici
koji su se javili na natječaj, ako zadovoljavaju ostale uvjete predviđene za izbor u
zvanje za koje je natječaj raspisan.

Članak 6.
Nakon održanog nastupnog predavanja održava se rasprava u kojoj slušatelji mogu
pristupniku postavljati pitanja u vezi s temom predavanja.

Članak 7.
Nakon održanog nastupnog predavanja i rasprave iz članka 6. ove Odluke, stručno
povjerenstvo daje pisanu ocjenu o nastupnom predavanju koje se obavezno prilaže
129
izvješću i prijedlogu povjerenstva za izbor pristupnika u odgovarajuće znanstveno-
nastavno zvanje, umjetničko-nastavno odnosno nastavno zvanje.
Ocjena nastupnog predavanja mora sadržavati prosudbu predloženikovih
sposobnosti, a odnosi se naročito na:
a)stručnu kompetentnost predavača,
b)pobuđivanje interesa za predmet,
c)primjerenost iznijetog gradiva i pristupa određenoj godini studija,
d)govorničke vještine,
e)korištenje nastavnih pomagala,
f)druga zapažanja.
Ocjenu kao i prijedlog potpisuju svi članovi povjerenstva.

Članak 8.
Pristupnik koji ne dobije pozitivnu ocjenu nastupnog predavanja ne može biti izabran
u znanstveno-nastavno zvanje, umjetničko--nastavno odnosno nastavno zvanje.

Članak 9.
Troškove postupka izbora i nastupnog predavanja snosi visoko učilište koje je
raspisalo natječaj.

Članak 10.
Ova Odluka je sastavni dio Nužnih uvjeta Rektorskog zbora za ocjenu nastavne i
stručne djelatnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja i objavljuje se u
»Narodnim novinama«.
Lektura teksta stilska je i jezična obrada teksta koja uključuje uklanjanje pravopisnih
i gramatičkih pogrešaka, kao i oblikovanje rečeničnih konstrukcija radi poboljšanja
čitljivosti i jasnoće teksta.
Korektura teksta podrazumijeva uklanjanje slučajnih pogrešaka koje uključuju

tipografske, interpunkcijske i druge manje pogreške.
130

Metodologija

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Metodologija

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FAKULTET FILOZOFSKO-HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

Mr. sc. Ivica Musić

1. OPĆE ZNAČAJKE ZNANOSTI……………………………………………. 6

2. VRSTE PISANIH RADOVA NA VISOKIM UČILIŠTIMA……………… 30

3. ZNANSTVENA, ZNANSTVENOSTRUČNA I STRUČNA DJELA………52

4. PRIPREMANJE I PISANJE ZNANSTVENOGA DJELA………………... 65

Visokoškolski programi bitno se razlikuju od programa osnovnoga i

1.1. Jezična diferencijacija

Prije no što se išta kaže o znanosti, nužno je na samom početku upozoriti na

1.2. Definicija znanosti

Teoretičari znanosti uglavnom se slažu u konstataciji da je ovu kompleksnu

1.3. Povijesni razvoj znanosti

Korijene znanosti moramo tražiti u praktičnom čovjekovu iskustvu. Naime,

1.4.1. Metode znanstvenoga istraživanja

1.4.2. Metode znanstvenoga sistematiziranja

- realna definicija – ona kojom se rasvjetljava bit stvari43

Mnoge pojmove ne možemo definirati u skladu s navedenim pravilima. 51 U

Smatra se da je metoda klasifikacije najstarija i najjednostavnija znanstvena

Razlikujemo direktne i indirektne dokaze. Direktni (apodiktični) dokazi

Suprotan postupak u odnosu na dokazivanje jest opovrgavanje. To je zapravo

1.5. Klasifikacija znanosti

Prateći povijesni razvoj znanosti, možemo uočiti i razne pokušaje da se sve

Razne klasifikacije znanosti imaju različita načela po kojima se provode. 70

TEORETSKE: PRAKTIČNE: POETSKE:

Herbert Spencer (1820.-1903.) klasificira znanosti prema njihovu

APSTRAKTNE: APSTRAKTNO-KONKRETNE: KONKRETNE:

Danas se uglavnom razlikuju formalne (formalna logika, matematika,

REALNE ZNANOSTI: FORMALNE ZNANOSTI:

Prirodne znanosti : Kulturne znanosti :

Duhovne znanosti: Društvene i gospodarske

DRUGE TEMELJNE TEHNIČKE ZNANOSTI

TEMELJNE MEDICINSKE ZNANOSTI

KLINIČKE MEDICINSKE ZNANOSTI

JAVNO ZDRAVSTVO I ZDRAVSTVENA ZAŠTITA

DRUGE GRANE KLINIČKE MEDICINE

TEORIJA I POVIJEST KNJIŽEVNOSTI

ORIJENTALNE I OSTALE FILOLOGIJE

SUSTAVNA PSIHOLOGIJA FINANCIJE I FINANCIJSKA POLITIKA

BIOLOŠKA I FIZIOLOŠKA PSIHOLOGIJA KVANTITATIVNA EKONOMIJA EKONOMIJA

SOCIJALNA PSIHOLOGIJA MEĐUNARODNA EKONOMIJA

TEORIJA I POVIJEST POLITIKE

POVIJEST PRAVA I DRŽAVE

TEORIJA PRAVA I DRŽAVE

KAZNENO PRAVO I KAZNENO PROCESNO PRAVO

GRAĐANSKO PRAVO I GRAĐANSKO PROCESNO PR.

UPRAVNO PRAVO I UPRAVA

TRGOVAČKO PRAVO I PRAVO DRUŠTVA

POMORSKO I OPĆEPROMETNO PRAVO

MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO

RADNO I SOCIJALNO PRAVO

SUSTAVNA PEDAGOGIJA INFORMACIJSKI SUSTAVI I INFORMATOLOGIJA

TEORIJSKA I POVIJESNA SOCIOLOGIJA

Kao znanstvenoistraživačke ustanove, visoka su učilišta mjesta na kojima se

Referat ili izvješće najjednostavniji je oblik pismenoga rada studenta. Radi se

Sukladno propisima visokih učilišta, svaki je student tijekom studija dužan

IDEJA DOBRA KOD PLATONA

Student: Marko MARKOVIĆ

Mostar, studenoga 2005.

2.3. Diplomski rad

SPOZNAJA U JOHNA LOCKEA

SPOZNAJA U JOHNA LOCKEA

Predmet: Teorija spoznaje