NEVEN BUDAK PRVA STOLJEA HRVATSKE GRAFIKO-TEHNIKI UREDNIK DARKO JERKO DESIGN ALEN ATALI; Hrvatska sveuilina naklada,

Zagreb 1994.

CIP- Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb UDK 949.75"08/10" BUDAK, Neven Prva stoljea Hrvatske / Neven Budak. - Zagreb ( Hrvatska sveuilina naklada, 1994. 250 str.; 22 cm Predgovor: str. 5-7. - Bibliografija: str. 222-232 1 UZ tekst, - Kmlo, ISBN 953-169-032-4 940318100

HRVATSKA SVEUILINA NAKLADA Zagreb, 1994.

Predgovor Drei ve jedanaestu godinu nastavu iz hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zakljuio sam da je za njeno daljnje odvijanje neophodno i u tiskanom obliku saeti novije rezultate historiografije, kao i zabiljeiti vlastita razmiljanja i tumaenja. Dosadanji temeljni udbenik Nade Klai Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (Zagreb 1971, 1975) u mnogoemu je prevladan, a i teko dostupan. iievu Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (Zagreb 1925, 1990) lake je nai, ali je i ona, usprkos svojoj nesumnjivoj vrijednosti, zastarjela - prije svega koncepcijski, nudei pogled na povijest kakav je ve i pred sedamdesetak godina bio pomalo izvan glavnih znanstvenih strujanja. Odluio sam se zbog toga prikupiti svoje ve objavljene radove hrvatskom ranom srednjovjekovlju, te ih iznova prezentirati samo uz najnunije popravke i izmjene. Kada sam se upustio u posao, zakljuio sam da od takve nakane moram odustati, jer bi neke teme bile odve necjelovite, a drugdje bi pak dolazilo do preklapanja i ponavljanja. Osim toga, neki su tekstovi objavljeni prije dosta godina, te se u meuvremenu pojavilo mnogo novih miljenja i radova to ih je trebalo uzeti u obzir. Tako sam napokon neke objavljene radove stopio u vee cjeline i temeljito ih preradio, te se i ne moe govoriti njihovom ponovnom objavljivanju. Takav je sluaj sa slijedeim poglavljima, temeljenima na jednome ili vie objavljenih (pa i neobjavljenih) radova: tumaenju etnogeneze Hrvata (Die sdslawischen Ethnogenesen an der stlichen Adriakste im frhen Mittelalter; Tumaenje porijekla i najstarije povijesti Hrvata u djelima srednjovjekovnih pisaca (u tisku)) Nastanak etnogenetskih jezgara na istonoj jadranskoj obali i proces njihova stapanja neobjavljeni referat s Kongresa historiara Jugoslavije u Pritini 1987. godine) Hrvatska u vrijeme Trpimira (Hrvatska u doba Trpimira) Pokrtavanje Hrvata i raanje crkvene organizacije (Frhes Christentum in Kroatien) Pokrtavanje Hrvata - referat odran 1992. godine na skupu Stvaranje prvog hrvatskog kulturnog pejzaa i predan za zbornik radova sa skupa) Sisak u ranom srednjem vijeku (Sisak u ranom srednjem vijeku - referat odran 1989. g. na znanstvenom skupu Sisak - vie od 2000 godina postojanja i predan za zbornik radova) Drutveni razvoj - naznake i smjerovi (Neki elementi drutvenog razvoja ranosrednjovjekovne Hrvatske na primjerima iz kartulara Sv. Ivana Biogradskog) Hrvatska drutva u 11. stoljeu - referat odran 1989. g. na znanstvenom skupu kralju Zvonimiru i predan za zbornik radova sa skupa) Servi ranog srednjeg vijeka u Hrvatskoj i Dalmaciji; Struktura i uloga obitelji serva i famula u komunalnim drutvima na istonom Jadranu). Gotovo bez izmjena ponovo objavljujem tekstove: Prilog valorizaciji humsko-dukljanskog kulturnog podruja u prvim fazama njegova razvitka (u ovoj knjizi Kultura humsko-dukljanskog podruja do kraja 12. stoljea) i Historija kaiprstom (ovdje Grgur Ninski - mit i zbilja). U prvom sam sluaju dodao u

biljekama neka novija miljenja, dok sam u drugome samo neznatno prilagodio tekst to je u prvoj verziji bio objavljen kao novinski feljton. Pregled hrvatske povijesti 7.-11. stoljea nastao je za potrebe u meuvremenu (dakako) propalog projekta Historija naroda i narodnosti Jugoslavije. Napisan je 1987. g. i nije nikada bio objavljen. Vrlo sam zadovoljan da ga i danas mogu tiskati onakvog kakav je bio i u ono vrijeme predan glavnom voditelju projekta za Hrvatsku, dr. Mirku Valentiu. Kronologija hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti dio je, poneto nadopunjen, kronologije to sam je priredio za knjigu svjetske i hrvatske kronologije dr Ive Goldsteina. Hrvatska u previranju (1075.-1105.g.) tekst je nastao na temelju Pregleda hrvatske povijesti, a za potrebe ove knjige. Razliit znaaj pojedinih poglavlja utjecao je i na njihov neujednaeni izgled. Kako su Pregled hrvatske povijesti 7.-11. stoljea i Grgur Ninski - mit i zbilja izvorno bili pisani bez biljeaka, tako su i u ovu knjigu uneseni bez znanstvenog aparata (osim napomena u zagradama u tekstu Grguru Ninskom). Namjena je pojedinih dijelova knjige takoer razliita. Kako je ponajprije pisana za studente povijesti, trebala bi omoguiti brz i praktian uvid u razdoblje. To sam nastojao postii Pregledom i Kronologijom, kao i pridodanim tablicama. Ostala su poglavlja veinom saimanja dosadanjih specijalistikih rezultata ili pak prilozi diskusiji pojedinim problemima. Tekstom Grguru Ninskom htio sam upozoriti na opasnost iskrivljavanja izvornih podataka i znanstvenih tumaenja, a ini mi se da je takvo upozorenje potrebnije sada no ikada: mnogi su razumjeli da liberalizacija znanstvenog izraavanja, kao posljedica politike liberalizacije, znai da se u znanstvene povijesne rasprave moe ukljuiti svatko s bilo kakvim, pa i najnekritinijim tumaenjima hrvatske prolosti. Takva je pojava jedino to je moda tetnije od same utnje. Od hrvatske se povijesne znanosti s pravom oekuje objavljivanje sinteze hrvatske povijesti. Tenja je historiara moje generacije da tome poslu to prije pristupi, ali samo elje nisu, dakako, dovoljne. ini mi se da za metodoloki suvremenu sintezu nema dovoljno predradnji. Hrvatsko je ranosrednjovjekovno drutvo zapravo slabo istraeno, nisu jo rijeena niti osnovna pitanja poput prodiranja feudalizma u gentilno drutvo, a i kontinuitet antikih drutava tek se nazire. Jo je gore stanje s prouavanjem, primjerice, privredne povijesti ili pak povijesti agrara. Hrvatska je medievistika, pogotovo kada je rije ranom srednjem vijeku, desetljeima bila zatvorena u samu sebe, okrenula iskljuivo istraivanjima hrvatske prolosti, gotovo bez imalo zanimanja za razvoj u ostalim europskim zemljama. Ta samoizolacija (to je bila djelomino rezultat ope izdvojenosti Hrvatske iz Europe, ali jo vie posljedica potpuno zastarjele pozitivistike metodologije) bila je uzrokom donoenja sasvim krivih zakljuaka, rasprava sporednim problemima, gubljenja vremena na otkrivanje davno otkrivenoga. Ovu bih knjigu volio nazvati malim korakom prema nekoj buduoj sintezi. Nadam se da usprkos svojoj metodolokoj i metodikoj neujednaenosti omoguava nazrijeti pravac kojim se kree hrvatska medievistika u nastojanju da protumai razdoblje u kojemu se raala Hrvatska.

Moda e netko, uzevi knjigu u ruke, od nje prieljkivati vie. Uinio sam, koliko sam u ovim prilikama mogao. U Zagrebu, lipnja 1993. Neven Budak

POLITIKI RAZVOJ HRVATSKIH ZEMALJA a) Dolazak i uklapanje u kasnoantiki svijet PITANJA PORIJEKLA HRVATA Porijeklo i doseljenje Hrvata ostali su do danas obavljeni velom nepoznanica i nejasnoa. Ono to je historiarima prologa stoljea izgledalo jasno i konano rijeeno, danas vie ne izgleda tako. Diskusija se vodi oko nekoliko pitanja: tko su Hrvati? kojeg su porijekla? odakle su se i kada doselili u novu domovinu? da li su doli u samo jednom seobenom valu ili u vie njih? Prije no to uope pristupimo prikazivanju ove problematike, valja nam se zapitati, u kojoj nas mjeri njeno rjeenje pribliava spoznaji prapoecima hrvatske povijesti? to su dananji Hrvati: je su li oni potomci samo doseljenih Hrvata, ili su posljedak mijeanja doseljenika i zateenih, vie - manje romaniziranih domorodaca? Sigurno ovo drugo, s time da je s vremenom nad doseljenicima u potpunosti prevladala batina njihove nove domovine. Da li su pri tom demografski omjeri odigrali presudnu ulogu, ili je snaga mediteranske civilizacije bila dovoljna da prekrije gotovo potpuno slavensku kulturu u koju su bile utkane i neke staroiranske tekovine, teko je procijeniti bez valjanih istraivanja. Bilo kako bilo, ono to su Hrvati donijeli sa sobom (osim, dakako, jezika) ostalo je sauvano samo u tragovima to ih danas moemo otkriti samo paljivim i minucioznim istraivanjem. Zbog toga nije sasvim neopravdano, ako netko kae da povijest Hrvata zapoinje tek s njihovim dolaskom na tlo nekadanjeg Rimskog carstva: Hrvati su postali Hrvatima tek u stapanju Slavena i autohtonog stanovnitva. Jednako kao to su Englezi, Francuzi, panjolci, Talijani i mnogi drugi nastali stapanjem etniki i kulturno sasvim razliitih naroda. Odakle su Protohrvati doli i to su bili po svom porijeklu svakako je manje zanimljivo od toga to su sa sobom donijeli kao dar mediteranskom i panonskom svijetu. Moemo slobodno rei da su istraivanja usmjerena k toj sastavnici hrvatske batine tek u zaetku, usprkos nekim vrlo zanimljivim starijim pokuajima (npr. rekonstrukcije mitologije). Ipak, ve zbog same znatielje, upustit emo se i u prikaz razliitih tumaenja porijekla Hrvata. Uinit emo to na krajnje lapidaran nain. Udubljivanje u problematiku zahtijevalo bi, naime, itavu knjigu, a sluilo bi samo tome da se itaoca uvjeri kako konanog zadovoljavajueg odgovora jo uvijek nema (pitamo se, hoe li ga ikada biti?). Neka posebna pitanja vezana uz etnogenezu i njeno tumaenje bit e obraena u iduim poglavljima. Osnovnu prepreku svakom zakljuivanju postavljaju vie no oskudni izvori to govore razdoblju od 6. do 9. stoljea, odnosno vremenu kada su se odvijali kljuni procesi stvaranja hrvatskog srednjovjekovnog etnosa. Suvremeni su tek rijetki tekstovi ponekog bizantskog pisca, kao i pisma pape Grgura I, ali u njima se odreda govori iskljuivo Slavenima uope, a ne i napose Hrvatima. Hrvatsko se ime, uostalom, po prvi puta spominje tek u vrijeme kneza Trpimira. Djela to ih danas drimo temeljnim za to razdoblje mnogo su kasnija: bizantski car i pisac Konstantin VII. Porfirogenet ostavio nam je najbrojnije podatke, ali je njegov spis O upravljanju carstvom nastao tek pri kraju prve polovice 10. stoljea. Kraljevstvo Slavena barskoga sveenika jo je mlade (12. stoljee), kao i Salonitanska povijest

Tome Arhidakona (13. stoljee). Tako su historiari prisiljeni donositi zakljuke na osnovu podataka iz zapravo drugorazrednih izvora, drugorazrednih s obzirom na vrijeme njihova nastanka, ali ne i na kakvou. Pomo u shvaanju prilika na istonom Jadranu u 7. i 8. stoljeu prua jo pokoja suvremena vijest, ali nam rijetko koja govori ita etnogenetskim procesima. Rad se povjesniara zato nuno oslanja na rezultate tlo kojih su doli arheolozi i filolozi, ali plodovi suradnje jo nisu onakvi kakve bismo prieljkivali. Tome pridonose i nerijeeni problemi unutar ovih struka, kao npr. poprilini raskoraci u jezikoslovnom tumaenju porijekla imena Hrvata, pa time i samog naroda, ili pak injenica da arheolozi u svojim istraivanjima jo nisu uspjeli sa sigurnou dokumentirati najraniju fazu hrvatskog naseljenja. Posljedica oskudice, pa ponekad i kontradiktornosti izvora (kao u sluaju Konstantina Porfirogeneta, u ijem su djelu zabiljeene dvije razliite prie doseljenju Hrvata - da ne govorimo brojnim drugim detaljima, jednako dvosmislenima), bilo je stvaranje niza suprotstavljenih miljenja kljunim pitanjima poetaka hrvatske povijesti. TEORIJE PORIJEKLU HRVATA Najistaknutiji hrvatski medievist 19. stoljea, F. Raki, bio je miljenja da su Hrvati slavenskoga porijekla, te da su se naselili odjednom, zajedno s drugim junim Slavenima. Potporu je imao u V. Jagiu, vrhunskom hrvatskom filologu. Pod utjecajem poljskog sociologa Gumplowicza i njegove teze nesposobnosti Slavena da sami stvaraju drave, koje onda nastaju djelovanjem drugih naroda, zaelo se u dijelu historiografije miljenje da su Hrvati gotskoga porijekla, prema tome Germani koji su se nametnuli zateenim Slavenima. Autori ove teze (npr. K. Segvi) pozivali su se na Tomu Arhidakona i Popa Dukljanina, jer obojica u svojim djelima spominju Gote, a splitski sveenik ak izriito Hrvate izjednaava s njima. Pobijanje ove teorije nije iziskivalo previe truda, jer je bilo oito da Dukljanin kao jedan od svojih izvora koristi i Jordanesa, iji su se Goti onda preselili u Dukljaninovo imaginarno junoslavensko kraljevstvo, a da Toma izriaj Goti rabi samo kao pogrdni nadimak za barbarske Slavene u svom susjedstvu, nikako pak kao etnikon. Tree je miljenje porijeklu Hrvata graeno na slinostima njihova imena s imenom perzijske pokrajine Harahvatije (oko grada Herata, danas u Afganistanu), te na tzv. Tanaiskim ploama s ua Dona, na kojima je u 2. stoljeu n. e. ime Hrvat zabiljeeno kao osobno ime. Tvorci iranske teorije smatrali su Hrvate iranskim plemenom koje je, zahvaeno velikim seobenim valovima, krenulo preko junih ruskih stepa prema Europi, te se usput slaveniziralo, zadravi tek ime i poneto od tradicije (narodne pjesme, elemente vjerovanja). Jo i danas pronalaze se novi argumenti kojima se ovo miljenje eli potkrijepiti. No ipak, nikakva dosad iznesena argumentacija nije bila dovoljno uvjerljiva, jer se najee radilo nategnutim ili pak konstruiranim dokazima, a stvarni iranski elementi u hrvatskoj etnogenezi, mada nesporni, govore samo dodirima slavenskog i iranskog svijeta na rubnom euroazijskom podruju i nita vie. Napokon, u novije se vrijeme kod nekih istraivaa javilo tumaenje da Hrvati i nisu postojali kao etnos prije stvaranja avarskog kaganata. Po njima, postoji mogunost da u hrvatima treba gledati istaknuti sloj avarskih graniara, razmjetenih po rubovima kaganata. Oni su u ime Avara vladali nad podlonim Slavenima, ali nisu imali neko

izdvojeno etniko porijeklo. S raspadom kaganata i propau avarske vlasti ti su se graniari osamostalili, prenijevi svoje ime na slavensko stanovnitvo. Tek tada se Hrvati poinju javljati kao etnos. Na taj bi se nain mogla objasniti rasprostranjenost hrvatskog imena od june Rusije, preko Poljske oko Krakova, eke oko Praga, tajerske i Koruke do same Hrvatske i Duklje (pogotovo, poto nemamo nikakvih dokaza da svi ti Hrvati imaju zajedniko etniko porijeklo - istovjetnost imena nije pri tom nikakav dokaz, kao to pokazuju npr. sluajevi Veneta ili Vlaha). Analogija prenoenju socijalne oznake na etnos moe se nai u Kozaka, koji su isprva takoer bili raznorodni ratnici-graniari i slobodnjaci. Danas je ipak opeprihvaeno miljenje da su Hrvati bili slavenskoga porijekla, ili barem da su se kao Slaveni naselili u Dalmaciji. Nemogue je pri tom odricati i izvjesne iranske utjecaje na njihovu etnogenezu, ali ih ne treba ni prenaglaavati. Uostalom, u hrvatskoj etnogenezi veliki je udio imalo i zateeno romanizirano stanovnitvo, kao i druga slavenska plemena, ispremijeana s Hrvatima. ORIGO GENTIS - PRIE POSTANKU NARODA Srednjovjekovno poimanje tog plemenskog mijeanja sauvao nam je Konstantin Porfirogenet u prii petoro brae i dvije sestre, koji su Hrvate predvodili na putu u novu domovinu. Jedan se od brae zvao Hrvat, pa se moe pretpostaviti da su i ostala imena, ije nam znaenje nije jasno, simboli razliitih plemena. itava ta pria samo je tipina etnogenetska pria kojom su pojedini narodi nastojali objasniti svoje porijeklo. Nakon sudbonosnog prelaza preko rijeke (u ovom sluaju Dunava), trebalo je maem osvojiti zemlju na kojoj se eljelo nastaniti. Ti se elementi etnogeneze javljaju i kod drugih naroda (npr. Gota), a pridodamo li tome broj sedam kao simbolini broj starog Istoka, uvidjet emo da pria sedmero brae i sestara ne moe sluiti kao vjerodostojni izvor, nego tek kao ilustracija naina na koji su Hrvati, slijedei prastare obrasce, shvaali svoje podrijetlo. Osim toga, to i nije bila jedina pria koja je ovdanjim Slavenima sluila za legitimiranje prolosti. Zahumska je vladarska kua tako pamtila da potjee iz Poljske, iz porjeja rijeke Visle. Takva razliita shvaanja najbolje pokazuju sloenost hrvatske etnogeneze, u kojoj su sudjelovala razliita slavenska plemena uz neslavenske elemente, od kojih su svi unijeli svoj dio tradicije u zajedniki svijet legendi. SUDBINA ANTIKIH GRADOVA Oko dva stoljea najranije hrvatske povijesti nakon doseljenja ostaju obavijena utnjom izvora, iz koje se probija tek poneki sporadini glas. Svijet slavenskih doseljenika, kao i onaj dalmatinskih gradova, ivio je na rubu interesa bizantskog carstva i jo nekonsolidiranog Zapada. Zanimanje za te krajeve pokazivali su samo kranski misionari, elei irenjem vjere civilizirati doseljenike i tako smanjiti opasnost koja je od njih prijetila. Propadanje antikog svijeta najtee je pogodilo gradove. Oni u unutranjosti sasvim su nestali, s izuzetkom nekih ostataka ivota u sreditima kao to su bili Siscia ili Sirmij, moda i manjih poput Ludbrega (Iovia Botivo) ili Varadinskih Toplica (Aquae Iassae). Blie obali, veliki su gradovi postali nepodesni za skuene uvjete ivota i

privreivanja, a nisu imali ni dovoljno stanovnitva za organiziranje efikasne obrane. Zbog toga su se oni najvei smanjili ili su polako odumrli. Narona je leala na prometnom pravcu prema unutranjosti poluotoka, nekada vrlo vanom, sada gotovo sasvim naputenom. Izmeu Epidaura i Raguzija, preostali Romani odabrali su dobro utvrenu stijenu, na kojoj je ve postojalo razvijeno naselje. Napokon, Salona je jednostavno bila prevelika: bez provincije kojoj je bila metropolom, nije mogla preivjeti. Moda su propadanju tih gradova pridonijele i pljake i poneko razaranje, ali nijedan od njih nije zbog toga prestao postojati. ivot se mogao nastaviti samo u gradovima uz obalu, dovoljno velikima da se odupru orujem eventualnom neprijatelju, ali i dovoljno malima da se prehranjuju s onoga to je preostalo od njihovih agera. Situacija u Istri bila je istovjetna onoj u Dalmaciji, iako se ini da je antiki element na poluotoku lake prebrodio krizu seobe. Kasnije prie razaranju antikih gradova i stvaranju novih, sauvane kod raznih srednjovjekovnih pisaca, od Konstantina preko Dukljanina do Tome Arhiakona, samo su odraz shvaanja ljudi njihova vremena. Slino etnogenetskim priama porijeklu pojedinih naroda, i ove su samo trebale legitimirati stanje u odreenom gradu. Tako u Porfirogenetovu djelu gradove rue Slaveni i Avari, a Romani ih osnivaju. Kod Dukljanina, krivci za razaranje su Saraceni, a obnovitelji su Slaveni u suradnji s Romanima. Toma za ruenje okrivljuje Gote, a obnovu pripisuje autohtonim Dalmatincima. Prema tome, slino kao i kad opisuju doseljavanje, ovi pisci ne barataju samo istinitim podacima, nego ponajprije tumaenjima nastalima u kasnijim stoljeima. Arheoloka istraivanja u novije vrijeme pokazuju da je ivot u Saloni nastavljen i nakon slavenskog doseljenja, ali u mnogo skromnijem obliku. Sami Hrvati odabrali su antiku metropolu kao jedno od svojih sredita, ali nenavikli na gradski ivot, zadrali su se na njenoj periferiji. VRIJEME SMIRIVANJA Uslijed nedostatka izvornog materijala teko je procijeniti pod kakvim su se uvjetima Slaveni, a napose Hrvati, naselili u Dalmaciju. Mogue je, da su doista nakon prvih pljakakih provala sklopili s carstvom neki ugovor, po kojemu su pojedina plemena dobila svoja podruja u svojstvu federata. Tragovi toga nazirali bi se u kasnijim sklavinijama, a i najstarije vijesti, ma koliko rijetke i nepouzdane, prikazuju odnose Hrvata i Romana miroljubivima. njihovim dobrim odnosima svjedoi i velik broj kranskih toponima kasnoantikog porijekla, sauvanih izvan podruja to ga je carstvo zadralo pod neposrednom kontrolom. Zajedno s kontinuitetom crkava, oni dokazuju preivljavanje antikog kranstva i unutar hrvatskog podruja, to bi bilo nezamislivo bez uspostavljanja tolerantnih odnosa ubrzo ili ak odmah po doseljenju. Carstvo je, meutim, uglavnom bilo zaokupljeno borbama na Istoku, pa je gradovima moglo pruati malo sigurnosti. Jedino vre zalee mogli su Dalmatinci nai u ravenskom egzarhu i papi. Zbog toga ne treba uditi da je obnovitelj dalmatinske crkvene organizacije, splitski nadbiskup Ivan, bio porijeklom iz Ravene, a da je doao uz papinu podrku. Ukoliko se donedavno moglo sumnjati u njegovo postojanje, mada bez pravog opravdanja, nedavno objelodanjeni podatak iz Trogira neaku (ili unuku) Velikog

Severa, lika koji se javlja kao kljuni u Tominoj prii Ivanu Ravenjaninu, potvruje arhiakonovo tumaenje obnove salonitanske crkve. Tomino prianje ne treba moda preuzeti u svim detaljima, ali je sr svakako tona. Nakon naputanja Salone, patricijat, ili ono to je od njega preostalo, preselio se zajedno s klerom u Dioklecijanovu palau. Nadbiskupska je stolica bila upranjena, emu je razlog mogla stvarno biti i nasilna smrt posljednjeg salonitanskog nadbiskupa 625. godine. Ivan Ravenjanin doao je kao papin poslanik sa zadatkom da obnovi crkvenu organizaciju. Pri tome je naiao na pomo istaknutijih predstavnika patricijata, meu njima napose Velikog Severa, koji je raspolagao palaama kako u Saloni, tako i u Splitu. Obnova ipak nije mogla u potpunosti uspjeti, jer se Crkva nije mogla organizirati meu Hrvatima koji su kranstvo prihvaali vrlo polako. U takvim su se odnosima odvijala gotovo dva stoljea hrvatsko-romanskog suivota. Slavenski je svijet ivio rascjepkan u upanije, bez neke centralizirane vlasti, slino kao u svojoj prapostojbini. Tome su se morali pokoravati i preostali Romani, asimilirajui se vremenom tako, da od njih gotovo i nije bilo traga kada su se, koje stoljee kasnije, poela biljeiti imena s hrvatskog podruja. Od Hrvata ih je jasnije odvajalo jedino kranstvo, ali se i ono u okolnostima u kojima je postojalo moralo svesti na rudimentarne oblike. FRANAKO - BIZANTINSKI RAT NA JADRANU Hrvatsko-romanski svijet izaao je iz anonimnosti u vrijeme velikih promjena politikih snaga na prostoru od sjeverne Italije i Jadrana do Panonije. Ustajale odnose Langobarda, Avara i Bizanta poremetio je dolazak Franaka, nove europske velesile. Padom ravenskog egzarhata papa se osjetio isuvie ugroenim od Langobarda, pa se obratio za pomo Karlu Velikom. Franaki je vladar ubrzo pokorio langobardsko kraljevstvo, ime se pojavio kao novi inilac u politikim odnosima na Jadranu. U neposredno susjedstvo Hrvata Franci su doli nakon jo dva uspjena vojna pohoda: 778. godine osvojili su Istru, a 796. unitili avarski kaganat. U potonjem ratu na njihovoj su se strani borili i Slaveni pod vodstvom svoga kneza Vojnomira. kojim se tono Slavenima radi, da li Hrvatima, panonskim Slavenima ili Karantancima, izgleda da neemo moi saznati. Pobjeda nad Avarima omoguila je Francima stvaranje pogranine donjo-panonske kneevine, kojoj su na elu stajali domai, slavenski knezovi. Slino je bilo i u Karantaniji. itav sklop pograninih podruja, u to su pored slavenskih kneevina uli i dijelovi nekadanjeg langobardskog kraljevstva, okupljen je pod jedinstvenom upravom furlanskog markgrofa. Slijedei cilj franakog osvajanja mogle su biti hrvatske zemlje i bizantska Dalmacija. U takvim je okolnostima, a pogotovo nakon to je Karlo uzurpirao titulu cara, moralo nuno doi do bizantsko-franakog sukoba. Franaki napadi na Hrvatsku zapoeli su na samom kraju 8. stoljea. Poetak je za Franke bio lo, jer je furlanski markgrof Erih poginuo pri napadu na Trsat. No, nakon nekoliko godina Hrvati su bili savladani, pa se Francima na Jadranu od 803. godine mogla odupirati samo Dalmacija uz pomo bizantske flote. Istono carstvo suvereno je vladalo Jadranom, ali su se priobalni gradovi ipak osjeali ugroenima. Nesigurnost je vladala ne samo u Dalmaciji nego i u Veneciji. U takvim

okolnostima, u bizantskim se posjedima javila stranka koja je smatrala da bi podvrgavanje Francima bilo bolje od nastavka ratovanja. Na njenom je elu u Dalmaciji bio zadarski biskup Donat. U diplomatskoj misiji u Carigradu, pokuao je izmiriti zaraene strane, zastupajui interese zapadnog cara. Iako rat tada nije prestao, misija je oito imala nekog uspjeha, jer je Donat za nagradu u Carigradu dobio relikvije Sv. Anastazije. Diplomatska je aktivnost Donata kasnije odvela i Karlu Velikom u Diedenhofen, jednu od njegovih prijestolnica. Zahvaljujui Donatu, kao i zadarskom vojvodi Pavlu, koji ga je podravao, dalmatinska se metropola bar na neko vrijeme otvorila franaakim utjecajima, to je ostalo zabiljeeno u monumentalnoj crkvi Sv. Trojice (danas Sv. Donata). Kako nijedna strana nije bila u stanju odnijeti pobjedu, a i diplomatski se spor oko priznavanja zapadnog carstva pribliio rjeenju, sklopljen je 812. godine u Aachenu mir, kojim su oba carstva mogla zadrati ono to su u odreenom trenutku posjedovala. Tako su Francima pripale Istra i Hrvatska, a Bizant je zadrao dalmatinske gradove i Veneciju. Geopolitika podjela uspostavljena Aachenskim mirom ostavit e dubokog traga u razvitku hrvatskih zemalja, jer e uspostaviti stoljetni dualizam u odnosu priobalja prema zaleu. Sama franaka, pa ni bizantska vlast, nee biti tako dugovjene kao ovaj rezultat njihova sukoba. ISTRA Prve posljedice novih odnosa osjetile su se u Istri, gdje su i promjene bile najvee. U vrijeme bizantske uprave, itav je poluotok bio cjelina. Slavenska kolonizacija uzela je maha u poetku 7. stoljea, kada se, nakon sporadinih pustoenja, ija je glavna rtva bio Nezakcij, naseljava isto ono stanovnitvo koje je nalo svoja boravita i u Hrvatskoj. Doseljenici su ipak bili u manjini, bez veeg utjecaja na drutvene prilike. Tek s dolaskom Franaka istarski svijet doivljava vee potrese, ponajprije zbog uvoenja njemu potpuno stranih feudalnih odnosa, zbog ega je Istra postala prvom od hrvatskih zemalja to dolazi u dodir s novim drutvenim ureenjem. Zbog nesuglasica to su izbile izmeu franakog upravitelja Istre, vojvode Ivana, i istarskih graana, tradicionalno sklonih Bizantu, sazvan je 804. godine sabor na Riani. Meu ostalim, graani su se tuili na Slavene koji uz odobrenje vojvode dolaze na njihova imanja. Ivan je svakako kolonizacijom nastojao izvui to vie prinosa iz naputene zemlje, ali je posljedica toga bila da su graani gubili svoje posjede. Spor je, dodue, rijeen u korist graana, ali se po kasnijoj slavenizaciji istarske unutranjosti moe zakljuiti da se posljedice tog kolonizacijskog vala nisu mogle sprijeiti. Drugaijeg je znaaja moralo biti naseljavanje onog dijela Istre koji se kasnije naziva Meranijom, a koji je u 10. stoljeu, pa svakako i ranije, pripadao hrvatskoj dravi. Taj dio obale do grada Labina bio je dio antike Liburnije, u koju su se Hrvati nastanjivali vjerojatno kao bizantski federati, dakle miroljubivo, te su i njihovi odnosi prema zateenom stanovnitvu bili drugaiji. KNEZOVI LJUDEVIT 1 BORNA U Dalmaciji i Liburniji nova je franaka vlast stala sprovoditi centralizaciju uprave. Razjedinjene slavenske upanije, tekovina simbioze slavenskog ureenja i antike

teritorijalizacije, nisu se mogle uklopiti u sloeni sustav carske vlasti, pa je i na ovom podruju trebalo stvoriti kneevine kao i kod drugih Slavena. Sami poeci, nakon sklapanja Aachenskog mira, nisu dokumentirani, ali se iz zbivanja u vezi s ustankom panonskog kneza Ljudevita moe donekle razaznati uspjehe franakih upravljaa. Ljudevitov je ustanak bio izazvan nezadovoljstvom prema franakim vlastima, pogotovo prema furlanskom markgrofu Kadalohu, koji je, izgleda, prigrabio veu vlast od one to mu je pripadala. Moemo samo pretpostaviti da je i on nastojao uvesti franaki feudalizam na sebi podreenom podruju. Meutim, panonski se knez osjeao dovoljno jakim da prui otpor ak i kada je car odluio na njega poslati vojsku. Dijelom je njegova snaga poivala na teko prohodnim prostranstvima savsko-dravskog meurjeja, dijelom pak u brojnim saveznicima to ih je uspio okupiti oko sebe. Na zapadu su mu se pridruili Karantanci u elji da se ponovo osamostale. Saveznike je naao i na istoku, u Timoanima, slavenskom plemenu to je netom prije napustilo svoja stanita kako bi se oslobodilo Bugara i prilo Francima. Za sebe, meutim, nije mogao pridobiti svog junog susjeda Bornu, kneza Liburnije i Dalmacije. U opasnosti od Bizanta, s kojim pitanje granica oko dalmatinskih gradova godinama nakon Aachenskog mira nije bilo rijeeno na obostrano zadovoljstvo, Borna se morao oslanjati na Franke. njima je ovisila i njegova vlast koja se, sudei po titulama to ih je nosio (knez Gaana, knez Dalmacije i Liburnije), jo nije dovoljno ustalila na podruju itave kneevine. Uostalom, i u Hrvatskoj, u srcu Liburnije, imao je protivnika: njegovi podlonici Gaani iskoristili su prvu priliku, pa da se u bici protiv Ljudevita odmetnu i stanu na stranu neprijatelja. Zbog toga Borna nije mogao ni pomiljati da se pridrui Ljudevitovom savezu. Ratovanje je trajalo pet godina, u toku kojih je nekoliko franakih vojski doivjelo neuspjehe i poraze. Slino je proao i Borna, ali je i Ljudevit trpio gubitke svaki puta kada bi iz obrane preao u napad. Najvie je uspjeha imao kada se branio iz utvrenih mjesta, kakvo je bilo Sisak, njegovo glavno uporite. Njegov bizantski saveznik, gradeki patrijarh Fortunat, takoer je vjerovao u vanost Ljudevitovih utvrda, pa mu je kao pomo poslao majstore zidare i klesare. Napokon je Ljudevit ipak morao odustati. Karantanci su bili pokoreni, Timoani su vjerojatno jo tijekom ustanka potpali ponovo pod bugarsku vlast. Osamljen, bez mogunosti da se i dalje svake godine opire vojskama to su pustoile kneevinu, povukao se k nekim Srbima, za koje franaki kroniar kae da su drali veliki dio Dalmacije (mi danas ne znamo na to je zapravo mislio). Ovi su ga lijepo doekali, no Ljudevit je, moda u elji da zavlada i njima, ubio njihovog vladara. U bezizlaznoj situaciji odluio se na pregovore s Francima, ali je otiao u Hrvatsku, gdje je u to vrijeme ve vladao Vladislav, Bornin neak. Ustanak je zavren tako da su ga Bornini roaci na prijevaru ubili. KNEEVINA IZMEU DRAVE I SAVE Osim razaranja, izgleda da po hrvatske zemlje nije bilo drugih posljedica Ljudevitova neuspjeha. Donjopanonska je kneevina ostala jo neko vrijeme u rukama Franaka, da bi

je 829. godine osvojili Bugari, glavni franaki suparnici u Panonskoj nizini. U njihovo je vrijeme takoer vladao domai knez Ratimir. Franaka je protuofenziva imala uspjeha. Ve 838. vratili su izgubljeno podruje, ali im je to u cijelosti uspjelo tek 845, kada su opet osvojili istonu Slavoniju i Srijem. U desetljeima to su slijedila, zemlje izmeu Drave i Save razvijale su se pod franakim vrhovnitvom, iako su ponovo sluile kao bugarsko-franako bojite u vrijeme rata za talijansku batinu Karolinga. U vrijeme kneza Pribine, koji je kao franaki vazal vladao svojom kneevinom iz Blatnog grada, prikljueno je meurjeje krajevima preko Drave. To je i razdoblje prve organizirane kolonizacije koja ipak nije mogla imati velikog intenziteta. Puste je zemlje bilo mnogo, ali u Europi za njom jo nije vladala velika potranja, a ni granica nije bila dovoljno mirna. Pribinu je nakon njegove pogibije u ratu s Moravljanima naslijedio 861. godine njegov sin Kocelj. Daljnji je razvoj tekao uglavnom mirno sve do vremena kneza Braslava i maarske provale u Panoniju. PRVI SUKOBI S VENECIJOM Jo se veim mirom razvijala sama Hrvatska. Od rata s Ljudevitom pa sve do Trpimira nisu zabiljeeni gotovo nikakvi ratni sukobi. Pritisak velikih sila poputao je raspadom franakog carstva s jedne strane, a dolaskom slabih vladara na bizantsko prijestolje s druge. No, odnosi uspostavljeni Aachenskini mirom odravali su se i dalje, potovani od oba carstva. Do sporova je dolazilo jedino na moru zbog Venecije koja se sve vie emancipirala od Bizanta, poduzimajui prve samostalne akcije na istonoj jadranskoj obali. Njenoj plovidbi, ija je pomorska vanost sve vie rasla u odnosu na dotadanju rijenu trgovinu prema krajnjem sjeveru Italije, smetali su hrvatski i neretvanski gusari. Jaanjem pomorstva i trgovine snailo je i gusarstvo kao unosna privredna grana, pri emu su prednjaili Neretvani, jer su kao nekrteni u veoj mjeri od ostalih priobalnih Slavena izmicali kontroli velikih sila. Oito su u svojim pothvatima nailazili na pomo i podrku Hrvata, jer je mletaki dud Petar Tradenik poveo rat protiv hrvatskog kneza Mislava, kao i neretvanskog kneza. To nije bio prvi sukob Venecije s Neratvanima. Poslanik Neretvana vodio je ve 830. godine pregovore u Veneciji, ali su ratni sukobi nastavljeni nakon to su Neretvani napali mletake trgovce na suprotnoj, junotalijanskoj obali. U kojoj su mjeri Hrvati i Neretvani ugroavali Jadran vidi se i iz ugovora to ga je 840. godine sklopio italski kralj Lotar s Petrom Tradenikom. Dud se, u zamjenu za steene trgovake povlastice u Italiji, obvezao tititi gradove u Italiji i Istri od napada Slavena. Godinu dana prije toga dud je sklopio mir s Mislavom, a potom i s Neretvanima, koji ga se ni ovoga puta nisu pridravali. Zbog toga je Tradenik 840.g. poveo veliku ekpediciju na njih, ali je doivio teak poraz. Venecija je tijekom 9., pa i veeg dijela 10. stoljea bila jo uvijek preslaba, a da ozbiljnije ugrozi slavensku pomorsku samostalnost. Sa svoje strane. Hrvatska se pretvorila u dravu to je mogla nastupiti kao politiki inilac, izlazei zauvijek iz anonimnosti prethodnih stoljea.

b) Borba za samostalnost i integraciju PRVO DRAVNO SREDITE U razdoblju nakon Borne i njegovih neposrednih nasljednika, sredite Hrvatske uvruje se u blizini Splita, uz jedan od najvanijih izlaza kontinentalne unutranjosti na more, ujedno i na jednom od najplodnijih podruja kojima je mlada drava raspolagala. Tamo je ve knez Mislav imao svoje posjede, od kojih je dio moda poklonio splitskom nadbiskupu. Zemlje koje su bile osnova vlasti i moi Trpimirovia mogle su potjecati iz dva izvorita: ili su bile batina roda, ili su bile dio nekadanjeg carskog fiska to se sada naao u rukama hrvatskih vladara. S obzirom da je dobar dio vladarskih zemalja bio smjeten na nekadanjem salonitanskom ageru, to je pravno prestao postojati, mogue je da je rod Trpimirovia zajedno s kneevskom vlasti preuzeo i dio bizantskoga dravnog posjeda. Ta je zemlja Hrvatima mogla pripasti odmah po sklapanju saveza s Bizantom (641. g.) ili nakon aachenskog razgranienja. Veliina njihovog zemljinog posjeda teko bi se mogla objasniti samo kao rodovska batina. Uostalom, kasniji sluajevi (npr. darivanje zemlje u Diklu, samostanu Sv. Krevana, ili Zvonimirovo poklanjanje krke ledine samostanu Sv. Lucije) potvruju da su hrvatski vladari upravljali onime to je nekada pripadalo bizantskim carevima. Iako najranije srednjovjekovne dravne tvorevine nisu imale stalnih sjedita vlasti, ipak se najvanije sredite Hrvatske u 9. stoljeu moe prepoznati u Klisu, vanoj utvrdi koja je dominirala salonitanskim agerom i prolazom prema unutranjosti. No, istovremeno se sve vie zgunjavaju vjerske i politike funkcije i oko Knina, koji e u XI st, prerasti u najrazvijenije hrvatsko sredite. U Klisu je stolovao Trpimir, pa moemo ak pomiljati da se njegov rod uzdigao do najvie asti u Hrvatskoj, zahvaljujui tome to je u svojim rukama imao kljunu utvrdu, to mu je s jedne strane otvarala veze s obalom i Mediteranom, a s druge omoguavala i prodor u zalede. Dakako, mogue je i drugaije tumaenje: Klis je kao kneevska utvrda pripadao vladaru, a nije bio privatno dobro. To bi bilo vjerojatno za razdoblje u kojemu princip nasljeivanja prijestolja jo nije bio potpuno uvren. TRPIMIR U stvaranju prvotne dravne organizacije, uspostavljene upravo u njegovo vrijeme, Trpimir se oslanjao na pomo Crkve, najorganiziranije institucije na hrvatskodalmatinskom prostoru. U podnoju svoje kliske utvrde podigao je benediktinski samostan u Riinicama, moda prvi u Hrvatskoj, iskoristivi u tu svrhu naputenu antiku vilu. Istovremeno je uspostavio, odnosno nastavio prisne odnose sa splitskim nadbiskupom, kojemu je, kao protuuslugu za pruenu financijsku pomo pri gradnji riinikog samostana, prepustio dio deselinskih prihoda s kliskog imanja i potvrdio ranije steene posjede na hrvatskom teritoriju. Trpimirova darovnica, prva s hrvatskog podruja sauvana isprava, izazvala je brojne diskusije u historiografiji. Osporavala se njena autentinost, pojedini dijelovi sadraja ili pak datiranje. Najnovije jezine i sadrajne analize pokazale su da je sr isprave

vjerodostojna, no da je s vremenom poneto dodano, pogotovo ono to se odnosi na podruje jurisdikcije splitske Crkve. Pitanje tonog datiranja isprave jo je sporno, ali se uvrijeilo njen nastanak stavljati u 852. godinu. U Trpimirovoj se darovnici spominje meu svjedocima i pet upana, no bez navoenja njihovih upanija. Neemo pogrijeiti ako pomislimo na Klisu najblie upanije, jer je teko povjerovati da je centralizacija drave u to vrijeme dostigla ve takav stupanj da je Trpimir pod sobom okupio sve one, u ranosrednjovjekovnim uvjetima vrlo udaljene upanije, koje e initi hrvatski dravni teritorij u 10. stoljeu. Iz isprave se takoer vidi da je hrvatski knez jo uvijek priznavao franako vrhovnitvo, makar i formalno. Vlast zapadnog cara nije u zbilji mogla biti velika, jer je franaka snaga ionako ubrzano kopnila nakon brojnih dioba carstva, dok je Hrvatska s druge strane bila u oitom usponu. Odnos dviju vlasti vidi se i na primjeru benediktinskog redovnika i otpadnika Gottschalka, tvorca uenja predestinaciji, zbog ega je bio izloen progonima Crkve, pa napokon i svjetovnih vladara. Traei spas, ovaj je ueni prognanik stigao na Trpimirov dvor kao posljednje sigurno utoite. svom boravku ostavio je nekoliko dragocjenih zapisa. Meu ostalim, zabiljeio je da su Hrvati Trpimira oslovljavali prema bizantskom obiaju kao vladanje (regnum), personifikaciju vlasti. Usprkos jakom franakom utjecaju, hrvatska je politika i dijelom drutvena organizacija poivala ipak na duboko ukorijenjenim antikim, bizantskim temeljima, naslijeenim s preostalim romanskim stanovnitvom i institucijama. Pojava Gottschalka na hrvatskom dvoru u vrijeme kada ga je progonio gotovo itav Zapad, jasan je pokazatelj stupnja Trpimirove politike samostalnosti. Tim vie to se u borbi za emancipaciju od Zapada nije oslanjao ni na Bizant. Meu Gottschalkovim se zapisima, naime, sauvao i jedan ratu Trpimira s narodom Grka, iz kojega je knez izaao kao pobjednik. Da li je pod Grcima Gottschalk podrazumijevao Dalmatince, podanike grkog cara, ili se radilo nekoj bizantskoj ekspediciji? Zapis tome ne govori, ali bi se iz dobrih odnosa Trpimira i splitskog nadbiskupa ipak moglo pomiljati na ovu drugu mogunost. Napokon, nije sasvim nevjerojatno da se radilo i Veneciji, koja je neto ranije ve bila u sukobu s Hrvatima i Neretvanima. Dalekovidni je knez shvatio da sudbina politike i vojne snage Hrvatske lei u njenoj vezi s dalmatinskim gradovima. On sam nije mogao pomiljati na njihovo pokoravanje, ali je teio uspostavi to boljih veza, pogotovo sa Splitom koji je bio blizu samom srcu njegove drave. Pred kraj Trpimirove vladavine Hrvatska je bila uvuena u sukob s Bugarskom. Potaknut darovima Karla elavog, bugarski je kan Mihajlo Boris napao panonske posjede Ludovika Njemakog. U svojoj, inae bezuspjenoj ekspanziji prema zapadu, Boris je provalio u Hrvatsku, vjerojatno negdje kroz bosanske planine, i doivio poraz. Mir je utanaen razmjenom darova dvojice vladara. Tako je Trpimir imao prilike jo jednom iskuati snagu svog oruja, te potvrditi sposobnost obrane granica i prema sjeveru. Trpimirovom ugledu svjedoi i biljeka u tzv. edaskom evanelista, u koji su upisivana imena hodoasnika u talijanski grad Cividale. Trpimir je zabiljeen s pridjevkom dominus, to pokazuje potovanje koje mu je ukazivano i izvan vlastite drave (nama su mnogobrojna imena hodoasnika u evanelistaru moda jo dragocjeniji izvor, jer svjedoe velikoj pokretljivosti ljudi ranoga srednjeg vijeka, vremena u kojemu, polazei od naih suvremenih shvaanja, ne bismo oekivali preveliku elju za

putovanjem i izlaganjem svim opasnostima to su vrebale na nesigurnim i tekim putovima). S Trpimirom poinje razdoblje borbe za osamostaljenje Hrvatske, to e u potpunosti okonati s dolaskom na vlast kneza Branimira. No, ta se borba vodila vie oko formalnih, nego stvarnih pitanja. Istinsku je samostalnost postigao doista ve Trpimir, kojemu je historiografija, ne bez opravdanja, nadjenula zaslugu osnivaa dinastije koja e vladati Hrvatskom dva i pol stoljea. Trpimir je, ini se, pokuao uvesti, odnosno ustaliti princip obiteljskog nasljeivanja kneevske vlasti. Iako nema izravnih podataka njegovim rodbinskim vezama s Mislavom, iz injenice da je Klis obojici bio sjedite, moda se moe zakljuiti da je vlast na Trpimira prenesena nasljedstvom. Trpimir je imao tri sina, Petra, Zdeslava i Mutimira, koji su se mogli javiti kao nasljednici prijestolja. Petru, ije je ime zapisano samo u edadskom evanelistaru, ne znamo nita. Situacija nakon Trpimirove smrti bila je burna, praena napadom Mleana na Hrvatsku, tako da se moe pomislili kako je u kneevini dolo do borbi oko nasljedstva, u kojima je Petar nestao. Novim je knezom postao Domagoj, nepoznata roda, porijeklom moda iz Poljikog primorja. BORBA NA JADRANU Mletaki dud Urso Particijak odluio je napasti Hrvatsku i prekinuti dugogodinji mir sklopljen s Mislavom, procijenivi vjerojatno da su Hrvati zaokupljeni borbama za Trpimirovo nasljedstvo, pa da nee hiti u slanju pruiti ozbiljniji otpor. Njegova su se predvianja obistinila, jer je Domagoj ponudio mir i taoce kao zalog. Time je zapoelo burno razdoblje borbi za Jadran, u koje e se pored Hrvata i Neretvana uplesti i Bizant, Venecija i Arapi. Ovi posljednji Uputili su 866. godine u Jadran brodovlje kojemu je prvi cilj bilo osvajanje gradova Gornje Dalmacije. Nakon to su opljakali Kotor, Kian i Budvu, zapoeli su s opsadom Gornjodalmatinske metroplole Dubrovnika, ali je grad bio dobro utvren, pa su branitelji imali vremena ekati na pomo iz same carske prijestolnice. Da su prilike u Carigradu ostale iste kao ranijih godina, Dubrovani se ne bi mogli nadati pomoi, jer je carstvo ve dulje vrijeme posveivalo vrlo malo panje svojim jadranskim posjedima. No, upravo tada naao se na carskom prijestolju kao jedini vladar energini Bazilije I, iji je cilj bila obnova svjetske moi Bizanta. Jadran je u njegovim planovima morao imati vano mjesto, pa se car spremno odazvao pozivu Dubrovana i uputio im u pomo snanu flotu. Razbijanjem arapske opsade zapoelo je razdoblje bizantske inicijative na Jadranu. Bazilije je uz pomo svog brodovlja obnovio vlast ne samo nad dalmatinskim gradovima, nego i nad sklavinijama koje su se nalazile izvan franake interesne sfere. Tako je Bizant bio u prilici, kada je 868. g. zapoelo zajedniko bizantsko-franako opsjedanje arapskog Barija, dovesti u sastavu svoje vojske uglavnom Slavene s istone jadranske obale: Zahumljane, Konavljane, Travunjane i Hrvate (za ove potonje ne moemo sa sigurnou rei odakle su doli, ali se ipak moraju imati u vidu krajevi juno od Cetine). Pred Bari su ih na svojim laama prevezli Dubrovani, iz ega se vidi da je Dubrovnik bio ne samo dobro utvren grad, nego da je raspolagao i znatnom mornaricom.

Odnosi dvaju carstava u to su se vrijeme naglo pogorali. Sukob je dosegnuo vrhunac na carigradskom crkvenom saboru 870. g, kada je dolo do estoke svae papinih poslanika s carigradskim patrijarhom i samim carem oko crkvene jurisdikscije nad Bugarskom i junom Italijom. Nakon neuspjelih pregovora s Rimom, Mihajlo Boris odluio je potraiti crkvenog poglavara u Carigradu, u emu je naiao na podrku bizantskog cara. Bila je to jo jedna Bazilijeva pobjeda. U isto se vrijeme nastavljala dugogodinja borba oko Barija. Bazilije je, razoaran neaktivnou Ludovika, povukao svoje ete, pa je teret borbe pao na same Franke. Kako bez mornarice nije mogao ni pomiljati na uspjeh, Ludovik je pozvao u pomo Domagoja, te s njegovim brodovima napokon osvojio grad u veljai 871. godine. Otsutnost glavnine hrvatskih ratnika i samoga kneza iskoristio je Bazilije da bi jo vie osnaio svoj poloaj na Jadranu. Kao povod posluio mu je incident u kojemu su neretvanski gusari zarobili papine poslanike na povratku iz Carigrada. Da bi se toboe osvetio i osigurao mirnu plovidbu uz istonu jadransku obalu, Bazilije je poslao svog admirala Niketu Orifu u pljaku ne samo neretvanskog nego i hrvatskog podruja. Tom je akcijom Bizant proirio svoju vlast i nad Neretvane, dok su Hrvati i dalje priznavali franako vrhovnitvo. Domagoj je pak sudjelovanjem u uspjenoj opsadi Barija izgleda stekao dovoljno samopouzdanja da nastavi s ratovanjem na moru za vlastiti raun. Nakon Trpimirovih ratova na kopnu, kojima su uvrene kontinentalne granice kneevine, Domagoj se usmjerio na ratovanje po moru, osiguravajui na taj nain obalu. Iako su Arapi i dalje bili opasni, zalijeui se svojim brodovima s Krete duboko u Jadran, Domagoju su glavni neprijatelji bili Mleani. Sukobi su zapoeli 872. godine kod istarske obale, a nastavili su se usprkos papinim dobrohotnim upozorenjima hrvatskom knezu da se gusari, neprijatelji krana, kriju iza Domagojeva imena. Na privremeni mir Domagoja je naveo pokuaj da ga se silom zbaci s prijestolja. To je vjerojatno bilo djelo Trpimirovia, a prema kasnijem razvoju zbivanja moe se pomisliti da je u to bio upleten i Bizant, u elji da zavlada posljednjom sklavinijom na istonoj jadranskoj obali, to mu je jo izmicala kontroli. Domagoj se s pobunjenicima obraunao brzo i okrutno, tako da je i papa smatrao potrebnim upozoriti ga neka ubudue urotnike radije protjera iz drave. PUCANJE SPONA OVISNOSTI Pred kraj svoje vlasti Domagoj se upleo u veliki ratni sukob oko franake carske batine u Italiji. Nakon smrti cara Ludovika, koji je za nasljednika u Italiji odredio Karlmana, sina Ludovika Njemakog, dogaaji se nisu odvijali prema zamislima pokojnog cara. Oko talijanske batine, u to je spadala i Hrvatska, poeo se voditi rat meu samim Karolinzima, a i talijanska se aristokracija, potpomognuta Bazilijevom politikom, usprotivila uplitanju Nijemaca u talijanske prilike. Propadanje vlasti i ugleda zapadnog cara ponukalo je Domagoja da i on povede svoje ratnike u borbu protiv Franaka, pri emu je i njemu moda pomagao Bazilije, nakon bezuspjenih pokuaja da savlada ratobornog kneza. Sukobi s Francima odvijali su se na moru, omiljenom Domagojevom ratitu. Svoje je brodove knez uputio k istarskoj obali, napadajui Umag, Sipar, Novigrad i Rovinj.

Osjeajui se previe ugroenom od Hrvata u svojoj neposrednoj blizini, Venecija je stala na Karlmanovu stranu. Urso Particijak je ponovo poduzeo uspjean pohod protiv Hrvata. Natjerao ih je na povlaenje i sklapanje mira, to meutim Veneciji nije donijelo eljenu sigurnost, jer su njezine brodove i dalje ugroavali neretvanski pomorci. Po svemu sudei, Domagojev rat protiv Karlmana, kao i slom carske vlasti na Zapadu, donijeli su Hrvatskoj jo veu neovisnost od Franaka. Samo blijedi trag jedne nesauvane Branimirove isprave i katalog splitskih nadbiskupa Tome Arhiakona daju naslutiti da je i u Branimirovo vrijeme Hrvatska jo uvijek formalno priznavala vlast Karla Debelog. Stvarne vlasti franakih vladara, meutim, vise nije bilo. Istovremeno je bizantski car koristio unutranje razmirice to su u Hrvatskoj trajale od vremena Trpimirove smrti, kako bi pod vlast istonog carstva povratio i Hrvatsku, te tako ponitio aachenski ugovor. Borba dvaju hrvatskih vladarskih rodova kratkotrajno je zavrila krvoproliem nakon neuspjele pobune protiv Domagoja, poslije ega su se Trpimirovi sinovi izgleda sklonili u Carigrad. Domagojeva je smrt pruila novu priliku Trpimiroviima, ali i Baziliju, koji je sada snagom vlastitog oruja mogao na kneevski prijesto dovesti svog kandidata. OBNAVLJANJE BIZANTSKOG SUVERENITETA Tako je u Hrvatsku na bizantskim brodovima 878. godine stigao Zdeslav. Time je Bazilijeva politika na istonom Jadranu dospjela do vrhunca svojih uspjeha. Posljednje sredite protubizantskog otpora bilo je skreno, a obala i zalee nali su se pod vlau istog vrhovnog gospodara. Bazilijevom je uspjehu u Hrvatskoj prethodilo sreivanje prilika u Dalmaciji. Ta je pokrajina do dolaska Bazilijeve flote 867. bila gotovo potpuno zanemarena od bizantskih careva, a pojedini su gradovi vjerojatno vodili manje-vie samostalnu politiku prema slavenskim vladarima. Bazilije je odluio Dalmaciju pretvoriti u vrsto organiziranu temu, proirivi tako tematski sustav s juga Jadrana (gdje je postojao Draki temat) na njegov gotovo krajnji sjever. Bazilijeva Dalmacija okupila je sve one gradove i otoke koje je nekoliko desetljea kasnije popisao Bazilijev unuk Konstantin Porfirogenet: Osor, Krk, Rab, Zadar, Split, Trogir, Dubrovnik, Kotor i neka manja mjesta na juno-jadranskoj obali i u unutranjosti. S objedinjenom vojnom i civilnom upravom u rukama stratega u Zadru, Bizant je osigurao svoju nazonost na vratima Hrvatske za slijedea dva stoljea. Tema Dalmacija bila je sredstvo kojim e bizantski carevi pridobivati za sebe hrvatske vladare, ali i mletake dudeve, kada se zato bude ukazivala potreba. Hvalei djelatnost svog djeda, Konstantin je ustvrdio da je Bazilije pokrstio istonojadranske Slavene. To nee biti sasvim tono, jer je Hrvatska zasigurno bila ve uvelike kranska, ali je u dugotrajnom procesu pokrtavanja i on imao svoju ulogu, pogotovo nakon to je zavladao Neretvanskom kneevinom, dotada gotovo nepristupanom kranskim misionarima. Napokon, da bi osigurao novostvorenu temu, Bazilije je lukavim potezom sprijeio mogue slavenske napade, odredivi da dalmatinski gradovi umjesto strategu, godinji porez u zlatu plaaju hrvatskom, zahumskom i travunijskom knezu. Vladari u zaleu na taj su nain doli do novca kojega u to vrijeme nije moglo biti mnogo u opticaju izvan

gradskih sredita, pa im nije bilo u interesu ugroavati gradove ak ni onda kada ih bizantska mornarica vie nije mogla tititi onako djelotvorno kao u vrijeme Bazilija. Car se odluio i na reformu crkvene organizacije. U tu je svrhu dalmatinske biskupe izuzeo ispod papine jurisdikcije i podredio ih carigradskom patrijarhu. inilo se da nita ne stoji na putu stvaranju trajne bizantske vlasti nad itavom istonom obalom. Situacija se ipak izmijenila dosta naglo. Vei dio hrvatskih velikaa nije bio zadovoljan probizantskom politikom Zdeslava, kojom je Hrvatska, netom se oslobodila Franaka, bila podreena istonom caru. Mogue je da je bilo jo uvijek dosta protivnika principa nasljeivanja kneevske vlasti u istom rodu, a moda se Hrvatskoj htio nametnuti neki prvak iz unutranjosti. KONANO UVRENJE NEOVISNOSTI Pobuna je imala pun uspjeh. Zdeslav je ubijen, a na prijestolje je doao Branimir, jo jedan od knezova nepoznata porijekla. Ako je suditi prema rasprostranjenosti natpisa s njegovim imenom i dobrim vezama s ninskim biskupom, moda njegove posjede treba traiti negdje u Ravnim kotarima ili unutranjosti. Prvi je korak novog vladara bilo traenje saveznika koji bi mu mogao jamiti odreenu sigurnost u meunarodnim odnosima. Ako je i priznavao Karla Debelog kao svog suverena, od njega nije mogao oekivati mnogo. Bazilije, istina, nije intervenirao nakon ubojstva svog tienika, ali je to propustio uiniti vjerojatno zato to je bio zaokupljen borbama protiv Sirije i u junoj Italiji. Opasnost od Bizanta bila je trajna ve i zbog dalmatinskih gradova koji su predstavljali sigurne baze carstva iz kojih je ono moglo napasti i Hrvatsku. Branimiru se uinilo da je najbolje rjeenje potraiti zatitu kod pape, jer je njegov autoritet bio velik ne samo na Zapadu, nego i u Bizantu, usprkos stalnim razmiricama Petrove stolice i carigradskog patrijarha. S druge strane, papa nije raspolagao nikakvim sredstvima da Hrvatsku prevrsto vee uza se. Tako je Branimir iskoristio povratak papinog izaslanika sveenika Ivana iz Bugarske, da bi njegovim posredovanjem predao svoju dravu pod papinu zatitu. Ivan VIII. je naravno s oduevljenjem primio ovaj korak hrvatskog kneza, jer mu je on bio vaan i u borbi za jurisdikciju nad bugarskom Crkvom, pa je na Spasovo 879. godine na sveanoj misi u crkvi Sv. Petra u Rimu blagoslovio Branimira i njegov narod, ime je, prema onovremenom shvaanju, potvrdio da nad Branimirom nema vrhovnog gospodara osim Sv.Petra, u ije se ruke predao. PROBLEM REFORME CRKVENE HIJERARHIJE Politiki je poloaj Hrvatske na taj nain bio rijeen, ali je preostalo pitanje Crkvene jurisdikcije. Oslobaajui dravu politike ovisnosti istonom carstvu, Branimir je prekinuo i vezu ninske crkve s patrijarhom u Carigradu. Branimirovo ime, kao i njegove ene Marue, ostalo je zapisano na stranicama istog evanelistara na kojemu je bio ubiljeen i Trpimir, svjedoei vezama kneza s akvilejskom crkvom. Kolebanje izmeu Rima i Akvileje obiljeit e i Teodozijevo biskupovanje. Prilika se za korjenitim reformama crkvene hijerarhije u Dalmaciji i Hrvatskoj ukazala nakon smrti splitskog nadbiskupa Marina 887. godine. Dalmatinsko je sveenstvo i nakon

politikih promjena u Hrvatskoj ostalo vjerno carigradskom patrijarhu, kao to je Dalmacija i politiki bila vezana uz carstvo. U takvim uvjetima dalmatinske su biskupije ostale skuene u svojim skromnim granicama, odvojene od ninske biskupije ije je golemo podruje bilo podreeno papi. Tek s prekidom Focijeve shizme i izmirenjem pape i carstva dalmatinsko se sveenstvo priklonilo papi. Dalmatinski su biskupi, kao i Branimir i Teodozije, bili zainteresirani za obnovu nekadanje cjelovite salonitanske crkvene pokrajine, u kojoj bi bilo ostvareno jedinstvo Crkve na hrvatsko-dalmatinskom podruju. Dalmatinsko je sveenstvo u tome moglo vidjeti mogunost proirenja svojih dijeceza, to e se ostvariti etrdesetak godina kasnije. Branimiru se ujedinjenje Crkava moglo initi kao prvi korak k osvajanju dalmatinskih gradova. Teodozije, obnovitelj poruenih i zaputenih starokranskih crkava, mogao je ostvariti osobne ambicije, ali i stvoriti vru organizaciju za irenje kranstva dublje u unutranjosti. Tako se Teodozije naao na splitskoj nadbiskupskoj stolici. Po posveenje nije otiao u Rim, kako bi se moda oekivalo, nego u Akvileju. Moe biti da je to smatrao ispravnim, a moda se pribojavao da e ga papa odbiti, jer je uz splitsku nadbiskupiju zadrao i upravu nad ninskom biskupijom. Ivan VIII. nije se sloio s ovakvim postupkom Teodozija, ali je pristao priznati postojee stanje ako novi nadbiskup doe po palij u Rim. Proceduralni propusti bili su dakako manje vani od mogunosti stjecanja jurisdikcije nad Dalmacijom. Nije nam poznato da li je Teodozije doista otiao u Rim, ali je svakako indikativno da se 888. g. godinu dana nakon njegovog pokuaja da stupi na nadbiskupsku stolicu, obnavlja crkva u Muu, u blizini Splita. U tom se inu moe prepoznati Teodozijev rukopis, jer ga je papa jo kao ninskog biskupa hvalio zbog obnavljanja crkava, unitenih za barbarskih provala. Ostale crkve s Branimirovim natpisima, obnovljene u to vrijeme ili opremljene novim namjetajem, vezane su uz ninsko (Nin, opot kod Benkovca) ili ibensko podruje (Otres kraj Bribira, drapanj kraj Skradina). Crkva u Muu mogla bi biti dokaz uspjeh i Teodozijeva pokuaja ujedinjenja dviju Crkava. Uspjeh, meutim, nije bio trajan. Teodozije je ubrzo umro, a splitska i ninska stolica nale su se ponovo razjedinjene. U Ninu je za biskupa postavljen neki Aldefreda, u ijem bismo imenu mogli vidjeti kontinuitet utjecaja iz Akvileje. Splitsko sveenstvo izgleda nije bilo zadovoljno posljedicama promjena, pa je za nadbiskupa izabralo vlastitog kandidata. HRVATSKA KAROLINKA RENESANSA? Vanost Teodozijeva djela time nije umanjena. Njegova aktivnost na obnovi crkava i irenju kranstva ostavila je trajnog traga u hrvatskoj kulturi, te nije bila premaena sve do druge polovice 11. stoljea. Kada bismo imali bar malo vie svjedoanstava iz njegova i Branimirova vremena, moda bismo u smirivanju politikih prilika, probuenoj aktivnosti crkve i graditeljskom poletu smjeli nasluivati i neku vlastitu hrvatsku karolinku renesansu.

OTKLANJANJE MLETAKE OPASNOSTI Konsolidaciji prilika du istone jadranske obale pogodovala je i uvjerljiva pobjeda Neretvana nad Mleanima kod Makarske 886. godine. Voa mletake ekspedicije, dud Petar Kandijano, poginuo je, a Veneciju nije kroz vie od jednog stoljea opasnije ugroavala ni Neretvansku kneevinu, ni Hrvatsku. Za miljenje koje se u historiografiji esto javljalo, da je otada Venecija plaala hrvatskom knezu neki danak za mirnu plovidbu, nema pravoga opravdanja. Uzroke mletakog nemijeanja u hrvatske prilike treba traiti prije svega u snaenju hrvatske vojske i mornarice u vrijeme dok Venecija jos nije bila sposobna za poduzimanje veih vojnih pohoda. POECI ISTONE POLITIKE Nakon Branimirove smrti (oko 892. godine), na prijestolje je doao Muncimir, posljednji od Trpimirovih sinova. Pri tome su podjednaku ulogu igrali nasljedno pravo i princip izbornosti, iako ovaj potonji vie nee biti u upotrebi sve do izbora Zvonimira. Snaga Muncimirove vlasti pokazuje da promjena na prijestolju nije izazvala vee potrese, dapae, ini se da bismo mogli povratak Trpimirovia ocijeniti kao konanu konsolidaciju prilika u Hrvatskoj. Muncimir je nastojao odravati dobre odnose sa splitskom Crkvom, pa je na molbu njenog nadbiskupa potvrdio darovnicu svog oca. To je bilo potrebno ve i zato to je oko crkve Sv. Jurja na Putalju izbio sukob, jer se ona nalazila na podruju ninskog biskupa, a ne splitskog nadbiskupa. Tadanji ninski biskup Aldefreda tvrdio je da je Trpimir crkvu dao samo na doivotno uivanje nadbiskupu Petru, te da je kasnije crkva vraena pravim vlasnicima. To mu nije pomoglo, jer je Muncimir presudio u nadbiskupovu korist. moguim razlozima govorit emo u poglavlju pokrtavanju i poecima crkvene organizacije. Ve pred kraj Branimirove vladavine, a pogotovo u vrijeme Muncimira, Hrvatska je bila dovoljno jaka da se umijea u sukobe to su se vodili oko vlasti u Srbiji. Hrvatski je dvor postao pribjeite prognanih srpskih pretendenata, ali i baza za njihove vojne pohode. Prvi se kod Hrvata sklonio Petar Gojnikovi, koji je oko 891. godine poduzeo uspjenu akciju, protjeravi iz Srbije Prvoslava, Brana i Stefana, sinove srpskog kneza Mutimira. Muncimir ga, meutim, nije dalje podravao, nego je prihvatio odbjeglu brau i pomogao Branov pokuaj povratka na vlast. Iako je Bran bio zarobljen i oslijepljen, a Gojnikovi se uvrstio u Srbiji i susjednim sklavinijama, ipak ova epizoda pokazuje da je Hrvatska pod Muncimirom dosegla zrelost i snagu potrebnu za voenje aktivne i agresivne vanjske politike. Bio je to uvod u irenje dravnih granica i pretvaranje Hrvatske u snanu dravu kakva e biti u vrijeme Tomislava i njegova nasljednika Trpimira II. Muncimirovo sjedite nalazilo se u Biaima kraj Trogira, u blizini tradicionalnog sredita Trpimirovia. Izgleda da je ovaj knez nastojao uza se vre vezati i unutranjost, pa je u Uzdolju nedaleko Knina podigao crkvu. Na sauvanom natpisu Muncimir nosi titulu princeps, dotada nepoznatu hrvatskim vladarima. Njome je vjerojatno htio izraziti uzvieniji poloaj to ga je hrvatski knez poeo uivati meu svojim susjedima, ali i u vlastitoj dravi. Centralizacija vlasti, provoena generacijama, poela je davati prve ozbiljne rezultate.

Naalost, upravo slijedea desetljea uspona Hrvatske tako su slabo dokumentirana, da njima ne znamo gotovo nita. Raki je bio miljenja da bismo u razdoblje nakon zadnjeg spominjanja Muncimira (895. g.) i prve vijesti Tomislavu (914. g.) trebali smjestiti kneza Vieslava koji se spominje na znamenitoj krstionici, ali za takvu konstrukciju, koja nije nevjerojatna, nije pruio prave argumente. Stoga je i dalje uvrijeena pretpostavka da je Muncimira naslijedio Tomislav oko 910. godine. KRALJEVSTVO Tomislavova vladavina obiljeena je brojnim sukobima sa susjednim dravama, kao i diplomatskim akcijama za uvrenje vlasti. Bilo je to razdoblje estokih sukoba s Maarima na sjeveru i Bugarima na istoku drave. Maari su zaprijetili hrvatskim zemljama nakon ruenja obrambenog sustava to su ga Nijemci podigli u Panoniji. Posljednji sisaki knez Braslav, pod ijom se vlasti nalo itavo panonsko podruje sjeverno i juno od Drave, poginuo je u borbi protiv Maara oko 898. g. Zajedno s njim propala je i njegova kneevina, nakon ega je Maarima put prema Hrvatskoj bio otvoren. Situacija je postala jo ozbiljnija poslije maarske pobjede kod Bratislave 907. godine. Uspomena na Tomislavove borbe s Maarima sauvala se u obliku narodne predaje u djelu nepoznatog barskog sveenika. Iako nemamo konkretnih podataka tim sukobima, iz nekih drugih vijesti moe se zakljuiti da je Tomislav uspio ne samo ouvati sjeverne granice, nego ih i proiriti na dio propale Braslavove kneevine. U njegovoj se vlasti naao Sisak, stara metropola Donje Panonije. Time je po prvi puta vlast hrvatskih knezova prela planinske lance to su dijelili Hrvatsku od panonskih ravnica. Ipak, ne bi bilo opravdano preuveliavati ovaj Tomislavov uspjeh i pripisivati mu osvajanja koja su u vrijeme najee maarske ekspanzije bila nemogua u ravniarskim krajevima. Starija je historiografija zacijelo grijeila kada je maarsko-hrvatsku granicu stavljala ve u to vrijeme na Dravu. Ravniarski je kraj bilo teko, gotovo nemogue braniti pred maarskom konjicom, dok se Sisak oslanjao na breuljkasto zalee, a bio je dobro utvren jo od vremena kneza Ljudevita. Zbog toga je blie zbilji hrvatsku granicu stavljati u iru regiju Siska. Savsko-dravsko meurjeje ionako tada vjerojatno nije priznavalo niiju vrstu vlast, nego je bilo iroki granini pojas izmeu Hrvatske i Maarske. Na istoku Hrvatske narasla je u isto vrijeme snaga Bugara. Nakon rata Mihajla Borisa s Trpimirom, Bugari vie nisu ugroavali Hrvate, ini se, dapae, da su njihovi odnosi bili dobri, jer su preko Hrvatske redovito odlazila poslanstva iz Rima u Bugarsku. Poetkom 10. stoljea prilike su se poele mijenjati kada je novi bugarski vladar Simeon odluio Bugarskoj podrediti itav Balkan, pa tako i Bizant. Sukob dvaju jakih drava nije iao na ruku Bizantincima, koji su se nali u nevolji. Simeon se proglasio za cara, pretendirajui na univerzalnu vlast, to nije bila samo njegova puka elja i prijetnja. U takvim je prilikama Bizant bio ponukan traiti saveznike u slavenskim dravama na zapadu. Najzanimjiviji su bili Srbi, koji su izravno graniili s Bugariina, ali njihova snaga nije bila dorasla bugarskoj. Uslijedio je niz pokuaja Bizanta i Bugara da na srpsko kneevsko prijestolje dovedu svog ovjeka, protjerujui i ubijajui lanove protivnike dinastije.

Hrvatska je iskoristila nastalu situaciju da bi nastavila s politikom mijeanja u unutranje prilike u Srbiji. Pri tom se opredijelila za bizantsku stranku koja se hrvatskom knezu morala initi manje opasnom. Osim toga, to je saveznitvo moglo donijeti i neke koristi. Hrvatsko uplitanje u bugarsko-bizantski sukob posredstvom Srbije izazvalo je napokon Simeona da, nakon potpune pobjede nad Srbima, poalje vojsku i na Hrvate. Njegov vojskovoa Alogobotur krenuo je najvjerojatnije prema isturenoj imotskoj upaniji, gdje su graniile Hrvatska i Srbija, i doivio teak poraz. Ratovanje se nije nastavilo, makar ne u znatnijem opsegu, ali je mir sklopljen tek nakon smrti cara Simeona 927. godine. Ne znamo da li je u tome sudjelovao Tomislav, ili je na prijestolju ve bio njegov nasljednik. Tomislav je prvi hrvatski vladar kojeg papina kancelarija asti titulom kralja. U tome ne treba vidjeti rezultat formalnog ina krunidbe u kojemu bi papa ili car vladaru podarili kraljevske oznake, kao to je to kasnije bio sluaj s Drislavom ili Zvonimirom, nego nastavak podizanja ugleda hrvatskih vladara, zapoet Muncimirovom titulom princeps. Usprkos tom formalnom nedostatku, Hrvatsku od tog vremena moemo s pravom nazivati kraljevinom, jer su se i Tomislavovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima, a i struktura vlasti odgovarala je tom stupnju dravnog ureenja. INTEGRACIJA HRVATSKE I DALMACIJE Tomislavova titula posljedica je njegovih uspjeha u borbi protiv Maara i Bugara, ali i novog odnosa prema dalmatinskim gradovima. Bizantska potreba da u hrvatskom vladaru nae saveznika protiv Simeona poklopila se s tenjom pape i sveenstva u Hrvatskoj i Dalmaciji za obnovom salonitanske crkvene pokrajine u njenom nekadanjem opsegu. Za razliku od tradicionalne historiografije koja je Tomislavu pripisivala neogranienu vlast u Dalmaciji, neki su istraivai u potpunosti odricali bilo kakva prava hrvatskog vladara u bizantskoj pokrajini. Bilo bi ipak teko objasniti stvaranje jedinstvene crkvene organizacije u dvije potpuno odvojene politike cjeline, uz pristanak oba vladara. Zbog toga je uvjerljivije tumaenje da je Tomislav dobio titulu konzula, a time i upravu nad Dalmacijom, to nipoto ne znai da su gradovi uli u sastav Hrvatske. Kao bizantski saveznik, Tomislav je postao i dostojanstvenik carstva. Uostalom, u duhu bizantskog shvaanja univerzalnoj vlasti carstva nad svim vladarima na njegovu nekadanjem podruju, bio je i hrvatski kralj, ma koliko moan, samo jo jedan carski podanik. Proglasiti ga konzulom pokrajine koja bi bez njegove zatite ionako mogla biti ozbiljno ugroena, ako ne i izgubljena za carstvo, znailo je samo vre ga vezati uz prijestolnicu. Koji su dalmatinski gradovi na taj nain doli pod Tomislavovu upravu (da li svi ili samo donjodalmatinski? da li u tom sluaju i Dubrovnik?) ostaje nepoznanicom. Takoer nam zasada nije jasno je li i zahumski knez Mihajlo Vievi priznavao neki suverenitet Tomislava. Politiko zajednitvo Hrvatske i Dalmacije, ostvareno makar i kroz izvjesni oblik personalne unije, otvorilo je mogunost ostvarenja crkvenog jedinstva. Time je na red dolo pitanje stvaranja jedinstvene crkvene hijerarhije, a i izbor metropolita koji bi joj stajao na elu. Meu dalmatinskim i hrvatskim sveenstvom sazrila je ideja sazivanju zajednikog crkvenog sabora na kojemu bi se rijeila sva ta pitanja, pa su se obratili papi s molbom da sazove sinod. Papa je sa svoje strane bio, dodue, zainteresiran za obnovu jedinstvene crkvene pokrajine, ali ga je u tom trenutku izgleda vie muio problem irenja glagoljice i

slavenskog bogosluja, a time i bizantskih utjecaja, u granicama dalmatinskih biskupija i to, kako se ini, gornjo-dalmatinskih (dubrovake, stonske i kotorske). U nemogunosti da pronikne u slavenski pisane obredne knjige i druge vjerske spise, papa se pribojavao da se u nerazumljivim tekstovima ne krije neko krivo uenje - kako ga je sam Ivan X. nazvao: Metodova doktrina. Zbog toga je papa glavnu svrhu sazivanja sabora vidio u suzbijanju tog krivovjerja s kojim su meu latinsko sveenstvo mogli prodrijeti utjecaji istone Crkve i u krajnjoj liniji omesti stvaranje jedinstvene pokrajine pod papinom jurisdikcijom. Sabor je sazvan u Splitu, nadbiskupskom gradu, a u neposrednoj blizini sjedita Trpimirovia. Samim time splitski je nadbiskup imao najvie mogunosti dokopati se metropolitanske asti. Pored toga, njemu je u prilog govorila i tradicija splitske crkve kao nasljednice salonitanske, na ijem se obnavljanju zapravo radilo. Protukandidati nadbiskupa Ivana, ninski biskup Grgui i zadarski Formin, imali su malo izgleda na uspjeh. Grgur je vladao najveom hiskupijom, ije je podruje moda bilo vee od svih dalmatinskih biskupija zajedno, ali mu se ni ugled ni materijalno stanje nisu mogli mjeriti sa Splitom. Formin je pak bio prelat dalmatinske politike metropole, ali to u ovom sluaju nije bilo nimalo presudno, vjerojatno i zbog toga to je Split od osnutka svoje nadbiskupije imao bolje veze s Rimom. Sabor je tako donio zakljuak da se splitski nadbiskup izabire za metropolita itave pokrajine. problemu slavenskog bogosluja sveenstvo se, protivno papinim zamislima, nije gotovo ni izjanjavalo. Zakljueno je samo da se gornjodalmatinski biskupi imaju u svemu drati ispravnog uenja Crkvi i da se glagoljae nee zaredivati ni promicati u vie redove ukoliko ne naue latinski. Kako je bilo mogue da zbog toga neka crkva ostane bez sveenika, zakljueno je da e se trpiti iznimke, ukoliko ih papa napose odobri. Tomislav, koji je prisustvovao saboru, nije se bunio protiv ovakvih odluka, jer nisu ni u emu proturjeile njegovom dvostrukom poloaju hrvatskog vladara i bizantskog dostojanstvenika. Na odluku se alio samo ninski biskup, pa je papa odredio, razmotrivi albu, da se sazove jo jedan sabor na kojemu e sporna pitanja biti konano rijeena. Drugi je sabor odran vjerojatno 928. godine, takoer u Splitu. Grgur vie nije imao nikakve mogunosti otpora. Ve je poslije prvog sabora moralo biti jasno da u jedinstvenoj pokrajini nee biti mogue odrati ogromnu ninsku biskupiju pored patuljastih dalmatinskih. Zdrueni dalmatinski biskupi donijeli su zato zakljuak da se ninska biskupija ukida, jer nije postojala od ranije, a Nin nije bio dovoljno ugledno mjesto da bi bio sjedite biskupa. Grguru su u zamjenu ponuene tri ispranjene biskupske stolice koje su postojale vjerojatno samo na papiru: sisaka, skradinska i delmitanska (za koju ne znamo gdje se nalazila), i Papa je, sankcionirajui saborske zakljuke, odluio da Grgur smije otii samo u Skradin. Nema nikakve potvrde da je to doista i uinio, jer se skradinska biskupija jo dugo nee javljati u izvorima. Tomislavova politika prema dalmatinskoj Crkvi imala je dalekosene posljedice. Splitska i zadarska dijeceza proirile su se na hrvatsko dravno podruje, ime je znatno ojaan proces integracije hrvatskih zemalja. Po prvi puta nakon aachenskog razgranienja, dalmatinski su gradovi mogli osjetiti izvjesnu pripadnost zaleu i njihovi meusobni

odnosi nee vie biti kao prije splitskih crkvenih sabora. Bila je to kruna Tomislavovih uspjeha. TOMISLAVOVI NASLJEDNICI Vojna i politika snaga Hrvatske odrala se i u vrijeme Tomislavova nasljednika Trpimira II, kada je sklopljen mir s Bugarima. Na prijestolju su slijedila jo dva vladara kojima se ne zna gotovo nita. Od Kreimira I. sauvalo se samo ime, a za njegova nasljednika Miroslava znamo da je bio ubijen u pobuni to ju je protiv njega poveo ban Pribina. Pribina je prvi poimence poznati hrvatski ban, a iz suvremenog opisa Konstantina Porfirogeneta znamo da je vladao trima likim upanijama (Likom, Gackom i Krbavom). Razlozi njegove bune nisu poznati, ali mu cilj nije bio smijeniti dinastiju, poto je umjesto ubijenog Miroslava na prijestolje doveo njegova brata Mihajla Kreimira II. S Pribinom zapoinje niz monih banova koji e sve do propasti dinastije imati ulogu suvladara. Njihov se posebni poloaj moe objasniti donekle geografskim osobitostima i izdvojenou Like od ostalog dijela Hrvatske, a bilo je pokuaja da ga se protumai kao relikt avarske organizacije, uz to se vezala titula bana, oito avarskog porijekla. Korijeni te posebnosti moda se mogu traiti i u antikoj izdvojenosti Liburnije, to je obnovljena u vrijeme ostrogotske vladavine, a postojala je i u vrijeme stvaranja prvih dravnih tvorevina na hrvatskom podruju, za kneza Borne. Postojanje bana svakako jasno ukazuje da proces integracije hrvatskih zemalja nije bio dokraja sproveden ni u toku prve polovice 10. stoljea. Kako banovi kasnije ipak ne nastupaju samostalno, sve do Zvonimira, izgleda da je i taj problem bio prebroen u godinama nakon Pribinine bune. c) Kraljevina u usponu TEMELJI BUDUE SNAGE Graanski rat, ije su posljedice bile po Hrvatsku teke, jer su ponitile dio uspjeha postignutih od Branimira do Trpimira II, zavrio je ponovnom konsolidacijom kraljevske vlasti, nakon to je na prijestolje sjeo Mihajlo Kreimir II. Banovi su svoj utjecaj zadrali i kasnije, ali se do vremena Zvonimira vie nisu upletali u dinastike borbe, to bi moglo znaiti i to da je dinastija uvrstila svoj karizmatski poloaj. Historiografija je ponekad, pozivajui se na pisanje Dukljanina, kao i na jednu krivo datiranu ispravu, Kreimiru II. pripisivala djela koja nije izvrio, kao npr. pripajanje Bosne. tom kralju naalost ne moemo rei gotovo nita, osim da je uspio smiriti situaciju u dravi. Moemo to zakljuiti po darivanju posjeda u Diklu samostanu Sv. Krevana. Taj in govori dobrim odnosima vladara i dalmatinske metropole, ali i tome da je Kreimir raspolagao nekadanjim zadarskim javnim agerom, dakle da se u odnosu na Bizant nalazio u istom poloaju kao i Tomislav.

Nakon dugo vremena, ak jo od Muncimira, javlja se vijest o kraljevskoj zadubini. Jelena, ena Kreimira II. i majka njegova sina Drislava, podigla je na Otoku kraj Solina, u jednom od najatraktivnijih sredita Hrvatske, crkvu Sv. Marije, u kojoj su se od tog vremena pokapali hrvatski vladini, emu nam je vijest ostavio i Toma Arhiakon. Pa i sama je kraljica nala ondje svoje posljednje poivalite, uz vjene molitve benediktinaca koji su se brinuli zadubini. Stabilnost prilika u Kreimirovo vrijeme otkriva nam i Hrvatska kakvu je ostavio svom sinu Drislavu. Iako itavoj drugoj polovici 10. stoljea imamo razmjerno malo vijesti, jasno je da je Drislav svoju snagu mogao ostvariti samo u kraljevini u kojoj su unutranji sukobi bili stvar prolosti. PRVI OVJENANI VLADAR Potencijalnu je opasnost, kao to e se vidjeti nedugo potom, predstavljalo nerijeeno pitanje nasljeivanja prijestolja. U mladoj kraljevini nije prevladao jo nijedan princip po kojemu bi se jasno odredilo kome nakon smrti kralja pripada prijestolje. Prvi trag pokuaja da se to pitanje uredi pripada vremenu Drislava, a moda i Kreimira II. Na dvije kamene ploe, ija funkcija nije dovoljno razjanjena (iako se vjerojatno radi stranici sarkofaga), sauvao se ulomak natpisa u kojemu se spominje neki dux u vrijeme Drislava, koji je, prema istom natpisu, bio dux magnus. Suvremeni Jelenin epitaf oznaava vladare titulom rex, te bi se moglo zakljuiti da je Drislav u vrijeme sastavljanja natpisa iz Kapitula bio prijestolonasljednik, a da je uz njega postojao i neki vojvoda, moda njegov brat. Druga bi mogunost bila, da je Drislav bio tada neokrunjen, a da je vojvoda bio njegov nasljednik, jedan od njegovih sinova. Bilo kako bilo, kapitulski natpis pokazuje nam da je u Hrvatskoj tada postojala precizno odreena hijerarhija, sa zadatkom reguliranja pitanja nasljeivanja prijestolja. Kapitulski je natpis takoer vaan, jer pokazuje da je jedno od sredita kraljevine tada bilo u Kninu, odnosno na Kosovu (Petrovu) polju. Tamo je svakako i ranije bilo dravno sredite, ali najvjerojatnije ne Trpimirovia, nego Branimira. Trpimirovii su svoje posjede imali kod Solina, to im je moda i osiguralo primat nad ostalim hrvatskim rodovima. Trpimirovii nisu svoj prodor u unutranjost zapoeli prije Muncimira, koji gradi crkvu u Uzdolju kraj Knina, ali se konano uvruju u unutranjosti izgleda tek za Drislava. Vladajui tako konsolidiranom kraljevinom, i uhvativi korijen u oba njena najvanija sredita, Drislav je mogao misliti i na obnovu aktivne vanjske politike, kakvu je Hrvatska vodila prije graanskih ratova. Povoljna mu se prilika ukazala s obnovom bugarskog (makedonskog) carstva pod poduzetnim i vjetim makedonskim velikaem Samuilom. Poluivi uspjehe u ratovima s Bizantom, Samuilo je bio na najboljem putu da uspostavi svoju vlast nad itavim Balkanskim poluotokom. U tu je svrhu trebao osigurati i svoje zapadne granice, na kojima se bugarska drava ve tradicionalno sukobljavala s Hrvatima. Time je ujedno mogao ugroziti i bizantski posjed na Jadranu, s kojega je eventualno mogao doi neki napad uz podrku Hrvata. Osim toga, krivotvorene isprave Pina i Plesa mogle bi u svojoj najuoj jezgri svjedoiti da je Hrvatska pruila utoite nekim bugarskim prognanicima, Samuilovim roacima i protivnicima.

Samuilov je pohod bio uperen k Zadru, to je znailo i k srcu Hrvatske, preko kojega je trebalo prijei. Rezultat je akcije bio negativan, pa se Samuilova vojska morala vratiti neobavljena posla. Takav je ishod borbi bio vaan za Bizant. Na elu carstva bio je u to vrijeme Bazilije II. Bugaroubojica, pripadnik makedonske dinastije, koja je jo od vremena Bazilija I. bila uglavnom u dobrim odnosima s Hrvatima. Zbog toga nas ne bi trebalo uditi, ako je car odluio nagraditi saveznitvo Hrvata. Toma Arhidakon obavjetava nas da je Drislav dobio iz Bizanta znakove kraljevske vlasti, zajedno s titulom eparha i patricija, te da se od njegovog vremena njegovi nasljednici nazivaju kraljevima Hrvatske i Dalmacije. U historiografiji je bilo dosta pokuaja da se ova Tomina tvrdnja ospori, ali ipak nemamo razloga sumnjati u nju. Postoje opravdani i ozbiljni razlozi da u Drislavu vidimo vladara koji je bio u posebno dobrim odnosima s Bizantom od kojega je dobio kraljevske oznake, zbog ega se, naposljetku, i prozvao ovjenanim (Stjepan). Pored titula i asti, pripala mu je i Dalmacija. To je tim vjerojatnije, to je i Hrvatska, nakon Bazilijevih uspjeha protiv Samuila, priznala carevu vlast, te se nala pod istim suverenom kao i Dalmacija. RATOVI ZA PRIJESTOLJE I DALMACIJU No, usprkos svim poduzetim mjerama, Drislavovi sinovi nisu smatrali pitanje nasljedstva konano rijeenim. Nakon kraljeve smrti dolo je ponovo do sukoba, u kojima se s jedne strane naao predvieni prijestolonasljednik Svetoslav Suronja, a s druge njegova braa Kreimir III. i Gojslav, koji su bili miljenja da braa trebaju vladati zajedniki. Svetoslav nije bio u stanju pruiti otpor, te se pred neprijateljima povukao u Trogir, gdje je, zajedno sa sinom Stjepanom, doekao dolazak mletake mornarice. Po prvi puta nakon mnogo desetljea Venecija se odluila na novi pokuaj osvajanja uporita na istonoj jadranskoj obali. Dud Petar II Orseolo poveo je veliku flotu prema Dalmaciji, pod izlikom da svoje eli osloboditi plaanja danka. Ne znamo da li se pri tom radilo tributu to su ga Mleani moda morali plaati za slobodnu trgovinu, ili je rije onom porezu u zlatu na koje su dalmatinski graani bili obvezni hrvatskom vladaru jo od vremena Bazilija I. Dud se vjerojatno oslanjao i na Zadrane, jedine koji su, kako pie njegov kroniar Ivan akon, ve i prije pohoda prihvaali njegovu, a to znai bizantsku vlast. Kako je tada Venecija jo uvijek priznavala nominalno vrhovnitvo Bizanta, to znai da je krajem 10. stoljea jedino Zadar bio u carskim rukama. Da li je Bazilije metropolu Dalmacije zadrao za sebe, a ostalo prepustio Hrvatima, ili je Zadar sam prestao priznavati vlast hrvatskog kralja? Kreui se od luke do luke, na nain kako se jedino i moglo ploviti u to vrijeme, dud je prihvaao priznavanje svoje vlasti to su mu ga nudili graani od Istre do Dubrovnika. Svi su oni slali svoje predstavnike, u prvom redu biskupe, da se poklone novoj sili. Gotovo bez otpora, ne uzmemo li u obzir kratkotrajno oklijevanje biogradske posade i borbu Lastovljana, itava Dalmacija, a s njom i neki krajevi ue Hrvatske, pala je u ruke dudu.

Orseolo je formalno bio zastupnik Bazilija II, ali je stvarno njegov pohod znaio prvo uvrenje Venecije na istonoj jadranskoj obali. Uspjeh, istina, nee biti trajan, ali e oznaiti novo razdoblje u odnosima sila na Jadranu. Svetoslav je u Trogiru doekao Orseola i sklopio s njim savez. Kao zalog ugovora dao je dudu svog sina Stjepana, kojeg je oenio njegovom kerkom Hicelom. Stjepan je otiao u Veneciju, te zasnovao zasebnu granu Trpimirovia - Svetoslavie. Time je zapoeo dinastiki rascjep, u kojemu djelomino lee uzroci nedaa u koje e Hrvatska zapasti krajem idueg stoljea. Mletaka pomo, meutim, nije vratila Svetoslavu otetu krunu. Njegova sudbina ostaje skrivena u utnji izvora, dok njegova braa nastavljaju zajedniku borbu za povratak oduzetih gradova. uspjesima to su ih u toj borbi postigli mogu se stvoriti neki zakljuci na temelju novog pohoda Orseola 1018. godine. Osjetivi da su mletake pozicije u Dalmaciji ugroene, Petrov je sin i nasljednik Oton ponovo poveo mornaricu prema Kvarneru, u elji da potvrdi dominaciju Venecije. Ovoga puta mletako brodovlje nije dolo dalje od Raba. Biskupi triju otokih gradova ponovo su prisegli vjernost dudu. Veneciji je svakako bilo lake nadzirati otoke nego gradove na kopnu, a s druge strane, hrvatski su vladari s manje muke vladali nad Zadrom, Splitom i Trogirom, nego li nad Rabom, Krkom i Osorom. PODJELA DALMACIJE Vojna Otona Orseola pokazala je da Dalmacija nije vie djelovala kao jedinstvena cjelina (ako je to ikada, osim u vrijeme Bazilija I, i bio sluaj). Kvarnerski su se otoci izdvojili u zasebno podruje pod mletakim vrhovnitvom, to e se izmijeniti tek u vrijeme Kreimira IV. Pomorski se uspon Venecije poeo sve jasnije osjeati na istonoj jadranskoj obali. Gornja je Dalmacija takoer bila zasebno tijelo. Njeno je odvajanje bilo prirodna posljedica geopolitike razdvojenosti dviju Dalmacija, a kako se vidi iz pisanja cara Konstantina, zapoelo je u izvjesnoj mjeri ve u 10. stoljeu. Presudni trenutak u raspadu nekada jedinstvene teme odigrao se na samom poetku 11. stoljea, u vrijeme Samuilovih osvajanja na Balkanu. Da bi pospjeio obranu, Bizant je Gornju Dalmaciju organizirao kao zasebnu temu, sa sreditem u Dubrovniku. Mogue je da je do toga dolo nakon pada Draa u Samuilove ruke. Nestankom drake teme sruen je obrambeni sustav junog Jadrana, pa je to trebalo to hitnije ispraviti stvaranjem novog sredita. Dalamatinska tema kao jedinstvena cjelina nije mogla biti dovoljno djelotvorna u trenucima kada je trebalo brzo i efikasno reagirati, pogotovo nakon to su se pogorali odnosi s Hrvatima kojima je oduzeta Dalmacija. Bizant je svoju politiku jaanja Dubrovnika gradio i uz pomo pape, koji je Dubrovnik 1022. uzdigao na rang nadbiskupije (neki misle tla se to zbilo i ranije). Takav crkveni ugled jednog bizantskog grada nije odgovarao dukljanskim vladarima, koji su teili crkvenoj samostalnosti svoje drave, pa je gotovo itavo stoljee proteklo u stalnim borbama oko uspostave barske nadbiskupije i pitanja jurisdikcije dviju crkava. Barani su u tome imali i pomo splitskog nadbiskupa, kojem nije bilo u interesu izdvajanje jednog od njegovih sufragana, koji bi time za sobom povukao itavo podruje splitske nadbiskupije od Neretve k jugu.

Sukob je privremeno rijeen uspostavom barske nadbiskupije 1089. godine, ime je ugled dubrovake crkve djelomino okrnjen, ali je ona ipak i dalje nastavila postojati kao zasebna crkvena provincija. Vremenom je otpala od Gornje i prikljuila se Donjoj Dalmaciji, kako se to vidi iz dva razliita opisa Hrvatske nastala u 12. stoljeu: anonimnog barskog sveenika i arapskog geografe El Idrizija. NOVA SAVEZNITVA Nakon izdvajanja Gornje Dalmacije i kvarnerskih otoka, Donja je Dalmacija morala sama graditi svoj odnos prema carstvu s jedne, te hrvatskim vladarima s druge strane. Dvadesete su godine vrijeme estokih sukoba Hrvata s Dalmatincima. Kreimir III. nastoji orujem osvojili dalmatinsku metropolu Zadar. ini se da mu je pri tome pomagao i ugarski kralj Stjepan I. To je i ujedno bio prvi pokuaj maarskog uplitanja u unutranje prilike u Hrvatskoj. Postupci hrvatskog kralja mogu se objasniti samo promjenom unutranjih prilika u Veneciji. Naime, Kreimir i Gojslav priznali su vlast Bazilija nakon njegovih pobjeda nad bugarskim carstvom i osvajanja podruja juno od Cetine. Bazilijeva je mo bila prejaka, a da bi se Hrvati upustili u napadanje njegovih dalmatinskih posjeda. Uz to je i Venecija upravljala Dalmacijom zapravo u carevo ime i uz njegovo odobrenje, te bi rat protiv Venecije znaio i pobunu protiv Bazilija. Situacija se poela mijenjati najprije u Veneciji. Njezini stanovnici, nezadovoljni nastojanjem Orseola da vlast duda pretvore u nasljednu, pobunili su se i prognali Otona i njegove roake. Pobuna je bila signal Kreimiru da napadne Dalmaciju, ali je to ipak uinio prerano. Bazilije nije bio voljan Hrvatima prepustiti gradove, pa je iz Italije poslao langobardskog katepana Bazilija Bojoana da obuzda Kreimira. Pohod je bio donekle djelotvoran (izgleda da je tada zarobljena Kreimirova supruga), ali nije trajnije smirio Hrvate. Obrativi se za pomo Ugrima, oni su nastavili s ratom u kojem su poluili odreene uspjehe. Na ruku im je ilo i slabljenje Bizanta nakon smrti Bazilija 1025. godine. Ugarska se pomo nastavila i u vrijeme kralja Salomona, koji je, prema rijeima mletakog kroniara Andrije Dandola, poticao Zadrane da se pobune protiv bizantske vlasti. Ugarsko uplitanje u prilike u Dalmaciji moe se protumaiti rodbinskim vezama Arpadovia s Orseolima, kao i nastojanjem maarskih kraljeva da dalmatinske gradove okrenu protiv nove vlasti u Veneciji. POKUAJ OSAMOSTALJENJA MADIJEVACA U to je vrijeme Zadrom vladao utjecajni rod Madijevaca u kojemu se nasljeivanjem prenosila titula carskih stratega i protospatara. Na elu dinastije nalazio se tada prokonzul Grgur. Izvori nam ne doputaju da jasno zakljuimo je li on imao brata Dobronju, ili se radi istoj osobi s dva imena. U svakom sluaju, Grgur se naao ponukanim, u vrtlogu politikih promjena, poduzeti mjere kojima bi osigurao svoju vlast barem nad onim dijelom Dalmacije koji je preostao nakon odvajanja Gornje Dalmacije i kvarnerskih otoka.

U tu je svrhu mogao iskoristiti ne samo ugled Madijevaca, koji su imali korijen i u drugim dalmatinskim gradovima, nego i postojeu titulu prokonzula kao najvieg carskog dunosnika u Dalmaciji. Nedostajala su mu samo izravna podrka cara, kao i materijalna sredstva kojima nijedan patricijski rod u to vrijeme nije mogao raspolagati sam za sebe u dovoljnoj mjeri. Dobronja, kojega bizantski kroniar Kekaumen naziva arhontom i toparhom Zadra i Splita, krenuo je na put u Carigrad, gdje ga je doekao novi car Roman III. Prireena je dobrodolica bila vrlo srdana, a Dobronja je za svoje potrebe dobio bogate darove, po svemu sudei u prvom redu novac. Ohrabren tim uspjehom, ponovio je putovanje i jo jednom bio dobro primljen. No, trei ga je put u prijestolnici doekao Mihajlo IV, novi car. Na nagovor svojih savjetnika ne samo to Dobronju nije pomogao, nego ga je bacio u tamnicu. Autonomistike tenje Madijevaca mogle su u prvo vrijeme u Carigradu izgledati kao pomo snaenju bizantske vlasti u Dalmaciji, jer su se protivile bilo kakvom posrednitvu Venecije ili Hrvata u vrenju carske vlasti nad temom, ali su se s vremenom pokazale preopasnima. Kada bi se najvanije politiko i crkveno sredite nali u rukama istog roda, moglo bi se ubrzo pokazati da je carsko vrhovnitvo nepotrebno ak i u formalnom pogledu. Zbog toga je reakcija dvora nakon promjene vladara bila po Dobronju tako iznenaujua i pogubna. Bez obzira na ishod, pokuaj Madijevaca pokazuje nam dubinu promjena to su zahvatile Dalmaciju. U pojedinim su gradovima sve vie dolazili do izraaja moni rodovi iz ijih su se redova birali biskupi i priori. Nijedan od njih, ak ni Madijevci, nije bio dovoljno jak da bi se nametnuo itavoj provinciji, ali su neki imali mogunosti ovladati pojedinim gradovima i voditi gotovo samostalnu politiku. Nove su prilike postajale sve oitije prema kraju stoljea. udno je to upravo Stjepanovoj vladavini imamo tako malo podataka, iako se oito radilo sposobnom vladaru, koji je znao iskoristiti povoljne meunarodne odnose, kako bi Hrvatskoj osigurao relativni mir i granice. Njegove dobre veze s Maarima nisu ugrozile dravu, iako su vojske Arpadovia prodirale do mora. Na sjeverozapadu je osigurao granicu pomogavi urotu karantanskog vojvode, koja je, iako otkrivena, i dalje zabrinjavala Konrada. Njemaki car nije se usudio povesti bavarsku vojsku u rat protiv Ljutia, upravo zbog straha od ugroenosti jugoistoka drave. Pitanje Dalmacije Stjepan nije rijeio, ali je izgleda koristio rascjepkanost nekada jedinstvene teme kako bi barem u Zadru osigurao vlast. Kralj je nastojao dograditi i crkvenu organizaciju, moda s vie samostalnosti za Hrvatsku. U njegovo je vrijeme ponovno uspostavljena funkcija hrvatskog biskupa, ovoga puta sa sjeditem u Kninu, gradu koji je sve vie dobivao na vanosti. Iza sebe ostavio je Stjepan dva sina, Kreimira IV. i Gojslava, te dravu na solidnim temeljima. Nejasno je, to se dogaalo po njegovoj smrti meu njegovim sinovima. Znamo tek toliko da je Kreimir bio osumnjien zbog ubojstva brata, ali da se pred papinim poslanikom opravdao, zahvaljujui zakletvi svojih upana.

PUT VRHUNCU Zahvaljujui dobroj i poduzetnoj politici Kreimira III, Hrvatska je preivjela krizu nastalu u vrijeme sukoba oko prijestolja. Dalmacija je dodue bila uglavnom izgubljena, ali je Hrvatska mogla nastaviti s aktivnom vanjskom politikom. To se vidjelo ve nekoliko godina nakon to je na hrvatsko prijestolje sjeo Stjepan I, sin Kreimira III. Premda se vremenu njegove vladavine sauvalo izuzetno malo podataka, do nas je dola vijest tome da su Hrvati bili spremni pomoi ustanak karantanskog vojvode Adalberona protiv njemakog cara Konrada II. Neki su historiari pomiljali na to da u tim Hrvatima treba vidjeti stanovnike hrvatske upe u Karantaniji, ali je broj tamonjih Hrvata bio zasigurno premalen, a da bi mogli biti vaniji inilac u pripremanju ustanka takvih razmjera. Zbog toga u obzir dolaze jedino Hrvati iz Hrvatskc, koji su Adalberonu mogli pruiti sigurno zalee. Do ustanka, meutim, nije ni dolo, jer su pripreme otkrivene na vrijeme, pa je Adalberon bio uklonjen sa svog poloaja na saboru 1035. U vrijeme Stjepana I. Hrvatska je povratila Zadar, ukoliko to ve nije uspjelo njegovom ocu. tome takoer imamo samo neizravni podatak da je dud Dominik Kontareno 1050. osvojio taj grad. CRKVENE REFORME: OD PODRKE DO SUPROTSTAVLJANJA Prvo veliko iskuenje pred kojim se Kreimir naao pojavilo se s crkvenim raskolom 1054. g., odnosno reformnim pokretom koji se potom razvio s ciljem objedinjavanja, jaanja i osamostaljivanja zapadne Crkve. U svrhu promicanja reformi, papa je 1059. g. sazvao Lateranski koncil na kojemu su usvojeni zahtjevi to su se otada trebali postavljati pred sveenstvo i biskupe podlone papi. Nakon Lateranskog koncila, Crkva je stala organizirati sline sinode i drugdje, kako bi proirila nova pravila izvan Rima. Jedan od prvih crkvenih sabora odran je u Splitu 1060. g., pod pokroviteljstvom papinog izaslanika Majnarda. Sabor je bio uperen u prvom redu protiv onih obiaja u dalmatinsko-hrvatskoj Crkvi, to su slijedili tradicije kranskog istoka. Bila je to enidba sveenika, kao i noenje brade. Takoer su u zatitu uzeti sveenici pred svjetovnim vlastima. No, po hrvatsko su sveenstvo najtee bile posljedice zakljuaka uperenih protiv slavenskog bogosluja. Pape nisu nikada bile naisto s time, je li crkveno uenje sadrano u slavenski pisanim knjigama u vjerskom pogledu ispravno, ili je pak heretiko. U 10. stoljeu strogost Crkve nije bila tako izraena kao sada, pa se nije previe ustrajalo na izvravanju saborskih zakljuaka iz 925. godine. Reformni pokret 11. stoljea nije mogao dopustiti tako izrazite razliitosti unutar Crkve, jer bi to moglo ozbiljno ugroziti jedinstvo zapadnog kranstva, pogotovo u krajevima politiki i tradicionalno vezanim uz Bizant. Zbog toga je donesena odluka zatvaranju crkava u kojima se bogosluilo slavenskim jezikom, a biskupima je zabranjeno posveivati za sveenike one Hrvate koji ne bi nauili latinski. Na elo dalmatinsko-hrvatske crkvene hijerarhije postavljen je dotadanji osorski biskup Lovro, gorljivi pristaa reformi. Time je reformna stranka dobila prevagu, a nema sumnje da joj je podrku davao i Kreimir. Slavensko sveenstvo, najjae zastupljeno na kvarnerskim otocima, napose na Krku, na kojima su veinu stanovnika inili Hrvati, a gdje se slavensko bogosluje moglo

nesmetano razvijati pod okriljem Bizanta, nije prihvatilo ove zakljuke. Dolo je do estokih sukoba to su podijelili kraljevinu i Dalmaciju na dvije stranke, reformnu i protureformnu. Protureformnoj su stranci ile na ruku prilike na Zapadu, gdje je car pruao podrku papinim protivnicima. Uz njegovu je pomo ustolien i protupapa Honorije II, u kojemu su protivnici reformi u Hrvatskoj i Dalmaciji mogli nai saveznika. Mogue je da je njegovom inicijativom u Hrvatsku doao sveenik Vulfo, kako bi organizirao protureformnu Crkvu pod okriljem krkog biskupa Cedede. U poetku je njihov poduhvat imao uspjeha, ali je reakcija pape Aleksandra II. stigla brzo. Papinska je kurija uputila u Hrvatsku kardinala Ivana s ciljem, kako je sam po dolasku istaknuo, da sprijei graanske ratove, te da napokon uvrsti reformu. U tu je svrhu izopio Cededu, a sveenika Vulfa bacio u doivotnu tamnicu. Takoer je na molbu meusobno posvaanih trogirskih graana postavio za biskupa lana svoje pratnje, sveenika Ivana. Time je reformna stranka stekla vrst poloaj i u Trogiru, nakon ega nije bilo ozbiljne sumnje u njenu prevagu. Iako je na Krku otpor bio skren, slavensko se bogosluje ondje odralo, kao i na Kvarneru openito. Glagoljica je upravo u to vrijeme iz liturgijskog prerastala u diplomatiko pismo, toliko vrsto ukorijenjeno u stanovnitvu, da nikakve reforme nisu mogle sprijeiti njezinu upotrebu. Kreimir je u sloenoj situaciji u kojoj se drava nala traio oslonac u reformnoj Crkvi, predviajui njenu pobjedu. Ne znamo kako je u tim borbama ponaao hrvatski biskup u Kninu, ali sveenstvo Biograda nije bilo glagoljako. Moda je i zbog toga kralj potakao osnivanje dvaju benediktinskih samostana u svojoj prijestolnici, od kojih je onaj Sv. Ivana raspolagao najveim zemljinim posjedom u Hrvatskoj. Crkve dalmatinskih gradova takoer su osjetile Kreimirovo dobroinstvo. Uz njegovo je odobrenje osnovan samostan Sv. Petra u Drai na Rabu, a zadarski samostan Sv. Marije bio je osloboen javnih podavanja. BUDUI DA JE SVEMOGUI BOG PROIRIO NAE KRALJEVSTVO NA KOPNU I NA MORU... Ne moemo odbaciti pomisao na to da je Kreimir upravo posredstvom Crkve koju je zduno pomagao, gradio most za prenoenje svoje vlasti nad Dalmaciju. Bizantska je pokrajina i dalje priznavala formalno vrhovnitvo istonog cara, ali su prilike u carstvu ve desetljeima bile takve da su jedva doputale ozbiljnije pothvate Bizanta na Jadranu. Vlast je teoretski bila saeta u rukama katepana, ali je u rascjepkanoj pokrajini svaki grad odluivao vlastitoj sudbini. Povrh svega, Bizant je ponovo bio ugroen s istoka od Turaka, a na Mediteranu od Normana. Hrvatski je kralj opet mogao biti zanimljiv saveznik, kao u vrijeme Tomislava i Drislava. Bilo je gotovo neminovno da Dalmacija iznova doe pod njegovu upravu. ini se da se to ostvarilo napokon 1069. g, kada se u Kreimirovoj pratnji nalazi i dalmatinski katepan Lav, mada neki izvori, kao isprava darivanju imuniteta samostanu Sv. Marije, ukazuju na to da se Kreimirova vlast osjeala u nekim gradovima ve i ranije. Za razliku od vladara koji su prije njega upravljali Dalmacijom, Kreimir je bio mnogo prisutniji u gradovima. Napokon, i u samom udaljenom Osoru pjevali su mu laude, a u

najromanskijem od svih otoka, Rabu, traili su njegovo odobrenje za osnivanje samostana. Zbog toga je Kreimir s pravom mogao govoriti jadranskom priobalju kao naem dalmatinskom moru. Istovremeno se uvrivala vlast hrvatskoga kralja i u unutranjosti. U Kreimirovoj se pratnji nalaze dva bana, Gojo i Zvonimir. To je prvi put da se suvladareva banska vlast dijeli, odnosno da je zasvjedoeno da ban ne vlada samo podrujem Like. Gojo je vjerojatno bio ban u tom podruju, dok je Zvonimir upravljao krajem izmeu Save i Drave. Maarska i Hrvatska neposredno su graniile jo od vremena doseljenja Maara, ali nema elemenata koji bi nas pouzdano uputili na to gdje je bila granica. Tek s pojavom Zvonimira kao slavonskog bana moemo zakljuiti da je savsko-dravsko meurjeje bilo pod hrvatskom vlau. Mogue je, da ga je Zvonimir dobio kao miraz od Arpadovia, uz svoju enu Jelenu, sestru Ladislava, ali se smije pretpostaviti da je i ranije pripadalo Hrvatskoj, moda od vremena Stjepana I. Na junim granicama Hrvatske moralo je takoer u to vrijeme doi do promjena. Kreimir je sakupio dovoljno snage da zapone aktivniju vanjsku politiku na Balkanu. U skopskom je podruju dolo do ustanka protiv Bizanta, a pod vodstvom plemia Georgija Vojtjeha. Nezadovoljnici su bili svjesni da su preslabi, pa su saveznika potraili u dukljanskom vladaru Mihajlu Bodinu, u ijim se rukama tada nalazila ne samo Duklja, nego i Zahumlje, Travunija, Raka i Kotor. Pomo su potraili i kod Hrvata, koji su im takoer poslali odred vojske. Ustanak je napokon propao 1073. godine, a s njime i ambicije hrvatskog kralja, ali nam ova epizoda pokazuje da je neretvanska kneevina najvjerojatnije tada bila u sastavu Hrvatske, jer bi se inae teko mogla protumaiti akcija hrvatske vojske daleko onkraj granica kraljevine. Hrvatska se neto prije ekspedicije u Makedoniji uplela i u borbe na svojim sjeverozapadnim granicama. Tamo je vladao Zvonimir, rodbinski povezan s Arpadoviima. Maarska se vladajua kua sukobila s Henrikom IV, koji je podravao zbaenog kralja Salamona, mua svoje sestre. Zvonimir je pak bio roak vojvode Gejze, Salamonovog protivnika, pa je mogue da je u sukobe uvukao na neki nain i Hrvatsku. Svakako, istarsko-kranjski markgrof Ulrih, vjerni Henrikov vazal, napao je Zvonimira, odnosno kvarnerski dio Hrvatske. Sam Zvonimir bio je preslab da mu se odupre, a pomo nije mogao oekivati ni od kralja, jer je Kreimir tih godina (do napada dolazi izmedju 1064. i 1067. g) bio zaokupljen sukobima reformne i protureformne stranke, to su prerasli u graanski rat. U potrazi za saveznicima, Zvonimir se obratio svojim arpadovskim roacima, radi kojih je, uostalom, do sukoba vjerojatno i dolo. Sretnom okolnou izmirili su se Salamon i Gejza, pa su roaci zajednikim snagama pritekli u pomo Zvonimiru. Ulrih je u meuvremenu kvarnerske otoke, dio Primorja i istonu istarsku obalu objedinio u posebnu upravnu jedinicu. Marku dalmatinsku, to je, ako je suditi prema imenu, imala karakter pogranine vojno-upravne oblasti. Udruenoj snazi Zvonimira i Maara usprkos tome nije uspjela odoliti, pa je Hrvatskoj vei dio otetog teritorija bio vraen. Ulrih je moda sadrao vlast samo nad Meranijom, istono-istarskom obalom, ali je ona jo i u 12. stoljeu, iako u manjem opsegu, bila sastavnim dijelom Hrvatske.

Ovim je ratom Zvonimir ojaao svoj poloaj u kraljevini, te se moda nametnuo kao Kreimirov nasljednik, jer je ubrzo potom dobio titulu vojvode, koju je dotada nosio Kreimirov sinovac Stjepan. Ovaj je, moda zbog bolesti, a moda zbog politikih razloga, smjeten u splitski samostan Sv. Slupana pod Borovima, gdje je osamljen i povuen ekao kraj Zvonimirove vladavine, kako bi i sam napokon zasjeo na prijestolje. S druge strane, Salamonovo i Gejzino sudjelovanje u borbi s markgrofom doprinijelo je jo veoj nazonosti Maara u Hrvatskoj. Saveznitvo dviju drava izgraivalo se prema personalnoj uniji do koje nije bilo daleko. Uspjesi u obrani i proirenju dravnog podruja naveli su Kreimira da 1069. g. u znamenitoj darovnici samostanu Sv. Krevana na otoku Maunu istakne kako je uz Boju pomo proirio granice svoje drave na kopnu i naem moru. GODINA PRIJELOMA Konac Kreimirove vlasti i ivota ostaje nejasan. Ne zna se godina njegove smrti, pa je to omoguilo razliita domiljanja tome protiv koga je bila uperena akcija Normana na Jadranu 1075. godine. Junoitalski normanski vojvoda Amiko provalio je s mornaricom u Hrvatsku, bezuspjeno opsjedao Rab i naposljetku zarobio hrvatskog kralja nepoznata imena. Normani su doli na poziv nekih hrvatskih i dalmatinskih gradova, ali ne svih. U saveznitvu s njima bili su Split, Trogir, Biograd, Zadar i moda Nin. Dalmacija doista nije vie djelovala kao cjelina, a prikljuili su joj se i neki hrvatski gradovi, briui tradicionalne pokrajinske i politike podjele. Nakon normanskog pohoda uslijedila je mletaka reakcija. Dud Dominik Silvije doao je u Dalmaciju i primorao predstavnike spomenutih gradova ne samo da priznaju njegovu vlast, nego i da obeaju da vie nee pozivati Normane. Odbacimo li teoriju Slavcu kao naljedniku Kreimira, otpada i tumaenje ovog normanskog pohoda po kojemu su Rabljani bili na strani Slaveve protureformne stranke, a ostali gradovi (osim Krka) na strani njegovih reformnih protivnika. Meutim, time nam nije pruena mogunost boljeg tumaenja ovih zbivanja, jer zasada nema prihvatljivog objanjenja po kojemu bi neki gradovi bili zainteresirani pozvati Normane protiv hrvatskog kralja i grada Raba. Historiari su pomiljali na tri razliita vladara koji su mogli biti Amikove rtve. Nagaalo se da je tada skono ivot Kreimir, da je Amiko krenuo na papin poziv u rat protiv kralja Slavca, nosioca protureformnih ideja, ali i da je zarobljenik bio Zvonimir, na samom poetku svoje vladavine. Danas izgleda jasno jedino to da u obzir ne dolazi Slavac, koji je vladao dvadesetak godina kasnije, a i da je malo vjerojatno da je zarobljenik bio Zvonimir, jer jo nije bio okrunjen za kralja. Moda je ba Kreimirov poraz doveo na prijestolje Zvonimira. Konanog rjeenja ovog problema nema. U trenutku bezvlaa u Hrvatskoj se zatekao papin poslanik Gerard, koji je 1075. odrao splitski sabor iji nam zakljuci nisu sauvani, ali moemo pretpostavljati da mu je cilj bio daljnje uvrenje crkvenih reformi. Tom je prilikom obnovljena ninska biskupija, dakako u znatno manjem opsegu no to ga je imala u vrijeme svog ukidanja 928. godine. Takoer je iz tamnice, nakon dvanaest godina, puten sveenik Vulfo, jedan od voa protureformne struje.

POSLJEDNJI SJAJ U znaku pobjede reformne stranke, na prijestolje je stupio Dmitar Zvonimir. njegovu porijeklu ne zna se gotovo nita, pa se nagaalo da je kao potomak Svetoslava Suronje vladao slavonskim dukatom (vojvodstvom). Njegovi su se posjedi, meutim, nalazili u samoj Hrvatskoj, a tamo je ivjela i obitelj njegove majke, pa nije iskljueno da je bio pripadnik jednog od uglednih rodova, odnosno plemena, iz kojih su se, prema kasnijem zapisu u Supetarskom kartularu, birali hrvatski kraljevi. Zvonimirova se krunidba moe shvatiti u okviru onovremenih politikih zbivanja na irem europskom prostoru. Papa Grgur VII. poveo je estoku borbu protiv njemakog cara, kako bi crkvenu vlast nadredio svjetovnoj, te izmaknuo izbor pape i biskupa utjecaju vladara. Uspjehe je prvo trebalo poluiti u vlastitom susjedstvu, u normanskoj dravi na jugu Italije, ali i u zemljama preko Jadranskog mora. Uklanjanje posljednjeg Trpimirovia s dvora i izbor Zvonimira za kralja omoguili su papi da novom vladaru s nedostatnim legitimitetom prui potrebnu pomo, a da ujedno u praksi provede svoju zamisao biskupu kao onome koji postavlja kralja. Tijek dogovora pape sa Zvonimirom nije nam poznat, ali je sporazum svakako brzo postignut, pa je papin legat, opat Gebizou, 1075. godine u crkvi Sv. Petra i Mojsija okrunio Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije. Zvonimir je tom prilikom poloio prisegu u kojoj se prepoznaje obrazac feudalnog ugovora vazalstvu. Papa mu je kao senior poslao znakove investiture: zastavu, ezlo, ma i krunu, te mu obeao zatitu. Zvonimir kao vazal obvezao se na plaanje odreenog danka i na sluenje papi, a predao mu je kao dar samostan Sv. Grgura u Vrani. Time je kralj umjesto podrke dinastike tradicije dobio podrku jednog od najautoritativnijih ljudi tadanje Europe. Zvonimir je koristio dvostruku titulaturu, kralja Hrvatske i Dalmacije, te kralja Hrvata (hrvatskog). Prvi je naslov, sadravajui oba pokrajinska naziva, odraavao tradiciju dalmatinske zasebnosti, dok je drugi nagovjetavao vre povezivanje drave u jednu cjelinu. U historiografiji se isticalo miljenje da se u dalmatinskim ispravama Zvonimir ne naziva dalmatinskim kraljem Zbog toga to Dalmacijom nije ni vladao, no pri tom se zanemarivalo da je najautentiniji iskaz Zvonimirovoj vlasti u Dalmaciji Baanska ploa, na kojoj se Zvonimir naziva samo hrvatskim kraljem. Iz 14. stoljea sauvao se i opis jednog Zvonimirovog peata, na kojemu se nalazi ista titula na latinskom. Mogue je, dakle, da je Zvonimir ak preteno koristio samo titulu kralja Hrvata, smatrajui je dovoljnom za legitimaciju svoje vlasti i nad Dalmacijom. Pokrajinu nad kojom se suverenitet bizantskog cara pretvorio u blijedu uspomenu, ionako je naslijedio od Kreimira kao sastavni dio kraljevstva. Da se Zvonimir doista nije oslanjao na tradiciju Trpimirovia i njihov veliki ugled, pokazuje nam njegovo lako odricanje od obiteljskih mauzoleja sruene dinastije. Dvije godine po stjecanju krune, poklonio je splitskoj nadbiskupiji crkvu Sv. Stjepana i Sv. Marije u kojima su sahranjeni najugledniji njegovi prethodnici na prijestolju. Time je jasno stavio do znanja da mu je cilj stvoriti novu dinastiju, oslanjajui se pri tom na Crkvu i njenog glavnog predstavnika u kraljevstvu, splitskog nadbiskupa Lovru. Korist takvoga opredjeljena postala je ubrzo vidljiva. Godine 1079. poslao je papa pismo nekom vitezu Vecelinu, vjerojatno istarskom ili kranjskom, u kojemu mu prijeti da e biti

izopen iz Crkve ako napadne onoga koji je papinom voljom dobio kraljevstvo Dalmacije. Nije poznato da li je doista dolo do sukoba Zvonimira s Vecelinom, ali se ini da je papina zatita bila djelotvorna. Iz svega se napokon vidi i da se stanje na sjevernim/zapadnim granicama Hrvatske nije lako smirivalo. Zvonimirova je Hrvatska zadrala snagu to ju je imala za njegovog prethodnika, a time i sposobnost voenja aktivne vanjske politike. Nova se prilika za uplitanje u vei meunarodni sukob javila s promjenom politikih odnosa na Apeninskom poluotoku. Normanski vladar Robert Guiscard izmirio se 1080. godine s papom i uz njegov pristanak stao pripremati rat s Bizantom. Car Aleksije naao je saveznike u Veneciji, kojoj nije odgovaralo normansko snaenje na Jadranu. Uz Roberta su se, vjerojatno na papin poticaj, nali Dubrovani i ostali Dalmatinci. Izvori nisu dovoljno jasni kada govore normanskim saveznicima, jer ne znamo da li se pod tim podrazumijevalo i Hrvate, odnosno i one Dalmatince koji su priznavali Zvonimirovu vlast, ili pak samo stanovnike Gornje Dalmacije, koja je u to vrijeme barem dijelom priznavala normanskog vladara kao svog suverena. Smijemo s vie vjerojatnoe pomiljati na to da je Zvonimir sudjelovao u ovom ratu kao papin vazal, poslavi Normanima u pomo svoju mornaricu, sastavljenu preteno od brodova dalmatinskih gradova. Najee su se bitke vodile 1081. i 1084. g. kod Krfa, strateki vanog zbog kontrole ulaska u Jadran. Venecija je pretrpjela teak poraz, zbog ega je dud Dominik Silvije smijenjen, ali je iz itavog rata izvukla najvie koristi. Aleksije joj je u zamjenu za vojnu pomo osigurao trgovake povlastice kakve nisu imali ni sami Bizantinci, pa su Mleani vrsto utemeljili svoju buduu ekonomsku mo. Rat je okonan 1085. godine, kada je umro Robert. Aleksije je novom dudu Vitalu Falieru namijenio kao dodatnu nagradu upravu ternata Dalmacije, zahvaljujui emu se dud te godine okitio naslovom dux Dalmatiae. Bila je to samo isprazna titula, jer nita ne potvruje bilo kakvu mletaku vlast u Dalmaciji. Drugaije bi se teko moglo i oekivati, kada je iz samog rasporeda snaga u ratu bilo jasno da dalmatinski gradovi nisu vie osjeali veze s Carigradom, te su tovie prvi put s prijestolnicom stupili u otvoreni rat. Bizant pak nije imao nikakve snage da tijekom rata, pa ni nakon njegovog zavretka, povrati suverenititet nad izgubljenom provincijom. Nakon poraza kod Krfa to nije mogla ni Venecija. Dud je morao ekati bolja vremena da bi ostvario svoja potencijalna prava na temat. Tako je Hrvatska doekala kraj Zvonimirove vladavine neokrnjena. No, prvi zameci razdora ve su se nasluivali. Jedan je od njih bio i sukob oko izbora pape, nakon Grgurove smrti 1085. godine. Pored papa Viktora III. i Urbana II. izabran je i protupapa Klement III, ime je Zvonimir izgubio svoj najvaniji vanjskopolitiki oslonac.

d) Slom i smjena dinastije PROTUKRALJEVI Zvonimirov je sin Radovan umro prije svog oca, te ovaj nije ostavio zakonitog nasljednika kojemu bi prepustio krunu. U takvoj se situaciji na prijestolje uspeo zadnji Trpimirovi, sin Kreimira IV, Stjepan II. Nakon to je proveo dobar dio ivota u samostanu Sv. Stjepana pod Borovima u Splitu, posljednji izdanak nekada monog roda nije se imao na to osloniti u nastojanju da povrati ugled predaka, pa mu se vlast, ini se, svela samo na uu okolnu Splita, na podruje na kojemu se, uostalom, oduvijek nalazilo sjedite Trpimirovia. Meutim, jednom detronizirana dinastija nije mogla okupit i oko sebe itavo kraljevstvo, tim vie to ni Stjepan, s obzirom na njegov samotniki ivot, nije imao nasljednika koji bi osigurao toliko prieljkivani kontinuitet vlasti. U takvim su se prilikama nuno javili i drugi pretendenti nn Zvonimirovo prijestolje. Ne znamo to je bilo s njegovom kerkom Klaudijom, koju je udao za jednog pripadnika plemena Lapana, jer se njen mu Viniha ne javlja u borbama u koje se uplelo itavo kraljevstvo. U okolici Knina, stvarnom sreditu drave, zavladao je neki Petar, proglasivi se za kralja. Njegovo je porijeklo nepoznato, ali ne bismo trebali olako odbaciti podatak iz Supetarskog kartulara po kojemu je u vrijeme kralja Zvonimira banom bio neki Petar iz roda Snaia. Mogue je da se on, po uzoru na samog Zvonimira, pokuao s banske uzdii na kraljevsku ast, ali nije raspolagao s dovoljno snage da okupi vei broj pristaa. U kontekstu unutranjih borbi u kraljevstvu valja promatrati i pojavu kralja Slavca. Dosadanji pokuaji historiografije da se ovog spornog vladara prikae bilo kao kralja Hrvatske, bilo kao neretvanskog vladara, nisu imali pravog uspjeha. Kronoloki je problem ispravno rijeio M. Barada, smjestivi Slavca u posljednje desetljee 11. stoljea, dakle u vrijeme nakon Zvonimirove, a moda i nakon Stjepanove smrti. Slavac je pripadao rodu iz kojega su potjecali morstici ili morjani, izgleda upravitelji neretvanskog otoja, a ne knezovi neretvanske kneevine, koja je u doba Berigoja bila samostalna, da bi s vremenom potpala pod vlast hrvatskih vladara. U vrijeme nakon Zvonimirove smrti ukazala se prilika da se dinastija osamostali. Poloaj ovoga roda morao je ionako biti izuzetan, jer je jedino u njega (unutar hrvatskog kraljevstva) zabiljeeno nasljeivanje neke funkcije - naravno, pored same kraljevske dinastije. Prestankom centralizirajueg djelovanja kraljevske vlasti, Slavcu se pruila prilika da sebi, podredi ne samo otoke, nego i obalu njima nasuprot. Pri tom se nije obazirao na stare granice Neretvanske kneevine i Hrvatske, nego je zavladao itavim prostorom to ga je mogao okupiti. Granica je njegove vlasti bila na rjeici rnovici pokraj Splita, odakle se dalje prostiralo podruje kojim je jo vladao Stjepan II. Slavac je bio dovoljno moan da se proglasi kraljem, bez obzira da li je pri tome htio samo naglasiti vlastitu neovisnost, ili je izravno pretendirao na hrvatsko prijestolje. Rasulu je drave pridonosila i emancipacija dalmatinskih gradova, iji e graani, ako je vjerovati splitskom anonimu iz 14. stoljea, na vlastiti poticaj potraiti pomo ugarskog kralja Ladislava, pri emu e nai podrku i u dijelu hrvatskog plemstva u Lici koja nije bila obuhvaena vladavinom bilo kojeg od pretendenata.

Tome je prethodila obnova bizantske vlasti nad Dalmacijom poetkom devedesetih godina. U ime cara Aleksija u Dalamciju se 1091. g. otputio carski sevast Gotfrid de Melfi, sin onog kneza Amika koji je zarobio hrvatskog kralja. Na istonoj jadranskoj obali proboravio je dvije godine, ali su se uspjesi njegove misije osjeali i kasnije, pa je tako Zadar jo i 1095. priznavao carsku vlast. Formalno se to stanje nije promijenilo ni 1097. godine, kada su Trogir i Split, a po svoj prilici i ostali gradovi, priznali vrhovnitvo Venecije. Iskoristivi nesigurnost to je zavladala u Dalmaciji pred dolaskom panonskog kralja Kolomana u Hrvatsku, dud Vital Michieli uputio je svoje poslanike na istono-jadransku obalu, da ponude zatitu u zamjenu za priznavanje vlasti Venecije i pruanje vojne pomoi u sluaju rata. Dud je pred Dalmatincima nastupio s titulom carskog protosevasta i duda Venecije, Dalmacije i Hrvatske, pa su graani u njemu mogli vidjeti predstavnika tradicionalne carske vlasti koja mu je podarila pravo vladanja ne samo nad Dalmacijom, nego i nad Hrvatskom. Nasuprot nepoznatom vladaru iz dalekih ravnica, dud je svakako bio bolje rjeenje bezvlaa i sukoba kojih nisu bili poteeni ni oni sami. Mogue je da je na sjeveru samostalno vladao knez Kosmat, ija se uprava nad Krajinom spominje na Baanskoj ploi. To je tim vjerojatnije, to se u istom tekstu u dataciji ne spominje nikakva via svjetovna vlast, pa se stjee dojam da je Kosmat imao na sjeveru slian poloaj kakav je na jugu imao Slavac, a oko Knina Petar. Napokon, jo je jedna osoba pretendirala na prijestolje. Zvonimirova ena Jelena, iako nije imala pravo na nasljeivanje krune, nastojala je zadrati vlast, u emu je nailazila na razumljive otpore. Preostalo joj je samo obratiti se za pomo svom bratu Ladislavu. Da li je to uinila sama, ili je pri tom naila na pomo Spliana i likih Guia, ne znamo, ali je molba svakako bila usliana. Same rodbinske veze ipak nisu Ladislavu davale pravo na krunu, jer nije bio u izravnom srodstvu sa Zvonimirom. Zbog toga postoje dvije mogunosti koje bi opravdavale njegovu intervenciju. Ve je Klai pretpostavio mogunost postojanja ugovora nasljedstvu izmeu Zvonimira i Ladislava, emu nema izravnih dokaza, ali to nije nevjerojatno s obzirom na kasnije dogaaje. Druga bi mogunost bila da je najprije sama Jelena uspjela zadrati krunu za sebe, pa da je ova potom nasljednim pravom mogla pripasti njezinu bratu. LADISLAVOV POHOD NA HRVATSKU Kralj je na elu velike vojske krenuo u osvajanje krune na koju je polagao izvjesna prava. Najvei je uspjeh Ladislavov pothvat imao u Slavoniji, koju je ugarski kralj osvojio bez veih otpora. Ova nam vijest Tome Arhiakona posredno potvruje vlast hrvatskih vladara nad dravsko-savskim meurjejem, ali ujedno ukazuje na neorganiziranost i nestalnost te vlasli. Daljnje je napredovanje zaustavljeno negdje u Hrvatskoj, prema rijeima kroniara na eljeznoj planini, za koju se obino misli da je Gvozd, ali postoji i prihvatljivija teza po kojoj granicu Ladislavova prodora treba traiti dublje u Hrvatskoj npr. na Kapeli. Od daljnjega je osvajanja Ladislav morao odustati, ne zbog pruenog otpora koji je bio neorganiziran, te zato slab, nego zbog opasnosti koja mu se iznenada pojavila za leima.

Zabrinut za dalmatinske gradove nad kojima je i dalje imao formalno vrhovnitvo, Bizant je odluio zaustaviti uspjeni pohod Ladislava kojemu se razjedinjeni Hrvati nisu mogli suprotstaviti. Carska je diplomacija pozvala u pomo nomadske Kumane, pa su ovi sa sjevera provalili u Ugaroku i ozbiljno je ugrozili. Uvidjevi kolika opasnost prijeti sreditu njegove drave, Ladislav se odluio na hitni povratak. USPOSTAVA UGARSKE VLASTI U SLAVONIJI Valjalo je ipak najprije osigurati nove steevine na jugu, kako bi se stvorili temelji za konano osvajanje Hrvatske. Zato je kralj imenovao svog neaka Almoa hrvatskim kraljem, mada zasigurno nije bio u posjedu hrvatske krune, a najvjerojatnije nije nikada ni uao u Hrvatsku, nego se zadrao u Slavoniji. Ujedno je poduzeo jo jednu mjeru, ije e posljedice biti dalekosene po hrvatsku povijest: u Zagrebu je osnovao biskupiju, podredivi joj itavo podruje tadanje Slavonije, ili tzv. slavonskog dukata. Zbog nedostatka izvornog materijala nije nam poznato to se dogaalo sa starom sisakom biskupijom, koja se posljednji put spominje u vrijeme Tomislava, ali je i tada njena stolica bila upranjena. Kranstvo je nesumnjivo postojalo na podruju Slavonije i prije 11. stoljea, a njegovo je sredite moralo biti u Sisku ili njegovoj blizini. Taj je kraj bio organski vezan za hrvatsko zalee, oslanjajui se na planine onkraj Kupe, te je bio nepovoljna toka za stvaranje crkvene organizacije na koju bi se oslanjala nova vlast Arpadovia. Razumljivo je, dakle, da Ladislav trai sigurnije uporite, a nalazi ga u utvrdi podno Medvednice, uz koju je ve tada moralo postojati razvijeno naselje. S osiguranim zaleem, uz dobar rijeni prijelaz, na najkraem putu od sredita Ugarske drave do mora, Zagreb je bio idealno sredite nove vlasti. Uspostava crkvene organizacije bila je prije svega politiko pitanje. Zbog toga je trebalo to prije zaboraviti sisaku biskupiju i kult njena zatitnika, Sv. Kvirina. Gotovo sistematski njegov je spomen izbrisan iz zagrebakog kalendara, te se jo u vrijeme biskupa Kaotia pazilo na to da ga se zaboravi. Uspomena na ranokranskog muenika ostala je sauvana samo u okolici Siska u nekim toponimima, kao i u posveti jedne sisake crkve. Zagrebaka je crkva ujedno naslijedila posjede ukinute sisake biskupije, stvorivi tako osnovu najveeg veleposjeda u Slavoniji. Za prvog biskupa Ladislav je doveo ekog sveenika Duha, oito zbog toga jer je htio imati stranca kao predstavnika nove vlasti, ali takvoga iji e jezik domae stanovnitvo lake razumjeti. Da bi zatitio svog biskupa, Ladislav je u neposrednoj blizini njegova sjedita, sa sjeverne strane Medvednice, stvorio veliko Susjedgradsko-stubiko vlastelinstvo. Dodijelio ga je uglednom i monom rodu Aa, pretvorivi Medvednicu u jaku tvravu, na koju se valjda oslanjao i Almo. UGARSKO-HRVATSKA ZAJEDNICA Ladislavov neak nije u Hrvatskoj naiao ni na kakvu potporu. Neuspjean i nepoduzetan, pokazao se kao lo nasljednik prijestolja, te je Ladislav pred smrt odluio tu ulogu namijeniti svom drugom sinovcu Kolomanu. Povijest nam je sauvala uspomenu na grbavca koji se, povuen zbog svoje tjelesne mane, posvetio obrazovanju i knjizi. Kako

nije ispunjavao predodbu idealnom vitezu, Ladislav ga nije uzimao u obzir za prijestolonasljednika, ali se nasuprot slabom Almou pokazao kao bolje rjeenje. Koloman je poduzeo prvi pokuaj prodora u Hrvatsku, odnosno uplitanja u prilike juno od Slavonije, kada je poslao jedan odred vojske da u Biogradu doeka njegovu zarunicu, normansku princezu Buzilu. Ve mu je tada moralo postati jasno koliko bi mu znailo posjedovanje Hrvatske i dalmatinskih gradova, ako bi se elio vre uklopiti u zapadni svijet. in vjenanja s Buzilom bio je zapravo potvrda Kolomanovog povratka pod papino okrilje, jer je princezin otac Rogerije bio saveznik Irhnna II. Kao nekada Zvonimir, sada je i Koloman stekao papino saveznitvo u borbi za ustaljenje na hrvatskom prijestolju. Kolomanovom je pohodu prethodio ugovor s Venecijom o meusobnom priznavanju vlasti nad steenim podrujem. Dud je mogao uzeti naslov vojvode Dalmacije, pod uvjetom da Kolomanu prizna pravo na titulu kralja Hrvatske. Vojna pratnja jedne princeze nije mogla biti osobito velika, ali je ipak bila opasna za one snage u Hrvatskoj koje su prijestolje Trpimirovia prieljkivale za sebe. Prvi je udaru sa sjevera bio izloen Petar, a mogue da je tada s hrvatske strane bio jo jedini ozbiljni kandidat u igri za prijestolje. Zbog toga je odluio sprijeiti svaki pokuaj Ugra da se upletu u zbivanju u Hrvatskoj. Njihovog je vojskovou Merkurija doekao s vojskom koju je uspio okupiti na planini Gvozdu (to ne mora nuno biti ista planinu na koju se uspio probiti Ladislav). Ishod bitke bio je fatalan za Hrvate: Petar je poginuo, a s njim je nestala posljednja mogunost okupljanja oko jednog politikog sredita. Maari su taj dogoaj shvatili ozbiljnije od Hrvata - ostao je zabiljeen u jednoj ugarskoj kronici, dok se uspomena na nj nije sauvala ni u jednog dalmatinskog kroniara. Bilo je to vjerojatno zato, jer se Petrova vlast nije niti osjeala u priobalnim krajevima. Usprkos ovoj pobjedi, Kolomanu je trebalo jo nekoliko godina da se odlui na konano pokoravanje susjednog kraljevstva. Godine 1102. krenuo je prema jugu, s ciljem da za sebe pridobije priobalne krajeve. Raspolaemo s premalo podataka, a da bismo mogli preciznije rekonstruirali dogaaje do kojih je tada dolo, ali se ini da je Koloman naiao na saveznitvo plemstva, ujedinjenog nakon Petrove smrti. Ugovor izmeu njega i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena u obliku u kojem je dospio do nas svakako nije autentian, ali je gotovo sigurno da je do nekog ugovora meu njima moralo doi. Prema kasnijim prilikama znamo da je hrvatsko plemstvo uivalo porezne slobode kakve nisu bile poznate ni u Slavoniji, ni u Ugarskoj. Takoer su bili osloboeni dunosti ratovanja sjeverno od Drave. Plemstvo koje nije bilo u stanju izmeu sebe izabrati novoga kralja moralo je prihvatiti ovakvo rjeenje, oko kojega se mogao najlake postii dogovor. Kolomanu je predana Zvonimirova kruna, kojom se u jednom od najvanijih hrvatskih sredita, Biogradu, okrunio za kralja Hrvatske i Dalmacije. Time je novi vladar ostvario prvi korak u obnavljanju nekadanje vlasti Trpimirovia i Zvonimira. Pred njim je stajao jo i zadatak pokoravanja dalmatinskih gradova, kojima je ve nekoliko godina vladala Venecija.

PRIPAJANJE DALMACIJE Dalmacija u to vrijeme ve odavno nije postojala kao jedinstvena cjelina, ve je svaki grad zasebno odluivao svojoj sudbini. Bilo je to doba osvita jadranskih komuna. Koloman se prvo uputio k Splitu, moda zato jer se u osvajanju Dalmacije htio oslanjati na Crkvu, kao to se moe zakljuiti iz njegovih kasnijih pregovora sa Splitom, Trogirom i Zadrom. Osim toga, Crkva je bila jo jedina organizirana snaga u Dalmaciji. Osvajanje grada svakako nije bilo jednostavno. Iz prianja Tome Arhiakona teko je razluiti istinu od njegovih dodataka, ali je sigurno da su graani pruili Kolomanu otpor. Sukob je prekinut tek nakon pregovora kralja s nadbiskupom Krescencijem, kada su Spliani dopustili Ugrima slobodan ulazak u grad. Iz Splita Koloman se uputio k Trogiru, na ijem je elu jo uvijek bio biskup Ivan. Ugledni je prelat, slino Krescenciju, poveo pregovore i dogovorio mirnu predaju grada. Otuda je Koloman otiao do Zadra, u koji je uao 1105. godine. Ulazak u dalmatinsku metropolu morao je biti takoer miran, usprkos vaeem ugovoru s Venecijom. Kralj je po dolasku odluio svoj trijumf trajno obiljeiti. Uz samostan Sv. Marije, to je oduvijek bio u dobrim odnosima s hrvatskim vladarima, podigao je impozantni zvonik na koji je dao uklesati natpis na spomen svog ulaska u Zadar. Nova je vlast time dobila potvrdu kakvu u ovome gradu nijedna prije nije imala. Nakon desetljea rasula i borbi oko prijestolja, Koloman je ponovo objedinio Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju. Uklopljene u jaku dravu Arpadovia, hrvatske su zemlje imale mogunost razmjerno mirnog i sigurnog razvoja to e se nadovezivati na sjajno doba Petra Kreimira i Zvonimira. Novi je dravni okvir zbog toga imao i svojih pogodnosti za Hrvate. Nevolja je pak bila u preseljenju najvanije sredinje (kraljevske) vlasti izvan same drave. Hrvatska je ostala bez politikog sredita oko kojega bi se mogla okupljati, preputena ubrzanoj feudalizaciji i atomizaciji svojih drutava. Tako se, na neki nain, na kraju svoje samostalnosti nala tamo gdje je i poela tri stoljea ranije: razmrvljena u upanije. Drutveni je razvoj ipak iao svojim tokom, pretvorivi hrvatsko drutvo iz rodovskoga u sloenu feudalnu strukturu. Temeljne odrednice zrelosrednjovjekovnog razvoja bile su zacrtane.

 TUMAENJU ETNOGENEZE HRVATA Problem Kada je Benedikt Zientara prije neto vie od jednog desetljea pisao srednjovjekovnim nacionalnim strukturama, zakljuio je, s puno optimizma, da je znanost prevladala mit zajednikom porijeklu i krvnom srodstvu jezgre nacije. Pri tome je mislio na koncepciju to su je, u vezi s nacionalnim ideologijama, nudili historiografski romanticizam i pozitivizam. Dok je prvi u naciji traio zajednika duhovna obiljeja i nepromjenjljivi duh nacije, drugi je u njoj vidio grupu sa zajednikim porijeklom i istim biolokim svojstvima. Danas bi, ini mi se, bilo uope ispravnije napustiti sintagmu porijeklo naroda, jer ona predmnijeva upravo postojanje stalne jezgre, a zapostavlja sve druge komponente naroda/nacije, te bi valjalo dosljedno govoriti samo etnogenezi kao stalnom i nikada dovrenom procesu. Spominjem Zientarin optimizam imajui pred oima stanje junoslavenskih historiografija to, rabei zastarjele metodoloke obrasce, projiciraju suvremene nacionalne podjele u davna ranosrednjovjekovna stoljea. Pri tome se zaboravlja da su putovi naih etnogeneza mogli tei i drugaije, te da je njihovo ishodite bilo zacijelo razliito od konanog rezultata. Zahumljani i Dukljani bili su u odreenom trenutku u prilici razviti se u zasebne narode. Zbog toga se moemo s pravom zapitati, je su li doista na prostorima antike Dalmacije, Prevalgane i Mezije u ranom srednjem vijeku postojala samo dva naroda (Hrvati i Srbi), kako se to najee prikazuje i u novijoj historiografiji, te moramo li zbog toga kulturni, politiki i drutveni razvoj sklavinija juno od Cetine ukljuiti u genezu susjednih velikih naroda? Pojava etnonima Izvori to nas obavjetavaju vremenu slavenskog doseljenja (bizantski pisci i pisma pape Grgura I) ne prave razliku meu pojedinim slavenskim grupama, nazivajui ih sve jednostavno Slavenima. Ime Hrvata po prvi se puta javlja u darovnici kneza Trpimira, odnosno u Branimirovom natpisu iz opota kod Benkovca, ime Srba neto ranije u Einhardovim analima. Gotovo istovremeno, ali u mlaem izvoru (Mletakoj kronici Ivana akona), pojavljuje se i ime Neretvana. Vijest Konstantina Porfirogeneta ugovoru dalmatinskih gradova sa slavenskim kneevima u zaleu (u vrijeme cara Bazilija I) otkriva i imena Travunjana i Zahumljana. Tome se moraju pribrojili i ostale skupine, kao Gaani (Guduscani), Timoani, Moravljani, Konavljani i Dukljani. Ako je suditi prema vijestima iz vremena kada Slaveni na zapadnom Balkanskom poluotoku istupaju iz anonimnosti, u trenutku u kojemu je istona Jadranska obala postala zanimljiva i u meunarodnim odnosima, ini se da se slavensko puanstvo diferenciralo u vie nego dvije etnogenetske jezgre.

Utjecaj Bizanta na etnogeneze? Uz pomo De administrando imperio moemo u prvoj polovici 10. stoljea dobiti jasniju sliku ovih zajednica. Granice meu sklavinijama tekle su rijenim koritima, ili su ishodile iz vanih pribalnih gradova (Dubrovnik, Kotor). Da li je u takvom ureenju granica sudjelovao Bizant, ukljuio se u podjelu prije svega na svojim maritimnim sposobnostima? Slaveni su odmah naslijedili antike administrativne granice kada je rije lokalnoj upravi, mogue da su bizantske vlasti, nakon stupanja doseljenika u federatski odnos s carstvom, odredile i teritorijalne organizacije drugog stupnja, unutar provincije Dalmacije (i Prevalitane). Kasniji tragovi takvog mogueg bizantskog utjecaja mogli bi se traiti u vijestima Konstantina Porfirogeneta Heraklijevoj ulozi u doseljenju Hrvata i Srba, kao i ulozi njegova djeda Bazilija I. u postavljanju vladara pojedinim slavenskim narodima to su od njega primili kranstvo. Blijedi bi odjek mogao biti i prikaz Svetopelekova sabora u djelu barskog anonima, na kojemu su sudjelovali i carski poslanici, a posljedica kojega je bila pravilna dioba kraljevstva na etiri jednaka dijela. Na ovome bih mjestu htio upozoriti na jo jednu moguu granicu, onu na Zrmanji, to je dijelila kasniju bansku od kraljevske Hrvatske. Ona se takoer mogla dobro nadzirati uz pomo brodovlja kojim se moglo na tome mjestu zaci dublje u kopno. Uzme li se u obzir da su upravo u Lici, prema rijeima Konstantina Porfirogeneta, postojali ostaci Avara, te da je taj kraj bio podreen upravi bana (funkcije s oitom avarskom tradicijom), mogli bismo pomiljati na postojanje granice na Zrmanji u vrijeme prije aachenskog mira. Odraz te podjele u tom bi sluaju bila i titula Borne, kneza Dalmacije i Liburnije, kao uostalom i openito razlikovanje Dalmacije i Liburnije u suvremenim izvorima. Prema anonimnom ravenatskom geografu, Liburniji su pripadali juno od Zrmanje samo Nin i Karin, iako je njena tradicionalna granica bila na rijeci Krki. Pretpostavimo li da je Bizant odigrao odluujuu ulogu u razgranienju Sklavinija, tada moramo carstvu pripisati i zainjanje istonojadranskih etnogeneza. Oito je, naime, da pri nastanku novih naroda na ovim prostorima prevagu nije odnijela tradicija donesena iz slavenske pradomovine ili pak neke etnike razlike (npr. jezik ili materijalna kultura), ve upravo teritorijalno/politiko odreenje. Najjasniji je dokaz tomu da svi narodi, osim Hrvata i Srba, ne nose etnika, ve teritorijalna imena, dobivena prema pripadajuim sklavinijama. ak i na kasnijem sredinjem hrvatskom podruju, prije pojave hrvatskog imena sredinom 9. stoljea, jedini etnonim je onaj Gaana. On se lijepo uklapa u inae poznatu naviku Slavena da se nazivaju prema rijekama i vodama uz koje obitavaju. Na slavenskom jugu mogu se navesti primjeri Neretvana, Bosanaca, Timoana, Moravljana, Morjana i, u krajnjoj liniji, Konavljana. O moguem federatskom odnosu Slavena s Bizantom vidi u poglavlju Pokrtavanje i poeci crkvene organizacije.

Veze etnikog i politikog Glavnu potekou uoavanju etnike raznolikosti Slavena du jadranske obale inilo je tumaenje Konstantina Porfirogeneta, po kojemu su Neretvani (Pagani), Zahumljani, Travunjani i Konavljani porijeklom Srbi. Pri tome je car dosljedno izostavljao Dukljane iz ove srpske zajednice naroda. ini se, meutim, oitim da car ne eli govoriti stvarnoj etnikoj povezanosti, ve da su mu pred oima politiki odnosi u trenutku kada je pisao djelo, odnosno iz vremena kada su za nj prikupljani podaci u Dalmaciji. Opis se svakako odnosi na vrijeme kada je srpski knez aslav proirio svoju vlast i na susjedne sklavinije, pored navedenih jo i na Bosnu. Zajedno sa irenjem politike prevlasti, irilo se i etniko ime, to u potpunosti odgovara naim predodbama podudarnosti etnikog i politikog nazivlja. Upravo zbog toga car ne ubraja Dukljane u Srbe, niti se srpsko ime u Duklji/Zeti udomailo prije 12. stoljea. Povjesniari koji su bez imalo zadrke Dukljane pripisivali Srbima, pozivali su se na Konstantina, mada im on nije za takve teze davao ba nikakve argumente, navodei Dukljane iskljuivo pod njihovim vlastitim etnonimom. Neretvani to se tie Neretvana, ili Pagana, njih izvori 9. i 10. st. nazivaju dosljedno njihovim vlastitim imenom, te nema sumnje u njihovu etniku posebnost, izraenu jo i dodatnim specifinostima: kasnim pokrtavanjem i gusarenjem kao vanom privrednom granom. Stapanjem neretvanske kneevine u 11. stoljeu s Hrvatskom, nestalo je i Neretvana kao zasebnog etnosa. Pokuaj izjednaavanja Neretvana s Morjanima ili Morsticima hrvatskih isprava i Supetarskog kartulara dosta je uvjerljivo pobio S. Gunjaca, ime je uklonio i posljednji (krivi) trag njihove etnike posebnosti u 11. stoljeu. Bosanci Slino vrijedi i za Bosance. Ne treba sumnjati u Konstantinovu vijest vlasti Srba nad podrujem Soli (Tuzle), ali njegovo izvoenje porijekla Bosanaca od Srba jednako tako malo vrijedi, kao i ono ostalih Slavena. Samo ime Bosanaca, to vue porijeklo od imena rijeke du koje su se naselili, govori njihovoj vlastitoj etnogenezi u 10. stoljeu. Zahumljani Stanovnike Zahumlja jedino Konstantin oznaava kao Srbe. Ova sklavinija izlazi iz anonimnosti u vrijeme kneza Mihajla Vievia, kojeg izvori, ukljuujui De administrando imperio, spominju kao vladara Slavena ili Zahumljana. Pri tome je neobino vana careva vijest porijeklu vladajueg roda: ona, ini se, odgovara lokalnoj tradiciji prema kojoj su Mihajlovi preci potomci Litzika, koji su ivjeli uz rijeku Vislu. Ova tradicija nema nikakve veze s Konstantinovom priom seobi Srba, te je jasno da Zahumljani svoje porijeklo nisu izvodili iz srpskoga. Jo i u 12. stoljeu nazivali su se jednostavno Slavenima.

Travunjani Vrijednost svojih etnogenetskih tumaenja razotkriva car u poglavlju Travunjanima, u kojemu kae da oni pripadaju Srbima, ali samo od vremena Heraklija do kneza Vlastimira, kada su stekli neovisnost. Car oito povezuje etniku i politiku pripadnost: u trenutku kada pucaju politike veze, prestaju i one etnike. To napokon u potpunosti omoguava tumaenje Konstantinovih tvrdnji da su Neretvani, Zahumljani, Travunjani i Konavljani Srbi, kada to ne tvrdi nijedan drugi izvor. U sluaju Duklje to je jo jasnije: kako to da Dukljane ne ubraja u Srbe, iako bi to gotovo moralo proizlaziti iz njihova geografskog poloaja? Dukljani Koja su etnika imena koristili drugi pisci za Dukljane? Samo ih Skilica spominje kao Srbe. Kekaumen opisuje dukljanskog vladara Stjepana Vojislava kao Travunjanina Srbina, to nikako ne znai da je Dukljane smatrao Srbima (jedino Travunjane). Skiliin nastavlja i Zonara izjednaavaju Srbe i Hrvate u Duklji, dok Mihajlo Devolski govori stanovnicima Duklje samo kao Hrvatima. Nicifor Brijenije pie Hrvatima i Dukljanima, koje razlikuje od Slavena. Dok pod ovim posljednjima oito misli na makedonske Slavene, oni prvi su mu stanovnici Duklje. Napokon, Ana Komnena pie Dalmatima pod vodstvom Mihajla, Bodina i Vukana, ali kao srpskog kneza oznaava samo Vukana, to znai da i ona razlikuje Dalmate (Dukljane) od Srba. Sve u svemu, navodi bizantskih pisaca ne doputaju nam izjednaavanje stanovnika Duklje u 11. i 12. stoljeu bilo sa Srbima, bilo s Hrvatima. Krajem ovoga razdoblja srpsko ime prodire intenzivnije u dukljansku/zetsku sklaviniju, to je bila posljedica vreg politikog vezivanja pod zajednikom dinastijom Nemanjia. Najstarija nam je povijest Duklje nepoznata. Prve podatke donosi De administrando imperio. Zanimljivo je da car, prilikom nabrajanja dalmatinskih gradova koji su od vremena Bazilija I. plaali tribut slavenskim vladarima u svom zaleu, izostavlja Kotor i druge gradove Gornje Dalmacije (osim Dubrovnika, to je ionako potpadao ponekad pod Gornju, ponekad pak pod Donju Dalmaciju). Mislim da se to ne moe protumaiti drugaije nego da je Bizant u 10. stoljeu drao Duklju vrsto u svojim rukama, te da Kotoru i drugim gornjodalmatinskim gradovima nije od Slavena prijetila nikakva opasnost. vrsta je i mitska vlast u njihovom zaleu uspostavljena ve i prije Bazilijeve vladavine. Mislim da joj poetke treba traiti najkasnije u vrijeme osnovanja drake teme u drugom ili treem desetljeu 9. stoljea). To to se u izvorima, s iznimkom kod arhonta Petra, ija datacija nije sigurna, ne spominje nijedan dukljanski knez sve do Vladimira (oko 1000. g.), znak je potpune ovisnosti Duklje od Bizanta. Stalna prisutnost carstva spreavala je irenje srpske vlasti, pa time i imena, na dukljansko podruje. Zbog toga Konstantin niti ne izvodi porijeklo Dukljana od Srba. U drugoj polovici 11. stoljea proirila se Duklja na susjedne drave. Knez Mihajlo, koji se uz pomo pape Grgura VII. vjerojatno okrunio za kralja, zavladao je susjednim sklavinijama. Time su postavljeni temelji za irenje dukljanskog etnikog imena na ire podruje, to je moglo dovesti (da zbog promjene odnosa snaga nije dolo do obrata) do etnogeneze iji bi rezultati bili bitno drugaiji od dananjih.

Barski je sveenik sredinom idueg stoljea u svom djelu Kraljevstvo livena razradio ideju takve drave. Djelo je trebalo, izmeu ostaloga, pruiti opravdanje vlasti dukljanskih/zetskih vladara nad susjednim sklavinijama i gradovima. Tako se politiko ujedinjenje odraava ukljuivanjem travunijske vladarske genealogije u dukljansku, kao i preuzimanjem raznih historijskih i legendarnih osoba hrvatske i srpske povijesti. Tako je u mati barskog sveenika nastalo veliko kraljevstvo ije je sredite bilo u Duklji, a iji su kraljevi svoje davno porijeklo vukli od gotskih vladara. Ostali etnonimi Da bismo upotpunili sliku etnike raznolikosti Slavena (a isputajui iz vida makedonsko-bugarski i grki prostor, na kojemu su takoer ivjela brojna plemena - npr. nekoliko samo u okolici Soluna), prisjetimo se jo i Moravljana i Timoana sjeverno od Srba, te Karantanaca na zapadu. Svi su oni nosili imena zemljopisnog podrijetla. Specifian je sluaj Slavena u meurjeju Drave i Save. Usprkos pokuajima Franaka (a i Bugara) da tamo stvore jau pograninu upravnu cjelinu, izgleda da se sve do Ladislava kneevska organizacija nije uspjela uvrstiti u tolikoj mjeri, a da nametne neko posebno etniko ime tamonjim Slavenima. Zbog toga se, nakon smirivanja prilika u vrijeme Arpadovia, kraj izmeu Save i Drave poinje nazivati Slavonijom, pa se shodno tome i njegovi stanovnici nazivaju Slavoncima (Slovincima). Tek u 16. stoljeu (iako postoje i raniji sporadini primjeri postojanja hrvatskih skupina sjeverno od Save), s migracijama izazvanima turskim prodorima, u Slavoniji se javlja hrvatsko ime, da bi se s vremenom nametnulo kao jedini etnonim. Zbog toga otpadaju razlozi proglaavanja svih Slavena na istonojadranskoj obali i njezinu zaleu Hrvatima ili Srbima. Svi oni, kroz itav srednji vijek, nose zajedniki slavenski nazivnik, dok im pojedini izvori pridaju i zasebna etnika imena. Meusobno se tijekom ranog srednjeg vijeka razlikuju gotovo samo po svojoj politikoj pripadnosti. Origo gentis Svaka analiza podataka to se odnose na etnogenetske procese namee dakako problem vrednovanja i pouzdanosti izvora za tumaenje doseljenja i najstarije povijesti Hrvata i susjednih Slavena. Pri tome su tri osnovna izvora: De administrando imperio Konstantina Porfirogeneta, Kraljevstvo Slavena Popa Dukljanina i Hstoria salernitana Tome Arhidakona. Pozitivistika je historiografija u njima traila egzaktne podatke na kojima bi izgradila ranosrednjovjekovnu dogoajnicu, a uvelike ini to i danas. Takav je pristup izvorima dovodio do njihova odbacivanja, kao u sluaju Dukljaninova djela, ili pak do razliitih pokuaja da se pojedine dijelove tumai kao naknadne interpolacije ili tendenciozne prerade stvarnih zbivanja. Tako su pojedinci prema vlastitim trenutnim potrebama brisali i prekrajali Konstantinovo i Tomino djelo. Danas nam se nude drugaije mogunosti interpretacije tih vanih izvora, napose u dijelovima to se odnose na najstariju povijest. U njima valja traiti tipine etnogenetske prie, tradiciju kojom je trebalo legitimirati i objasniti postojee etnopolitike ili vjerske odnose. Bila je to uglavnom usmeno prenoena batina, kojoj je svaki novi narataj dodavao poneto od vlastite istine i odnoenja prema prolosti.

Kako su takve prie imale u sebi neto od mita, njihova istinitost tim preradama nije bila umanjivana, jer mit je sam po sebi istina. Sigurno je, meutim, da su se sa svakom generacijom udaljavale od povijesne stvarnosti to su je nastojale objasniti. Zbog toga ne bismo smjeli olako optuivati spomenute davne pisce da su bili tendenciozni ili da su krivotvorili istinu. Pitanje je u kojoj im je mjeri ona uope bila dostupna? Barski i splitski sveenik iskreno izjavljuju da piu onako kako su uli od starijih, odnosno da nejasna mjesta upotpunjuju nagaanjem. Dukljanin pie: Ali neka nitko od italaca ne pomisli, da sam napisao ma ta drugo, osim onoga ta sam uo priati od naih otaca i vremenih staraca kao pravu istinu.. Toma izjavljuje slino: A mi emo, kao u onome to prethodi, pokuati izloiti slijedei dijelom pisano, dijelom predanje, dijelom nagaanje. Iako car nije nigdje napisao neto slino, noviji se historiari slau u tome da se upravo pri opisivanju doseljenja Hrvata oslanjao (bilo on, bilo tobonji anonimni autor 30. poglavlja) na narodnu, dakle usmeno prenoenu tradiciju. Odnos tradicije, te vjerodostojnih i konstruiranih tvrdnji u DAI u najnovije je vrijeme na nekoliko primjera ilustrirao H. Wolfram. Narodna tradicija je, dakako, pomalo neprikladan pojam. Po njemu bi se zakljuivalo da je prie povijesnim zbivanjima, vladarima, junacima i slavnim borbama, pokrtavanjima i dravnikim pregovorima smiljao i prenosio (samo) neobrazovani puk. Znanost je ve davno ukazala na neodrivost romantiarskog tumaenja po kojemu bi neuki seljaci bili autori takvih pria. Epske su pjesme, kao dominantan oblik tradicije, stvarali uglavnom obrazovani pojedinci, nerijetko na temelju zapisa u samostanima i crkvama. Ne treba posebno isticati da se ti umjetnici-povjesniari nisu previe obazirali na kritinost prema grai i znanstvene metode. Pisci triju gore spomenutih djela u razliitoj su se mjeri oslanjali na arhivsku grau. Neoslanjanje se na dokumente vidi i po izostanku tonog datiranja dogaaja i osoba. Konstantin, primjerice, piui Junim Slavenima, spominje samo godinu preseljenja Salonitanaca u Rauzij, vjerojatno zato, jer je taj podatak zasnivao na nekom u Dubrovniku jo sauvanom kamenom natpisu. Dukljanin rabi pisane predloke (izmeu ostalog povijest Gota), ali ih interpretira na osebujan nain (izjednaavajui u ovom sluaju Gote sa Slavenima). Tomina pria doseljenju Hrvata, u kojoj se mijeaju Goti, Poljaci i Kelti s ua rijeke Po, oito je plod domiljanja obrazovanog sveenika kojemu prava situacija u 7. stoljeu nije bila ni poznata, ni jasna. Zbog toga vjerujem da je Konstantin i u tumaenju Heraklijeve uloge slijedio narodnu tradiciju, samo to je to ovoga puta bila tradicija stanovnika dalmatinskih gradova, traditio romana. Za njih je takoer Heraklije bio spasitelj carstva, onaj koji je uredio odnose s barbarima. Jedinstvo cara i Crkve u svetom ratu protiv Perzijanaca samo je moglo biti dodatnim poticajem ouvanju uspomene na cara unutar dalmatinske Crkve, tim prije to je car posredno sudjelovao i u obnovi crkvene hijerarhije nekadanje salonitanske nadbiskupije. U 30. su poglavlju, dakle, suprotstavljene dvije tradicije, jedna dalmatinska/romanska, u kojoj je car Heraklije moda imao malo prenaglaenu ulogu, te druga hrvatska/slavenska, u kojoj je bio potpuno zaboravljen. Obje su jednakovrijedne, pa ne moemo jednoj vjerovati vie no drugoj.

Uloga Heraklija u tradiciji doseljenju Hrvata Jedno od kljunih mjesta kojima se bavila kritika Konstantinova djela je upletanje Heraklija u organizaciju doseljenja i pokrtavanja Hrvata. Iako se dolazak Slavena/Hrvata openito stavlja u vrijeme njegove vladavine, Heraklijeva se uloga smatra prenaglaenom, ak izmiljenom. Historiografija je smatrala pouzdanijom priu u 30. poglavlju DAI, navodno hrvatsku narodnu tradiciju to je caru odricala tako vanu ulogu. Postoji, meutim, nain da se dva naizgled proturjena tumaenje doseljenja bolje objasne i izmire. Najstarije mletake kronike (Chronicon altinate i Kronika Ivana akona) pridaju Herakliju istaknutu ulogu u spaavanju kranskog svijeta i najstarijoj povijesti Venecije. Iako su prie Heraklijevim podvizima zbrkane i pretjerane, one su odraz popularnosti to ju je car uivao zahvaljujui podvizima kojima je spasio carstvo, ponajprije od Perzijanaca. Stanovnitvo Venecije povezivalo je s Heraklijem postanak svoga grada-drave. Kako su Venecija i Dalmacija kroz itavo rano srednjovjekovlje inile dio istog bizantskog svijeta, to su i legende to su ivjele u Veneciji morale nai odraza u dalmatinskim gradovima. Tim prije to i ovi u vrijeme obnove u 7. stoljeu takoer stjeu temelje svog kasnijeg razvoja. Origo civitatis Razvoj etnogenetskih pria moemo u sva tri djela pratiti na primjeru pria padu Salone i osnutku Dubrovnika. Origo civitatis samo je drugo lice origo gentis. U DAI je zabiljeeno vjerovanje da su Salonu zauzeli i poruili Avari, odnosno Slaveni. Unutar hrvatske/slavenske tradicije zapisane u 30. poglavlju, Slaveni nemaju udjela u ruenju metropole, jer kao dio rimskog svijeta nisu imali razloga sami sebi pripisivati takav in - dapae, oni se prikazuju kao osloboditelji Dalmacije od Avara. Romansko je pak stanovnitvo pamtilo Avare kao invazore, a pred oima je imalo Slavene. U njihovoj tradiciji moralo je doi do izjednaavanja Slavena i Avara, pogotovo to je pamenje imalo svoje korijene u vremenu politike pripadnosti Slavena avarskom kaganatu. Istina je, prema tome, ovisila tome iz koje sredine potjee pria ruenju Salone. Goldstein ne obazire na navedene podatke iz mletakih kronika. Inae u prilog aktivnoj ulozi Bizanta u doseljenju Slavena u Dalmaciju govori ustaljena praksa carstva da prihvaa barbare na svojem podruju kao federate, a i ovi su priznavali suverenitet carstva ak i na Zapadu sve do u kraj 5. stoljea. Kako je u sluaju slavenskog naseljavanja Dalmacije postojao takoer obostrani interes carstva i barbara, vjerojatno je da je u Heraklijevo ime sklopljen federatski ugovor. To to nije sauvan ne znai mnogo, jer nijedan takav ugovor nije doao do nas. Potrebno je napomenuti, radi pravilnijeg ocjenjivanja, da je danas jasno kako ivot u Saloni nije bio prekinut nekim ruilakim inom (do kojega je vjerojatno dolo), ve se nastavio, iako u osiromaenome obliku, i nakon prve etvrtine 7. stoljea. U priama to ih donose Konstantin i Toma mogu se prepoznati historijske jezgre, ali su prikazi kataklizminih zavretaka svakako nastali mnogo kasnije od dogodaja to ih opisuju, moda i pod utjecajem izravnog uoavanja impozantnih gradskih ruevina.50

 osnutku Dubrovnika najstarije podatke donosi DAI, i to u dvije verzije.51 Jedna je ve pouzdanija pria preseljenju Salonitanaca u 5. stoljeu (449. godine?), a druga ona izbjeglicama iz Epidaura to su ga poruili Slaveni. Ta je pria mogla nastati samo u Dubrovniku dok jo u njemu nije bilo Slavena, jer oito nije bila namijenjena njihovom legitimiranju na rimskom podruju. Dukljanin je pak zabiljeio noviju varijantu, kojom oslikava potpuno drukije odnose u gradu. Po njemu su Epidaur razruili Saraceni, a Dubrovnik su podigli rimski roaci slavenskog kralja Pavlimira-Bela u suradnji sa Slavenima. Time je sa Slavena skinuta krivnja za razaranje Epidaura, to je potpuno razumljivo znamo li da su u 12. stoljeu, kada Dukljanin pie svoje djelo, oni inili veliki dio dubrovakog stanovnitva. Dapae, Dukljanin im pridaje i ravnopravnu, ako ne vodeu ulogu u osnivanju gornjodalmatinske metropole. Napokon, origo civitatis u Tome i ovoga je puta konstrukcija zasnovana na izblijedjeloj tradiciji: Epidaur su razruili doljaci iz Rima, te su zajedno sa starosjediocima izgradili Dubrovnik. Toma je iz prie izbacio svaki spomen Slavena, moda u elji da naglasi autonomnost obalnih gradova u odnosu na zalee. U ovom sluaju, kao i pri tumaenju propasti Salone, povijesna istina nema veze s priama trojice pisaca - one se pokazuju kao odraz tradicije, kao urboge-netika tumaenja, slina etnogenetikima, kojima je svaka zajednica nastojala objasniti svoje porijeklo kroz prizmu suvremene situacije. Neki elementi tumaenja etnogeneze Na isti bismo nain mogli analizirati i njihovo pisanje pokrtavanju Hrvata/Slavena, pri kojemu se pridavalo razliito znaenje ulogama bizantskog cara, pape ili domaih vladara. Poto je pokrtavanje bio ne samo vjerski, nego i politiki in, to je i ono sluilo kao sastavnica legitimiranju pred kranskom/rimskom ekumenom. Tumaenje prihvaanja nove vjere podlijegalo je istim pravilima kojima i prie postanku naroda i gradova. Porast broja hrvatskih plemena, zabiljeen u Konstantina i Tome (ali i u drugim djelima), moda najbolje objanjava zadau etnogenetskih pria. Dok je osnovni broj plemena (ili rodova?) u pretkonstantinovskoj tradiciji bio pet (petoro brae), Konstantin biljei i dvije sestre, koje su trebale po svoj prilici ozakoniti ukljuivanje jo dva plemena u hrvatsku zajednicu. Toma govori sedam ili osam plemenitih rodova. Bez obzira na to da se kasnijih dvanaest plemena teko moe dovesti u vezu s ovih sedam ili osam, ipak taj porast broja govori nastojanju ukljuivanja sve veeg broja zajednica u hrvatski politiki narod. ini se, napokon, da moemo ustvrditi kako pisanje cara Konstantina, Popa Dukljanina i Tome Arhiakona u odlomcima to se odnose na doseljenje, etnogenezu i pokrtavanje Hrvata/Slavena nije takva izvorna graa kojom bismo te pojave mogli tono prikazati. Sva tri pisca sauvali su prvorazredne spomenike tradicije i najstarije knjievnosti, ali je otkrivanje istinite historijske jezgre u njima mogue tek uz koritenje i drugih izvora.

Jedan prijedlog u traenju rjeenja Umjesto bilo kakvog davanja vlastitog odgovora na pitanje tijeku hrvatske etnogeneze, upozorio bih na ono to je W. Pohl iznio u svojoj knjizi Avarima, kljunom djelu novije historiografije ne samo za poznavanje tog naroda i njihovog kaganata u panonskom prostoru, nego i za shvaanje itavog razdoblja 6.-9. stoljea u Srednjoj Europi. inim to zato, jer mislim da je ono to Pohl iznosi najvie to se u ovom trenutku moe doista rei hrvatskoj etnogenezi, a da se iz znanstvenog domiljanja ne prijee u puko fantaziranje. Nakon pregleda osnovnih tumaenja porijekla i doseljenja Hrvata, od Dmmlera (1856. g.) do L. Margetia (1977.) i N. Klai (1984.), Pohl konstatira da je upravo nemogue sastaviti sliku povijesti Hrvata u predavarskom razdoblju, jer za tako neto nema podataka. Dovoljan je ve problem hrvatska povijest u 7. i 8. stoljeu. Slino je i s tumaenjem imena Hrvat. Bez obzira za koje se od raznih, nikada dokraja dokazanih miljenja opredijelili, nijedno od njih ne moe sluiti kao dokaz porijekla Hrvata, jer je svako takvo traenje promaaj. Pohl upozorava da se hrvatsko ime javlja gotovo istovremeno i u Hrvatskoj i iza Karpata (u djelu kralja Alfreda, kao i u izvjetajima arapskih geografa Gaihanija, Ibn Rusta i AlMasudija). Neto kasnije javljaju se Hrvati i u Nestorovoj kronici (oko 1000. g.), te u potvrdnici Henrika IV. prakoj biskupiji (1086.). Pored toga, u Karantaniji postoji u 10. stoljeu upa Hrvati, a mjesna imena izvedena od hrvatskoga javljaju se i u istonim dijelovima Njemake, ekoj, Moravskoj, Sloveniji i Grkoj. Iako Pohl ne odbacuje mogunost pojave ovih imena kao posljedicu migracija tek oko 900. g., naglaava da se ona javljaju uokrug kaganata, u krajevima kojima su Avari vladali do 626. g., nakon ega se tamonje stanovnitvo pobunilo i zapoelo, iako u stalnoj ugroenosti od kaganata, svoje vlastite etnogeneze. Slijedei ove tragove, Pohl zapaa zanimljive podudarnosti u vrijeme kada se hrvatsko ime jo ne spominje. Prema izvjetaju patrijarha Nicifora, bugarski kan koji se oko 635. g. pobunio protiv Avara i tako osnovao Veliku Bugarsku zvao se Kuvrat. Ime voe potomaka romejskih zarobljenika, koji se pobunio protiv kagana i odveo svoje ljude iz Panonije (Srijema) u Makedoniju, bilo je Kuver. Jedan od petoro brae koji su Hrvate doveli u Dalmaciju zvao se Krobatos. Ove se paralele ne ograniavaju samo na ime. Usporedi li se izvjetaj Kuveru u Miracula Demetrii s priom porijeklu Bugara (Nicifor i Teofan) te hrvatskom tradicijom kod Konstantina, dobit emo karakteristine elemente etnogenetske prie: odvajanje dijela rodovske skupine i naputanje stare domovine, prelazak Dunava, borba protiv Avara i oslobaanje od njihove vlasti, podvrgavanje svojoj vlasti lokalnih slavenskih skupina. Osim toga, u bugarskoj i hrvatskoj tradiciji postoji motiv petoro brae. U Bugara vodeu ulogu ima Kuvratov sin (Bat)baian, ije ime potsjea na hrvatsku titulu bana. Pohl slijedi O. Kronsteinera u pretpostavci da je hrvatsko ime u 7. stoljeu jo uvijek oznaavalo socijalnu kategoriju (poasnu titulu), a da nije bilo etnonim. Hrvati su moda bili ratnici koji su nadzirali potinjeno stanovnitvo u rubnim dijelovima kaganata, ime bi se, izmeu ostalog, mogla objasniti i tvrdnja Konstantina Porfirogeneta, da su Dubrovani na svojim brodovima za Bari prevezli Hrvate i druge arhonte Slavena. S raspadom kaganata, emu su pridonijeli i ustanci pod vodstvom ratnika-graniara, hrvatsko ime postaje obiljejem lokalnog slavenskog stanovnitva, pa se ponegdje pod

njim zainje i etnogeneza. Pozivajui se na druge autore (O. Pritsak, H. W. Haussig), Pohl napominje da takva pojava nije rijetka meu stepskim narodima. No, usprkos jasnim stepskim tradicijama meu dalmatinskim Hrvatima, nita ne moemo rei njihovu porijeklu. Prema Pohlu, hrvatski su ratnici mogli biti i slavenskog podrijetla. Ovdje valja upozoriti na jo jedan detalj. Radi se podatku iz Historia Miscella, prema kojemu je bugarski vladar Orbat (ivei pred kraj vladavine cara Konstansa II) pred smrt naredio petorici svojih sinova da se nikada ne razdvajaju i ne stupaju u slubu drugih naroda. Sinovi su se ipak podijelili i to tako da je najstariji, Buthaias, ostao u Velikoj Bugarskoj na Volgi; Contarag je preao Don i tamo osnovao svoju dravu, uz onu svoga brata; Asparuh je preao Dunav i osnovao dravu na mjestu dananje Bugarske; trei i etvrti brat u kronici su anonimni: prvi je otiao u Panoniju i podredio se Avarima, a drugi je preao u Pentapolis i stavio se u slubu carstva. Vidi A. Polverari, Una Bulgaria nella Pentapoli. Longobardi, Bulgari e Sclavini a Senigallia, Senigallia 1969, 18-19. Ime bugarskog vladara Orbata tumai i Polverari kao Crobato. Petorica sinova svakako podsjeaju na petoro brae u hrvatskoj tradiciji. Polverari donosi mnogo podataka bugarskoj i slavenskoj nazonosti u Italiji od 6. stoljea nadalje. identifikaciji Orbata s Kuvratom vidi Pohl, Die Awaren, 269-270, a o pitanju identifikacije anonimnog bugarskog voe u Pentapolisu 436-437, bilj. 11. Time nisu iscrpljene sve analogije hrvatske i bugarske tradicije. Tridesetih godina 7. stoljea, nakon uspjeha kod Carigrada, u kaganatu izbijaju borbe izmeu Avara i Bugara oko preuzimanja vodstva. Bugarski je pretendent poraen, te je morao bjeati u Bavarsku. Ondje je veina Bugara vjerojatno pobijena, a dio ih se, pod vodstvom Alcioca, sklonio u Karantaniju kod kneza Valuka. Upada u oi ne toliko borba protiv Avara (pogotovo jer je bila neuspjena), koliko boravak Bugara u Karantaniji, gdje je i nazonost Hrvata bila znatna. U Niciforovu opisu Kuvratova (uspjena) ratovanja protiv Avara nailazimo i na podatak njegovu savezu s Heraklijem. Teofan pak, piui porijeklu Bugara, naziva njihova vladara, oca petorice sinova, Krobatos. Podaci iz Pohl, Die Awaren, 269-270. Oito je da e historiografija u traenju rjeenja hrvatske etnogeneze vie panje no do sada morati posvetiti bugarskoj tradiciji, iako se to ne smije shvatiti kao izjednaavanje Hrvata s Bugarima. Kojim putom dalje? Hrvatska je etnogeneza i dalje velika zagonetka to stoji pred povijesnom znanou. Da bismo je uspjeli rijeiti, moramo napustiti metodoloke stranputice i zastarjele ideoloke obrasce kojima je znanost bila preesto optereena. Komparativna istraivanja, u ovom podruju historije moda vie nego u ma kojem drugom, neizbjean su put k rjeenju. Drugaije, suvremeno shvaanje etnogeneze kao nezavrenog procesa iji smo sudionici i danas, drugi je vaan preduvjet. Trei je shvaanje srednjovjekovnog naroda kao prvenstveno politike zajednice, a ne krvne, jezine ili kulturne. Budemo li i dalje pokuavali traiti iskonske Hrvate stoljeima prije njihove stvarne pojave, budemo li i dalje mislili da je najvanije za hrvatsku povijest dokazati kako su Hrvati stariji od svih ostalih europskih naroda, budemo li i dalje irili hrvatsko ime i na one Slavene koji ga nisu nikada nosili, ili su ga prihvatili tek znatno kasnije, budemo li, dakle, postupali

suprotno zakonima povijesne znanosti, odgovor na pitanje to nas zanima nikada neemo nai. HRVATSKA U VRIJEME TRPIMIRA Hrvatska izmeu Istoka i Zapada Vrijeme Trpimirove vladavine u hrvatskoj povijesti zauzima, nema sumnje, istaknuto mjesto. Historiografija je oduvijek vrednovala Trpimirovo doba kao ono u kojemu je mlada kneevina doivjela svoj prvi vrhunac, a najpozitivniju ocjenu kneza po kojemu je prozvana hrvatska narodna dinastija dala je Nada Klai. U njenim je djelima Trpimir dobio ono mjesto koje mu zaista pripada u povijesti hrvatske dravnosti. Takvu sliku Trpimiru i njegovoj dravi mogli smo stvoriti zahvaljujui razmjerno brojnim sauvanim izvorima - razmjerno, moramo naglasiti, jer ih je malo, ali su ipak obilniji i raznolikiji no oni to govore drugim vladarima 9. i 10. stoljea. To, dakako, ne moe biti sluajno: mo, ugled i djelatnost vladara razmjerni su broju izvora to njemu govore. Vrijeme Trpimirove vladavine doba je vreg oblikovanja i poetnog osamostaljivanja Hrvatske. Nakon okupljanja hrvatskih upanija u jednu dravnu tvorevinu u vrijeme kneza Borne, te uspjene obrane od prvih mletakih presizanja na nau obalu u vrijeme Mislava, to se sve odvijalo pod vie ili manje izraenim franakim vrhovnitvom, Trpimirova Hrvatska stjee dovoljno snage da povede samostalnu politiku, polaui vrste temelje buduoj Branimirovoj neovisnoj kneevini. Zbog toga, nimalo bezrazlono, upravo u Trpimirovo vrijeme susreemo po prvi puta izrijekom spomenuto hrvatsko ime u intitulaciji Trpimirove darovnice. Vladajui na razmei dvaju svjetova, franakog i bizantsko-bugarskog, Trpimir je ve imao dovoljno snage da se sukobljava s oba, kao i njegov nasljednik Domagoj. Iako se i dalje formalno oslanjao na italskog kralja i franakog cara Lotara, ija vlast ipak nije znaila puno vie od datacije u Trpimirovoj darovnici, ipak ga to nije smetalo da svoje oruje okrene protiv Franaka i jadranskih susjeda, gradova na istarskoj obali. U izvorima je ostala zabiljeena vijest pobjedi Trpimira nad narodom Grka, najvjerojatnije 846. godine. Obino se s tim u vezi istiu dva miljenja: pod narodom Grka valja razumjeti stanovnike dalmatinskih gradova (ponajprije Splita i Trogira), koji su bili podanici grkog cara, ili pak neku bizantsku ekspediciju upuenu iz Carigrada s ciljem da proiri dalmatinske granice dublje u Hrvatsku. Obje su ove pretpostavke mogue, ali bi se moda smjelo, s mnogo opreza, predloiti jo jedno rjeenje. Odnosi dalmatinskih gradova s Trpimirom bili su dobri (bar se tako dade naslutiti iz Trpimirove darovnice), te nije previe vjerojatno da bi u to vrijeme meu njima izbio rat. U Bizantu, pak, unutranje su se prilike stabilizirale u vrijeme vladavine Mihaila III, odnosno njegove majke Teodore, ali je carstvo bilo u prvom redu zauzeto sukobima na Istoku, te nije lako zamisliti da bi istovremeno poduzimalo vee pothvate u Dalmaciji, premda su Jadran ugroavali arapski gusari. Uostalom, upravo etrdesetih godina od bizantske vlasti otpada napokon i Venecija, iako e i dalje ostati u formalnoj vezi s carstvom. Zbog toga bi se rjeenje moglo potraiti u jo jednom pokuaju Venecije da se uvrsti na naoj obali. Kako su Mleani bili formalni podanici grkog cara, to je benediktinac Gottschalk, koji taj dogoaj opisuje, i njih mogao nazvati narodom Grka. Sukob s Mleanima sasvim je

vjerojatan, pogotovo imajui u vidu neprijateljstva u vrijeme Mislava. Da su Hrvati u Trpimirovo doba doista napali Caorle, vidi se i iz ve spomenute vijesti Ivana akona. To to je Gottschalk na elu grke vojske vidio patricija, ne mora nuno znaiti da se radilo strategu - trebalo bi prvo pokazati da je ueni benediktinac doista vjerno navodio pojedine naslove. Uostalom, u istoj reenici u kojoj govori ovom patriciju, asti Trpimira titulom rex - kralj, iako svi ostali izvori govore Trpimiru kao knezu (dux). Da se radilo Grcima, Gottschalk je mogao ustanoviti na temelju vlastitog uvida ili obavijesti dobivene od Hrvata. Koliko je bilo njegovo poznavanje etnografije Jadrana i Jugoistone Europe ne znamo, a isto tako ne moemo ustanoviti niti kako su Hrvati u to vrijeme nazivali Mleane. Moda su im i oni bili jednostavno Grci? Zakljuivanje na temelju izvjetaja ovakve vrste, a bez usporednog materijala, svakako je vrlo nezahvalno i zahtijeva krajnji oprez. Kneevo se oruje pokazalo uspjenim i u obrani od Bugara. Moni bugarski vladar Mihajlo Boris krenuo je iza 852. g. u osvajanje Hrvatske, vjerojatno uputivi se negdje iz Slavonije, koja je tada bila pod njegovom vlau, prema Bosni. Trpimir je bio dovoljno snaan da taj pokuaj osujeti, te su dva vladara razmijenili darove u znak prijateljstva i mira. Time je Trpimir u potpunosti osigurao svoje istone granice i Hrvatsku po prvi puta uzdigao do vanog inioca meunarodne politike u Jugoistonoj Europi. Vladari i gradnje Uvrivanje kranstva u Trpimirovoj dravi ojaalo je nakon to je knez u Riinicama podigao benediktinski samostan, ime je dao nesumnjivi poticaj ionako pojaanim utjecajima Zapada. Moda ga je na to naveo Gottschalk, benediktinac koji je zbog svog uenja predestinaciji morao bjeati pred progonima Crkve, te se 846. zatekao na Trpimirovu dvoru, emu je ostavio izvanredno vrijedno svjedoanstvo u svom spisu O Bojem trojstvu. Benediktinci su bili u to vrijeme najutjecajniji crkveni red. Mada njihovu ulogu ne valja nekritiki precjenjivati, oni su bili nosioci ne samo kulturnog napretka i vjerskog nauavanja, nego i novih oblika drutvene i gospodarske organizacije. Zbog toga je podizanje samostana u Riinicama, na ostacima antike vile, znakovit poetak osuvremenjivanja Hrvatske na antikim tradicijama. Trpimirovu bi gradnju valjalo prosuivati i s gledita vladarske prezentacije i simbolike. U tu e svrhu biti potrebna jo potpunija istraivanja, koja bi bacila vie svjetla na graevine podignute ili obnovljene u prvoj polovici 9. stoljea. Kako to pokazuju primjeri Biaa i Riinica, prvi su hrvatski knezovi birali antike lokalitete, moda da naglase povezanost s carstvom. Slino je i s ranokranskom crkvom u aviu, koja doivljava obnovu u Trpimirovo vrijeme. No, osim ovih sluajeva vezanja uz starije lokalitete, podiu se i sasvim nove crkve, poput one u Kaicu ili Lopukoj glavici. Ve spomenuti fragment moda s Trpimirovim imenom iz Kapitula kod Knina mogao bi upuivati na jo jedan graevinski pothvat tog vremena. Ne bismo, prema tome, smjeli precjenjivati tenju prvih Trpimirovia da se prikau kao nasljednici antike batine. Razmjerno brojne dosada dokumentirane crkve nastale oko sredine stoljea daju nam naslutiti i drutvene prilike u Trpimirovoj Hrvatskoj. Po tome to knez nije jedini naruitelj crkava (slutimo to po njihovoj brojnosti i disperziji), vidi se razmjerno ravnopravan ugled njegovih upana, koji vlastitim gradnjama ele prikazati svoj drutveni poloaj. Nesumnjivu potvrdu tome daje neto kasnije crkva Sv. Spasa,

zadubina upana Gastike. Tako arhitektura potvruje Trpimirovu darovnicu, koja otkriva vladara u pratnji njegovih upana. Trpimirova darovnica Nae sudove dobrim vezama Trpimira i splitskog nadbiskupa gradimo na Trpimirovoj darovnici, ijoj je autentinosti bilo izreeno dosta sumnji i dvojbi u hrvatskoj historiografiji, ali smo miljenja da je njena jezgra doista vjerodostojna. Tome u prilog govori ne samo jezina analiza isprave, ve i sadrajna. Na drugome smo mjestu pokuali pokazati, koristei se imenima serva u Mosoru, da su ona morala biti zapisana u 9. stoljeu, jer meu njima ne nalazimo niti jedno kransko ime. Tome moemo dodati i imena upana i svjedoka u Trpimirovoj pratnji, koja su takoer gotovo odreda narodna, s razumljivim izuzetkom sveenika. Teko je nai sigurniji dokaz autentinosti zapisa na temelju kojega je kasnije sastavljena darovnica u obliku u kojemu je do nas dola. Kritiari darovnice ukazivali su na to da je bilo nemogue da bi Trpimir raspolagao s tako malo srebra, da bi ga morao posuivati od splitskog nadbiskupa kako bi opremio svoju zadubinu u Riinicama. Meutim, i u tome bismo trebali vidjeti odraz stvarnog stanja u srednjovjekovnoj hrvatskoj dravi, u kojoj nije bilo rudnika plemenitih metala, te knez nije imao vlastitog izvora srebra ili zlata. Znatnija e novana sredstva poeti pritjecati tek nakon to je Bazilije I, vjerojatno u vrijeme kneza Zdeslava, uveo plaanje danka hrvatskim vladarima. Kako je i trgovina sredinom 9. stoljea morala biti jo sasvim nerazvijena i svedena uglavnom na robnu razmjenu, to doista nije teko zamisliti da bi Trpimir bio prinuen posuditi potrebno srebro u dalmatinskom gradu u kojemu ga je bilo dovoljno, prije svega zahvaljujui Crkvi koja je u ranom srednjem vijeku jedina institucija koja akumulira dragocjenosti. Najvaniji prilog ispravnom vrednovanju Trpimirove darovnice dala je jezina analiza Olje Peri. Ona je pokazala da postoje barem dva sloja darovnice, te da se onaj mlai razaznaje u peticiji i eshatokolu. Peticija je i sadrajno najsumnjiviji dio teksta, te se podaci jurisdikciji splitske crkve do obala Dunava i oni darivanju crkve Sv. Jurja Putaljskog mogu smatrati kasnijim dodacima. No, i ovdje valja biti oprezan. U peticiji se istie da je splitska Crkva metropolis... pene per totum regnum Chroatorum. Regnum Chroatorum je svakako arhaini izraz, dok se u vrijeme kada bi mogao nastati umetak (13. stoljee ili kasnije) upotrebljava regnum Croatie (et Dalmatie). Regnum bi se osim toga podudaralo s titulom rex to je Gottschalk pridaje Trpimiru. to se tie eshatokola, vidjeli smo da u njemu sadrana imena ne mogu biti izmiljotina kasnijeg krivotvoritelja. Uz eshatokol je vezan i jedan od prigovora kojima je N. Klai posvetila naroitu panju, a odnosio se na ulogu kapelana Martina kao sastavljaa isprave. Pozivajui se na zastarjelu literaturu, dokazivala je da institucija kapelana kao dvorskih pisara nije postojala u 9. stoljeu, a da se u Hrvatskoj moda mogla javiti tek s dvorom Bele II. Danas, meutim, znamo da se institucija kapelana javlja ve u 8. stoljeu u Bavarskoj, a da su je poznavali i Karolinzi. Sveenici u pratnji vladara nazivaju se ve od 741. g. kapelanima, a od 825. g. na elu kraljevske kapele Karolinga nalazi se archicapellanus, ispoetka opat, a potom biskup. Malo je vjerojatno da je Trpimirova kapela mogla biti

tako razvijena, a da bi joj na elu stajao opat ili biskup, no postojanje kapelana uklapa se izvrsno u nau sliku tome kako su prvi Trpimirovii oponaali karolinke uzore (dovoljno je prisjetiti se preuzimanja westwerka - posebnog mjesta za vladare i velikodostojnike u crkvi). Crkveni odnosi itav tekst darovnice, u dijelu kojega i jezina analiza smatra neosporno autentinim, svjedoi izuzetno dobrim odnosima splitske nadbiskupije i hrvatskog kneza. To se vidi ne samo iz osobnog odnosa dvojice velikodostojnika, nego i iz injenice da je splitska Crkva imala imanja u Mosoru, na hrvatskom podruju, a da joj napokon knez daruje i prihode s vlastitog kliskog posjeda. Srastanje grada i zalea bio je neizbjean proces, kojega nije mogla zaustaviti ni granica uspostavljena Aachenskim mirom i potvrivana u kasnijim pregovorima. Tome su u prvom redu doprinosili gospodarski odnosi, pa i obine, ljudske veze kojima su se stvarale mjeovite obitelji. No, i crkvene spone igrale su pri tome sigurno odreenu ulogu. U prvim fazama pokrtavanja Hrvata, vjera se irila prije svega iz dalmatinskih gradova u kojima kranstvo nije nikada zamrlo, a ve tijekom 7. stoljea doivjelo je ak i nove organizacijske poticaje.95 Nema sumnje da su pokrteni Hrvati sve do 812. godine u crkvenom pogledu potpadali pod dalmatinske biskupije, ali se vjerojatno niti kasnije situacija nije mogla bitno izmijeniti.96 Glavni je val pokrtavanja doao u prvim desetljeima 9. stoljea dodue iz Franake, ali sve do uspostave ninske biskupije nije na hrvatskom tlu postojala organizirana crkvena hijerarhija. Zbog toga smijemo pretpostaviti da su dalmatinski biskupi zadrali jurisdikciju nad Hrvatskom i u vrijeme nakon Aachenskog mira, usprkos politikoj odvojenosti Dalmacije od Hrvatske, kako je to tvrdio Miho Barada. Takav sluaj ne bi ni po emu bio izuzetan, jer su i istarski biskupi ostali podreeni gradekom, dakle bizantskom patrijarhu i nakon to je itava Istra dola pod franaku vlast. U tom bi sluaju bilo i razumljivo da Trpimir daruje splitskog nadbiskupa s kojim je u vie nego dobrim odnosima. Elementi drutvenog razvoja Drutveni odnosi u Hrvatskoj bili su u priobalnom dijelu, tamo gdje su dalmatinski gradovi nastavili ivot iz prethodnih stoljea, pod utjecajima antike tradicije. Zbog toga u okolici Splita susreemo robove, i to upravo na posjedima splitske Crkve u Mosoru. Kako je hrvatsko seljatvo u veini bilo slobodno, i ostalo takvo stoljeima kasnije, pojava robova na hrvatskom podruju moe se objasniti jedino time da je splitska Crkva na posjedima koje je stjecala vladarskim poklonima uvodila drutvene odnose kakvi su vladali na skuenom podruju bizantske Dalmacije. Pitanje kako su slobodni Hrvati postajali robovima u tim ranim stoljeima, ostaje bez odgovora. Moda se dogaalo isto to i dva stoljea kasnije, kada je splitski graanin Petar Crni kupovao u Poljicima ljude za potrebe svog samostana, a moda je hrvatski vladar, zajedno sa zemljom, poklonio nadbiskupu i ratne zarobljenike kao radnu snagu. U nedostatku izvora ne preostaje nam drugo do nagaati. Iz injenice da je u vrijeme sastavljanja biljeke Trpimirovom darovanju splitska Crkva ve imala serve u Mosoru (to se vidi iz pripisa darovnici), moe se zakljuiti da su

hrvatski vladari ve i ranije poklanjali zemlje i ljude nadbiskupiji, to uostalom proizlazi i iz samog teksta darovnice, u kojemu se govori poklonu od strane kneza Mislava. Kako to da su hrvatski vladari ve tako rano, malo nakon Aachenskog mira, bili u tako dobrim odnosima sa Splitom? S tim je pitanjem u vezi vjerojatno i preseljenje dravnog sredita iz Like u neposrednu blizinu Splita. Dok je prvi poznati hrvatski knez, Borna, kao knez Gaana i knez Liburnije i Dalmacije imao oito sredite u zapadnim dijelovima Hrvatske, dotle se centar kneevske vlasti za Mislava i Trpimira seli u Klis, odnosno njegovu okolicu. Tome je moglo biti vie uzroka: promjena dinastije, elja vladara da budu u blizini crkvenog sredita, rodovski posjedi Trpimirovia, privlanost Salone (makar bila i u ruevinama). No, ne moemo previdjeti da je Borna, kao franaki vazal, ishodite svoje vlasti imao u Liburniji, jednako kao to je i Nin, franako crkveno uporite, bio u toj nekadanjoj antikoj oblasti. Trpimirovii, koji se vie oslanjaju na Bizant, smjestili su se blie grkim gradovima iz kojih su mogli kontrolirati i podruje oko Knina, gdje se nalazilo njihovo drugo sredite. Kako su njihovi posjedi smjeteni dijelom i na nekadanjem salonitanskom ageru, smjelo bi se pomiljati na to da su oni zapravo dobili bizantsko carsko zemljite, onako kako su njime upravljali hrvatski vladari u 11. stoljeu u okolici Zadra ili na Krku. Dakako, ne bismo mogli odgovoriti kako su ga mogli stei: da li sami, ili od franakog, odnosno bizantskog cara. U svakom sluaju, mnoga pitanja vezana uz Trpimira i njegove neposredne prethodnike na kneevskom prijestolju jo uvijek trae odgovore. Neki se, zbog oskudnosti izvorne grae, nikada nee ni nai, ma koliko se trudili tragajui za njima. Sve takve potekoe nas ipak nee sprijeiti u tome da Trpimira, pored Branimira, ocijenimo kao neosporno najvanijeg hrvatskog vladara 9. stoljea i kao jednu od najistaknutijih osoba na hrvatskom prijestolju uope. Njegova je vladavina postavila temelje samostalnoj i jakoj Hrvatskoj, vrsto je povezavi s tekovinama europske civilizacije. Trpimirovo nam je doba ostavilo prvi spomen hrvatskog imena, prvi hrvatski zapis, prvi kameni natpis, prvi samostan, prvi i dosada jedini trag vladarske rezidencije. Samo veliki vladari ostavljaju za sobom toliku batinu.

POKRTAVANJE HRVATA I RAANJE CRKVENE ORGANIZACIJE Razliita tumaenja pokrtavanja Problem pokrtavanja Hrvata i crkvene organizacije u prvim stoljeima bio je jedna od najeih tema hrvatske medievistike, iako polemike toj problematici nisu bile ni izdaleka tako estoke kao nekim pitanjima politike povijesti. Tijekom dugogodinjih diskusija razluila su se dva osnovna miljenja. Prema jednome, Hrvati su bili pokrteni u 7. ili 8. st, a kranstvo su prihvatili od sveenika koji su djelovali iz dalmatinskih gradova. Zastupnici drugog miljenja tvrdili su da su Hrvate pokrstili franaki sveenici u 9. st. Tek u najnovije vrijeme poinje se isticati drugaije gledanje na pokrtavanje, po kojemu je prihvaanje nove vjere viestoljetni niz utjecaja to su, na konkretnom hrvatskom primjeru, dopirali naizmjenino i s oscilirajuim intenzitetom iz raznih vjerskih sredita, pri emu valja razlikovati prihvaanje kranstva od strane elite ili zajednice od istinskog prihvaanja i usvajanja vjere. ak i nakon vie stoljea formalnog prihvaanja kranstva, mnogi su se vjernici drali starih, poganskih obiaja i vjerovanja, kako u nas tako i posvuda u Europi. Zbog toga, kada govorimo ranosrednjovjekovnom pokrtavanju, mislimo na formalno prihvaanje vjere od strane elite i njeno postupno irenje na itavu zajednicu, dok sferu vjerovanja svjesno zanemarujemo. Ona zahtijeva metodologijom i interdisciplinarnou ire zasnovana istraivanja. Prihvatimo li, dakle, fenomen pokrtavanja kao viestoljetni proces u kojemu su se izmjenjivala razdoblja jaeg i slabijeg intenziteta, potrebno je razluiti te pojedine faze, kao i pravce iz kojih je nova vjera dopirala do Hrvata. Susret s kranstvom Prve dodire s kranstvom Hrvati su ostvarili po doseljenju. Posljedice razaranja tijekom seobe nisu bile onakvih razmjera kakvim ih je prikazivala starija historiografija, te se kransko stanovnitvo odralo ne samo u priobalnim gradovima i na otocima, nego i u enklavama u zaleu. Vrlo je vjerojatno kako e budua istraivanja pokazati da je i stanovnitvo Panonije preivjelo barbarske provale u veem broju no to se donedavno pretpostavljalo. Jedno je takvo uporite svakako bilo i u Sisku, u kojemu se vjerojatno odrao i neki oblik crkvene organizacije. Danas, dakako, jo nemamo pouzdanih saznanja stupnju kristijanizacije antikog stanovnitva u Dalmaciji i Panoniji, te je teko procijeniti koliku su ulogu njegovi ostaci (ija nam brojnost takoer nije poznata, premda je udio antikog substrata u ranosrednjovjekovnoj populaciji sigurno bio znatan) igrali u preobraivanju Hrvata. Vei broj sauvanih kasnoantikih crkava u okolici dalmatinskih gradova sam po sebi upuuje na intenzitet kontakata Hrvata s kranstvom u priobalnom pojasu (to se u jo veoj mjeri odnosi i na Istru), ali, s izuzetkom zabitnih planinskih krajeva, takvi su se dodiri - jai ili slabiji dogaali na cijelom hrvatskom prostoru. Poticaj irenju kranstva meu Hrvatima davala su i organizirana nastojanja rimske Crkve i carstva. U povijesnoj se znanosti dosada uglavnom sumnjalo u ulogu Heraklija, a u novije vrijeme i Ivana Ravenjanina, u pokrtavanju Hrvata. Naravno da se vijesti Tome Arhiakona i Konstantina Porfirogeneta zbivanjima u 7. st. moraju uzimati s mnogo

opreza, ali se odnedavno sve jasnije razabire da u tim obavijestima postoji historijska jezgra kojoj treba pokloniti povjerenje. Vanu ulogu caru Herakliju ne pridaje samo Konstantin VII. nego i najstarije mletake kronike, dokazujui time da je uspomena na cara u jadranskom prostoru bila veoma iva. Heraklije to ima zahvaliti moralnoj i materijalnoj potpori to ju je pruao gradekom patrijarhu, kojemu je osim zlata i srebra 630. godine poslao i izuzetno vrijedne relikvije. Ne bi li ipak trebalo pomiljati da je car, nakon odbijanja napada na prijestolnicu 626. godine, pokrenuo neku slinu akciju na istonom Jadranu, a kojoj je cilj bio osnaiti Crkvu kao glavni oslonac bizantske vlasti i stvoriti saveznike odnose sa Slavenima, pri emu ih je trebalo (barem teoretski) privui kranskoj vjeri? vremenu osvajanja Salone od strane Avara/Slavena jo uvijek ne postoji usuglaeno miljenje. Dapae, postoje razlike i u gledanju na to je li Salona uope bila osvojena ili je samo polako odumirala. ini mi se da usprkos svim prigovorima nemamo pravog razloga ne vjerovati Tominim i Konstantinovim podacima pljaki grada, znaajno nadopunjenima godinom i imenom salonitanskog biskupa Teodora u proirenoj Tominoj kronici. Tako precizni podaci moraju potjecati iz nekog starijeg izvora, i ne mogu biti samo plod mate Tominog nastavljaa. Uostalom, godina 625. odlino se uklapa u prilike prije sloma, avarske sile kod Carigrada, kada je doista mogao biti uinjen jo jedan uspjean pljakaki pohod u samo srce Dalmacije. Nakon avaro-slavenskog poraza stanje se mijenja. Bizant u Dalmaciji preuzima inicijativu zahvaljujui svojoj diplomatskoj vjetini, ali i nesumnjivoj prevlasti na moru koja mu omoguava kontrolu obale i otoka. S Hrvatima se sklapa ugovor kojim oni dolaze u poloaj federata, to se moe vidjeti iz njihovog kasnijeg odnosa prema carevima, kada iz Carigrada dobivaju carski reskript kojim se ureduju njihovi odnosi sa Splianima. Kako su reskript odaslali suvladari, to je oito nastao u razdoblju od 626. (nakon avarskog poraza) do 681. (kada za neko vrijeme prestaje suvladarstvo). Moda je jedino istinsko suvladarstvo u to vrijeme bilo ono Konstantina III. i Herakleone u 641. g, te bi po mom sudu bilo najvjerojatnije tada datirati reskript. To tim prije, jer je odailjanje reskripta vezano uz naseljavanje Dioklecijanove palae, tj. uz promjenu vlasnitva ili barem prava koritenja nad njom. Palaa je sve do tada bila u carskim rukama (bez carskog odobrenja nitko je nije mogao preuzeti, a ionako nema potvrde da su je carevi prije toga prepustili) i tek s premjetanjem crkvenog i gradskog sredita uz carsko doputenje dolazi do promjene vlasnika/korisnika. S jedne strane to je nalagala potreba nastala neophodnou naputanja Salone, a s druge slabost i nezainteresiranost Heraklijevih nasljednika. U vrijeme smirivanja prilika na istonoj jadranskoj obali, Bizant je kontrolirao i situaciju u Rimu. Pape su uvelike ovisili ravenskom egzarhu, a upravo u pretpostavljeno vrijeme misije Ivana Ravenjanina bizantska se vlast u Italiji konsolidirala, nakon pobuna i nemira, zahvaljujui energinom i uspjenom egzarhu Izaciju (625/626 - 643). Koordiniranju djelovanja Carigrada kao politikog sredita i Rima kao crkvenog potpomogla je injenica da je u to vrijeme stolicu Sv. Petra zauzimao Ivan IV, rodom iz Salone. On je 641. g. u Dalmaciju i Istru odaslao opata Martina sa zadaom da od Slavena otkupljuje sunjeve, a i da sakuplja svetake relikvije. Misija je, kao to znamo, zavrila s uspjehom, to bi bilo nemogue da odnosi izmeu carstva i Slavena nisu bili ureeni. Mogli bismo,

dakle, pretpostaviti, da se oko g. 641. odvija niz dogoaja (preseljenje u palau, odailjanje carskog reskripta kojim se ureuju odnosi sa Slavenima, misija opata Martina, dolazak papinog legata Ivana iz Ravene) koji upuuju na sreivanje odnosa izmeu carstva i Slavena. To bi potvrivala i slavenska ekspedicija na Sipont 642. g, koja je bila izvedena uz suradnju bizantske mornarice. Ivan Ravenjanin U sklopu te ope djelatnosti na sreivanju prilika u Dalmaciji, u Split je upuen i Ivan iz Ravene. Literatura njemu vrlo je opsena i nije ju mogue ovdje predstaviti.121 No, osporavanjima njegova postojanja, uestalima u novijoj znanosti, posredno se suprotstavio R. Katii dokazujui izvornost Tornine vijesti nadbiskupu. Pojavljivanje imena Velikog Severa u izvoru to je Tominoj kronici posve neovisan, svjedoi ne samo historinosti Ivana Ravenjanina, nego i postojanju ranosrednjovjekovnih izvora koji do nas nisu dospjeli. Nakon smrti nadbiskupa Teodora i pljake Salone, a moda i prije nje, salonitanska Crkva seli u carsku palau koja je pruala daleko veu sigurnost nego li dobrano oslabljeni grad. U palau je bio upuen i Ivan Ravenjanin, sa zadatkom da ponovo organizira salonitansku nadbiskupiju, ija je stolica bila prazna od smrti Teodora. Ivan je po dolasku u Split, kako pria Toma, dao iz carskog mauzoleja izbaciti idole, a zgradu je pretvorio u katedralu i posvetio je Bl. Dj. Mariji. Tominoj bi se prii moglo prigovoriti, kako je nemogue zamisliti da bi se u 7. st. u carskoj palai mogli jo uvijek nalaziti kipovi poganskih boanstava. No, pogledamo li to se u isto vrijeme dogaa u Rimu, vidjet emo da i tamo tek u 7. st. dolazi do konanog pretvaranja poganskih hramova (pa i carskih palaa na Palatimi) u crkve. Dioklecijanov je grob svakako mogao biti dugo ureen likovima rimskih bogova, jer se nalazio u carskoj palai u kojoj su se zahvati smjeli vriti jedino uz privolu sredinje carske vlasti, a i sam carski grob morao je, usprkos svom poganskom karakteru, biti mjestom posebnog ugleda i ekskluziviteta. Nemamo, dakle, pravog razloga sumnjati u mogunost tako dugog odravanja nekranskih simbola (ali nipoto i vjere) unutar palae. Osim toga, kult Bl. Dj. Marije upravo u 7. st. dobiva u Rimu na popularnosti, irei se s Istoka, gdje je bilo izvorite marijanskih pobonosti. Nita od onoga to je Toma napisao djelatnosti Ivana u samome Splitu nije nemogue, nego se, dapae, uklapa u zbivanja u Rimu, odakle je Ivan vjerojatno i doao (pridjevak Ravenjanin ne upuuje na grad iz kojega je doao u Split, nego na njegovo porijeklo) na poticaj pape Ivana IV, a moda i Heraklija. Ivanova je djelatnost bila prije svega usmjerena na reorganiziranje crkvene hijerarhije i Crkve uope. Od vremena prvih avaro-slavenskih provala prolo je nekoliko desetljea tijekom kojih crkvenoj organizaciji, pogotovo uz obalu, nije zadan preteki udarac, ali je nesumnjivo dolo do smanjivanja broja biskupija, unitavanja crkava i samostana i, prije svega, smanjenja broja vjernika. U takvim prilikama irenje kranstva meu Hrvatima nije mogao biti primarni Ivanov cilj. Pa ipak, bilo bi nezamislivo da poduzetan sveenik kakav je bio Ivan ne pokua barem u nekoj mjeri iriti vjeru meu onim Hrvatima koji su ivjeli nadomak dalmatinskih gradova i na otocima. On je i u tome morao uivati potporu Rima, to vidimo iz pisma

pape Agatona (678-681), iz vremena, dakle, kada je Ivan moda ve bio mrtav. Papa u pismu navodi uspjehe svojih misionara, meu ostalim i kod Slavena. Ne znamo, istina, kojim je Slavenima tono rije, ali bi bilo teko zamisliti da papa alje misionare meu neke druge Slavene, a ne njemu najblie Hrvate. Vrlo dobre veze istone jadranske obale s Ravenom u to vrijeme otkriva i biskupovanje ravenskog episkopa Damjana (692-70), rodom Dalmatinca. U tom slijedu valja gledati i na legendarni ugovor Hrvata s papom. Odbacimo li historiografske konstrukcije i romantiarske interpretacije tog teksta, ostaje nam sr koja govori ugovoru pape i Hrvata prema kojemu su se oni obvezali da nee napadati susjedne narode, to se moglo odnositi samo na dalmatinske Romane. Konstantin govori papi koji je bio u vrijeme Heraklija, pa bismo s dunim oprezom mogli ovaj ugovor vezati uz Ivana IV. i reskript rimskih careva kojima se zabranjuje Slavenima napadati Spliane. Bio bi to jo jedan odjek velike akcije Heraklija i njegovih nasljednika, te papa (na prvom mjestu Ivana IV) u cilju civiliziranja poganskih Hrvata. Svemu tome, ipak, ne valja pridavati preveliku vanost. Kontakti Rima i Carigrada bili su po svoj prilici ionako odravani samo s Hrvatima na prostoru od Zrmanje do Cetine, a kako ni tamo nije postojala neka zajednika, sredinja vlast, i te su se veze nuno svodile na kontakte s nekim od glavara. Susreti Hrvata s kranstvom u to vrijeme zato mogu biti opisani samo kao sporadini. Hrvati su u toj prvoj fazi prihvaanja nove vjere mijenjali religiju dolazei u obiteljske odnose s kranima, doseljavajui se meu njih svojom voljom ili prisilno (kao robovi), te ostvarujui neke druge osobne veze. Arheolokih potvrda za pokrtavanje u 7. st. nema, ali je izvjestan pokazatelj i vrlo mali broj paljevinskih grobova. Kasniji skeletni grobovi s grobnim prilozima pokazuju kako je kranstvo prihvaano formalno i sporo, ali da je izvjesna promjena do poetaka 9. st. ve bila provedena. Crkvena jurisdikcija po obnovi nadbiskupije Pitanje jurisdikcije salonitanske crkve u vrijeme nakon doseljenja takoer nije rijeeno. Kako je historiografija opseg bizantske svjetovne vlasti sagledavala uglavnom samo unutar gradskih dalmatinskih agera, to se s time povezivao i doseg crkvene jurisdikcije, po emu je, dakle, salonitanski nadbiskup bio nadlean samo za podruje grada Splita i nekih otoka. Danas je takvo tumaenje sasvim neodrivo, jer su istraivanja pokazala, kako smo ve istakli, kontinuitet kranstva i izvan podruja dalmatinskih gradova. Za kranske zajednice na hrvatskom politikom podruju morali su biti nadleni biskupi iz dalmatinskih gradova, ukoliko ne elimo vjerovati Tominom podatku obnovi biskupija u samoj Hrvatskoj. Bilo bi neuvjerljivo tvrditi da su krani u Hrvatskoj, pogotovo oni blie obali, bili iskljueni iz crkvene organizacije, jer za to nije bilo nikakvih, pa ni politikih razloga. Zato valja pomiljati da je jurisdikcijom salonitanske Crkve bio obuhvaen isti prostor kao i prije preseljenja crkvenog sjedita u Split. Dakako da je veliki dio tog podruja, nadasve dublje u unutranjosti, bio samo teoretski podvrgnut salonitanskom nadbiskupu, ali, kako se carstvo nije odricalo svjetovne vlasti nad provincijama, tako se ni Crkva nije imala razloga odrei svoje jurisdikcije. Posebno je pitanje vezano uz crkvenu jurisdikciju u ovom razdoblju ono pripadnosti dalmatinskih biskupija Carigradu, odnosno Rimu. U novije je vrijeme L. Margeti s uspjehom, mislim, dokazao da je dalmatinska Crkva bila podvrgnuta papi (osim, moda,

812-827. i nakon 843. g.). Spominjanje dalmatinskih biskupa (splitskog, rapskog i osorskog) na Drugom nicejskom koncilu 787. godine svjedoi postojanju crkvene organizacije, a njihovi potpisi nalaze se onima nadbiskupa, to bi moglo govoriti ne samo pokuaju privlaenja Jalmatinske Crkve od strane Carigrada, nego i zapravo nadbiskupskom poloaju splitskog prelata Ivana. Dakako da jurisdikcija u 7. i 8. st, pa i kasnije, ne govori nita liturgiji koja je bila u upotrebi u Dalmaciji, te se s pravom konstatiraju elementi istonog obreda u dalmatinskim biskupijama 9. stoljea, icao uostalom i kasnije (na splitskom saboru 1060. g.). Franci pokrtavaju Hrvate Razdoblje intenzivnog pokrtavanja Hrvata, u kojemu je novu vjeru prihvatila ne samo elita, nego i itava zajednica, zapoelo je nakon franakog osvajanja Liburnije i Dalmacije. Uoi konsolidiranja prilika krajem franako-bizantskog rata, 811. god., Karlo je izvrio razgranienje jurisdikcije salzburkog nadbiskupa i akvilejskog patrijarha granicom to je tekla du rijeke Drave. Ponekad se u literaturi istie da se ta podjela odnosila i na Hrvate, ali to iz samog dokumenta nije vidljivo. U njemu se, naime, izrijekom spominje samo Karantanija kao interesno podruje to se dijeli meu dvjema velikim Crkvama, te su se Hrvati u tom trenutku oito nalazili onkraj istonih granica franakog kranstva. Zbog ega ih Karlo nije spomenuo u ovoj podjeli, kada je ve bio pred zakljuenjem konanog mira s Bizantom, kojim e mu pripasti i Hrvatska? Odgovor je teko dati, pa se moe nagaati da nije htio prejudicirati predstojei sporazum, jer bi se to moglo tumaiti kao vrenje pritiska na Bizant, ime bi zakljuenje mira bilo dovedeno u pitanje. Moda se Karlo ak nadao da e ipak stei i dalmatinske gradove, pa nije urio s njihovim odvajanjem od zalea? Godinu dana potom (812. g.) dolazi do sklapanja Aachenskog mira, kojim su uspostavljene stoljetne granice na istonom Jadranu. Dalmacija je politiki podijeljena izmeu Franaka i Bizanta, iako se u pisaca s obje strane teoretski i dalje tretira kao cjelina. Crkvena jurisdikcija nije u aachenskom ugovoru nigdje spomenuta, pa se postavlja pitanje, da li je politiko razgranienje bilo praeno crkvenim? Odgovor nam nudi Trpimirova darovnica, odnosno veze to su postojale izmeu hrvatskih knezova (Mislava i Trpimira) i salonitanskog nadbiskupa. autentinosti sadraja Trpimirove darovnice pisano je mnogo, a najvre je argumente dala jezina analiza O. Peri, koja je ipak ustanovila dva jezina sloja isprave, od kojih peticija i eshatokol vjerojatno pripadaju mlaemu. Odbacimo li peticiju kao kasniji umetak, otpada iz darovnice dio koji se odnosi na crkvu Sv. Jurja na Putalju, kao i tvrdnja da je salonitanska crkva metropola sve do obala Dunava i po itavom hrvatskom kraljevstvu, ali se u biti nita ne mijenja u odnosu hrvatskog vladara i salonitanskog nadbiskupa. Trpimir nadbiskupa naziva kumom, te mu potvruje sve posjede na hrvatskom podruju. to je jo vanije, daruje mu neko zemljite i dodjeljuje prihod desetine s kliskog posjeda (dvora), to je prethodno ve uinio Mislav. Takav odnos, kojega zasada nikakva argumentacija nije uspjela osporiti, jasan je dokaz da je salonitanska nadbiskupija i dalje bila nadlena za sredinji dio hrvatske kneevine, usprkos politikom razgranienju.

Da je takav odnos bio doista mogu, pokazuje nam gotovo suvremeni primjer Istre, u kojoj je i nakon franakog osvajanja poluotoka gradeki (dakle bizantski) patrijarh zadrao svoj nadreeni poloaj nad istarskim biskupima. Napose valja istaknuti Baradin argument, vezan uz desetinsko podavanje s kliskog posjeda. Barada istie kako je davanje desetine bilo definitivno odreeno na podruju zapadne Crkve kapitularima Karla Velikog i Ludovika Pobonog, dok je na podruju istone bilo izriito zabranjeno, meu ostalim i Justinijanovim zakonikom. Kada, dakle, Mislav i Trpimir splitskom nadbiskupu daju desetinu s jednog posjeda, to se moe protumaiti samo tako, da na podruju Hrvatske nije bilo nikakve zapadne crkvene jurisdikcije, niti Nina, niti Akvileje, jer bi se u protivnom itava desetina iz Hrvatske davala njima. Splitskom pak nadbiskupu, koji slijedi obiaje istone Crkve (ili, kako misli Barada, pripada carigradskoj patrijariji), knezovi mogu svojevoljno dati dio desetine (od plodina). To ipak govori tome, misli s pravom Barada, da je Split bio u crkvenom pogledu nadlean za Hrvatsku. Barada, Episcopus, 177-178. Ovako mijeanje zapadnih i istonih obiaja u Hrvatskoj ne treba uditi, jer se pokazuje na nizu drugih primjera, a kao analognu mogli bismo navesti situaciju u Velikoj Moravskoj u vrijeme djelatnosti solunske brae i njihovih uenika. Vidljivo je to iz sadraja zapisnika rianskog placita. A. Petranovi-M. Margeti, II placito del Risano, Atti di Centro delle ricerche storiche 14, 1983-1984, 55-69. U odnosima crkvenih dostojanstvenika prema franakim vlastima postoji jo jedan problem. Dosada se odlazak izaslanstva Dalmatinaca pod vodstvom zadarskog biskupa Donata i duksa Pavla na Karlov dvor malo poslije Boia 805. g. tumaio kao predaja itave Dalmacije Francima. Pitanje je, meutim, da li je Dalmacija tada djelovala kao jedinstvena cjelina. Nije li Donat bio franaki ovjek? Donat je napokon bio omiljeni svetac akvilejske patrijarije, pa biskupovo ime moda ukazuje na njegovo porijeklo? Ukoliko u zadarskom biskupu Donatu prepoznamo zastupnika franake politike, onda bismo u zadarskoj crkvi mogli vidjeti klju kojim su otvorena vrata franakom misionarenju po Hrvatskoj, a isto tako nazrijeti i razloge osnivanja jakog crkvenog sredita pod nadzorom Akvileje upravo u Ninu, zapravo udaljenom od sjedita hrvatskih knezova na prostoru Klis-Knin. Posebnost Liburnije (na ijem se tlu nalazio i Nin) u odnosu na Dalmaciju, naglaena i u tituli kneza Bome, mogla bi ukazivati na njenu veu povezanost s Francima. Poetak gradnje crkve Sv. Trojice (kasnije Sv. Donata) otkriva upotrebu zapadnog, ambrozijanskog rifusa, to je tek kasnije ponovno zamijenjen istonim.152 Time se dodatno uvruje teza prodiranju franakih crkvenih utjecaja preko sjeverne Dalmacije, tj. Zadra i Nina. Donatova je misija u Carigrad, osim toga, urodila jo jednim zanimljivim plodom. Biskup je sa sobom donio kosti Sv. Anastazije, koja se tovala na Istoku, ali je bila i posebno omiljena na podruju akvilejske patrijarije. Ona je za ivota bila u vezi sa Sv. Donatom. Simbolika njena prijenosa u Zadar ne upuuje stoga samo na Donatovo pokoravanje Bizantu, nego i na njegove eventualne veze s Akvilejom. Argumenti u prilog franakom udjelu u pokrtenju Hrvata mnogobrojni su i raznorodni. Zanimljivo je da ipak ne postoji nijedan pisani izvor koji bi izravno potvrivao djelatnost misionara sa Zapada. Tradicija tome sauvana je samo u jednom mnogo kasnijem vrelu, ali ga je ipak vrijedno analizirati. Radi se ivotu Sv. Ursa iz Vicenze. ivotopis je

objavio F. Buli, a koristilo se njime nekoliko povjesniara, meu njima F. ii, koji prii ne poklanja preveliku panju. N. Klai je, tovie, odbacuje kao sasvim nepouzdanu. Jo se eeg na legendu okomio D. Mandi na citiranom mjestu, dok je jedino V. Novak isticao njenu veliku vrijednost. Mandiev pokuaj osporavanja vrijednosti ivotopisa, bez obzira na njegov znaaj i kasni postanak u obliku u kojemu je do nas doao, ne moe se proglasiti uspjenim. Izvor ima svakako autentinu jezgru, jer navodi dovoljno konkretnih podataka, uz rjea opa mjesta. njemu ispravno sude V. Koak i I. Goldstein, otvarajui pitanje utjecaja Franake na Hrvate i prije 795. g. Tu raniju misiju meu Hrvatima mogla bi potvrivati poznata kadionica iz Vrlike, rad merovinkih majstora iz sredine 8. stoljea. Franaka politika, kakva nam je poznata nakon pokoravanja Sasa, Bavaraca, Karantanaca i Avara, sjedinjavala je vojno s vjerskim djelovanjem. Zbog toga, slijedei u ovom sluaju doputenu analogiju, moemo pretpostaviti da je franako carstvo svoj utjecaj u Hrvatskoj kanilo pojaati intenzivnijim irenjem kranstva meu veinom poganskim Hrvatima. Takvom zakljuivanju ne proturjee nikakvi ozbiljni argumenti, dapae, djelatnost akvilejske patrijarije na istoku oivljava u vrijeme patrijarha Paulina II. (787802), nakon franakih pobjeda i konsolidacije prilika na prostoru od Istre do duboko u nekadanji avarski kaganat. Najintenzivnija aktivnost franakih misionara u Panoniji odvija se u vrijeme Paulinovih nasljednika, patrijarha Ursa i Maksencija, u prvim desetljeima 9. stoljea. ak su i istarski Slaveni vjerojatno tek tada prihvatili kranstvo, jer se jo na rianskom saboru predstavnici gradova bune protiv naseljavanja poganskih Slavena na njihove zemlje. U korist franake teze isticalo se irenje franakih kultova u Hrvatskoj. Broj zapadnih svetaca doista je velik: Asel, Krizogon (Krevan), Ambrozije, Hermagoras (Mohor), Marta, Marcel, Martin. Raspored im je takoer zanimljiv: osim u Ninu, kao glavnom vjerskom sreditu Hrvata, nalazimo ih i uz vladarske dvorove - u Biaima Sv. Martu, a uz Mislavov dvor Sv. Martina. Imena sveenika, naruilaca gradnji, kao i dijela klesara, upuuju svojim germanskim porijeklom takoer na Franke. Dovoljno je spomenuti da je u Biaima niz zgrada podigao sveenik Gumpert, a da je u Ninu u Branimirovo vrijeme djelovao opat Teudebert. Djelatnost majstora koji su dolazili s jadranskog sjevera, iz ireg podruja akvilejske crkve, odraava se u arhitektonskim oblicima i ukraavanju crkava pleternom ornamentikom. Napokon, i u ovoj knjizi valja uputiti na najnovije priloge franakim utjecajima (Petricioli, Marasovi). Petriciolijeva istraivanja zadarskog ambona ukazala su i na jo jedan element franakog misionarenja: prikaz Sv. Luke kao teleta, a ne vola, tipian je za irske rukopise, pa bi to moglo upuivati na miroljubivije metode pokrtavanja, kakve su koristili irski misionari, zbog ega u Hrvatskoj (koliko znamo) pokrtavanje nije izazvalo otpore. Uspjesi franakih misionara, pojaani utjecajima iz priobalnih gradova, odrazili su se najjasnije u intenzivnoj gradnji i opremi crkava sredinom 9. st. Osim Trpimirove zadubine u Riinicama, namijenjene glavnom nositelju zapadnih utjecaja benediktincima, u ovu skupinu moemo ubrojiti i crkve na Lopukoj glavici, crkvu u Vrpolju kod Knina, aviu kod Birbira i Kaicu kod Zadra. Njima valja pribrojiti i samostan Sv. Bartolomeja u Kninu. Crkve u blizini Knina, Klisa i Bribira - odreda vanih

politikih sredita - mogle su nastati samo ako je kranstvo bilo konano prihvaeno od hrvatskog vodeeg sloja. Ujedno se pokazuje da utjecaji zapadne liturgije zapravo nisu ostavili traga u crkvenoj arhitekturi Hrvatske prije vremena Trpimira. To bi bila dodatna potvrda pretpostavci da su dalmatinski biskupi vrili jurisdikciju nad Hrvatima i nakon 812. g. Graevinska i skulptorska djelatnost nesmanjenim se intenzitetom nastavlja u drugoj polovici 9. st, za to je paradigmatino vrijeme kneza Branimira. Prihvaanje westwerka i liturgijskih obrazaca ambrozijanskog ritusa potvruju premo franakih misionara nad konkurentskim utjecajima. Zapadni obred i latinsko pismo u to su vrijeme prihvaeni kao dravni oblik izraavanja vjere, to se nee mijenjati tako dugo dok bude funkcionirala sredinja vlast u Hrvatskoj. Glagoljica na Kvarneru u 10. i 11. st. ipak je samo periferna pojava u granicama hrvatske drave, i to u njenom dalmatinskom i rubnom kopnenom dijelu. Prihvatimo li, dakle, franaki utjecaj na pokrtavanje Hrvata kao presudan, preostaje nam pokuati odgovoriti na pitanje: kada je, i u kakvim okolnostima, osnovana ninska biskupija? Osnutak ninske biskupije Osnivanje ninske biskupije vaan je trenutak u hrvatskoj crkvenoj povijesti, jer se tada prvi puta na hrvatskom podruju organizira crkvena hijerarhija (pod pretpostavkom da se u meuvremenu nije odrala nijedna druga kasnoantika biskupija - npr. ona u Sisku). Miljenje koje i danas prevladava u znanosti, da je ninska biskupija osnovana u vrijeme pontifikata Nikole I, nakon to je dalmatinsko sveenstvo pristalo uz Focija, a Domagoj postao knezom (864-867), iznio je Barada u esto citiranoj raspravi. Iako je Baradina teza dobro potkrijepljena argumentima, ipak bi se mogla dopuniti nekim tumaenjima. Kao to se danas sve jasnije pokazuje, Nin je bio vano crkveno sredite u kasnoj antici, a barem tri sakralna objekta (meu njima i kasnija katedrala) preivjela su razdoblje seobe i ula u rani srednji vijek. Nin je zbog toga bio oito jedno od jaih kranskih sredita na podruju kojim su vladali Hrvati, pa se moe pretpostaviti da je na elu njegove Crkve stajao arhiprezbiter podloan zadarskom biskupu. Otpada, prema tome, mogunost da su crkvenu organizaciju u Ninu uspostavili tek Franci, jer je ona zasigurno postojala i prije. Pa ipak, Nin je oito bio sredite preko kojega su franaki misionari dolazili u Hrvatsku: svjedoe to kako kultovi franakih svetaca, tako i imena sveenika i ostaci materijalne kulture. Prisjetimo li se djelatnosti biskupa Donata i gradnje crkve Sv. Trojice, uloga zadarske biskupije u snaenju franakih utjecaja ini se da dobiva na znaenju. U prilog tome moglo bi govoriti i podizanje crkve Sv. Krevana, akvilejskog sveca, krajem 9. ili na poetku 10. stoljea, u vrijeme kada se franaki politiki utjecaj u Zadru nije mogao osjeati, te s time u vezi vrlo rana pojava patronata nad crkvama. Nasljednici zadarskog priora Andrije odluivali su 986. g. o obnavljanju i ponovnom darivanju samostana Sv. Krevana, to ga je (ili samo njegovu crkvu) podigao prior i tako stekao patronatsko pravo nad njim. Patronat je institucija to su je uveli Franci, a koju je Rim prihvatio za podruje srednje Italije u vrijeme Karla Velikog. Ako je u ovom sluaju rije istoj pojavi, to bi dodatno potvrivalo franake utjecaje u Zadru u 9. st.

Nin je bio bez sumnje najvanije crkveno sredite na hrvatskom prostoru, ak i kada su nastali vani centri poput crkve Sv. Marije u Biskupiji. Zbog toga je izbor Nina kao biskupskog sjedita bio sasvim logian. Prvi trag osnivanju biskupije nalazi se u pismu pape Nikole I. (izmeu 858. i 867.). Zapravo, biskupija se ne spominje izrijekom, nego se govori tome kako se mimo papinog doputenja ne smije osnovati Crkva, tj. zajednica katolika. ii istie da je ovaj prigovor nedovoljno jasan, a da bi posluio kao dokaz osnivanju biskupije, ali se ipak ini da se ne moe drugaije protumaiti nego kao prijekor upuen ninskom sveenstvu koje je pokualo uspostaviti biskupiju. Okolnosti u kojima dolazi do organiziranja ninske biskupije prilino su jasne. Izmeu carigradskog patrijarha (Focija) i pape (Nikole I.) po prvi puta dolazi do ozbiljnog sukoba, zasnovanog i na teolokoj osnovi. Crkva u Hrvatskoj slijedi zapadne obrede, dok se dalmatinsko sveenstvo priklanja Carigradu. U takvim prilikama hrvatskom knezu nije bilo mogue (a moda nije to ni elio) u svoju kneevinu i dalje ostaviti pod jurisdikcijom istone Crkve. Kako se i Zadar naao na Focijevoj strani, pukle su veze izmeu dalmatinske metropole i Nina, glavnog sredita zapadne Crkve. Trpimir (ili Domagoj) je trebao odluiti podvrgavanju Crkve u Hrvata nekoj vioj jurisdikciji, pri emu je mogao birati izmeu pape i akvilejskog patrijarha. Poloaj papa u to vrijeme nije bio naroito povoljan. Papinstvo je nekoliko desetljea (od tzv. Constitutio Romana 824. g.) bilo u ovisnosti carevima, i tek je Nikola I. poveo neto agresivniju politiku. Focijeva je shizma takoer nanijela u poetku tete papi, a veliki je udarac bilo i pokrtavanje Bugara, pri emu je upravo Nikola I. svojom loom politikom (kao i Hadrijan II) doprinio preputanju Bugara Bizantu. Istovremeno je zapoela i Moravska misija Konstantina i Metoda, te se inilo da je papinstvo u defanzivi pred carigradskim patrijarhom. Ipak, izbor akvilejskog patrijarha kao metropolite hrvatske Crkve doveo bi Hrvate u veu ovisnost Italskom kraljevstvu. Kako su i Trpimir i Domagoj teili osamostaljivanju od franakog vrhovnitva (ovaj potonji mu se suprotstavio ak i orujem), to je vezanje uz patrijarha bilo oito nepovoljnije rjeenje. ini se, zapravo, da je ninsko sveenstvo samoinicijativno odluilo osnovati biskupiju (to se vidi iz papina pisma), dok ulozi hrvatskog vladara moemo samo nagaati. Ninski je biskup napokon ipak postao papin sufragan, vjerojatno izravno podreen Rimu, onako kako je to dokazivao Barada. Nikola I. nije bio zadovoljan nainom na koji je uspostavljanje biskupije obavljeno, ali je bio spreman prihvatiti novonastalo stanje, jer su mu pozicije na Balkanu i meu Slavenima openito bile ozbiljno ugroene. irenje bizantskog utjecaja na Hrvatsku tako je sprijeeno, a Hrvatska je po prvi puta dobila svoju crkvenu hijerarhiju, odvojenu od dalmatinskih gradova. Mogue je da je tada i hrvatski vladar oduzeo splitskoj Crkvi posjed Sv. Jurja na Putalju, te ga predao ninskom biskupu, zbog ega e kasnije doi do spora. To je tim prije mogue, to Domagoj, koji nije bio Trpimirovi, nije morao imati posebnih obzira prema odredbama svog predasnika. Problem ninske biskupije pojavio se ponovo u vrijeme biskupa Teodozija, kada je smru patrijarha Focija (886) omoguen prekid shizme. Pred Branimirom je iskrsnuo problem ne samo politike, nego i crkvene odvojenosti dalmatinskih gradova od njegove drave, a da za to sada vie nije bilo razloga. Zbog toga je potpuno razumljivo da je Teodozije

zapoeo akciju obnove jedinstvene crkvene - salonitanske - provincije, sasvim sigurno uz Branimirovu podrku. Papa je protiv ovakvog obnavljanja hijerarhije u provinciji, jer je osjeao da e na taj nain izgubiti naklonost dalmatinskih biskupa, koji su se ionako kolebali izmeu Carigrada i Rima. Ve je Ivan VIII. nudio zadarskom i ostalim biskupima (meu njima i splitskom natpopu Ivanu), da izmeu sebe izaberu nadbiskupa kojega e on posvetiti, predajui mu palij posveen na Petrovu grobu. Tada je vjerojatno za nadbiskupa izabran Marin, ali time nije dolo do bitnih organizacijskih promjena unutar Crkve na istonom Jadranu, jer je ninska biskupija i dalje ostala odvojena. Kada je, dakle, Branimir dovoljno ojaao (njegova je vladavina razdoblje oita prosperiteta, kada Hrvati ne vode nikakve ratove, polaui temelje za aktivnije sudjelovanje u ratovima izmeu Bizanta, Bugara i Srba) da bi mogao pomiljati na ovladavanje dalmatinskim gradovima, iskoristili su on i Teodozije priliku da nakon smrti nadbiskupa Marina pokuaju sjediniti ninsku biskupiju s dalmatinskom Crkvom.Tome je u prilog ila i smrt cara Bazilija I. (886. g.), te uspostava dobrih odnosa izmeu crkava, nakon to je Focije morao prepustiti patrijarijsku stolicu Bazilijevom mlaem sinu. Teodozije je pri tom prekrio zakone, zasjevi na dvije stolice istovremeno. Nemamo nikakvih vijesti tome da su se dalmatinski biskupi suprotstavili takvim pokuajima, iz ega ipak ne bismo mogli pretpostaviti da nisu bili neskloni Teodoziju. Kako je papa Stjepan VI. vodio prema Dalmaciji istu politiku kao i Ivan VIII, to se Teodozije za posveenje obratio akvilejskom patrijarhu Walbertu. Kako je ve Barada ustanovio, to to je Stjepan VI. zbog toga prekorio patrijarha, pokazuje da je ninski biskup bio podloan papi, a ne Walbertu. Papin je interes za Hrvatsku ipak bio prevelik, pa je napokon pristao posvetiti Teodozija u novoj asti. Ovaj pokuaj obnavljanja salonitanske metropolije u njenim nekadanjim granicama, iako podran s papine i hrvatske strane, nije uspio. Smetnju je predstavljala s jedne strane ninska biskupija, do ijeg ukidanja nije dolo (to je bio bitan preduvjet za obnovu nekadanje provincije), a s druge strane zadarski biskup, koji se oito nije elio odrei mogunosti da upravo on postane metropolit (o emu pak svjedoi njegovo dranje na saboru 925. g.). Zadarski je biskup napokon stolovao u dalmatinskoj metropoli, a i utjecaji zapadne Crkve u njegovu gradu bili su vjerojatno vei no u Splitu, pa je i to moglo biti preprekom. S vremenom se pokazalo da je ninska biskupija oita prepreka hrvatskim vladarima u pokuaju da uspostave to tjenje veze s dalmatinskim gradovima. Spor oko crkve Sv. Jurja na Putalju, rijeen u korist splitskog nadbiskupa, pokazuje da je hrvatski vladar stajao na strani nadbiskupa. Bila je to predigra saborima 925. i 928. g, na kojima e ninska biskupija biti ukinuta, a njeno podruje biti uklopljeno u jedinstvenu crkvenu provinciju na ijem je elu stajao splitski metropolit. Taj se in crkvenog ujedinjavanja podudarao s Tomislavovim preuzimanjem uprave u Dalmaciji, u kojoj se pojavio kao bizantski namjesnik.

Slavenska misija meu Hrvatima Napokon, posebni je problem pokrtavanja Hrvata irenje slavenskog bogosluja. tome opirnije piem u poglavlju Humu i Duklji, te bih samo ukratko ponovio glavne teze. Ve je Barada u esto citiranoj raspravi upozorio na jedan od zakljuaka splitskog sabora iz 928, a koji bi mogao upuivati na tumaenje najranijeg rasprostiranja slavenske pismenosti u nas, drugaije od onoga to se uvrijeilo nakon historiografske analize N. Klai i paleografsko-filolokih radova V. tefania, E. Hercigonje i B. Fuia. U zakljuku se upozorava biskupe Kotora, Dubrovnika i Stona da se u svemu dre ispravnog nauka kranske vjere. Kako je razlog za saziv sabora 925. g., bar to se tie Ivana X, bio suzbijanje Metodove doktrine, dakle krivog uenja, oito je da se upozorenje navedenim biskupima odnosilo upravo na irenje slavenskog bogosluja unutar njihovih dijeceza. Sve tri biskupije zahvaale su krajeve nastanjene Slavenima duboko u unutranjosti, a bile su (pogotovo kotorska i dubrovaka) vrsto vezane uz Bizant. Imamo dovoljno razloga pretpostaviti da je Istono carstvo, istovremeno kad i u Moravskoj (ili tek neto kasnije) zapoelo sa slinom akcijom pokrtavanja Slavena i na istonom Jadranu. Takvu pojaanu djelatnost bizantskih sveenika moemo tumaiti u sklopu ve spomenute borbe Rima i Carigrada za Ilirik, Dalmaciju i Panoniju. U Hrvatskoj, koja je u drugoj polovici 9. st. ve uglavnom pokrtena (u svom drutvenom vrhu) i u kojoj se razvija vlastita Crkva sa zapadnom liturgijom, nije bilo tako jednostavno uvesti slavensko bogosluje. Osim toga, slubeno je pismo drutvene elite posredovano od latinskog sveenstva - bila latinica, pa nije bilo ni razloga ni odvie mogunosti uvoditi glagoljicu. Njoj e se vrata u Hrvatskoj otvoriti tek s nestankom sredinje vlasti i uvoenjem feudalne rascjepkanosti na kraju 11. st, kada e se iz glagoljakog arita na sjevernom Jadranu proiriti i na ostale hrvatske krajeve. U krajevima juno od Cetine (ili tonije Neretve), niti je u drugoj polovici 9. st. postojala jaka sredinja vlast, niti je do tada pokrtavanje imalo onaj uspjeh kakav je postiglo u Hrvatskoj. Tamo su vrata sveenicima koji su se sluili slavenskim jezikom i novim pismom bila irom otvorena, kao to su uostalom i drugi utjecaji s istoka lake prodirali u krajeve u kojima je Bizant bio prisutniji no u Hrvatskoj. Zbog toga je i bilo mogue da se na junom dijelu istonojadranske obale stvori kulturni krug donekle razliit od onoga na sjevernom. Pokrtavanje to ga provodi Bazilije I. posvjedoeno je ne samo navodima Konstantina VII. Porfirogeneta, nego i pisanjem perzijskog kozmografa Ibn Rusta (umro iza 903. g.), koji tvrdi da je Bazilije pokrstio Neretvane i druge Slavene. Pokrtavanje Hrvata kao dugotrajan, viestoljetni proces, ne moe se sagledavati odvojeno od problema crkvene organizacije u Hrvatskoj, Dalmaciji i sklavinijama u kojima su Hrvati ivjeli. Izvorna je graa, meutim, u nesrazmjeru s brojem pitanja to si ih postavlja istraiva, te zbog toga iziskuje krajnje paljivo, a ponekad i sasvim novo i drugaije itanje. Budui e se koraci prema rjeenju initi samo stvarnom interdisciplinarnou, kojom e biti obuhvaene povijest umjetnosti, arheologija, filologija i teologija. Problematika koja je pred nama toliko je kompleksna, s toliko nejasnoa i dvosmislenosti u izvorima (pa i u historiografskim rjeenjima), da je jasno kako pokrtavanju i stvaranju crkvene hijerarhije u ranom srednjem vijeku valja u najskorije vrijeme posvetiti temeljit doktorat. Tek paljivim prouavanjem svetakih

kultova i njihova irenja, crkvenog graditeljstva i opreme sakralnih objekata (kroz sintetske preglede, a ne samo analize pojedinih spomenika ili grupa), naina ukopavanja i grobnog inventara, te napokon sustavnim prikupljanjem i opreznom interpretacijom svih raspoloivih pisanih izvora, moi e se stvoriti koliko-toliko pouzdana slika irenju kranstva u prvim stoljeima hrvatske povijesti. Zasada se ini da je prodiranje nove vjere zapoelo kratko po doseljenju, krajem prve polovice 7. st, da je dobilo na intenzitetu u prvoj polovici 9. st, te da je napokon itav proces uglavnom zavren konstituiranjem jedinstvene crkvene pokrajine sa sreditem u Splitu 928. godine. U vrijeme prije velikog raskola 1054. nije postojala tako otra podjela na zapadnu i istonu Crkvu, ali su se na hrvatskom prostoru ipak opaale razlike nastale kao posljedica pokrtavanja iz raznih sredita. Istoni su utjecaji bili najjai u Dalmaciji i sklavinijama juno od Neretve, dok je u samoj Hrvatskoj prevladavao zapadni ritus. No, u tako gruboj podjeli postojale su naravno iznimke, pa politike i crkvene granice nisu uvijek bile i razdjelnicama liturgija, jezika bogosluja i pisama. Pogotovo u Dalmaciji dolazilo je do mijeanja raznih utjecaja. Pod utjecajem tijesnih veza Hrvata s Rimom i trajnog interesa Petrove stolice za istonu jadransku obalu, zapadna je Crkva prevladala. Ipak, tragovi bizantskih utjecaja nikada nisu sasvim nestali, nastavljajui ivjeti meu glagoljaima, tvorcima i uvarima najosobenije hrvatske kulturne tekovine srednjega vijeka. Pokrtavanje je na taj nain bitno odredilo svekoliki razvoj Hrvata u slijedeim stoljeima. SISAK U RANOM SREDNJEM VIJEKU Pisani izvori povijesti ranosrednjovjekovnog Siska ne govore nam mnogo, a i arheoloki su nalazi rijetki, uglavnom sluajni, pa ipak, ak i na temelju tako malobrojnih i ne uvijek jasnih fragmenata moemo stvoriti sliku Sisku kao najvanijem sreditu jugozapadne Panonije. Ono to ve u prvi mah upada u oi, kontinuitet je imena antikog grada. Iz toga ne bismo smjeli donositi dalekosene zakljuke nastavljanju gradskog ivota u vrijeme osvita hrvatske povijesti, ali nam je ve i to dovoljno da u Sisku prepoznamo jedno od sredita u kojima antiki svijet nije u potpunosti odumro ni nakon stoljea seoba i dramatinih avaro-slavenskih ratova. Napokon, i drugdje u Panoniji zadrali su se ostaci romanskog stanovnitva, pogotovo oko Blatnog jezera. Posljednji pisani spomeni kasnoantikog Siska vezani su uz sisake biskupe i njihovo sudjelovanje na crkvenim saborima u Saloni u prvoj polovici 6. stoljea. Postojanje crkvene hijerarhije, kao i nalazi bizantskog novca 6. stoljea, znae da je grad preivio predslavenske seobe, te da je najtee udarce doivio u vremenu izmeu pada Sirmija i slavenskog prodora do mora, dakle oko 600. No, iako rijetki i sluajni, arheoloki nas nalazi iz 7. i 8. stoljea uvjeravaju da se ivot u gradu ipak nastavio, mada se nipoto ne bismo smjeli usuditi pridati mu gradske znaajke.

Poloaj ranosrednjovjekovnog Siska U nedostatku sustavnih arheolokih istraivanja moemo samo predmnijevati da se novo sredite Siscije smjestilo na Pogorelcu, juno od Kupe, tamo gdje je nekada, prije dolaska Rimljana, leala Segestica. Breuljak, izdignut nad okolinom, mogao se lake braniti, a s njega se takoer nadziralo okolno podruje, pogotovo plovni putovi. Osim toga, ako je Sisak u kasnijim stoljeima postao najsjevernije uporite hrvatske drave u Panoniji, bilo bi loginije da se zatitio rijekom prema sjeveru, umjesto da se njome odvajao od junog zalea. Kako je Kupa bila tradicionalna granica Hrvatske i Slavonije, Sisak je, smjestivi se na Pogorelcu, postao stvarno dijelom Hrvatske. Dakako, ne trebamo zbog toga odbaciti i mogunost istovremenog postojanja naselja s obje strane rijeke. kontinuitetu ivota u ovim mranim stoljeima svjedoi na svoj nain i nalaz kalupa za lijevanje naunica i privjesaka u obliku kria. Kalup pripada dodue bjelobrdskoj kulturi 11. stoljea, ali se zahvaljujui njemu moe zamisliti nastavak antikih obrtnikih tradicija i nakon kataklizme posljednjeg seobenog vala. Franaki prodor u Panoniju Prodiranje Franaka pod Karlom Velikim prema istoku pretvara panonski prostor u pozornicu dramatinih zbivanja u kojima svoje mjesto ima i Sisak kao vjerojatno glavno sredite slavenskog kneza Ljudevita. Po prvi puta nakon vie od dva stoljea ime je grada zabiljeeno u dokumentima. Opisujui pobunu kneza Ljudevita i ratove to su ih Franci dugo godina i s malo uspjeha protiv njega vodili, franaki je kroniar Einhard zapisao da je Sisak bio civitas, znai grad, a ne samo utvrda, castrum. U svakom sluaju bio je jedini grad u Panoniji, jer je od nekadanje prijestolnice Sirmija, ije je osvajanje Karlu dalo dio legitimiteta za stjecanje carskog naslova, ostalo sauvano malo to osim imena. Odmah po slamanju avarskog kaganata izvrena je upravna podjela osvojenog podruja, pri emu je Drava bila linija razgranienja izmeu bavarskog prefekta Gerolda i furlanskog markgrofa Erika. Juna se granica Erikova podruja, Donje Panonije, poklapala s crtom Trsat - Sisak. Ustanak kneza Ljudevita Iz vremena Ljudevitove vlasti u Sisku gotovo da i nema materijalnih ostataka. Iznimka su komadii ostruga karolinkog tipa to pripadaju kraju 8. ili poetku 9. stoljea. U literaturi se ponekad dovode u vezu komadi kamenog crkvenog namjetaja, ukraeni pleterom (danas u Arheolokom muzeju u Zagrebu, inae nepoznata porijekla), s podatkom zidarima i obrtnicima koje je gradeki patrijarh Fortunat poslao u pomo Ljudevitu. Iako je ta ideja zavodljiva, jer pleterni ukras govori vezama Siska s obalnim krajevima, ulomak pluteja, kao ni ostala etiri komada za koja se s jo manje vjerojatnosti moe tvrditi da su iz Siska, ne mogu se datirati tako rano. Radije bismo prihvatili da pleterni ornamenti pluteja odraavaju vru povezanost Siska s Hrvatskom u drugoj polovici 9. stoljea. U jesen 818. godine stigli su predstavnici knezova Ljudevita i Borne pred cara Ludovika. Ljudevitovi su se ljudi alili na postupke furlanskog vojvode Kadolaha, nadovezujui svoje tube na one to su ih godinu dana ranije u Aachenu iznijeli predstavnici

dalmatinskih Romana, bizantskih podanika. Kako car nije nita poduzeo, donjopanonski je knez zapoeo ustanak u proljee 819. godine. Da je dotada priznavao franaku vlast vidimo po tome to franaki anali izrijekom govore pobuni (carmula), a ne ratu (bellum). Prvi vojni pohod nije imao nikakva uspjeha, jer je Kadolah, vojskovoa italske vojske, podlegao groznici jo na samoj furlanskoj granici, a bavarska se vojska kretala sporo i oito nezainteresirano. Obnovljeni pregovori nisu urodili uspjehom, jer su se oba poslanstva (Ljudevitovo u Aachen i carevo u Sisak) vratila neobavljena posla. Borbe su se rasplamsale, a donjopanonskom su se knezu pridruili Kranjci, Karantanci i Timoani. Pomo mu je pruio i gradeki patrijarh Fortunat, aljui mu zidare koji e utvrditi njegove gradove. Mogui odjeci ustanka osjetili su se i blizu Salzburga. Gentilni savez kneza Ljudevita podsjea Wolframa na zaetke Velike Moravske. Sisak je u trenutku kada su se borbe vodile od Drave u Sloveniji do sredita Hrvatske, bio potencijalno sredite velike slavenske drave. Ljudevitov poraz u Karantaniji u kasno ljeto 819. godine slijedila je njegova pobjeda nad Bornom nedaleko Siska. Krhkost tadanjih protodravnih tvorevina otkrivaju esta otpadanja od saveza: Ljudevita je prije bitke napustio njegov tast Dragomu, a protiv Borne su se tijekom same borbe okrenuli njegovi Gaani. vrstu jezgru vojske, na koju su se jedinu s pouzdanjem mogli osloniti knezovi, inili su pripadnici njihove osobne druine, u franakim analima ueno nazvani pretorijancima. Nakon neuspjelog Ljudevitova prodora u Hrvatsku, Borna je ipak odustao od novih navalnih akcija, emu je osobno izvijestio cara u Aachenu poetkom 820. godine. Franci su tada poslali tri nove vojske (prvu iz Furlanije, drugu iz Karantanije uz Dravu i treu preko Panonije, vjerojatno starom rimskom cestom Vindobona - Scarabantia Savaria). Tim je pohodom Karantanija ponovo vraena pod franaku vlast, ali su pred utvrenim i movarama opkoljenim Siskom Franci bili nemoni, te su se vratili neobavljena posla. Slijedee godine upuene su ponovo tri vojske, ali je njihov uspjeh bio jednak onome prethodnoga pohoda. U meuvremenu je otkrivena suradnja Fortunata s Ljudevitom, pa se nekada Francima vjerni patrijarh morao spaavati bijegom u Zadar. Iste je godine umro Borna, a naslijedio ga je, nakon izbora naroda i potvrde cara, njegov neak Ladislav. Rat je napokon okonan 822. godine, kada je na Sisak krenula nova franaka vojska pod zapovjednitvom Kadolahova nasljednika Balderika. Vjerojatno su Franci bili snabdjeveni opsadnim spravama, a Ljudevitova kneevina iscrpljena stalnim pustoenjima. Knez je procijenio da je otpor ovoga puta uzaludan, te je napustio Sisak, pobjegavi Srbima koji su drali dio rimske Dalmacije izvan domaaja franake vlasti. Zavladavi njihovom zemljom (vjerojatno je rije sjeveroistonoj Bosni) nakon ubojstva srpskoga kneza, pokuao je bezuspjeno obnoviti pregovore s Ludovikom. Napokon se neoekivano sklonio u Hrvatsku, kod Borninog roaka Ljudemisla, koji ga je 823. godine smaknuo. Od Ljudevitova saveza nije ostalo nita. Njegova propast imala je i dalekosenije posljedice, jer je oslabila Italiju i Furlaniju u odnosu na Bavarsku, te otvorila put Bugarima u slavonsko meurjeje.

Sisak poslije propasti Ljudevitova ustanka Nekoliko godina nakon kraja Ljudevitova rata Franci su izvrili novu upravnu podjelu u Panoniji. Ukinut je definitivno avarski kaganat, a sva podruja to su ih Franci osvojili u ratu s Avarima potpala su pod vlast Ludovika Njemakog. Uspostavom granice izmeu Donje i Gornje Panonije na Dravi, obnovljena je uglavnom nekadanja administrativna podjela Rimskog carstva. Knez koji je stolovao u Sisku bio je takoer podvrgnut bavarskom prefektu, ali se u njegov poloaj inae nije diralo, vjerojatno iz bojazni od obnove ustanka. Taj strah nije bio sasvim bezrazloan. U svojim lutanjima Panonijom od Franaka do Bugara i natrag, bivi njitranski knez Pribina preao je na podruje sisakog kneza Ratimira i udruio s njim svoje ne male snage. To je od Franaka odmah ocijenjeno kao nova pobuna, pa je Ratpot, prefekt Istone marke, estoko napao Donju Panoniju. Ratimir je, slino kao Ljudevit, pobjegao u Dalmaciju, ali je Pribina ostao i s Francima postigao dogovor, nakon ega je dobio vlastitu kneevinu sa sreditem u Blatnom gradu (na Blatnom jezeru), nadomjetajui tako u Panoniji nekadanji avarski kaganat, nakon ije propasti u Gornjoj Panoniji nije bila uspostavljena niija stvarna vlast. Usporeujui Pribinu i Ljudevita, Wolfram upozorava na neke slinosti: obojica su stajali na elu polietnikih, preteno slavenskih vojnih saveza, obojica su svoja sjedita smjestili u nekadanjim rimskim naseljima, obojica su duces pod franakim vrhovnitvom. Nekoliko desetljea sredinom 9. stoljea nemamo vijesti Sisku, ali moemo pretpostaviti da je tradicionalno donjopanonsko sredite zadralo svoju vanost. 884. godine javlja se u izvorima knez Braslav, sa sjeditem u Sisku, koji polae zakletvu vjernosti Karlu III. Braslavova se zemlja naziva regnum inter Dravum et Savum flumine. Njemu je potom 896. godine povjerena obrana itave Panonije, zajedno s nekadanjom Pribininom i Koceljevom dravom, ime su ujedinjene Donje Panonije sjeverno i juno od Drave. Rodovske kneevine nisu bile dorasle maarskim konjanicima, pa je Braslav zajedno sa svojom dravom nestao u posljednjim naletima Seobe naroda. Ruenje donjopanonske kneevine u vrijeme kada Maari zbog svog iskljuivo nomadskog naina ivota jo nisu bili u mogunosti organizirati neku dravu, urodilo je pretvaranjem savsko-dravskog meurjeja u prostor bez vlasti. Iz sredinjih panonskih krajeva esto su (919, 921, 922, 926. godine) maarske horde prolazile prema Italiji, ali ih je put vodio preko Ptuja, Celja i Vipavske doline (kuda e i mnogo stoljea kasnije tei glavna trgovaka cesta od Budima za Italiju). Tako je Sisak sa svojom okolicom mogao ostati uglavnom poteen, iako nije lako zamisliti da Maari ne bi poneki napad usmjerili i prema tom vanom sreditu. Na splitskom crkvenom saboru 928. godine ponuena je ninskom biskupu Grguru sisaka biskupija, dobro napuena i s dovoljno sveenstva. Taj podatak po svoj je prilici odgovarao istini, a moe se dovesti u vezu s navodom Konstantina Porfirogeneta, da je dio Hrvata odselio u Panoniju i Ilirik, ali da su ostali povezani i u dobrim odnosima s Hrvatima u Dalmaciji. Mogue je da je glavni maarski udarac mimoiao Sisak i njegovu okolicu, ali je isto tako vjerojatno da je Hrvatska, koja je bila na razmeu stoljea u naponu snage, bila dorasla nomadskim ratnicima, pogotovo na brdovitom zemljitu

kakvo se prualo juno od Siska. Vijesti borbama Hrvata s Maarima su rijetke i ne sasvim pouzdane, ali se uklapaju u predodbu hrvatskoj brani maarskim prodorima prema jugu. Po svemu sudei, Sisak je uspio zadrati svoju vanost i u prvoj etvrtini 10. stoljea, postavi sekundarnim sreditem hrvatske kraljevine na rubu panonskog prostora. Da li je u njemu i dalje stolovao neki knez (slavonski ban?) i do kuda je zraila hrvatska vlast izvan Siska, pitanja su to e ostati, bar zasada, bez odgovora. Sisaka biskupija No, u svakom sluaju, ostaci kamenog namjetaja ukazuju na zametke kranstva to se pod franakim utjecajem stalo u 9. stoljeu razvijati na rubnim podrujima Panonije. Dalmatinsko je sveenstvo na saboru u Splitu 928. godine ponudilo ninskom biskupu Grguru, u zamjenu za ukinutu biskupiju, ak tri ispranjene stolice, meu njima i sisaku. Sve su tri biskupije, ako je vjerovati sastavljau zapisnika, bile dobro napuene i previene brojnim sveenstvom. Danas ne raspolaemo s dovoljno podataka, a da bismo mogli govoriti kontinuitetu kasnoantike biskupije. Ope prilike u panonskom prostoru prije bi upuivale na to da se biskupija ugasila u drugoj polovici 6. stoljea. To nipoto ne znai da se u Sisku nije odrao neki oblik crkvene organizacije, u kojem se uvala uspomena na nekadanju biskupiju. Toma Arhiakon, koji inae ne poznaje ili ne koristi zapisnike splitskih sabora 925. i 928. godine, u kojima se sisaka biskupija spominje, zna za njeno postojanje nakon to je Ivan Ravenjanin u 7. stoljeu proveo reorganizaciju splitske nadbiskupije. Ne smijemo, napokon, smetnuti s uma ni Einhardov izriaj civitas, kojim se, mada ne dosljedno, oznaavaju upravo oni gradovi koji su bili sjedita biskupa. Franci su u svojem irenju kranske vjere meu Slavenima morali traiti oslonac u starim sreditima u kojima su se neki oblici kranstva odrali, te nije nemogue da su pri tome obnovili sisaku biskupiju. utnja izvora pri tome nije dovoljan protudokaz, jer je nedvojbena franaka djelatnost na pokrtavanju Hrvata i Slavena u savsko-dravskom meurjeju ionako jedva ostavila nekog traga u pisanim spomenicima. Kranstvo se moralo jo jae uvrstiti s ustaljivanjem hrvatskog utjecaja na sisakom prostoru u vrijeme Tomislava, a vjerojatno i ranije. Nema sumnje da je Sisak kroz itavo ranosrednjovjekovno razdoblje bio glavno sredite Slavonije i da su tek promijenjeni odnosi politikih snaga, nastali proirivanjem utjecajne sfere Arpadovia prema jugu, doprinijeli uzdizanju Zagreba kao novog arita politike i crkvene vlasti. Kako je Kupa bila granica Hrvatske i Slavonije, ugarski su vladari morali traiti oslonac u naselju to bi bilo bolje zatieno nego li grad na samoj granici dviju drava/pokrajina. Tijekom tih mijena ukinuta je sisaka biskupija (ako je doista postojala) i njenu je ulogu preuzela novosnovana zagrebaka. Iako izravnih dokaza za to nema, posredno se zakljuak moe izvesti iz injenice da se najstariji posjedi zagrebakih biskupa nalaze u okolici Siska, oko rijeke Odre sve do ua Kupe u Savu. Tu su se morali nalaziti i posjedi sisake biskupije, to bi moglo znaiti da ih je ve Ladislav prenio u vlast zagrebakih biskupa.

Zanimljivo je da se poeci zagrebake Crkve u njenim vrhovima nastoje razluiti od bilo kakvih veza sa sisakom, iako je inae bila uobiajna praksa novonastalih biskupija traiti korijene i legitimitet u antikim Crkvama (npr. Split - Salona ili Dubrovnik Epidaurus). Sisaki je biskup i muenik Sv. Kvirin sustavno izbrisan iz zagrebakog kalendara i tradicije, da bi ga se uzelo u obzir tek u 17. stoljeu, prilikom kroatizacije kalendara. U neposrednoj blizini Siska istie se kao zanimljivo sredite Gora (dananje Gore). Prema popisu upa iz 1334. godine, tu se nalazila upna crkva Sv. Petra, koja je zamijenila raniju upnu crkvu Sv. Klementa. Naselje je bilo sredite arhidakonata, a u spomenutom popisu upa Ivana Gorikog iz 1334. godine taj se arhiakonat spominje na prvom mjestu. To je navelo N. Klai na pretpostavku da je Ladislav novu biskupiju smjestio isprva u Goru, a ne u Zagreb. Na slinu su ideju neki autori doli ve i ranije, a svakako je tono da je u Gori bilo drugo po vanosti sredite zagrebake biskupije. Ne bismo nipoto smjeli neoprezno u gotovo nestalom naselju vidjeti prvo sijelo zagrebakih biskupa, ali je moda mogue pomiljati da je u Gori, zatienoj Kupom i Petrinjom, pred maarskim naletima svoje utoite nala sisaka Crkva. Sv. Petar i Sv. Klement, titulari dvaju gorskih upnih crkava, mogli bi ukazivati na njihovu razmjernu starost, a ovaj potonji i na djelovanje slavenske/moravske misije na sisakom podruju i postojanje neke crkvene organizacije u drugoj polovici 9. stoljea. Premjetanje upne crkve iz Sv. Klementa u Sv. Petra mogao bi biti dodatni pokuaj brisanja sisake tradicije. Ve spomenuti nalaz kalupa za lijevanje nakita svjedoi da je Sisak i u 11. stoljeu zadrao neku vanost kao gradsko sredite. Radionice tog tipa postojale su u slavenskom svijetu, koliko znamo, samo u veim gradovima (Krakov, Kijev). Grobni prilozi govore polaganom prodiranju maarskih utjecaja to se oituje, meu ostalim, i u potpunoj odsutnosti maarskog novca. Po tome se Sisak i njegova okolica bitno razlikuju od istone Slavonije, te moda i u tome lei jedan od uzroka njegova zapostavljanja pod novom, ugarskom vlau. U novonastaloj ugarsko-hrvatskoj dravi zapoela je isprva stagnacija, a onda i propadanje ovog vanog sredita i njegovo postupno pretvaranje u malo trgovite zagrebakog kaptola. Uzdizanje Zagreba ini se da razvoj Zagreba zapoinje u vrijeme dok je Sisak jo bio vano sredite. Prva vijest utvrdi Zagreb potjee iz djela anonimnog notara kralja Bele II. ili III. (druga polovica 12. stoljea) i kae da su Maari na jednom od svojih pohoda osvojili utvrde Zagreb, Poegu i Vukovar. Bez obzira na to prihvatimo li ovu vijest kao vjerodostojnu (to najvjerojatnije nee biti sluaj), sigurno je da je na mjestu budueg zagrebakog slobodnog kraljevskog grada Gradeca ve u ranom srednjem vijeku stajala utvrda. Uz nju se razvilo i prvo slavensko naselje, do kojega je ve rano (moda ve u vrijeme kneza Ljudevita) moralo doprijeti kranstvo. Kao sredite upe, na pogodnom prijelazu preko Save s njene slavonske strane, mjesto poinje privlaiti nove stanovnike, meu njima i strane trgovce koji u podnoju kaptolskog breuljka, uz staro slavensko naselje i crkvu Sv. Marije podiu svoju opinu, Vicus Latinorum, s crkvom Sv. Nikole, zatitnika trgovaca i putnika.

Bez dostatnih pisanih izvora i sa sasvim nedovoljnim arheolokim podacima teko je, zapravo nemogue usporediti vanost Siska i Zagreba na izmaku 11. stoljea. ini se ipak, da je naselje sjeverno od Save svojim gospodarskim razvojem tada ve premailo nekadanje donjopanonsko sredite. To je morao biti jedan od razloga zbog kojih se Ladislav odluio upravo u Zagrebu osnovati biskupiju. Kako osnivanje biskupija u malim i nevanim mjestima nije bilo ni doputeno, ni uobiajno, to ve i sam izbor Zagreba kao episkopalnog sredita govori njegovoj razmjernoj razvijenosti u prilikama kakve su vladale na junopanonskom prostoru u vrijeme dolaska Arpadovia na hrvatsko prijestolje. Drugi je razlog izboru Zagreba mogla biti njegova vezanost za prekodravske maarske krajeve, za razliku od Siska koji je bio, kako smo ve istakli, vezan uz svoje hrvatsko zalee. U svakom sluaju, izrastanje Zagreba u svjetovno i crkveno sredite Slavonije krajem 11. stoljea imalo je svoje duboke korijene u ranijem razdoblju, kojemu zasada tako malo znamo.

HRVATSKA U PREVIRANJU (1075. - 1105. G.) Zvonimir Dolazak na prijestolje Dmitra Zvonimira 1075. godine znaio je u istome trenutku najvei uspon Hrvatske, ali i poetak kraja njene samostalnosti. U njegovoj su krunidbi leali zameci rasula kraljevske vlasti, iako je upravo on bio taj koji e vladarsko dostojanstvo osnaiti novim potvrdama i saveznitvima. njegovu porijeklu ne zna se gotovo nita, pa se nagaalo da je kao potomak Svetoslava Suronje vladao slavonskim dukatom (vojvodstvom). U Hrvatskoj je, meutim, ivjela rodbina njegove majke (njegov ujak Streza), pa nije iskljueno da je bio pripadnik jednog od uglednih rodova, odnosno plemena. Zvonimirova se krunidba moe shvatiti u okviru onovremenih politikih zbivanja na irem europskom prostoru. Papa Grgur VII. poveo je estoku borbu protiv njemakog cara, kako bi crkvenu vlast oslobodio nadrede nosi i svjetovne, te izmaknuo izbor pape i biskupa utjecaju vladara. Uspjehe je prvo trebalo poluiti u vlastitom susjedstvu, u normanskoj dravi na jugu Italije, ali i u zemljama preko Jadranskog mora. Uklanjanje posljednjeg Trpimirovia s dvora i izbor Zvonimira za kralja omoguili su papi da novom vladaru s nedostatnim legitimitetom prui potrebnu pomo, a da ujedno stekne svjetovnog vazala kao vanu potporu svojoj vlastitoj borbi. Tijek dogovora pape sa Zvonimirom nije nam poznat, ali je sporazum svakako brzo postignut, pa je papin legat, opat Gebizon, 1075. godine u crkvi Sv. Petra i Mojsija okrunio Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije. Zvonimir je tom prilikom poloio prisegu u kojoj se prepoznaje obrazac feudalnog ugovora vazalstvu. Papa mu je kao senior poslao znakove investiture: zastavu, ezlo, ma i krunu, te mu obeao zatitu. Zvonimir kao vazal obvezao se na plaanje odreenog danka i na sluenje papi, a predao mu je kao dar samostan Sv. Grgura u Vrani. Time je kralj umjesto podrke dinastike tradicije dobio podrku jednog od najautoritativnijih ljudi tadanje Europe. Zvonimir je koristio dvostruku titulaturu kralja Hrvatske i Dalmacije (odnosno Hrvata i Dalmatinaca), te kralja Hrvata (hrvatskog). Prvi je naslov, sadravajui oba pokrajinska naziva, odraavao tradiciju dalmatinske zasebnosti, dok je drugi nagovjetavo vre povezivanje drave u jednu cjelinu. U historiografiji se isticalo miljenje da se u dalmatinskim ispravama Zvonimir ne naziva dalmatinskim kraljem zbog toga to Dalmacijom nije ni vladao, no pri tom se zanemarivalo da je najautentiniji iskaz Zvonimirovoj vlasti u Dalmaciji Baanska ploa, na kojoj se Zvonimir naziva samo hrvatskim kraljem. Iz 17. stoljea sauvao se i opis jednog Zvonimirovog peata, na kojemu se nalazi ista titula na latinskom. Zapravo, u ispravama to ih izdaje Zvonimir (ili su kasnije preraevine i falsifikati izraeni poput Zvonimirovih darovnica), redovito se koristi titula kralja Hrvatske i Dalmacije, dok ga kraljem Hrvata (ali ne uvijek) oznaavaju izvori nastali na dalmatinskom podruju kao i Supetarski kartular. Samo ga papa naziva kraljem Dalmacije.

Detaljna obrada ovog razdoblja iziskivala bi svakako cjelovitu monografiju, jer izuzetno kompleksna problematika zadire ne samo u povijest itavog niza europskih zemalja i politikih inilaca, ve i u druge struke, prije svega arheologiju i povijest umjetnosti (to, uostalom, dokazuju dvije knjige S. Gunjae, u cjelosti posveene pojedinim problemima ovog razdoblja: Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji III, Zagreb 1975. i IV, Zagreb 1978.) Osim toga, ni drutvena povijest ovog razdoblja nije nam dovoljno poznata, a upravo je ona kljuna za razumijevanje zbivanja u ovom prijelomnom vremenu. Dakako, najvea tekoa lei u vrednovanju pojedinih izvora, problemu to ni do danas nije rijeen na zadovoljavajui nain. Zbog toga je svaki pristup ovoj problematici nuno autorski u smislu da povjesniar mora ponuditi njemu prihvatljivo vienje, u kojemu je i neizbjena, ponekad i prevelika doza imaginacije i pretpostavki. Odluio sam se za taj, moda nezahvalan posao, u elji da pruim takvo vlastito vienje jednog vanog razdoblja, ali i da pokuam afirmirati neke prijedloge drugih autora to su, usuujem se rei nezaslueno, zanemareni u naoj historiografiji. M. Barada, Dinastiko pitanje u Hrvatskoj XI stoljea, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku L, Split 1928-1929, 157-199. Od pregleda razdoblja Zvonimirove vladavine treba spomenuti F. ii, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925, 556590; N. Klai, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1971. 381-394, 486489; M. Zekan, Zvonimirovo doba - politika i kulturna povijest, u: Kralj Zvonimir dokumenti i spomenici. Zagreb 1990, 9-44. Najnovije tumaenje N. Klai nainu dolaska Zvonimira na vlast mora se odbaciti kao znanstveno neutemeljeno (N. Klai, Povijest Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb 1990, 119-120). 1 ii, Povijest, 563, nagaa da je Zvonimir bio rodom iz okolice Biograda, jer tamo ima posjede to ih poklanja magistru estaku. ii, ini se, ne vodi rauna tome da je vladar mogao raspolagati svojim privatnim posjedom, ali i kraljevskim dobrom, te se iz podataka darivanju zemlje ne moe zakljuivati Zvonimirovu porijeklu. Raskid s Trpimiroviima Da se Zvonimir doista nije oslanjao na tradiciju Trpimirovia i njihov veliki ugled, pokazuje nam njegovo lako odricanje od obiteljskog mauzoleja sruene dinastije. Dvije godine po stjecanju krune, vratio je splitskoj nadbiskupiji crkve Sv. Stjepana i Sv. Marije u kojima su sahranjeni najugledniji njegovi prethodnici na prijestolju. Crkve je, prema rijeima Tome Arhiakona, podigla kraljica Jelena, a bile su svojedobno predane benediktincima koji su vodili brigu pokojnim Trpimiroviima. Vraanjem crkve splitskom nadbiskupu, Zvonimir je jasno stavio do znanja da mu je cilj stvoriti novu dinastiju, oslanjajui se pri tom na Crkvu i njenog glavnog predstavnika u kraljevstvu, splitskog nadbiskupa Lovru. Slino je postupio i s krunama svojih prethodnika, poklonivi ih papi, zajedno s ostalim inventarom vranskoga samostana. Krune su mogle biti samo one Drislava i njegovih nasljednika, te je novi vladar i na taj nain pokazao da prekida sve veze s Trpimiroviima. Povrh toga, i u ispravama se samo jednom poziva na svoje vladarske pretke (... donationum ac confirmationum progenitorum meorum...), a kako je rije gotovo sigurno preradbi iz 14. st, to i taj jedini primjer povezivanja Zvonimira s Trpimiroviima nije valjan.

Napokon, ak i sam in krunidbe obavljen je na mjestu na kojemu se do tada, ini se, hrvatski vladari nisu krunili. Umjesto Biograda, Zvonimir je izabrao Solin, zasigurno u elji da i na taj nain naglasi ne samo dinastiki prekid, nego i vrstu povezanost s Crkvom. Biograd ipak nije zanemarivao, jer je magistra estaka nagradio posjedom upravo zbog toga to je popravio krov na samostanskoj crkvi Sv. Ivana Evanelista. Zvonimirova saveznitva Korist takvoga opredjeljena postala je ubrzo vidljiva. Godine 1079. poslao je papa pismo nekom vitezu Vecelinu, vjerojatno istarskom ili kranjskom, u kojemu mu prijeti da e biti izopen iz Crkve ako napadne onoga koji je papinom voljom dobio kraljevstvo Dalmacije. Nije poznato da li je doista dolo do sukoba Zvonimira s Vecelinom, ali se ini da je papina zatita bila djelotvorna. Iz svega se napokon vidi i da se stanje na sjevernim/zapadnim granicama Hrvatske nije lako smirivalo. Sa svoje je strane i Zvonimir obdravao prisegu danu papinskom poslaniku. U tom se smislu treba gledati na darivanje Cetinske upanije splitskom nadbiskupu. Ako do nas i nije dola u izvornom obliku, odlomak to govori nauavanju kranske vjere, brizi nad moralom sveenika i laika, te ubiranju crkvenih prihoda u potpunosti odgovara tekstu Zvonimirove zakletve, potvrujui tako autentinost jezgre dokumenta. Zvonimirova je Hrvatska zadrala snagu to ju je imala za njegovog prethodnika, a time i sposobnost voenja aktivne vanjske politike. Nova se prilika za uplitanje u vei meunarodni sukob javila s promjenom politikih odnosa na Apeninskom poluotoku. Normanski vladar Robert Guiscard izmirio se 1080. godine s papom i uz njegov pristanak stao pripremati rat s Bizantom. Car Aleksije naao je saveznike u Veneciji, kojoj nije odgovaralo normansko snaenje na Jadranu. Uz Roberta su se, vjerojatno na papin poticaj, nali Dubrovani i ostali Dalmatinci. Izvori nisu dovoljno jasni kada govore normanskim saveznicima, jer ne znamo da li se pod tim podrazumijevalo i Hrvate, odnosno i one Dalmatince koji su priznavali Zvonimirovu vlast, ili pak samo stanovnike Gornje Dalmacije, koja je u to vrijeme barem dijelom priznavala normanskog vladara kao svog suverena. Smijemo s vie vjerovatnoe pomiljati na to da je Zvonimir sudjelovao u ovom ratu kao papin vazal, poslavi Normanima u pomo svoju mornaricu, sastavljenu preteno od brodova dalmatinskih gradova. Najee su se bitke vodile 1081. i 1084. g. kod Krfa, strateki vanog zbog kontrole ulaska u Jadran. Venecija je pretrpjela teak poraz, zbog ega je dud Dominik Silvije smijenjen, ali je iz itavog rata izvukla najvie koristi. Aleksije joj je u zamjenu za vojnu pomo osigurao trgovake povlastice kakve nisu imali ni lami Bizantinci, pa su Mleani vrsto utemeljili svoju buduu ekonomsku mo. Rat je okonan 1085. godine, kada je umro Robert. Aleksije je novom dudu Vitalu Falieru namijenio kao dodatnu nagradu upravu ternata Dalmacije, zahvaljujui emu se dud te godine okitio naslovom dux Dalmatiae. Bila je to samo isprazna titula, jer nita ne potvruje bilo kakvu mletaku vlast u Dalmaciji. Drugaije bi se teko moglo i oekivati, kada je iz samog rasporeda snaga u ratu bilo jasno da dalmatinski gradovi nisu vie osjeali veze s Carigradom, te su tovie prvi put s prijestolnicom stupili u otvoreni rat. Bizant pak nije imao nikakve snage da tijekom rata,

pa ni nakon njegovog zavretka, povrati suverenitet nad izgubljenom provincijom. Nakon poraza kod Krfa to nije mogla ni Venecija. Dud je morao ekati bolja vremena da bi ostvario svoja potencijalna prava na nekadanji temat. Spor oko Zvonimirove smrti, koji se jo uvijek provlai stranicama nae historiografije, doista nije od velikog znaenja za tumaenje sudbine hrvatskog kraljevstva na kraju 11. stoljea. Bez obzira na to je li Zvonimir bio ubijen ili ne, njegovaje je smrt, zato to nije ostavio nasljednika, izazvala nemire i sukobe, poticane i sve izraenijom feudalizacijom hrvatskog drutva (slino je gledanje na vanost Zvonimirove smrti, inae dosta rijetko u hrvatskoj historiografiji, iznio i A. Dabinovi, Hrvatska dravna i pravna povijest, Zagreb 1940, 90). Ipak, priklanjam se miljenju onih povjesniara koji, pozivajui se na starije izvore (Tomu Arhiakona i ispravu Stjepana II splitskim benediktinkama), smatraju da je kralj umro prirodnom smru. tome I. Goldstein, Kako, kada i zato je nastala legenda nasilnoj smrti kralja Zvonimira, Radovi Instituta za hrvatsku povijest 17, 1984, 35-52. Naznake rasula Tako je Hrvatska doekala kraj Zvonimirove vladavine neokrnjena. No, prvi zameci razdora ve su se nasluivali. Jedan je od njih bio i sukob oko izbora pape, nakon Grgurove smrti 1085. godine. Pored papa Viktora III. i Urbana II. izabran je i protupapa Klement III, ime je Zvonimir izgubio svoj najvaniji vanjskopolitiki oslonac. Zvonimirov je sin Radovan umro prije svog oca, te ovaj nije ostavio zakonitog nasljednika kojemu bi prepustio krunu. U takvoj se situaciji na prijestolje uspeo zadnji Trpimirovi, sinovac Kreimira IV, Stjepan II. Nakon to je proveo dobar dio ivota u samostanu Sv. Stjepana pod Borovima u Splitu, posljednji izdanak nekada monog roda nije se imao na to osloniti u nastojanju da povrati ugled predaka, pa mu se vlast, ini se, svela samo na uu okolicu Splita, na podruje na kojemu se, uostalom, oduvijek nalazilo sjedite Trpimirovia. U ispravama vezanim uz Stjepana II. javljaju se imena dostojanstvenika koji su bili u njegovoj pratnji, iz ega moemo zakljuiti na kojemu je dijelu Hrvatske njegova vlast bila priznavana. Isprava izdana blizu ibenika splitskim benediktinkama sumnjiva je, ali popis svjedoka moda ne bi trebalo u potpunosti odbaciti. U vladarevoj pratnji nalaze se upani (primorski, bribirski, cetinski, zagorski, poljiki i dridski) ije su se upanije prostirale od ibenskog zalea do Cetine. Bio je tu i tepija Ljubomir, iji je natpis stajao na crkvi Sv. Petra od Klobuca, dakle na istom podruju. Pribrojimo li njima splitskog i trogirskog prelata, vidjet emo da se u kraljevoj pratnji ne nalazi nitko iz zadarskoninskog zalea, kao ni iz unutranjosti. Takva slika stanja odgovara naim predodbama Stjepanu II. kao slabom vladaru bez prave podrke u zemlji. To potkrepljuju i ostale vijesti posljednjem Trpimiroviu. U talijanskom prijevodu kartulara samostana Sv. Stjepana pod borovima sauvale su se dvije biljeke darivanju zemlje u Raduni i potvrdi Kreimirove darovnice iz 1070. g. U prvoj se kao svjedoci pored ubrusara, posteljnika, kapelana i jo nekolicine osoba navode bivi hrvatski biskup Grgur i dridski upan Dragoslav, u drugoj samo Grgur i splitski nadbiskup. Zadarski kartular Sv. Marije sauvao je presudu nadbiskupa Lovre, izreenu pred Stjepanom II, a u nazonosti zadarskog, trogirskog, rapskog i hrvatskog biskupa (oznaenog inicijalom .), te primorskog upana Jakova i splitskog priora Formina. U opisanoj situaciji stjee se

dojam da je Stjepan II. sporedni sudionik dogoaja, a da su biskupi doli pred Lovru koji sudi u sasvim svjetovnom poslu. Pratnja Stjepana II. u biti se svodi na primorskog i dridskog upana (koji, izgleda, nije stajao na elu upanije, nego je upravljao vladarskim imanjem), te na biveg hrvatskog biskupa Grgura. Ovaj je postao biskupom moda ve u vrijeme Kreimira IV, a posljednji se put spominje kao biskup 1084/85. u vezi s Lovrinim darivanjem samostana Sv. Stjepana pod Borovima. Njegova pojava, uz izostanak stvarnog hrvatskog biskupa u Stjepanonoj pratnji, govori takoer raskolu u dravi. Jednom detronizirana dinastija nije mogla okupiti oko sebe itavo kraljevstvo, tim vie to ni Stjepan, s obzirom na njegov samotniki ivot, nije imao nasljednika koji bi osigurao toliko prieljkivani kontinuitet vlasti. U takvim su se prilikama nuno javili i drugi pretendenti na Zvonimirovo prijestolje. Ne znamo to je bilo s njegovom kerkom Klaudijom, koju je udao za jednog pripadnika plemena Lapana, darovavi mu Karin, jer se njen mu Viniha ne javlja u borbama u koje se uplelo itavo kraljevstvo. Pleme je Lapana svakako zauzimalo dio onoga podruja na kojemu Stjepanovoj vlasti nema traga. Pretendenti na prijestolje Slavac U kontekstu unutranjih borbi u kraljevstvu valja promatrati i pojavu kralja Slavca. Dosadanji pokuaji historiografije da se ovog spornog vladara prikae bilo kao kralja Hrvatske, bilo kao neretvanskog vladara, nisu imali pravog uspjeha. Kronoloki je problem ispravno rijeio M. Barada, smjestivi Slavca u posljednje desetljee 11. stoljea, dakle u vrijeme nakon Zvonimirove, a moda i nakon Stjepanove smrti, no propustio je svrstati ga meu hrvatske vladare, smatrajui ga vladarom neretvanske drave. Problem je ispravno rijeio tek S. Gunjaca, ali njegov prijedlog nije naiao na odaziv. Slavac je bio brat Rusina, upana primorske upanije, prema tome iz uglednog roda. Njegov neak, a Rusinov sin Petar nosio je nadimak Slaven, te je oito ivio u romanskoj sredini, po svoj prilici u Splitu, kako je to pretpostavio Skok. To je dodatni dokaz da Rusin nije bio vladar neretvanske kneevine, te shodno tome ni Slavac nije mogao biti njegov nasljednik na neretvanskom prijestolju. Kralja Slavca bismo mogli povezati s onim banom Slavcem spomenutim u pripisu Supetarskom kartularu, u kojemu se donosi popis hrvatskih banova. Po svoj prilici Slavac nije bio okrunjeni kralj. To moemo zakljuiti po tome to se u kartularu spominje bez preciziranja titule (ne kae se ega je bio kralj), pri emu se stjee dojam manjkavosti njegova naslova, a time i vlasti. Nadalje, u biljeci iz 1176. g., u kojoj je rije njegovom potvrivanju Rusinova darovanja, uope se ne spominje kraljevska titula, ve se samo kae Slauizo auunculus eiusdem Petri Slaui. Kako je sveenik Ivan, prokurator samostana Sv. Petra, imao u rukama Slavevu izvornu potvrdnicu, on bi svakako naveo Slavca kao kralja, da je to u ispravi doista pisalo. Slavac se, meutim, nije potpisao kao kralj, iako su ga u njegovom okruenju takovim smatrali. Pa i u zabiljeci sporu Slavca s Ljubomirom, uz Slavevo se ime ne navodi redovito titula, to, zajedno s injenicom da se kralj spori s Ljubomirom (koji se ne spominje kao tepica, te ne znamo, radi li se istoj osobi), a presuuje mu ban, stvara ne ba dojmljivu sliku vladareva ugleda.

Razlog to se Slavac nije okrunio lei vrlo vjerojatno u tome da mu nije polo za rukom domoi se Zvonimirove krune to se, moemo biti gotovo sigurni, nalazila u rukama nadbiskupa Lovre, koji je jedini, u odsutnosti papinskog legata, mogao okruniti Stjepana II. Slavac je ipak imao nemali broj pristaa, jer su se u njegovoj pratnji nalazili ban Petar (Stjepan uza se nema bana) i Budimir tepica. Teko je, dakako, odrediti gdje se prostirala vlast kralja Slavca. Iz podatka njegovom dolasku u Poljica stjee se dojam da se radilo prije izuzetnom dogoaju, no redovitoj pojavi. Slavac je, dakle, vladao Poljicima, ali mu je sjedite bilo negdje drugdje. Vlast su mu zacijelo priznavale neretvanske upanije, a preko imotske i hlijevanjske upanije morao je ostvarivati vezu sa sredinjim dijelom Hrvatske. Kao to ne znamo kada je svrila vladavina Stjepana II, ne znamo to ni za Slavca. Ako pretpostavimo, s izvjesnim opravdanjem, da je kralj Petar, koji je poginuo na Gvozdu, nekadanji Slavev ban Petar, tada bismo mogli odrediti kraj Slaveve i poetak Petrove vladavine prije 1097. g., moda ve u 1093. g., kako je to predlagao Sii. Pretendenti na prijestolje Petar U okolici Knina, stvarnom sreditu drave, zavladao je (vjerojatno nakon Slaveve smrti) Petar, proglasivi se za kralja. Njegovo je porijeklo nepoznato, ali ne bismo trebali olako odbaciti podatke iz Supetarskog kartulara po kojima je u vrijeme kralja Zvonimira, a potom i za kralja Slavca, banom bio neki Petar, moda iz roda Snaia. Nije bez osnova ni iieva kombinacija, da je rije Slavevom sinovcu Petru Slavenu. Mogue je da se on, po uzoru na samog Zvonimira (a moda i Slavca), pokuao s banske uzdii na kraljevsku ast, ali nije raspolagao s dovoljno snage da okupi vei broj pristaa. Slino Slavcu, ni on se zacijelo nije dokopao krune to je u meuvremenu bila i dalje po svoj prilici u Splitu. Otpadanje dalmatinskih gradova od hrvatske krune Rasulu je drave pridonosila i emancipacija dalmatinskih gradova, iji e graani, ako je vjerovati splitskom anonimu iz 14. stoljea, na vlastiti poticaj potraiti pomo ugarskog kralja Ladislava, pri emu e nai podrku i u dijelu hrvatskog plemstva u Liki koja nije bila obuhvaena vladavinom bilo kojeg od pretendenata. Tome je prethodila obnova bizantske vlasti nad Dalmacijom poetkom devedesetih godina. U ime cara Aleksija, koji je na svaki nain htio zaustaviti Ladislava u pokuaju da osim Hrvatske osvoji i priobalne gradove, u Dalmaciju se 1091. g. otputio carski sevast Gotfrid de Melfi, sin onog kneza Amika koji je zarobio hrvatskog kralja. Na istonoj jadranskoj obali proboravio je dvije godine (1092 - 1093.), ali su se uspjesi njegove misije osjeali i kasnije, pa je tako Zadar jo i 1095., kada se u njemu odravao sinod, priznavao carsku vlast. Formalno se to stanje nije promijenilo ni 1097. godine, kada su Trogir i Split, a moda i ostali gradovi, priznavali vrhovnitvo Venecije. Iskoristivi nesigurnost to je zavladala u Dalmaciji pred dolaskom panonskog kralja Kolomana u Hrvatsku, dud Vital Michieli uputio je svoje poslanike na istono-jadransku obalu, da ponude zatitu u zamjenu za priznavanje vlasti Venecije i pruanje vojne pomoi u sluaju rata. Dud je pred Dalmatincima nastupio s titulom carskog protosevasta i duda Venecije, Dalmacije i

Hrvatske, pa su graani u njemu mogli vidjeti predstavnika tradicionalne carske vlasti koja mu je podarila pravo vladanja ne samo nad Dalmacijom, nego i nad Hrvatskom. Nasuprot nepoznatom vladaru iz dalekih ravnica, dud je svakako bio bolje rjeenje bezvlada i sukoba kojih nisu bili poteeni ni oni sami. Upada, meutim, u oi, da se meu onim Splianima koji su prihvatili obvezu davanja brodova dudu ne nalazi nadbiskup Lovro, iako je u ime Trogirana prema Mleanima nastupio upravo njegov bliski suradnik biskup Ivan. Da li je uzrok tome u Lovrinim politikim stavovima, ili se radilo tome da ugovor nije bio takve vanosti, a da bi se na nj trebao obvezati i nadbiskup? Mletaka vlast u svakom sluaju, nije bila dugotrajna, jer je Zadar ubrzo podvrgnut izravno caru Aleksiju. Ipak, bez obzira da li pod posrednom upravom Venecije ili nekako drugaije, Bizant je ostvario svoj suverenitet nad (da li cjelokupnom?) Dalmacijom ubrzo po smrti Stjepana II, zadravi ga sve do uspjenog Kolomanovog pohoda 1105. g. Jedna splitska isprava opatice Madije, datirana prvom godinom vladanja inae nepoznatog vojvode (dux) Simeona, mogla bi upuivati na to da je nakon smrti Stjepana II. u Splitu i gradskoj okolici zavladao jo jedan pretendent na prijestolje. Njegova je vlast u Splitu svakako prestala dolaskom Gotfrida Melfijskog. Mogue je da je nad dijelom sjeverne Dalmacije (Krkom) i susjednog kopna krajem stoljea samostalno vladao knez Kosmat, ija se uprava nad Krajinom spominje na Baanskoj ploi. To je tim vjerojatnije, to se u zapisu opata Dobrovita u dataciji ne spominje nikakva via svjetovna vlast, pa se stjee dojam da je Kosmat imao na sjeveru slian poloaj kakav je na jugu imao Slavac, ili neto kasnije oko Knina Petar, samo to on nije ni pretendirao na kraljevski naslov. Slino su zakljuivali ve I. Crni i Raki, s time to su Kosmata eljelii izjednaiti s lukim upanom Kuzmom ili nekom drugom inae poznatom osobom, a slijedio ih je i V. Stefanie. Krajina je istovjetna s Markom dalmatinskom, podrujem to je opstojalo zasebno od ostatka Dalmacije ve ezdesetih godina. Jelena Napokon, prilike u Hrvatskoj dodatno je zamrsilo i to to je jo jedna osoba pretendirala na prijestolje. Zvonimirova ena Jelena, iako nije imala pravo na nasljeivanje krune, nastojala je zadrati vlast, u emu je nailazila na razumljive otpore. Preostalo joj je samo obratiti se za pomo svom bratu Ladislavu. Same rodbinske veze ipak nisu Ladislavu davale pravo na krunu, jer nije bio u izravnom srodstvu sa Zvonimirom. Zbog toga postoje dvije mogunosti koje bi opravdavale njegovu intervenciju. Ve je Klai pretpostavio mogunost postojanja ugovora nasljedstvu izmeu Zvonimira i Ladislava, emu nema izravnih dokaza, ali to nije nevjerojatno s obzirom na kasnije dogaaje. Druga bi mogunost bila da je najprije sama Jelena uspjela zadrati krunu za sebe, pa da je ova potom nasljednim pravom mogla pripasti njezinu bratu. S obzirom na to da je vlast Stjepana II. bila usredotoena oko Splita, proteui se u najboljem sluaju do ibenika, Jelena je mogla vladati u Ravnim kotarima, gdje je mogla imati i potporu svog zeta Vinihe.

Pohod kralja Ladislava i vladavina Almoa Kralj Ladislav je na elu velike vojske krenuo u osvajanje krune na koju je polagao izvjesna prava. Najvei je uspjeh Ladislavov pothvat imao u Slavoniji, koju je ugarski kralj osvojio bez veih otpora. Ova nam vijest Tome Arhiakona posredno potvruje dotadanju vlast hrvatskih vladara nad dravsko-savskim meurjejem, ali ujedno ukazuje na neorganiziranost i nestalnost te vlasti. Daljnje je napredovanje zaustavljeno negdje u Hrvatskoj, prema rijeima kroniara iza eljeznih planina, za koju se obino misli da je Gvozd, ali postoji i prihvatljivija teza po kojoj granicu Ladislavova prodora treba traiti dublje u Hrvatskoj, na Kapeli. Krajnji doseg Ladislavova prodora smjeli bismo smjestiti jo junije. Prema vijestima normanskog kroniara Gaufreda Malaterre, Biograd se i prije 1097. g. nalazio u ugarskim rukama. Kako se Ladislav montekasinskom opatu Oderiziju obraa kao susjedu, morao je stii do jadranske obale, to bi valjalo tumaiti tako da je dopro do Biograda. Vjerojatno je u tome imao podrku Jelene i njenih pristaa, u ijim se rukama to podruje nalazilo. Da li se istovremeno dokopao i Zvonimirove krune, ili se posluio Drislavovom, ne znamo. ini se da postavljanje Almoa za hrvatskog kralja, vjerojatno obavljeno u Biogradu, nije bilo valjano u oima suvremenika, to se dade naslutiti iz isprave zadarskog priora Drage iz 1092. g. ... u vrijeme kada je Vladislav, kralj Panonije, napavi kraljevstvo Hrvatske, u njemu postavio svog neaka Almoa za kralja. Rijei otkrivaju Ladislavovu samovolju, bez spominjanja bilo izbora, bilo krunidbe. Ladislav je, dakle, zavladao doista najveim dijelom Hrvatske: izvan domaaja njegova sinovca ini se da su ostali jedino krajevi istono od Krke. Od daljnjega je osvajanja Ladislav morao odustati, ne zbog pruenog otpora koji je bio neorganiziran, te zato slab, nego zbog opasnosti koja mu se iznenada pojavila za leima. Zabrinut za dalmatinske gradove nad kojima je i dalje imao formalno vrhovnitvo, Bizant je odluio zaustaviti uspjeni pohod Ladislava kojemu se razjedinjeni Hrvati nisu mogli suprotstaviti. Pored slanja Gotfrida Melfijskog u Dalmaciju, carska je diplomacija pozvala u pomo nomadske Kumane, pa su ovi sa sjevera provalili u Ugarsku i ozbiljno je ugrozili. Uvidjevi kolika opasnost prijeti sreditu njegove drave, Ladislav se odluio na hitni povratak. Nedugo zatim poduzeo je mjeru ije e posljedice biti dalekosene po hrvatsku povijest: u Zagrebu je osnovao biskupiju, podredivi joj itavo podruje tadanje Slavonije, ili tzv. slavonskog dukata. Uspostava crkvene organizacije bila je prije svega politiko pitanje. Zbog toga je trebalo to prije zaboraviti sisaku biskupiju i kult njena zatitnika, Sv. Kvirina. Gotovo sistematski njegov je spomen izbrisan iz zagrebakog kalendara, te se jo u vrijeme biskupa Kaotia pazilo na to da ga se zaboravi. Da bi zatitio svog biskupa, Ladislav je u neposrednoj blizini njegova sjedita, sa sjeverne strane Medvednice, stvorio veliko Susjedgradsko-stubiko vlastelinstvo. Dodijelio ga je uglednom i monom rodu Aa, pretvorivi Medvednicu u jaku tvravu, na koju se valjda oslanjao i Almo. Dovodei tue velikae, poput upana Graba, ali potpomaui i domae plemstvo (Klokoane), Ladislav je postavio sigurne temelje buduoj ugarskoj vlasti u Slavoniji.

Ladislavov neak ostao je u Hrvatskoj do 1095. g. kada se spominje kao vojvoda hercegovine na lijevoj obali Tise. Jedno pismo Henrika IV, upueno Almou ljeti 1096. g., govori njegovom pokuaju napada na Grke, dakle na dalmatinske gradove, do kojega je trebalo doi neto ranije, vjerojatno jo 1095. g to bi znailo da je Almo tada jo bio u Hrvatskoj (i to u blizini dalmatinskih gradova), te da ju je napustio tek nakon smrti svog strica Ladislava, koji je vlast nad Ugarskom, ali i nad Hrvatskom, odluio prepustiti sposobnijem Kolomanu. To to Almo nosi kneevsku titulu, ne znai da je pobjegao iz Hrvatske i ostavio krunu, nego znai da se nikada niti nije okrunio. Nijedan izvor zapravo ne donosi Almoevu kraljevsku intitulaciju, koja bi dokazivala njegovu krunidbu. S druge strane, nita ne potvruje ni prekid vlasti Arpadovia u dijelu Hrvatske to ga je pokorio Ladislav. Rjeenje dinastikog pitanja Koloman Koloman je poduzeo prvi korak u Hrvatskoj kada je poslao jedan odred vojske da u Biogradu doeka njegovu zarunicu, normansku princezu Buzilu. Ve mu je tada moralo postati jasno koliko bi mu znailo posjedovanje cjelokupne Hrvatske i dalmatinskih gradova, ako bi se elio vre povezati sa svojim normanskim saveznicima. in vjenanja s Buzilom bio je zapravo potvrda Kolomanovog povratka pod papino okrilje, jer je princezin otac Rogerije bio saveznik Urbana II. Kao nekada Zvonimir, sada je i Koloman stekao papino saveznitvo u borbi za ustaljenje na hrvatskom prijestolju. Kolomanovom je pohodu prethodio ugovor s Venecijom meusobnom priznavanju vlasti nad steenim podrujem. Dud je mogao zadrati naslov vojvode Dalmacije i Hrvatske, pod uvjetom da tako odredi komisija koja bi ispitala i Kolomanovo nasljedno pravo na Hrvatsku. Ugarski je kralj u to vrijeme jo uvijek drao Biograd, a moda i jo poneto, ali mu je kralj Petar presjekao put prema Slavoniji. Mogue je da je on tada s hrvatske strane bio jo jedini ozbiljni kandidat u igri za prijestolje. Zbog toga je odluio sprijeiti svaki pokuaj Ugra tla se upletu u zbivanja u Hrvatskoj. Njihovog je vojskovou Merkurija doekao s vojskom to ju je uspio okupiti na planini Gvozdu. Ishod bitke bio je fatalan za Hrvate: Petar je poginuo, a s njim je nestala posljednja mogunost okupljanja oko jednog politikog sredita. Maari su taj dogoaj shvatili ozbiljnije od Hrvata - ostao je zabiljeen u ugarskoj kronici, dok se uspomena na nj nije sauvala ni u jednog dalmatinskog kroniara. Bilo je to vjerojatno zato, jer se Petrova vlast ionako nije ni osjeala ni priznavala u priobalnim krajevima. Usprkos ovoj pobjedi, Kolomanu je trebalo jo nekoliko godina da se odlui na konano sreivanje prilika u Hrvatskoj. Godine 1102. krenuo je prema jugu, s ciljem da za sebe u potpunosti pridobije priobalne krajeve. Raspolaemo s premalo podataka, a da bismo mogli preciznije rekonstruirati sva zbivanja do kojih je tada dolo, ali se ini da je Koloman pridobio za sebe hrvatsko plemstvo upravo u onim krajevima u kojima moemo pretpostaviti kontinuitet ugarske vlasti od Ladislavova pohoda (odnosno tamo gdje nema nikakovih dokaza vlasti Stjepana II, Slavca i Petra). Ugovor izmeu Kolomana i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena u obliku u kojem je dospio do nas svakako nije autentian, ali je gotovo sigurno da je do nekog dogovora meu njima moralo doi. Plemstvo koje nije bilo u stanju izmeu sebe izabrati novoga kralja moralo je pihvatiti ovakvo rjeenje, oko kojega se mogao najlake postii dogovor. Kolomanu je predana

kruna, kojom se u jednom od najvanijih hrvatskih sredita, Biogradu, okrunio za kralja Hrvatske i Dalmacije. Svoje je sljedbenike meu hrvatskim plemstvom Koloman nagradio novcem i nakitom, kao to e kasnije nagraditi i ugledne predstavnike dalmatinske Crkve krievima, a Zadar impozantnim zvonikom. Time je novi vladar ostvario prvi korak u obnavljanju nekadanje vlasti Trpimirovia i Zvonimira. Pred njim je stajao jo i zadatak pokoravanja dalmatinskih gradova, kojima je ve nekoliko godina vladala Venecija. Rjeavanje dalmatinskog pitanja Dalmacija u to vrijeme zapravo vie nije postojala kao jedinstvena cjelina, ve je svaki grad zasebno odluivao svojoj sudbini. Bilo je to doba osvita jadranskih komuna. Koloman se prvo uputio k Splitu, moda zato jer se u osvajanju Dalmacije htio oslanjati na Crkvu, kao to se moe zakljuiti iz njegovih kasnijih pregovora sa Splitom, Trogirom i Zadrom. Osim toga, Crkva je bila jo jedina organizirana snaga u Dalmaciji. Osvajanje grada svakako nije bilo jednostavno. Iz prianja Tome Arhiakona teko je razluiti istinu od njegovih dodataka, ali je sigurno da su graani pruili Kolomanu otpor. Sukob je prekinut tek nakon pregovora kralja s nadbiskupom Krescencijem, kada su Spliani dopustili Ugrima slobodan ulazak u grad. Iz Splita Koloman se uputio k Trogiru, na ijem je elu jo uvijek bio biskup Ivan. Ugledni je prelat, slino Krescenciju, poveo pregovore i dogovorio mirnu predaju grada, a potom je pratio kralja do ibenika. Zahvaljujui mirnom ulasku u Trogir, Koloman je gradu dao povlastice to su se sauvale u kasnijoj preradbi. Otuda je Koloman otiao do Zadra, u koji je uao 1105. godine. Ulazak u dalmatinsku metropolu uslijedio je nakon pobjede i sklapanja mira. Kralj je po dolasku odluio svoj trijumf trajno obiljeiti. Uz samostan Sv. Marije, to je oduvijek bio u dobrim odnosima s hrvatskim vladarima, podigao je impozantni zvonik na koji je dao uklesati natpis na spomen svog ulaska u Zadar. Nova je vlast time dobila potvrdu kakvu u ovome gradu nijedna prije nije imala. N. Jaki, Crkve na Begovai i problem starohrvatskih nekropola, Diadora 11, 1989, 424429. Jaki ak predlae kao mjesto susreta Kolomana s Hrvatima Podgrae kod Benkovca, gdje je navodno bila pronaena velika ostava Kolomanovih novaca. redoslijedu osvajanja dalmatinskih gradova, kao i njegovom nainu, postoje u historiografiji razliita miljenja. U jednom od novijih pregleda problematike, onome L. Steindorffa (Die dalmatinischen Stdte, 49-52), navodi se redoslijed osvajanja od Zadra prema Splitu, dok N. Klai (Povijest, 522-527) zastupa obrnuto miljenje, iako doputa i alternativu. Steindorff dri da dvostruko putovanje Kolomana od Zadra do Splita i natrag moe pomiriti suprotstavljene navode Tome Arhiakona i ivotopisa Sv. Ivana, na kojima se prikaz Kolomanovog rata zasniva. Prihvaam tumaenje N. Klai, jer mi se ne ini previe loginim da bi se Koloman vraao u Zadar kako bi tamo odrao trijumfalni sinod, poto je to s vie razloga mogao uiniti i u Splitu. Split je, uostalom, kao nadbiskupsko sredite bio primarni cilj kojeg je trebalo osvojiti u pokuaju da se zavlada politiki nejedinstvenom Dalmacijom.

Znaenje Kolomanove krunidbe Nakon desetljea rasula i borbi oko prijestolja, Koloman je ponovo objedinio Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju. Uklopljene u jaku dravu Arpadovia, hrvatske su zemlje imale mogunost razmjerno mirnog i sigurnog razvoja to e se nadovezivati na sjajno doba Petra Kreimira i Zvonimira. Novi je dravni okvir zbog toga imao i svojih pogodnosti za Hrvate. Nevolja je pak bila u preseljenju najvanije sredinje (kraljevske) vlasti izvan same drave. Hrvatska je ostala bez politikog sredita oko kojega bi se mogla okupljati, preputena atomizaciji svojih drutava. Proces feudalizacije, otpoet intenzivnije u vrijeme Zvonimira, sada se ubrzao i oteo svakoj kontroli udaljenog vladara. Tako se, na neki nain, na kraju svoje samostalnosti Hrvatska nala tamo gdje je i poela tri stoljea ranije: razmrvljena u upanije, bez funkcionalne sredinje vlasti. Drutveni je razvoj ipak iao svojim tokom, pretvarajui hrvatsko drutvo iz rodovskoga u sloenu feudalnu strukturu. Temeljne odrednice zrelosrednjovjekovnog razvoja bile su zacrtane.

KULTURA HUMSKO-DUKLJANSKOG PODRUJA DO KRAJA 12. STOLJEA Dananji historiari (u najirem smislu te rijei), skloni, poput svih suvremenih znanstvenika, pojednostavljivanju, ujednaavanju, shematiziranju, razlikuju najee u ranosrednjovjekovnom prostoru omeenom hrvatskim i srpskim etnosom upravo samo ta dva naroda i, shodno tome, samo dvije kulture iji su oni nosioci. S jedne strane, bila bi to hrvatska, primalac i stvaralac preteno zapadnih idejno-materijalnih tvorevina, s druge pak srpska, ukljuena u bizantski civilizacijski krug. Nae je srednjovjekovlje, meutim, bilo bez sumnje bogatije i raznovrsnije, poznavajui etnike jezgre i kulturna arita koja se u to doba nije moglo olako ukljuiti (premda niti napreac izdvojiti) u jedno od obiju snanih etno-polito-kulturnih sredita. Takvo je podruje, ije je znaenje umnogome preraslo lokalni karakter, bilo humsko-dukljansko. a) Knjievni krug O poecima se junoslavenske knjievnosti i pismenosti raspravljalo mnogo ne samo u knjievnopovijesnoj znanosti ve i u historiografiji. Dihotomija se gledita oitovala u razliitim shvaanjima prostoru na kojemu se glagoljica isprva pojavila, jednako kao i slavensko bogosluje: izjednaavalo ga se ili s hrvatskim dravnim teritorijem u uem smislu, dakle podreenim ninskoj biskupiji, ili pak s dijecezama dalmatinskih biskupa, tradicionalno usmjerenih istonoj crkvi. U novije je vrijeme i knjievnopovijesna znanost prihvatila teoriju to ju je razradila Nada Klai, a po kojoj prve glagoljae valja traiti na Kvarneru, izloenom bizantskom i protureformnom utjecaju. Takvo je zakljuivanje osnaio i relativno velik broj najstarijih glagoljskih spomenika na istarsko-kvarnerskom podruju. No, ve je Miho Barada prije mnogo godina upozorio na jedan od zakljuaka Splitskog sabora 928, a koji bi mogao upuivati na drugaije vienje areala najranijeg rasprostiranja slavenskog bogosluja i pismenosti. U tekstu tog zakljuka kae se: A ostale crkve koje su na istoku, tj. stonska, dubrovaka i kotorska, neka potpuno u svojim sjeditima i granicama u svemu slijede nauku kranske vjere. Baradino upozorenje nije u znanosti bilo prihvaeno, iako se nikako ne moe porei njegova utemeljenost u izvornom materijalu. Ovaj se saborski zakljuak mora, naime, dovesti u vezu s razlogom za sazivanje sabora to ga je papa Ivan X. naveo u svojemu pismu nadbiskupu Ivanu i njegovim sufraganima. Papa upozorava adresate na opasnost irenja Metodove doktrine i nalae biskupima da se ne usude skrenuti od uenja njegovih izaslanika, tj. neka slubu Boju obavljaju prema obiajima rimske crkve na latinskom, a ne na slavenskom jeziku. Iz papinih rijei razabire se da se pod pojmom doktrine ima smatrati zapravo upotreba slavenskog jezika, a ne neko krivovjerje zasnovano na Metodovu uenju. Ivan X, dakle, irenje krive doktrine upotrebljava kao povod sazivanju sabora, a u zakljucima iz 928. izriito se opominje biskupe Stona, Dubrovnika i Kotora da se u svojim biskupijama u svemu dre ispravnog nauka. Prema tome, prostor na kojemu se poetkom 10. st. irilo slavensko bogosluje treba u prvom redu traiti na podruju junodalmatinskih biskupija. Tome bi u prilog govorila i injenica da se crkvena jurisdikcija samo tih triju dijeceza prostirala duboko u unutranjost, obuhvaajui sve sklavinije juno od Neretve, s velikim i pretenim brojem

slavenskog puanstva. Srednjodalmatinske su biskupije bile ograniene na gradove i otoke, gdje je u to vrijeme ivjelo uglavnom romansko stanovnitvo. Samo su na Krku i Cresu dalmatinski biskupi brinuli veim skupinama Slavena, ali izravne potvrde upotrebi slavenske liturgije za te biskupije nemamo sve do 11. st. Prema tome, na temelju usko historijske analize izvora moemo zakljuiti samo to da se slavensko bogosluje, a s njime i glagoljica, irilo u naim krajevima isprva na podruju Duklje, Travunije i Zahumlja, iako relativno velik broj najranijih glagoljskih natpisa na istarsko-kvarnerskom podruju upuuje i na ranu pojavu glagoljice na sjevernom Jadranu. S takvom se interpretacijom slae teza K. Horleka da je glagoljica dospjela u Hrvatsku iz Bugarske, i to ne prije 10. st. Moemo li u tom sluaju smatrati suvinima sve hipoteze tome kako su Metodovi uenici, otkupljeni na trgu robova u Veneciji, dospjeli u Hrvatsku, odnosno je li sam Metod na proputovanju ondje posijao sjeme glagoljice? Premda je jednostavno rjeenje obino najprivlanije, prodiranje glagoljice u nas izgleda nije tako jednoznano. ini se, naime, da su na Kvarner neki tekstovi doprli ipak u ranijim fazama izravno iz Moravske. Usprkos tome moemo pretpostaviti da je taj sloj tek manji dio temelja glagoljike pismenosti to se u prvom redu gradi pod utjecajima iz Bugarske. Pratei tokove, naalost nedovoljno dokumentirane, kojima se presaivanje tih utjecaja obavljalo, ne bismo smjeli izgubiti iz vida plovni put uz istonu jadransku obalu, najvaniju komunikacijsku liniju tadanje Europe, to je povezivala Veneciju i Carigrad. Taj je put, prirodno, imao svoje postaje u gradovima na obali, a na njega se nadovezivala i tada najvanija cesta na Balkanu, Via Egnatia, prolazei, od Draa k Solunu, kroz sredinje krajeve Makedonije. Mislim da bi bilo pogreno traiti pravce irenja kulturnih veza izvan tih gospodarskih i vojnih arterija. U tom bi se sluaju prednost morala dati kudikamo manje propulzivnim putovima, to su kao okomice na jadransku pomorsku magistralu bili nosioci lokalne razmjene u unutranjosti poluotoka. U svjetlu saborskog zakljuka iz 928, moemo zasebnom etapom magistrale kojom se glagoljica prenosila na sjever smatrati Duklju, ili ire humsko-dukljansko podruje. Nema sumnje da nam samo jedna odredba sinoda ne bi bila dovoljna da Duklju proglasimo onim aritem iz kojega se najranija slavenska pisana rije irila u ostale nae krajeve. Postoji li, dakle, jo argumenata tome u prilog? Pisac Barskog rodoslova istakao je na poetku svoga djela da je njegov original bio sastavljen na slavenskom, u to nemamo razloga sumnjati. Ve bi i samo postojanje takva historiografskog djela svjedoilo visokoj razini pismenosti u Duklji, ak da njegova analiza nije pokazala postojanje nekoliko njegovih izvornih predloaka, od kojih su neki bili nesumnjivo pisani slavenski, dok se za neke druge to moe pretpostaviti. Slavensko je sigurno bilo itije Sv. Vladimira, koje Pop Dukljanin donosi samo u skraenoj verziji, a koje izravno ilustrira dosege dukljanske knjievnosti u 11. st. Slavenska su bila i itija Sv. irila i Metoda, kojima se Dukljanin takoer sluio. On sam izriito navodi jo jednu slavensku knjigu, Liber Methodius, koja se odnosila na zakonodavnu djelatnost vladara, a koja bi se, po nekim autorima, mogla poistovjetiti s Metodovim prijevodom Nomokanona. Bez obzira na to, prihvatimo li takvo tumaenje ili ne, moramo uoiti pojavu Metodova imena u Duklji, na prostoru na kojemu se, prema zakljuku Splitskog sabora, irila kriva (Metodova?) doktrina. Podudarnost je dovoljno velika, a da ne bude sluajna.

U Barski je rodoslov ukljuen i tekst Trebinjskog rodoslova, nastalog moda u 10. st., za koji se smije barem pretpostaviti da je takoer bio pisan slavenskim jezikom. Od ostalih predloaka, na temelju kojih su nastali neki drugi dijelovi Rodoslova, kao potencijalno slavenske mogli bismo oznaiti legendu Radoslavu, koja je po miljenju Moina bila knjievno obraena ve prije uklapanja u Rodoslov. Prema tome, pretpostavljena bogata slavenska podloga Barskog rodoslova upuuje na razvijenu slavensku knjievnost u Duklji i eventualno Travunji, iji poeci seu u 9. stoljee. Liber Methodius. berlegungen zur kyrillo-methodianischen Tradition beim Priester von Dioclea, Mitteilungen des Bulgarischen Forschungsinstitutes in sterreich l/VHI/1986, 157-172. On se odluno protivi tvrdnji postojanju slavenske irilometodske batine u Duklji, te ograniava postojanje glagoljice samo na sjevernojadranski prostor. U skladu s time, dokazuje da su izvori iz kojih je barski sveenik crpio svoje podatke Konstantinu latinske tradicije, a ne slavenske. Takoer dri i podatak knjizi zvanoj Methodius sveenikovom izmiljotinom. Iako je bez sumnje uvjerljivo dokazao latinsko porijeklo Dukljaninovih izvora, ne mogu se sloiti, zbog ovdje iznesenih argumenata, s njegovom tvrdnjom nepostojanju glagoljice i slavenske knjievnosti u Gornjoj Dalmaciji i njenom zaleu. Osim toga, ni Steindorff nije mogao sa sigurnou u potpunosti odbaciti i slavenske predloke Konstatinova i Metodova ivotopisa, pa ni ja ne odustajem od tvrdnje da je Dukljanin svoje djelo gradio i na slavenskim izvorima, usmenim i pismenim (zbog ega prenosim tekst ovog priloga u onom obliku u kojemu je prvotno bio objavljen). Svakako, zahvaljujui Steindorffu, latinska je komponenta Dukljaninove literature dobila na vanosti. Dakako, osnovni bi prigovor ovoj tezi mogao initi nedostatak sauvanih glagoljskih spomenika. injenica je da nam danas nije poznat nijedan glagoljski kameni natpis s tog podruja, iako glagoljska slova u inae irilikom Humakom natpisu doputaju mogunost postojanja glagoljske epigrafije barem u Zahumlju. Potvrde koje nam valja nai, meutim, u daleko se veoj mjeri nalaze u sauvanim glagoljskim i irilikim rukopisima. Tako su npr. Mihanoviev i Grkoviev fragment Apostola izravna svjedoanstva upotrebe glagoljice u prijelaznoj zoni izmeu oble (makedonske) i uglate (hrvatske) glagoljske grafije (Zeta, Duklja, Hum). Svoju glagoljsku podlogu otkriva nam i Miroslavljevo evanelje dosljednom upotrebom slova erv, koje nalazimo u glagoljskim rukopisima, ali ne i u irilskim rake redakcije (Vukanovo evanelje). Na istu glagoljsku tradiciju Miroslavljeva evanelja upuuje i Dimitrije Bogdanovi, dok Slavko Vukomanovi upozorava na glagoljske predloke irilskih rukopisa ak i u Srbiji, to se ponovo moe objasniti njihovom transmisijom iz humsko-dukljanskog kruga. Napokon, ustanovljeno je da popovi glagoljai u Dubrovniku 14. stoljea svoju djelatnost temelje i na znatno starijim vezama glagoljice i irilice na humsko-dukljanskobosanskom podruju. Presudnim dokazom u prilog toj tvrdnji smatram najnoviju analizu Kijevskih i Sinajskih listia, to ju je izvrila Marija Panteli. Paleografskom i sadrajnom analizom dola je do znaajnih rezultata, od kojih spominjem samo neke, za ovaj rad najvanije: a) sadrajno (istoni i zapadni utjecaji u liturgiji) i paleografski oba se fragmenta uklapaju u produkciju ovog podruja, ije odraze nalazimo i u kasnijim bosanskim glagoljskim i irilskim rukopisima, b) pripisi Kijevskim listiima i Sinajskom

liturgijaru pisani su istom rukom, to dokazuje da su bili u upotrebi krajem 11. i poetkom 12. st. na istom, humsko-dukljanskom podruju i c) irilicom ispisana imena pokojnika u Sinajskom liturgijaru, napose ensko ime Petruni, upuuje na to da je rukopis nastao negdje na dubrovakom podruju, na kojem se tovala Sv. Petronila. Potvrde li se ovi rezultati kao toni, ne bismo vie uope trebali sumnjati u to da se glagoljica stala isprva upotrebljavati upravo na podrujima stonske, dubrovake i kotorske biskupije, te da se tamo ve od kraja 9. st. razvijala slavenska pismenost, ili, bolje, knjievnost. Njezine bi neposredne korijene valjalo traiti u djelovanju prognanih Metodovih uenika. Poticaji su svakako dolazili s istoka, ali se ubrzo uspostavio i obrnuti protok iz glagoljakog kruga sjevernog Jadrana. U traenju vremena prvog dodira humsko-dukljanskih Slavena s glagoljicom ne bismo smjeli zaboraviti na jo jednu mogunost: 867. god., etiri godine nakon dolaska Konstantina i Metoda u Veliku Moravsku, Bizant uvruje svoje pozicije na istonom Jadranu. Uspjena intervencija bizantske flote nakon razbijanja arapske opsade Dubrovnika omoguila je Baziliju I. da se izravnije umijea u unutranje prilike sklavinija. Nije li on ve tada iskoristio postignua slavenskih apostola kao sredstvo irenja svojega utjecaja i ovdje, na jugu? Nije li Metodov prijevod Nomokanona posluio presaivanju bizantskih pravnih normi meu jadranske Slavene i prije no to su Metodovi uenici protjerani iz Moravske? Veoma je vano konstatirati da se knjievna, ali i grafijska tradicija, transmitirala ne samo du obale nego od nje i u unutranjost logikom koju su slijedile sve kulturne, gospodarske i migracijske veze. Stoga je potpuno opravdana Bogdanovieva tvrdnja po kojoj je Miroslavljevo evanelje spomenik koji otkriva i razreava poreklo bezmalo sve irilske pismenosti u srednjovekovnoj Bosni. Svi irilski rukopisi iz Bosne XIII-XV veka konzerviraju s veoma malim razlikama neke osobine onog pravopisa koji je zastupljen u Miroslavljevom jevandelju, a tekstoloki se izvode iz makedonsko-glagoljske tradicije. to se tie grafije, potrebno je pogledati prostor na kojemu se upotrebljavala bosanica: ne ulazei u dublje analize toga zapadnog oblika irilice, dovoljno je. ustanoviti da se ona u osnovi irila tamo gdje i knjievnost zetsko-humske redakcije (Hum, Bosna), da bi potom, kao i ova, slijedila jadransku magistralu, javljajui se na itavom prostoru do Istre. Osim slavenske, na humsko-dukljanskom je podruju egzistirala i latinska knjievnost. tome nas, meu ostalim, obavjetavaju epitafi pisani leoninskim srokom, nastali u 11. i 12. st. u Baru. U gradskim su sredinama nastajale legende poput one Andreaciju i Teodori u Kotoru, ili pak Pavlimiru - Belu i nastanku grada u Dubrovniku. Legenda Pavlimiru ujedno je primjer ruenja jezinih barijera i prihvaanja latinskih legendi u slavenskoj sredini. Naposlijetku, i samo je Dukljaninovo djelo doivjelo slinu sudbinu. Po porijeklu latinski predloci Barskog rodoslova upuuju na jo jedan pravac komuniciranja kojim su se prenosile ideje, roba i ljudi: bila je to veza izmeu nasuprotnih jadranskih obala. Prva su poglavlja graena na podacima to ih nude izvori nastali u samostanu Monte Cassino. Ta se injenica izravno moe povezati uz vijest odlinom muu Savinu, rodom Dalmatincu, koji je 1123. uspostavio vezu izmeu uvene opatije i svoje domovine, poslavi u Dalmaciju tri monaha s raznim rukopisima.

Zanimljivo je da se ta povezanost obiju obala u ranom srednjem vijeku moe mnogo bolje dokumentirati za njihove june dijelove, od Neretvanske kneevine nie. Dovoljno je prisjetiti se slavenskih pohoda na Sipont i Bari, Berigoja i veze sa samostanom na Tremitima, Monte Cassina; kasnije pak Normana, crkvene podreenosti Kotora Bariju. Analiza likovne produkcije na promatranom prostoru samo jo bolje ilustrira te veze. U duhu kulturnog ozraja, u kojem su se kriale tenje Istoka i Zapada, u kojem su slavenska djela kolala na svom putu iz Makedonije u Hrvatsku i iz Hrvatske na istok, a latinska doticala iz nasuprotne Italije, zaustavljajui se u za njih prijemljivoj sredini romanskih gradova, valja promatrati i podatak iz pisma pape Aleksandra II, upuenog barskom nadbiskupu, u kojemu se govori samostanima Latina i Grka, odnosno Slavena. Bez obzira na to to je pismo najvjerojatnije falsifikat nastao u 12. st., ono nam potvruje ispravnost slike raznovrsnosti tadanje kulture u Duklji, u kojoj su ravnopravno opstojali slavenski i latinski jezik sa svojim podjednako razvijenim knjievnostima. Pozovimo se jo jednom na Hercigonju: Nije za povijest hrvatske kulture - i duhovnog ozraja glagoljatva posebice - od mala znaenja podatak da su ovdje u 12. pa i 13. stoljeu posljedice crkvenog raskola manje optereivale svijest ljudi nego to bi se moglo pretpostaviti polazei od kasnije ustanovljenih, ovrslih demarkacija, kategorija miljenja i odnosa. U tom smislu Hercigonja upozorava na proimanje tradicija latinskog i grkog kulturnog kruga u sferi nove, slavenske duhovnosti, s njezinom prvotnom funkcijom veznog inioca. Kako se dosada u knjievnopovijesnoj znanosti rjeavalo pitanje pripadnosti tekstova nastalih na humsko-dukljanskom tlu? Vjekoslav Stefanie je, npr., Bosnu, Zahumlje i Zetu smatrao istonom periferijom hrvatskog glagoljatva, dok je Benedikta Zeli-Buan bila mnogo izravnija. Bogdanovi se u citiranom djelu oito nije mogao sasvim sigurno opredijeliti. Dok s jedne strane tvrdi kako je Barski rodoslov primjer poetaka samostalne srpske knjievnosti, nekoliko redaka nie konstatira da je isto djelo po svojim knjievnim osobinama i naroito po svojoj ideologiji sasvim po strani od glavnog toka srednjovekovne srpske istoriografije i hagiografije. Presmjela je i njegova tvrdnja da je raki pravopis u sekcijama dijaka Gligorija u Miroslavljevu evanelju spona koja vee Hum, a preko njega i Bosnu s ostalim srpskim zemljama, kad se zna da se veza Bosne i Huma ostvaruje u jednakoj, ako ne i veoj mjeri preko pravopisa drugog pisara, koji je napisao nesrazmjerno vei dio teksta, i preko kojega se bosansko-humska knjievnost nadovezuje na stariju glagoljsku, odnosno makedonsku tradiciju. Bogdanovi je svakako na pravom putu kad kae da je knjievno djelo 10. i 11. st. ope dobro svih junih Slavena, te da je upravo zbog toga ulo u genezu svake posebne, nacionalne junoslavenske knjievnosti (21 . Humsko-dukljansku, a shodno tome i bosansku knjievnost, moemo promatrati jedino izvan anakronistinih i iskljuivih srpskih ili hrvatskih okvira, kao izvornu kreaciju podruja koje ima sve odlike samosvojnosti.

b) Umjetniki krug Arhitektura je ovog podruja, kao to je ve dovoljno poznato u literaturi, rezultirala u gradnji sakralnih objekata predromanike zasebnom skupinom uglavnom jednobrodnih crkava s kupolom, iji je najsjeverniji primjer Sv. Mihovil nad Dolom na Brau. Najnoviji je prijedlog za tumaenje geneze ovog tipa gradnje iznio Igor Fiskovi, polazei od rezultata prouavanja adaptacije kasnoantike memorije na Majsanu. Sredinji poloaj Majsana, koji je bio ne samo memorija, nego i cilj hodoasnika kroz sav srednji vijek, na vanom morskom putu i razmei istonojadranskih zona, omoguio je irenje tamo zacrtanog graevno-prostornog sustava na junodalmatinsko podruje, ali i srednjo-dalmatinske otoke. Geneza se ovog tipa gradnje, dakle, moe izvesti iz starokranske arhitekture, koja kontinuira u lognitudinalnom prostoru, i bizantskog utjecaja koji se oituje u centralnoj koncepciji, odnosno kupoli, mada ona ima vie simbolino znaenje, no to je neophodan element konstrukcije. Skulptura, koja prati arhitekturu, u svojoj se ranijoj fazi u velikoj mjeri podudara sa srednjodalmatinskom, da bi se u kasnijim slojevima pojavile razlike koje valja pripisati razliitom razvoju i drukijim mogunostima obiju kulturnih zona. ini se da je junodalmatinska skulptura bila izloena utjecaju jake radionice u Dubrovniku, koji je pak s tuom kulturnom produkcijom ostvarivao dodire razliite od onih realiziranih u Zadru ili Splitu. Preko junodalmatinske metropole prodirao je u unutranjost jai utjecaj Bizanta nego kroz srednjodalmatinske gradove. ini se ipak da taj bizantski utjecaj valja razlikovati od onoga to ga je ouvala ranokranska tradicija i to se zadrao u donekle izmijenjenim oblicima u djelima raenim u domaoj tradiciji, npr. u Bosni. Vanija, meutim, od vanjskih utjecaja u ovoj zoni, svakako je autohtonost rjeenja iznalaenih u domaoj tradiciji, to je mogla povremeno oslabiti, ali nikada nije bila sasvim prekinuta. Nema sumnje da i u arhitekturi, kao i u pisanoj rijei, osim bizantskih valja traiti i zapadne utjecaje, iako se kategorije istono i zapadno diferenciraju u veoj mjeri tek s pojavom romanike. Tragovi Zapada prisutni su i u rijetkim ostacima fresaka i iluminacijama rukopisa. Umjetniki uzori veine minijatura Miroslavljeva evanelja potjeu iz Apulije, a isto vrijedi i za neto mlae Hilandarsko evanelje. Moin je ak ustvrdio da u osamdesetim godinama XII veka na zetsko-humskom terenu izbija mona struja zapadnog minijatorskog stila.... Upravo Miroslavljevo evanelje doarava prave osobine ovog kraja, stalnu prisutnost Istoka i Zapada: ... istorijsko-umetnika analiza spomenika razluila je u njegovoj iluminaciji dva glavna sloja, vizantijski i romaniki, uz tragove razliitih istonjakih i zapadnjakih uticaja, i utvrdila postojanje nekoliko heterogenih uzora kojima su se posluili minijatori rukopisa. Zapadni je utjecaj jo jae doao do izraaja u zidnom slikarstvu, tako da je ono u svojim rijetkim sauvanim primjercima, od kojih je najpoznatiji onaj u Stonu, dijelom nosilo obiljeje ranoromanikog stila. Na drugim su freskama pak oitiji bizantski tragovi, pa su freske dukljansko-humskog podruja u pravilu rezultat mijeanja istonih i zapadnih stilova. slikarstvu se zalea, napose Bosne, u tim ranim fazama moe malo toga rei, pa Kajmakovi, na temelju analogije s ostacima kamenog namjetaja (Blauj, Glamo), moe samo pretpostaviti da se ono takoer izvodilo iz slikarstva srednjodalmatinskog, dubrovakog i humsko-dukljanskog podruja. Nema sumnje da otkrie fresaka u dubrovakoj katedrali namee potrebu za revalorizacijom upravo Dubrovnika kao

slikarskog sredita, to se ujedno poklapa s rezultatima do kojih se dolo u istraivanju dubrovake klesarske radionice. Tragovi bizantskog slikarstva doli su do izraaja najvie u Sv. Tomi u Kulima i u Paniku. Fragmenti fresaka iz Panika otkrivaju vezu njihova majstora s onim koji je slikao Sv. Iliju na Lopudu, a kojemu je zapadno, srednjodalmatinsko slikarstvo bilo jednako tako poznato kao i istono. Po Kajmakovievu sudu, upravo te nas freske upuuju na Dubrovnik kao centar onovremenog slikarstva. Specifina mjeavina umjetnikih utjecaja slijedila je iste one putove u unutranjost kojima su ile glagoljica i bosanica: zapadne minijature na podruju irilske pismenosti nastavljaju tradiciju Miroslavljeva evanelja u Bosni (Evanelje Divoa Tihoradia, Manojlovo evanelje, Nikoljsko evanelje, Giljferdingov apostol). Arhitektura zalea svoje poticaje takoer dobiva s primorja, ona u Srbiji sve tamo do druge polovice 14. stoljea. to moemo rei karakteru junodalmatinske umjetnosti? Sasvim je u pravu uri kad kae da se nikakva srpska umjetnost ne moe u vremenu od 9. do 11. st. izvojiti iz cjelovite produkcije na podruju od Bojane do Cetine. Fiskovi i Jurkovi istakli su kontinuitet arhitekture i kamenog crkvenog namjetaja od kasne antike do razvijenog srednjeg vijeka. Upravo u tom kontinuitetu pojavile su se razlike izmeu junodalmatinskih i srednjodalmatinskih rjeenja. Podjednako snani utjecaji Istoka i Zapada, u dodiru s autohtonom tradicijom iji su nosioci bili gradovi, u prvom redu Dubrovnik, stvorili su junodalmatinski tip umjetnosti, rasprostranjen uglavnom na onom istom humsko-dukljanskom prostoru (s neto izraenijim pomakom prema zapadu), na kojemu je cvao samosvojni knjievni krug. c) Nosioci kulture U trenutku kada smo ustanovili postojanje autohtone kulture humsko-dukljanskog podruja, postavlja se pitanje: tko su bili njezini nosioci, odnosno tko su bili stvaraoci, a tko konzumenti umjetnikih djela pisanog i likovnog izraza? Cjeloviti bi odgovor zacijelo zahtijevao zasebnu studiju, dok je ovaj rad zamiljen kao skica problema i prijedlog odgovora. Pokuat u stoga samo u grubim potezima ocrtati obje kategorije nosilaca kulturnog razvoja. etnikom i socijalnom porijeklu naih ranosrednjovjekovnih, predromanikih stvaraoca, pisalo se mnogo i ovdje nema potrebe ponavljati sve, esto krajnje oprene teze. U svjetlu najnovijih, ovdje ve citiranih istraivanja, postalo je jasno da su graditelji i klesari porijeklom iz priboalnih gradova, odnosno njihove blizine, pri emu etnika pripadnost pojedinca nije igrala nikakvu ulogu, te se umjetnost i ne moe dijeliti na neku slavensku/hrvatsku, odnosno romansku. Ipak, ne moe se sasvim odbaciti ni udio sveenika, arhitekata i planera, koji su dolazili iz drugih sredina. Naime, ako nam to i nije izravno potvreno nekim zapisom, jasno je ve i po irenju slavenske pismenosti, iji su prenosioci mogli biti samo sveenici iz krajeva u kojima je glagoljica ve bila u upotrebi, da su takve, makar brojem male, intelektualne migracije imale udjela u kulturnom stvaralatvu ovog podruja. Situacija se donekle mijenja pojavom romanike, kad moemo jasnije uoiti vanjske utjecaje. Benediktinski red, reformiran ili barem oivljen, ostavio je posvuda tragove svoje graditeljske djelatnosti - bazilike, koje su u poletnom duhu novog vremena postale

opeprihvaeni arhitetktonski tip, briui ranije istaknute razlike graditeljstva obiju dalmatinskih zona. Veze benediktinskih zajednica, relativno brojnih na neretvanskim otocima, Bojani, te podruju Dubrovnika, Kotora i Budve, s junom Italijom bile su naroito jake u 11. i 12. st., u vrijeme postojanja dukljanske drave. Jedno od sredita irenja reda bio je i samostan Sv. Marije u Pulsanu na Monte Garganu, odakle se razvija i kult Sv. Mihajla, est u junoj Dalmaciji. Bliskost dijela sauvanih junodalmatinskih fresaka zapadnima, ak i francuskima, moe se takoer zahvaliti djelatnosti toga reda. M. Panteli najvjerojatnije s pravom povezuje ime Romald, zabiljeeno u popisu umrlih u Sinajskom liturgijaru, s Romualdom, reformatorom benediktinaca i osnivaem kamaldoljana. Bizantski se pak elementi u slikarstvu posredno svakako smiju vezati uz djelatnost samostana Grka ili Slavena, kojima se govori u ve citiranom falsifikatu. tome da su pripadnici onog dijela srednjovjekovnog drutva, to se oznaava nazivom oratores, bili nosioci i knjievne produkcije, ne moe biti ni najmanje sumnje. Ne samo da nam je takva pretpostavka doputena na temelju prebogatih analogija, pogotovu kad govorimo svetakim legendama i ivotopisima, nego nam je to, u sluaju Barskog rodoslova, i izrijekom potvreno. Otvoreno ostaje jedino pitanje stvaralaca junakih epova, ije tragove nalazimo u istom djelu. Miljenja postanku niza pria to ih donosi Dukljanin veoma se razlikuju, ali se nipoto ne moe nijekati da u sebi sadravaju elemente usmene predaje, te je zacijelo u pravu Jagi kad tvrdi da je Dukljanin zabiljeio to je uo od pjevaa. Uostalom, to izjavljuje i sam Dukljanin, a u Luciusovu se tekstu i ne spominje da je bilo to proitao, nego je djelo sastavio na temelju onoga to |e uo od otaca i staraca. Odnos usmene predaje i zapisa treba moda i u ovom sluaju promatrati u svjetlu tumaenja to ih tome daje Arnold Hauser. On smatra da su pjesnici junakih balada i epova crpili svoju grau iz komika to su nastajale po samostanima; tovie, da su minstreli, izravno ili ne, bili u slubi crkvene propagande, jer su njihove prie svecima i junacima pokopanim u nekom samostanu, a recitirane pred samostanskom crkvom, sluile skretanju hodoasnikih rijeka u promicano sveto mjesto. Po tome bi, dakle, i usmena predaja junakim i svetim djelima crpila svoje podatke iz historijskih vrela to su opisivala stvarne dogaaje. Uostalom, ve je u literaturi uoeno da su legende u Dukljaninovu djelu nastale dijelom na temelju historijskih podataka. Umjetnost predromanike i romanike - to je Crkva. Uz njenu su djelatnost vezane sve grane likovne i pisane umjetnosti, svjetovno ostvaruje izvjesna dostignua tek u umjetnikom obrtu koji slui vanjskom obiljeavanju posebnosti povlatenih skupina. No, potroae umjetnikih ostvarenja moramo ipak traiti i meu svjetovnim osobama, katkad upravo meu njima: Zamoljen od vas, u Kristu ljubena brao i asni sveenici svete nadbiskupske stolice Dukljanske crkve, kao i od mnogih staraca, a najvie od omladine naega grada, koja se naslauje - kako to biva kod mladih ljudi - ne samo sluanjem ili itanjem ratovima ve i uestvovanjem u njima, da prevedem sa slavenskog jezika na latinski spis Gotima... Ovim rijeima obrazloio je Pop Dukljanin to ga je ponukalo da se u starosti prihvati teke zadae prevoenja rodoslova u kojem su opisani porijeklo i djelo dukljanske dinastije. S izuzetkom pojedinih ulomaka, opisani su uglavnom ratni podvizi, hrabrost, lukavstvo i vjernost (dakako, i njihovi antipodi) - vrline i mane vitekoga svijeta. Samo ponegdje, kao u prikazu Svatoplukova vladanja, pogotovu njegova sinoda, u spominjanju Konstantina ili tumaenju Vladimirove svetosti teme se pribliavaju duhovnom. Moemo

ovdje zapaziti ne samo prodiranje vitetva u crkvenu umjetnost, vidljivo kroz prevagu vitekih vrijednosnih kriterija u psihi pisca sveenika, nego, po sebi razumljivo, i postojanje vitekoga drutva u Duklji 12. stoljea. Pop Dukljanin je pripadnik gradskog drutva, ali nema sumnje da socioekonomski sustav Bara ne moemo usporeivati s onime Dubrovnika ili gradova srednje Dalmacije. Njegovo uklapanje u zalee je intenzivnije, ne samo zbog istovjetnog politikog teritorija to ih vee, nego i, ako nam je doputeno suditi na temelju Rodoslova, jedinstvenog feudalnog mentaliteta i osjeaja pripadnosti kraljevstvu. Uzalud emo traiti neke slinosti u odnosu Tome Arhidakona prema Hrvatima ili prema ugarsko-hrvatskom vladaru i gledanjima Popa Dukljanina, iako obojica potjeu iz gradskog drutva i istog, crkvenog stalea. Ne bih rekao da je pritom presudna vremenska razlika meu njima. Barsko je drutvo vjerojatno u veoj mjeri dio feudalnoga svijeta no to je splitsko otuda i nepodudarnost razmiljanja. Prijevod Kraljevstva Slavena nastaje po elji sveenika, ali i staraca i mladei Bara. ini se da je najvei poticaj prevodiocu dala upravo ta posljednja skupina. Tko je ta mlade to voli ne samo sluati ratu ve i sudjelovati u njemu? Pod tim su terminom na Zapadu toga doba bili poznati upravo vitezovi, punoljetni plemii koji jo nisu mogli preuzeti upravljanje imanjima, jer su im oevi bili na ivotu. Iako ih Dukljanin opisuje vrlo oskudno, ipak u njegovim mladima moemo nazrijeti iste one znaajke koje su pripisivane zapadnim vitezovima: ljubav prema ratu i priama junakim djelima. Napokon, i sam karakter djela u kojem se esto stereotipno ponavljaju nama dosadni opisi bitaka, odgovara sasvim duhu chansons de geste (dovoljno je prisjetiti se Pjesme Rolandu). Kako su i one zapisivane kao predloci za deklamiranje, a ne za itanje, ne bismo li smjeli pomisliti da je slinu funkciju imalo i Dukljaninovo djelo, to vie to on i sam u uvodu posveuje veu panju sluanju nego itanju? Ne bi li se, karakterom djela, namijenjenom razonodi, mogla objasniti za historiografsku djelo udna injenica, da se nigdje, pa ni uz stvarne historijske dogaaje, ne spominje nijedna godina? Vrijeme ionako nije bila odluujua kategorija vitekoga doba. Spominjanje godina vjerojatno bi samo suvino optereivalo i deklamatore i sluae. Nisu li tek humanisti, pripadnici gradskih drutava - dovoljno udaljeni od viteke kulture - shvatili djelo kao historiografsku i time opteretili suvinom i krivom kritinou i na odnos prema njemu? Ljetopis oito ne pristaje uz sadraj i stil onoga to nam je Dukljanin ostavio, rodoslov je neto bolja, ali takoer ne najsretnija oznaka. Moda bi ipak djelu najbolje odgovarao naziv to mu ga je dao sam autor (ili prevodilac?): Kraljevstvo Slavena? No, ako je prijevod nastao za potrebe barskoga drutva, slavenski je izvornik oito sastavljen za potrebe zalea, iz ega se pak mora zakljuiti da je i ono poznavalo drutvene klase slinih kulturnih potreba. Bilo bi pretenciozno tvrditi da su kraljevi, njihovi upani i vitezovi znali itati, ali su svakako znali sluati, a oito je postojala i potreba iznalaenja korijena dinastije to dublje u prolosti. Govorei odnosu drutva prema prolosti i pisanju historiografskih djela, Bloch tvrdi: Meu bavljenjima, koja su bila draga Srednjem vijeku, povijest je imala dovoljno veliku ulogu, da nam, po svom nejednako bujnom razvoju, poslui kao barometar opeg kulturnog razvoja. Pridodamo li injenici da je na dukljanskom dvoru postojala potreba za obraanjem povijesti, sav onaj izravno ili neizravno sauvani fond pismene i usmene knjievnosti, ne moemo

nijekati da je Duklja, odnosno humsko-dukljansko podruje, dostiglo kulturnu razinu s kojom se na slavenskom jugu mogla usporediti jo jedino kultura dalmatinskih komuna. Objanjenje se dijelom treba traiti i u injenici da se u Hrvatskoj sjedite centralne vlasti preselilo izvan granica drave, dok je u Srbiji i Bosni bilo tek u stvaranju. Bez okupljalita i generatora to ga predstavlja dvor, ne mogu ni nastati djela tipa Kraljevstva Slavena. Na humsko-dukljanskom podruju posebno su mjesto meu nosiocima i korisnicima kulture imali gradovi Dubrovnik i Kotor. utjecaju dubrovake kulture na okolicu, kroz sav rani srednji vijek, ve je bilo govora. Slinu je ulogu, iako u manjoj mjeri, obavljao i Kotor. Razina umjetnosti u gradovima bila je, zahvaljujui kontinuitetu i intenzivnijim (ili izravnijim) kontaktima s mediteranskim zemljama, via nego u zaleu. Taj nivo ipak nije bio rezultat samo ponude nego i potranje: koncentracija novca, a time i mogunost investiranja u umjetnika djela, bila je u gradovima via. Osim toga i trgovci su, upoznati s kulturom velikih sredita, zasigurno postavljali pred izvoae vie zahtjeve. Napokon, u gradovima je postojala i aristokracija iji su pripadnici putovali barem u diplomatske misije. Nema sumnje da je upravo njezin sofisticirani ukus uvjetovao kvalitetu umjetnikih ostvarenja. No, nedostatak izvornog materijala, kao i radova s podruja socijalne historije umjetnosti, onemoguuje nam stvaranje jasnijih predodbi utjecaju pojedinih drutvenih kategorija gradskog stanovnitva toga vremena na likovnu i knjievnu produkciju. Cilj ovoga rada bio je ukazivanje na potrebu revaloriziranju slupnja to ga je humskodukijanski prostor postigao u drutvenom i kulturnom razvitku (jedno je, dakako, nedjeljivo od drugoga). Neki izneseni prijedlozi stoga su u prvom redu hipoteze to je, zbog oskudnih informacija kojima raspolaemo, ionako sudbina veine tumaenja ranosrednjovjekovnih pojava u nas. Pogotovu kad se radi, kao u sluaju irenja glagoljice i slavenske liturgije, specifinim fenomenima. Ipak smatram da se ve sada moe zakljuiti kako je kulturna razina humsko-dukljanskog prostora bila do sada potcjenjivana ili previana, dok se s druge strane nisu uoavale, ili se nisu eljele uoiti posebnosti tamonje kulture, to nam omoguava, mislim, da govorimo zasebnom humskodukljanskom kulturnom krugu 9. do 12. stoljea. Predstavlja li ta kultura korijen bez stabla? Je li njezin razvoj bio prekinut irenjem srpskog, odnosno hrvatskog politikog i kulturnog kruga, ili bismo njezine izdanke mogli pratiti i kasnije, ako nigdje drugdje, a ono barem u Bosni? Pitanje nije bez vanosti, jer je kultura, uz dravu, faktor koji u srednjem vijeku odluujue utjee na formiranje naroda. Da bi se mogao dati odgovor na to pitanje, potrebno je obaviti jo mnogo istraivanja.

DRUTVENI RAZVOJ - NAZNAKE I SMJEROVI Isprave i kartulari Drutveni razvoj hrvatskih zemalja u ranom srednjem vijeku danas je, usprkos neospornom napretku u istraivanju tijekom proteklih desetljea, jo uvijek nedovoljno poznat. Glavna tekoa lei u malobrojnosti izvora, pri emu je dodatnu zapreku postavilo izraavanje sumnje u autentinost onih malobrojnih sauvanih. Meutim, iako formalna analiza isprava esto pokazuje njihovu manjkavu tradiciju, samo je u rijetkim primjerima bilo mogue dokazati neistinitost sadraja, dok se u veini sluajeva mogla utvrditi tek manje ili vie opravdana sumnja u pojedine podatke prijepisa. U novije su se vrijeme pojavili radovi to potvruju sadrajnu autentinost podataka u ispravama. Meu izvorima posebno mjesto zauzimaju kartulari samostana Sv. Petra u Selu i Sv. Ivana Biogradskog, ali i drugi, poput kartulara zadarskih samostana Sv. Krevana i Sv. Marije, ili splitskog Sv. Stjepana. Njihovom pomou moemo pratiti, izmeu ostalog, stvaranje dvaju ponajveih veleposjeda u Hrvatskoj (biogradskog i poljikog), nastalih darivanjima i kupnjama. Moemo uoiti kako se postupno, zamjenjivanjem zemljita s drugim vlasnicima, stvara zaokrueno imanje. Napokon, pokazuju nam kako su veleposjedi svojim irenjem, uvjetovanim prije svega gospodarskom logikom i mogunostima, brisali granice meu historijskim pokrajinama, stvarajui jedinstveni hrvatsko-dalmatinski drutveno-gospodarski prostor. Kartulari otkrivaju i sliku drutvene ljestvice - od serva do kraljeva i njihova dvora. Sveenici, ratnici i seljaci na njihovim stranicama oivljavaju feudalizirani svijet Hrvatske u naponu snage. Servi Krenemo li od temelja drutvene piramide, upast e nam u oi razlika meu odnosima na posjedima poljikog i biogradskog samostana. Dok na prvome upravitelji samostana vrlo esto nabavljaju serve, zasebno ili sa zemljom, dotle biogradski kartular ne biljei nijedan takav sluaj. Servi se, istina, spominju - sokolar Apric daruje jednog djeaka kralju, a jednu ancilu kraljici - ali nema nikakve potvrde da su oni radili na zemlji. Bilo bi teko povjerovati da samo sluajno nisu zabiljeeni servi-zemljoradnici u kartularu, ili da su izostavljeni iz starijih zapisa prilikom sastavljanja kartulara u 14. stoljeu, kada takve biljeke vie ne bi imale posebnog znaenja za samostan. To nikako ne bi odgovaralo praksi kakvu poznajemo iz drugih sredita, primjerice Splita, gdje se briljivo pazilo da se ne izgube vijesti servima i njihovoj pripadnosti Crkvi. Uoljivo je, takoer, da se servi u izvorima javljaju na tri podruja: dubrovakom, splitskom i zadarskom. Najnovija analiza darovnice za Diklo, odnosno pitanja zemljinog vlasnitva u zadarskoj okolici, to ju je izvrio N. Jaki, pokazala je da je posjed to ga kralj potvruje samostanu Sv. Krevana dio nekadanjeg agera. Isti je sluaj i sa zemljama to ih daruje ban Stjepan. To znai da se naselja serva Butina Vas i Nova Sela nalaze na nekadanjem zemljitu dravnog fiska, odnosno gradskog agera. Iz toga proizlazi da se servi u zadarskoj okolici javljaju samo na podruju bive bizantske Dalmacije.

Oko Splita veina se serva spominje na hrvatskom tlu, ali redovito na posjedima splitske Crkve. Supetarski kartular pokazuje kako Petar Crni pretvara slobodne seljake u serve za potrebe jednog crkvenog imanja to je nastalo, dodue, izvan dalmatinskog politikog podruja, ali je prenijelo nain organiziranja posjeda i na hrvatsko selo. Slina je situacija i na dubrovakom podruju, gdje se, istina neto kasnije (1112. godine) servi spominju meu stokom u darovnici suca Boleslava benediktincima na Lokrumu. Prema tome, ne bismo mogli nazvati sluajnom injenicu da na stranicama Policoriona uzalud traimo serve koji bi obraivali najvei veleposjed u Hrvatskoj (nakon, po svoj prilici, kraljevskog). Biograd se sa svojom okolicom nalazio na hrvatskom zemljitu, na kojemu su antiki preici bili neznatni, a do kojega su i utjecaji romanskog Zadra jedva dopirali. Literatura servima u Hrvatskoj je obimna, a prikazana je u N. Budak, Pregled literature, 5-34. Problematika je u najnovije vrijeme obraena u N. Budak, Servi ranoga srednjeg vijeka, 255-268. Meu vanijim radovima valja spomenuti M. Barada, Starohrvatska seoska zajednica, Zagreb 1957; B. Grafenauer, Zgodnjefevdalna drubena struktura jugoslovenskih narodov in njen postanek, Zgodovin-ski asopis 14, 1960; M. M. Fredenberg, mnogoznanosti ponjatija servus u Dalmatinskoj Horvatii X-XI w., Uenie zapiski Velikolukskogo gosudarstvenog instituta 20, 1962. Zasluga je Barade i Grafenauera da su ukazali na dugostoljetnu pretvorbu antikih robova u srednjovjekovne kmetove, dok je Freidenberg istakao vezanost ropstva uz antike gradove. Osim domae literature, za shvaanje poloaja serva, pod ime su se podrazumijevale razliite kategorije podlonika, vana je dakako i inozemna. I u ovom je sluaju znatnu ulogu odigrao Mare Bloch svojom knjigom srednjovjekovnom ropstvu (talijanski prijevod: La servit nella societ medievale, Firenza 1975). Pitanju ropstva niz je radova posvetio Charles Verlinden, a rezultate je uglavnom prikupio u knjizi L'esclavage dans l'Europe medievale, t. I, Brgge 1955. Od najnovije literature valja uputiti na lanak HansWernera Goetza, Serfdom and the beginnings of a seigneurial System in th Carolingian period: a survey of th vidence, Early Medieval Europe 1993 2(1), 29-51, gdje je navedena i sva vanija literatura. Antiki utjecaji na drutvenu strukturu Robove kao obraivae zemlje susreemo gotovo iskljuivo na zemljinim posjedima gradova, ili pak na bivem ageru naputene Salone. Oni su, kao preitak procesa pasivne negacije antike, bili strani drutvu slavenskih doseljenika, kojima je na njihovim, vjerojatno malim zemljinim posjedima, bilo ionako previe radne snage. Okupljajui rascjepkane parcele obradive zemlje i vinograda u jedinstvenu gospodarsku cjelinu, Petar Crni je u okolici Splita razbio stoljeima nasljeivanu drutvenu strukturu. Zasigurno nije bio jedini koji je tako postupao, iako drugim slinim posjedima, primjerice onima splitske Crkve, znamo razmjerno malo. Najstarije vijesti servima susreemo u Trpimirovoj darovnici. Njome Trpimir potvruje splitskoj Crkvi posjede u Laanima i Tugarima cum servis et ancillis Stepus, Sagoleo, Chortino. Daruje joj i crkvu Sv. Jurja na Putalju sa svim njenim posjedima, servima i ancilama. Prijepisu isprave dodan je krai tekst s imenima serva u Mosoru: Haec sunt nomina seruorum de Masaro pertinentes eos in saneta maire ecclesia beati Domnii.

Scitote nomina eorum. Sunt inprimis: Carento, Postellio, Nasezaii, Damaiai, Ybena, Trubuza. Istis cum suas feminas. Ceteri vero septem, quorum nomina sunt: Liutamiro, Strehemilo, Nedamustlo, Tesina, Liuteciai, Ceustizo. Ovaj je dodatak u mnogoemu zanimljiv i vjerujem da mu se nije posveivalo dovoljno panje prilikom ocjenjivanja autentinosti same isprave. Da nije pripisan u vrijeme sastavljanja isprave, govori injenica da se nijedno ime to se u njemu javlja ne poklapa s imenima trojice serva u tekstu same darovnice. Pa ipak, u njegovu starost ne moemo posumnjati: sva imena to se u njemu navode narodna su, to znai da pokrtavanje na podruju Mosora u vrijeme popisivanja ovih serva jo nije uzelo maha. Kako su u 11. stoljeu kranska imena ve uklopljena u hrvatski antroponimiki sistem, moemo s velikom vjerojatnou konstatirati da taj pripis treba datirati ranijim razdobljem. Mogue je pretpostaviti da su tekstovi Trpimirova darivanja (ali ne u obliku darovnice) i popisa serva u vlasnitvu Crkve bili zapisani u ovom slijedu u izgubljenom montaneju. Prilikom sastavljanja darovnice u obliku u kojemu je do nas dola, sastavlja je po smislu povezao oba teksta, ali potonjeg nije znao ili nije mogao ukljuiti u tekst novosastavljene darovnice, pa ga je dopisao pri kraju. Neki kasniji prepisivai nisu popis serva smatrali sastavnim dijelom darovnice, pa ga niti ne nalazimo u svim prijepisima. Iz naina na koji su servi popisani u darovnici i njezinu pripisu mogli bismo zakljuiti da su oni poklanjani zasebno, a ne uz odreene zemljine estice, te da, prema tome, nisu bili vezani uz zemlju, nego uz osobu vlasnika. To su, dakako, samo nagaanja, ali se ona uklapaju u rezultate do kojih je u navedenom radu doao Bloch za francusko podruje. Obiteljske strukture serva U prilog tome govori i struktura obitelji serva navedenih u popisu. Njih est bilo je oenjeno, dok su ostala sedmorica (zapravo estorica) bili samci. Da su servi bili trajno vezani uz zemlju, bilo bi gotovo nezamislivo da ih tako malen broj ima obitelj. Stoga se moe pretpostaviti da su nabavljani kupnjom ili nekako drugaije i naseljavani na vlastelinstvu pridvornog tipa, odnosno na zemljinim parcelama uz koje nisu bili osobno vezani. Slobodni seljaci i kmetovi Slavensko je stanovnitvo donijelo sa sobom i svoju drutvenu organizaciju U kojoj nije bilo mjesta servima, osim moda kao ratnim zarobljenicima koji su prodavani za otkup, poklanjani ili nakon nekog vremena otputani. Zemlju su veinom obraivali slobodni seljaci unutar seoske opine, i vjerojatno je tek 11. stoljee vrijeme kada se stvaraju novi oblici odnosa u agraru. tome nam takoer govori Policorion. Petar Kreimir poklanja samostanu zemlje U Kratanima, to ih doivotno obrauju u korist samostana etvorica seljaka. Takoer poklanja i zemlju u Siovi, to je obrauje jedan seljak. Ni u jednom se sluaju ne kae da kralj poklanja i dotine seljake, koji bi u tom sluaju bili servi. On samo daje zemlju, koje je obraivanje privremeno osigurano. Ne znamo je su li djeca ovih seljaka nasljeivala obvezu oeva. Ne znamo niti je su li imali neku vlastitu zemlju pored ove to su je obraivali za kralja, odnosno samostan. Ne znamo, napokon, niti kakav je bio njihov pravni poloaj: je su li slobodni ili nisu? Jasno je samo to da im je sloboda na odreen nain ipak bila

ograniena, emu govori obveza doivotnog obraivanja zemlje. Pored pretvaranja slobodnih seljaka u serve, ovo je prvi znak socijalnog raslojavanja hrvatskog sela. Najvei je broj seljaka u to vrijeme jo uvijek slobodan. Policorion ih poznaje pod imenom villani, a ivjeli su u selima (Servica, Uii, Kamenjani, Trevizizi, Jagonjani, Leani, Garica), raspolaui slobodno svojom zemljom. Njihovi zemljini posjedi, to su esto na stranicama kartulara predmet poklanjanja ili prodaje, nazivani su alodijima. Prihvatimo li da je znaenje ovog termina isto kao na Zapadu, odakle je doao u nae krajeve, znailo bi to da se s njega nisu plaali nikakvi porezi, odnosno da je bio sasvim slobodan. Alodiji Pojedinci su mogli imati i vie alodija. Neki Ljutostrah prodaje tako svoj najbolji alodij u Kratanima. S druge strane, alodij je mogao imati i vie vlasnika: za poklanjanje svog dijela alodija Mojmir je morao dobiti suglasnost svog brata. Alodij bi, dakle, bio ono to se u hrvatski pisanim kasnijim izvorima naziva plemeninom, batinom ili djedinom. Vrijednost je alodija, a to znai i veliina, jako varirala. Dok Teimir i Dabraa prodaju svoj alodij za 35 romanata, dotle neka druga dvojica dobivaju samo 3 romanata. Alodij udovice Barbare plaen je ak 55 romanata. Poklanjanje alodija ili njihova prodaja samostanu u Biogradu dijelovi su procesa utapanja alodija u velike zemljoposjede. Slino kao i na Zapadu, samo oko stoljee kasnije, alodiji, pogotovo oni manji, velikim e dijelom nestati. Uzroci su bili razliiti, od potrebe za zatitom i sigurnijom prehranom, to malo zemljite nije moglo jamiti, do izbjegavanja vojne slube vezane uz alodij (na naem podruju potonju pojavu ne moemo dokazati). U hrvatskoj historiografiji nije bilo dovoljno istraivanja usmjerenih ka prouavanju bizantskih utjecaja na ranosrednjovjekovno hrvatsko drutvo, pa tako ni na ranofeudalne odnose. Stoga samo napominjem da u Bizantu, istodobno s nestajanjem alodija na Zapadu, tee slian proces pretvaranja stratiotskih posjeda u pronije. Po nekim terminima hrvatskih izvora, kao to su policorion, tipik i climata, nasluuje se bizantski utjecaj na Hrvatsku jai no to se obino predmnijeva, pa se ne smije sasvim odbaciti pomisao da se i u dotada bizantskoj Dalmaciji moda osjea proces stvaranja bizantskog feudalizma. No, bez obzira na to, uzmemo li u obzir istodobne podatke Supetarskog kartulara, jasno je da je 11. stoljee vrijeme pretvaranja slobodnih seljaka u ovisne, a time i vrijeme slabljenja vojne moi Hrvatske. Ako je ona, u odnosu na prethodno stoljee, proirila i gospodarski ojaala, kao vojno-politiki inilac poela je slabiti, to je u 12. stoljeu napokon dovelo do gubitka samostalnosti i nekih teritorija (u Slavoniji i Istri, te prema Bosni). Feudalizacija drutva prouzroila je neumitno slabljenje sredinje vlasti i otvorila put anarhiji i unutranjim sukobima do kojih je dolo po izumru Trpimirovia. Pridvorno gospodarstvo Uz alodij se kao gospodarsko-zemljina jedinica u Policorionu esto spominje i curtis. Curtis, ili dvor, imanje je s gospodarskim zgradama (neto poput antike villa-e rustica-e) kojih je namjena prije svega skladitenje prinosa s polja. Takvo je imanje, za razliku od antikih vila ije su zemlje obraivali robovi, zahtijevalo tlaku, ali se rad kmetova i dalje kombinirao s robovskim, pa je pone kada za obje kategorije podlonika koriten isti

termin - servus. Pridvorno se gospodarstvo razvija u sredinjim dijelovima franake drave, dok u mnogim iluigim krajevima zapadne i sredinje Europe ostaje nepoznato. Tlaku i pridvorno gospodarstvo uvode u Italiju Franci tijekom 9. stoljea. U onim krajevima sto su bili dulje pod Bizantom, pa tako i u Dalmaciji, takav je sustav organiziranja veleposjeda nepoznat. Stoga smijemo pretpostaviti da se pridvorna gospodarstva i u nas stvaraju pod vanjskim utjecajem franakog feudalizma, samo kasnije no u Italiji. Nepostojanje pridvornog gospodarstva na nekadanjem bizantskom tlu, kao i podruju to je gravitiralo dalmatinskim gradovima vidi se i po tome to se u Supetarskom kartularu curtis spominje samo jednom, na Brau. Upravo zbog toga to nije postojala institucija pridvornog gospodarstva, bio je Petar Crni prinuen zemlje obraivati iskljuivo koristei serve. Alodij udovice Barbare opisan je kao tres casas cum tota curte que infra est, et duas terre pecis in valle Pagnana. U ovom se sluaju nije mislilo na dvor kao na gospodarsku jedinicu, nego ba na dvor, dvorite, meu kuama. Upravo tako valja i zamiljati dvor sredite posjeda: nekoliko zgrada to ine arhitektonsku cjelinu razmjetenih oko zajednikog dvorita. Takav se objekt razlikovao od antike vile poput one poljikog samostana po tome to nije imao nastambe za serve koji bi obraivali zemlju. Izraz terra, to se esto javlja u kartularu, nije znaio zemljinu parcelu, nego takoer posjed. Potvrdu za to nalazimo u podatku kupnji zemlje u Narachu. Opat je kupio zemlju (terram) koja je sex locis divisa, a zatim drugu, quinque locis dispertita. Prema tome, terra je bila oznaka za posjed to se mogao sastojati od vie estica, a ako je terminologija odraz stvarne razlike (tu valja biti oprezan), takav posjed nije bio istovjetan niti s alodijem (po svom pravnom statusu), niti s dvorom (po nainu organizacije). Vjerojatno je to bio posjed s kojega se plaao porez, ali bez odreenog stupnja centraliziranosti, kakvog je imao dvor. Nabavljanje zemalja Kako se itav posjed biogradskog smostana sastojao od mnogo estica razbacanih na razmjerno velikom prostoru, javlja se ve u 11. stoljeu tenja da se stvori koherentniji veleposjed, kojim e se lake upravljati. Stoga se esto u biljekama kartulara nailazi na zamjenu imanja s drugim vlasnicima, kao primjerice na Pamanu. Krajnji nam rezultat te djelatnosti nije dovoljno poznat, jer jo nije izraen precizniji prikaz razvoja samostanskih posjeda na kopnu. Nain na koji su nabavljane zemlje za samostan moe nam takoer otkriti poneto privrednoj strukturi onovremene Hrvatske. Redovnici Sv. Ivana dolazili su do zemalja kupnjom i poklonima. Uestalost jednog i drugog naina stjecanja posjeda bila je podjednaka: 25 veih i manjih zemalja, livada, vinograda ili oranica primio je samostan na dar od razliitih davalaca, meu kojima je bio i kralj. Opat je posjede kupio 28 puta. S obzirom na vrijeme kupnje (druga polovica 11. stoljea), oekivali bismo da se naknada za kupljeno dobrim dijelom isplaivala u robi ili stoci. Takav je nain plaanja bio est pri nabavljanju zemalja i robova za samostan Sv. Petra u Selu, iako su se i tamo za plaanje veih iznosa sluili novcem. Meutim, biogradski su opati gotovo sve zemlje platili novcem (20 od 28, dok se za jednu ne zna kako je plaena). Ukupno je isplaena svota od 272 solida. Teko je danas procijeniti vrijednost te svote, ali tolika koliina

gotovine, makar razdijeljena na nekoliko desetljea, nije bila beznaajna u vrijeme kada su se ljudi prodavali i za malo hrane. Zanimljivo tumaenje pojavi velikog broja romanata (novaca bizantskog cara Romana III.) na hrvatskom prostoru (pogotovo u zadarskoj regiji), dao je N. Jaki. Veliki nesrazmjer u broju otkrivenih romanata prema inae mnogo rjeim poznatim primjercima novca drugih vladara pokuao je objasniti bogatim poklonima to ih je Roman III. dao arhontu i toparhu Dobronji, odnosno ludarskom prokonzulu Grguru (ako je rije istoj osobi). Taj je novac dao poticaj iMMtlevinskoj djelatnosti u Zadru, a moda bismo ga mogli dovesti u vezu i s intenzivnijom upotrebom novca na biogradskom podruju. Kada se plaalo u naturi, inilo se to redovito stokom. ini se da su se njome plaale manje parcele, jer se kao naknada esto davao jedan konj, ija je vrijednost bila oko 8 solida. Parcele to su plaane gotovim novcem dosizale su cijenu i od 55 solida. Prema svemu bi se moglo zakljuiti da je upotreba novca ve uhvatila vrsta korijena u sredinjim hrvatskim oblastima. No, ponovo valja biti oprezan. Na to nas opominje biljeka nekom Kernicu, koji je, zaredivi se, dao samostanu svoju crkvu u Miranima, zajedno sa zemljom. Uinio je to zato to je opat iskupio njegovu sestru iz suanjstva u koje je bila odvedena extra nostram provinciam. Kernic je, kao patron crkve, oito pripadao vladajuem sloju, ali ipak nije imao dovoljno novaca, a da iskupi svoju sestru. Ova pozajmica od opata upuuje na zakljuak da je gotovim novcem, barem u veim koliinama, ponajprije raspolagala Crkva. Razlike u regionalnom razvoju Usporedba biogradskog i poljikog podruja, temeljena na podacima dva kartulara, govori znatnim razliitostima dviju regija. Novac je bio u opticaju i u sredinjoj i u junoj Hrvatskoj, ali se ini da je novana privreda jae zahvatila Biograd s okolicom. Taj je kraj, po svemu sudei, bio i manje zahvaen propadanjem seljatva. To je i razumljivo, uzme li se u obzir da je druga polovica 11. stoljea vrijeme najveeg uspona Biograda, ija je gradska privreda djelovala i na okolicu, pri emu je svakako ulogu igrao i sredinji poloaj u drutveno i privredno najvitalnijem dijelu srednjovjekovne Hrvatske. Integracijski procesi u 11. stoljeu U drugoj polovici 11. stoljea, hrvatske zemlje doivljavaju snaan integracijski proces, to dolazi posebno do izraaja u vrijeme vladavine kralja Zvonimira. Zahvaljujui rodbinskim vezama s Arpadoviima, kao i svojoj dobro promiljenoj politici oslonca na papu, Zvonimiru je uspjelo nastaviti djelo svog prethodnika, Petra Kreimira, te uvrstiti vlast hrvatske krune nad Dalmacijom, a vjerojatno i nad Slavonijom. Time je, bar za neko vrijeme, ostvareno politiko jedinstvo hrvatskih zemalja. Na ovome nas mjestu zanima u kojoj se mjeri to politiko jedinstvo oitovalo u procesima drutvene integracije. Da li je sintagma hrvatska drutva primjerena 11. stoljeu, ili je samo plod znanstvenikog domiljanja? U kojoj je mjeri drutvo u hrvatskim zemljama bilo jedinstveno, odnosno koliko se razlikovalo od regije do regije? U traenju odgovora na ta pitanja ne smijemo zaboraviti dosegnuti stupanj nae socijalne historije, kada se radi ranom srednjovjekovlju.

Ve je i na prvi pogled jasno uoljivo da su se na podruju kraljevstva razlikovala dva prilino razliita svijeta: onaj dalmatinskih gradova i hrvatskog sela. Na sjeveru, iza niza planinskih lanaca preko kojih su se utjecaji razmjenjivali polako i s velikim tekoama, razvijalo se mlado drutvo ravniarskoga ivota. Razvoj gradova Na itavom prostoru od Drave do Jadrana, najjai je gospodarski potencijal bio usredotoen u gradovima na obali. Oni su u najveem broju pripadali nekadanjoj bizantskoj provinciji Dalmaciji, ali je meu njima bilo i onih to su se razvili na hrvatskom dravnom podruju. Svojedobno su to bila samo kastra, bez biskupa, u mnogome vjerojatno nalik na slina sredita hrvatskih upanija u unutranjosti. Vie utvrde nego gradovi, bez obzira na to to emo pod tim pojmom podrazumijevati u ranom srednjem vijeku. S vremenom, meutim, po svom drutvenom ustrojstvu, stali su sve vie nalikovati svojoj starijoj dalmatiniskoj brai. U Zvonimirovo vrijeme Biograd i Nin imali su biskupe, postigavi time civitet. Slino je bilo i u Kninu, gdje se vanost grada ne oituje samo u funkcijama u uoj gradskoj jezgri (vladarsko sjedite, kraljevski samostan Sv. Bartolomeja), nego i u onima u neposrednoj blizini (sjedite hrvatskog biskupa). Druga dva vana naselja, ibenik i Skradin, bila su i dalje, ini se, vie administrativna, no gospodarsko-vjerska sredita. Biograd je u tom razvoju otiao najdalje. Njegov prior, jedini u uoj Hrvatskoj, stajao je na elu zajednice to se ve, izgleda, podijelila na plemenite i neplemenite, kao to se, uostalom ranije i izrazitije, maiores et minores (nobiles et ignobiles) pojavljuju u velikim sreditima poput Zadra i Splita. Pojava ovog protopatricijata bila je posljedica, ali i preduvjet uklapanja Biograda u cjelinu istonojadranskog komunalnog svijeta, pa i socijalno-ekonomskog jadranskog sustava uope. Svjedoi tome, meu ostalim, njegov prior, Dominicus Justus Veneticus. U dalmatinskim gradovima u uem smislu rijei, drutvena je struktura bila svakako sloenija od one u Biogradu. Njeni su korijeni sezali daleko u prolost, crpei u ranijim stoljeima snagu iz nikada sasvim presahlog vrela antikog svijeta. Zbog toga je zadarski protopatricijat ve u prvoj polovici 11. stoljea mogao iskazivati tenje ekspanzije izvan gradskih zidina, kao u sluaju Grgura Dob-ronje, pripadnika ugledne dinastije Madijevaca. Njegovi su preci i potomci kroz dva stoljea vladali Zadrom zamalo kao suvereni, pri emu su ostavili vjenog traga u materijalnoj kulturi svog grada (valja se samo prisjetiti samostana Sv. Krevana i Sv. Marije). Protopatricijat Madijevci su najbolji, iako ne i jedini primjer na kojemu moemo pratiti razvoj dalmatinskog ranosrednjovjekovnog patricijata. Sline genealogije uglednih rodova mogu se rekonstruirati i u Splitu, gdje uostalom susreemo i prvi poznati primjer (Velikog Severa i njegovog unuka/neaka), koji nam dokazuje da je dio ranosrednjovjekovnog patricijata svakako imao zbiljske korijene u kasnoj antici. Prvi poznati zadarski patricij, prior Andrija, graditelj crkve, a vjerojatno i samostana Sv. Krevana, ostavio je za sobom oporuku, sastavljenu 918. godine, u kojoj je briljivo rasporeena njegova imovina. Ona je dragocjen klju kojim otvaramo vrata u svijet inae

sasvim nepoznat, u kojemu na jednome drutvenom polu bogati patricijski rod raspolae s nekoliko kua, mnogo zemlje i stoke, novcem, luksuznim predmetima i ljudima, dok na drugome potpuno obespravljeni servi bivaju popisivani meu stokom i poklanjani tako da lanovi obitelji mogu biti podijeljeni meu vie vlasnika. Isprave to su se sauvale posveuju panju gotovo samo tim dvama krajnostima: srednji sloj zauvijek se izgubio u gotovo potpunoj anonimnosti. U povijesti Madijevaca zrcali se sudbina hrvatsko-dalmatinskih odnosa u smiraj ranoga srednjovjekovlja. U Zvonimirovo vrijeme Zadrom je kao prior upravljao Madijevac Drago. Njegovo ime, kao i ime njegova pretka Dobronje, otkrivaju nam koliko duboko je dalmatinski gradski svijet zahvatio proces kroatizacije. Mogli bismo navesti jo niz slinih sluajeva (primjerice splitskog priora Valicu, zadarskog Vitau, priora sustipanskog samostana Dabra, rabskog biskupa Dragu ili zadarskog Dabranju) kako bismo pokazali da integrativni procesi doista jaaju u drugoj polovici stoljea, te da pria srodstvu Trpimirovia s Madijevcima moe biti i izmiljena, ali da je svakako svoju podlogu imala u istinskom zbliavanju dvaju vodeih rodova u dvjema sjedinjenim politikim cjelinama. Meusobni utjecaji gradova i zalea Hrvatska je, dakle, gradove obogaivala ljudima, a ovi su za uzvrat u zalee odailjali bogatu lepezu drutvenih, ekonomskih i kulturnih utjecaja. Upravo u Zvonimirovo vrijeme, bogati Splianin Petar Crni podie u hrvatskom zaleu svoju zadubinu, opskrbivi je velikim zemljinim posjedom, za iju je obradu trebalo radne snage. Kupovanjem ljudi iz oblinjih sela, Petar je u jo uvijek rodovsko drutvo stao unositi robovlasnike odnose kakvi su postojali na dalmatinskim gradskim astarejama, kao uostalom i na itavom Mediteranu. Ponekad se u literaturi dogaa da se stvaranje supetarskog veleposjeda tumai kao znak nastanka feudalnih odnosa. S time se ne mogu sloiti, jer je oito da bogati Splianin, moda trgovac, ulae svoj akumulirani kapital u zemlju, kao to su to trgovci posvuda inili, a da pri tom ne stvara nove drutvene odnose, ve, dapae, presauje stare, pomalo mumificirane. Bio je to tek posljednji prodor antike Dalmacije u predfeudalnu Hrvatsku. Razvoj feudalnih odnosa Usprkos tome, Zvonimirovo je vrijeme, kao i ono njegova prethodnika Petra Kreimira, donijelo u svijet hrvatskih seoskih opina prve dake feudalizma. Zvonimirova zakletva papi rjeit je znak promjena, ali se moramo uvati da nas taj tipini feudalni ugovor ne zavede, jer mijene u drutvu ipak nisu bile tako potpune. Tada se ve otkrivaju i ostali katovi feudalne piramide, s kraljem na elu (ili ipak papom?), te s monim banovima i upanima u meuprostoru. Poloaj banova, istina, nije sasvim jasan, ali se moda ve tada moe naslutiti da upani nisu samo predstavnici jedne teritorijalne cjeline, nego da nastoje svoju vlast pretvoriti u neto vie, moda i u nasljedno pravo. Bribirski upan Strezinja u pratnji petorice ratnika mogao bi biti i rodovski starjeina okruen svojim roacima, ali bismo u njemu radije vidjeli seniora koji je na neki drugi nain, a ne krvnim vezama, privukao svoju pratnju. Tako je i Streza pravi pripadnik seniorskog sloja, kojemu Zvonimir, njegov neak, poklanja pravo ubiranja

prihoda s velikog podruja Mosora. Da kralj sustavno uzdie sloj svojih pristaa, a ponajprije roaka, vidi se i po tome to je svog zeta Vinihu od roda Lapana nagradio Karinskom upanijom. I iz ovih malobrojnih primjera jasno je da kralj ne dijeli samo zemlju nego i vladarska prava, te se u Hrvatskoj razvijaju feudalni odnosi jednaki onima na Zapadu. To pak nije mogao biti znak da je kralj ve iscrpio svoje zemljine rezerve, pa je vjerne morao nagraivati vladarskim pravima. Vladar je, osim zemljitem svog roda, raspolagao i krunskim dobrima, a ova su se nalazila dijelom u Hrvatskoj, gdje ih kasnije poklanjaju Arpadovii, dijelom pak u Dalmaciji, kako je to nedavnom analizom darovnice za Diklo pokazao N. Jaki, a kako se vidi i iz injenice da Zvonimir daruje zemlju na dalmatinskom Krku samostanu Sv. Lucije u Bakoj. Usprkos prodiranju feudalizma s jedne, i odravanju, pa ak i ogranienom irenju retardiranog kasnoantikog sustava s druge strane, veinu stanovnitva u Hrvatskoj inili su i dalje slobodni seljaci. Posvuda su ivjeli u opinama, na zemlji to su je batinili kroz generacije, vjerojatno onako kako to neto kasnije prikazuje Poljiki statut. Njihova batina, plemenina ili alodij, kako god da se zvala, bila je garancija sigurnosti i slobodnog poloaja to e ga mnogi uspjeti odrati kroz itav srednji vijek. Slavonija i Istra bili su krajevi u kojima je drutveni razvoj imao svoje posebnosti. Zaeci kolonizacije stali su mijenjati sliku dravsko-savskog meurjeja, stvarajui prije svega nova sredita, a u Istri je feudalizam zahvatio drutvo mnogo ranije i intenzivnije nego li u drugim hrvatskim krajevima. Razvoj u Slavoniji O savsko-dravskom meurjeju u ranom srednjem vijeku moemo rei vrlo malo. Kako je taj kraj bio dugo vremena stalno ratno poprite i pozornica gotovo svih znaajnih europskih seobenih valova, to je doekao 9. stoljee demografski i gospodarski prilino iscrpljen. Ustanak kneza Ljudevita mogao bi se smatrati argumentom za suprotan zakljuak, pogotovo zbog dugotrajnog uspjenog otpora brojano nadmonim strancima, kada ne bismo uzeli u obzir da je dobar dio kneeva uspjeha postigla priroda meurjeja sa svojim movarama u kojima je harala groznica. Jedno od rijetkih mjesta s veom koncentracijom stanovnitva mogao je biti Sisak, u kojemu antiki preici nisu sasvim ugasli, odravajui blijedu uspomenu na nekadanji razvijeni grad. Drutvo kojim je Ljudevit upravljao moglo je ipak biti samo gentilno zameci feudalizma javit e se tek u vrijeme Pribine i ustaljivanja franake vlasti nakon bugarskih ratova oko Slavonije i Srijema. Donjopanonski e knez poduzeti i prve aktivnije mjere za popravljanje demografske situacije, organiziranjem prvog kolonizacijskog pothvata, moda u Vukovskoj upi. Istovremeno, kralj Ludovik mu poklanja stotinu selita (centum mansos), to je prva izravna vijest uspostavljanju feudalnih odnosa u Panonskom prostoru. Maarske su provale vrlo brzo unitile krhku feudalnu strukturu, a slavonski e drutveni preporod zapoeti tek u 11. stoljeu s razvojem bjelobrdske kulture i vrom organizacijom vlasti. To je vrijeme prve kolonizacije to iz zapadne Europe dovodi trgovce, obrtnike i seljake. Njihovim dolaskom i ukljuivanjem u lokalnu privredu dotada pritajeni razvoj prvotnih gradskih jezgara dobiva potrebni polet. Vrlo rano dolazi do uzdizanja Zagreba kao

najvanijeg gradskog sredita srednjovjekovne Slavonije. Iako su poeci zagrebake povijesti zamagljeni nedostatkom izvora, paljivom upotrebom onoga to je jo preostalo moemo postaviti makar hipotezu razvoju prvotne jezgre grada. Istra U Istri je antika batina bila najmanje okrnjena, ponajprije u gradovima uz obalu, ali i u unutranjosti. Podaci Rianskog placita pokazuju da su novani porezi bili glavni teret stanovnika prema staroj bizantskoj vlasti, Sto svjedoi visokom stupnju robno-novane privrede. Struktura gradskog drutva bila je u osnovi ista kao u dalmatinskim gradovima, pa se na njoj neemo posebno zadravati. Istarski su seljaci, kao i hrvatski, uspjeli u velikoj mjeri sauvati osobne slobode kroz institucije opina, ali je feudalizam, zahvaljujui franakoj vlasti, prodirao u istarsko drutvo bre i intenzivnije. Prvi znaci novog sustava javljaju se u darovnicama kojima u 10. stoljeu istarski biskupi, kao i akvilejski patrijarh, dobivaju vee ili manje zemljine posjede. poloaju ovisnih seljaka, meutim, govori samo jedan dokument, kojim se 1017. godine odreuju obveze seljaka prema porekom biskupu. Zanimljivo je da su seljaci, koji su izgubili slobodu seljenja, te su vezni uz zemlju, obvezani na novane i naturalne dae, ali ne i na tlaku, to je tipina franaka institucija. Pa ipak, od svih hrvatskih zemalja, Istra je u 11. stoljeu bila najproetija feudalnim drutvenim odnosima, to je bio rezultat neprekinutog gotovo trostoljetnog procesa. Oblikovanje hrvatskog srednjovjekovnog prostora Vratimo li se, dakle, na poetna pitanja, moemo ponuditi i odgovore. Politika je integracija hrvatskih zemalja, u prvom redu Hrvatske i Dalmacije, doprinijela meusobnim drutvenim interakcijama, pogotovo utjecajima to su iz gradova prodirali u zalee. Unato tome, nije postojalo ni tada, a ni kasnije, neto to bismo mogli oznaiti jednoobraznim hrvatskim drutvom. itav prostor hrvatskih historijskih pokrajina bio je proet razliitim drutvenim strukturama. Tu su, jedan pored drugoga, zemlju obraivali slobodni seljaci, robovi i pokoji kmet. Vana su sredita bili kako gradovi na obali i otocima, tako i utvrde u unutranjosti. Slika Hrvatske u 11. stoljeu slika je svog bogatstva i raznolikosti srednjovjekovlja.

POVIJEST I MIT Zakopano devet stoljea u jednom rukopisu Barberinske Biblioteke u Rimu, postalo je ime Grgura Ninskog, u doba stvaranja hrvatske historiografije, simbolom borbe Hrvata za slavenski jezik u slubi bojoj. Grgur Ninski, kao nepomirljiv branilac slavenske slube boje, koji strada ba zbog toga, uzdignut je na visoki pijedestal prvoborca hrvatske kulture protiv dalmatinskih Romana i rimskog Pape. Zbog toga je, kada se ono pred nekoliko decenija razmahala kod nas borba za glagoljicu i slovenski jezik u Crkvi, kult Grgura Ninskoga doao do svoje kulminacije. A kako se u isto to vrijeme vodila na cijeloj liniji i borba izmeu Hrvata i Talijana u Dalmaciji, postao je on simbolom borbe protiv Romana, i sve vie su poeli da ga tuju oni koji su u njemu gledali ljutog protivnika rimskoga Pape. Tako je, istovremeno dok je rastao kult Grgura Ninskog, njegovo djelovanje poprimalo legendarni oblik, da na kraju bude sve to sintetizovano u snanom djelu Ivana Metrovia. Tako je u lanku objavljenom 1929. u Novoj Evropi, iji je prvi dvobroj te godine bio posveen polemici oko Grgura Ninskog, pisao Grga Novak. On je bio samo jedan u nizu nekoliko desetaka autora koji su te i prethodne godine, ponukani raspravom iniciranom podizanjem Metrovieva spomenika, nastojali s raznih politikih i u manjoj mjeri znanstvenih gledita analizirati djelatnost ninskog biskupa, koji je ve tada, kako je to Novak konstatirao, bio vie legendarni nego historijski lik. Iako je, u biti, gore iznesena ocjena bila tona, danas se mora donekle nadopuniti i ispraviti. Naime, kult Grgura Ninskog nije svoj vrhunac dosegao u vrijeme borbe za glagoljicu na prijelomu stoljea, niti neto ranije u doba narodnog preporoda u Dalmaciji, nego upravo te 1929. godine. Tada su se integrirale njegove tri simbolike komponente, doista utjelovljene u impozantnoj Metrovievoj skulpturi: Grgur kao borac za slavensko bogosluje, kao nosilac tenje za samostalnou hrvatske crkve, tj. drave, te kao simbol jugoslavenstva. Druga potrebna ispravka na prvi pogled djeluje samo kao terminoloka, ali to nipoto nije. Radi se tome da poimanje Grgura Ninskog nije bilo kultno, nego mitoloko. Kult podrazumijeva samo tovanje neke osobe, dok je mit sloenija pojava. Cilj je ovoga teksta pokazati kako je i zato nastao taj mit, kako je funkcionirao i u kojoj se mjeri odrava i danas. Irne i lik Grgura Ninskog poznati su danas vjerojatno svakome tko je stekao barem osnovno obrazovanje. Njegova se slika pritiskivala u kolskim udbenicima, Metroviev je kip postavljen u Splitu, Ninu i Varadinu, a replike se prodaju kao turistiki suveniri. Donedavno su mu posveivali pjesme autori poput Nazora i Rikarda Katalinia Jeretova, a slikari su ga, meu njima Celestin ovi i Jozo Kljakovi, svrstali svojim djelima u standardni ikonografski repertoar hrvatskog historijskog slikarstva. Rijetko je koji lik nae prolosti, ukljuujui tu i suvremenu, doivio takvu popularnost, postajui simbolom ostvarenih i neostvarenih nacionalnih tenji. S druge strane, povijesni je Grgur, uronjen u maglu i tminu desetog stoljea, historiaru poznat jedva toliko da bi njemu mogao napisati dvije-tri reenice. Tko je dakle onaj Grgur kojeg svi tako dobro poznajemo, branitelj glagoljice i slavenskog bogosluja, hrvatske nacionalne crkve i nacionalnog identiteta; beskompromisni borac koji se do krajnjih mogunosti svoje usamljene pojave borio protiv nenarodnih, latinskih biskupa dalmatinskih gradova, opirui se vjerom i potenjem njihovim optubama,

smicalicama i intrigama? Na emu se, ako ne na povijesnim dokumentima, temelji u naoj svijesti njegov lik? Nema dvojbe - na mitu. Metroviev, ali ne samo njegov, nego svaki Grgur izvan iznimnih objektivnih povijesnoznanstvenih radova, mitoloko je stvorenje hrvatskog panteona koji se raao zajedno s nacijom, s izuzetkom Zvonimira koji je u posveene krugove narodnog/nacionalnog poimanja uao znatno ranije, ve u poznijim stoljeima srednjega vijeka. Postavlja se nuno pitanje: moe li se u okviru jedne izgraene, suvremene europske nacije govoriti postojanju mitova koji upravljaju naim historijskim miljenjem? Ne zaboravimo da naa nacionalna historiografija, dakle ona znanost koja bi se po svojim strukovnim opredjeljenjima morala zalagati za desakralizaciju mitova, vue svoje korijene u najmanju ruku iz 17. stoljea, odnosno vremena Ivana Luciusa (Luia). Na koji nain, dakle, moe mitologija opstati istovremeno s povijesnom znanou? Jesu li mitoloka i historijska svijest meusobno nadopunjujue, ili iskljuujue? Da bismo doli do odgovora, moramo protumaiti barem osnovne karakteristike mita. Posluit emo se u tu svrhu knjigom Mircea Eliade, jednog od najkompetentnijih povjesniara religija, koja je prevedena i u nas: Mit i zbilja (Zagreb, 1970). Poneki e podatak biti preuzet i od profesora povijesti na amerikom sveuilitu UCLA, Kees W. Bollea, autora knjige The Freedom of Man in Myth, odnosno iz njegovog teksta u Encyclopedia Brittanica (Myth and Mythology, vol. 12). to je mit? To je pria nadnaravnim biima i bogovima u vremenu koje se razlikuje od iskustvenog ljudskog vremena. Sveta pria, apsolutno istinita, iju vjerodostojnost ne treba posebno dokazivati, niti sadraj prikazivati moguim. Premda su ve Grci suprotstavili logos mythosu, oduzimajui mu metafizike i religijske vrijednosti, pretvarajui ga u neto neistinito, on se ipak odrao u svojim bitnim karakteristikama sve do danas. Mit je usko vezan uz kozmogoniju i antropogoniju: uvijek opisuje poetke, pilo da se radi pretvaranju kaosa u kozmos, bilo pojavi ovjeka, njegovim promjenama, nastajanju pojedinih institucija, naina ivota, vrsta reda, klasa ili drutvenih grupa. Doista, mit gotovo uvijek govori stvaranju. Pokuat u ovom prilikom ukazati i na jo jedan karakter mita - etnogonijski, Mit, naime, moe govoriti i poecima etnosa, naroda. Eliade u svojoj knjizi donosi i tumaenje strukture mita: 1. mit opisuje Povijest djela Nadnaravnih bia (Povijest pisana velikim slovom razlikuje se od stvarne, ljudske povijesti), 2. Povijest iznesena u mitu smatra se potpuno istinitom, 3. mit se uvijek odnosi na stvaranje, 4. mit upoznaje ljude s izvorom stvari kako bi njima ovladali. Pri tom se ne radi izvanjskoj spoznaji, nego onoj koja se proivljava putem prianja mita, 5. mit se proivljava tako da svatko bude obuzet svetom, zanosnom sna gom.

Povrh ovih temeljnih odrednica, Bolle dodaje jo dvije funkcije mita: objanjavajuu, koja tumai pojave koje nas okruuju, i deskriptivnu, koja opisuje dogaaje nevidljive ovjeku. Eliade je neke dijelove svoje knjige posvetio odnosu mita i povijesti, premda, ire shvaeno, itava knjiga analizira odnos mita i zbilje. Mit ima svoje vlastito ime, vrijeme poetaka, izvan ljudskog iskustva. Premda ljudi, prema osnovnoj ideji mita, oponaaju djelatnost nadnaravnih predaka putem rituala, njihovi postupci nemaju istu vrijednost, jer se ne dogaaju u tom jakom vremenu. Stoga se u ritualu mora uvijek obraati na ono prvo bie, jer oponaanje neposrednih predaka nije jednakovrijedno. Suvremeni ovjek, sa svoje strane, ima vlastito povijesno vrijeme, podreeno njegovom iskustvu. Meutim, kao i pripadniku arhajskog drutva, i njemu je potrebno tono se prisjetiti prolosti, s time to to vie nije sjeanje na mitske dogaaje. Obje te projekcije u prolost, mitsku ili povijesnu, slue u krajnjoj liniji istom cilju: bijegu iz sadanjosti, bijegu u nastojanju da se u prolosti stekne utjeha i ohrabrenje za vlastito vrijeme, jer mit jami ovjeku da je ono to eli uiniti ve bilo uinjeno s uspjehom. Iz injenice da mitovi potiu na uspjeh izvodi Eliade naoko paradoksalan zakljuak da su mitovi u biti kreativni, jer pripadnicima arhajskih drutava daju podrku u svim oblicima djelatnosti. I suvremenom ovjeku prua mit u odreenim trenucima podrku. Nema sumnje da su se mitovi, zahvaljujui tome, odrali i u najrazvijenijim drutvima zapadne i sjeverne Europe, ponekad prikriveni, a ponekad sasvim jasni. Dovoljno je prisjetiti se najgoreg i najpoznatijeg oblika manifestacije mitoloke svijesti u vrijeme nacizma. Eliade konstatira da uope u zemljama u kojima dolazi do antiklerikalnih pokreta, politika preuzima ulogu mita i religije. Svojim antiklerikalnim pokretom mogli bismo oznaiti i suvremene antikomunistike revolucije u Europi, koje su takoer probudile pomalo zaspale nacionalne mitove, intenzivirajui ih za vlastitu politiku. Nacionalni su se mitovi sukobili s religijom komunizma. Mit je u povijesti bio i jedno od glavnih oruja u borbi za ujedinjenje grupe, bez obzira da li na razini sela ili nacije. U ovom drugom sluaju, Hrvati ne predstavljaju nikakvu iznimku, pogotovo meu narodima srednje i jugoistone Europe. Otra je, ali na alost sasvim bliza istini, ocjena koju Eliade donosi historiografijama ovog podneblja, odnosno njihovoj ulozi u promicanju suvremenih mitova kao sredstva politike borbe: Opsjednutost plemenskim porijeklom potie poetkom 19. stoljea u cijeloj centralnoj i jugoistonoj Europi pravu strast za nacionalnom povijeu, posebno za najstarija razdoblja. Narod bez povijesti (itajte: bez povijesnih dokumenata ili bez historiografije) kao da uope ne postoji! Ovu tjeskobu prepoznajemo u svim nacionalnim historiografijama centralne i istone Europe. Ta je strast bila posljedica buenja nacionalnosti u tom dijelu Europe i ubrzo se preobrazila u sredstvo propagande i politike borbe. Ali elja da se dokae plemenito porijeklo i starost svog naroda dominirala je europskim jugoistokom u tolikoj mjeri da su se, osim nekoliko iznimaka, sve cijenjene historiografije ograniile na nacionalnu svijest i napokon dovele do kulturnog provincijalizma. Doista, prelistamo li rezultate ne samo starije hrvatske historiografije (a donekle i novije), morat emo se sloiti s tom konstatacijom. Opsjednutost propagiranjem nacionalnih vrijednosti, to se i danas esto smatra osnovnim zadatkom historiara, odvajala je polako ali sigurno nau povijesnu znanost na sporedni kolosjek za koji bismo jednoga dana, barem to se tie medievistike, lako mogli ustanoviti da je slijep.

Tvrdnju mitolokoj optereenosti nae suvremene povijesne svijesti valja ipak dokazati na danom primjeru. Promotrimo stoga na koji se nain razvio najeklatantniji primjer naeg nacionalnog mita. Krenemo li u potragu za mitolokim roenjem Grgura Ninskog, moramo se najprije zaustaviti u 17. stoljeu, u Rimu, gdje je talijanski povjesniar Ughelli prvi upotrijebio dotad neiskoriteni izvor za povijest splitske crkve, kasnije nazvan Historia Salonitana Maior. Radilo se tekstu koji u pojedinim dijelovima odgovara znamenitoj kronici splitskog arhidakona Tome, naeg prvog historiara, koji je umro 1268. Nazvana je Maior, ili Vea, kako bi se naznailo da sadri i neka poglavlja, odnosno izvore, kojih u Tominu djelu nema, premda je sadraj koji obrauju isti. Meu izvorima koji se nalaze samo u veoj kronici jesu i oni u kojima se opisuju zbivanja vezana uz splitske sabore 925. i 928, kao i pisma papa Ivana X. i Lava VI. Do Ughellijevog otkria tim se saborima nije znalo nita, jer ih Toma ne spominje, a i biskupu Grguru bila je poznata samo jedna reenica splitskog arhidakona, te se ona ni danas, ukoliko bismo je izluili iz kompleksa vijesti ninskom biskupu, ne bi mogla ni na koji nain datirati 10. stoljeem. Prema tome, Grgur nije do 17. stoljea postojao niti kao historiografska, niti kao mitoloka linost, jer uspomena na njega nije bila sauvana. Bio je podjednako nepoznat pisanim historijama, kao i usmenoj predaji. Pa ak i s uskrsnuem imao je problema: Ughelli je pronaeni rukopis pokazao tada najveem autoritetu za hrvatsku povijest, Ivanu Luiu, koji je u njemu sadrane vijesti koje su se odnosile na sabore proglasio falsificiranima. Na taj je nain Grgur ponovo gurnut u mrak. Luiu je svojim miljenjem pomogao i Rafal Levakovi, ime je to stoljee ukazalo potpuno nepovjerenje djelu Historia Salonitana Maior. Situacija se izmijenila tek kada je znameniti crkveni historiar, ije je impozantno djelo Illyricum sacrum odigralo presudnu ulogu u hrvatskoj historiografiji naroito 19. stoljea, Daniele Farlati, prihvatio vijesti iz kronike kao autentine, koncipirajui u treoj knjizi navedenog djela (Venecija, 1765) po prvi puta sliku splitskih sabora onako kako e se i kasnije odraziti u mitu. Farlatiju kao Talijanu i ovjeku svog vremena nije bilo ni mogue drugaije zamisliti sukob u Splitu nego kao borbu u kojoj su Hrvati (Slaveni) branili slavensko bogosluje i glagoljicu protiv romanskih (talijanskih) biskupa dalmatinskih gradova. Farlatijev spomenuti autoritet meu hrvatskim historiarima, ali i ire, pogotovo meu sveenstvom, omoguili su Grguru da se uspne na temelj na kojemu e se izraditi njegov lik muenika i besmrtnog borca. Na osnovu kojih je dokumenata Farlati donosio svoje zakljuke? Kako ih nema previe, nije na odmet navesti ih barem u najvanijim odlomcima, jer su oni, koliko god turi, ipak jedina podloga ogromnom broju stranica napisanom tom pitanju sve do naih dana. itav opis zbivanja zapoinje uvodom nepoznatog redaktora saborskih zakljuaka, za kojeg moemo pretpostaviti da je bio splitski nadbiskup Ivan, Grgurov suvremenik i protivnik na saborima 925. i 928. Sazivanje sabora objanjava molbom to su je papi uputili hrvatski vladar Tomislav, zahumski knez Mihajlo i biskupi dalmatinskih gradova, meu kojima istie sebe i zadarskog biskupa Formina, te ninski biskup Grgur. Papa je na to poslao dvojicu svojih izaslanika s t pismima za one koji su traili sazivanje sabora. Prvo je pismo zapoinjalo adresom (prema: Nada Klai, Izvori za hrvatsku povijest do 1526, Zagreb 1972): Ivan biskup, sluga slugu bojih, preasnom i presvetom bratu naem Ivanu, nadbiskupu svete crkve salonitanske, i svim sufraganima...

Vano je uoiti da se papa Ivan X. obraa upravo svim dalmatinskim biskupima, a da je iz njegovog obraanja iskljuen jedino Grgur. On, naime, nije bio podreen dalmatinskom nadbiskupu, nego direktno papi, pa ga ovaj nije mogao ubrojiti meu sufragane salonitanske crkve. Na Grgura se, odnosno njegovu biskupiju koja je obuhvaala itavo podruje hrvatske drave, ne odnosi daljnji tekst pisma: Budui da smo glasom koji je do nas dopro saznali da se na podruju vae biskupije iri druga nauka koja se ne nalazi u svetim knjigama, a vi utite i slaete se (s njom), veoma nas je to raalostilo prema onoj apostolskoj: Ako tko bude nauavao (to) drugo osim onoga to se nalazi u svetim kanonima i knjigama, pa bio to i aneo s neba, neka bude proklet.' No, ne dao to Bog vjernicima koji tuju Krista i vjeruju da mogu postii dug ivot molitvom, tako da se, zaputajui nauku evanelja, kanonske knjige, pa i apostolske odredbe, utjeu nauci Metoda, kojega ne nalazimo ni u jednoj knjizi meu svetim piscima. Zbog toga vas opominjemo, predragi, da se zajedno s naim biskupima, tj. s Ivanom, biskupom svete crkve boje ankonitanske, i Leonom, biskupom svete crkve boje palestrinske, potrudite da sve u slavenskoj zemlji odluno ispravite; dakako, na taj nain da se nikako ne usudite u emu skrenuti od nauke onih prije spomenutih biskupa, tako da se u zemlji Slavena obavlja sluba boja prema obiajima svete rimske crkve, tj. na latinskom, a ne na drugom jeziku, jer nijedan sin ne smije da to govori ili zna nego onako kako mu je otac savjetovao. Budui da su Slaveni najodabraniji sinovi svete rimske crkve, moraju oni ostati u nauci majke crkve... Slino se papa obraa i vladarima, sveenstvu i narodu koji boravi u Slavoniji i Dalmaciji: Ta koji bi se sin svete rimske crkve, kao to ste vi, radovao prikazati Bogu rtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku? Iz pisama se moe zakljuiti da se slavensko bogosluje irilo u biskupijama dalmatinskih biskupa, ali i po slavenskoj zemlji. Kako su na saboru, uz Tomislava, bili prisutni i Mihajlo i neki poblie nepoznati upani, to se pod slavenskom zemljom moglo misliti i na Zahumlje, Travuniju i Duklju, odnosno slavenske dravice juno od Hrvatske i Neretvanske kneevine. Kako je teritorij tih dravica bio pod crkvenom jurisdikcijom stonske, dubrovake i kotorske crkve, dakle i dalmatinskih biskupija, bile su upravo one ono podruje na kojem su se najpotpunije kriali pojmovi Dalmacije i Slavenske zemlje. Papini su poslanici Ivan i Lav (Leon), stigavi na nau obalu, najprije obili dalmatinske gradove, sastavi se s hrvatskim i srpskim velikaima, da bi napokon sazvali sabor u Splitu. Tom se prilikom raspravljalo vie pitanja crkvenog i svjetovnog prava, ali je glavnu temu predstavljao spor oko stjecanja metropolitanske asti. Splitski je nadbiskup bio do tada samo primus inter pares, razlikujui se od ostalih dalmatinskih biskupa samo po asti, a ne i po stvarnim ovlastima. Tek je metropolitanska ast omoguavala sazivanje crkvenih sabora i postavljanje podreenih biskupa. Iako je splitski nadbiskup zbog svog ve istaknutog poloaja imao najvee anse, nisu bez izgleda bili ni biskup Zadra, dalmatinske metropole, ni Grgur, ija je biskupija bila ogromna prema dalmatinskim, skuenim uglavnom na prostor gradova i otoka. Na kraju je prevagu stekao ipak splitski nadbiskup, zbog ega je Grgur uloio protest kod pape. Rezultat tube bilo je ponovo sazivanje sabora tri godine kasnije. Ovoga puta rasplei je bio jo gori po ninskog biskupa:

njegova je biskupija ukinuta, a on premjeten u Skradin. Osnovni problem sabora time je bio rijeen. Drugo je pitanje, kojeg je papa moda smatrao vanijim, ali su ga sudionici, vjerojatno zauzimajui jedinstven stav prema njemu, pretvorili u sporedno, bila upotreba slavenskog bogoslua. Tek uzgred prvi je sabor zakljuio: Neka se nijedan biskup nae pokrajine ne usudi promaknuti na bilo koji stupanj ikoga koji upotrebljava slavenski jezik; on ipak moe sluiti Bogu kao klerik ili redovnik. Nadalje, neka mu ne dopusti da slui misu u njegovoj biskupiji, osim ako bi bila oskudica sveenika; samo po odobrenju rimskog biskupa moe mu se dopustiti da vri sveeniku slubu. Zbog ovog zakljuka nitko se nije alio kod pape, a najmanje Grgur. Biskupi, ija je dalmatinska crkva bila pod izravnim utjecajem Bizanta, a koji je bio i vrhovni gospodar pokrajine, nisu bili neskloni slavenskom bogosluju. Ono je i bilo bizantska tvorevina, a svoju je efikasnost u irenju i uvrivanju kranstva ve do tog vremena dovoljno dokazalo. Stoga je njihov zajedniki stav i mogao rezultirati samo ovakvom formalnom restrikcijom, koja je oito bila smiljena kako bi zadovoljila papine zahtjeve, a da ne bi ugrozila poloaj dalmatinske crke. Naprotiv, Grgurovoj hrvatskoj crkvi, odnosno ninskoj biskupiji podreenoj direktno Rimu, bilo je latinsko bogosluje mnogo blie. Ne moe se odbaciti ni mogunost irenja slavenske liturgije i na njegovom podruju, ali se sasvim sigurno oko toga na saboru nije vodio spor, niti se Grgur prema sauvanim dokumentima zalagao za glagoljicu. Trag, koji bi nas ipak mogao uputiti na podruje koje je Ivan X. imao pred oima kada je prijetio dalmatinskom sveenstvu, moemo moda nai u zakljuku drugog sabora: A ostale crkve na istoku, tj. stonska, dubrovaka i kotorska, neka potpuno u svojim sjeditima i granicama u svemu slijede nauku kranske vjere. Povee li se ovo s onim to je prije reeno preplitanju slavenskog dravnog teritorija s dalmatinskim crkvenim, moe se doi do zakljuka kakvog je stvorio ve Miho Barada (Episcopus Chroatensis, Croatia sacra I, 1931), da se glagoljica sa slavenskom liturgijom irila u 10. stoljeu na podruju juno i istono od Hrvatske. Tome se ne protivi pojava najstarijih naih glagoljskih natpisa na kvarnerskim otocima, jer su i krka i osorska biskupija bile dalmatinske, a oba su otoka bila preteno naseljena Slavenima. Razumljivu je iznimku inio sasvim romanski Rab. Osim u ovim izvorima, Grgur se spominje i u Tominoj kronici. Opisujui obnovu ninske biskupije u 11. stoljeu, arhiakon lakonski napominje kako je nekada njen biskup Grgur stvarao tekoe splitskom nadbiskupu (Toma Arhiakon, Kronika, Split 1977). Izvori su, dakle, Grguru turi, a u krajnjoj liniji i nepouzdani. Mnogi su historiari pobijali njihovu autentinost, a Kerubin egvi iznio je dosta zanimljivih argumenata kojima je pobijao ak i mogunost odravanja sabora takvog znaaja u 10. stoljeu (Hrvatsko bogosluje i Grgur Ninski ili kizma u Hrvatskoj, Bogoslovska smotra XVII/1929). Grgura je vezivao uz Tominu biljeku i splitski sabor 1060. Iako je njegova teza bila zasnovana na politikim, klerikalnim motivima, ipak je moemo smatrati vanim prilogom kritici navedenih izvora. Imamo li u vidu karakter izvora, kao i njihovu dubioznu autentinost, izvore Grgurovog mita oito moramo potraiti negdje drugdje, izvan objektivne historijske znanosti.

Poetke mita Grguru, izuzmemo li njegov nehotini zaetak u Farlatija, valja traiti u vremenu buenja nacionalne svijesti i sukoba to su ga Hrvati, napose u Dalmaciji, morali voditi protiv tuih kulturno-politikih koncepcija. Talijansko je hrvatski dualizam u dalmatinskim gradovima suvie jasno podsjeao na Farlatijev glagoljako-latinaki dualizam tih istih gradova i hrvatskog zalea, a da se vrlo rano, ve u prvoj polovici stoljea, ne bi davni biskup poeo prikazivati kao suvremeni borac za nacionalna prava ugroenih Hrvata, pa i Srba. Znatno prije nego to je do pravog nacionalnog preporoda doista dolo, pojavio se u ilircima bliskoj Zori dalmatinskoj 1844. lanak u dva dijela pod naslovom Ureenje S. Stievnice (Liturgia) slovine, u kojoj autor Boi prikazuje razvoj slavenske liturgije meu katolicima. Pored odraza onovremenih shvaanja istovjetnosti Dalmatinaca, Slavena i Ilira, te glagoljici kao pismu Sv. Jeronima, a ne Konstantina, Boi iznosi i dvije sasvim izvorne tvrdnje. Po njegovom su miljenju istovremeno postojala dva Metoda, jedan sveti, koji je uivao papinu podrku, i drugi koji je bio heretik i koji je iskvario prijevod Sv. pisma. Ta koncepcija dva Metoda bila je Boiu oito jedino objanjenje kako je bilo mogue da papa u okviru moravske crkve dopusti ono to e njegov nasljednik koje desetljee kasnije braniti Hrvatima. Ono to nas ipak vie zanima njegovo je miljenje Grguru u kojem se, iako se radi tek kratkoj, gotovo uzgrednoj napomeni, naziru neki elementi kasnijeg mita. Boi je ak, to e kasnije biti redovita praksa, izmiljao neke detalje kako bi borbu na saboru uinio to ivopisnijom i bliom itaocima: U svomu saboru solinskomu jedan sam naao se bijae, to jest Grgur Ninski, Biskup Slovina, (Episcopus slavorum) koji branio bijae Bukvicu jeronimiansku govorechi, da bi se drugacie zamaglilo ime S. Jeronima, naega privedroga otacbenika, i da bi se mogla poroditi smutnja u njegovim pravovirnim derxavnicim... i napokon da mnogi njegova stada, mogli bi se odcipiti od crkve Rimske, zdruxujuchi se s Focianim. Ova je Boieva predodba saborima u svakom pogledu originalna, ne samo stoga to je ona vjerojatno prva koja je iznesena na hrvatskom jeziku, nego i zato to se u njoj Grgur ne prikazuje kao branitelj glagoljice iz nacionalnih interesa, nego zbog brige za ouvanje crkvenog jedinstva i ugleda Sv. Jeronima. Premda, prema tome, nije vezana izravno uz nacionalnu borbu, ipak nam pokazuje da je u to vrijeme u Dalmaciji ve bila rairena, ili se irila, spoznaja Grgurovoj ulozi, dakako prema Farlatijevom predloku, te na taj nain nagovjetava novi znaaj koji e se uskoro pridati davnom biskupu. Ujedno, to je i prvi sluaj popularizacije Grgura izvan znanstvenih publikacija, u glasilu koje je bilo namijenjeno neto irem krugu italaca. Grgur je polako i sigurno ulazio meu narod. Druga polovica stoljea donijela je u hrvatske zemlje liberalizam i daljnji razvoj nacionalno-integracijskih procesa, koji se tada poinju jae osjeati i u Dalmaciji. Hrvatsko graanstvo u borbi za preuzimanje gradskih opina od autonomaa i talijanaa ne moe se usmjeriti samo na ekonomski aspekt sukoba, nego sredstva i ciljeve borbe nuno mora traiti i na kulturnom polju. Kao i u svakom nacionalnom preporodu trae se veze s prolou vlastitog naroda, s enjom da se njegovi korijeni, kao i ideali za koje se mlada buroazija bori, pronau to dublje u povijesti. Historija kao znanost devetnaestog stoljea poprima nacionalni znaaj i u naim zemljama, iako s odreenim zakanjenjem. S tenjom da zadovolji te potrebe rodila se i prva onovremena sinteza hrvatske povijesti,

Povijest Hrvata Tade Smiiklasa (I. dio 1882). U njoj je Grgur po prvi puta, u znanstvenom djelu na hrvatskom jeziku, prikazan kao branitelj jezika, i to hrvatskog, a ne slavenskog, iz narodnih interesa: Na to je dakle ustao srani biskup ninski, Grgur Dobre, roeni Zadranin, da brani pravo jezika hrvatskoga u crkvi.... Prezime Dobre dobio je Grgur zahvaljujui jednoj tvrdnji talijanskog povjesniara C. F. Bianchija da je u nekom, kasnije izgubljenom, rukopisu pronaao genealogiju zadarske patricijske porodice Dobre, u kojoj se spominjao i ninski biskup Grgur (ara christiana, vol. II, Zadar 1879). Iako podatak nikada nije bio provjeren, povjesniari, eljni detalja kojima bi osvijetlili lik nacionalnog heroja koji se tada raao, nekritiki su ga preuzeli i prenijeli u novinstvo. Vijest je bila tim privlanija, to se nije radilo samo pukom prezimenu, nego i zadarskom porijeklu hrvatskog biskupa, ime se moglo dokazivati, ili barem naznaiti, hrvatstvo Zadra ve u 10. stoljeu. Piui mnogo kasnije u okviru velike grgurovske polemike 1929. Smiiklasovoj ocjeni, knjievnik Milutin Cihlar Nehajev je napisao da je Smiiklas Grgura tumaio kao borca za narodnu crkvu, jer je tada Strossmayerova liberalistika politika bila na vrhuncu, a da je, osim toga, autor bio unijat, te je, teei izmirenju crkava, u Grguru vidio simbol tih svojih nastojanja. Doista, kraj je stoljea vidio u Dalmaciji obnovljenu borbu za glagoljicu i upotrebu slavenskog jezika u crkvi. Veliki su poticaj glagoljai dobili enciklikom pape Lava XIII. Grande munus, kojom je napokon slavensko bogosluje izjednaeno s latinskim. Stvar time ipak nije bila rijeena, jer se tome s jedne strane opiralo talijansko sveenstvo, a s druge vladajui austrijski krugovi koji su u slavenskom bogosluju vidjeli opasnost od zbliavanja hrvatskih katolika i srpske pravoslavne crkve. Iz raznih razloga nije glagoljicu prihvatio i dio posebice vieg hrvatskog sveenstva, tako da su neki biskupi upravo prednjaili u nastojanju da likvidiraju slavensko bogosluje. Sukobi su bili naroito estoki na podruju zadarske, splitske i pulsko-poreke biskupije. Suprotnost oba bogosluja ne samo da je podsjeala na konflikt iz 10. stoljea, nego se podudarala i s talijansko-hrvatskim nacionalnim antagonizmom. S jedne se strane nalazila romanska kultura, ukorijenjena u antikim ruevinama i latinskom jeziku, a s druge strane slavenska, hrvatska, sa svojim poecima u mitskim vremenima ranoga srednjeg vijeka. U takvom sudaru ideologija nuno su se radali simboli nacionalnosti pod kojima bi se okupljali njihovi sljedbenici. Smiiklas je ponudio Grgura, i on je bio prihvaen. Ipak, bili bismo nepravedni kada bismo ba Smiiklasu kao znanstveniku predbacili poticanje mita: Uinit emo dobro, ako u ovom sluaju, slijedei Schopenhauera, ne pripiemo povijesti vrijednost objektivne znanosti. Kad se radi sukobu ovakve vrsti, nazor pisca historije zavisjet e uvijek opem njegovom svjetskom nazoru. (Nehajev, Hrvatska revija, 1929/9.). Historija je, to bi nam trebalo biti donekle razumljivo, bila gotovo itavim svojim biem u slubi politike. Koliko je to bilo dobro za politiku, bilo je loe za historiju, ali se u tome znanost u nas nije razlikovala od one naih susjeda. Stalne mijene vatikanske politike prema glagoljici drale su u neizvjesnosti njene pristae sve do 1918, kada je i taj problem rijeen odobrenjem da se tiska misal na staroslavenskom. Dugotrajni sukob definitivno je Grgura pretvorio u mitoloki lik ija se popularnost mogla mjeriti samo s onom kralja Tomislava. Tome nisu pridonosili samo

povjesniari - u novinama su se pojavljivali i popularno pisani prilozi, u emu je prednjaio splitski Puki list. Ton tih napisa bio je zamiljen tako da ulijeva strahopotovanje i ljubav prema davnom duhovnom vodi naroda: Harnim srcem sjeaj se, Hrvaanine, dobrog kralja Tomislava i biskupa Grgura, koji su jo u ono doba svetinju tvoju branili. (1901/7.). Na zabranu glagoljice 1913. reagirao je J. Kapi poduom pjesmom (Pjesma slavnom Grguru Ninskomu, branitelju glagoljice, 1913/20) koja nastoji zvuati poput narodne, kako bi se pribliila razini italake publike Pukog lista. Sve to pokazuje da je Grgur uao u svijest Hrvata u Dalmaciji kao simbol njihovog postojanja i da je kolektivna svijest nacije potpuno smetnula s uma da ga je ikada zaboravila. Niti u Banskoj Hrvatskoj Grgur nije ostao samo slabo poznati ninski biskup. I tamo se, slinim sredstvima, premda ne i s identinim motivima, irio njegov kult. U Zagrebu je 1872. objavio svoju pjesmu Grgur Ninski Ivan Kukuljevi Sakcinski, osniva suvremene hrvatske historiografije, knjievnik i politiar. U pjesmi o Grguru iskazale su se samo ove dvije potonje njegove karakteristike. Zanemarivi znanstveno tumaenje, obratio se prolosti kao politiar i umjetnik, prikazujui Grgura, kako je istakao I. Pederin (Povijesno-politiki mitovi Narodne stranke u Splitu, Split 1984), poput nekog suvremenog politiara Narodne stranke: Kralj Tomislav na elu tog sbora Tuno gleda dvije stranke ljute: Jedna papi rimskom ljubi skute, Druga brani narod bez odmora. Uz tu drugu puk je i boljari, S njima biskup Ninski Grgur stari. Vidljivo je ovdje i prenoenje suvremene terminologije politikih borbi 19. stoljea u ranosrednjovjekovnu situaciju, a isto tako i pokuaj da se suvremeni sukob odrazi, kao u zrcalu, u davnim vremenima narodnih poetaka. Stranke na saboru, sa svojim vodama, stranke su 19. stoljea, boljari su suvremena buroazija koja trai oslonca u puku. Pjesma izraava potrebu da se pod voama Narodne stranke ujedini itav narod, bez obzira na staleke ili klasne razlike: Uz Grgura narod sav pristane Od boljara do seljaka prosta. Kukuljevi potpuno zanemaruje borbu za metropoliju, obraajui panju samo na jezini problem, u kojem je bila koncentrirana bit politikih akcija Hrvata. Nije li ga Grgur moda podsjetio na njegov vlastiti govor, prvi na hrvatskom jeziku, u Saboru 1843? 1899. objavio je Vjekoslav Klai prvu knjigu svoje Povijesti Hrvata. U njoj je posvetio itavo poglavlje, pod naslovom Borba za hrvatsku narodnu crkvu, Grguru i splitskim saborima. Ako je Smiiklas uveo Grgura kao borca za hrvatski jezik u znanost, Klaiu je pripala zadaa da takav njegov lik u potpunosti razradi. To mu je, zahvaljujui njegovoj svakako neospornoj vjetini historiara-pisca, u potpunosti uspjelo. Ne treba posebno naglaavati ogromnu popularnost Klaieve povijesti, jer se ona odrala i danas. Stoga moemo, vjerujem, Klaia nazvati pravim ocem Grgurovog mita, jer je svojim djelom, objedinjavajui znanstveno i popularno, stvorio lik koji je mogao biti prihvaen u svijesti nacije. Kulminacija eksploatacije Grgurovog lika zajedno s masovnim prihvaanjem njegove karizmatine uloge u obrani nacije zapoinje s tisugodinjim jubilejom hrvatskog kraljevstva, ali i Prvog splitskog crkvenog sabora, 1925. godine. Naciji je proslava tog tipa bila oito potrebna kao manifestacija nacionalne samosvojnosti u novonastaloj dravnoj tvorevini, pa se shodno tome, stvorila potreba i za prezentiranjem ideje

dravotvornoj tradiciji posredstvom simbola za koje su najprikladniji bili likovi vladara, u prvom redu osnivaa kraljevstva, Tomislava. Te se godine rodila i ideja Tomislavovom spomeniku, realizirana znatno kasnije. Uope, milenijska je proslava ostavila malo tragova u spomenicima: u Zagrebu samo u neuglednom i donedavno zaputenom kamenu navrh jednog maksimirskog humka. Znaajnije su rezultate postigli izdavai koji su te i nekoliko narednih godina objavili niz prigodnih knjiga. Pleterna je ornamentika postala knjikim uvezom, pretvarajui se u okvir za likove hrvatskih mitolokih junaka. Kako se radilo dvostrukom jubileju, uz Tomislava se u manifestacijama i publikacijama koje su pratile proslavu esto morao spomenuti i Grgur. U to se vrijeme pojaviljivao kao preteno hrvatski nacionalni simbol, ali e se kroz svega tri godine razviti u opejugoslavenski. Kako se odvijala ta geneza koja je zavrila podizanjem Metrovieva spomenika na peristilu? Jedna od najzapaenijih knjiga objavljenih u povodu obljetnice kraljevstva bila je Znameniti i zasluni Hrvati 925-1925. U njoj je, osim leksikona istaknutih osoba nae prolosti, dan i krai pregled hrvatske povijesti u kojem Rudolf Strohal opisuje i splitske sabore, prikazujui Grgura u dotad ve opeprihvaenom svjetlu branitelja glagoljice. Slino ga prezentiraju i autori u drugoj znemenitoj onovremenoj ediciji, Zbornik kralja Tomislava (Gruber, Drinov). U istoj se knjizi ipak javljaju i drugaija miljenja: Josip Srebrni, tada biskup na Krku, analizom saborskih zakljuaka doao je do konstatacije da je njihov originalni tekst bio preraen, te da su meu prave zakljuke nadnadno bili umetnuti oni koji se odnose na slavensko bogosluje. Opovrgavanje Grgurove uloge u borbi za jezik, a protiv rimske crkve, biti e karakteristino za pisce iz katolikih krugova, pogotovo klerikalne, ali 1925. nikako nije moglo nauditi Grgurovoj popularnosti. Koliko je mit prevladao nad historiografijom vidi se najbolje iz francuskog teksta kojeg je, zamiljenog kao predgovor ovoj knjizi, napisao tadanji sveuilini profesor Gavro Manojlovi. U vezi s Grgurom izjasnio se tipino za znanstvenika koji je u procijepu izmeu objektivnih znanstvenih rezultata i pritiska javnog mnijenja: Na kraju, kod nas se uvelike glorificirao patriotski otpor 'biskupa Hrvata', ninskog biskupa Grgura, X. zakljuku koji se odnosio na slavenski jezik u crkvi. Ne nijeem psiholoku mogunost takve uloge ovog uvaenog rodoljuba. Ipak, ne mogu nai nijednu direktnu indiciju takve uloge u dva jedina dokumenta koji nam pokazuju biskupovu ulogu. Uvaeni rodoljub - izriaj kao da govori da su 1925. Grgura osjeali kao svog ivog i sveprisutnog suvremenika. S manje je zadrke, kao i obino, nastupio te godine Viktor Novak, historiar ija je karijera, zapoeta u krilu katolike crkve, propala, stvarajui u njemu trajnu mrnju koja je uvijek nalazila odraza u njegovim djelima. Na predavanju odranom u Beogradu, na sokolskom zboru, izjednaio je Grgura, borca protiv Rima, s cjelokupnom hrvatskom povijesti: Veliko delo Tomislava to je dao Srbima ruku pomonicu i njih zatitio ispunjuju danas ponosom i zahvalnou Hrvati, jer je to veliko delo bilo zaelo utehom Grguru Ninskom, tom slavnom prototipu bratstva i narodne borbe Hrvala i Jugoslovena protiv tuinskih napada na naa sveta narodna prava. Jer, otporna snaga Hrvata od 1102. do 1918. bila je ona, koju joj je ostavio u batinu genije Grgura Ninskog.

Tako je ninski biskup poeo dobivati opejugoslavenski znaaj. Govor s ovako jasnom politikom tendencijom odmah je prenijela Pobeda, glavni organ ORJUNA Organizacije jugoslavenskih nacionalista (Kralj Tomislav i Grgur Ninski, Pobeda 1925/60). Unitaristike organizacije poele su prihvaati Grgura kao svoj simbol. Po njihovu miljenju, Grgur je kao borac za hrvatsku samostalnu crkvu znatno doprinio afirmaciji junog slavenstva i time, naravno, poloio vrste temelje novoj zajednikoj dravi. Grgurov je mit dobio tako i svoje drugo etnogonijsko znaenje: njime se nisu vie objanjavali samo poeci hrvatske, nego i jugoslavenske povijesti. Ipak, sve ovo bilo je pisano s namjerom da se ostane bar na prividno znanstvenoj razini. Istovremeno se, meutim, raala i slika Grgura koja je svjesno teila da od njega stvori ne mitoloki nego upravo svetaki lik. Nastajala je u krugovima Hrvatske katolike crkve (kasnije nazvane starokatolikom), osnovane 29. XI. 1923. u otporu dijela katolikog sveenstva rimskoj crkvi, pri emu nisu bez vanosti bili ni sasvim politiki razlozi. Starokatolika je crkva odmah po svom osnivanju uzela Grgura za svog zatitnika, pozivajui se na njegov tobonji otpor papi i borbu za stvaranje neovisne hrvatske crkve. U njenom okviru doi e mit do svoje potpuno razvijene forme. Iako u starokatoliko tumaenje Grgura obraditi zasebno, citirat u na ovom mjestu odlomak jednog lanka objavljenog u njihovom listu Starokatolik 1925, jer se iz njega vidi kako se i do koje mjere mogu mistificirati dvije-tri ture latinske reenice: Mrtvi muk vlada u dvorani crkvenog sabora, kad zaori lavski glas hrvatskog lava, Grgura, glas obrane ovjejih i narodnih prava hrvatske narodne crkve: brani on hrvatski jezik u svetoj slubi; odbiva nametnuti celibat hrvatskim sveenicima; ne priznaje ukidanje hrvatske biskupije u Ninu; prosvjeduje da hrvatska narodna crkva potpadne pod vlast latinskog biskupa u Spljetu. Istina, on je u saboru nadglasan, ali hrvatski narod ostao je vrsto uz svoga hrvatskog biskupa i nigda nije priznao zakljuaka to ih je rimski biskup nametnuo crkvenom saboru. I taj glas hrvatskog biskupa Grgura Ninskog nigda sasvim nije umro u hrvatskom narodu; i taj je glas spasio barem sjeme, iz koga e u boljim prilikama niknuti opet sveto stablo hrvatske narodne crkve! Kako je svrio Grgur Ninski? Da nije kukaviki podlegao samovolji monih rimskih biskupa, to nam jami lavski njegov znaaj, koji nigda zadrhtao nije. Nije umro spaljen na lomai, jer rimski biskupi do tada jote nijesu bili doprli do tog stepena savrenstva, da ive spaljuju pobornice istine i pravice. Rimski je biskup tada zaprijetio i kralju Tomislavu i Grguru izopenjem i prokletstvom; i, vjerojatno, da je Grgur to doivio. Ali ako ga je rimski biskup i prokleo i izopio iz rimske crkve, Bog ga je blagoslovio i primio u svoje kraljevstvo, uz blagoslov harnoga mu naroda hrvatskoga. Grgur Ninski je hrvatskom narodu, to je ekom Jan Hus. Grgur je Ninski biskup prvoborac za prava hrvatske narodne crkve; - on je otac i uzor svih poznijih biskupa i popova glagolaa, koji su nam prezirui naredbu rimskih biskupa sauvali barem ostatke narodnih prava u crkvi; on je predstavnik tisugodinje borbe Hrvata katolika protiv presizanja rimskih biskupa, on je nadahnitelj nae narodne hrvatske starokatolike crkve i svijetli primjer svim njezinim biskupima u obrani svetih prava nae narodne crkve.

Anonimni je pisac ovog teksta jasno pokazao zato je Grgur bio potreban starokatolicima. Kao (izmiljeni) borac protiv pape, sliio je suvremenim borcima protiv, kako ga oigledno s omalovaavanjem nazivaju, rimskog biskupa. Borei se za prvenstvo ninske biskupije, borio se toboe i za samostalnu hrvatsku crkvu, kakva je i starokatolika. Povrt svega, trebalo je i opravdanje za ukidanje celibata potraiti u njegovim mitskim djelima, pa ga se ak i po tom pitanju suprotstavilo Rimu. Sve to pretvorilo je Grgura u hrvatskog Husa, koga bi starokatolici takoer najradije vidjeli na papinskoj lomai. 1925. donijela je dakle trostruku interpretaciju Grgurove djelatnosti: po jednoj, bio je on borac za hrvatska prava i jezik, po drugoj pretea jugoslavenstva, a po treoj prvi na protestant i svetac. Idue se dvije godine malo pisalo Grguru. U to je vrijeme nastajao njegov lik u mislima Ivana Metrovia. Kipak je ponudio splitskoj opini spomenik biskupu u vrijeme milenijske proslave pod uvjetom da ga postavi svom troku. Grgur ogromnih dimenzija, nadnaravne snage, pobjednik, trebao je stati na peristil kao simbol nacionalne ideje koja je nakon tisugodinje borbe nadvladala sve tuinske utjecaje, poglavito one sa suprotne jadranske obale. Oko mjesta kojeg je Metrovi izabrao, ali i oko ideje koja ga je rukovodila, razvila se nesluena diskusija, pokazujui prave dimenzije mita, njegovu ucijepljenost u psihu nacije i snagu i mogunost politikog govora putem simbola. Metrovievu je ideju meu prvima interpretirao V. Novak, dajui joj ope-jugoslavenski znaaj, ali i izrazitu protutalijansku tendenciju: Jer, Grgur Ninski i njegova ideja nije iskljuivo dalmatinska, nego je ona opta ideja itave nacije, nae hiljadugodinje borbe s romanskim autoktonizmom... (Politika, 192 . Prema njegovim rijeima, ideja je glagolizma u 10. stoljeu naila na otpor ne samo crkve, nego i celokupne romanske misli u Dalmaciji. Metrovieva je umjetnost u to vrijeme nastojala uobliiti ono to je u prolosti trebalo biti zajedniko svim jugoslavenskim narodima. Ovoga je puta divovski kip bio zamiljen tako da zorno predoi Talijanima kako njihove pretenzije na nau obalu nemaju osnove. Pomislili bismo da bi takva zamisao morala naii na opi odziv nacije. Stvari su, meutim, krenule drugim putom. Pridajui djelu znaaj prema vlastitim politikim uvjerenjima, razni su pisci i kiparu i ( frguru pripisivali razliite politike namjere. Tako se razvila estoka rasprava, koja se iz Splita proirila na gotovo itavu Jugoslaviju. Moda jedini njen istaknuti sudionik, koji je svoje stavove temeljio na iskljuivo znanstvenim i estetskim kriterijima, bio je arheolog i povjesniar Frane Buli. On je na svaki nain, nizom istupa u tampi, ali i apelima na istaknute osobe, ak i na kralja, nastojao sprijeiti podizanje statue na peristilu, vjerujui s pravom da bi ovaj jedinstveni antiki spomenik time bio upropaten, kao to bi i Metrovievo djelo izgubilo na monumentalnosti, okrueno velikom kolonadom. No, ni Metrovi ni opina nisu mogli odustati. Antika je palaa bila simbol Talijana, njihov najjai (mada lo) argument za kontinuirano postojanje romanske, tj. talijanske kulture na naoj obali. Spomenik bi samo u tom ambijentu postigao ono znaenje koje mu je dao Metrovi i koje je, postavljen izvan zidina palae, izgubio. Reakcija je dola s one strane s koje se mogla najprije i oekivati: od talijanaa, ija se jezgra okupljala i oko asopisa Rivista dalmatica, u kojem je urednik Ildebrando Tacconi objavio lanak Un nuovo affronto al pallazzo di Diocleziano (1929/1). Tekst

poinje alopojkom zbog toga to e kolosalna bronana statua nagrditi srce najljepeg spomenika latinske umjetnosti, da bi nastavio razmiljanjima tome kako hrvatskom upravom Splita rukovodi piu ridicolo sciovinismo koji biskupovom sjenom eli zastrti svjetlo latiniteta koje zrai iz svakog kamena. Jer, bez obzira na jezik koji danas odjekuje njegovim mletakim ulicama, bez obzira na narod koji ga nedostojno prisvaja, Split je po svojim tradicijama, po svom intimnom ivotu i povrh svega po svojim spomenicima kroz tisugodinju prolost uvijek imao latinsko obiljeje. Spomenik vrijea nae najdrae uspomene, nau duboku ljubav, nau religiju. Podignut je kao znak pobjede mraka nakon milenija latiniteta - figura biskupa koja se danas uzdie, u bolesnoj fantaziji hipertrofiranog nacionalizma itavog jednog naroda, do najvieg simbola nacionalne vrline. Meutim, osim hrvatskog nacionalizma, taj grubi barbarski pastir rezultat je i jugoslavenske megalomanije. Hrvati ele prikazati prvim nacionalistom hrvatskog naroda jednog mranog fanatika barbarskih vremena. lanak pun uvreda i mrnje zavrava nadom da e se spomenik ipak ukloniti: To bi bila ponovo pobjeda harmonije, istine, pravde; pobjeda, dakle, ravnotee i latinske vrline nad zvjerskom bestijalnou instinkta. Slinih je reakcija od strane talijanaa, ali i iz Italije, bilo dosta. Simbol je u obliku spomenika djelovao kao iracionalni raspiriva mrnje koja je ve desetljeima vladala izmeu obje nacionalne skupine u Dalmaciji. U diskusiji se iskristalizirao i drugi vid suprotstavljanja mitu. On je dolazio redova katolike crkve ili tonije reeno klerikalnih krugova. Njihovo je gledite protumaio Ivan Beker u listu Lu, glasilu Hrvatskog Katolikog i Narodnog atva, odnosno klerikalnog pokreta Domagoj. Pozivajui se na izvor, napao je liberalce zato to su izmislili protestantskog Grugura i borbu za samostalnu hrvatsku crkvu: Ako se pod tim pojmom razumije nekakova crkva slina dananjem starokatolikom pokretu, tada moramo rei da su hrvatski vladari bili i previe pametni, a da bi se odvaili na takve avanturistike i besmislene pothvate, s jedne strane, jer su sigurno bili dobri vjernici, a s druge strane, jer su htjeli voditi takvu politiku, iji bi konani rezultat bio: asimilacija romanskog elementa u dananjim hrvatskim krajevima. Pisac lanka bio je ipak svjestan da bi ustrajati na takvom shvaanju Tomislavove i Grgurove politike za klerikalce znailo izgubiti simpatije onog dijela vjernika koji su u obojici vidjeli temelje hrvatskog suvereniteta. Negirati borbu protiv latinske crkve, makar i na temelju historijskih injenica, znailo bi mit liiti osnovne komponente: borbe Hrvata za nacionalni jezik i crkvu, a time i tisugodinju kulturu. Prihvatiti to, bilo bi isto to i zabiti no u leda vlastitoj domagojevskoj ideologiji. Stoga Beker pronalazi spasonosno rjeenje: hrvatski se biskup nije borio protiv pape, ali su hrvatski vladari ipak nastojali stvoriti neto poput autokefalne crkve, stvarajui narodnu hrvatsku hijerarhiju. Zbog toga se, pod Tomislavljevim pritiskom, doputa 928. da Grgur preuzme sve tri vakantne biskupije na hrvatskom podruju, kako bi njima upravljao biskup iz vlastitog naroda. Prema tome, zakljuuje, borba Grgura Ninskog nije bila uzaludna, jer je ono, za to se on borio, a to je ouvanje hrvatstva na teritoriji svoje biskupije, postignuto u cjelini. ak i vie od toga postigao je Rimu vjerni biskup: zahvaljujui podlonosti velikom papinstvu pripojila je Hrvatska latinsku Dalmaciju. U istom je listu, pod slikom spomenika, dan karakteristian komentar: Osim toga, neke vodi potajna misao, da je to ujedno i demonstracija i proti katolike crkve, ako se kip 'buntovnika' (naime ti ljudi tako prikazuju Grgura Dobre) postavi na tlo

koje je posveeno kostima jednog katolikog muenika. Dakle isto neumjetniki razlozi. Klerikalcima je preostalo rijeiti i pitanje sukoba oko slavenskog jezika. Njihovi e historiari kasnije potpuno odbaciti i samu mogunost postojanja slavenske liturgije u Hrvatskoj, ali su tada jo smatrali potrebnim opravdati restriktivne mjere Ivana X. inili su to pozivajui se na kasnije pape, koji su bili veliki prijatelji slavenskog bogosluja, kako je to pisao Marko Vuni u listu za hrvatsku katoliku omladinu Mladost. Ljubomir Metrovi vidio je u tom sukobu, koji je bio za katoliku crkvu neugodna, makar samo mitoloka, injenica, ak i veliinu hrvatske vjernosti Rimu: Nikada se hrvatski kranski narod sa svojim vjerskim poglavicama nije ni na as pokolebao u svojoj vjeri niti se odvraao od nasljednika Sv. Petra u Rimu, pa ni onda, kada su im pojedini rimski pape oskvrnjivali njihova steena narodna i crkvena prava. Ta vjernost zapadnoj crkvi, koja datira od hrvatskih biskupa u Ninu do dandanas, slui Hrvatima na ast... (Dom, 1929/56). U klerikalistikom gledanju na Grgura javljaju se ipak ve i tada radikalna tumaenja, koja mu odriu pravo na aureol borca za slavensku liturgiju. Ruenjem mita i pridavanjem zapravo ispravne historijske slike nastojalo ga se pretvoriti u prethodnika suvremenog hrvatskog klerikalizma. U lanku objavljenom u katolikom dnevniku Hrvatska straa, autor pod pseudonimom Pertinax (ustrajan, postojan) sintetizirao je takav stav: Zapravo ne postoji jedan Grgur Ninski, ve postoje dva Grgura Ninska: jedan imaginarni, drugi historijski. Prvi je Grgur tvorevina mrnje na katolicizam i papinstvo, drugi je plod objektivne historijske nauke. Prvi je na hrvatski Hus i buntovnik protiv rimskoga pape, a drugi je pravovjerni katoliki biskup, koji priznaje i tuje papin primat. Onaj je prvi bogomil i pretasnik Stjepana Zagorca i Marka Kalodere, a ovaj drugi posluan sin katolike crkve, koji unutar Crkve i njenih kanona brani prava hrvatskog naroda. Onaj je Grgur neki sveslavenski i panslavenski praiskonski poganin, koji jedino vjeruje u vjetice, vile i vukodlake i u nepojmljive obiaje, sokola po programu eha Tyrsa (vidi lanak rntgenologa dra Lae Popovia u Novoj Evropi). Ovaj drugi je prosvijetljeni ovjek, na visini tadanje kulture. Onog prvog najbolje tumai i u ime njegovo najuktoritativnije govori g. dr Milan urin, a onog drugog prikazuje u temeljitoj studiji ozbiljni historik dr Ljubo Karaman. Napavi prethodno lanak Grge Novaka u Novoj Evropi, Pertinax zakljuuje da su protivnici Rima od Grgura stvorili kulturkempfera devetnaestog stoljea. Klerikalizam je imao tu veliku prednost to se za razliku od svojih protivnika u diskusiji Grguru doista mogao pozivati na rezultate vrhunskih suvremenih historiara, poput Karamana i kasnije Barade. lako oni nisu s klerikalizmom imali nikakve veze, rezultati njihove analize prikazivali su biskupa kao papi odanog sveenika, a odbacivali su svaku mogunost njegovog zalaganja za glagoljicu. Druga je stvar, dakako, kakve su zakljuke Metrovi, Beker, Vuni i kasnije Guberina izvodili iz njihovih rezultata. Reakcija je katolike crkve, u prvom redu klerikalnih krugova, bila estoka, ali ne i jedinstvena. Dok se neki nisu usuivali negirati dio mita koji se odnosio na borbu za jezik, drugi su ga eljeli razotkriti u potpunosti. Bijes klerikalaca, kao i onaj talijanaa, nije bio potaknut izravno samim mitom, koji je u narodu ve ivio neko vrijeme, nego mjestom na kojem je spomenik trebao stajati. Ako je Tacconija smetala desakralizacija

antikog/romanskog/talijanskog peristila, klerikalce je smetala figura Husa pred vratima splitske katedrale. Trebalo mu je stoga to prije pridati karakteristiku pravovjernog, katolikog biskupa, ali ipak nacionalno svjesnog. Kada se pokazalo u toku godine da to nije mogue, bar ne u kratkom vremenu, jer se mit zahvaljujui i spomeniku vrsto usadio u svijest nacije, pokuao je zagrebaki nadbiskup na otkrivanju spomenika spasiti to se dalo. Veza mitolokog Grgura s katolikom crkvom mogla se prikazati u dobrom svjetlu samo ako se preute dekreti onih papa koji su zabranjivali glagoljicu ili joj barem nametali razna ogranienja. S druge strane, politiki je trenutak, pogotovo u asu otkrivanja spomenika, zahtijevao i od zagrebakog nadbiskupa da makar spomene mogunost sjedinjenja crkava, emu je Grgur, glagoljaki prvoborac, postao u meuvremenu takoer simbolom. Stoga je govor najistaknutijeg predstavnika katolike crkve meu Hrvatima na otkrivanju Grgurovog spomenika zvuao krajnje oportuno: ... Protagonista u ovoj borbi za metropolitanska prava i batinu svete brae irila i Metoda bijae Grgur Ninski, biskup hrvatskih krajeva od Nina do Siska i kancelar hrvatskog kraljevstva, ali uvijek vjeran svojoj Crkvi i odan njezinom vrhovnom glavaru. ... Ali u svakoj historijskoj pojavi sadrana je daleka i duboka odluka velikog Bojeg promisla. Tako i u ideji irilo-Metodoskoj i u glagoljakoj ideji Grgura Ninskoga. Veliki slavenski narod duhovno je i vjerski pocijepan, pa naa slovensko-glagoljaka ideja imade po svojoj sadrini, po dubokom vjerovanju naih velikih umova Kriania i Levakovia, Stossmayera i Dobrila, Posilovia i Mahnia, da bude kopa i veza izmeu razdijeljene brae. Zato vidimo u historiji katolike Crkve, da su svi pape dalekih vjekova bili zatitnici nae glagoljice kao Inocent IV, Urban VIII, Benedikt XIV, Leon XIII. i papa jubilarne Pijo XI. Nai glagoljai uvali su svetu knjigu slavensku grevito u svojim rukama, kao i ovaj biskup Grgur Ninski. Oni su i jo jedno znali, da je ova knjiga najjaa obrana njegove nacionalnosti, najbogatije vrelo njegove svijesti i prosvijeenosti. I danas nai biskupi stoje kao zatonici irilo-Metodske ideje i svetoga slovenskoga bogosluja, pa odobrenjem Pija XI. netom je tampan glagolski Misal i odtampan hrvatski Ritual. Zavjetna misao hrvatskoga glagoljaa i njegova simbola Grgura Ninskoga se ispunila, i meni u dui svijetli blaeno vienje, da borba glagoljicu prelazi u zavrnu fazu mirnoga razvitka za duevno i religijozno prosvjeenje naega naroda i za zblienje udaljenih kranskih crkava. I to neka nam sveer u pamet i duu dozivlje ovaj velebni spomenik. Njegovoj dubokoj ideji neka bude sveer moni brani na Uzvieni Vladar Aleksandar I, kralj SHS. Ovaj govor ipak nije predstavljao zavrno tumaenje Grgura od strane Katolike crkve i njoj bliskih krugova. Bilo je oito da je Bauer bio prinuen prihvatiti mit i prilagoditi se situaciji. No uskoro, kad se euforija bude stiala, ponovo e se oglasiti oni koji su u spomeniku vidjeli ogroman falsifikat hrvatske povijesti. Prevladavajui stanje duhova u veini koja je 1929. prihvaala mit i oduevljavala se podizanjem spomenika odraava se u lanku Nike Bartulovia u Srpskom knjievnom glasniku (1929/1):

Kuli Grgura Ninskog odgovara vie spontanom raspoloenju duhova, nego li u mjenicama, utvrenim od istoriara. Za oveka nauke to je moda minus, ali za narod i za Grgura Ninskog to je plus. Kult Grgura Ninskog bio je slian, kako je smatrao Bartulovi, drugom Velikom junoslavenskom i jugoslavenskom kultu - onom Kraljevia Marka. Iako bismo neke paralele izmeu oba mita moda mogli prihvatiti, postoji osnovna razlika koja ih ini teko usporedivima. Kult, ili bolje reeno mit Kraljevia Marka nastao je i ivio u narodnoj pjesmi, stvarajui od iskrivljene Markove slike pravog mitolokog junaka. Za razliku od njega, mitoloki je Grgur tvorevina historiografije iz koje je preao u puko vjerovanje. Ako je Markov mit, poput (Grgurovog, i bio stvaran planski, u cilju saimanja i simboliziranja odreenih narodnih tenji, takvo je njegovo porijeklo vremenom potpuno zaboravljeno. Grgurovo recentno uskrsnue, meutim, nije dopustilo da se ikada u potpunosti zaboravi njegovo knjiko porijeklo. Bartulovi je traio i druga opravdanja za opstojanje mita. Grgurovu je borbu smatrao nacionalno znaajnom, jer su dalmatinski biskupi pristajali uz Rim ne samo radi proirivanja jurisdikcije na hrvatski teritorij, nego i iz razloga rasne netrpeljivosti. Kategorija rase ulazila je i u na politiki rjenik. Onima koji su tvrdili da se Grgur nije borio za glagoljicu odgovarao je Bartulovi kako nije vano da li je borba za glagoljicu bila glavni faktor Grgurove borbe, nego: da li bi ona opstala da se on nije odupro?. Neki su htjeli, slino kao u pitanju zrinjskofrankopanske urote, prikazati dotinu borbu kao tenju pojedinca k vlasti, no Na koncu konca, svi stvaraoci velikih drava borili su se za linu vlast, ali je njihova veliina ba u tome to su uz svoj lini uspeh znali da povezu uspeh itavog naroda. Da je Grgur uspeo do kraja, bila bi to nesumnjivo i pobeda Hrvata. Osobni probitak, u duhu mitoloke koncepcije, moe se tumaiti samo ovako kako je to uinio Bartulovi: mitoloki junak svojim djelima stvara korist itavoj zajednici, a i njenim buduim pokoljenjima. U to se vrijeme, ne samo kod Bartulovia, nego i u nizu drugih tekstova, javlja termin hrvatsko kulturno Kosovo. Novi je izriaj u funkciji to vreg vezivanja hrvatskog i srpskog mita traginim porazima. Bartulovi ga obrazlae: Za Hrvate ninski biskup znai neku vrstu kulturnog Kosova. Jer Kosovo je poslednji otpor, posle koga ostaju guslari, kao savest koju nije mogue uguiti. I Grgur znai poslednji otpor, iza koga su ostali proganjani glagoljai, da u srcu nose krvareu ranu i ostavljaju je pokolenjima u amanet. Kosovu pie i ve spominjani V. Novak: Godine 928. dozive Hrvati Kosovo svog narodnog duha, iza kog e se nizati nesree i katastrofe ne samo u pitanju narodnog jezika, u crkvi, ve i sudbonosne posledice s kojima se vezuje propast kralja Slavca i kralja Petra (1097.), a u njima ima svoje seme i sudbonosna 1102. Ne zadravajui se samo na usporedbi s kataklizmatikom bitkom, Bartulovi ide i dalje u povezivanju hrvatske i srpske prolosti, pa ninskog biskupa usporeuje sa Sv. Savom. Slinost tih narodskih ljudi bila je u tome to su obojica vezivali crkvu uz naciju. Ako se to ve nije moglo dokazati, moglo se barem iskonstruirati: Iako su se Hrvati i Srbi rado pokrstili, ... slovenski element bio je toliko sve i razliit od latinskog i bizantinskog, da je svaki jai individuum kod Srba i Hrvata oseao instinktivnu nudu da ba te svee odlike svoje rasnosti ouva, te da se ve unapred

odbrani od opasnosti da se jo mladi narod - prihvatajui potpuno i bez ograda daleko nadmoniju kulturu - posve u njoj ne utopi i tako za uvek iezne. Posve naravski, nisu moda ni Sveti Sava ni Grgur Ninski sve to jasno unapred predviali, ali su radili po unutarnjem pozivu narodskih ljudi -sveenika, koji su se kao Sava odgojili u najviim naukama svog vremena (to za Grgura ne znamo - ali ako je mogao da odoli dialektici latinskih biskupa -mora sigurno da je bio pametna glava!), pa su i pored toga ostali verni instinktu rase, narodnom jeziku i narodnim obiajima i po tom unutarnjem osvedoenju ostavili ime, ne samo za svoje, nego i za docnija pokoljenja. Tako su se, te 1929, traili korijeni jugoslavenstva u mitskim vremenima nae najranije prolosti. V. Novak je napisao u sklopu ove diskusije, premda godinu dana ranije, lanak Hiljadugodinjica jedne hrvatske katastrofe (na razmiljanje stvarateljima jugoslavensko-vatikanskog konkordata) (Re, 1928/1133). Pri razmiljanjima odnosu drave prema katolikoj crkvi, posluio se Grgurom za obraun s ovom potonjom, ime je jo jednim prilogom zadovoljio svoju ivotnu opsesiju. Grgur mu je pruio izvrstan povod da se odupre stvaranju konkordata. Teinu je svojim argumentima nastojao pribaviti i izjednaavanjem rimske crkve s talijanskom nacijom, nastojei se na taj nain prikazati braniteljem nacionalnih interesa i zatitnikom nae obale kojoj je, toboe preko crkve, prijetila talijanska opasnost: Ovaj sudar, grandiozan u svojoj historijskoj dinamici, i jedinstven u hiljadugodinjem razvoju, i posle punih 13 vekova jo i danas odaje svoje nepritajene reflekse. Jer, meu dve suprotne rase nikada nije bilo kompromisa, nikada nije bilo asimilacija. I taj istoriski fakat... je snaan i otvoren i danas. ... Taj crkveno rimski duh nije bio samo element hrianstva i rimskog katolicizma, nego je on bio i svestan politiki faktor u evoluciji romanskih, dalmatinskih gradova, njegova najsigurnija podrka, uvek nekompromisan prema hrvatskom narodnom duhu i samostalnosti hrvatske narodne crkve, a u krajnjoj liniji i samostalnosti hrvatske drave. ... Raznovrsne su i mnogobrojne faze ovih borbi od kojih sadanja nije poslednja, jer njih ne zavri ni 1918, ni Rapalo. To govore Italijani, a ne manje oseamo to i mi Jugosloveni. I s italijanske strane se sinonimie ovaj romansko-hrvatski sukob s vekovnom borbom glagolicu, koja je u Dalmaciji imala da izdri najvee udare upravo od strane stalnog pokretaa romanskog duha, od strane rimske crkve. Karakteristika Novakovog rada, da esto donosi neargumentirane, upravo smijene sudove, dola je do izraza i ovoga puta u isticanju Grgurovih zasluga to je Hrvate, prislonjene uz romanske ahure, spasio od strahovitog procesa asimilacije. Procjenjivanje asimilatorskih mogunosti malobrojnih Romana, kao i itav kompleks sukoba oko glagoljice, zapoet toboe s Grgurom, sluilo je samo kao jedno od oruja Novakove ivotne borbe. Sa slinih je pozicija na te probleme gledao i Stjepan Zagorac, jedan od istaknutijih predstavnika starokatolike crkve. Prihvatio je ve lansiranu paralelu (Grgur-Sava, pripisujui biskupu spas Hrvata od asimilacije i mletakog potalijanenja. Grgura je koristio ne samo kao sredstvo borbe za samostalnu hrvatsku Crkvu, nego i kao medij za manifestiranje svog jugoslavenstva. Da li sluajno, ovaj lanak, objavljen upravo 6. januara 1929, zavrava rijeima:

Slobodna, sretna i zadovoljna zajednica svih junih Slavena na Balkanu treba da bude cilj svih nas. Miljenje zasnovano na sasvim drugaijoj politikoj pozadini iznio je te godine Ivo Pilar, oslanjajui se na znatno ranije objavljenu raspravu Frana Milobara Ban Kulin i njegovo doba (1903). Pilar tvrdi da je bosansko bogomilstvo rezultat specifinog razvoja crkve u Bosni, koji je pak posljedica djelovanja iz Hrvatske izbjeglih Grgurovih sljedbenika, glagoljaa. Poraeni narodni sveenici sklonili su se u bosanske planine, gdje se utjecaj katolike crkve nije osjeao niti s juga, iz Hrvatske, niti sa sjevera, iz Maarske. Tendencija je takvog tumaenja sasvim oita: hrvatska se narodna stranka nakon definitivnog poraza na Gvozdu preselila u Bosnu, izgradivi tamo vlastitu Crkvu bosansku, koja je, prema tome, u svojim korjenima bila hrvatska. Otuda je sasvim logino zakljuiti kako je srednjovjekovna Bosna, obojena bogumilski, i sama hrvatska: Bosansko Bogomilstvo, u obliku sredovjene Bosanske Crkve, i nije drugo do zadnji izdanak, zadnji val, onog velikog pokreta za narodni jezik, za narodnu i dravnu Hrvatsku Crkvu, kojoj je bio tako snanim i odlunim nosiocem Grgur Ninski. A jadni svretak bosanskog Bogomilstva, koje je nakon tristogodinje uzaludne borbe moralo prikloniti glavu i rasplinuti se dijelom u katolicizmu a dijelom u pravoslavlju, doim jezgrom svojom sastojeom se iz imunih zemljoposjednika prei na Islam, pokazuje nam ne samo tragiku velike linosti Grgura Ninskog, nego i tragiku sredine u kojoj je on djelovao, sjeverozapadnog balkanskog Slovenstva, to jest hrvatskog naroda. Velika diskusija zapoeta oko podizanja spomenika pokazal je te 1929. dvije osnovne pojave: afirmiranost mita u nacionalnoj psihi i njegovu vieznanost. Grgur Ninski postojao je kao nadnaravno bie, ali su mu smrtnici pridavali znaenja po vlastitim trenutanim politikim opredjeljenjima. Biskup je tako postao tvorac nacionalne svijesti, narodne crkve, iritelj hrvatstva u Bosni, ali i prvi Jugoslaven, borac za afirmaciju junog slavenstva na romanskom kulturnom podruju, spasitelj Hrvata, ali i Srba, a povrh svega toga jo i protestant ili revan katolik, iritelj glagoljice ili njen zatornik. Napokon, 29. IX. 1929. Metrovievom rukom (ali i kneza Pavla), uglavnom su za neko vrijeme prekinuti sporovi, a velika diskusija privedena kraju. Tog je dana otkriven spomenik iritelju glagoljice, zatitniku slavenstva i Rimu odanom katolikom biskupu Hrvata. Napokon je osvanuo sveani dan otkrivanja spomenika. Frane Buli je u posljednji as pokuao bezuspjeno sprijeiti naruavanje arhitektonskog sklada splitskog peristila. Moda mu je polo za rukom samo to da Aleksandar odustane od najavljenog dolaska na sveanost, aljui u svoje ime kneza Pavla. Ako je vjerovati jednom kasnijem egvievom lanku, don Frane se povukao u osamu svoje solinske kue povrijeen u svom ljudskom i profesionalnom ponosu. Njegova averzija prema morlakoj grdesiji (egvi) nee biti tako skoro zaboravljena, njoj e se jo pisati, a neki e Splianin popratiti tu storiju karikaturom koju e Hrvatska straa rado objaviti: don Frane biem istjeruje Grgura s Peristila. Dok je tako znameniti arheolog razmiljao korisnosti svog posla, u Splitu su se slijevale mase eljne spektakla. Na Peristilu ih je ekala, zastrta tkaninom, 8 metara visoka i 14 tona teka statua. Meu mnogobrojnim listovima koji su tih dana donijeli opis proslave, bila je i splitska Puka prosvjeta:

Bilo je pravo narodno slavlje. Naelnik dr. Rai na ime opine Splita pozvao je toplim glasom gradane, da rastvore svoje srce, neka dua jugoslavenskog primorca iskae svoje potovanje velikom branitelju narodnih svetinja. Sve je odisalo vanrednim veseljem. Sa otoka je ranim jutrom prispjelo 12 parobroda i dovezlo mnoiju gostiju, sa kopna eljezniki vozovi, autobusi, kola drugu mnoiju. Ljepota je bilo viditi ete sokolaa, kako vrstim korakom prelaze gradskom obalom. Pratilo ih je deset glazba. Oekivao se je dolazak kralja Aleksandra, ali zadnjega dana iz zdravstvenih razloga morao je odustati od puta i poslao je svog milog roaka princa Pavla da ga zastupa na slavlju. Slavlje je zapoelo pontifikalnom misom, koju je otpjevao splitski biskup dr. Bonefai u glagolskom jeziku uprav u tomu hramu, gdje je godine 925. proti glagolici bila izreena smrtna osuda. Evo to znai iviti u svojoj slobodnoj narodnoj dravi! U hramu Sv. Dujma uz princa Pavla prisustvovali i ministri dr. vrljuga, dr. Drinkovi, dr. Radivojevi, visoki crkovni dostojanstvenici, hrvatski mitropolit zagrebaki nadbiskup dr. Bauer, biskup ibenski dr. Mileta, hvarski Pui, dubrovaki dr. Carevi, a pokraj njih katolikih biskupa i pravoslavni episkop iz ibenika Uajdin, to je bilo veoma ugodno svakomu gledati. U crkvi su bili i predstavnici opina, izmeu kojih naelnik Zagreba Srkulj, ravnatelji sveuilita, akademija i drugi odlinici. Iza mise slijedilo je otkrie spomenika. Krasan je bio prizor na Peristilu pred ulazom u crkvu... Donaelnik dr. Tartalja izrekao je rodoljubni govor i zamolio princa Pavla neka otkrije spomenik. Princ je potegao konopac, zastor je pao i prosinu gorostasni spomenik. Svi u jedan as kliknue: velianstveno! Princ Pavle pristupi Metroviu, stisnu mu ruku i estita na ovom umjetnikom djelu. Nadbiskup dr. Bauer blagoslovio je spomenik i izrekao veliki znaajan govor vanosti glagoljice.... Sveanosti je prisustvovala i jedinica britanske mornarice, pa je na poasnoj bini uz Pavla sjedio i britanski admiral Kelly. Morem su kruile jedrilice, a nebom eskadrila hidroaviona. Nakon otkrivanja spomenika, na ijem je podnoju bilo poloeno stotinjak vijenaca, meu kojima su bili oni kralja, princa, svih sveuilita, gradova Splita, ( ;ika, Sarajeva i drugih, proslava se nastavila banketom u hotelu Central. Ulicama su defilirale na tisue sokolaa u crvenim kouljama praene desetkom glazbi. Hrvatski orlovski savez pratio je sa svojom vlastitom glazbom episkopat, a zborovi drutva Guslar i Zvonimir pjevali su Hatzeovu pjesmu Grguru Ninskom. U posebno osvijetljenom Splitu ule su se te veeri, u kazalitu, nove kompozicije Ive Tijardovia. Jednodnevno je slavlje bilo zavreno, postigavi cilj. Jugoslavenstvo je doivjelo svoju apoteozu na samom poetku postojanja jugoslavenske drave, ali je Ivo Tartaglia ipak u svom govoru pokuao podsjetiti na primarno hrvatski Grgurov znaaj: Znaajna je ova slava, jer biskupa Grgura Ninskoga ni tradicija ni narod ne slavi kao izrazitu historijsku linost, ve kao idejnog i nacionalnog heroja, iji su duhovni i kulturni podvizi postali simboli borbe i optora, samopouzdanja i pobjede naeg naroda na ovoj obali Jadranskog mora. Ovom simbolu je na Ivan Metrovi udahnuo duu, ivot i snagu svoga genija i genija itavog naeg naroda te, stvorivi djelo, koje je sigurno jedno od najjaih u vajarstvu novog doba, velikoduno ga poklonio Splitu, da ovdje, u ovom historijskom kraju Cara Dioklecijana i kralja Tomislava, Tome Arciakona i Marka Marulia, bude postavljeno na mjesto, sa kojega je Grgur Ninski nadahnuo i obrazovao itav duhovni i nacionalni ivot hrvatskog dijela naroda na ovim obalama.

Na ovoj obali, koja je od trinaest stoljea otadbina naeg naroda, ima ovaj silni bronani kip da bude i mea naega teritorija, nae historije i nae nacije. Ovdje, na ovome mjestu, ovaj spomenik je izraz nae vjere i nae volje, nae savjesti i nae ispovjesti, da smo ovdje stajali pred trinaest stoljea, da ovdje stojimo, i da emo ovdje ostati dok bude naeg naroda i naeg jezika. Ovo sveano nae osjeanje se izdie do historijskog dogaaja, kada preko Vaeg Visoanstva, Njegovo Velianstvo na Kralj - poslije nego je ujedinio u svojim rukama ezla Kralja Tomislava i Duana Silnog, u svojoj dui vjerovanje Svetog Save i zavjet Grgura Ninskog, u svojoj volji odluku i snagu da na tradicijama prolosti cjelokupnog naroda sazida i odri jakom velebnu zgradu nae ujedinjene Domovine, jedinstvene i nerazdruive Jugoslavije - ... odaje priznanje simbolu naeg naroda olienom u kipu Grgura Ninskog. Usprkos svemu, jugoslavenski je Grgur u tim trenucima istisnuo svoje hrvatsko drugo ja. Teko je procijeniti koliko su tome doprinijele politike mjere Aleksandrove diktature, a koliko sam unutarnji razvoj mita. Vjerojatnije je da je jugoslavenstvo 1929. dalo samo povrinsku glazuru koja je lako pucala i mogla se po potrebi zamijeniti kakvim drugim premazom, kao to se ve tada pokazalo i kao to e se jo nekoliko puta ponoviti. Veliki jugoslovenski prosvjetitelj prikazan je djeci Jugoslavije na njima dostupnoj razini u Glasniku podmlatka Crvenog krsta (1930/5): Takav jedan svetao primer bese i hrvatski biskup Grgur Ninski, savremenik i tienik kralja Tomislava (900-930). Vladika Grgur radio je neustraivo i neumorno na tome, da ouva na narod u zapadnim krajevima u budnoj narodnoj svesti. On je neumorno radio na prosveivanju naroda na materinjem jeziku. Starao se da odri na slovenski jezik na bogosluju u naim crkvama. Zbog svog rodoljubivog rada imao je da izdri mnoge borbe i da pretrpi mnoge neprijatnosti i nezgode, naroito na glasovitim saborima u Splitu 925. i 928. g. On je ipak smelo koraao stopama slavenskih apostola irila i Metodija. Zanimljivo je uoiti kako jugoslavenska Grgurova narav traje po prilici koliko i Aleksandrova diktatura. Iako je otpora bilo i tada, oni e doi do znatnijeg izraaja tek kasnije, pred sam rat, a i tada uglavnom u tisku namijenjenom u prvom redu inteligenciji. U pukoj tampi Metroviev e Grgur, koliko sam uspio pratiti njegovo pojavljivanje, ivjeti sve do 1935. Te e godine njemu pisati anonimni autor u pisaim strojem pisanom glasilu sokolske ete u Vukovju pokraj Bjelovara (Vukovijski glasnik, 1935/16). Vjerojatno je pisac bio vlasnik, izdava i odgovorni urednik Branislav urevi, paroh u Vukovju: On je dokazivao i branio slavensko bogosluje kao najljepi amanet slavenskih apostola Sv. irila i Metoda. A branio ga je za to, jer je oseao da je to bogosluje najjae oruje za jaanje nacionalnog duha svoga naroda u borbi sa svim onim, koji su se otimali za tim narodom bilo u vjerskom ili u politikom pogledu. Na narod svaao je tu Grgurovu borbu, ali ipak trebali su proi dugi vjekovi, trebali su pasti tlaitelji nae nacionalne svijesti, trebali su svanuti dani slobode pa da se narod odui uspomeni slavnog hrvatskog biskupa. U to vrijeme, tonije 1931, velika je predstava odrana dvije godine ranije doivjela reprizu, samo provincijskog karaktera. Radei, naime, na svom Grguru, Metrovi je odluio na zahtjev varadinske opine pokloniti i tom gradu jednog ninskog biskupa. U tu

je svrhu neznatno izmijenio i smanjio onog splitskog, pa je spomenik otkriven manje spektakularnom ceremonijom, ali ipak u nazonosti uvaenih gostiju. Ponovo u prisustvu sokolaa, kip je posvetio nadbiskup Bauer, odravi i misu kojoj su prisustvovali Jozo Kljakovi kao Metroviev zastupnik, zastupnik bana i predstavnik zagrebakog sveuilita. Sve je bilo skromno, donekle i stoga to je ritual repriziran, a donekle i zbog otpora u samom Varadinu. Sinovima domovine ninski je biskup bio donekle stran, a mnogi od njih, k;iko to priznaj i novinar Varadinskih novosti, nisu ni uli za njega. Dakako, bilo je i otpora isto politike naravi. Izgleda da je na njih u Varadinu bilo efikasnije odgovarati hrvatstvom, nego jugoslavenstvom, pa isti novinar pie: Jer, neka se nitko ne vara: grditi Grgura Ninskog, znai prljati i sramotiti hrvatstvo u jednom od najljepih i najvrednijih izraza u itavoj naoj historiji. Kip je, usprkos ovakvih tvrdnji, po svojoj osnovnoj namjeni i Metrovievoj zamisli ipak bio jugoslavenski, a da se to tako i tumailo, pokazat e se ubrzo u reakcijama ekstremnih nacionalistikih pisaca u Hrvatskoj. Snaga mitolokog (Grgura ubrzo e ishlapiti, ali tada, u prvoj polovici desetljea, bila je jo na svom vrhuncu. Ako je nekoliko godina ranije mit stvarao skulpturu, sada je skulptura dograivala mit. Bronani je Grgur zamijenio u svijesti ljudi historijskog, ispunivi potrebu konzumenta povijesne grae da u mislima stvori lik osobe koja je djelovala u prolosti. Jedan je primjer tekst ora Pejanovia (Prosveta, 1930/1): Protiv toga reenja bili su od prisutnih samo kralj Tomislav i biskup Grgur, koji je planuo gnjevom, digao svoju desnicu u vis i glasno doviknuo latinskim hiskupima da e se protiv toga reenja aliti i povesti najogoreniju borbu. Bilo bi zanimljivo ispitati obimnijim istraivanjem razlike u mitolokim sustavima pojedinih politikih stranaka ili smjerova u predratnoj Hrvatskoj. Vjerujem da bi se pokazalo kako su oni vjerna slika politikih koncepcija i sredstvo za lake plasiranje vlastite ideologije u javnosti. Pa i sam mit Grguru jasno odraava takvu praksu. Pokazivalo se to i ranije, ali je naroito estoki napad na do tada prevladavajue tumaenje Grgura zapoeo 1938. Te, a i slijedeih godina, do izbijanja rata, objavio je dio hrvatskog tiska, sklon idejama frankovaca i ustaa, niz lanaka meu kojima su se isticali oni Ive Guberine, u kojima se Grgura nastojalo prikazati s pozicija hrvatskog ovinizma i klerikalizma. Ninski je biskup postao rtvom rastueg nezadovoljstva i averzije prema simbolima jugoslavenstva u Hrvatskoj. Pored Guberine, svojim se napisima u istom duhu isticao i ve spomenuti Kerubin egvi. Iako je 1900. reklamirao Medovievu sliku splitskih sabora, koja jrgura prikazuje u tradicionalnom svjetlu branitelja slavenstva, egvi je, to za nae podneblje nije izuzetno, evoluirao, pa je 1935. objavio u Hrvatskoj strai lanak Don Frane Buli i Grgur Ninski, u kojem Metrovievo djelo naziva grdesijom morlakom. Kako ga Buli vie nije mogao opovri, istvrdio je da je arheolog bio protiv spomenika na peristilu iz vjerskih, a ne umjetniko-estetskih razloga. Po egviu, pored aniklerikalaca i starokatolika, za uzdizanje spomenika bili su redom oni Spliani koji su bili Talijani ili barem nosili talijanska prezimena. Nije teko pogoditi da je tom besmislicom ciljao na Ivu Tartagliu, naelnika splitske opine. egvi je ve ranije nastojao potpuno izbrisati Grgura iz hrvatske povijesti raspravom Hrvatsko bogosluje i Grgur Ninski ili kizma u Hrvatskoj (Bogoslovska smotra, 1929/XVII), dokazujui da su izvori koji govore zbivanjima u 10. stoljeu zapravo iz 11, ili pak da su potpuno iskonstruirani. Kako njegovo tumaenje nije prihvatio gotovo nitko, pa ak ni Guberina, napustio je

znanstvenu metodu pobijanja Grgura i prihvatio se pamfleta, koji su isto tako, osim u starokatolikim krugovima, ostali bez odjeka. U vrijeme obnovljenog interesa za problematiku splitskih crkvenih sabora krajem tridesetih godina objavio je Miho Barada lanak Istina hrvatskom biskupu Grguru Ninskom (Zlatno klasje, 1939/1). lanak naalost odie duhom koji ga udaljava od znanstvene razine koju je Barada postigao u raspravi Episcopus Croatensis i predstavlja samo dio kampanje za rehabilitaciju biskupa kao vjernog sina Katolike crkve, kako se to, uostalom, vidi i iz samog zakljuka: Zato iz nje (Historia Salonitana Maior ~ op. . .) doznajemo pravu istinu Grguru, biskupu Ninskom - istinu, da je on bio vjeran i odan Namjesniku Kristovu u Rimu, Sv. Ocu Papi, a sve, to je protivno tomu, da spada u carstvo pria. Grgura se sve ee i u nestrunoj literaturi poinje hvaliti zato to je pristajao uz Rim iako mu je papa okrnjio njegovu crkvenu vlast. Time se htjela istai njegova dalekovidnost, jer je zahvaljujui mudrom pokoravanju Sv. Stolici, Hrvatska ostala zauvijek vezana uz Zapad. U Hrvatskom jedinstvu (Varadin, 1938/63) anonimni autor zakljuuje: Ako se, dakle, slavi Grgur Ninski, treba ga slaviti kao ovjeka, koji je znao savladati svoj egoizam i pokoriti se svojim poglavarima, i time uinio Hrvatskoj upravo neprocjenjivih usluga. Najjasnije, bez ikakvih ograda i skrivenog smisla, navijestio je novo doba u svojim tekstovima Grguru Ivo Guberina. itanje pojedinih odlomaka iz njegovih lanaka Je li Grgur Ninski bio glagolja? (Hrvatska smotra, 1940/9) i Jugoslavenska solidarnost u obrani protuhrvatskih falsifikata (Hrvatska gruda, 1940/24) ine svaki komentar nepotrebnim: Tu floskulu u nau historiografiju prvi je ubacio Farlati, ali ju je posebno izgradio i dao svoju orijentaciju onaj protuhrvatski slavonofilski i jugoslavenski duh, koji je u XIX. v. zarazio na javni ivot. Kada mi Hrvati kritikim okom promatramo na nacionalni ivot u XIX. i XX. vijeku, moramo se upravo zgroziti, kako je naa povijest bila sistematski falsificirana u cilju, da nas se prikae kao velike borce slavenstva i Istoka, i da smo samo u tome sklopu neto vrijedili. Trebalo je sve staviti na glavu, da se dokae protuhrvatska importirana ideja, da je: Hrvatima samo spas u tzv. slavenskoj solidarnosti. Taj duh slavenske solidarnosti otrovao je i zarazio na narodni ivot u XIX. i XX. vijeku. Tome se duhu nije mogla oprijeti ni slubena povijesna nauka, pa zato, kada mi velimo, da je panslavistiki i jugoslavenski duh stvorio bajku Grguru Ninskom, kao nekakvom borcu za glagolicu; kada govorimo falsifikatima nae povijesti u tom pravcu, tada je jasno, ila se ne misli pojedince inkriminirati za falsifikate i prtuhrvatstvo - nego one koji su taj duh uveli, komu su pojedinci podlegli. Na splitskom peristilu nalazi se golemi kip Grgura Ninskog. Mjesto gdje se nalazi, kao i poza u kojoj je postavljen, nije drugo nego jedan ogroman falsifikat hrvatske povijesti, i to na njezinu tetu... Naprotiv na tom mjestu, u splitskoj katedrali, nije se vodila borba izmeu hrvatstva i latinstva, nego zato hoe li se Hrvati opredijeliti za Zapad i njegovu kulturu ili Istok i njegov bizantinizam. Pionir borbe za Zapad a protiv bizantinizacije bio je ba Grgur. On je odluno odbio glagolicu i ondanje njene tendence, jer je bio svjestan,

da ona u onim vremenima i onim prilikama nije drugo, nego bijeg od Zapada, odricanje Agatonova pakta te kidanje svih hrvatskih tradicija i prijelaz k Bizantu. Mi Hrvati ne smijemo zaboraviti, da je Metroviev falsifikat, predstavljen u njegovu Grguru Ninskome, nama pruen ba onda kada je velikosrpsko-pravoslavna ideja bila na svome vrhuncu i upotrebila sve snage i aparat drave, da zaboravimo na svoju zapadnu prolost i prikljuimo se Istoku. To se radilo ba zato, jer se je znalo, da emo prelazom k Istoku, bizantinizmu, presjei sve ile, koje dre nae narodno deblo. A za tim se je jedino i ilo. Kroz itav jedan vijek trovala se je hrvatska narodna dua raznim bakcilima slavenstva i jugoslavenstva, a sve je to kuao okruniti i legalizirati perstilski falsifikat Grgura Ninskoga. Koje je najdublje znaenje dao tom falsifikatu sam auktor, doznali smo nesumnjivo pred malo vremena, kada se je g. Metrovi usudio oprijeti tenjama i volji hrvatskoga naroda, da svoju najveu naunu ustanovu nazove svojim narodnim imenom. Metroviev je spomenik falsifikat u svoj svojoj cjelini; on je uvreda za hrvatski narod i zato on, im doe do svoje dravne slobode, mora radikalno i definitivno obraunati sa tim falsifikatom i njegovim predstavnikom na splitskom peristilu. Tako je ustatvo, i prije uspostave svoje vlasti, zapoelo obraun sa suprotnim ideologijama, i to upravo preko onoga to je ljudima najblie i najshvatljivije - simbola. estoki otpor Guberini pruio je jedino Marko Perojevi, urednik sarajevskog Jugoslavenskog lista. U svojim polemikim napisima nije se suprotstavljao samo njemu, nego i autorima koji su zastupali tzv. gotsku teoriju porijeklu Hrvata, u okviru koje su tvrdili da je glagoljica proizvod hrvatske kulture, te da sa irilom-Konstantinom nema veze. U direktnom odgovoru na citirani Guberinin lanak (Je li kip Grgura Ninskog ogroman falsifikat hrvatske povijesti kako tvrdi dr. Ivo Guberina?, Hrvatski glasnik, Split 1940/242), Perojevi je pisao: Sve se to pie i 'dokazuje' u ime neke tobonje nauke, kojom bi se htjelo dokazati da Hrvati nijesu grana velikog slavenskog stabla, nego neka kopilad gotska. Ovakve i sline nauke ire u ime nekog 'Hrvatstva' koje pravim hrvatstvom ne mirii. Premda se Perojeviu ne bi mogle odrei dobre namjere u borbi koju je vodio protiv ideologije vjerske, nacionalne pa i rasne mrnje, mora se konstatirati da je to radio prilino nespretno, sluei se argumentima koji su upuenom itaocu mogli biti samo smijeni: Hrvatska je glagolica od svog poetka uvijek bila obrambeni zid protiv Bizanta i bizantskog raskola. Gdje je dopirala bizantska politika vlast, kao u dalmatinskim gradovima, tamo je dopro i bizantinski crkveni duh. U Hrvatskoj je taj duh bio zapadni i rimski, i prema tome nesmisleno je kazati, da bi se opasnost glagolice tj. bizantinizacije Hrvata mogla rairiti. Zanimljivo je da se tada nije naao nitko tko bi se usudio i spomenuti da irenje bizantskih utjecaja nije samo po sebi moralo znaiti nekakvu nacionalnu katastrofu. Jednako tako, osim starokatolika, gotovo svi su inzistirali na Grgurovoj vjernosti Rimu, tumaei to na ovaj ili onaj nain. U zapadnu orijentaciju Hrvata nije se vie smjelo dirati. Sukobljene strane bile su tako podjednako ograniene u svom nastupu: Perojevi je glagoljicu morao miriti sa zapadnom kulturom, dok Guberina nije mogao jednostavno zbrisati Grgura, koji je, bez obzira na karakter koji mu je pripisivan, postao hrvatskim nacionalnim herojem. Guberina je stoga odluio udariti na Grgura ondje gdje je bio najjai - na splitskom peristilu:

... nije mogue nauno obraniti Metroviev falsifikat na splitskom peristilu. Neka bude uvjeren g. Perojevi i svi oni Hrvati, koji gledaju i sude svoje hrvatstvo kroz taj falsifikat, da e Hrvatska, onda kada bude u mogunosti, taj falsifikat i njegov duh potpunoma unititi i nee dopustiti u svojoj sredini, da se bilo tko klanja toj naoj narodnoj sramoti. Guberina se prevario samo utoliko, to ustae nikada nisu doli u mogunost da srue Grugra. Nezavisna Drava Hrvatska odrekla se Dalmacije, a time i Metrovievog Grgura, u korist svojih talijanskih saveznika, koji su, proeti saveznikim duhom prema Hrvatima, pourili da sami uklone spomenik. Meutim, situacija je 1941. bila takva da je ak i ugledni Obzor naao za shodno da odgovori, nepotpisanim komentarom, na lanak objavljen u beogradskom listu Belgrader Echo, u kojem se Grgura prikazuje kao borca protiv pape i univerzalne rimske crkve, a za nacionalnu kulturu. Obzor odgovara da Grgur nije bio nikakav borac protiv katolicizma, a da nije tono ni to da je bio zasluan za ouvanje slavenskog duha na naim obalama, jer tamo nema nikakvog slavenskog, nego samo hrvatskog duha. Uzalud je u tim kriznim vremenima Perojevi nudio kompromisno rjeenje: Ako ovo nije izrugivanje Grgura Ninskoga, nego istinsko uvjerenje dr. Guberine, onda on, koji nije panslavista, Jugoslaven i protuhrvat, ne bi smio kazati da je Metroviev Grgur ogroman falsifikat hrvatske povijesti', jer je, eto, 'dokazao', da je Grgur protivnik glagolice koja je htjela Hrvate navesti na prijelaz k Bizantu, tj. pravoslavlju! Po naoj tezi Grgur je zasluio spomenik, a takoer i po tezi dr Guberine. Neka se, dakle, ne srdi na spomenik Grgura Ninskoga. Radije neka mu pristupi i neka mu se pokloni. On s jedne strane, a mi s druge. Povijest e jo jednom pokazati snagu svoje ironije kada, pretvorivi Talijane u smrtne neprijatelje ustaa, izmiri u duhu Perojevieve ponude ove dvije suprotstavljene tendencije, barem to se tie spomenika. Ninski je biskup Rimskim ugovorima 1941. postao talijanskim dravljanom, doekavi da ga veliki voa hrvatskog naroda proda, zajedno s kolijevkom domovine. Kako se dobro znalo kome je upuen Grgurov mrki pogled, Talijani su se pourili da ga uklone, naravno pod geslom ouvanja antikog peristila, da ne bi izazvali previe revolta. 1942. talijanski je zavod za crkvenu umjetnost Beato Angelico donio odluku ruenju spomenika u okviru postupka restauriranja Dioklecijanove palae. Tako su Talijani ispunili Guberinine elje (i ne samo njegove), a da niotkuda nije bio uloen prosvjed. Spomenik ipak nisu unitili, nego su ga rastavljenog spremili u neko skladite. Daljnji razvoj politike i vojne situacije namijenio je Grguru sasvim neoekivanu sudbinu. Nakon kapitulacije Italije i kratkotrajne uspostave komunistike vlasti, u Split su ule ustae. U euforiji koja je zavladala nakon sjedinjenja svih hrvatskih zemalja, trebalo je to radikalnije obraunati s dotadanjim saveznicima. Promiba se tako, meu ostalim, posluila i ruenjem spomenika, kako bi pokazala talijanski vandalizam i njegovu mrnju prema Hrvatima. Splitsko Novo doba ve u svojem etvrtom broju donosi sliku spomenika s potpisom: Barbari s Apenina, koji se vrlo rado hvale svojom kulturnom povijeu, ve su prvih dana svoje vlasti u Splitu odnieli spomenik Grgura Ninskog, remek-djelo hrvatskog kipara Ivana Metrovia. Jo se nije moglo istraiti, gdje se rastavljeni spomenik sada nalazi. Predstavnici hrvatske vlasti su za vjeni spomen i protest protiv ovog nekulturnog ina dali dosadanjem Peristilu naziv Trg Grgura Ninskog.

Tri broja kasnije pisati e istoj temi opirnije: Pozivajui se i na njega (F. Bulica - op. . .), talijanski vlastodrci su uklonili velianstveni spomenik i time poinili jedan od najveih falsifikata, a u isto vrijeme barbarsko djelo bez premca. Vremena mijenjaju obiaje! Tri godine ranije, Metroviev je spomenik i sam bio najvei falsifikat hrvatske povijesti, a sada je time postalo njegovo uklanjanje. Dotadanju averziju prema Grguru ipak nije bilo sasvim jednostavno zaboraviti, ak niti iz tako pragmatinih razloga, pa se napad na Talijane i njihov postupak nije zasnivao na apoteozi samog biskupa, nego zapravo Metrovievog djela: Postupak s Grgurovim kipom podigao je znaaj toga spomenika do vrijednosti simbola hrvatskog odpora, hrvatske kulturne samosvojnosti i napredka, to nam sve daje legitimaciju pred kulturnim svietom na samostalan dravni ivot. Izraz tog osjeaja manje vriednosti (Talijana prema Hrvatima - op. . .) bio je i postupak s Metrovievim djelom, koje mora to prije nai u Splitu dolino mjesto, da svjedoi hrvatskoj kulturnoj predaji, koje je nekada bio predstavnik hrvatski biskup Grgur iz Nina, a danas je jedan od najznaajnijih predstavnika nae kulture tvorac Grgurova spomenika i isto tako sin naega hrvatskog kra, Ivan Metrovi. Palo je tako u zaborav sve ono to se nekada napisalo Grguru, pala je u zaborav i Metrovieva jugoslavenska orijentacija, a i njegov boravak u ustakom zatvoru. Mit je ponovo trebalo iskoristiti, a njegova je snaga upravo u tome to brie iz sjeanja objektivne injenice. Ustaama su u tom novom propagandnom potezu podrku dali i Nijemci. Njihov je list Deutsche Zeitung in Kroatien objavio u rujnu 1943. sliku spomenika i pjesmu Paule Preradovi posveenu ninskom biskupu. Metrovi u svojim uspomenama navodi kako je saznao da je Hitler doao svojevremeno u posjed fotografije spomenika, koji mu se toliko svidio da je, usprkos tome to je bio svjestan da je kip ostvarenje suprotne, pangermanizmu suprotstavljene ideologije, sliku drao pored sebe. No, usprkos novim hvalospjevima, Grgur je kraj rata doekao u komadima. Ustae nisu imali sree: kada su Grgura htjeli sruiti, preteku su ih Talijani, kada su ga eljeli ponovo postaviti, izgubili su rat. Novo drutveno ureenje, uspostavljeno dolaskom na vlast komunista, zahtijevalo je i novi odnos historiografije prema prouavanju prolosti. Dotada prevladavajuu politiku povijest trebalo je zamijeniti drutveno-ekonomskom, marksistikom. Ujedno je postalo nuno i prevrednovanje zajednikog ivljenja Slavena na ovom prostoru, a koje je u starijoj historiografiji bilo tumaeno s pozicija razliitih interesa graanstva pojedinih nacija. Rezultat tih htijenja bila je nikada cjelovito izraena sinteza Historije naroda Jugoslavije, ija je prva knjiga objavljena 1953. Pisana u novom duhu, kojem mit Grguru nije bio primaran, odbacila je njegovu karizmatinu ulogu glagoljaa, svevi ga na realne okvire borca za crkveni primat. Autor teksta, Vladimir Babi, slijedio je, vjerojatno nesvjesno, gledanje na taj problem Otokara Kerovanija koji je jedini u hrvatskoj historiografiji pruio marksistiki sintetski pogled na hrvatsku povijest (Povijest Hrvata, rukopis nastao u zatvorenitvu 1938-1941). Ipak, dok se Kerovani odnosio prema Grguru kao nevanoj pojavi unutar sinteze nae povijesti, Babi se nije usudio ii tako daleko. Morao je ostaviti, makar skrivenu, mogunost vraanja biskupa na stari pijedestal nacionalnog borca. Stoga je, iako Grgura nije izriito doveo u vezu s glagoljicom, ustvrdio kako:

Nema sumnje, da je u Hrvatskoj u Tomislavljevo vrijeme bilo mnogo sveenika, koji su sluili misu slavenski, premda je vii kler bio latinski i premda se u dvorskim crkvama i veini samostana sluilo latinski. Ninski biskup dakle nije bio ni izriito nacionalan, ali ni anacionalan, jer nije spreavao slavensku slubu, ako je ve nije podravao. No, ne treba li takvom tumaenju moda potraiti uzroke i u loim odnosima komunista prema vrhovima Katolike crkve? Grgura se u potpunosi nije moglo otpisati, ali ga kao Crkvenog poglavara Hrvatske nije bilo poeljno ni previe isticati. Babiev stav bio bi u tom sluaju odraz dnevne politike, a ne marksistikog tumaenja prolosti. U to je vrijeme, meutim, Metrovievo djelo ipak ponovo sastavljeno i postavljeno, mada rjeenje, to se tie smjetaja, nije bilo najsretnije (o tome Vinko Vitezica, ovjek i prostor, 1955/22). Bulievo je miljenje napokon prevladalo, pa je Grgur, umjesto na Peristil, postavljen pred gradska vrata, u ambijent u kojem gubi mnogo od svoje izraajne snage. Pomicanje spomenika u drugi plan bilo je jednako simbolino kao i njegovo postavljanje pred katedralu 1929. U novoj konstelaciji politikih snaga Grgur vie nije bio potreban u istoj mjeri kao pred rat, pa je njegov mit poeo gubiti snagu. Kao to ga je stala uspostavljati pred gotovo stotinu godina, znanost ga je sada poela ruiti. Iako je jo 1956. Josip Hamm prikazivao Grgura kao zatitnika glagoljice, Vjekoslav Stefanie je implicite odbacio takvu mogunost, vraajui se na miljenje Barade irenju glagoljice u Dalmaciji i meu Slavenima u Zahumlju, Neretvanskoj kneevini i Bosni. U istom je smislu, polazei sa stanovita historiara, pisala Nada Klai (Slovo 1965/15-16). Isto je miljenje zadrala i u svojoj knjizi Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, objavljenoj 1971." Reakcije na tu knjigu, koja je ruila mnoge povijesne mitove, bile su burne, to je, pogotovo s obzirom na vrijeme njenog objelodanjivanja, bilo razumljivo, ali je ipak izostao bilo kakav protest u vezi s Grgurom i glagoljicom. Autorica je iste zakljuke unijela i u Ilustriranu povijest Hrvata, objavljenu te godine, a kako je i Trpimir Macan 1972. korigirao topogledno Vjekoslava Klaia u njegovoj, meu itaocima svakako najpopularnijoj, sintezi hrvatske povijesti, to se moe rei da je burno razdoblje hrvatskog proljea napokon skinulo aureol sveca ninskom biskupu. Barem u znanosti. Za povjesniarima krenuli su i historiari knjievnosti. Eduard Hercigonja prihvatio je u Povijesti hrvatske knjievnosti (1975) miljenje Nade Klai. Ali, mitovi ne umiru lako. Te iste 1971. objavio je jerej Milan Babi u pravoslavnom Vesniku lanak u kojem ponovo Grgur preuzima staru, predratnu ulogu. U trenu se obnovio sukob koji je odisao starojugoslavenskim dahom. ivko Kusti, urednik Glasa koncila, odgovorio je indirektno Babicu da namee zakljuak kako je u nas nedostajalo ljubavi i razumijevanja zbog toga to su Hrvati stoljeima sluali Evanelje na latinskom, pa nisu razumjeli njegove poruke: Zar to nije jasno kao bijeli dan? Hrvati nisu kroz stoljea sluali Evanelje na svom jeziku, pa kako bi onda znali ljubiti susjede? A braa Srbi su stoljeima sluali pojanje Evanelja na staroslavenskom, pa se to moralo na njima i odraziti. Poanta je odgovora bila u razmiljanju don Jurina sugovornika jor Luke: Hm, hm, ti su Grci zaista tvrda srca... Otkad znaju za sebe, uvijek su itali i pjevali Evanelje na svom narodnom jeziku, a koliko zla uinie brai Srbima i Bugarima...

Takve polemike Grgur nije vie izazivao. No, ako nije bilo sukoba, bilo je pokuaja da ga se rehabilitira. Meu znaajnije spada podizanje spomenika, Vidikovca Grgura Ninskog, u Aleji glagoljaa to vodi od Roa do Huma. Kako je to jedan od rijetkih spomenika u nas svedenih na pravu ljudsku mjeru, teko je, gledajui ga, govoriti nekakvom mitu. Objektivno, znanstveno gledajui, Vidikovac je unutar koncepcije Aleje promaaj, ali se tako skladno uklapa u itav simpatini projekt, koji odie najiim, iskonskim rodoljubljem, da se to njegovim tvorcima moe jedva zamjeriti. Sve u toj Aleji, od Roa do Huma, bajka je koja ivi u istarskom krajoliku, a bajke se ne smiju brisati. Ne zadravajui se na nekim usputnim pokuajima, poput onog Vladimira Koaka (Historijski zbornik, 1980-81), navesti u jo samo dvojicu autora. Prvi je Zvane Crnja, pisac popularne Kulturne povijesti Hrvatske, koja je doivjela nekoliko izdanja i na tuim jezicima. Koncipirana u mnogo emu po zastarjelim historiografskim tumaenjima, knjiga brani Grgura, zatitnika glagoljice. Samo jedna autorova tvrdnja dovoljna je da pokae to se 1978. moglo smatrati historijskim dokazom u knjizi koja je predstavljala, i jo predstavlja, nau kulturu u inozemstvu: U drugoj polovici 19. i u poetku 20. stoljea hrvatska nacionalna romantika predstavila je Grgura Ninskog kao najveu nau borbenu figuru onog vremena, kao ovjeka koji je svim svojim silama ustao protiv latinskog klera u obranu glagoljice, odnosno slavenske pismenosti i liturgije. Dananji povjesniari, skloni veem kriticizmu, donekle su se ogradili od te pretpostavke jer nema dovoljno izvora koji bi je potkrijepili. Meutim, nedostatak izvora ne znai da nije bilo povijesti. Ova je posljednja reenica u svakom sluaju tona. Nezgoda je samo u tome da ju je Crnja shvatio tako, da je doputeno, tamo gdje nema izvora, prolost konstruirati po vlastitoj elji. Historiari skloni veem kriticizmu po tome su nekakvi nepoduzetni treberi. Drugi je pisac, koji se dodue samo uzgred bavio Grgurom, Jakov Blaevi. Jakov Blaevi je 1983. objavio knjigu Povijest i falsifikati, nastojei razotkriti neka negativna kretanja u hrvatskoj historiografiji i tumaenju prolosti openito. U svom postupku suzbijanja protunarodnih tendencija posluio se i likom Grgura Ninskog, odnosno njegovom mitolokom percepcijom, koja se kod nekih, ak marksistikih pisaca, nije jo bila sasvim izgubila. Jo od 10. stoljea, od popova glagoljaa i Grgura Ninskog, koji se bori da se u crkvi upotrebljava slavenski jezik, pa sve do Jurja Kriania i Strossmayera... do brojnih sveenika koji u narodnooslobodilakoj borbi izginue borei se u partizanima, postoji kontinuitet hrvatske narodne crkve. Ukratko govorei, to se zna ovoj povezanosti, Grguru Ninskom, Strossmayeru, Eugenu Kvaterniku, pa i Anti Stareviu, Supilu, do Radia, koji su doivjeli apoteozu svog martirija u naem oslobodilakom ratu, koji ih je ne samo dokazao, ve i osvetio. Sve ono veliko to je hrvatski narod u povijesti uinio, kao i svi ostali nai narodi, sve ono to je uinjeno u revoluciji, 1941-1945, ima svoj kontinuitet u tisuljetnoj borbi od Pacta convente do Plitvike rezolucije i AVNOJ-a, od Grgura Ninskog, Matije Gupca, Strossmayera, Radia i upila do herkulske pojave Tita i Partije. U trenutku kada je ve izgledalo da se Grgur polako, ali sigurno svodi na svoju pravu historijsku sliku, pojavile su se ovakve tvrdnje, i to iz pera ovjeka koji je sam u komunistikoj revoluciji navodno gradio novo drutvo, zasnovano na novim misaonim i

vrijednosnim sustavima. Grgurov je mit tako, na smiraju, dobio novu zadau krajnje uporine toke velikog luka revolucionarnih i naprednih djelovanja hrvatskog naroda, od svojih ranosrednjovjekovnih poetaka do danas. Borac za metropolitansku ast igrom sluaja, ili neznanja, vrednovan je jednako kao Strossmayer ili Radi, pa je ak, u sustavnom nizu, stavljen uz bok Tita. Napokon, njegov su martirij (valjda prelaz u skradinsku biskupiju?) osvetili partizani, borei se i ginui za slobodu i socijalizam, stvarajui na taj nain njegovu apoteozu. Kamo su i u ona olovna vremena vodile takve interpretacije, pokazao je sam Blaevi, kada je u istoj knjizi dotampao tekst pisma predstavnika Hrvatske katolike crkve u kojem se hvale njegovi stavovi i uz koje je dobio na poklon i dvije knjige (Poruka hrvatske baine i tit Hrvata) u znak panje Vaoj osobi i hrabrom svjedoenju narodnim hrvatskim velikanima nae puntarske prolosti. Nije ba jasno zbog ega je Blaevi objavio ovo pismo, ali je potpuno razumljivo zbog ega ga je Hrvatska katolika crkva poslala. Osnovana u duhu starokatolianstva, koje se zasnivalo na otporu papi i rimskoj katolikoj crkvi, traila je inspiraciju u koncilskom istupu biskupa Strossmayera, ali i dublje u prolosti. Obzirom da do stvaranja Jugoslavije nacionalna hrvatska crkva nije postojala, trebalo je historiografskom konstrukcijom povezati Hrvatsku katoliku crkvu (HKC) s najstarijim vremenima hrvatske povijesti, kako bi njene veze s nacijom dobile na vanosti. Most preko kojeg je ta veza trebala ii vidjeli su starokatolici u glagoljaima koji su oduvijek inili poseban organizam unutar Katolike crkve. Preko njihove tradicije, HKC je stupala u kontakt s Grgurom Ninskim, braniteljem glagoljice i neovisne hrvatske biskupije, dakle samostalne narodne crkve. S tim mitolokim karakteristikama on je bio upravo idealan praotac i zatitnik starokatolianstva. Grgur je na taj nain postao ne samo prvi na starokatolik, nego i mnogo vie od toga. Tisak HKC, u prvom redu Starokatolik i Hrvatski katoliki kalendar Grgur Ninski, a u dananje vrijeme Hrvatski katoliki glasnik, stvarali su, i stvaraju, desetljeima u svojim napisima lik Grgura - sveca, ujedno i prvog europskog protestanta. Njihova je ideologija izbacila u javnost usporedbu Grgura i Jana Husa, rairenu dvadesetih i tridesetih godina. Osnova njihova tumaenja splitskih sabora poivala je u vjerovanju, koje se, kao kod svakog mita, pretvaralo u znanje. Ni sami starokatoliki ideolozi nisu se previe trudili da to prikriju. Tako je npr. biskup Marko Kalogjera pisao 1933: Ako Grgur nije osobno vodio, kako nam predaja i povijest kae, one lavske borbe protiv Rima i latinske nadmoi i latinskog jezika nad Hrvatskom crkvom, ako splitskih sabora, toga bojnog polja Grgura Ninskog, uope ni postojalo nije, ako ak Grgur ni obstojao nije, - tad je Grgur Ninski Duh-genij hrvatske due, u komu je hrvatska dua oliila, simbolizirala svoj vjekovni otpor, svoju vjekovnu borbu protiv tuinske nadmoi latinske, rimske crkve, a za slobodu i jezik svoje Hrvatske narodne crkve. U tom sluaju je Grgur Ninski edo hrvatske due, remek-djelo Hrvatskih pradjedova, kroz hiljadu godina djelano, raeno, uvano i obranjeno, po tom veliina i svetinja cjelokupnog naroda Hrvatskoga i svakog Hrvata pojedinca. I ko se usudi u tu svetinju, u tu veliinu, u tu duu Hrvatsku da poganom rukom dirne, zloinac je i izrod Hrvatski! Trud itavog aparata HKC (koja je prije II. svjetskog rata bila znaajnija nego danas, obuhvaajui navodno 1940. 68000 vjernika) na sustavnom stvaranju mitskog lika vidi se ve i letiminim prelistavanjem Starokatolika:

Tek znam jedno, da je historiju hrvatskog naroda, od vremena prvog naeg kralja Tomislava pa sve do danas stvarao Veliki Ninski Biskup... (Donkovi, 1926). Grgur Ninski je biskup prvoborac za prava hrvatske narodne crkve; - on je otac i uzor svih poznatijih biskupa i popova glagoljaa, koji su nam prezirui naredbe rimskih biskupa sauvali barem ostatke narodnih prava u crkvi; on je pretstavnik tisugodinje borbe Hrvata katolika protiv presizanja rimskih biskupa; on je nadahnitelj nae narodne hrvatske starokatolike crkve i svijetli primjer svim njezinim biskupima u obrani svetih prava nae narodne crkve. (- 1925). Veliina Grgura Ninskog veliina je nae rase. Daleko prije svih naih narodnih boraca i prosvjetitelja, daleko prije drugih velikih reformatora, On -sveti vitez svoga naroda - bori se za njegovu kulturu i jezik. Grgur Ninski jest i ostaje prototip otporne snage naeg naroda. (N. Kalogjera, 1929). U ovom duhu otpora prema Rimu i zalaganja za nacionalnu crkvu, prihvatili su starokatolici jo jednu historiografsku konstrukciju, stvorenu iz sasvim razliitih pobuda onu Grguru kao utemeljitelju Crkve bosanske. Tvorci te teze eljeli su njome dokazati hrvatstvo srednjovjekovne Bosne, ali je isti motiv starokatolicima posluio da ustvrde kako se otporna snaga glagoljatva, prenesena nakon poraza na Gvozdu u Bosnu, odrala tamo prkosei kroz itav srednji vijek iskvarenom kranstvu susjednih latinskih crkava. Ni time nisu njegove zasluge potpuno iscrpljene. Svojim djelom on je zaduio i Srbe: Sava Nemanja, tovan kao Svetac ne samo u pravoslavnoj, ve i u katolikoj crkvi, provodi samostalnu organizaciju srpske pravoslavne crkve. Neemo ni najmanje umanjiti neumrle zasluge Svetitelja i Prosvetitelja - kada kaemo: i to je djelo, i to je pobjeda naeg Grgura-prvoborca. I zato je na Prvoborac, Grgur Ninski - Biskup Hrvata zasluio - punim pravom naslov Najveega Sina Junog Slavenstva. U poplavi napisa Grguru, objavljenih u starokatolikim glasilima, nale su se i brojne pjesme. Time se praksa propagiranja ninskog biskupa pjesmama, zapoeta potkraj prolog stoljea, nastavlja, istina s malo odjeka, i danas. Sve te pohvale Grguru, iznijete tako bombastinim frazama, ipak ne bi bile dovoljne da ga pretvore u simbol ak i jedne, sasvim periferne crkve. Stoga su starokatolici ubrzo po konstituiranju svoje crkve Grgura kanonizirali, odnosno proglasili prvim hrvatskim svecem, ime su mu definitivno pripisane nadljudske osobine. Da bi svoj postupak osnaili, iznijeli su miljenje da je on bio kanoniziran unutar hrvatske crkve odmah poslije svoje smrti, emu svjedoi nam nepobitna hiljadu godinja predaja u Crkvi Hrvata koja mu je sauvala harnu i svetu uspomenu. U skladu s biskupovom nadnaravnom pojavom, valjalo je mistificirati i njegovu smrt: Grgur je bio ovjek, i kao ovjek platio je danak ovjeanskoj naravi; njegovo tijelo, skrhano i iznemoglo od truda i umora, od bola i patnja, palo je kao tijelo junaka na bojnom polju i povratilo se k matici zemlji. Ali duh Grgurov neumrli i divski utjelovi se u sveti zavjet svoj... Tako utjelovljeni Grgur postade neumrli genij naroda Hrvatskoga. Narod je Hrvatski to osjeao, i zato nigda ne htjede, da znade za smrt neumrlog genija svoga; a isto tako niti za grob njegov, jer grob pretpostavlja smrt. Utjelovljen u svoj zavjet, kao narodni Genij oivio je u pokretu za glagoljicu krajem stoljea, u Zahtijevanjima naroda 1848. i, dakako u HKC. Preorio se, dakle, u duu naroda, apsolutni duh koji se utjelovljuje u pojedinim epohama i zbivanjima, postajui

time spiritus movens itave hrvatske povijesti. I danas se unutar HKC nastavlja tovanje njegovog kulta. Metroviev se spomenik nalazi u svakom broju Hrvatskog katolikog glasnika, kao i na peatima crkve. Jo uvijek mu se pjevaju pjesme, pie se njemu. Nedavno je osnovan i Red Svetog Grgura Ninskog, sa sjeditem u Baselu, gdje je utemeljena jedna upa HKC. Njeni lanovi pokazuju ak i znanstvene pretenzije u osvjetljavanju ne samo Grgurove uloge, nego i drugih zaslunih Hrvata. U tu je svrhu osnovana u Baselu Hrvatska Akademija Andrija Jamometi, pod pokroviteljstvom HKC, koja izdaje i svoje glasilo Scripta Croatica Andrija Jamometi. Urednik i jedini autor dvadesetak priloga na prvih 111 stranica je Dragan Hazler, oito poliho stor. Meu ostalim, autor nastoji uspostaviti genealogiju, ili barem njene obrise, istaknutih lanova plemena Jamometia. Tako se, nakon Godeslava, Vieslava i Borne javlja i Grgur Jamometi. Do zakljuka da je on doista Jamometi, doao je Hazler slijedeim metodolokim postupkom: Radi svog istaknutog osjeaja pripadnosti Hrvatima, to je inae svojstveno upravo plemenu Jamometia... (SCAJ, 36). Upadljivo je da Hazler, iako akademija radi pod patronatom HKC, dakle Grgura Ninskog, ovog jedva i spominje, utjeui se, kada pie crkvenoj prolosti Hrvatske, crkvi Sv. Kria i Vieslavovoj krstionici. Tendencija itave publikacije jasno ukazuje na razlog: piui Borni, kojega tradicionalna historiografija smatra izdajnikom Ljudevita Posavskog, Hazler konstatira da je on ipak bio pozitivna linost, jer je Hrvatsku usmjerio prema Zapadu, dok je Ljudevit bio vezan uz Istok. HKC nije mona i utjecajna institucija, ali je odlian primjer sistematskog deformiranja historijske svijesti. Tim vie to se i unutar nje ponavlja u malome lom koji je Grgura pratio u svijesti onih Hrvata koji su ivjeli s njegovim mitom: s jedne strane ponos zbog otpora i poticanja nacionalne kulture, a druge strane strah od raskida sa Zapadom. Sudei prema pisanju politiki, odnosno ideoloki sasvim oprenih autora, mit Grguru Ninskom ima i danas svoje apologete, pa, prema tome, i razloge svog odravanja. On nikako nije jedinstvena pojava u svijesti hrvatske nacije, pa itav taj mitoloki kompleks pokazuje davno poznatu injenicu da se svijest, odnosno mentalitet, mijenja daleko sporije nego drutveni ili ekonomski odnosi, odraavajui danas stanje od prije mnogo desetljea. Historiografija se u nekoj mjeri moe optuiti za nastajanje mita, ali su glavnu ulogu u njegovu propagiranju imale publicistika i umjetnost, obje u slubi dnevne politike. U tom je smislu svakako najagilniji umjetnik bio Ivan Metrovi, koji je Grgura, osim spomenicima u Splitu i Varadinu, prikazao i na mauzoleju obitelji Rai u Cavtatu. Slika Celestina Medovia takoer nije bila bez vanosti: ne samo to se nalazila u prostorijama Odjela za bogotovlje i nastavu, te time dobila odreeni slubeni karakter, nego se i njena tiskana replika objavila u razmjerno velikoj nakladi od tisuu primjeraka. Knjievnost je takoer uloila nemali trud u populariziranju Grgura, ali njeni rezultati nisu ni izdaleka bili slini Metrovievima, bez obzira na to to se meu pjesnicima koji su njemu pjevali susreu i autori poput Nazora. Iako njegova pjesma Grgur Ninski, uvrtena u ciklus Hrvatski kraljevi, nije postigla popularnost Medvjeda Brunde ili Tomislava, ipak je, po nekim miljenjima, posluila kao idejni predloak Metrovievom spomeniku. Sami stihovi ne ine, meutim, nikakve usporedbe s divovskim, borbenim kipom: Nazorov Grgur istina, brani prava svog naroda na vlastiti

jezik u crkvi, ali ga ne brani u kakvoj estokoj borbi na saboru, nego u krotkoj molitvi Bogu: I biskup moli: Boe, biser zvei Na mermer-ploi svetoga oltara. Ko tamjan mire majine mi r'jei. Dua nam cv'jet je to svojim mirie Vonjom, a srce vrutak koji svojim uborom pjeva, uzdahom uzdie. Poj k tebi leti sa mojih usana; Jeke mu glasne ne e da raspra Olujni vjetar mnogih crnih dana. Star, iskren, svean, sve e da nadvlada. Utajat ljudska vika ga ne moe, Jer ni list s grane bez tebe ne pada. Jer uv'jek bit e to ti hoe, Boe! Ovakav je Grgur zapravo iznimka, njegov lik odudara od svih ostalih prikaza ne samo u pjesmama koje su sastavljali autori razliitih dometa, od pukih pjesnika, seljaka, u Radievom Domu, preko propagandista u Starokatoliku do Ivana Kukuljevia Sakcinskog i Rikarda Katalinia Jeretova, nego i od svih likovnih predstava, a pogotovo publicistikih. Moda i u tome valja traiti uzrok nepopularnosti ove pjesme. Neborbeni Grgur, koji ipak titi svoj jezik, nije se uklapao ni u ije koncepcije. Usprkos uestaloj pojavi Grgura u publicistikim i knjievnih radovima, vjerujem da je promicanju njegovog mita, pored Metrovievog spomenika, najvie ipak doprinijela, a i danas to ini, povijest kao kolski predmet. Autori predratnih povijesnih udbenika (Srkulj, iller, Stanojevi) redovito prikazuju Grgura kao glagoljaa, u skladu s tada prevladavajuim miljenjem. Bilo bi, naravno, previe oekivati da e se upravo autori takvih knjiga suprotstaviti tumaenju koje su poticale dravne vlasti i koje je, prema tome, bilo slubeno. Povrh toga, pravih otpora mitu u vrijeme kada se javljaju Srkuljev i illerov udbenik, nije ni bilo. Jedino je Stanojevi (1934) mogao unijeti nova rjeenja Karamana i Barade, ali velikosrpskom duhu njegovog udbenika ionako je vie odgovarao Grgur glagolja i protivnik Rima. Svojevrsnu je iznimku meu onovremenim udbenicima inila Istorija srednjeg veka za srednje kole (Beograd, 1926), Grge Novaka, u kojoj se biskup niti ne spominje. U istom je duhu, prikazujui Grgura kao branitelja glagoljice, pisao svoj udbenik 1926. i ivko Jaki. No, dolazak ustaa na vlast naveo ga je da u novoj knjizi promijeni to tumaenje i prikae Grgura iskljuivo kao borca za svoj crkveni poloaj, a da posebno naglasi pozitivnu ulogu Tomislava, koji na saborima nije podrao svog biskupa: Crkveni sabori, koji su zasijedali u Splitu u dva navrata, stvorili su napokon zakljuke, koji su bili u skladu ne samo s probitcima crkve, nego i s dravnom politikom kralja Tomislava. Njegova je misao bila: kulturna orjentacija zapadnjaka i stapanje hrvatskih pokrajina u jednu cjelinu, kojoj bi bilo sredite Split. Zato je Tomislav najvaniji hrvatski vladar, jer je dravnoj politici osigurao pravi smjer. Slavensko se bogosluje ipak odralo, jer je iz njega brzo iezao bizantski duh, i otada su hrvatski vladari odreda zatitnici glagoljice. Idue, 1943, oito prije kapitulacije Italije, donosi isti autor i sliku ve uklonjenog spomenika na Peristilu, te u alu za prodanom Dalmacijom naglaava kako je Tomislav upravo Split izabrao za sredite hrvatske drave. Poslijeratni je razvoj utjecao i na Grgurovu pojavu u kolskim knjigama. Tako ga V. Babi u svom udbeniku (1953) niti ne spominje, uinivi u njegovoj demitologizaciji korak dalje nego u svom tekstu u Historiji naroda Jugoslavije. I kasniji su udbenici u Hrvatskoj odbacivali Grgurovu borbu za glagoljicu, ali je snaga mita bila oito u svijesti prejaka a da bi dopustila njegovo potpuno uklanjanje. Razni su autori (Mali, Salzer, Makek, Drakovi) pokuali kompromisno prikazati problem, ali je

rezultat tog napora morao uenicima biti potpuno nejasan: nije se naposlijetku moglo zakljuiti gdje se zapravo iri glagoljica, i zato, te oko ega se u stvari Grgur borio. Slika Metrovievog Grgura bila je redovita ilustracija teksta, iako se spomeniku odricala njegova simbolika bit. Grgurov se mit, oito, ipak provlaio kolskim programima. itav je problem naizgled bio privremeno otklonjen, bar to se srednjih kola tie, uvarovom reformom. Skraivanje nastavnog programa povijesti iskljuilo je iz udbenika mnoge istaknute osobe i vane podatke. Meu izbrisanima naao se i Grgur, ali su tek sada njegovom mitu irom otvorena vrata: uenici s njim uspostavljaju vezu samo preko pria roditelja i suvenirskih replika Metrovievog spomenika. Znanosti je oduzeta mogunost da utjee na demitologizaciju svijesti mladih, jer je starija povijest, najpodlonija mistifikaciji i mitologizaciji, uklonjena iz nastave. Time, dakako, nije uklonjena i iz svijesti mlaeg dijela nacije, koji e njoj dobivati iskrivljene i pojednostavljene obavijesti iz tko zna kojih izvora. Posljedice e se pokazati kada e ve biti prekasno. Napokon, valja postaviti i kljuno pitanje: da li, govorei interpretaciji Grgurovog djelovanja kroz posljednjih stotinjak godina, s pravom upotrebljavam termin mit? Odgovor treba potraiti u onih pet odrednica strukture mita, to ih u svojoj knjizi donosi Eliade. Slijedei ih, moemo ustanoviti da su sve one zastupljene u tumaenju Grgurove pojave, te je ona, shodno tome, doista mit: 1. mit opisuje Povijest djela Nadnaravnih bia: ninski je biskup, po tome to mu se pripisuje uloga pokretaa sveukupne hrvatske povijesti, Nadnaravno bie, i njegova se Povijest razlikuje od obine, ljudske povijesti, jer posjeduje vlastito Vrijeme, izvan ljudskih iskustava. 2. Povijest iznesena u mitu smatra se potpuno istinitom : naveo sam primjere u kojima se ak izriito tvrdi da je onaj tko posumnja u istinitost mita izdajica hrvatskog naroda, to dovoljno jasno pokazuje da se u mit ne smije sumnjati. Povrh toga, vidi se to i iz itavog stava branitelja mita, koji ponekad tvrde da ih historijski argumenti uope ne zanimaju. 3. mit se uvijek odnosi na stvaranje: motivom borbe na splitskim saborima Za pravo na vlastiti jezik i pismo objanjavaju se poeci hrvatske nacionalne kulture, odvojene od latinskog srednjovjekovlja. Kako je kultura jedan od osnovnih, ako ne i osnovni konstituent narodne, odnosno nacionalne osobitosti, to se njime objanjavaju i poeci nacije/naroda. Dakle, kao to su mitovi primitivnih naroda kozmogonijski ili antropogonijski, ovaj je etnogonijski. 4. mit upoznaje ljude s izvorom stvari, kako bi njima ovladali: upoznavanje naroda/nacije s herojskom Grgurovom obranom imalo je za cilj osposobiti pojedince, ali i narod/naciju za isti takav otpor. Pri tome se uvijek isticao onaj element njegove izmiljene borbe koji je tovaoce trebao osposobiti za konkretnu politiku borbu danog trenutka: za glagoljicu, protiv Talijana, za juno slavensko jedinstvo, protiv Vatikana ili za njega, za zapadnu orijentaciju Hrvatske ili protiv nje. Simbol se pretvarao u sredstvo koje je prualo samosvijest, dakle mogunost djelovanja. 5. mit se proivljava tako da svatko bude obuzet svetom, zanosnom snagom: da se to ostvari, pobrinuo se Ivan Metrovi. Bez njegovog djela, mit bi izgubio mnogo od svoje uvjerljivosti, to se i danas moe osjetiti kada se stane pred kip, iz kojega doista zrai snaga plemenskog totema. Njegovo umnoavanje u obliku kopija malog formata omoguava da ta sveta snaga ue i u mnoge domove, to predstavlja, u odreenoj mjeri nesvjesno, uspostavljanje kunog oltara nadnaravnog Grgura.

Obzirom da su sve navedene karakteristike zadovoljene, a da se na isti nain mogu ispuniti i one dvije koje navodi Bolle (deskriptivna i objanjavajua), doista se uvrijeena interpretacija moe nazvati mitom. Takav suvremeni politiki mit, kakvih imamo vie, nije karakteristian samo za Hrvate. U kojoj su mjeri takvi mitovi potrebni, vidi se najbolje iz njihovog broja i otpornosti. Historiografija moe pruiti samo predloke za njihovo uklanjanje, kao to je dala za njihovo uspostavljanje. Sama znanost nije u stanju niti graditi, niti ruiti mitove: objektivno sagledavanje Grgurove uloge moemo nai ve u tridesetim godinama, a da do danas, osim u uskim strunim krugovima, ono nije ostavilo traga. Mitove stvara i razara politiki ivot, utemeljen na drutveno-ekonomskim strukturama i mentalitetu, a uz presudnu pomo kolstva i publicistike, koja esto nije drugo do ideologija umotana u pseudoznanstveni celofan. Epilog Nekoliko godina nakon prvog objavljivanja ovog teksta, stvari izgledaju drugaije. Trpimir Macan ponovo je objavio svoju Povijest hrvatskog naroda (Zagreb 1992), danas najpopularniji i najraireniji prirunik hrvatske historije. U njoj je Grgur ocijenjen u skladu s rezultatima povijesne znanosti, bez i najmanjih tragova mitologizirajueg pristupa ninskom biskupu. U privremenom udbeniku za esti razred osnovne kole (autor Ivo Makek, Zagreb 1992) postupljeno je na isti nain. Publicistika se takoer u novije vrijeme nije bavila ovom temom, pa bi se iz svega moglo zakljuiti da je povijesna znanost odnijela pobjedu bar u jednoj bici za istinu. Veseliti se prerano ipak ne bi bilo mudro, jer mitovi su ilavi i otporni. Moda se i mitoloki Grgur samo prikrio, ekajui bolja vremena. Dolaze li, ili su ve tu?